Objavljeno u Nacionalu br. 1035, 2018-02-23

Uoči izlaska knjige ‘Rasprodano’ Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz autobiografije dugogodišnjeg zagrebačkog kazališnog ravnatelja i političara Duška Ljuštine u kojoj autor opisuje svoje susrete s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom te otkriva detalje prijateljstva s Milanom Bandićem kojemu je vodio kampanje za zagrebačkog gradonačelnika i predsjednika RH

ZAGREB, TAK IMAM TE RAD

U našem svemiru postoje uvijek dvije skupine: “Mi” i “Dotepenci”.

To je pogrešna filozofija. Silvek Degen govorio je da se Zagrepčanin ne postaje rođenjem, nego ponašanjem, ljubavlju prema gradu, kulturom.

Ne samo da ne priznajem ikome da Zagreb voli više od mene, nego bih se usudio reći da ne poznajem čovjeka koji Zagreb voli više od mene. Imam ženu i sina koji su rođeni u Zagrebu, ali oni ne vole Zagreb više od mene.

U Zagrebu sam 50 godina. Dugo mi nisu dali da ga volim. Bio je Zagreb zabranjeni grad moje ljubavi, bio mi je uziman, otiman, klevetan, izmicao mi je iz ruku, bježao, ali nisam nikada odustao od njega. Po tim pločnicima, salama, klubovima, na tim daskama, po tim uredima, ostavio sam najljepše dane, godine, desetljeća svog života, i to se izbrisati ne može, ne smije i neće.

Kad god bih za svojih mladih dana odlazio kući u Liku, kad god bi lokomotiva kloparala preko željezničkog mosta, ježio sam se od sreće jer idem kući. Onoga trena kad su mi dopustiti da volim Zagreb, ježio bih se od sreće kada bih ulazio u njega. Teško je opisati taj osjećaj.

Utoliko je užasavajuće da te netko stalno podsjeća na to si dotepenac. Da “kakav je to način”, “kaj sad oni tu delaju”, “kaj oni nama to određuju”. Poznajem ovaj grad bolje od mnogih rođenih Zagrepčana, cijeli radni vijek sam potrošio u Zagrebu, napravio mnoge stvari, sav porez platio u Zagrebu.

I tako će ostati dok dišem.

SUSRETI S TUĐMANOM

Osamdesetih sam se bavio i stambenom problematikom. Tako sam upoznao i Franju Tuđmana, u vrijeme dok je još bio disident. Tuđman je tada došao k meni jer je želio dobiti rješenje o utvrđivanju građevinske cjeline za svoj stan. Sjećam se dobro trenutka kada je prvi put ušao u moj ured. Imao je na sebi bijelu sintetičnu košulju i crnu torbicu s crnim rajfešlusom.

“Što trebam napraviti?” pitao je.

“Predajte papire”, rekao sam.

“Ja sam dr. Franjo Tuđman.”

“Drago mi je”, rekao sam. Znao sam, dakako, tko je i što je taj čovjek.

On je predao molbu, čvrsto uvjeren da ćemo mu je odbiti. Mislim da mi je netko čak i bio rekao: “Pa niste valjda ludi? Valjda ćete to odbiti.” Zapitao sam:

“O čemu se radi, zašto? Sve je po zakonu.”

Tada mi nije palo na pamet da će za pet godina ovdje zavladati kapitalizam i da će on to što je dobio otkupiti. Imat će čovjek veći stan, mislio sam, ali sve je u redu, to je društveno vlasništvo.

I mi smo to Tuđmanu odobrili, utvrđivanje te građevinske cjeline.

Drugi susret bio je devedesete godine.

Partija je još bila debelo na vlasti. Tuđman je došao u Kerempuh razgovarati s Fadilom Hadžićem. Vrbovao je Fadila da uđe u HDZ.

Tuđman je smatrao da je riječ o istaknutom zagrebačkom muslimanu, iako se Fadil Hadžić uvijek izjašnjavao kao Hrvat, između ostalog i zato što mu je majka Hrvatica.

Mirjana, moja ondašnja – i današnja – tajnica, došla je k meni i rekla:

“Nosim im kavu… “

Mislio sam u sebi: “Super, možda Fadil postane vlast.”

