FELJTON: Vizija budućnosti Sir Davida Attenborougha

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Život na našem planetu’ u kojem najpoznatiji redatelj filmova o prirodoslovlju u Velikoj Britaniji piše kako Zemlju učiniti stabilnom i vratiti joj bioraznolikost te svijet opet učiniti divljim

Kako možemo potaknuti povratak divljine i vratiti Zemlji barem dio stabilnosti? Oni koji promišljaju put u drukčiju budućnost, koja bi bila više divlja i stabilnija, jednoglasno tvrde da nas na tom putovanju mora voditi nova filozofija – ili, točnije, moramo se vratiti jednoj jako staroj. Početkom holocena, prije nego što je izmišljeno poljodjelstvo, nekoliko milijuna ljudi diljem svijeta živjelo je životima lovaca-sakupljača, održivim životom koji je bio u ravnoteži s prirodnim svijetom. Bila je to tada jedina mogućnost koju su naši predci imali.

Pojavom poljodjelstva povećale su se mogućnosti, a s njima se promijenio i naš odnos s prirodom. Na divlji svijet počeli smo gledati kao na nešto što treba ukrotiti, podložiti i koristiti se njime. Nema sumnje da smo iz ovakvoga novog pristupa životu izvukli fantastične dobiti, ali tijekom godina izgubili smo ravnotežu. Prestali smo biti dio prirode i postali od nje odijeljeni.

Nakon svega tog silnog proteklog vremena, danas moramo obrnuti taj trend. Održivo postojanje ponovno nam je jedina opcija. Ali, danas nas ima mnogo milijardi. Nema načina da se vratimo životu lovaca-sakupljača. To ne bismo ni željeli. Moramo otkriti nov održivi stil života koji će naš suvremeni ljudski svijet ponovno uravnotežiti s prirodom. Tek će se tada smanjenje bioraznolikosti koje smo pro­uzročili pretvoriti u njezin porast. Tek će tada svijet ponovno postati divlji i stabilnost će se vratiti.

Već imamo kompas za ovo putovanje u održivu budućnost. Model planetarnih granica nastao je kako bi nas zadržao na pravom putu. On nas upozorava da odmah moramo zaustaviti i, po mogućnosti, obrnuti trend klimatske promjene tako što ćemo se pozabaviti problematikom ispuštanja stakleničkih plinova ma gdje se to događalo. Moramo prestati s pretjeranom uporabom gnojiva. Moramo zaustaviti i obrnuti pretvaranje divljine u poljoprivredna dobra, plantaže i druga kultivirana područja. Upozorava nas taj model i na štošta drugo na što moramo paziti – ozonski omotač, korištenje pitke vode, kemijsko zagađenje i zagađenje zraka, zakiseljavanje oceana. Budemo li sve to učinili, gubitak bioraznolikosti počet će se usporavati sve dok potpuno ne stane i zatim se smjer ne obrne. Ili, da to kažemo drukčije, ako je glavno mjerilo kojim mjerimo naša djela preporod prirodnog svijeta, donosit ćemo pravilne odluke ne samo za dobro prirode nego – s obzirom na to da priroda Zemlju čini stabilnom – i za sebe same.

Ali, našem kompasu nedostaje jedan ključni element. Nedavno je istraživanje pokazalo da se gotovo 50 posto ljudskog utjecaja na živi svijet može pripisati najbogatijem dijelu ljudske populacije, koji čini samo 16 posto stanovnika na Zemlji. Stil života na Zemlji na koji su najbogatiji među nama naviknuli potpuno je neodrživ. Dok budemo trasirali naš put prema održivoj budućnosti, morat ćemo se pozabaviti ovim pitanjem. Ne samo da moramo naučiti živjeti unutar konačnih Zemljinih bogatstva nego se moramo naučiti i ravnomjernije ih dijeliti.

Ekonomistica Kate Raworth sa Sveučilišta u Oxfordu objasnila je ovaj izazov dodavanjem unutarnjeg prstena modelu planetarnih granica. Ovaj novi prsten sadržava minimalne zahtjeve za ljudsku dobrobit: dobar smještaj, zdravstvenu skrb, čistu vodu, sigurnu hranu, pristup energiji, dobro obrazovanje, prihod, politički glas i pravdu. Dakle, sada imamo kompas s dva skupa granica. Vanjski je prsten ekološki plafon, koji ne smijemo probiti ako želimo planet održati stabilnim i sigurnim. Unutarnji je prsten društveni temelj iznad kojeg moramo nastojati podignuti svakog člana zajednice kako bismo osigurali pošten i pravedan svijet. Model koji nastaje na ovakav način nazvan je model krafne i zamamna je perspektiva – sigurna i pravedna budućnost za sve.

