Pixabay

FELJTON Slom Hitlerova Trećeg Reicha

Objavljeno u Nacionalu br. 1061, 2018-08-25

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kraj’ u kojem britanski povjesničar Ian Kershaw objašnjava kako i zašto se Hitlerov režim uspio održati sve do stadija potpune propasti, unatoč sve većim ratnim razaranjima i ljudskim gubicima u posljednjoj fazi rata

Saveznički zahtjev za „bezuvjetnom predajom“, često promatran kao odbacivanje bilo kakve alternative nastavku borbe do kraja, ne pruža odgovarajuće objašnjenje. Njemačka je propaganda naravno eksploatirala taj zahtjev u svojim neprekidnim nastojanjima da učvrsti volju da se izdrži do kraja, tvrdeći da je neprijatelj, i na zapadu i na istoku, naumio razoriti samo postojanje njemačke nacije. No u posljednjim je mjesecima sve manje ljudi, kao što smo vidjeli, vjerovalo u takve poruke, barem što se tiče zapadnih sila.

VAŽNIJE SU BILE IMPLIKACIJE ove politike na režimske elite. Nedvojbeno, „bezuvjetna predaja“ bila je voda na Hitlerov mlin, s obzirom na to da je on inzistirao da ne može biti nikakvog razmišljanja o kapitulaciji. „Bezuvjetna predaja“ pak učinila je nemogućim okončanje rata na zapadu – o čemu je većina njemačkih vođa, doduše ne i Hitler, bila spremna pregovarati – bez istodobnog okončanja i na istoku. Čak je i Dönitzova administracija nakon Hitlerove smrti odbila tu opciju – jer je značila osudu na sovjetsko zarobljeništvo za gotovo dva milijuna Nijemaca – sve dok Eisenhower nije onemogućio taj izbor, produživši tako rat za još osam dana punih krvoprolića i patnje. S druge strane, zahtjev za „bezuvjetnom predajom“ nije potaknuo Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta na bilo kakvo propitkivanje njemačke strategije od početka 1943. – ako je uopće i postojala ikakva cjelovita strategija, osim ideološki uokvirenog autodestruktivnog poriva da se borba produlji do trenutka potpune propasti.1 Tako je bilo osigurano korisno opravdanje za borbu do kraja. No to nije bio i uzrok te odlučnosti.

Tvrdnja da je sve to potkopalo mogućnost da pokret otpora pridobije širu potporu te da poveća vjerojatnost svrgavanja Hitlera također ostaje dvojbena teorija. U svakom slučaju, „bezuvjetna predaja“ nije, naravno, spriječila pokušaj državnog udara. Stauffenberg i njegovi urotnici u bombaškoj zavjeri u srpnju 1944. djelovali su potpuno svjesni savezničkog zahtjeva i, da su uspjeli, odmah bi pokušali izmoliti uvjete za mir. Većina Hitlerovih paladina i brojni generali bili bi voljni, kao što smo već naveli, u jednom ili drugom trenutku pokušati dogovoriti put prema nagodbi, da se Hitler s time složio, nepokolebani nepopustljivim savezničkim stavom.

Iako je „bezuvjetna predaja“ nedvojbeno bila faktor u jednadžbi, ne može biti smatrana odlučujućim ili prevladavajućim razlogom koji je ­Nijemce tjerao da nastave s borbom. Churchill je kasnije odbacivao tvrdnju da je „bezuvjetna predaja“ bila pogreška koja je produljila rat. Zapravo, otišao je toliko daleko da je ustvrdio kako bi alternativna ponuda s uvjetima mira, koju su Saveznici nekoliko puta pokušavali sastaviti, naštetila bilo kakvom njemačkom pokušaju pregovaranja o miru, s obzirom na to da su uvjeti „izgledali toliko strašno kada su bili stavljeni na papir i toliko su premašivali ono što je zapravo bilo učinjeno, da bi njihovo objavljivanje samo potaknulo njemački otpor“.

KAO KLJUČAN ČIMBENIK ne mogu se promatrati ni savezničke strateške i taktičke pogreške koje su potkopale saveznička nastojanja da rat što prije privedu kraju, pridonijevši tako odgađanju završetka velikog sukoba, istodobno privremeno jačajući samopouzdanje njemačkih branitelja. Zasigurno su učinjene znatne pogreške koje su pridonijele nesposobnosti Saveznika – nakon iskrcavanja u Normandiju na zapadu te prodora Crvene armije kroz Poljsku na istoku – da završe s Njemačkom do Božića, što su u svom prvotnom optimizmu smatrali mogućim.

Na zapadu je razilaženje u strateškim ciljevima između Eisenhowera i Montgomeryja, ojačano njihovim osobnim razlikama (uglavnom zahvaljujući arogantnoj osobnosti potonjega te donekle ukorijenjenim antiameričkim predrasudama unutar britanske vojne elite), spriječilo da se potpuno iskoristi prodor u Francuskoj u kolovozu 1944. nakon kojega je njemačka zapadna bojišnica bila u velikom kaosu. Kao rezultat toga – uz britanski neuspjeh da se osigura luka u Antwerpenu te katastrofu u Arnhemu – Wehrmacht je uspio pojačati obranu na zapadu te zaustaviti savezničko napredovanje za nekoliko dragocjenih tjedana. Saveznici nikad nisu potpuno povratili početni zamah – a i pretrpjeli su daljnje privremene zastoje za vrijeme Bitke u Ardenima – do ožujka 1945. godine. Također, na istočnoj bojišnici, pogreške Crvene armije u operativnom planiranju utjecale su na to da masovni napad u ljeto 1944., koliko god bio razoran za Wehrmacht, nije doveo do ranijeg kraja rata. Smioni napad na pomeranijsku obalu, čega su se pribojavali oni koji su planirali njemačku obranu, raščistio bi put za mnogo raniji napad na Berlin nego što se on zapravo dogodio te bi mogao potencijalno dovesti do potpunog kolapsa mnogo prije svibnja 1945. godine.

