Njemački car Wilhelm abdicirao je 9. studenoga 1918. godine – na pariškim ulicama zavladalo je slavlje. „À mort Guillaume!“, vikali su. „À bas Guillaume!“ Smrt Wilhelmu! Dolje Wilhelm! U međuvremenu je, visoko iznad pariškoga sedmog arondismana, pjesnik Guillaume Apollinaire ležao na samrti. Lučonoša francuske avangarde, čovjek koji je skovao pojam „nadrealist“ i nadahnuo pojave poput Pabla Picassa i Marcela Duchampa, javio se dragovoljno u vojsku 1914. godine. Preživjevši ranjavanje šrapnelom u glavu i bušenje lubanje, s trideset osam godina umro je od španjolske gripe i postao mort pour la France.

Sprovod mu je bio četiri dana poslije – dva dana nakon potpisivanja primirja. Iz crkve sv. Tome Akvinskoga ožalošćeni su se uputili istočno prema groblju Père-Lachaise. „No kad su dospjeli do ugla Saint-Germaina“, prisjeća se Apollinaireov prijatelj i brat po poeziji Blaise Cendrars, „povorku je presrela svjetina bučno slaveći primirje; muškarci i žene mahali su rukama, pjevali, plesali, ljubili se i sumanuto izvikivali slavni refren završetka rata: Ne, ne moraš ići, Guillaume. Ne, ne moraš ići…“ Refren je zapravo išao na račun poraženog Kaisera, no Apollinaireovim prijateljima učinio se osobito dirljivim.

Pjesnikova smrt služi kao metafora kolektivnog zaborava najvećeg pokolja dvadesetoga stoljeća. Španjolska gripa zarazila je svakog trećeg stanovnika Zemlje – 500 milijuna ljudi. Između prvog slučaja, zabilježenog 4. ožujka 1918. godine, i onog posljednjeg, negdje u ožujku 1920., ubila je između 50 i 100 milijuna ljudi, dakle negdje između 2,5 i 5 posto svjetske populacije. Taj raspon govori kako su još i danas djelomično nejasne spoznaje o španjolskoj gripi. U usporedbi s različitim događajima koji uzrokuju masovne ljudske žrtve, nadmašila je Prvi svjetski rat (17 milijuna mrtvih), Drugi svjetski rat (60 milijuna mrtvih), a možda čak i oba rata zajedno. Bio je to najveći plimni val smrti još od „crne smrti“, vjerojatno najveći u cjelokupnoj ljudskoj povijesti.

Samo, što mi vidimo kad razmotamo svitak dvadesetoga stoljeća? Dva svjetska rata, uspon i pad komunizma, možda neke od spektakularnijih epizoda u procesu dekolonizacije. Ne primjećujemo onaj najdramatičniji događaj među svima, iako nam visi ravno pred očima. Na pitanje koja je najveća katastrofa dvadesetoga stoljeća, gotovo nitko ne odgovara „španjolska gripa“. Iznenađuju ih brojke koje vuče za sobom. Neki se zamisle i nakon kraće stanke prisjete se nekog prastrica koji je preminuo od nje, rođaka bez roditelja koje su izgubili iz vida, dijela obitelji koji je nestao 1918. godine. Malo je groblja na svijetu starijih od stotinu godina na kojima nema skupina grobova iskopanih u jesen 1918. godine, kad je udario drugi i najgori val pandemije, odražavaju to samo ljudska sjećanja. No ne postoji kenotaf, nijedan takav spomenik ni u Londonu ni u Moskvi ni u Washingtonu. Španjolska gripa pamti se na osobnoj razini, ne na onoj kolektivnoj. Ne kao povijesna katastrofa nego kao milijuni pritajenih, osobnih tragedija.

