FELJTON: Vjerski vođe koji su mijenjali povijest čovječanstva

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘100 velikih vođa od antike do današnjice’ u kojem Brian Mooney piše kako su Mojsije, Buda, Isus Nazarećanin, Muhamed i Martin Luther obilježili židovstvo, budizam, kršćanstvo i islam, najbrojnije svjetske religije, te promijenili tijek ljudskih sudbina

MOJSIJE

Mojsije, hebrejski prorok koji je živio između 14. i 13. stoljeća prije Krista, došao je do nas kroz biblijske priče i tradicije kao zakonodavac, osloboditelj i vođa židovskog naroga, i veliki patrijarh kojega štuju i islam i kršćanstvo.

Biblijski zapisi smještaju Mojsija u Egipat u vrijeme faraona Setija (vladao od 1318. – 1304. pr.n.e.) i Ramzesa II (vladao od 1304. – 1237. pr.n.e.) Pripadao je malom semitskom plemenu poznatom Egipćanima kao Habiru, koji su živjeli kao robovi ili sluge. Malo prije rođenja Mojsija, faraon je naredio umorstvo svih hebrejskih muškaraca. Mojsije je izbjegao smrt zato što ga je majka stavila u košaru od papirusa na rijeci Nil. Pronašla ga je faraonova kći, koja ga je odgojila na dvoru. Kad je odrastao, ubio je egipatskog goniča robova, i pobjegao da bi živio kao pastir u Arabiji, gdje se i oženio.

Vratio se u Egipat na zapovijed Jahvea, Boga Hebreja, koji mu se pojavio u “gorućem grmu”. Mojsije je nastojao uvjeriti faraona da pusti hebrejski narod iz sužanjstva. Faraon je napokon pristao nakon što je niz katastrofa pogodio Egipat; voda Nila pretvorila se u krv, a mnogi su umrli od kuge i poplava. Mojsije je poveo nekoliko tisuća pripadnika “svojeg naroda” iz Egipta preko vode koja se čudesno razdvojila, da bi se zatim opet spojila i progutala faraonovu vojsku koja ih je progonila.

Kad su Hebreji stigli do poluotoka Sinaj, Mojsije se popeo na planinu – danas identificiranu kao planina Sinaj – gdje je proveo četrdeset dana u molitvi. Spustio se s dvije kamene ploče na kojoj je bilo zapisano Deset zapovijedi, koje su od tada postale temeljni zakoni židovskog naroda. Židovi, i mnogi drugi, smataju da je te zapovijedi Mojsiju dao izravno Jahve.

Mojsije je poveo svoj narod i postavio im zakone tijekom još četrdeset “biblijskih” godina – izdržavši mnoge poteškoće na dugom i napornom putovanju kroz divljinu i pustinju, sve dok napokon nisu stigli na granice Kanaana, Obećane zemlje, današnjeg Izraela. Mojsije nije dospio do tamo, ali umro je gledajući Obećanu zemlju, na vrhu planine Pisgah.

PISANI DOKUMENTI

– Četiri knjige Biblije – Knjiga izlaska, Levitski zakonik, Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon – praktično su jedini izvori informacija o životu Mojsija. Vrlo rijetki učenjaci u današnje vrijeme shvaćaju biblijske priče kao povijesne zapise, no mnogi se slažu da u njima postoji određena transcendentalna istina.

– Arheološki nalazi potvrdili su veliki dio biblijskih priča nakon što su Židovi naselili Kanaan, ali ne potvrđuju epsku priču o Mojsiju. Iako se tvrdilo da je on vodio pisane bilješke, nema mnogo dokaza koji bi potvrdili tradicionalno vjerovanje da je on pravi autor Tore (Zakona), zvane i Pentateuch, ili prvih pet knjiga Biblije.

Arheološki nalazi potvrdili su veliki dio biblijskih priča nakon što su Židovi naselili Kanaan, ali ne potvrđuju epsku priču o Mojsiju. Nema dokaza za tradicionalno vjerovanje da je on pravi autor Tore

– Međutim, Mojsije je bilo egipatsko ime, i događaji opisani u Knjizi izlaska odgovaraju razdoblju nemira i previranja u Egiptu početkom 13. stoljeća pr.n.e.

– Židovi obilježavaju noć izlaska iz Egipta, u kojoj su se njihovi preci pripremali za odlazak prije predstojećeg pokolja svih prvorođenaca, godišnjom proslavom Pashe.

BUDA

U Indiji u 6. stoljeću pr.n.e. Siddhartha Gautala postigao je prosvjetljenje i postao Buda (“Prosvijetljeni”), osnivajući religiju i filozofiju budizma koja je imala snažan utjecaj na orijentalnu civilizaciju i proširila se na ostatak svijeta.