Ono što se moglo dogoditi Britancima i Amerikancima na zapadu, a Sovjetima na istoku, da su izabrane drugačije strategije, može naravno biti samo predmetom spekuliranja. Možda bi rat bio gotov mnogo ranije. No jednako tako je moguće da su neke druge pogreške ili oklijevanja – jer rat neizbježno izaziva česta iznenađenja i rijetko ide prema planovima napisanima na papiru – mogli odigrati svoju ulogu i spriječiti mnogo brži završetak rata.

U SLIČNOJ SFERI zapravo uzaludnih spekulacija jest i pitanje kakav je mogao biti ishod rata da je atentat na Hitlera bio uspješan te da su državu preuzeli urotnici koji su stajali iza zavjere iz 1944. godine. Da su uspjeli, Stauffenberg i uspješni urotnici neupitno bi pokušali doći do mira na zapadu, no gotovo sigurno ne i na istoku. Vrlo vjerojatno, zapad bi odbio razmišljati i o čemu drugom nego o „bezuvjetnoj predaji“ na svim bojišnicama, jer bi se u protivnome raspala koalicija sa Sovjetskim Savezom koja se u svojoj biti zasnivala na potpunom zatiranju njemačkog militarizma kao i nacizma. Vođe uspješnog prevrata, s mrtvim Hitlerom, tada bi bili suočeni s izborom da prihvate uvjete potpune kapitulacije ili nastave borbu. Vjerojatno bi se osjećali prisiljeni pristati na potpunu predaju. Rat je tako mogao biti gotov u srpnju 1944. čime bi se izbjeglo golemo krvoproliće koje se dogodilo idućih mjeseci. No bi li se s time složilo vojno vodstvo, posebno na istoku? I bi li se s time složili okorjeli nacisti, među kojima su najistaknutiji bili oni unutar SS-a? Čvrsto poduprte novom legendom o „nožu u leđa“, sa slikom mrtvoga, herojskog Führera – prikazanog kako ga ubijaju vlastiti časnici dok vodi njemačku borbu za nacionalni opstanak – moćne unutarnje snage možda bi se uspjele oduprijeti i srušiti vladu. Mogao je uslijediti građanski rat kod kuće.

Po prirodi stvari, beskonačna zaokupljenost takvim spekulacijama u stilu „što bi bilo kad bi bilo“ ne može ponuditi prave odgovore. Ova je knjiga pak pokušala prikazati ono što se zaista dogodilo, a ne ono što je moglo biti, te na temelju toga procijeniti razloge zbog kojih se Njemačka borila do samoga kraja. Na temelju dokaza iznesenih u prethodnim poglavljima, sada je vrijeme da posložimo zajedno sve kockice.

Prije svega, jasno je da nije bilo točno da je narod podržavao Hitlera i nacistički režim do samoga kraja, kako se katkada tvrdi. „Ljudi više nemaju povjerenja u vodstvo“, pisalo je u internom izvještaju, jednom od mnogih koje smo citirali, iz ožujka 1945. godine. „Sve se više iz dana u dan dovodi u pitanje Führera i kritizira ga se.“5Povezanost s Hitlerom od vrha do dna društva, istina, bila je barem nakratko ojačana u srpnju 1944., nakon neuspjeha Stauffenbergove bombaške zavjere. Kao što smo vidjeli, Hitlerova sve manja popularnost doživjela je uspon među civilnim stanovništvom i vojnicima na prvoj crti bojišnice, sudeći prema pismima vojnika kući. Također, većina je generala, čak i onih koji nipošto nisu bili entuzijastične pristalice režima, bila prilično potresena atentatom na Hitlera, kao što pokazuju njihovi privatni dnevnički zapisi i primjedbe koje nisu bili namijenjene javnosti. No osim tog kratkog oporavka, Hitlerova je popularnost blijedila još od zime 1941., a do 1944. i 1945. bila je u slobodnom padu. Znatne rezerve njegove popularnosti preostale su među manjim dijelom populacije koji se sve više smanjivao – premda, treba istaknuti, bila je riječ o manjini koja je još uvijek imala moć. Sve u svemu, do početka 1945. potpora Hitleru bila je vrlo niska.

DO TADA JE I NACISTIČKA STRANKA BILA NAŠIROKO OMRAŽENA. Kako je priznao Goebbels, Stranka je uvelike odigrala sve svoje karte prije kraja, postala je meta ogorčene odbojnosti kako su njezini dužnosnici netragom nestajali, zanemarujući narod. Usprkos intenziviranim propagandnim naporima, izvještaji koje je dobivao Goebbels bili su jasni. Propaganda je mogla učiniti malo ili ništa da pobije ono što su ljudi vidjeli svojim očima. Njezine vatrene poruke narod je sve više prezirao u svojoj želji za okončanjem rata te se neizbježno okretao protiv režima koji je donio Njemačkoj tolike jade. Malo se toga može reći o stajalištu prema kojem je „narodna zajednica“ zadržala svoju koherentnost i integrativnu snagu koja je podupirala rat. „Narodna zajednica“, kojom se tako često hvalisalo, zapravo se rastočila još mnogo prije nego što je glavni cilj postao spašavanje vlastite glave.