Fadil je odbio Tuđmana. U razloge ne bih ulazio. Možda je mislio da se sve to neće tako lako raspasti kao što se raspalo.

Nakon toga, sreo sam Tuđmana na premijeri Čujićeva “Ordena” u “Moše Pijade”. Hodajući ulicom, Zlatko Vitez me, na svoj način, posebno predstavio Tuđmanu, koji je odmah dao do znanja da me se sjeća još iz stambene komisije.

Prisjećam se zanimljivog dijaloga s tog susreta.

“Predsjedniče, što mislite o rehabilitaciji ustaša i četnika?”

Tuđman je istu sekundu odgovorio:

“Četnici će u Srbiji vjerojatno biti rehabilitirani, a ustaše u Hrvatskoj nikada.”

Poslije toga vrlo smo se lijepo družili u “Karaki” kod Pave.

Na odlasku, rekao mi je: “Ako vam bilo što bude trebalo, javite mi se.”

Trebalo je, ali bilo je tada mnogo većih problema od mojih da bismo se susreli.

Kasnije sam bio član jednog Manolićeva odbora za pomirbu i Tuđman nas je jednom prilikom sve primio. Redovito sam bio pozivan i na proslave Dana državnosti i to je, manje-više, bilo to.

No vjerojatno najzanimljiviji susret dogodio se prilikom njegova dolaska u Kerempuh.

Tuđman, Šušak i njihova pratnja jedne su večeri – nenajavljeno – došli na Spiku. Ne znam zbog čega se nisu najavili, valjda su htjeli doći incognito. Ja sam bio na jednom rođendanu u tadašnjem Ferimportu, u podrumu zgrade u kojoj je danas Muzička akademija, i došao kući oko devet sati. Nazvao me Darko Stazić i upitao gdje sam.

Rekoh: “Evo me doma.”

“Pa bježi u kazalište, dolazi ti predsjednik. Idi u kazalište.”

“Sigurno?”

“Sigurno.”

Bilo je preozbiljno da ne bih došao. Svaki sam put kada bi se igrala Spika bio u kazalištu, osim te večeri. Toga dana bio sam jako umoran i otišao kući. Bio sam i malo popio, ali sam dosta brzo eliminirao taj alkohol istuširavši se i potom krenuo prema kazalištu.

Došao sam negdje oko 22, a predstava je počinjala u 23. Vidio sam ove s “bubicama” u ušima kako se šeću po zgradi. Shvatio sam da je istina. Prolaze naprijed, narod se razmiče i Tuđman ulazi unutra.

Svrtanu sam to rekao pet minuta prije predstave, a Kühnu u zbrci nisam ni stigao reći. To je doznao tek kada je izašao na scenu. Te sam večeri imao vrlo zgodne razgovore s dečkima iz osiguranja u Jazavcu. Napravio sam pogrešku kada sam rekao da sam znao da će predsjednik doći na predstavu. Pitali su me: “Tko vam je to rekao?” ali ja nisam htio reći. Dečki su bili vrlo simpatični i rekli: “Gospodine, reći ćete vi i više nego što ćemo vas mi pitati.”

Tuđman je odgledao predstavu. Njegova reakcija bila je izvanredna. Cijelu se večer smijao tako da se stolac ljuljao. Čovjek koji je sjedio ispred predsjednika cijelo je vrijeme bio malo sagnut kako ga ne bi inkomodirao. Te je večeri ondje bila i televizijska ekipa, i to sasvim slučajno, zbog vaterpolista Mladosti.

Otišli smo u Molierov salon, pili viski, Tuđman je popio sigurno 5-10 komada. Svi smo popili mnogo. Cijelo je vrijeme grlio Kühna, a on se nije usudio reći pustite me. Nije imao ništa protiv predstave i strašno mu se dopalo što su na kraju “on” i Tito plesali i pjevali “prolazi sve, samo ne i HDZ“.

Vezano za način na koji je bio imitiran, rekao je: “Nisam ja baš takav kakvim ste me prikazali”.

Njegova kći Nevenka rekla je: “Jesi, tata, baš si takav.”

Bio je vrlo duhovit, susretljiv, sasvim normalno se ponašao i ostao negdje do tri sata.