Sve sačuvane prikaze njegovog života napisali su njegovi sljedbenici mnogo godina nakon njegove smrti, pa je ponekad teško razlkovati mitove i legende od povijesnih činjenica. Buda je rođen kao Siddhartha Gautama u Lumbiniju u Nepalu, u vladajućoj klasi naroda zvanog Sakye. Postat će poznat kao Sakyamuni, mudrac Sakyi. Kad se rodio, prorečeno je da će izrasti u vladara svijeta, ali nije bilo jasno radi li se o političkom ili duhovnom svijetu. Legenda kaže da je njegovo rođenje bilo čudesno. Njegova majka Mahamaya sanjala je da je budući Buda ušao u njezinu maternicu kao bijeli slon. Njegov otac Suddhodana bio je vladar, pa je mladi Siddhartha odrastao u luksuzu, oženio se i dobio sina. Četiri prizora su ga pogodila – vrlo star čovjek, bolesna osoba, leš kojeg su odnosili na spaljivanje i sveti prosjak koji je izgledao zadovoljno – pa je svoju prinčevsku odjeću zamijenio prnjama i iznenada i potajno napustio svoju ženu i dijete da bi vodio strogo disciplinirani život s asketima. Tu odluku, poznatu u budizmu kao Veliko odricanje, budisti smatraju prekretnicom u povijesti.

Gotovo šest godina nastojao je postići prosvijetljenje kroz najstrože odricanje zbog kojeg se doslovno izgladnjivao, ali nije pronašao niti duševni mir niti prosvjetljenje, pa je nastavio dalje svojim putem. Na kraju je sjeo meditirati pod svetu smokvu (Bo drvo ili pipal) u Bodh Gayi, danas u državi Bihat. Ovdje ga je iskušavala Mara, utjelovljenje tjelesnih želja, ali on se opirao. Zatim je ostvario puni uvid u prirodu svijeta i način da nadvlada patnju. Od sada će ga zvati Buda, Prosvijetljeni.

Nakon što je ostvario prosvjetljenje, Buda se vratio u Benares (Varanasi), gdje je ostavio svoje suputnike u parku s jelenima u Sarnathu, izvan grada. Ovdje je počeo širiti svoj uvid kroz Propovijed o okretanju korača, u kojem je pokrenuo kotač dharme (životnih zakona). Ti suputnici postali su njegovi prvi učenici i jezgro novog reda Sanghe, velike monaške organizacije koja će pronijeti Budizam diljem svijeta. Osnovna ideja njegove doktrine bila je Srednji put – ravnoteža između odricanja od sebe i udovoljavanja sebi. Joga je najvažnija praksa u Budinim učenjima. Budizam je prije svega vjera meditacije i rada na sebi. On također obuhvaća složenu psihološku analizu i duboki filozofski sustav.

Tijekom sljedećih četrdeset i pet godina, Buda je putovao i podučavao, stvarajući monaške zajednice koje su bile otvorene za sve, bez obzira na njihov društveni status ili kastu. Posjetio je nove velike gradove sjeverne Indije, razgovarao s kraljevima i prinčevima, kurtizanama i obrtnicima. Kronike Sri Lanke kažu da je posjetio otok tri puta, uključujući putovanje na vrh Sumanakate, kasnije zvan Adamov vrh, gdje je ostavio golemi otisak stopala koji je postao fokus najvažnijeg hodočašća na Sri Lanki.

Budina smrt u dobi od osamdeset godina bila je popraćena potresima, padanjem cvijeća i drugim nebeskim i zemaljskim znakovima, prema učenju budista.

Vjeruje se da je Buda prošao kroz veliki broj života da bi se pripremio za svoj posljednji život. Legende o tim životima su slavne priče Jataka, koje su bile nadahnuće za mnoge drevne skulpture, slike i literarna djela u budističkim zemljama.Tri Dhyani Bude koji su prethodili Gautami, i budući Buda zvan Maitreya, bili su tema mnogih statua koje se nalaze čak i u pećinama kod Dunhuanga na rubu pustinje Gobi. Buda se obično pokazuje u jednom od tri položaja joge: kako sjedi prekriženih nogu, s obje ruke podignute u položaju propovijedanja ili spojenih dlanova u dubokoj meditaciji, ili s jednom rukom koja pokazuje prema tlu.