Pa ipak, postojala je djelomična privrženost koja je bila daleko od potpore režimu, ali je objektivno još uvijek stajala iza njega. Ključno je bilo da je postojanje režima bilo isprepleteno s obranom zemlje i domovine – svrhom koju je podržavala većina Nijemaca, čak i kad su već prezirali Hitlera i naciste. Velik dio stanovništva, kao što su priznali i brojni interni izvještaji, žudio je za krajem rata. No postojala je očita ambivalentnost. Samo je malen broj ljudi htio stranu okupaciju, a najmanje od svega da ih okupiraju Rusi, od kojih su svi strahovali. No dok su se god borili do izmaka snaga kako bi izbjegli da ih neprijatelj pregazi, Nijemci su, kakvi god bili njihovi motivi i želje, pomagali režimu da nastavi funkcionirati. Koliko god bila demoralizirana, velika većina Nijemaca u svakom slučaju nije mogla učiniti ništa drugo nego nastaviti s borbom.

Teško je dovoljno snažno naglasiti ulogu koju je igrao strah. Bez njega se mogao dogoditi narodni ustanak. No režim je predstavljao veliku opasnost za vlastite građane, sve veću i veću nakon snažnog jačanja terora u veljači 1945. godine. Itekako opravdano, narod je bio jako zastrašen. Teror, koji je prije bio izvažan, u svom se samrtnom hropcu vratio među stanovništvo same Njemačke, a ne samo njezinih proganjanih manjina. Broj dezertera među običnim vojnicima, uključujući i one koji su „izgubili“ svoje postrojbe, povećao se. Vojni sudovi, kao što smo primijetili, reagirali su drakonskim kaznama. Prijeki sudovi, koji su uvedeni sredinom veljače, bili su obično ruglo i uglavnom su izricali smrtne kazne, a početkom ožujka, kada su postali mobilni, „leteći prijeki sudovi“, mogli su se pojaviti bilo gdje u području uz crtu bojišnice i u samo nekoliko minuta osuditi na smrt sve one koji su prijavljeni kao zabušanti, defetisti ili subverzivci, a kazna bi smjesta bila izvršena. Zapanjujuće je da su vojni sudovi donosili smrtne presude čak i nakon njemačke kapitulacije. Također, među civilima, svatko tko bi prešao crtu, pa makar i u očaju, mogao je naposljetku očekivati vrlo okrutnu odmazdu. Uvelike zahvaljujući zastrašujućem učinku takvog terora, narod je bio deprimiran, rezigniran, umoran od rata i pesimističan, ali ne i buntovan. Oni koji su se usudili podići svoj glas, a kamoli poduzeti ikakvu akciju protiv režima, bili su grubo sasječeni. Većina je, što je razumljivo, zauzela stav da ne može napraviti ništa – osim čekati kraj i nadati se da će Amerikanci i Britanci stići prije Rusa.

PA IPAK, NE MOŽE SE SVE OBJASNITI STRAHOM. On je opravdano objašnjenje ponajprije u najširim društvenim slojevima. Deseci tisuća vojnika dezertirali su, a mnogi su se suočili sa smrtnom kaznom kao posljedicom. No čak i u tim okolnostima, imajući na umu širi učinak zastrašivanja drastičnom kaznom koja je čekala one koji su se odbijali boriti, velika većina ih nije dezertirala – pa čak ni pomislila na dezertiranje. Oni su se nastavili boriti, često fatalistički, čak i nevoljko, ali gotovo uvijek – čak i u posljednjim očajnim tjednima – s velikom predanošću, pa i entuzijazmom. To se nije moglo postići samo strahom.6 Na višim pak razinama Wehrmachta, među višim časnicima koji su imali moć odlučivanja i zapovijedanja, strah je igrao nezamjetnu ulogu. Osim onih koji su bili uključeni u bombašku zavjeru, generale nitko nije terorizirao. Neki su i smijenjeni, ali nisu bili smaknuti. Za njemački narod, a još više za rasne i političke žrtve nacizma, sve jači teror popraćen silnom patnjom nije mogao završiti prije nego što je sam režim bio uništen vojnom silom. To nije nevažno, s obzirom na to da su mnogi od onih koji su bili na vlasti, osobito oni na visokim položajima unutar režima, ali i dužnosnici i predstavnici stranke i njihovih podružnica na regionalnoj i lokalnoj razini, shvatili da su porušili sve mostove za sobom i da nemaju budućnosti. Stranački i SS-ovi vođe bili su upleteni u najgora zvjerstva usmjerena protiv Židova i ostalih. Goebbels je to promatrao kao čimbenik koji je pozitivan za osiguravanje njihova neprekinutog fanatizma i potpore režimu (što je često bilo pothranjivano i vjerovanjem u neku okrutnu „židovsku osvetu“). Hitler je razmišljao na potpuno isti način. Dok se nacistička vlast raspadala, režim je sve više bjesnio, a policijski, SS-ovi, regionalni i lokalni stranački dužnosnici uzimali su stvari u provincijama u svoje ruke. Stotine njemačkih građana pali su kao žrtve nekontroliranog nasilja nacističkih očajnika u posljednjim tjednima režima, često pokušavajući spriječiti besmisleno razaranje svojih gradova ili sela u neprekidnim borbama kako se neprijatelj približavao. Zatvorenici i strani radnici sada su više od ostalih bili izloženi divljem i nesputanom nasilju. S neprijateljem pred vratima, besmisleni forsirani marševi tisuća zatočenika koncentracijskih logora, među kojima su mnogi bili Židovi, ostavili su za sobom bezbrojne mrtve, a ostale prestravljene i traumatizirane.

