FELJTON: Titu se nije sviđalo što je nobelovac postao Ivo Andrić, a ne Miroslav Krleža

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Vatra u vatri’ u kojem Michael Martens opisuje kako je Ivo Andrić 1961. dobio Nobelovu nagradu za književnost te reakciju tadašnjeg predsjednika FNRJ-a Josipa Broza Tita, s obzirom na to da je Andrić bio veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj

Godine 1961. službeno postoje 93 nominacije, pri čemu se broje i one višestruke, zbog čega je broj kandidata znatno manji. Daleko ispred svih je Robert Frost, osam puta nominiran, ali odboru Nobelove nagrade i dalje prestar. Prvi i istodobno posljednji put odbor raspravlja o autoru koji je prema procjeni povjerenstva podastro „čudnovatu igru mašte, ali rezultat svejedno nije književnost najviše kategorije, pa povjerenstvo ne smatra da kandidatura odgovara postavljenomu zahtjevu.“ Kandidat odbačen na ovaj način jest izvjesni J. R. R. Tolkien, autor trilogije naslovljene Gospodar prstenova.

Već drugi put na popisu kandidata nalazi se 1961. ime staroga Andrićeva znanca iz berlinskih dana: ono Ernsta Jüngera. Između 1956. i 1966. predložili su ga šest puta, no nikada nije došao u uži izbor. Ne prolazi ni prvi put nominirani Friedrich Dürrenmatt: „Recenzija jasno pokazuje da švicarski dramatičar ne dolazi u obzir za nagradu ove kategorije.“ Simone de Beauvoir, koja je 1961. kandidatkinja prvi i posljednji put, procijenjena je s druge strane iznimno pozitivno: „Autobiografija francuske spisateljice, u dva sveska, memoari kćeri iz dobre kuće i u najboljim godinama, pokazala se zaista važnim djelom. Tu se pojavljuje osobnost s posebnim preduvjetima i jasno, iskreno i zanimljivo prikazuje dio vlastita razvoja i onoga svojega naraštaja, pri čemu jednakovrijedno uzima u obzir sve društvene, intelektualne i emocionalne doživljaje.“ Razlog što ga navodi stalni tajnik Österling, jer ona ipak ne dobiva nagradu, potvrđuje prigovore koji se često upućuju švedskoj književnoj lutriji: brojne su Nobelove nagrade naposljetku otišle u Francusku, zbog čega bi Akademija trebala obratiti pozornost na druge regije. „I zato se vraćam imenu Ivo Andrić“, prelazi Österling na svojega najdražega kandidata. „Budući da je ovaj jugoslavenski pisac tijekom rasprave prošle godine bio u prvom planu i naposljetku pridobio uvjerene zagovornike, čini mi se primjerenim ove godine njegovu kandidaturu preporučiti kao prirodno rješenje.“

Andrić (sasvim desno) s dobitnicima Nobelove nagrade 1961. iz drugih područja. Sve fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača

Andrićeva bosanska trilogija jest „epski pothvat u velikom stilu“. To što bi njegova nagrada osim toga značila i pozornost prema novomu jezičnomu prostoru može dakako biti tek sporedan argument, „no čini mi se – kako sam to već prije naglasio – da ima svojih draži…“, nagovara ih stalni tajnik. Švedski novinar na području kulture Kjell Strömberg, koji je kao tek rijetki imao uvid iza kulisa užurbanosti oko Nobelove nagrade, nekoliko je godina poslije potvrdio zemljopisnu sastavnicu pri odluci: „Kad su srpskohrvatskoga spisatelja i romanopisca Ivu Andrića 1961. između pedesetak konkurenata izabrali za dobitnika Nobelove nagrade za književnost, za njega je govorila ponajprije činjenica što je iz Jugoslavije, a zemlja mu još nije bila zabilježena u analima ove velike književne nagrade. Kao što znamo, Švedska akademija osjeća se manje ili više vezanom oporučnim odredbama svojega utemeljitelja, koji je želio da pri dodjeli nagrada svi narodi budu što ravnomjernije uzeti u obzir.“ Zapisnici sjednica odbora, koji Strömbergu još nisu mogli biti poznati dok je pisao tu procjenu, daju mu za pravo. Ne samo Österling nego i drugi članovi odbora spominju zemljopis kao odlučujući kriterij. Tome se po svemu sudeći pridružuje i jedan politički argument, makar ga se neposredno ne tematizira: Jugoslavija je 1961. u modi, prije svega u krugovima s lijevim liberalnim predznakom. Članovi odbora za dodjelu Nobelove nagrade, koji se 18. rujna okupljaju na odlučujućoj sjednici, vjerojatno su svi u novinama, na radiju ili televiziji pratili vijesti o Beogradskoj konferenciji nesvrstanih, završenoj ni dva tjedna prije toga. Pozitivan odjek konferencije i velike nade što ih neki povezuju s novonastalim Pokretom nesvrstanih kao mirotvornim čimbenikom, Andriću kao jugoslavenskom piscu u najmanju ruku nisu mogli štetiti. Uz to ga već odavno ne predlaže Savez književnika Jugoslavije kao što je to bilo 1958. Tijekom godina deset puta je predložen za nagradu, a među ostalima predlagali su ga i profesori u Cambridgeu, Bordeauxu i Göteborgu, kao i pjesnik Johannes Edfelt, predsjednik švedskoga P.E.N-a.

Za Nobelovu nagradu za književnost te 1961. konkurirao je i J. R. R. Tolkien, autor trilogije Gospodar prstenova, ali je povjerenstvo za dodjelu nagrade odbilo njegovu kandidaturu

I tako sjednica Odbora Nobelove nagrade 18. rujna 1961. završava jednoglasnom odlukom da se Ivu Andrića predloži kao dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1961. Akademija prihvaća taj prijedlog. U godini kad Sovjetski Savez prvi put šalje čovjeka u svemir, glavna nagrada štokholmske književne tombole odlazi u Beograd.

Andrić se 26. listopada 1961. upravo vratio s prijepodnevne šetnje kad je otpravnik poslova švedskoga veleposlanstva u Beogradu s buketom crvenih ruža u ruci pozvonio na vrata kuće u Ulici proleterskih brigada 2a na prvom katu lijevo i priopćio mu da je njegov listić izvučen. Na pisca koji živi povučeno sručio se neslućen val pozornosti. Tvrdnja da su tek nagrađeni nobelovci dobivali, barem do izuma elektroničke pošte, „pune košare pisama“ barem je u Andrićevu slučaju točna.

Ivo Andrić na dodjeli Nobelove nagrade u Stockholmu, 10. prosinca 1961. Sve fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača

Kao jedan od prvih javlja se američki diplomat i povjesničar George F. Kennan, kojega je predsjednik Kennedy imenovao američkim veleposlanikom u Jugoslaviji. „Mnogo tisuća Amerikanaca koji su pročitali Vaša djela objavljena u Sjedinjenim Državama s odobravanjem će primiti odluku odbora Nobelove nagrade, jer u našoj ste zemlji postali zamjetno popularnim autorom.“

Stiže i Titov brzojav. Maršal ne voli Andrića i Krležu smatra boljim autorom, jer je „klasno svjesniji“. „Tito je smatrao da je Krleži učinjena nepravda, i nije se pridružio sveopštem oduševljenju što je Jugoslavija dobila prvog Nobelovca u Andriću“, sjeća se srpski pisac Dobrica Ćosić, koji je pratio jugoslavenskoga šefa države na više putovanja u inozemstvo i pritom je primijetio njegovu nesklonost Andriću. U Titovu se brzojavu to dakako ne osjeća: „Dragi druže Andriću, veoma sam obradovan viješću o visokom priznanju koje Vam je odato dodjeljivanjem Nobelove nagrade za Vaš književni rad. Vi ste i time znatno doprinijeli ugledu književnih djela socijalističke Jugoslavije. Ja Vam od srca čestitam. Josip Broz Tito.“