Možda to ima veze s njezinim obličjem. Prvi svjetski rat vukao se četiri duge godine, no unatoč imenu, najveći dio operacija usredotočio se na europskim i bliskoistočnim bojišnicama. Ostatak svijeta osjetio je kako ga vreli vjetar uvlači u vrtlog, ali je ostao izvan njega – u nekim krajevima svijeta rat se činio istinski dalekim. Drugim riječima, rat je imao svoje geografsko žarište, kao i povijest koja je nastajala u vremenu. Nasuprot njemu, španjolska gripa progutala je svijet u tren oka. Najveći broj umrlih podlegao je tijekom trinaest tjedana između sredine rujna i sredine prosinca 1918. godine. Bolest je obuhvatila velik prostor, no kratko razdoblje, za razliku od ograničenog i dugotrajnog rata.

Afrički povjesničar Terence Ranger početkom ovoga stoljeća ističe kako tako koncentriran događaj zahtijeva drugačiji pripovjedni pristup. U njemu linearna naracija ne funkcionira – potrebno je nešto bliskije načinu na koji žene u južnoj Africi raspravljaju o važnom događaju u životu svoje zajednice. „One ga opisuju i zatim kruže oko njega“, piše Ranger, „neprekidno se vraćajući događaju, šireći ga te ga tako uvodeći u starija sjećanja kao i u predviđanja budućnosti.“ Židovski Talmud ustrojen je na sličan način. Na svakoj stranici stupac drevnog teksta okružuju komentari, a zatim komentari komentara u sve širim krugovima, sve dok temeljna ideja ne prožme prostor i vrijeme, preraste u tkanje zajedničkog sjećanja. (Postoji, možda, još jedan razlog zašto Ranger predlaže „žensku povijest“ španjolske gripe: oboljele su većinom njegovale žene. Neke od njih bilježile su prizore i zvuke bolesničkih soba, druge su se bavile mrtvima i prihvaćale siročad. One su bile poveznica između pojedinca i zajednice.)

U osnovi svake pandemije susret je između mikroorganizma koji uzrokuju bolesti i čovjeka. No taj susret, zajedno sa svim zbivanjima koja su do njega dovela i onima koja iz njega slijede, uobličuju mnogi drugi događaji koji se zbivaju istovremeno: i klima, i cijena kruha, i spoznaje o mikrobima, bijelim ljudima i džinima. Pandemija pak utječe na cijenu kruha, spoznaje o mikrobima, bijelim ljudima i džinima, a katkad i na klimu. Ona je socijalni fenomen jednako kao i biološki i nije moguće odvojiti je od njezina povijesnog, zemljopisnog i civilizacijskog konteksta.

Način na koji afričke majke i bake prepričavaju događaj daje težinu kontekstualnom bogatstvu, čak i kad taj događaj ne traje dulje od otkucaja srca povijesti. Ova knjiga trudi se činiti jednako.

Vrijeme je povoljno. U desetljećima odmah nakon pandemije jedini koji su je izučavali – osim pisara koje su pozapošljavala osiguravajuća društva – bili su epidemiolozi, virolozi i povjesničari medicine. No potkraj devedesetih godina dolazi do eksplozije historiografije španjolske gripe, a taj nedavni porast pozornosti znakovit je po svojoj multidisciplinarnoj naravi. Za nju se sada zanimaju ekonomisti, sociolozi i psiholozi, zajedno s „umjerenim“ povjesničarima. Svatko ponaosob usredotočio se na pojedini njezin tip, a zajedno su preobrazili naše poimanje pandemije. No njihovi zaključci i prečesto skončavaju po stručnim izdanjima, a ova ih knjiga pokušava okupiti, isplesti sve pojedinačne niti u jasniju sliku zvijeri u njezinu raznorodnom sjaju – odnosno užasu.