„Očajničke akcije“ mnogih stranačkih aktivista u posljednjim tjednima odražavale su spremnost onih koji su itekako bili svjesni da nemaju budućnosti da povuku za sobom u propast i svoje neprijatelje, da izvrše osvetu prema dugogodišnjim protivnicima, da izravnaju svoje račune, i da se pobrinu da oni, koji su odbacivali režim, ne mogu trijumfirati nakon njegova pada. Iako su ti fanatici bili uistinu manjina, bili su istodobno manjina koja još uvijek ima vlast nad životom i smrću. Njihovi autodestruktivni porivi pratili su one Hitlera i režimskog vodstva, pomažući svojom brutalnošću jamčiti da će se nacistička vlast nastaviti te da će bilo kakva manifestacija otpora odozdo biti brzo ugušena.

Nakon srpnja 1944. stranka i njezine podružnice sve su više zauzimale prostor izvan vojne sfere te su dobile silno proširene ovlasti nad stanovništvom i civilnom administracijom. Martin Bormann iskoristio je svoju bliskost s Hitlerom i zapovijedanje nad središnjom stranačkom administracijom da iznova ojača Stranku i oduzme državnoj administraciji bilo kakvu važnost u kreiranju politike. „Doba borbe“ iz vremena prije nego što je Stranka došla na vlast 1933. bilo je opetovano prizivano kako bi se poticalo aktiviste da poduzmu radikalne korake za dovršenje „nacističke revolucije“.

ISPOD BORMANNA ključnu su ulogu igrali gaulajteri. Kao povjerenici za obranu Reicha, nadležni za civilnu obranu u svojim područjima, imali su golemo područje djelovanja te su se mogli uplitati u gotovo sve sfere svakodnevnog života (i nametati prijeke osude za neposluh). Oni i njima podređeni činovnici na oblasnoj i lokalnoj razini kontrolirali su, među ostalim, distribuciju hrane, prisilnu evakuaciju građana iz ugroženih područja, pravo pristupa skloništima od zračnih napada, raščišćavanje ruševina nakon bombardiranja i obvezno novačenje prisilne radne snage na obrambenoj infrastrukturi. Bili su i ključni poslanici za Goebbelsov „totalni rat“ koji su češljali posljednje ljudske rezerve iz ureda i s radnih mjesta kako bi ih unovačili u Wehrmacht. Uzlet stranačke dominacije nije učinio ništa na stvaranju modernizirane administracije. No uvelike je ojačao njegov stisak nad vladom i društvom. U posljednjim mjesecima rata Njemačka nikad nije bila bliža potpuno mobiliziranom i militariziranom društvu. Većina Nijemaca bila je potlačena, zastrašena i podjarmljena kao nikad ranije. Dotad gotovo da više nije bilo ni jednog vida života koji je ostao lišen uplitanja Stranke i njezinih podružnica.

Golem korak prema potpunoj militarizaciji društva bilo je uvođenje Volkssturma u jesen 1944. godine. S vojnog aspekta, Volkssturm je bio gotovo beskoristan. Izrugivali su ga kao toliko spominjano i iščekivano „čudotvorno oružje“ te je općenito bio predmetom poruge. To je bio znak, koji su svi shvatili, koliko je očajno pravo stanje stvari. Razboriti su pojedinci činili sve što su mogli da izbjegnu službu u njemu, i to opravdano, s obzirom na velike gubitke, osobito na istočnoj bojišnici. No kao kontrolna poluga režima, daleko od toga da nije imao ikakvu važnost. Njegovo je pak vodstvo često bilo u rukama žestokih nacista, koji su sve više bili uključeni u mnoge „redarstvene akcije“, uključujući i zločine protiv onih Nijemaca koji su bili smatrani kukavicama ili defetistima.

Unatoč sve većem prelijevanju stvarne moći iz ruku državne birokracije – uvelike svedene na instrument administrativnog operativnog poslovanja – u ruke Stranke na svim razinama, režim se također do samoga kraja održavao sofisticiranom i iskusnom birokratskom mašinerijom. Prevladavane su brojne velike teškoće kako bi se nastavilo funkcionirati, makar i uz izrazito opadanje učinkovitosti, osobito u posljednjim mjesecima, kada je ostalo malo ili ništa za upravljanje.

Bez organizacijskih kapaciteta koje su imali obrazovani, dobro uvježbani civilni službenici na raznim razinama, administracija bi zasigurno mnogo ranije doživjela rasap. Pravosudni je sustav, također, još uvijek producirajući drakonske kazne, nastavio funkcionirati do kraja, izražavajući sve ekstremniji teror prema njemačkim građanima te progonjenim manjinama. U civilnim službama postojala je bezuvjetna lojalnost, ne posebno prema Hitleru, nego prema apstraktnom pojmu „države“, kao i predanost onome što se smatralo „dužnošću“. Čak je i onim civilnim službenicima koji su prezirali Hitlera i mrzili nacističke šefove to bilo dovoljno da osiguraju potporu sustavu u posljednjoj fazi raspada. U slučaju Kritzingera, državnog tajnika u Kancelariji Reicha, imali smo priliku vidjeti gotovo neshvaćanje kada su ga oni koji su ga ispitivali nakon rata upitali zašto je nastavio toliko predano raditi nakon što je već bilo očito da je sve izgubljeno. On im je odgovorio: „Kao dugogodišnji civilni službenik, bio sam dužnošću obvezan na lojalnost državi.“ Taj se mentalni sklop ponavljao na vrhu i dnu široke civilne službe.