Ministar Šušak bio je već prije na predstavi sa Žužulom i tada je obećao da će na predstavu dovesti i predsjednika Tuđmana. Međutim, te je večeri bio dosta suzdržan. Barem desetak puta rekao je: “Mi moramo ići.” Predsjedniku je bilo vrlo ugodno i svaki je put rekao: “Polako”. Tuđman nas je oduševio. Bio je izuzetno dobre volje. Prije nisam mislio da je duhovit čovjek, međutim, nakon tog susreta i razgovora s njim vidio sam da jest, i to izuzetno.

U tri smo ih ispratili.

MILAN BANDIĆ VRAĆA MI ZAGREB

Ne sjećam se više kad sam ga točno upoznao. Čini mi se da je to bilo 1986. godine. Sredinom osamdesetih bio sam član Predsjedništva zagrebačke partijske organizacije Centar, a Milan Bandić stručno politički radnik na Peščenici. U to se doba nismo osobito družili. Intenzivnija suradnja počela je tek u višestranačju. SDP je devedesetih bio u dubokoj defanzivi. No, kako kaže uzrečica, “jedan čovjek čini razliku”. Dolaskom Bandića, najprije za tajnika gradske organizacije SDP-a, a kasnije i za predsjednika, politička se situacija u Zagrebu dramatično mijenja. Milan počinje raditi, mijenjati stvari, širiti mrežu, osnivati nove ogranke.

Dominacija HDZ-a u Zagrebu bila je nesavladiva. Tuđman je jasno rekao: “U Zagrebu neću dopustiti oporbenu situaciju”, što je značilo da gradom mora vladati HDZ, na ovaj ili onaj način. No, Bandić je u godinama prije Tuđmanova odlaska – od 1997. do 1999. – stvarao pretpostavke za kasniji politički uspjeh. On je u svakom naselju, kvartu, zapećku osnovao ogranak SDP-a. U dotad neviđenoj stranačkoj akciji okupio je sve koje je mogao okupiti: a, između ostalog, formirao je i veliki Savjet za kulturu.

Bandić je još prije svibnja 2000. godine, kada je na sjednici Skupštine Grada Zagreba izabran za gradonačelnika Grada Zagreba, srušio HDZ-ovu vlast u Skupštini čuvenim glasovima Ranka Marinkovića i Miroslava Šuteja, poslavši zagrebački HDZ u muzej u kojemu će ostati još dugo godina. Na redovitim lokalnim izborima održanima u lipnju 2001. godine Milan Bandić ponovno je izabran za gradonačelnika. Od onda do danas, kada pišem ovu knjigu (krajem 2017.) Bandić je dobio sve izbore za zagrebačkoga gradonačelnika.

I tako sam 2000. godine, na njegov poziv, postao zamjenik pročelnika Gradskog ureda za kulturu. Pročelnik je tada bio divan čovjek, Dragutin Palašek zvani Kuba, čovjek iz kvote Akcije socijaldemokrata Hrvatske (ASH), stranke koju je tada vodio Silvije Degen. Kao zamjenik pročelnika u Uredu sam proveo nešto više od godinu dana. Bilo je to vrijeme kada sam morao odnijeti radnu knjižicu iz Kerempuha, što mi se nikako nije sviđalo, ali, eto, napravio sam to, da bih se kasnije opet vratio u Kerempuh.

U to vrijeme postao sam i član Predsjedništva gradskog SDP-a, odnosno član Izvršnog odbora gradske organizacije zadužen za obrazovanje, kulturu i sport. I tu počinje razdoblje mog najintenzivnijeg druženja s Bandićem. U Zagrebu smo, do našeg izlaska iz stranke 2010. godine, stvorili organizaciju koja je brojila više od 10.000 ljudi. U međuvremenu, ja sam bio voditelj svih izbornih kampanja SDP-a u Zagrebu. A u gradu poput Zagreba, stvari su jednostavne: ako svaki član skupi deset simpatizera na izborima, to je 100.000 glasova. Tako se dobivaju gradski izbori. Dakako, važan je faktor i izlaznost. Postoji u okolici Zagreba, pokraj Sesveta, jedno selo, zove se Glavničica. Devedesete su svi u njemu glasali za HDZ. No, na izborima 2005. SDP je u Glavničici dobio gotovo 90 posto glasova. To je rezultat njegova rada, njegove energije.