Danas dostupni podaci ne samo što su raznolikiji akademski, nego i zemljopisno, otkrivajući tako globalne razmjere katastrofe. Većina dosadašnjih izvješća o španjolskoj gripi bila je usredotočena na Europu ili Sjevernu Ameriku. Moralo je biti tako jer su se jedino ondje i zadugo podaci sustavno prikupljali. Godine 1998. svjetski stručnjaci za španjolsku gripu, okupljeni u Cape Townu kako bi obilježili njezinu osamdesetu godišnjicu, priznali su kako se gotovo ništa ne zna o zbivanjima u najvećem dijelu svijeta – u Južnoj Americi, na Bliskom istoku, u Rusiji, jugoistočnoj Aziji i unutrašnjosti Kine. Europska i sjevernoamerička izvješća iz dva razloga iskrivljuju sliku. Prvo, ti kontinenti prijavljuju najmanji broj umrlih – u prosjeku, dakle, njihova iskustva su atipična. Drugo, do 1918. godine oba kontinenta bila su duboko uvučena u rat koji će razoriti Europu. Na tom je kontinentu glavna zvijezda nesumnjivo bio rat – Francuska je u ratu izgubila šest puta više stanovnika nego tijekom epidemije, u Njemačkoj je odnos bio četiri naprama jedan, u Britaniji tri naprama jedan, u Italiji dva. No na svim ostalim kontinentima – moguća iznimka je Antarktik koji je netaknut proživio obje katastrofe – više je ljudi umrlo od gripe nego od rata. Dok ovo pišem, gotovo dvadeset godina nakon samita u Cape Townu, moguće je otpočeti rekonstrukciju zbivanja u drugim dijelovima svijeta.

Ova knjiga na drugi način sagledava gripu. Ona kreće prema njoj od prapovijesti do 1918. godine, od planeta do čovjeka, od virusa do ideje i natrag. U srži leži priča o tome kako je španjolska gripa izbila, poharala planet i povukla se, ostavljajući promijenjeno čovječanstvo. Ali ta priča povremeno zastaje i sagledava što je razdvojilo zajednice u zasebnim poimanjima pojave, kao i ono što ih je ujedinilo. Godine 1918. njujorški Italoamerikanci, aljaški Jupici i stanovnici svetog perzijskog grada Mashhada osim virusa nisu imali ništa zajedničko, i u svakom tom mjestu civilizacijski i drugi čimbenici uobličili su njihov susret s njim. Dakle, niz portreta prati razvoj katastrofe u društvima smještenima na različitim točkama zemaljske kugle i rasvjetljava duboko socijalnu prirodu pandemije.

Ti portreti otkrivaju dosad zacrnjena područja zemljovida i otkrivaju kako se španjolska gripa doživljavala u dijelovima svijeta gdje je 1918. godina bila godina gripe, a ne godina kad je završio rat. Portreti nisu sveobuhvatni jer milijuni priča ostaju neispričani, tako da slijede upozorenja. Orgije poslije povlačenja gripe zacijelo nisu urodile skokom broja novorođenih samo u Rio de Janeiru, kao što ljudi nisu samo u ruskome gradu Odesi izvodili drevne vjerske obrede kako bi otjerali pošast. Nisu samo Indijci privremeno pregazili krute društvene granice da bi si međusobno pomagali, kao što ni Južna Afrika nije samotan primjer zemlje gdje su ljudi jedne boje kože okrivljavali one druge. Katolički biskup možda se i jest očajnički borio da zadrži bolest unutar Španjolske, no misionari su često bili jedini koji su dopremali pomoć u zabačene krajeve Kine. I još jedno, ali sveobuhvatno, upozorenje: pripovjedač je, ponovno, Europljanin.