S druge strane, okrutnost rata na istoku osiguravala je motivaciju za nastavak borbe i odbijanje bilo kakve primisli o predaji. To je bio rat koji se razlikovao od sukoba na zapadu. I vojni vođe i obični vojnici bili su itekako svjesni da su odgovorni za brojna zlodjela na istoku, ili su u njih bili upleteni – paljenje sela, masovna smaknuća partizana, strijeljanja desetaka tisuća Židova. Barbarstvo rata na istočnoj bojišnici značilo je, to im je bilo jasno, da ne mogu očekivati ikakvu milost ako padnu u sovjetske ruke.

Propagandna slika Nemmersdorfa, poprišta sovjetskih zločina u listopadu 1944., bila je gora od stvarnosti – no i ona je zasigurno bila dovoljno loša. Nemmersdorf je u sebi sadržavao strah od boljševizma; nešto što je tijekom godina bilo utiskivano neumornom propagandom, ali sada više nije bilo samo apstraktno. Za vojnike koji su se borili na istoku, ali i za one koji su bili drugdje a obitelji su im bile u ugroženim istočnim područjima, razlog za nastavak borbe nije bio samo ideološki. Ideološka borba protiv „azijatskih hordi“ i „boljševičkih zvijeri“, pa čak i domoljubna obrana nacije, podsvjesno su se stopili u očajnički pokušaj da se odbije vrlo očita prijetnja obiteljima i domovima ili pak da se osvete zvjerstva Crvene armije. Osim tih motiva, vojnici su se borili zbog drugarske solidarnosti sa svojim suborcima i, u krajnjoj liniji, radi vlastitog opstanka.

Za sposobnost režima da nastavi borbu od ključne je važnosti bila uloga časničkog zbora oružanih snaga. Rat je odnosio velik broj ljudi – gotovo 200.000 početkom 1944., uključujući i rezervne časnike – što je uzrokovalo vrlo brze izmjene kadra. Vojska je tijekom rata izgubila 269.000 časnika; od toga je 87.000 bilo ubijeno. U rujnu 1944. prosječno je 317 časnika dnevno – uglavnom nižih činova – ginulo, bivalo ranjavano ili pak zarobljeno. Niži časnici i oni srednjega ranga bili su ključni kotačići u vojnoj mašineriji. Mnogi su upili zasade nacističke doktrine u Hitlerovoj mladeži, ali i kroz kasniju obuku, a otvrdnuli su u borbama i sudjelovanjem u ubilačkoj „pacifikaciji“ i genocidnim akcijama na istoku.7 Kao što smo već zabilježili, nacistički je prodor u oružane snage bio naglo pojačan nakon neuspjele bombaške zavjere uvođenjem pozdrava „Heil Hitler“ umjesto tradicionalnog vojnog pozdrava, ali i sve širim angažmanom časnika Nacionalsocijalističkog odjela kako bi postrojbama usadili fanatizam i lojalnost. Okrutna odmazda prema onima koji su bili uključeni u Stauffenbergovu zavjeru i ponavljanje tirada u kojima su nacistički vođe – od Hitlera nadolje – ocrnjivali vojne časnike također je stvorila pritisak ne samo da ih natjera na pokornost već i na iskazivanje entuzijastične predanosti.

Na samom vrhu, generali su imali ključnu važnost. Uglavnom su bili prestari da budu obučavani u nacizmu kao što je bila većina nižih časnika. No njihov stari nacionalistički mentalni sklop lako se pomiješao s nacističkim idealima i oni su imali mnogo iskustva u ideološkom „ratu do istrebljenja“ na istočnoj bojišnici koji su, uostalom, i podržavali. Nakon čistke koja je uslijedila ostali su samo oni koji su bili lojalni. To svejedno nije spriječilo razvijanje ozbiljne rasprave o taktici između pojedinih generala i Hitlera. Mnogi su generali postali žrtveni jarci zbog poraza u bitkama ili zbog nemogućnosti da izvrše apsurdne naredbe. No nisu bili sposobni, ni po svom temperamentu ni organizacijski, izazvati Hitlera ili dogovoriti još jedan pokušaj vojnog udara. Većina generala zaklela se vrlo ozbiljno na odanost Hitleru te ih je mučila i sama pomisao da bi mogli biti natjerani da ne slušaju naredbe. Čak i kada je zakletva bila tek nešto više od izgovora za poslušnost i izbjegavanja bilo kakve političke odgovornosti – na temelju toga što su oni samo vojnici koji ispunjavaju svoju dužnost – tradicionalni vojni imperativi reda i poslušnosti u Trećem Reichu bili su izopačeni do ekstremne spremnosti na popuštanje Führerovim zapovjedima, bez obzira na to koliko su iracionalne one bile.8 Naposljetku, duboko usađen no potpuno izopačen osjećaj dužnosti služio je kao motivacija i kao alibi za vojne zapovjednike Trećeg Reicha.9