Buda je rođen kao Siddhartha Gautama u Lumbiniju u Nepalu, u vladajućoj klasi naroda zvanog Sakye. Postat će poznat kao Sakyamuni, mudrac Sakyi

Život i učenja Bude postavila su temelje za prvu svjetsku religiju koja se proširila izvan društva u kojem je rođena. Budizam je svoj vrhunac dosegnuo u Indiji u petom stoljeću n.e., i kretao se duž Puta svile prema Kini i Japanu, i morem do Sri Lanke i Jugoistočne Azije, da bi postao najraširenija religija Azije. Budistički misionari putovali su u Egipat i Rim i možda su nadahnuli rane kršćanske pustinjake koji su prakticirali asketizam u pustinji. U moderno vrijeme, budizam je postao popularan u Europi i Americi, i trenutno je najbrže rastuća religija na svijetu.

VREMENSKI SLIJED

Rođen u Lumbiniju u Nepalu, vjerojatno u 5. ili 6. stoljeću pr.n.e., možda u 586. ili 566. pr.n.e. U dobi od 29 godina učinio je “Veliko odricanje” od svijeta i njegovih zadovoljstava. Nakon što je prakticirao i napustio asketska odricanja, meditirao je pod drvetom Bo, “stablom prosvjetljenja”, u Bodh Gayi, i u dobi od 35 godina postao je Buda – Prosvijetljeni. Svoju prvu propovijed održao je u Jelenskom parku u Sarnathu izvan Varanasija, i posvetio je svoj život poučavanju.

Umro je u dobi od gotovo osamdeset godina u Kusinagari, u modernoj Kasiji, u okrugu Gorakhpur, Indija.

PLEMENITE ISTINE

– Budine doktrine dale su radikalno novo tumačenje religiji tog vremena: ništa nije stalno i sve je međusobno povezano. Iz ovoga, došao je do Četiri plemenite istine:

– Sav život prožet je patnjom.

– Uzrok patnje je žudnja za postojanjem.

– Ovaj uzrok može se eliminirati praćenjem Plemenitog osmerostrukog puta, a to je: Ispravno vjerovanje, ispravan stav, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravno življenje, ispravni napor, ispravna svjesnost o sebi, i ispravna meditacija.

– Ispravan Put je put između ekstrema.

ISUS IZ NAZARETA

Oko dvije tisuće godina nakon rođenja Isusa iz Nazareta (umro 30.n.e.), trećina čovječanstva, preko dvije milijarde ljudi, sebe smatra kršćanima i njegovim sljedbenicima. No Isus nije ostvario nikakve vidljive svjetovne uspjehe, i rekao je jednostavno “Slijedi me”. Većina kršćana vjeruje da je on bio utjelovljeni sin Božji, rođen od djevice i da je ustao iz mrtvih – vjerovanja koja su oblikovala dvije tisuće godina svjetske povijesti.

Primarni izvori za povijesni život Isusa su priče iz evanđelja i pisma sv. Pavla, napisana uglavnom od strane onih koji su ga poznavali ili njegovih učenika, kao i kratke reference rimskih povjesničara Tacita, Svetonija i Josipa. No, teoloških zapisa o Isusu je pravo mnoštvo.

Isus je rođen krajem vladavine Heroda Velikog (37. pr.n.e. – 4.pr.n.e.) u Betlehemu pokraj Jeruzalema, a odrastao je u Nazaretu u Galileji. Njegovi roditelji bili su Marija i Josip, stolar, i imao je troje imenovane braće i nekoliko sestara. U svim pričama postoji jaz od osamnaest godina između njegovog djetinjstva i vremena kad je, u dobi od oko trideset godina, Isus započeo svoje propovijedanje nakon što ga je u rijeci Jordan krstio prorok imenom Ivan, koji je privlačio velika mnoštva prije no što je uhićen i pogubljen.

Isus je započeo svoju misiju u Galileji, sa stožerom u Capernaumu. Njegov javni život možda je trajao manje od godine dana, a najviše tri godine. Oko sebe je okupio dvanaest učenika i putovao na sjever čak to Tira, a u jednoj ili dvije prigode južno do Jeruzalema. Privlačeći velika mnoštva, Isus je propovijedao dolazak Kraljevstva Božjeg, naglašavajući spasenje i praštanje, umjesto suda, i prikazivao je Boga kao oca punog ljubavi. Služio se parabolama, pričama o svakodnevnom seoskom i ratarskom životu, kako bi opisao duhovne i moralne istine, i često se služio paradoksima, kao primjerice “posljednji će biti prvi”. Iscjeljivao je fizičke i mentalne bolesti, naizgled čudesnim metodama. Činilo se da se radije druži sa siromašnima, odbačenima i prostitutkama, pa je čak i objedovao s njima, što ga je učinilo ritualno nečistim prema židovskom zakonu. Isus je, kao Židov, podržavao zakone, ali radije je naglašavao moralnu ispravnost, a ne strogo pridržavanje zakona, i prkosio je cjepidlačenju u tumačenju zakona.