»Održivost u svemu« trebala bi biti filozofija naše vrste, a model krafne naš kompas na tom putovanju. Izazov koji pred nas stavlja jednostavan je ali velik: poboljšati živote ljudi diljem planeta i istodobno dramatično smanjiti naš utjecaj na svijet. Ali koji bi trebao biti naš izvor nadahnuća dok nastojimo odgovoriti na taj veliki izazov? Ne trebamo tražiti dalje od samoga živog svijeta. Svi su odgovori u njemu.

Nadrastanje rasta

Prva lekcija iz prirode tiče se rasta. Do ovog trenutka očaja stigli smo zbog naše želje za stalnim rastom svjetske ekonomije. Ali, u konačnom svijetu ništa ne može beskonačno rasti. Sve komponente živog svijeta – pojedinci, populacije, čak i staništa – rastu neko vrijeme, ali tada sazrijevaju. A kada sazru, onda i napreduju. Može se napredovati a da se nužno ne postaje većim. Pojedino stablo, kolonija mrava, zajednica koraljnoga grebena ili cijeli arktički ekosustav, svi oni postoje dugo nakon što sazru kao uspješan entitet. Rastu do neke točke, a zatim se na najbolji način koriste situacijom – iskorištavaju svoj novoosvojeni položaj, ali na održiv način. Iz razdoblja eksponencijalnog rasta, logaritamske faze, preko vrhunca, prelaze do faze platoa. I zahvaljujući interakciji sa širim okruženjem, taj stabilni plato može potrajati – zauvijek.

To, naravno, ne znači da se divlja zajednica u fazi platoa ne mijenja. Starost Amazonije mjeri se desetcima milijuna godina. Tijekom tog vremena pokrivala je otprilike isti komad Zemlje svojim golemim, zatvorenim krošnjama kao i donedavno, napredujući na jednom od vrhunskih lokaliteta na planetu. Količina Sunčeve svjetlosti i kiše koje je dobivala te razina hranjivih tvari u tlu vjerojatno su tijekom vremena bile prilično ujednačene. Ali, vrste koje naseljavaju ovu živu zajednicu sigurno su se s vremenom znatno promijenile. Poput sportskih ekipa koje mijenjaju položaj na sportskoj tablici lige ili cijene dionica na burzi, tijekom svake godine zasigurno je bilo dobitnika i gubitnika. Uvijek će postojati populacije koje će biti u usponu, koje će se naseliti na neko područje i tamo razmnožiti na štetu drugih. Bit će pojedinih stabala koja će zgrabiti prostor tamo gdje se drugo stablo srušilo. Bit će pridošlica i onih drugih koji će iščeznuti. Neki od ovih pridošlica možda će donijeti inovacije koje će poboljšati mogućnosti drugih – nova vrsta šišmiša, na primjer, može poslužiti kao oprašivač biljaka koje cvatu noću. S druge strane, gubitak vrste istodobno može pogoršati prilike na drugim mjestima u šumi. Neprekidno se prilagođavajući, reagirajući i usavršavajući, zajednica amazonske prašume može nastaviti bujati desetcima milijuna godina bez potrebe za dodatnim Zemljinim sirovinama. To je mjesto najveće bioraznolikosti na svijetu – najuspješniji primjer trenutačnog pothvata života – ali, ono nema potrebe za čistim rastom. Dovoljno je zrelo da jednostavno traje.

Trenutačno se čini da ljudska vrsta nema namjeru postići takvu zrelost, fazu platoa. Kako bi objasnio svaki ekonomist, u posljednjih sedamdeset godina sve su naše društvene, ekonomske i političke institucije prihvatile najvažniji cilj – sve veći rast svake nacije mjeren grubim mjerilom bruto domaćeg proizvoda. Organizacija naših društava, poslovne nade, obećanja političara – sve to zahtijeva neprestano povećanje BDP-a. Rezultat je ove fiksacije veliko ubrzanje, a njezina posljedica veliko propadanje živog svijeta. Jer, na konačnom planetu jedini je način postizanja neprekidnog rasta uzeti još, negdje drugdje. Ono što se doimalo poput čuda modernog doba bilo je obična krađa. Kao što dokazuju užasni statistički podatci koje sam iznio na kraju svojeg svjedočanstva, sve što imamo uzeli smo izravno od živog svijeta. To smo napravili istodobno ignorirajući štetu koju smo činili. Gubitak vrsta uzrokovan krčenjem šuma kako bismo posadili soju potrebnu za prehranu pilića koje jedemo ne uzimamo u obzir. Utjecaj na morske ekosustave plastičnih boca za vodu koje kupujemo i zatim odbacujemo ne uzimamo u obzir. Ne uzimamo u obzir ni stakleničke plinove koje proizvodimo pri izradi betona za blokove od šljake kojima gradimo kuće. Nikakvo čudo onda što su nas tako brzo sustigle posljedice štete koju nanosimo Zemlji!