Andrić mu odgovara: Smatraću se uvek srećnim ako sam ja svojim književnim radom zaista mogao nešto doprineti ugledu naše zemlje i tako zaslužiti Vašu čestitku, koja za svakog od nas predstavlja najlepše priznanje. Tako to ide tjednima – političari, diplomati i građani pišu nobelovcu, primjerice i zaposlenici tvornice „Crvena zastava“ iz Kragujevca. Mjesecima je Andrić zauzet zahvaljivanjem na čestitkama. Zatim su tu još i novinari. Andrić obožava čitati intervjue drugih. Ali mrzi kad se ispituje njega. Da može birati između intervjua i zahvata na korijenu zuba, intervju mu ne bi bio prvi izbor. Onako kao što postoje nefotogenični ljudi, postoje i oni koji nisu rječiti, a takvima pripadam, brani se on. Ne znam da odgovaram na pitanja. Ne umem da dajem intervjue. To je za mene svojevrsna trauma. Jednom je novinaru rekao da mrzi pitanja. Ako se desi zemljotres, tu će se odmah naći neko ko će me upitati: „Šta o tome mislite?“ Ali šta ja o tome mogu da mislim? No s obzirom da je sad slavan, manija intervjua pogađa i njega. Gotovo da ne postoji u svetu pitanje koje novinari ne postavljaju „istaknutim“ piscima, žali se u svojim bilješkama. I ja imam, avaj, zlu sreću da se računam među takve pisce. Čas me pitaju šta mislim o Vijetnamu i američkom bombardovanju te zemlje, čas o rasizmu u Južnoj Africi, čas o planiranju porodice i ograničenju rađanja dece, čas o sudbini filma, čas o ulozi cveta i cveća u životu umetnosti, čas o uhapšenim sovjetskim književnicima kojima ni imena dobro ne znam, čas o putevima u Bosni i Hercegovini, čas o mom ličnom životu i mojim književnim planovima. I to nema kraja. Očito u nadi da će se time riješiti jednoga postavljača pitanja, kaže da ne može reći ništa čak ni o vlastitu radu: Ja radim, znam da radim, ali ne mogu tačno da kažem šta radim; kao da sam u tunelu. Za jedne talijanske novine kaže: Pitam se postoji li uopšte pisac koji zna doista zašto piše i koji ga motivi navode na pisanje.

‘Maršal ne voli Andrića i Krležu smatra boljim, jer je ‘klasno svjesniji’. ‘Tito je smatrao da je Krleži učinjena nepravda, i nije bio sretan iako Jugoslavija ima prvog nobelovca’ u Andriću“, sjeća se srpski pisac Dobrica Ćosić

No, ujesen 1961. više ne može pobjeći iz tvornice pitanja i to uviđa. Jednostavno je to dio posla, ili kako kaže: „Ni Gospod bog ne može bez zvona“. Saziva konferenciju za tisak u Klubu književnika i sljedećih tjedana daje petnaestak intervjua, više nego ikada poslije. Kad talijanska televizija RAI želi doznati što je napravio otkad je doznao za Nobelovu nagradu, Andrić odgovara malo uzrujano: Uglavnom, slikali su me i odgovarao sam na ovakva i slična pitanja. Andrić je svjestan podudarnosti koje su dovele do njegova priznanja: „Sasvim je slučajno što sam ja dobio i Nobelovu nagradu. Ima dosta drugih, boljih i pametnijih od mene koji je nisu dobili“, kaže, i po svemu sudeći to nije prenemaganje, što potvrđuju i njegove privatne bilješke. Kad mu postave pitanje hoće li i dalje pisati, na pamet mu padne samo protupitanje: „Kao da sam igrao na lutriji i dobio glavni zgoditak, posle čega nema smisla da igram?“ Andrić se nada da mu se svakodnevica neće promijeniti: „Za sada stvarno nemam nikakvih naročitih planova ni u svom radu ni u svom životu. Nastaviću da pišem, što sam i ranije činio, i da živim kao što sam dosad živeo. To je moj jedini plan.“