Od drugoga do šestoga poglavlja knjige teče priča o španjolskoj gripi. No ta je priča upletena u veću priču – onu koja otkriva kako su čovjek i gripa živjeli u suživotu i usporedno se razvijali 12.000 godina; dakle, prvi dio Grad bez zidina pripovijeda priču do 1918. godine, dok onaj sed­mi, Svijet poslije gripe, istražuje ostatke španjolske gripe s kojima ži­vimo danas. Budući da se čovjek i gripa i dalje usporedno razvijaju, os­­mi dio Roscoeova ostavština istražuje mogućnost buduće bitke – sljedeće pandemije gripe – i zamišlja kojim ćemo je novim oružjima voditi te što će nam biti najvjerojatnija Ahilova peta. Sve zajedno, te priče čine biografiju gripe – povijest čovječanstva u kojoj je gripa ona crvena nit. Pogovor se bavi pitanjem sjećanja i razmatra zašto je, unatoč tako dalekosežnim posljedicama, i dalje nazivamo „zaboravljenom“.

Često se govori da je Prvi svjetski rat ubio romantizam i vjeru u na­predak, no ako je znanost omogućila pokolj industrijskih razmjera u obliku rata, onda ga je propustila spriječiti u slučaju španjolske gripe. Gripa je preobličila čovječanstvo drastičnije od ičega još od „crne smrti“. Utjecala je na tijek Prvoga svjetskoga rata i, možda, pridonijela početku Drugoga. Gurnula je Indiju bliže neovisnosti, Južnu Afriku bliže aparthejdu, a Švicarsku na rub građanskoga rata. Iznjedrila je besplatno zdravstvo i alternativnu medicinu, ljubav prema čistom zraku i strast prema sportu te je odgovorna, barem dijelom, za opsesiju kojom su slikari dvadesetog stoljeća istraživali bezbrojne načine propadanja ljudskog tijela. „Moguće“ i „vjerojatno“ nezaobilazne su riječi u raspravi o španjolskoj gripi jer 1918. godine nije bilo načina dijagnosticiranja gripe i, stoga, ni načina da se sigurno odredi o čemu je riječ – nimalo više nego što mi možemo biti sigurni da je bubonska kuga (ili jedna od njezinih varijanti, plućna kuga) uzrokovala „crnu smrt“ u četrnaestome stoljeću. Ono što ne podliježe raspravi jest činjenica da je pandemija 1918. godine ubrzala korak promjena u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća i pomogla uobličiti naš suvremeni svijet.

Ako je sve to istina, zašto i dalje španjolsku gripu sagledavamo kao puku fusnotu Prvome svjetskome ratu? Zar smo je uistinu zaboravili? Terence Ranger smatrao je da je tako, no da je danas živ, možda bi dvaput promislio prije nego što bi ponovio tu tvrdnju. Ako je tako, onda zasluge valja pripisati golemom zajedničkom radu. Španjolska gripa ne može se objašnjavati bez povijesnih i znanstvenih doprinosa, među kojima su i oni sociološki. Prirodna znanost priča priču sve do praga povijesti, od beskraja prapovijesti naizgled pusta, no ustvari prekrivena nevidljivim pismenima – koja su uobličila zbivanja 1918. godine, kao i veći dio onoga što se zbilo poslije. Povijest preuzima ondje gdje pismo postaje vidljivo, a znanost dijelom rasvjetljuje iz sadašnjosti. Za stotinu godina preobrazit će se i same prirodne znanosti i povijest. Možda nastane znanost o povijesti, u kojoj će se teorije o povijesti provjeravati u kompjutoriziranim bankama povijesnih podataka. Takav pristup vjerojatno će iz korijena promijeniti način poimanja složenih pojava kakve su pandemije, no sve je to i dalje u povojima. U nešto ipak možemo biti sigurni – do dvjestote godišnjice pandemije 1918. godine povjesničari će popuniti još neke praznine, a svjetlo znanosti sjajit će snažnije.