 

Nema načina da se vratimo životu lovaca-sakupljača. To ne bismo ni željeli. Moramo otkriti nov održivi stil života koji će naš suvremeni ljudski svijet ponovno uravnotežiti s prirodom

 

Nova gospodarska grana nastoji riješiti taj problem. Okolišni ekonomisti usredotočeni su na izgradnju održive ekonomije. Njihov je cilj promijeniti sustav kako bi tržišta diljem svijeta bila korisna ne samo profitu nego i populaciji i planetu. Oni to nazivaju 3P. Mnogi od njih puno očekuju od onoga što nazivaju zeleni rast – vrsta rasta koja nema negativnih utjecaja na okoliš. Zeleni se rast može postići ako proizvodi postanu energetski učinkovitiji ili ako prljave, za okoliš pogubne aktivnosti pretvorimo u čiste, s malim ili nikakvim utjecajem na okoliš. Isto možemo učiniti i ako potaknemo porast digitalnog svijeta koji se, kada ga pokreću obnovljivi izvori energije, može opisati kao sektor s malim utjecajem na okoliš. Zagovornici zelenog rasta upućuju na povijest valova inovacija koji bi s vremena na vrijeme iz temelja promijenili ljudske prilike. Najprije je to bilo u osamnaestom stoljeću, a riječ je bila o snazi vode koja je omogućila vodenicama pokretanje strojeva koji su iznimno povećali produktivnost rada. Nakon toga prigrlili smo fosilna goriva i snagu pare, koji ne samo da su potaknuli industrijsku revoluciju u proizvodnji nego su nam donijeli i vlakove i parobrode te, s vremenom, i zrakoplove, koji su mogli brzo prevoziti ljude i dobra širom svijeta. Slijedila su još tri vala. Elektrifikacija s početka dvadesetog stoljeća zaslužna je za pojavu telekomunikacija, svemirsko doba 1950-ih prethodilo je procvatu potrošnje na Zapadu, a digitalna revolucija pokrenula je internet te u naše domove unijela stotine pametnih uređaja. Sve je to dramatično promijenilo svijet i izazvalo procvat biznisa. Mnogi okolišni ekonomisti nadaju se i očekuju da je šesti val inovacija – revolucija održivosti – upravo pred nama. U ovome novom poretku inovatori i poduzetnici zarađivat će prava bogatstva oblikujući proizvode i usluge koji smanjuju naš utjecaj na planet. Naravno, osjećamo da je ova revolucija počela – niskoenergetske žarulje, jeftina Sunčeva energija, biljni burgeri koji imaju okus mesa, održive investicije. Nadamo se da će, suočeni s dimenzijama i hitnošću velikog propadanja našeg planeta, političari i predvodnici poslovnog svijeta prestati subvencionirati štetne industrije te se brzo okrenuti održivosti kao popularnoj, pametnoj opciji kako bi se rast, barem na neko vrijeme, nastavio.

Na kraju krajeva, iako zelen, rast je ipak rast. Hoće li se čovječanstvo ikada biti u stanju odmaknuti od svoje faze rasta, sazreti i smjestiti na platou? Možemo li, možda kada završi taj šesti val inovacija, postati nalik na Amazoniju – dugoročno napredovati, usavršavati, poboljšavati održivost bez dodatnog rasta? Neki se nadaju budućnosti u kojoj bi se ljudski rod globalno riješio svoje ovisnosti o rastu, odmaknuo od BDP-a kao vrhovne vrijednosti i usredotočio na nova, održiva mjerila uspjeha koja uključuju 3P. Indeks sretnog planeta, koji je stvorila New Economics Foundation 2006. godine, upravo to nastoji učiniti kombinirajući nacionalni ekološki otisak s elementima ljudske dobrobiti kao što su očekivano trajanje životnog vijeka, prosječna razina sreće i mjera jednakosti. Poredate li zemlje prema ovom indeksu, nastaje popis znatno drukčiji od onoga koji se temelji samo na BDP-u. Godine 2016. Kostarika i Meksiko našli su se na vrhu ovog popisa s boljim rezultatima prosječne dobrobiti od SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva te neusporedivo manjim ekološkim otiskom. Naravno, ni Indeks sretnog planeta nije savršen. Kako je riječ o sveukupnom zbroju, moguće je, kao u slučaju Norveške, biti visoko na listi iako vam je ekološki otisak loš ako je dobrobit jako visoka. Također je moguće, kao u slučaju Bangladeša, dosegnuti visoko mjesto uz nisku dobrobit ako vam je otisak nizak. Ali, mnoge nacije počinju ozbiljno uzimati u obzir Indeks sretnog planeta i druge nalik na nj kao alternativu mjerenjima prema BDP-u pa on potiče širu debatu o sveukupnoj svrsi napora čovječanstva na Zemlji.