Usksrnuće, koje je impliciralo nadu da postoji život nakon smrti, postalo je središnje vjerovanje u novoj religiji koja je nastala u Isusovo ime kao kršćanstvo, i prenijela svijetom njegovo učenje

Isus je smatrao da je blizak Bogu na poseban način i da ga je On poslao na njegovu misiju. Ponekad je sebe nazivao “Sinom Čovječjim”. Drugi su ga smatrali svetim čovjekom ili reinkarnacijom proroka poput Ilije, ili davidovskim Mesijom, u političkom ili duhovnom smislu. Židovske vlasti željele su se riješiti Isusa. Nije im se dopadala njegova kritika i njegova tvrdnja da je njegove riječi potvrdio sam Bog. Bojali su se da bi njegovi govori o “kraljevstvu” mogli uznemiriti rimske vlastodršce, osobio zato što je Isus dolazio iz Galileje, koja je bila poznata po pobunjenicima. Stoga su u proljeće 30.n.e. odlučili da on mora umrijeti.

Isus je proveo svoju posljednju večer sa svojim učenicima u Jeruzalemu, dijeleći kruh i vino s njima, što je temelj kršćanske euharistije. Nakon što se pomolio na Maslinovom brdu, uhićen je, optužen za bogohuljenje na židovskom sudu, a zatim osuđen na smrt od strane rimskog guvernera, Poncija Pilata, kao lažni pretendent na židovsko prijestolje. Isus je nakon bičevanja podvrgnut ekstremno mučnom obliku pogubljnja, razapinjanju na križ.

Njegovo tijelo skinuto je s križa i odloženo u grobnicu jednog od njegovih bogatih i utjecajnih sljedbenika, Josipa od Arimateje. Ono što se dogodilo nakon toga predstavlja od tada izazov čovječanstvu.

Isusovi učenici tvrdili su da je on ustao iz mrtvih, da su proveli neko vrijeme s njim i da im je podario čudesne moći. Usksrnuće, koje je impliciralo nadu za čovječanstvo da postoji život nakon smrti, postalo je središnje vjerovanje u novoj religiji koja je nastala u Isusovo ime kao kršćanstvo, i prenijela svijetom njegovo učenje.

VREMENSKI SLIJED

6. pr.n.e. – 4.pr.n.e. – Rođen u Betlehemu

24. n.e. – Ivan Krstitelj krstio ga u rijeci Jordan

24. n.e. – Počinje okupljati učenike; postaje propovjednik i učitelj

30. n.e. – Uhićuju ga židovske vlasti i optužuju za bogohuljenje; osuđen na smrt. Kaznu potvrđuje Pilat: Isus je razapet izvan Jeruzalema.

RAST KRŠĆANSTVA

– Po Isusovoj smrti, njegovi sljedbenici bili su tek malena židovska sekta, jedna od mnogih, no unutar pedeset godina ta je sekta izrasla u religiju s velikom sljedbom. Za to je u velikoj mjeri zaslužan Pavao iz Tarza, progonitelj koji je postao sljedbenik, koji je imao možda najveći utjecaj na rani razvoj kršćanstva nakon samog Isusa.

– Srž Isusovog učenja je Propovijed na Gori, u kojoj je prije svega blagoslovio siromašne i krotke.

– Od četiri glavna evanđelja o Isusovom životu, ona Matejeva, Markova i Lukina toliko su slična da ih je moguće čitati zajedno u djelu zvanom sinopsis; zato su poznata kao sinoptička evanđelja. Ivanovo je značajno drukčije.

– Univerzalni kalendar utemeljen je na rođenju Isusa, iako danas znanstvenici vjeruju da je on zapravo rođen između 6. i 4. pr.n.e.

– Ime Isus dolazi iz grčke varijante hebrejskog imena Yehoshuah, ili Joshua. Krist nije bilo ime nego titula koja proizlazi iz grčkog naziva “Christos”, što je prijevod hebrejskog naziva Mashiakh ili Mesija a znači “pomazanik”.

MARTIN LUTHER

Martin Luther (1483. – 1546.) bio je njemački teolog i vjerski reformator, koji je pokrenuo protestantsku reformaciju koja je rascijepila zapadnu kršćansku crkvu i promijenila smjer europske i svjetske povijesti.