Gandhi i mase

Tijekom ljeta 1918. godine Mahatma Gandhi bio je zaposlen novačenjem indijskih snaga za Britance. U jesen je bio iscrpljen te je, boraveći u ašramu na rubovima Ahmedabada, pretrpio, bar je tako mislio, blagi napadaj dizenterije. Odlučio je glađu istjerati stranu silu iz tijela, no popustio je iskušenju i pojeo zdjelu slatke kaše koju mu je pripremila supruga Kasturba. „Bio je to sasvim dovoljan poziv anđelu smrti“, zapisao je poslije. „Nakon sat vremena dizenterija se vratila u akutnom obliku.“

Nije bila dizenterija nego španjolska gripa – u njegovu slučaju, želučani soj – te je onesposobila Gandhija u ključnom trenutku indijske borbe za neovisnost. Godine 1918. bilo mu je četrdeset osam godina. Vratio se u rodnu zemlju tri godine ranije nakon što je dva desetljeća proveo u Južnoj Africi učeći sve o borbi za građanska prava. Otad su njegovi ciljevi bili dvojaki – novačenje za britanski rat i buđenje Indijaca s pomoću nenasilnih prosvjeda, satyagraha. Neki u pokretu za neovisnost njegove su ciljeve smatrali međusobno isključivima. Gandhi se nije slagao. Za njega je indijski doprinos savezničkoj borbi bila prednost kojom se moglo kupiti, kad rat jednom završi, barem djelomičnu samoupravu – u najmanju ruku, status dominiona. Satyagraha je bila batina umjesto mrkve, podsjetnik Britancima da su Indijci spremni nenasilno se boriti za ono što je po pravu njihovo.

Dvije prijašnje satyagrahe što ih je Gandhi organizirao na indijskom tlu zbile su se u Gujaratu – državi u kojoj se rodio i gdje je, vrativši se iz Južne Afrike, podigao svoj ašram. Prva, u veljači 1918. godine, pokrenula je tekstilne radnike u najvećem tamošnjem gradu, Ahmedabadu, na prosvjede protiv niskih plaća. Nekoliko mjeseci kasnije uvjerio je seljake iz okruga Kheda, koji su bili na rubu gladi zbog nedolaska monsuna, da se pobune protiv daljnjeg plaćanja poreza na zemlju, što su vlasti tražile od njih.

Obje satyagrahe urodile su bar djelomičnim ispunjenjem zahtjeva prosvjednika, a u vrijeme kad je obolio, Gandhija su u intelektualnim krugovima gledali kao budućeg narodnog vođu. Problem je bio što mu je nedostajala masovna potpora. U Khedi je pokrenuo tisuće, ne stotine tisuća. Smatrao je to početkom, političkim buđenjem tamošnjeg seljaštva. No sve mu se to vratilo u lipnju kad je ponovno došao u Khedu i pokušao potaknuti seljake da pristupe vojsci. Odbili su. „Ti si zagovornik ahimse (nenasilja)“, rekli su. „Kako od nas možeš tražiti da uzmemo oružje?“

Kad je drugi val španjolske gripe buknuo u rujnu, pogoršala ga je suša. Te vruće i suhe jeseni vode je bilo na kapaljku. „Ljudi su prosili vodu“, izvješćuje američki misionar. „Tukli su se za vodu; krali su vodu.“ Na selu su krave ugibale jer nije bilo trave, a bikove se moralo nadzirati da, prateći miris vlage, ne skaču u izvore. Trebalo je požnjeti prvi urod, zasijati drugi, no s polovicom oboljelog stanovništva nije bilo radne snage koja bi dovršila te poslove. U Bombajskoj provinciji, kojoj je pripadao Gujarat, udvostručile su se cijene osnovnih prehrambenih artikala. Vlada je zaustavila izvoz žita u listopadu, mjesecu kad epidemija dostiže vrhunac. Tada su ljudi već skakali na teretne vlakove i krali žito, a izgladnjele izbjeglice slijevale se u Bombaj gdje je na njih vrebala i kolera. Trupla su zagušila rijeke jer nije bilo dovoljno drva za spaljivanje.