Godine 2019. Novi je Zeland napravio odvažan korak konačno napustivši BDP kao glavno mjerilo ekonomskog uspjeha. Nije prihvatio ni jednu od postojećih alternativa, nego je stvorio vlastiti indeks koji se temelji na najhitnijim potrebama nacije. Sva su tri P-a – profit, populacija i planet – bila uključena. Tim činom premijerka Jacinda Ardern prebacila je prioritete cijele države s čistog rasta na nešto što će bolje zrcaliti probleme i nastojanja koja mnogi od nas danas imaju. Promjena rasporeda možda joj je olakšala donošenje jasnih odluka kada je koronavirus stigao u veljači 2020. Zatvorila je zemlju prije nego što je ijedna osoba umrla dok su druge nacije oklijevale, možda zabrinute zbog utjecaja koji će novonastala situacija imati na gospodarstvo. Do početka ljeta Novi Zeland je imao tek nekoliko novih slučajeva i populacija se mogla slobodno vratiti poslu i druženju.

Novi Zeland mogao bi biti uzor ostalima. Ankete provedene među drugim nacijama jasno pokazuju da sada ljudi žele da njihove vlasti kao prioritet postave populaciju i planet, a ne samo profit. Pokazatelj je to da bi glasači i potrošači širom svijeta mogli biti spremni za održivi i, kako to kaže Kate Raworth, svijet agnostika rasta. Svaka nacija mora proći svoj put ako želi postati prosperitetna i dobra za svoj narod, ali i za svoj planet. Bogate nacije koje su izvukle korist iz neodrživog rasta suočene su s teškim zadatkom održavanja dobroga životnog standarda i istodobnog radikalnog smanjenja vlastitog otiska. Siromašnije zemlje suočene su s potpuno drukčijim izazovom dramatičnog povećanja životnog standarda onako kako se to nikada prije nije moglo vidjeti – dok istodobno postižu održivi otisak. Gledano na ovakav način, sve su nacije sada nacije u razvoju i slijedi im jako puno posla. Svi ćemo se morati preorijentirati na zeleni rast te se pridružiti održivoj revoluciji.

Čovječanstvo tek mora sazreti. Poput mladice koja u Amazoniji željno grabi svoju priliku da zauzme čistinu, i mi smo do sada bili usredotočili sav svoj trud na rast. Ali, okolišni ekonomisti smatraju da sada moramo zauzdati svoju strast za rastom, ravnomjernije razdijeliti resurse i početi se pripremati za život zreloga visokog stabla. Tek ćemo tada moći uživati u suncu koje nam je omogućilo naš brzi razvoj te živjeti trajnim, smislenim životom.

Prijelaz na čistu energiju

Živi svijet zapravo pokreće Sunčeva energija. Zemaljske biljke, zajedno s fitoplanktonom i algama, apsorbiraju tri trilijuna kilovatsati Sunčeve energije svakog dana. To je zamalo dvadeset puta više od količine energije kojom se koristimo. Skupljaju je izravno iz Sunčeve svjetlosti zaključavajući energiju u organskim molekulama načinjenima od ugljika. Ovaj ugljik dobivaju apsorpcijom ugljikova dioksida iz zraka. Gradeći organske molekule, biljke izbacuju kisik kao nusproizvod. Proces je poznat pod nazivom fotosinteza. Ona pokreće sve njihove životne procese, od rasta stabljika i debala do proizvodnje sjemena potrebnog za nastanak iduće generacije, voća kojim će životinje prenositi sjeme na druge lokacije i u smočnice u kojima će spremati hranu nužnu za preživljavanje teških vremena.

 

Nadam se da će političari i predvodnici poslovnog svijeta prestati subvencionirati štetne industrije te se brzo okrenuti održivosti kao pametnoj opciji

 

Životinje, što smo i mi ljudi, provode mnogo vremena u nastojanju da uzmu za sebe dio ove industrije. Grizemo voće koje neke biljke proizvode i sišemo šećer ili grickamo mekše dijelove njihova lišća ili korijenja. Mi i mnoge druge životinje jedemo i meso onih koji se hrane biljkama te tako prikupljamo Sunčevu energiju iz druge ruke. Postoje čak i neki organizmi – gljive i bakterije – koje žive tako što polako pretvaraju tijela mrtvih životinja u tekućinu kako bi prikupili dragocjene organske molekule koje se u njima nalaze. A kada bilo tko od nas – životinje, biljke, alge, fitoplanktoni, gljive ili bakterije – konačno uspije razlomiti ove organske molekule i doći do energije pohranjene u njima, ugljikov dioksid kao nusproizvod odlazi u atmosferu kako bi ga ponovno upotrijebile biljke u procesu fotosinteze.

