Nekoliko dana poslije, 23. listopada 2014., ponovno sam putem Skypea nazvao Abu Katadu. Razmijenili smo tek pokoju riječ u vezi s našim posjetom njegovoj majci. Nisam joj želio stvarati dodatne poteškoće jer je ionako postojao strah da se prisluškuje svaka riječ. Slijedi kratak protokol mojeg zaključnog razgovora s Abu Katadom prije putovanja u „Islamsku državu“:

J. T.: U posljednje vrijeme ste rijetko na internetu. Na taj način sporo napredujemo. To je baš šteta.

Abu Katada: – Da, sve traje malo dulje nego što je planirano.

Uskoro će u Siriji biti veoma hladno.

– Točno. Preko dana je još sasvim ugodno, 25 stupnjeva ili tako nešto. Jeste li dobili pismo?

Frederic ga ima. Želio sam Vam još jedanput reći: jako sam zainteresiran za dolazak. Zanima me jeste li još uvijek teroristička gerilska skupina ili zaista pokušavate poput osvajača osnovati državu. O tim stvarima jedva da se u javnosti raspravlja. No, ja trebam pouzdano osiguranje. Jedina mogućnost koju vidim jest da se objavi poziv zajedno s jamstvom. Tako da budete javno obvezani diljem svijeta. Ne gajim prema Vama nikakvo posebno nepovjerenje. Do sada smo razgovarali otprilike osam sati. Upoznao sam Vašu majku, Frederic ju je upoznao. No, unatoč tome, i dalje ne osjećam dovoljnu sigurnost. Što, dakle, možemo učiniti?

– Problem je što mi više nemamo službenih medija. Twitter nam je trajno blokirao račune. Pokušali smo se prebaciti na druge društvene mreže, no i ondje se u pravilu događa isto. Gase ih na dnevnoj bazi, ponekad svaki sat. Trenutačno nemamo na raspolaganju medij preko kojega bismo mogli službeno objaviti Vaš posjet.

Postoji li mogućnost da poziv zajedno s jamstvom predate nekoj uvaženoj muslimanskoj ličnosti? Uostalom, ona ne mora u svakoj točki dijeliti vaše mišljenje.

– Komu, na primjer?

Na umu imam jednu osobu koju IS poznaje, a kojoj bi se poslalo pismo i ona bi ga mogla objaviti u kriznoj situaciji.

– U međuvremenu ste dobili pismo s najviše instancije, iz kalifova ureda. Kalif je osobno dopustio Vaše putovanje. Mi ćemo se toga sporazuma pridržavati. Čak i ako na mene padne bomba. Hoću reći, Vaša obitelj, Vaši prijatelji sigurno znaju da Vi sve možete objaviti u medijima diljem svijeta, pa nam Vaše stradanje nije u interesu.

Ostaje glavni problem, a to je da nitko ne može dokazati autentičnost toga jamstva. Jer to bi se sve moglo i lažirati. Morate smisliti nešto što će biti još uvjerljivije. Na kraju krajeva, u pitanju je glava na ramenu.

Imam još i dva kratka činjenična pitanja. Prvo: s koliko ste ljudi osvojili Mosul? Ja procjenjujem s dvije tisuće. No, bio sam zbog te navodno premale brojke izložen žestokoj kritici u javnosti.

– Dvije tisuće? Nikako! U osvajanju Mosula sudjelovalo je 183 ljudi. Mnogi to ne mogu ni zamisliti. Nisu nam potrebne velike vojske. Nego vjera u nešto mnogo veće. U Alaha. Vama je to teško razumjeti. Vi govorite o svjetovnim stvarima. Mi govorimo o duhovnim događajima. Mogao bih vam ispripovjediti priče koje bi Vama bile posve nezamislive. Na primjer, kako smo prodrli do Anbara. Iračka je vojska pokušala zaustaviti braću. Pucala je na njih teškim topništvom. Naši su se borci htjeli bilo kamo skloniti. Ugledali su samo nekoliko kuća. Punim trkom odjurili su onamo ne bi li stigli u zaklon. A Iračani? Što su oni učinili? Pomislili su da jurišaju na njih, obuzeo ih je strah i odmaglili su. Alah je stalno bio s nama.