Generali su međusobno bili podijeljeni. Tajno snimani razgovori između onih u britanskom zarobljeništvu, koje smo u nekoliko prigoda spominjali u prethodnim poglavljima, otkrivaju oštre razlike u stajalištima.10 Nije bilo mnogo drugačije ni među onim generalima koji su još uvijek držali svoja visoka zapovjedništva u Njemačkoj i na njezinim granicama. Gorljivi nacionalisti smatrali su aksiomom da moraju činiti sve što mogu za obranu Reicha, čak i nakon što su u sebi već raskrstili s Hitlerom ili prezirali Stranku i njezine predstavnike. Neki su pak ostali fanatični Hitlerovi podupiratelji, poput okrutnog feldmaršala Ferdinanda Schörnera, koji je zbog nesmiljenosti u nametanju discipline bio ozloglašen čak i među najvišim časnicima vojske, ili pak admirala flote Karla Dönitza, koji je u travnju 1945. zahtijevao da svaki brod i pomorsku bazu treba braniti do kraja, u skladu s Führerovim naredbama, nudeći svojim vojnicima izbor između pobjede i smrti. Časnici najvišeg ranga, kao što je bio Dönitz, držali su se tlapnje da su oni „nepolitični“ te da brigu o političkim odlukama vodi samo i isključivo državno vostvo. No bez njihove potpore, kakvi god bili njihovi motivi, jasno je da se državno vodstvo ne bi moglo održati, baš kao ni rat.

Čak i kada se iz temelja nisu slagali s Hitlerovom taktikom, generali nisu dovodili u pitanje njegovo pravo da im naređuje te su se zbog osjećaja lojalnosti nastavili boriti. Suočen sa sve luđim zapovijedima o obrani koje su stizale iz Berlina, general-pukovnik Heinrici svejedno je mislio da bi odbijanje da ih posluša bilo ravno izdaji. Zoran je primjer i feldmaršala Kesselringa, koji je čak i krajem travnja 1945. odbijao predaju u Italiji dok je god Führer živ.

U omogućavanju režimu da nastavi borbu u posljednjim mjesecima rata ključna je bila radikalizacija struktura vlasti ispod Hitlera. Nakon Stauffenbergova pokušaja atentata, režim je brzo ponovno stao na noge. Provedene su reforme koje su ga učvrstile u posljednjim mjesecima rata i koje su uklonile mogućnost bilo kakvog unutarnjeg kolapsa, s vlašću koja je ispod Hitlera bila uglavnom podijeljena među četiri nacističke glavešine. Bormann je, kao što smo vidjeli, osnažio mobilizirajuću i kontrolnu ulogu Stranke, pružajući njezin stisak na gotovo sve aspekte svakodnevnog života. Goebbels je kombinirao ključna područja propagande i mobilizacije za vođenje „totalnog rata“.

Bez milijuna dodatnih ljudi koje je unovačio do kraja 1944., Wehrmacht jednostavno ne bi bio u stanju nadoknaditi iznimno velike gubitke koje je pretrpio. Himmler je, preuzevši zapovjedništvo nad Pričuvnom vojskom (iz čijeg je stožera Stauffenberg koordinirao urotu za Hitlerovo ubojstvo), proširio svoju mašineriju zastrašivanja i na sam Wehrmacht. Samo je Pričuvna vojska bila u stanju planirati pokušaj puča 1944. godine. U Himmlerovim rukama i ta je mogućnost bila uklonjena. Speeru su uspijevala čudesa u vođenju i namicanju dovoljno naoružanja, unatoč sve većoj krizi u proizvodnji i prometu zbog savezničkih bombardiranja i teritorijalnih gubitaka, kako bi osigurao da postrojbe imaju oružje za borbu. Da je Speer, koji je vrlo kasno prihvatio činjenicu da je rat bespovratno izgubljen, radio upola revno, Njemačka ne bi mogla izdržati ni izbliza toliko dugo.

Kvadrumvirat Bormanna, Gobbelsa, Himmlera i Speera – trojica od njih bili su među najokrutnijim i najradikalnijim fanaticima, a četvrti je bio ambiciozan, gladan vlasti organizacijski genij – odigrao je važnu ulogu u nastavku rata. No ova je četvorka bila međusobno podijeljena i sumnjičava – što je bilo karakteristično za nacističku državu. Svaki od njih znao je da njegova snaga ovisi o višoj vlasti – onoj Hitlerovoj.

Naposljetku, ali daleko od toga da je to bio najmanje važan čimbenik u nastavku borbe, dolazimo do samog Hitlera. On nikad nije napravio otklon od onoga što je bio lajtmotiv njegova političkog postojanja: da nikad i nipošto neće biti „kukavičke“ kapitulacije i unutarnje revolucije poput one 1918. godine. On je dosljedno tome sustavno odbijao sve prije­dloge svojih paladina da razmotri dogovor o nagodbi. Za njega, to se moglo dogoditi samo nakon pobjede, a ne nakon poraza. No za to nikad nije bilo šanse, osobito nakon što je nakon lipnja 1944. ojačao stisak oko Trećeg Reicha koji je uslijedio nakon velikih neprijateljskih uspjeha na istoku i zapadu. Saveznički zahtjev za „bezuvjetnom predajom“ jednostavno je bio u skladu s Hitlerovim mentalnim sklopom i uvjerenjima. „Herojsko“ totalno uništenje za njega je bilo prihvatljivije od onoga što je smatrao kukavičkim izlazom. Propast njemačkog naroda nije ga zabrinjavala. Nijemci su se pokazali slabima u ratu i zaslužili su propast. Nakon neuspjeha ofenzive u Ardenima bio je dovoljno razborit da vidi kako je odigrao posljednju kartu. No on se hvatao za jednu slamku za drugom u očaju i nemoći da preusmjeri plimu koja ga je povlačila. Samoubojstvo je bilo očit i vjerojatan izlaz. Zapravo, to je bio jedini izlaz. Bilo je samo pitanje vremena i odabira trenutka, kako ga Rusi ne bi mogli zarobiti. To je za njega bio lagan izlaz, s obzirom na to da je znao da za njega, što god da se dogodi, nakon rata nema budućnosti. No dok je god bio živ, njegova moć – čak i unutar Reicha koji se ubrzano smanjivao – nije smjela biti dovedena u pitanje, što su Göring i Himmler naučili u posljednjim danima njegova života.