Kad ne odgovara na pitanja novinara, Andrić kao u vojnom stožeru priprema nastup u Stockholmu. Oprostite što ću Vas zamučiti pitanjima sve do sitnica, piše jugoslavenskomu veleposlaniku u Švedskoj, kod kojega se raspituje o protokolu odijevanja da bi pravodobno mogao sve dati sašiti. Naravno, samo ono što je neophodno. Smoking imam. Frak ću poručiti ovde u Beogradu… Da li je neophodno ono što se zove žaket ili je dovoljno imati tamno odelo? Pita Gun Bergman koliko bi dug trebao biti njegov govor zahvale (najviše petnaest minuta), kakvu odjeću treba imati njegova supruga (najmanje dvije elegantne večernje haljine), kakve ga društvene obveze očekuju u Stockholmu (večera kod švedskoga kraljevskoga para, više prijema) i kako se najbolje putuje iz Beograda u Stockholm (vlakom preko Münchena, Hamburga i Kopenhagena ili zrakoplovom preko Züricha). Kad Andrić dozna da bi u Stockholmu trebao održati još jednu konferenciju za tisak, pokreće sve dostupne mehanizme da bi odvratio sudbinu koja mu prijeti. Iskustvo sa ovdašnjom konferencijom – i to u skromnijim razmerama – pokazalo mi je da nisam sposoban za to, i da ne bih izdržao još jednu, piše jugoslavenskomu veleposlaniku. Ima pisaca (kao što je bio npr. E. Hemingvej) koji te stvari svršavaju sa lakoćom, ali ja sam njihov antipod, a sada još i rđavo sa zdravljem. Ako baš mora biti, neka veleposlanstvo pozove novinare koje zanima književnost na koktel, gdje će se moći neusiljeno razgovarati, ali u formi privatnog razgovora a ne konferencije. Andrić ga je uspio nagovoriti i nije morao održati konferenciju za tisak.

O Andrićevim danima u Stockholmu i ceremoniji dodjele obavještava nas dnevnik Milice Babić. Bračni par leti u Stockholm iznimno složenim putem s četiri slijetanja (Zagreb, Beč, Frankfurt, Kopenhagen). U Danskoj, kao i prije u Frankfurtu, Andrića čekaju loše vijesti. „U Kopenhagenu pred avionom zid reportera, izgledaju kao braća, svi plavi, mladi i oniski. Jak vetar skida Mandarinu šešir, fotografišu ga kako trči za njim.“ U Stockholmu Andrić upoznaje ostale dobitnike Nobelove nagrade te godine, sve mlađe od sebe i nagrađene za dostignuća koja osim njih samih razumiju tek rijetki. Amerikanac Robert Hofstadter dobiva Nobelovu nagradu za fiziku „za svoja revolucionarna istraživanja upravljanja elektronima u atomskoj jezgri i pritom dosegnuta otkrića o strukturi nukleona“, koju međutim mora podijeliti. Drugi dobitnik je tek tridesetdvogodišnji njemački nuklearni fizičar Rudolf Mößbauer, nagrađen za „istraživanja rezonantne apsorpcije gama zračenja“. Nobelovu nagradu za kemiju dobio je Amerikanac Melvin Calvin „za istraživanja asimilacije ugljičnoga dioksida kod biljaka“, onu za medicinu u Mađarskoj rođeni biofizičar Georg von Békésy „za otkrića u fizikalnom mehanizmu pobuđivanje ušne pužnice“.