Hvatanje i raspodjela Sunčeve energije te kruženje ugljika između atmosfere i živog svijeta koji nastaje kao posljedica toga kruženja ključni su za aktivnost života na Zemlji već 3,5 milijardi godina. Tijekom tog vremena tisuće su šuma, bara, močvara, pokrova i cvatova svakoga dana opskrbljivale živi svijet energijom. Kada bi umrli, ugljik u njima vraćao bi se u atmosferu procesom raspadanja. Ali, katkad bi se ciklus poremetio i raspadanja ne bi bilo. Prve biljke koje su bile dovoljno velike da ih se može opisati kao stabla pojavile su se na Zemlji prije otprilike 300 milijuna godina. Nalikovale su na drvenaste paprati i preslice koje su njihovi današnji relativno sitni potomci. Te prve šume rasle su u slatkovodnim tropskim močvarama i prekrivale veći dio kopna planeta. Kako su stabla umirala, njihova bi debla padala u močvare i nakupljala se pod vodom, gdje su ih polako zakapali sedimenti nanošeni rijekama. Daleko od dosega kisika i normalnih procesa raspadanja, njihova ugljikom bogata tkiva, ukopana u mulj i pijesak, bila su izložena enormnim pritiscima i s vremenom su se pretvorila u ugljen. Zatim bi, tijekom više stotina milijuna godina plankton i alge koji su bujali u morima i ustajalim jezerima povremeno bili zakopani na velikim dubinama te bi se pretvorili u naftu i zapaljivi plin.

Prije dvjesto godina počeli smo iskapati ove ostatke bogate energijom te ih spaljivati, a njihovim izgaranjem goleme količine ugljika koje sadržavaju vraćale bi se u atmosferu u obliku ugljikova dioksida. Naučili smo tako vješto koristiti se energijom fosilnih goriva da danas njima zagrijavamo naše domove, pokrećemo vozila, a u tvornicama ih upotrebljavamo u tolikoj mjeri da možemo topiti čelik ako poželimo. Sunčeva svjetlost tih milijardi davno prošlih dana pokrenula je naše veliko ubrzanje. Ali, u tom smo procesu u nekoliko desetljeća atmosferi vratili ugljika u količinama koje su se nakupljale tijekom mnogo milijuna godina.

To što smo učinili moglo bi izazvati katastrofu. Ugljikov dioksid sam po sebi relativno je inertan, neopasan plin. Izdišemo ga svakim dahom. Ali, on je staklenički plin – što znači da se u atmosferi ponaša poput pokrivača i zadržava toplinu blizu Zemljine površine. Što je veća njegova koncentracija, to on učinkovitije zagrijava Zemlju. Ugljikov dioksid je i topiv u vodi te povećava kiselost oceana. Preopterećujući atmosferu ugljikom, preslikavamo promjene koje su dovele do najvećega masovnog izumiranja potkraj perma. Međutim, našim djelovanjem te promjene nastupaju znatno brže.

Odjednom smo se našli u jako lošem položaju. Sada nemamo drugog izlaza osim promjene načina na koji pokrećemo svoje aktivnosti. Ali za to imamo malo vremena. Godine 2019. fosilna goriva osiguravala su 85 posto naše globalne energije. Hidroenergija, koja ima malen otisak ugljika, ali je ograničena na samo neka područja i sposobna nanijeti veliku štetu okolišu, davala je manje od sedam posto. Nuklearna energija, koja također ispušta malo ugljika, ali nije bez rizika, osigurala nam je samo nešto malo više od četiri posto. Izvore energije kojima bismo se trebali služiti, neiscrpne prirodne izvore energije – Sunce, vjetar, valove, plimu i oseku te toplinu iz dubine Zemljine kore, takozvane obnovljive izvore energije – i danas rabimo za samo malo više od četiri posto kapaciteta. Imamo manje od jednog desetljeća vremena da se prebacimo s fosilnih goriva na čistu energiju. Već smo podignuli globalnu temperaturu za jedan Celzijev stupanj s predindustrijske razine. Želimo li zaustaviti njezin porast na 1,5 Celzijevih stupnjeva, postoji granica do koje možemo nastaviti dodavati ugljik atmosferi – to je naš ugljikov budžet – a pri trenutačnim emisijama ugljika taj ćemo iznos ispustiti prije kraja desetljeća.