Drugo se pitanje odnosi na naš posljednji razgovor. Tada ste rekli da šijiti imaju mogućnost prijeći na sunitstvo. Ako to ne bi učinili, čeka ih smrt. Što je s kršćanima koji ne bi htjeli plaćati džizju?

– Snašlo bi ih isto.

I oni bi bili ubijeni?

– Da.

A isto bi vrijedilo i za muslimane koji, prema vašem tumačenju, ne bi prešli na sunitsku vjeroispovijest?

– Islamske pravne okolnosti su s tim u vezi drukčije. Šijiti se smatraju otpadnicima od islama. Zbog svojeg idolopoklonstva, štovanja pokojnika i čega već sve smiješnoga ima inače u njih. Oni nemaju mogućnost plaćati džizju. Za razliku od kršćana i Židova, šijiti imaju samo dvije mogućnosti. Ili će prihvatiti islam i dobrovoljno se pokajati zbog onog što su činili ili će biti ubijeni.

A što ako je netko musliman u Njemačkoj? Iznijeli ste kritiku da muslimani u Njemačkoj miješaju svoju religiju s demokracijom i sekularizmom. No, oni sebe vide kao prave muslimane. Ako bi sada IS-u rekli da im je vaša vjera prestroga, izgubili bi pravo na život i bili bi ubijeni?

– Točno! Stvar je jednostavna. Ako netko sada kaže da je musliman, ali i da je demokrat, onda nije musliman. Biti musliman znači biti predan Alahu. Jedno od devedeset i devet Alahovih imena je i Al-Hakam. To znači da On donosi zakone. Nitko si ne može pripisati istu odliku koju je Alah sebi pripisao. Drzne li se netko donositi zakone, pripisao si je Alahovu povlasticu. Tako je postao otpadnik. To je sasvim jednostavno načelo. Bez mnogo filozofije.

Hoću li imati mogućnost u „Islamskoj Državi“ razgovarati o tim pitanjima s kompetentnim ljudima?

– Svakako! No, dobro je da ste to spomenuli. Najbolje bi bilo da sastavite mali scenarij. Što biste sve rado učinili. S kim biste se rado susreli, koje biste ustanove rado posjetili itd. Ja ću to još proslijediti prije Vašega putovanja pa ćemo vidjeti što možemo učiniti.

Koje je nacionalnosti načelnik odjela za medije?

– To Vam ne smijem reći. (Smijeh) U svakom slučaju, načelnik odjela za medije nije Abu Talha al-Almani, kao što piše u Wikipediji. No, više Vam informacija o tome ne mogu dati.

Smijem li u „Islamskoj Državi“ sam hodati gradom?

– Mislim da će uz Vas biti netko radi Vaše zaštite. Ne želimo da nekome tko Vas poznaje i tko je čuo da ste tu padnu gluposti na pamet i upropasti cijeli naš sporazum. Zbog toga će uz Vas uvijek biti dva čovjeka. Naravno, neće Vas pratiti u stopu. No, mislim da će biti u Vašoj blizini kad izađete.

No, moći ću razgovarati sa stanovnicima, a da nitko ne stoji odmah pokraj i drži im strojnicu pod nosom?!

– Da, naravno. Moći ćete razgovarati sa stanovnicima. Ta vidjeli ste na Vice Newsu da je taj razgovarao u džamiji s ljudima.

Razgovarali ste k tome opet sa zapadnjacima, protivno svom obećanju. Čak je snimljen i intervju.

– Da, ali to nije bilo službeno. To je netko nešto izveo s BBC-jem. Putem Skypea. Ne znam jeste li to gledali. Nažalost, problem je što se mnogi miješaju u ono što ih se ne tiče. No, svi su kažnjeni.