Hitlerova osobnost bila je očito vrlo važna za nastavljanje njemačke borbe. Generali i politički vođe ustanovili su da je on apsolutno nepopustljiv kada bi mu predložili neki drugačiji tijek akcije. Neki koji su ga otišli posjetiti u posljednjim tjednima, a došli bi k njemu demoralizirani i očajni, izlazili bi s novim entuzijazmom i odlučnošću. Pod nekim drugim šefom države, primjerice Göringom (prije njegova razrješenja 23. travnja 1945. s mjesta Hitlerova odabranog nasljednika), vrlo je vjerojatno da bi Njemačka zatražila mir u određenom trenutku prije svibnja 1945. godine. Uistinu je upitno bi li u slučaju Hitlerova ranijeg silaska s vlasti Göring (ili Himmler, jedini drugi mogući kandidat koji bi mogao uspjeti) imao dovoljno autoriteta kod generala da nastavi s ratom. Takav scenarij u opreci sa stvarnim činjenicama samo još dodatno naglašava koliko je Hitlerovo inzistiranje na nastavku rata bilo velika prepreka za njegovo zaustavljanje. Međutim, to se ne može promatrati samo kao problem Hitlerove dominantne ličnosti – njegove nepopustljivosti, odmaka od realnosti, spremnosti da povuče za sobom zemlju i narod u potpunu propast – ma koliko to važno bilo. Osim toga, treba postaviti pitanje zašto mu je elita na vlasti bila spremna dopustiti da on sve diktira na tako katastrofalan način do samog kraja.

Albert Speer u svojim memoarima, lažno se prekoravajući, promišlja zašto – kada je postalo očito da je Njemačka slomljena, i ekonomski i vojno – vojni vođe koji su bili s Hitlerom u redovitom kontaktu nisu zajednički nastupili prema njemu te zatražili da objasni kako planira okončati rat (implicirajući da su ga mogli natjerati na to). Speer je mislio da su takav potez mogli povući Göring, Keitel, Jodl, Dönitz, Guderian i on sam.11 Ta je teza, što je on dobro znao, bila apsurdna.12 Po strukturi, baš kao i po karakteristikama pojedinaca, skupina koju je spomenuo bila je razjedinjena i (ako ostavimo po strani njegovo i Guderianovo sve veće udaljavanje) u svakom slučaju vrlo odana; naime, preostala trojica žarko su podupirali Hitlerove naredbe da se nastavi s borbom do kraja.

Bilo je potpuno nemoguće usprotiviti se Hitleru na bilo kakav organiziran način, politički ili vojni. Tome je najviše pridonijelo rastakanje svih struktura kolektivne vlasti, prisutno od samoga početka Trećeg Reicha, a još naglašenije tijekom rata. Mussolinijeva smjena u srpnju 1943. proizašla je iz njegove organizacije, Velikog fašističkog vijeća. K tome, iznad Mussolinija, barem nominalno, stajala je još jedna struktura kojoj se iskazivala odanost: talijanski kralj. U nacističkoj Njemačkoj nije bilo slične strukture. Hitler je bio državni čelnik, glavni zapovjednik oružanih snaga, predsjednik vlade i stranački vođa. On je sustavno odbijao prijedloge da ponovno ustanovi neku vrstu kolektivne vlade unutar Kancelarije Reicha i da se formira Senat Nacističke stranke koji bi, među ostalim, odredio pitanja nasljeđivanja vlasti. Gaulajteri su katkad bili pozivani na zajedničke sjednice, no samo zato da bi slušali gorljive Hitlerove govore. Čak i u oružanim snagama postojala je škodljiva podjela na OKW – Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta (odgovorno za operacije izvan istočne bojišnice) te OKH – Glavni stožer Kopnene vojske (odgovorno samo za istočnu bojišnicu).

Problem je bio pojačan činjenicom da Hitler nije bio samo vrhovni zapovjednik Wehrmachta, odnosno Oružanih snaga, nego i vrhovni zapovjednik Kopnene vojske.

Čak i u usporedbi s drugim autoritarnim režimima, koji su obično imali neki oblik kabineta, politbiroa, hunte ili vojnog vijeća koje je podupiralo vođu, personalizacija vlasti u Hitlerovu režimu bila je ekstremna. Strukture vlasti, od kojih je svaka u različitoj mjeri bila zadojena nacističkim ideološkim vrijednostima, bile su tijesno povezane s Hitlerom te su dobivale legitimitet kroz njegovo „karizmatično vodstvo“. Rascjepkanost vlasti odražavala je karakter Hitlerove apsolutne vlasti, čak i kada je ona posljednjih tjedana počela blijediti. Premda je Hitlerova privlačnost karizmatičnog vođe među masama od sredine rata bila u strmoglavom padu, fragmentiranost vlasti pod njim bila je zaštitni znak karizmatičnog vodstva od početka do kraja. To je bio osnovni razlog zbog kojega se raniji kolaps, ili okretanje pregovorima – bilo kakva alternativa nezaustavljivom tijeku prema samouništenju – nisu nikada dogodili.