Martin Luther, sin uspješnog rudara bakra, studirao je na Sveučilištu Erfurt od 1501. – 1505. Namjeravao je postati odvjetnik, ali predomislio se i ušao u augustinski samostan u Erfurtu. Izabrao je život monaha 1505., a postao je svećenik 1507. Bio je marljiv učenjak, pa su ga poslali da uči teologiju i podučava na novom Sveučilištu u Wittenbergu gdje je, nakon kraćeg razdoblja u Erfuhrtu, doktorirao i postao profesor teologije.

Tijekom posjete Rimu 1510., Luther je bio šokiran onime što je doživio kao pokvarenost i svjetovnost svećenstva i pape. Osobito ga je naljutilo prodavanje oprosta – papirnatih certifikata koji jamče oslobođenje od kazne nakon smrti – i počeo je drži govore protiv Rima. Njegova srdžba proključala je 1517., kad je fratar, Johann Tetzel, počeo prodavati oproste u Njemačkoj. Dana 31. listopada, Luther je postavio papir s 95 teza, ili argumenata protiv oprosta, na vrata crkve u Wittenbergu. Napisane na latinskom, brzo su prevedene na njemački i, uz pomoć nove tehnologije, tiskanja, proširile su se poput zemljotresa.

Izazvan, osuđen i formalno ekskomuniciran od strane crkvenih vlasti u siječnju 1521., Luther je uzvratio svojim perom, stvarajući primarne teze onoga što će postati poznato kao luteranizam – “Poruka kršćanskom plemstvu njemačke nacije”, “Preludij u vezi babilonskog zatočeništva crkve”, “O slobodi kršćana”. Luther je imao sreće što ga je štitio Friedrich Saski. Preveo je i Novi zavjet s originalnog grčkog na njemački, kao i Stari zavjet.

Život i karijera proroka Muhameda prekinuti su njegovom iznenadnom smrću 8. lipnja 632., u dobi od oko 60 godina, desetak godina nakon što je krenuo u oazu u Yithrabu s grupom posvećenih sljedbenika

Papinske sankcije protiv njega, i njegov prkos, podijelili su Njemačku. Godine 1521. pozvan je uz jamstvo sigurnosti od strane cara Karla V pred Carski sud u Wormsu, gdje se nije pokorio, nego je artikulirao svoje vjerovanje u pravednost vjerom, čime je pogodio samu srž tradicionalnih crkvenih učenja.

“Ja sam svladan Pismom koje sam citirao; moja savjest je zatočena Božjom riječju. Ne mogu i ne želim povući ništa od onoga što sam rekao, jer djelovati protiv savjesti nije ni sigurno ni pošteno”, rekao je Luther. Navodno je i dodao: “Ovdje stojim. Ne mogu drukčije.”

Luther je sada stavljen izvan zakona i Njemačka je erumpirala političkim revoltom. Carski vitezovi pobunili su se od 1522. – 1525. a ustanak u području Crne šume započeo je krvavi dvogodišnji Seljački rat. Užasnut zločinima koji su se sada vršili u njegovo ime, Luther je objavio apel “Protiv ubilačkih i pljačkaških seljačkih hordi”, i seljački pobunjenici su brutalno zaustavljeni. No, njegov prkos protiv crkve nastavio je dobivati na snazi. Godine 1526. Lutherovi pobornici uvjerili su Prvi zbor u Speieru da prihvati revolucionarno načelo da vladar ima pravo odrediti religiju, a na Drugom zboru u Speieru 1529. formalno su uložili “protest” po kojem su dobili ime. Godine 1530. saželi su svoje vjerovanje u Priznanje iz Augsburga – koje je zapravo bilo protestantski manifest, i otkrilo nova radikalna tumačenja tako važnih detalja kao što je Euharistija.

Luteranizam se uhvatio u Njemačkoj, svidjevši se tamošnjim neovisnim prinčevima, a brzo je usvojen u nekoliko država i u većini sjevernih gradova, od Bremena do Rige. Međutim, i protestanti su se ubrzo rascjepkali u nekoliko raznih sekti, a Lutherovi sljedbenici našli su se na iskušenju kad je on osudio bigamijski brak Filipa od Hessea, kao i kad je napisao žestoku polemiku protiv Židova.

Luther, bivši monah, oženio se bivšom časnom sestrom, Katharinom von Bora, koja je upravljala njegovim kućanstvom, financijama i rodila mu šestero djece, i kojoj je pisao pisma puna ljubavi kad god je bio odsutan. Luther, koji je veći dio života bio bolestan, i teške naravi, umro je neočekivano tijekom posjeta svojem rodnom Eislebenu.