Smijem li, što se toga tiče, prenoćiti u hotelu? Da ne bismonekog previše žuljali.

– Problem je u tome što više nemamo hotela. Imali smo neke, no svi se koriste za nešto drugo, kao upravne zgrade ili za stanovanje.

Kako ću doći do točnog graničnog prijelaza?

– Morate u turski grad Gaziantep. Taksijem ili autobusom. Ostatak puta ćemo Vas mi preuzeti. Doći ćemo po Vas.

Moram se još jedanput vratiti na Kobani. Ovdje je to izrazito prisutno u medijima. Kažu da kontrolirate još samo 30% grada.

– Za nekoliko će se dana, inšallah, dobrano začuditi. Kad preuzmemo cijeli grad. Makar Amerikanci bombama sve sravnili sa zemljom.

No, zašto ste se toliko usredotočili na taj grad? Izgubili ste mnogo boraca.

– Kurdski pešmerge u Iraku još su od Sadama Huseina saveznici Sjedinjenih Američkih Država. A geografski gledano, Kobani leži usred našeg područja. Kurdski PKK ima vrlo žilave borce. Tad smo sami sebi rekli: Dobro, sad smo sa svoga područja protjerali gotovo sve nusajrite. To ćemo učiniti i s PKK-om, a onda i dalje.

Strateški ne razumijem vašu odluku. Gerila, koja koncentrira toliko boraca na jednome mjestu koje se može i snažno bombardirati, prava je rijetkost.

– No, u tome se ponovno ogleda licemjerje Zapada. PKK i njegov sirijski izdanak YPG sada su zapadni saveznici. Iako ih posvuda na svijetu službeno smatraju terorističkim organizacijama. Ti isti Nijemci i Amerikanci. A ipak im se isporučuje oružje i oprema i što sve ne.

Uostalom, već smo došli do prvih ručnih granata, prvih MG36-ica, ratni plijen! I nekoliko bacača raketa Milan. Vaše isporuke oružja na kraju uvijek budu nama na korist. Možete mirne duše baciti još oružja. Mi ćemo ga rado zaplijeniti.

Ovo bi, dakle, bilo sve za danas. Najvažnije je rečeno. Pobrinite se da dobijemo jamstvo čija se autentičnost može provjeriti. Sve mora biti profesionalno. Javit ću Vam se. Kao što vidite, već sam pustio bradu.

Nekoliko dana poslije, 2. studenog 2014., ponovno smo razgovarali:

Gdje ste?

– U Raki.

Na mom se računalu vidi se da ste u Turskoj.

– Moguće.

Ali, nećete valjda sad još osvojiti i Tursku?

– Ah, doći će i to na red.

No, oni su navodno ipak vaši tajni saveznici.

– Kako mogu biti naši saveznici kad su povezani s Amerikancima?

No, Turci to ne čine svojom voljom. Prisiljeni su. Na početku nisu htjeli propustiti ni pešmerge.

– Sada su upravo propustili borce PKK-a.

Da, zato što je pritisak bio prevelik. Američki pritisak. Turska je članica NATO-a.

Na Vaš poticaj poslao sam Vam poruku elektroničkom poštom o tome kako da potvrdimo autentičnost Vašega poziva. Cijenio bih Vaš odgovor.

– Razgovarao sam o tome sa svojim pretpostavljenim. U svakom slučaju, neće ići s medijima koje ste naveli, Al- Džezirom i Al-Arabijom. Možemo Vam ponuditi objavu Vašeg poziva putem nama bliskih računa na Twitteru.

No, vaši se računi na Twitteru neprestano mijenjaju. Mogli biste reći da je to netko podijelio na Twitteru, ali da to niste bili vi. A ako bih pismo dao Al-Džeziri i da ga onda oni objave?