A te 2005. godine, kada smo izašli u nove izbore i kada je SDP osvojio apsolutnu vlast, mogli smo formirati Poglavarstvo bez drugih stranaka. Iako je SDP mogao sam vladati gradom, iz političke pristojnosti Ured za poljoprivredu dali smo HSS-u, sve ostalo pripalo je SDP-u, a ja sam tako preuzeo mjesto gradskog ministra za kulturu. Tu priču kao gradska vlast “vozili” smo do 2009., kada sam postao savjetnik gradonačelnika za kulturu.

Nikad nisam radio s čovjekom koji toliko pasionirano uživa u radu. Obojica smo zapravo radoholičari. Bilo je dana kad smo po mjesec dana radili 15-16 sati dnevno, dolazili kući u ponoć, dizali se ujutro i nastavljali normalno raditi. Vežu nas mnogi zajednički projekti, slični pogledi na stvari, način na koji bismo nešto realizirali. On je nevjerojatan motor koji suradnike snažno vuče naprijed. U četverogodišnjoj suradnji s Bandićem zajedno smo ostvarili mnogo ciljeva, kako za kulturu, tako i za boljitak građana – 8,5 posto novca od cijeloga gradskog proračuna izdvajano je za kulturu – to nema nijedan grad u našem susjedstvu (usporedbe radi, država za kulturu izdvaja oko pola posto proračuna) – dovršena je zgrada MSU-a, Plesni centar, Histrioni, otkupljena su kina Tuškanac i Europa, pozornica na Bundeku… Svake godine, oko pedeset milijuna kuna bilo je uloženo u obnovu pročelja, fasada, zaštićenih spomenika kulture. Manje ili više. I sad, u vremenima krize, nijedna aktivnost nije stala, a pokrenut će se mnogi novi veliki projekti. Pogledajte koliko se samo festivala i drugih manifestacija godišnje dogodi u gradu.

A te, 2005. godine, kada mi je ponudio mjesto gradskog ministra kulture, Bandić mi je rekao: “Duško, ja znam da će biti galame, ali ti ćeš biti član Poglavarstva zadužen za obrazovanje, kulturu, sport, tehničku kulturu i mlade, kako se to zove u Uredu.”

To je bio najjači Ured u Zagrebu s dvije milijarde i tristo milijuna kuna. Tu su bile sve osnovne škole, svi dječji vrtići, svi đački domovi, sve sportske dvorane, sva sportska igrališta, svi sportski tereni, sva kazališta, sve knjižnice – sve. A kada sam preuzeo tu dužnost, svi oni koji su još do jučer prelazili na drugu stranu ceste, počeli su mi na­jednom ponovno prilaziti. I tvrditi kako je fantastično to što sam ja na tome mjestu, kako je to genijalno. I na kraju, dakako, nisu zaboravili tražiti pare.

Milan mi je tako vratio svu ljudsku i svu moralnu satisfakciju, učinio je da se ponovno zaljubim u svoj grad i svoju zemlju.

Vratio mi je zapravo sve.

Zvuči pomalo gordo, ali meni je Milan vratio i Zagreb i Hrvatsku, koje su neki, prije toga, svim silama nastojali odvojiti od mene. E, kada ti to netko učini, što ti činiš? Ti kažeš: “Po cijenu života, ubijte me, zakoljite me, radite što god hoćete, ja ću vratiti Milanu Bandiću. Pa da je Milan Bandić ne znam što napravio. Ja okrenuti glavu neću.”

Ovo je danas sve samo bježi, bježi, bježi… koga god se za nešto osumnjiči – samo bježi od njega.

Kako bih sebi pogledao u oči da sam mu 2009. rekao: “Čuj, Milane, ne zanima to više mene, ja sad idem s Josipovićem, a ti sad tjeraj tu svoju priču kako znaš.”

Sukus priče je jasan: imao sam moralnu obvezu vratiti Milanu tu priču. Ali nikada ga nisam pitao je li on zadovoljan načinom na koji sam to činio.