Kolonijalne vlasti plaćale su cijenu dugotrajna nemara za zdravlje sta­rosjedilaca jer su bili potpuno nespremni nositi se s katastrofom. Njihove su se javnozdravstvene mjere ograničavale na gradove i bile su ionako nedostatne jer su brojni liječnici otišli u rat. Njega je u Indiji još bila u povojima, a jedine obučene bolničarke bile su u Bombaju. U gradovima je umiralo daleko više ljudi nego u ruralnim područjima i stoga se samo gradovima i pomagalo. Sela i zabačene zajednice najvećim dijelom bili su prepušteni sami sebi.

Vlada je tražila pomoć i ona je pristigla – većinom su je pružale or­ga­nizacije tijesno povezane s pokretom za neovisnost. Mnoge od njih bile su aktivne u socijalnim reformama, što znači u povoljnom položaju da pokrenu desetke lokalnih kastinskih i javnih organizacija. Prikupljale su sredstva, organizirale centre za pomoć i podjelu lijekova, mlijeka i pokrivača. No, općenito uzevši, njihovi napori nisu sezali daleko od urbanih središta, ali Gujarat je bio iznimka. U toj državi, poznatoj i kao kolijevci slobodne Indije – ne zato što se ondje rodio Gandhi, nego zbog dugotrajnog otpora kolonijalnoj vlasti – dogodilo se nešto neobično.

Dok su gradske vlasti u Ahmedabadu odbijale dopustiti da se škola prenamijeni u bolnicu (unatoč povećanju poreza kako bi se povisila plaća gradskom zdravstvenom inspektoru – što je tamošnji tisak brzo istaknuo), organizacija koja se borila za samoupravu i pripomogla organizirati satyagrahu u Khedi, Gujarat Sabha, ustrojila je odbor spasa kako bi reagirala na očajno stanje u selima u okrugu Ahmedabad. Ambalal Sarabhai, jedan od tvorničara koji se protivio Gandhijevim zahtjevima što ih je iznio u ime tekstilaca prethodne veljače, i sâm je dao novčani prilog.

Sedamsto kilometara južnije, u okrugu Surat, u nastalu prazninu također su se ubacili borci za slobodu – trojica mladih idealista, braća Kalyanji i Kunvarji Mehta te Dayalji Desai. Bili su sljedbenici prvoga vođe pokreta za neovisnost, Bala Gangadhara Tilaka, koji se nije protivio nasilju ako ono pripomaže u borbi za samoupravu (Kunvarji Mehta čak je sastavio i bombu, no nikad je nije aktivirao.) S vremenom ih je, ipak, Gandhi pridobio svojim miroljubivim metodama. Sva trojica pripadali su kastama uobičajenima u ruralnome Gujaratu – braća Mehta potjecali su iz srednje kaste Patidara, dok je Desai pripadao visokoj kasti Anavil Brahmina – tijekom prvog desetljeća dvadesetoga stoljeća dali su otkaze u državnoj službi kako bi osnovali ašrame u Suratu. Cilj im je bio obrazovati mlade iz vlastitih kasta te ih poučavati o indijskoj borbi za slobodu i potrebi za socijalnom reformom – osobito kastinskoga sustava.

Dva ašrama – braće Mehta i Desaijev – osigurali su radnu snagu za borbu protiv gripe na razini okruga. Financirani od nacionalnih organizacija za borbu za neovisnost, Mehte su osnovali besplatni dispanzer. Njihovi učenici preuzeli su dostavu – sam Kalyanji prevozio je potrepštine biciklom od kuće do kuće. Skupljali su preminule za kremaciju. A kad je suratski ogranak Tilakove organizacije, Liga za samoupravu, pokrenuo program cijepljenja, dva ašrama ponovno su osigurala dragovoljce. Njihovi napori upotpunjavali su se s naporima suratskog gradskog povjerenika koji je, daleko aktivniji od kolege u Ahmedabadu, ustrojio dva pokretna dispanzera i u lokalnoj bolnici otvorio odjel za zarazne bolesti.