Zbog naše nemarne uporabe fosilnih goriva, danas se nalazimo pred najvećim i najhitnijim izazovom u povijesti. Uspijemo li se brzinom svjetlosti, koja nam je nužna, preorijentirati na obnovljive izvore energije, čovječanstvo će biti vječno zahvalno ovoj generaciji koja je prva doista shvatila problem i bila posljednja koja je imala priliku išta poduzeti kad je riječ o tome. Put prema svijetu koji pokreće energija bez ugljika bit će zahtjevan i idućih nekoliko desetljeća svima će nam biti iznimno teško. Ali, mnogi koji rade na rješenju tog problema vjeruju da je to moguće učiniti.

 

Premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern zatvorila je zemlju prije nego što je ijedna osoba umrla od covida-19, dok su drugi oklijevali, zabrinuti zbog utjecaja koji će novonastala situacija imati na gospodarstvo

 

Mi kao ljudska bića iznad svega imamo nevjerojatnu sposobnost rješavanja problema. Tijekom povijesti već smo nadišli strašne izazove koji su uključivali i velike društvene promjene i možemo to ponovno učiniti.

Prvu prepreku napretku uvelike smo već preskočili – pitanje praktične alternative. Energetski sektor danas zna kako stvoriti energiju iz Sunca, vjetra, vode i prirodne topline iz Zemljinih dubina. Postoji još nekoliko nedoumica. Još uvijek postoji problem pohrane. Tehnologije baterija još nisu dovoljno razvijene, a ni obnovljivi izvori energije nisu dostatno učinkoviti da bi potpuno zadovoljili zahtjeve transporta, grijanja i hlađenja. U tim slučajevima ove nedostatke moramo premostiti kratkotrajnim rješenjima koja će nam pomoći da problem zaobiđemo. Katkad ti mostovi uključuju i ono što Projekt Drawdown Paula Hawkena opisuje kao »žaljenje«. Vjerojatno je da ćemo trenutačne nedostatke morati premostiti nuklearnom energijom, velikim udjelom hidroenergije i produljenim korištenjem prirodnog plina koji je fosilno gorivo, ali proizvodi znatno manje ugljikom bogatih emisija od ugljena ili nafte. Svi oni dolaze s dozom žaljenja. Možda ćemo razviti bioenergetska rješenja pri kojima ćemo se poljoprivrednim proizvodima koristiti kao izvorom energije, ali i to nosi svojevrsno žaljenje jer bi proizvodnja takvih goriva zahtijevala korištenje golemih prostranstava zemlje. Kad je riječ o gorivu za vozila, moguće je da će vodikove gorive ćelije i održiva biogoriva izrađena od ulja biljaka i algi biti združena s električnim vozilima te postati trajna mješavina energije za cestovni i pružni promet te brodarstvo. Većina se stručnjaka slaže da će najteže biti riješiti problem zračnog prometa. Trenutačno se razvijaju hibridni, potpuno električni zrakoplovi kao i oni na vodikov pogon, ali sve dok potpuno ne zažive, zrakoplovni će prijevoznici cijenu ugljikove emisije ugrađivati u trošak karte. Morat ćemo uložiti puno truda kako bismo se ovim privremenim rješenjima služili što je kraće moguće. S obzirom na to da je vremena što nam je preostalo prije nego što potpuno iskoristimo svoj ugljikov budžet vrlo malo, produljena uporaba fosilnih goriva zahtijeva oštrije, dublje rezove emisija na drugim mjestima.

Druga je potencijalna prepreka cjenovna pristupačnost, ali i ona pomalo nestaje. Postupno povećavanje uporabe snage vjetra i Sunca već je spustilo cijene proizvodnje struje iz obnovljivih izvora po kilovatsatu na razine koje su povoljnije od cijene struje proizvedene od ugljena, hidroenergije i nuklearne energije te se polako približavaju cijenama nafte i plina. Osim toga, znatno je jeftinije upravljati obnovljivim izvorima energije nego ostalima. Za trideset godina, procjenjuje se, energetski će sektor kojim dominiraju obnovljivi izvori energije uštedjeti trilijune dolara operativnih troškova. Mnogi vjeruju da će samo ta povećana pristupačnost značiti da će obnovljivi izvori energije brzo nadomjestiti fosilna goriva. Ali, postoji i treća prepreka, koju su možda i podcijenili.