U PREDSJEDNIČKOJ KAMPANJI S BANDIĆEM

Godine 2009. ponovo smo dobili gradske izbore, no tu počinju eskalirati golemi problemi u odnosima između zagrebačke gradske organizacije SDP-a i centrale s Iblerova trga. Prethodno su zlu krv ojačali izbori za predsjednika SDP-a u kojima su Bandić i Milanović bili kandidati. Ja sam navijao za Bandića i nisam to krio, no kada je Milanović pobijedio, on je bio moj predsjednik.

Ali da sam ja pobijedio, odveo bih na večeru poražene i ostao bih s njima prijatelj. Nažalost, mnogo će vremena proći dok se ne naučimo pravilima demokratske igre. “Najbolje” je imati jednoga kandidata, nema krvi, svi prežive na polju. Čim je mnogo kandidata, gomilaju se problemi, jer mi nismo na to navikli. Milanović je pamtio i rješavao se protukandidata, jednoga za drugim. Zatražio je od Bandića da se povuče s liste, jer navodno gubi rejting. Milan je to odbio. Na tim je izborima, gdje je gradonačelnik prvi put biran izravno, Milan pobijedio. Potom se kandidirao za predsjednika države.

Novinari su proširili priču da sam ja smislio tu ideju. Pojavili su se napisi: “Ljuština ga je nagovorio da ide za predsjednika”, “Ljuština je upropastio Bandiću političku karijeru”, “Ljuština ga nagovorio da se kandidira za predsjednika stranke, a onda je on izgubio od Milanovića”…

Bile su to gomile budalaština koje nemaju apsolutno nikakve veze s istinom. Milana Bandića nikad nitko ni na što nije nagovorio. Nikad. Ako u ovoj zemlji postoji čovjek koji nije ni u kakvom klanu, kojemu ne dirigiraju nikakve sile, koji ne priznaje ničije utjecaje, onda je to apsolutno Bandić. On je jednostavno svoj. Nema nikakve šanse da bih ga ja – sve da mi takvo što i padne na pamet – nagovorio na takav potez.

Nakon Milanovićeva zahtjeva da se Bandić povuče, očito se u njemu nešto prelomilo. SDP-ov okvir njemu je postao neizdrživ i moja je pretpostavka da je to razlog zašto se kandidirao za predsjednika države.

On je to u naznakama nagovještavao svojim suradnicima, ali nikad nije izgovorio jasnu rečenicu da ide u izbore. Da će to učiniti, saznao sam tri dana prije objave njegove kandidature, koju je odradio na Sljemenu. Samo tri dana prije!

“Lišen stranačkih okova, slobodan kao Feniks, kao ptica, kandidiram se za predsjednika republike” – tako je počeo govor kojim je objavio ulazak u predsjedničku utrku. “Ja sam običan čovjek u službi malog čovjeka. Deset godina sam to pokazivao u Zagrebu, to sam idućih 10 godina spreman demonstrirati u Hrvatskoj. Kandidiram se jer sam bolji kandidat i jer ću pobijediti”, rekao je Bandić i odmah u svom stilu istaknuo kako mu cilj nije jedan, nego dva predsjednička mandata.

U ta tri dana trebalo je napraviti sve. Da je negdje trebalo dovesti priključak struje, rok bi bio prekratak. Da stvar bude kompliciranija, ja sam dotad već bio na dva sastanka stožera Ive Josipovića. Da se Bandić nije kandidirao, imao bih, sigurno, vrlo značajnu ulogu u Josipovićevu timu. Vjerojatno bi Mirando Mrsić bio direktor kampanje, a ja u najmanju ruku zamjenik ili nešto slično jer je Josipović dotad obavio sa mnom dva do tri ozbiljna sastanka. Na drugom sastanku njegova stožera – još je sve bilo u povojima – ja sam na neki način vodio glavnu riječ. Imao sam dosta iskustva, znao sam jasno što treba napraviti, kako treba organizirati stožer, kako funkcionira politička tehnologija izbora, s kojom sam imao dosta iskustva s prethodnih šest ili sedam i ciklusa.

No ja sam još prije početka bilo kakve suradnje, Josipoviću rekao: “Ivo, mi smo dobri [ja ga poznajem duže nego Bandića], ako se Bandić kandidira i pozove me da idem raditi s njim, ja sam mu to dužan.”

I to se dogodilo.