Čime su studenti dragovoljci cijepili ljude nije jasno. Te jeseni pro­izvodila su se dva cjepiva u dva državna laboratorija, no bila su dostupna iznimno ograničeno, a novo se cjepivo počelo koristiti i bilo besplatno tek u prosincu – nakon što je već minuo najgori val epidemije. Lijekovi koje su dijelili vjerojatno su bili ajurvedski. Zapadnjačka medicina nije bila široko prihvaćena u Indiji 1918. godine, pa je većina oboljelih pribjegla ayurvedi. Učinkovitost tih lijekova – kao i cjepiva – bila je upitna, no studenti su ih dopremali do najzabačenijih sela u okrugu te tako došli u dodir sa „nazadnjačkim“ društvenim skupinama – među njima, prvi put, i adivasima.

Adivasi (kasnije će ih nazvati prihvaćenim plemenima) studente su dočekali sumnjičavo – ti došljaci pripadali su kastama koje su ih od davnina izrabljivale – i mnogi su odbili lijekove koje su ovi dopremili. Neki su sumnjali u učinkovitost ayurvede, drugi su tvrdili kako je jedini mogući odgovor na bolest pokušaj umirivanja božanstava čiji su gnjev očito izazvali. Kalyanji Mehta pridobio ih je svojim strpljenjem i praktičnošću pa su mnogi na kraju prihvatili lijek (brata će mu proglasiti čudotvorcem, zbog njegovih napora da im poboljša život). Spasilačka operacija u okrugu Surat, kako se procjenjuje i to oprezno, pokrila je oko 10.000 ljudi – podjednako hindua, muslimana, kršćana, pripadnika plemena i „nedodirljivih“ – i mladim borcima za slobodu donijela poštovanje građana Surata, Ahmedabada i Bombaja, koji su u novinama pratili njihove pothvate.

U međuvremenu, u Gandhijevu ašramu nekoliko istaknutih pri­pad­nika pokreta za neovisnost razboljelo se od gripe te jeseni, među njima i imu­ć­na udovica Gangabehn Majmundar, učiteljica tkanja u koju je Gandhi polagao nade da će Indiju učiniti samodostatnom na području tkanine; njegov prijatelj, anglikanski svećenik Charles Andrews, kao i Shankarlal Parikh, koji je imao ključnu ulogu u kampanji za Khedu. Gandhi je bio previše bolestan da bi čitao ili pisao; nije mogao otjerati crne slutnje: „Zamro je svaki interes za život.“

Liječnici su mu došli pripomoći savjetima, ali je odbio većinu njih. Korili su ga zbog zavjeta da neće piti mlijeko – bila je to posljedica odbojnosti izazvana phookom, tehnikom u kojoj se zrak silovito upuhuje u kravlju vaginu kako bi se potaknula laktacija. Uz Kasturbinu pomoć, jedan liječnik tvrdio je kako se, u skladu s tim, ne bi trebao protiviti ispijanju kozjeg mlijeka jer se phooka ne izvodi na kozama. Popustio je, zbog čega je poslije gorko požalio. Odbaciti filozofiju vodilju u ime opstanka, Gandhiju je bilo neprihvatljivo. „Ova prva dugotrajna bolest u mome životu pružila mi je priliku da ispitam i iskušam vlastita načela.“ Teško je biti siguran, no njegov oporavak možda je bio spor jer je obolio i od upale pluća. Ubrzo su se proširile vijesti o njegovoj bolesti – i tvrdoglavosti, a lokalne novine Gujarat Sabhe, Praja Bandhu, korile su ga: „Život gospodina Gandhija ne pripada njemu – on pripada Indiji.“