Prepreka koju će možda biti najteže preskočiti apstraktna je sila koju bismo mogli nazvati osobni interes. Promjena je prijetnja svima u čijem je interesu da se zadrži status quo. Šest od deset najvećih kompanija na svijetu danas su naftne i plinske kompanije. Od tih šest, tri posjeduje država, a dvije od preostale četiri bave se transportom. Ali, daleko od toga da se samo one oslanjaju na fosilna goriva. Gotovo svaka velika kompanija i vlada koriste se uglavnom fosilnim gorivima kao izvorom struje te za distribuciju. Većina teških industrija rabi fosilna goriva za grijanje ili za hlađenje proizvoda u svojim proizvodnim linijama. Većina je velikih banaka i mirovinskih fondova investirala pozamašne svote novca u fosilna goriva, upravo ono što u opasnost dovodi budućnost za koju štedimo. Bit će potreban niz pomno procijenjenih koraka ako želimo promijeniti sustav koji je tako duboko ukorijenjen poput našega. Analitičari energetske tranzicije predviđaju da će se banke, mirovinski fondovi i vlade sve češće rješavati svojih udjela u ugljenu i nafti u nastojanju da izbjegnu goleme gubitke. Od političara će se sve glasnije zahtijevati da stotine milijardi dolara subvencija koje se danas usmjeravaju prema sektoru fosilnih goriva usmjere prema razvoju obnovljivih izvora energije. Lokalne su vlasti već počele plaćati privlačne svote kućanstvima koja stvaraju vlastitu struju za svaki višak te potpomagati zajednice u stvaranju vlastitih obnovljivih mikromreža.

I drugi trendovi koje je danas iz ove perspektive teško prepoznati mogli bi odigrati važnu ulogu u ubrzavanju odmaka od fosilnih goriva. Neki analitičari predviđaju da će dolazak autonomnih vozila prouzročiti revoluciju u sektoru transporta. U samo nekoliko godina očekuju da će stanovnici gradova napustiti ideju posjedovanja automobila i naručivati vozilo samo kada im ono bude potrebno. Svi bi takvi automobili bili električni, napajali bi se čistom energijom i njima bi upravljali sami proizvođači automobila te bi se tako potaknulo cijelu industriju da podigne razinu učinkovitosti i pouzdanosti.

Postoji širok konsenzus da bi najučinkovitiji poticaj za prestanak naše ovisnosti o fosilnim gorivima bila visoka globalna cijena ugljikovih emisija – porez na ugljik kojim bi se kažnjavali svi koji ispuštaju ugljik u atmosferu. Švedska je vlada uvela takav porez 1990-ih, što je izazvalo snažan odmak od fosilnih goriva u mnogim sektorima. Stockholmski centar otpornosti smatra da bi rastuća cijena, koja bi počinjala s 50 dolara po toni emitiranog ugljikova dioksida, bila dovoljna da potakne brzu promjenu i prijelaz s prljavih na čiste tehnologije, brigu o efikasnosti u djelatnostima koje su još ovisne o fosilnim gorivima te izazove najpametnije među nama da krenu u potragu za novim tehnologijama i praksama kako bi se smanjile emisije. Sve to moramo provoditi oprezno kako bismo zaštitili najsiromašnije članove društva, ali studije pokazuju da je ta zamisao potpuno ostvariva. Ukratko, porez na ugljik dramatično bi ubrzao održivu revoluciju koja nam je potrebna.

Kada se počne ostvarivati novi čisti svijet bez ugljika, svi će narodi širom svijeta početi osjećati prednosti društva koje pokreću obnovljivi izvori energije. Život će biti manje bučan, a zrak i voda čišći. Počet ćemo se čuditi zašto smo tako dugo jednostavno prihvaćali da svake godine milijuni ljudi prerano umru zbog loše kvalitete zraka. Siromašnije nacije koje i dalje imaju šume i pašnjake mogle bi se okoristiti prodajom svojih ugljikovih kredita onima koji još budu ovisni o fosilnim gorivima. Zatim bi mogli ugraditi obnovljive izvore energije i život s niskom emisijom u plan svojeg razvoja. Možda će jednoga dana njihovi pametni, čisti gradovi postati neka od najboljih mjesta za život na Zemlji te privlačiti najsjajnije zvijezde svake generacije.

 

Put prema svijetu koji pokreće energija bez ugljika bit će zahtjevan i idućih nekoliko desetljeća svima će nam biti iznimno teško. Ali mnogi koji rade na rješenju tog problema vjeruju da je to moguće učiniti

 

Je li ovo san? Ne mora biti. Barem tri zemlje – Island, Albanija i Paragvaj – već danas svu svoju električnu energiju stvaraju bez korištenja fosilnih goriva. Još osam nacija služi se ugljenom, naftom i plinom za stvaranje manje od 10 posto svoje struje. Od tih nacija, pet su afričke, a tri iz Latinske Amerike. Energetska tranzicija i općenito revolucija obnovljivih izvora energije nude zemljama koje se brzo razvijaju iznimnu mogućnost da sve učine na drukčiji način i da daleko za sobom ostave mnoge u zapadnom svijetu.