Uoči ceremonije u Stockholmu, francuske dnevne novine L’Aurore objavile su: “jugoslavenski dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andrić (70) s osamnaest godina pripremao je Sarajevski atentat.“

Andrić je nagrađen „za epsku snagu kojom oblikuje motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje“. Laudacija Andersa Österlinga dobronamjerna je, ali i puna pogrešaka. Prema njoj Andrić je 1914. bio „mladi srpski student“, a početak Drugoga svjetskoga rata nije doživio u njemačkoj internaciji, nego usred ratnih događanja: „Već nekoliko sati po dolasku u Beograd doživio je njemačke zrakoplove pri bombardiranju grada“, tvrdi tajnik Švedske akademije. U govoru povodom Nobelove nagrade Andrića barem nisu učinili odgovornim za atentat na Franju Ferdinanda, kao što su to učinile francuske dnevne novine L’Aurore u naslovu: „Sedamdesetogodišnji jugoslavenski dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andrić s osamnaest godina pripremao je Sarajevski atentat.“ Andrićev govor na dodjeli nagrade O priči i pričanju, koji je 10. prosinca na francuskom održao prigodom banketa u štokholmskoj vijećnici, nalikuje eseju o Goyi iz 1935. godine. To je izvješće iz radionice i objava poetičkih načela – no istodobno i iznošenje obrane. Andrić dakako zna da mu protivnici predbacuju kako je tek neka vrsta malo boljega seoskoga pripovjedača koji poseže za anegdotama iz osmanlijske prošlosti da se ne bi morao suočiti sa sadašnjošću. Koristi štokholmski podij da bi tu kritiku odbio. Neki tvrde da priča koja se bavi prošlim vremenima zapostavlja sadašnjost i okreće joj leđa, kaže Andrić. No pisac povijesnih romana ne može prihvatiti takvu prosudbu, nego bi pre bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost, u ono što smatramo prošlošću, da s lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Zar se pri pisanju u svakom dobu i u pripovijedanju o svakom vremenu ne radi uvijek o istom? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. Između prošlosti i sadašnjosti u književnosti se proteže tek zamišljena demarkacijska crta. Posve je svejedno s koje strane te crte pisac radi, na kraju će se ipak uvijek naći u istom položaju, oči u oči sa istom čovekovom sudbinom. Na tisuću jezika, u najrazličitijim podnebljima, iz stoljeća u stoljeće nastavljala se povijest ljudskoga postojanja, a da se ljudi nikada nisu umorili od toga da je jedni drugima prepričavaju. Način i oblici tog pričanja menjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema… Ili to pripovedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah?

Ivo Andrić kao veleposlanik Kraljevine Jugoslavije nakon predaje vjerodajnica Hitleru u Berlinu, 19. 4. 1939. Sve fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača

Dvadeset godina prije Stockholma, u dnevniku nastalom u ratno doba, Andrić je još sumnjao u snagu i smisao pripovijedanja. No to se dogodilo u trenutku utučenosti, dok mu je zemlju okupirao neprijatelj i dok je bilo posve neizvjesno hoće li mu romani ikada moći biti objavljeni. Osim toga, Andriću je izmjena oduševljenja i očaja poznata iz svakodnevnoga rada, često je to opisivao i zna: i jedno i drugo je prolazno. „Često se pitam: vredi li pisati, čemu sve to? A bilo je dana kada bi mi se književnost smučila za ceo život, pa bih se tada setio Manovog Ašenbaha“, kazao je Ljubi Jandriću. U Smrti u Veneciji Thomas Mann svojemu alter egu, piscu Gustavu von Aschenbachu, daje da razmišlja o dvojbama oko smisla umjetničkoga rada: „Aschenbach je jednom na prilično nezapaženu mjestu izravno izgovorio da gotovo sve ono veliko što postoji, postoji nečemu unatoč, unatoč jadu i muci, siromaštvu, napuštenosti, tjelesnoj slabosti, porocima, strasti i tisućama prepreka.“ Taj unatoč pokreće i Andrića. Osim toga, u Stockholmu kao upravo nagrađeni nobelovac teško može održati govor o svojim sumnjama u smisao pisanja koje ga ponekad obuzimaju. To je možda moglo biti originalno ili tako djelovati, no moglo je završiti i kako ne treba – a skandale Andrić mrzi još i više od intervjua.