Gandhi je bio slab još i u studenome kad je primio vijesti da je Nje­­mačka poražena. Pomisao da može napustiti svoju kampanju novačenja došla mu je kao olakšanje, no tek što se počeo oporavljati, u novinama je pročitao vijesti o objavi Rowlattova izvješća. Bio je to štetan spis kojim sudac Sidney Rowlatt iz vicekraljevskog zakonodavnog vijeća predlaže da se, unatoč miru, u Indiji ne ukidaju prijeki sudovi. Tijekom rata građanske slobode bile su ukinute, što je značilo da se Indijce moglo uhititi bez optužnice i suditi im bez porote. Rowlatt je smatrao kako žestoka propaganda i terorizam opravdavaju produljenje ratnog stanja. Indijci su očekivali više slobode – umjesto toga, dobili su više represije.

Rowlattov prijedlog postao je zakon u veljači 1919. godine i pokrenuo val nemira. Gandhi je još bio slab. „U to vrijeme na sastancima nisam mogao dovoljno podići glas. Nesposobnost da govorim na sastancima još me koči. Drhti mi cijelo tijelo, a srce mi počne jako tući čim pokušam govoriti stojeći, makar i na časak.“ Ipak, svakako je bio dorastao prilici. Da bi ukrotio razočaranje što ga je iznjedrio, kako ga je nazivao, „crni čin“, pozvao je na satyagrahu. Dayalji Desai i Kalyanji Mehta u Suratu su odgovorili na njegov poziv. Njih dvojica, koje bi inače razdvajale kastinske prepreke, ujedinili su se u borbi za samoupravu pod nadimkom Dalu-Kalu.

Satyagraha protiv Rowlattova zakona vrhunac dostiže tragičnim zbivanjima 13. travnja 1919. godine, kad je brigadni general Reginald Dyer naredio vojsci da puca po nenaoružanoj svjetini u Amritsaru, pri čemu je poginulo gotovo 400 ljudi – tako su tvrdile vlasti (druge procjene navode da ih je bilo više od 1000). Britanski povjesničar A. J. P. Taylor tvrdi da je španjolska gripa izravno dovela do tog incidenta, podižući napetosti u zemlji, te da je on označio „prijeloman čas u kojem su se Indijci odalečili od britanske vladavine“. Deset dana poslije u novinama Young India, sklonim borbi za neovisnost, pojavio se uvodnik koji je odražavao mračno raspoloženje nacije. Pod naslovom „Javno zdravstvo“ opisivao je atmosferu na ulicama Bombaja nakon što je vlast dopustila da od gripe umre 6 milijuna ljudi (ondašnja procjena broja mrtvih u Indiji), „kao štakori, bez trunka sućuti“, i što ne mari ako ih još pomre od metaka. U svibnju, nedugo prije no što se odrekao viteške titule u znak protesta zbog pokolja u Amritsaru, pjesnik Rabindranath Tagore prijatelju piše: „Britanci su krivi za isto ono nepoznavanje vječnih zakona kakvo primitivni ljudi pokazuju progoneći neku nazovivješticu kojoj pripisuju uzroke boljetica, dok pritom klice bolesti nose u vlastitoj krvi.“

Godine 1920. izvanredna sjednica Indijskoga nacionalnog kongresa održana je u Calcutti. Među onima koji su pratili Gandhija u specijalnom vlaku iz Bombaja bila su i braća Mehta. Kad je obećao samoupravu za godinu dana ako Kongres podrži njegov poziv na nacionalnu satyagrahu, Kunvarji Mehta osjetio je nadahnuće. Vratio se u Gujarat i pokrenuo nemire u pet gradova. Procjenjuje se da je 1921. godine štrajkalo pola milijuna radnika, a u godinama koje su slijedile još i mnogo više. Gandhijevo obećanje pokazalo se preuranjenim – žestoka borba za neovisnost protegnut će se sve do 1947. godine. No 1921. godine, velikim dijelom zahvaljujući i španjolskoj gripi, on je bio neupitan vođa pokreta za neovisnost kojega su podržavale mase.