Maroko je primjer nacije koja je prihvatila revoluciju. Početkom stoljeća Maroko se oslanjao na uvezenu naftu i plin za zadovoljenje gotovo cjelokupnih energetskih potreba. Danas Maroko 40 posto potreba zadovoljava onim što stvori kod kuće putem mreže elektrana na obnovljive izvore, uključujući najveću solarnu farmu na svijetu. Ta je zemlja predvodnica u primjeni obećavajućeg i relativno jeftinog načina pohrane energije, tehnologiji rastaljene soli koja rabi običnu sol za zadržavanje Sunčeve topline mnogo sati te tako omogućuje korištenje Sunčeve energije i tijekom noći. Maroko se nalazi na rubu Sahare, a zahvaljujući kabelu koji ga povezuje izravno s južnom Europom, možda bi jednog dana mogao postati izvoznik solarne energije. Naciji koja nikada nije bila blagoslovljena fosilnim gorivom to je ulaznica u svijet blagostanja.

Povijest nas uči da uz ispravnu motivaciju korjenita promjena može nastati u kratkom razdoblju. Postoje znakovi da se baš to počinje zbivati i s fosilnim gorivima. Globalno gledano, vrhunac uporabe ugljena bio je 2013. godine. Industrija ugljena danas je u krizi jer se investitori povlače iz tog sektora. Vrhunac uporabe nafte (peak oil), prema predviđanjima, nastupit će u idućih nekoliko godina, a dodatno bi ga mogle ubrzati i cijene nafte koje su strmoglavo pale pojavom koronavirusa. Možda ćemo ipak uspjeti napraviti čudo i ući u svijet čiste energije do sredine ovog stoljeća.

U tom pogledu postoji još jedan dodatni razlog za nadu – mogućnost da kao most pri spašavanju planeta kojim ćemo se poslužiti dok ne budemo spremni za potpuni prelazak na čistu energiju zgrabimo nešto ugljika što smo ga ispustili u zrak i ponovno ga spremimo pod ključ kako ne bi uzrokovao probleme. Ovo je hvatanje i pohrana ugljika (carbon capture and storage ili CCS) iznimno privlačno političarima i poslovnim čelnicima koji trebaju osigurati vrijeme da polako napustimo uporabu fosilnih goriva. Postoje filtri koji hvataju ugljik iz elektrana na fosilna goriva, tornjevi ventilatora koji ga izvlače izravno iz zraka, bioelektrane koje preuzimaju stakleničke plinove tijekom prerade uroda te postrojenja koja ugljik pumpaju u duboke stijene čineći ga neopasnim. Neki geoinženjeri upozoravaju i na eksperimentalnije zamisli koje bi se koristile cvatom bakterija i algi, oplemenjivanjem oceana željezom, pumpanjem CO2 na dno oceana te blokiranjem Sunca prašinom u gornjem sloju atmosfere. Neki od ovih prijedloga teoretski bi mogli djelovati, a neki bi možda mogli i djelovati globalno, ali u ovom trenutku jako malo znamo o njima i riziku koji bi sa sobom mogle nositi još nepredviđene negativne posljedice.

Ono što je jasno onima od nas koje ne zanima samo pitanje klimatske promjene nego i gubitka bioraznolikosti jest da nam je na raspolaganju mnogo bolji način hvatanja ugljika: učinimo li svijet ponovno divljim, povući ćemo enormne količine ugljika iz zraka i spremiti ga u divljinu koja se širi. Učini li se to istodobno s globalnim smanjivanjima emisije, ovo prirodno rješenje bilo bi od koristi svima – bila bi riječ o istodobnom spremanju ugljika i porastu bioraznolikosti. Studije provedene u mnogim staništima pokazale su da, što sustav ima veću bioraznolikost, to bolje hvata i sprema ugljik. Vlade, upravitelji fondova i poslovni svijet trebali bi ulagati u prirodno hvatanje ugljika, u to bismo trebali investirati sve naše viškove – u globalno financirani međunarodni pokret obnove svjetske divljine. Divljina bi predano radila u svakom staništu na Zemlji istodobno zaustavljajući promjenu klime i šesto masovno izumiranje. Neke od najbrže vidljivih dobrobiti primijetili bismo već za koju godinu u najspektakularnijem obliku u najvećoj divljini na svijetu.

Komentiraj