Da bi umakli beogradskoj gužvi koje su se bojali, Andrić i supruga nakon štokholmske ceremonije i prijema kod kralja Gustava Adolfa VI. ne putuju natrag u Jugoslaviju, nego provode nekoliko tjedana kod prijatelja u Švicarskoj. Posjećuju Zürich, Basel i Lausanneu. Novu godinu slave u jugoslavenskom veleposlanstvu u Bernu. Unatoč tomu, prvi tjedni po povratku u Beograd ispunjeni su počastima: prijem u Srpskoj akademiji nauka, svečani ručak u Savezu književnika, društvene obveze. Andrić to prihvaća. Zatim se pomalo povlači iz javnoga života. Prve korake u tome smjeru učinio je već prošle godine kad mu je ponuđeno da preuzme predsjedavanje Srpskom akademijom nauka, no on je to odbio i radije na tri tjedna otišao na odmor na dalmatinski otok Korčulu. Nakon Nobelove nagrade sve češće odbija ponude, povlači se iz tijela i udruga, odbija gotovo sve upite za gostovanja koji stižu iz raznih zemalja. Usporava život. Vita contemplativa postaje mu, s prekidima, načinom života posljednjih godina.

Za sedamdeseti rođendan u listopadu 1961. mora još jednom izdržati maraton počasti. Iako je s tom idejom sve prije nego oduševljen, Tito dopusti da ga okolina uvjeri da treba primiti Andrića. Titovi savjetnici upućuju maršala da bi se u inozemstvu moglo pogrešno shvatiti bude li ignorirao najvećega pisca u zemlji.

‘Kako ću to, bogamu, da izvedem? Uvrediće se Krleža. On je trebalo da dobije Nobelovu nagradu, a ne Andrić. I ja sada treba da čestitam Ivi Andriću…’, žalio se Tito suradnicima kada je bilo jasno da mora primiti Nobelovca Andrića

Pisac Dobrica Ćosić, koji je u ono doba bio jako udomaćen kod Tita, ima važnu ulogu pri pokušajima da se nevoljkoga šefa države navede da promijeni mišljenje: „Tito me je primio i natušteno saslušao moja uverevanja u neophodnost i značaj njegovog prijema Ive Andrića“, sjeća se Ćosić desetljećima poslije, tvrdeći da je Tito odgovorio: „Kako ću to, bogamu, da izvedem? Uvrediće se Krleža. On je trebalo da dobije Nobelovu nagradu, a ne Andrić. I ja sada treba da čestitam Ivi Andriću…“ Naposljetku Tito prevlada svoju nesklonost prema svojedobnomu veleposlaniku jugoslavenske monarhije. Poziva njega i suprugu u svoju beogradsku vilu. Nazočna je i Titova supruga Jovanka Broz. Sve to nikako ne uspije. „Bila je doista mučna ta iznuđena priredba odavanja državne počasti velikom piscu. Tito maršalski zvaničan, Andrić ambasadorski uštogljen i diplomatski konvencionalan, Jovanka vesela i radoznala, ‘kako drug Andrić piše’, Milica Babić gospodstveno distantna“, sjeća se Ćosić koji također sudjeluje u prijemu.

Biografiju pisca i diplomata Kraljevine Jugoslavije od njegova rođenja do smrti i njegovo snalaženje između raznih političkih opcija objavio je Ljevak

Tito Andriću dodjeljuje orden za posebne zasluge za jugoslavensku kulturu, Andrić reagira uljudno: Zahvaljujem vam, druže Tito, na ovom odlikovanju koje, primljeno iz vaših ruku, za svakog Jugoslovena predstavlja najveće priznanje. Slijedi jednosatan razgovor koji stenografi bilježe. Taj zapis odražava susret dva starija gospodina (obojica 1892. godište), koji ne znaju što bi počeli s ovim drugim. Pije se pjenušac, pripovijedaju anegdote i ćaska se o opasnostima pušenja. Andrić iskazuje pretpostavku da izvješća o tome da duhan izaziva rak plasiraju „fabrike bombona“ da bi povećale prodaju slatkiša. Tito mu odgovara da rado siše bombone od eukaliptusa. Preporučuje da se cigarete popuše samo do pola, jer je nikotin u njihovu donjem dijelu. Zatim se razmjenjuju dojmovi s puta u Egipat. Luksor izgleda jadno, kaže Andrić, pun starih Engleskinja i Amerikanaca. Velika je tamo vrućina“, upoznat je sa situacijom Tito, a premještanje hramova iz Abu Simbela zbog gradnje Asuanske brane naziva „glupim projektom“, jer u Egiptu postoje tisuće starih spomenika, „posebno s Ramzesovim licem“. Andrić se slaže: Imaju oni dovoljno spomenika. Od Kaira do Luksora, koliko hoćete. Protivnik je tih ostataka i ne bi na njih potrošio ni dinara.