Mentalni sklop vladajuće elite prilagodio se karakteru karizmatične dominacije te je podupirao strukturne odrednice koje su sprečavale bilo kakvo osporavanje Hitlera. Ranije učvršćene osobne veze nacističkih vođa s Hitlerom pokazale su se gotovo nesalomljivima, čak i nakon što je izblijedila aureola nepogrešivosti koja je bila usađena u kult ličnosti. Isto je bilo i s velikom ovisnošću o Hitleru kada je bila riječ o položajima na vlasti. Istina, Speer se distancirao, doduše vrlo kasno, no čak je i on osjećao unutarnju potrebu da poduzme opasan i besmislen posljednji posjet bunkeru kako bi se u zadnjim danima i osobno pozdravio s vođom kojega je nekoć idolizirao. Unatoč Hitlerovu bijesu zbog neuspjeha Luftwaffe, Göring nikad nije raskinuo vezu s njim. Njegovo razrješavanje sa svih dužnosti 23. travnja uslijedilo je nakon nesporazuma koji je Bormann, jedan od Reichsmarschallovih starih neprijatelja, rado iskoristio. Sam je Bormann bio vjerna desna ruka svoga gospodara, pretvarajući Hitlerove tirade i ispade u birokratske regulative i naredbe. Himmler je bio snažna sila represije i do samoga je kraja nastavio priznavati svoju ovisnost o Hitleru, iako je tijekom posljednjih mjeseci potajno išao svojim putem, pokušavajući i u svijetu nakon Hitlera osigurati položaj na vlasti. Prekid s Hitlerom dogodio se na samom kraju te je, kao i u Göringovu slučaju, čini se, uslijedio nakon nesporazuma kada je Himmler pretpostavio da izvještaji o diktatorovu slomu 22. travnja znače njegov stvarni odlazak s vlasti. Joseph Goebbels, najpredaniji od svih vodećih nacističkih lidera, jedan od onih Hitlerovih sljedbenika koji su imali najjasniji pregled situacije, bio je među onom nekolicinom koja je bila spremna ostati s njim do samoga kraja i baciti se na veliku pogrebnu lomaču Trećega Reicha.

Ispod vrhuške stranačkih vođa, gaulajteri, pokrajinski „vladari“, još su uvijek činili falangu vjernih podanika bez obzira na njihove osobne osjećaje; oni su, zajedno s Hitlerom, za sobom spalili sve mostove, premda su posljednjih tjedana prihvatili nužnost poduzimanja samostalnih akcija kako su se prekinule sve veze s Berlinom. Njihov posljednji zajednički sastanak s Hitlerom, 24. veljače 1945., potvrdio je da je u toj važnoj skupini Hitlerov autoritet još uvijek ostao neokrnjen.

Među vojnim vođama, stajalište admirala flote Karla Dönitza, glavnog zapovjednika Ratne mornarice, koji je nakon Hitlerove smrti imenovan njegovim nasljednikom na čelu države, dobro opisuje trajne veze s Hitlerom. Nasuprot svojoj poslijeratnoj reputaciji vojnog profesionalca koji je samo obavljao svoju dužnost, Dönitz je bio jedan od najgorljivijih fanatika u svojoj potpori Hitlerovim naredbama za borbu do kraja, pravi nacist po svojim stavovima. No nakon što je Hitler umro, uklonjena je glavna i nepremostiva prepreka kapitulaciji. S obzirom na široku odgovornost, osjetivši da se oslobodio svoje zakletve odanosti Hitleru, Dönitz je shvatio da je potrebno pokoriti se vojnoj i političkoj realnosti te je odmah počeo tražiti način da se izgubljeni rat okonča pregovorima. Ta nagla promjena Dönitzova stava jasno pokazuje kako želja za borbom do kraja, do potpunog poraza i uništenja, nije ovisila samo o Hitleru, nego i o karakteru njegove vlasti i mentalnom sklopu koji je podupirao njegovu karizmatičnu dominaciju.

Među ključnim razlozima zbog kojih je Njemačka mogla i htjela nastaviti borbu do kraja, bile su upravo te strukture upravljanja i mentalni sklopovi u njihovoj pozadini. Svi ostali čimbenici – postojana potpora Hitleru među širokim slojevima naroda, žestoka mašinerija terora, sve veća dominacija Stranke, istaknuta uloga kvadrumvirata Bormann-Goebbels-
-Himmler-Speer, negativna integracija koju je stvorio strah od boljševičke okupacije kao i neprekidna spremnost visoko rangiranih civilnih službenika i vojnih vođa da nastave obavljati svoje dužnosti i nakon što je sve očito već bilo gotovo – bili su zapravo u drugom planu u odnosu na način na koji je karizmatični Führerov režim bio strukturiran, a i na koji je funkcionirao u svojoj završnoj fazi. Paradoksalno, u tom trenutku to je bila karizmatična vladavina bez karizme. Jer Hitlerova karizmatična privlačnost masama odavno je nestala, ali strukture i mentalni sklopovi njegove karizmatične vladavine potrajali su sve do njegove smrti u bunkeru. Dominantne elite, koje su bile podijeljene, nisu imale ni zajedničku volju ni mehanizme moći kojima bi spriječile Hitlera da odvede Njemačku u potpuno uništenje.

To je bilo odlučujuće.

Komentiraj