Nazvao sam odmah Ivu Josipovića i rekao: “Ivo, Milan ide na izbore za predsjednika države i ja idem s njim na utakmicu…”

Rekao mi je: “Meni je žao što si odabrao stranu koja će izgubiti…”

Svaki put kad smo se susreli na sučeljavanju, negdje je lebdio dojam da bi Milan mogao sumnjati u mene, jer je bilo poznato da sam dobar s Josipovićem. Bio sam dobar i s braćom Stazić, Nenadom i Darkom. A Nenad je bio aktivan u Josipovićevoj kampanji, Mirando Mrsić također. I svaki put kad bi se završilo sučeljavanje, Josipović bi pred Bandićem rekao: “Pa, Duško, ti možeš uvijek prijeći k nama.”

Pred kraj kampanje, priča se malo zaoštrila. U svim kampanjama, osim par vodećih ekipa, uključi se i tisuće ljudi sa strane, solo igrača. Što se god negdje objavi na račun protivnika, pripisuje se stožeru onog drugog. A sedamdeset posto tih stvari događa se potpuno autonomno, bez ikakve veze sa stožerima. Anonimne napade na Josipovića njegov je stožer to pripisivao Bandiću, kao i obrnuto. Bilo je čak i slučajeva da su uvrede na Josipovićev račun potpisivane sa “Duško Ljuština”.

Bandićeva kampanja bila je urnebesna, smiješna, šokantna, na trenutke i šašava. Ton joj je, naravno, pridavao sam Bandić, koji je uvijek u stanju izmaknuti se bilo kakvom planu, proceduri, protokolu, ako smatra da to treba učiniti. Kreativni dio kampanje smišljao je Boris Malešević. Milan je na kraju birao rješenja s kojima će se ići van. Boris Kovačev iz DA agencije nabavio mu je blesimetre. Uvjerili su ga da će tako govoriti brže i lakše. A sve je to došlo dan ranije, sve je bilo u zadnji tren, na brzinu.

Zaštitni znak kampanje trebale su biti jabuke, med i pčele. Taj je odabir imao jasnu logiku. Pčelinje društvo apsolutno je najsavršenija radna organizacija. Nema savršenije organizacije. Pčele su marljive, dragocjene, sistematične, one donose zdravlje, one žive u savršenoj harmoniji. Milan se složio s tim, dopalo mu se to s jabukom i pčelom, pogotovo zato što on ima golemu količinu košnica. Pčela je simbol radišnosti, pčele imaju najsavršeniju organizaciju. Jabuka je ljubav, toplina, razumijevanje, zdravlje…

Slogan je trebao biti “radit ću kao pčela za Hrvatsku”.

On je to sve znao, prihvatio, on je vidio i med.

No, u trenutku kada je počeo govoriti, njemu se to učinilo presitnim.

Više mu to nije zvučalo kao velik rad. Pčela, to je njemu – zuji nešto, sitno, presitno…

Tada mu je pao na pamet konj.

Konj je snaga! Auti, konjska snaga, trke, polje, konji… I tako je Bandić, na iznenađenje svih, rekao: “Radit ću kao konj za Hrvatsku!”

On je u tim minijaturnim dramskim situacijama takav – u djeliću sekunde donio je odluku da zaštitni znak njegove kampanje više nije pčela, nego konj.

Polemizirati s njim oko toga bio je uzaludan i nemoguć zadatak.

Na svaku primjedbu on bi odgovarao jednako: molim vas, tko ide na izbore, vi ili ja? Ja. Šutite dakle. Na izbore idem ja, ja to potpisujem, i ja za to odgovaram.

Što je bilo s medom i jabukama? Pojeli smo med, podijelili ljudima jabuke. I što sad tu možeš? Kažeš da je ta odluka bila super, idemo dalje, pusti sad priču s medom, nema više meda…

Iako to nije bilo dogovoreno, osmišljeno i programirano, ta je rečenica zapravo bila dobra. Hrvatska i danas treba oranje. Duboko oranje. Ovu zemlju doista treba preorati, ili kako je govorio Vladko Maček, “lajbek treba otkopčati”, jer je mnogo toga krivo zakopčano. Ali, niti tko ore, niti tko raskopčava lajbek. Zato gubimo vrijeme. Zato propadamo. Zato nam bježe ljudi…

Komentiraj