Tito je primanje zakazao za jedanaest sati. U njegovoj je okolini poznato: svidi li se predsjedniku takav prijepodnevni susret, poziva gosta na ručak. No šef države očito je sretan kad nakon sat vremena može okončati ovaj sastanak. Točno u dvanaest sati Tito je ustao, piše Ćosić. „Ustali smo i svi mi za njim; pa smo se rukovali s lažnom srdačnošću.“ U zapisniku stoji: „Na kraju razgovora drug predsednik se srdačno pozdravio sa književnikom Andrićem i njegovom suprugom.“ Tito Andrića više nikada nije pozvao k sebi. S Krležom, koji uživa u blizini moćnika, šef države pak i dalje često provodi vrijeme. Da bi umaknuli stalnoj pasci medija, lovaca na autograme i običnih znatiželjnika, Andrić i supruga dodatno uz stan u Beogradu planiraju kupnju kuće na selu.

Michael Martens, njemački novinar i pisac, sedam je godina istraživao život Ive Andrića i napisao njegovu prvu biografiju. PHOTO: SOPHIA MARTENS

Iako je Andrić cjelokupni iznos Nobelove nagrade donirao za razvoj knjižnica u Bosni, to sebi može lako priuštiti, jer njegove se knjige prodaju dobro. U Njemačkoj je Hronika nakratko čak i na čelu čuvene „Spiegelove“ liste najprodavanijih knjiga, a i broj prodanih primjeraka u drugim zemljama i na anglosaksonskom području solidan je. Andrić nema financijskih briga najkasnije otkad je napredovao do vodećih funkcija u Ministarstvu vanjskih poslova tijekom tridesetih godina, no sad je čak i imućan. Već su nakanili kupiti vilu na Dunavu nedaleko Novoga Sada, s vrtom od gotovo 7500 kvadratnih metara, sa stablima trešnje i lješnjacima, no onda se bračni par predomislio: radije bi boravili na moru i izgradili kuću na crnogorskoj obali. Ondje, u Herceg Novom, provode mnoge mjesece u godini, često s bakom, odnosno punicom. Kad god vrijeme to dopusti, Andrić pliva u moru. Ponekad ga prati Branko Lazarević koji se iz Beograda preselio u Herceg Novi. Tako Andrić ništa ne sluteći provodi cijela poslijepodneva s čovjekom koji ga je u tajnom dnevniku četrdesetih godina iskasapio. Za lošega vremena ili ako je hladno, Andrić šeće po obali. Ujesen se vraća u Beograd crn poput ribara. Zavidi ljudima koji su rođeni i odrasli na moru, smatra ih blagoslovljenima. Kad pomislim na smrt, uvijek me spopadne tuga za ovim morem koje će zauvijek iščeznuti iz mojih očiju. Svoju očaranost između ostaloga zapisuje i u eseju Leteći nad morem. Deseci zapisa u bilježnicama posvećeni su moru i ljudima koji od njega žive. S trijema kuće ima pogled na Boku kotorsku, jedno od najljepših mjesta u Europi. Andrić često ondje sjedi satima i uživa nedogledno dug niz trenutaka koji ga opominje da život ne živi pogrešno. Kad sedim pred kućom, ja imam pred sobom vidik koji izgleda kao da ga je birao neki ljubitelj prirodnih lepota, a ne igra slučaja… More i kopno. Šta je tu slika, a šta okvir?

Komentiraj