– Zašto nužno Al-Džezira ili Al-Arabija? Nama je važno da oni ne budu prvi izvori. Ne surađujemo s njima. Zato što su oni veliki lašci koji imaju prevelik utjecaj na neke Arape. Što se tiče drugih novinskih agencija ili televizijskih kuća, nema nikakvog problema. Možete slobodno objaviti kod njih. Ili također na svojoj stranici na Facebooku.

Hoće li, osim s Vama, biti i razgovora s drugim pripadnicima IS-a? Ne zanima me kakva je vaša organizacija na prvi pogled, želim prikazati kako stvari zaista stoje. Ima li i drugih s dubinskim uvidom u situaciju?

– Što se tiče određenih područja, moći ćete se naći s upućenim ljudima. No, kad su u pitanju Abu Bakr al-Bagdadi ili al-Adnani, mislim da do toga neće doći.

Zašto?

– Od takvog sastanka ne vidimo baš nikakvu korist. Ili od intervjua. Jasno je i bjelodano što želimo i radimo. Nisu potrebni još i intervjui s vodstvom da bi se nešto konkretiziralo. Vjerujem da su već mnogi političari u intervjuima kazali stvari koje svijet prije nije razumio. I tako su mnogo toga postigli.

Postoji li mogućnost da se izbliza prate borbene akcije?

– Da, ako to želite. Možda biste se mogli odvesti do Kobanija i pobliže promatrati ako Vam dotad ne bude sve jasno.

Moguće je jednostavno se odvesti onamo?

– Da, naravno, to je na našem području. Na našoj je strani sve oslobođeno i sve otvoreno. Možete sve do crte bojišnice, ako želite.

Koliko je Raka udaljena od Kobanija?

– Ne znam točno, no mislim da je otprilike dvjesto kilometara. Mora se računati s dva i pol sata vožnje automobilom.

Zasad malo ljudi zna da putujem u IS. No, ta mi nekolicina uvijek govori dvije stvari. Prvo: Nećete uopće moći slobodno razgovarati, niti ćete ikada dobiti otvoren odgovor. I drugo: Što oni žele od Vas? Jer nešto sigurno žele. Kako možete samo tako otići onamo?

– Naravno da ćete moći razgovarati s ljudima, a da nitko ne stoji u neposrednoj blizini ili vrši pritisak na te ljude. Kad budete ovdje, jako brzo ćete vidjeti da u gradu ima mnogo muhadžira, odnosno inozemnih boraca. Čak i da ste sami, uvijek bi netko od nas bio u blizini.

Pitao sam još i za smještaj.

– Pripremili smo stan koji ima sve što Vam je potrebno. U svakom slučaju, sve je spremno. Kao što sam Vam već kazao, hotela nažalost nema. Koriste se za nešto drugo. Teroristička je branša…, ah, turistička je branša mrtva.

Što ste to upravo rekli? Teroristička je branša mrtva?

– Ne, teroristička branša upravo cvjeta.

Dakle, trenutačno nemate mnogo turista.

– Ne, ne baš mnogo.

Što je i razumljivo. Imate li što protiv toga da održavam vezu s inozemstvom dok boravim kod vas?

– Mislim da tomu ništa ne stoji na putu. Tu je bezbroj internetskih kafića.

Koliko boraca imate u ovom trenutku? Navode se različite brojke. Je li brojka 35.000 i dalje točna?

– Iskreno rečeno, ne bih Vam mogao navesti točan broj. Mi smo osobno utvrdili da organizacija Human Rights Watch uvijek ima zaista vjerodostojne brojke. Još tijekom cijelog sukoba u Siriji. Ne znam odakle ih točno dobivaju. No, što se tiče mrtvih i ranjenih, njihove su brojke uvijek ispravne. Ne znam navode li i broj boraca.

Sad bismo trebali razgovarati o točnom terminu. U svojoj ste elektroničkoj poruci rekli da je prije nekoliko dana Raka bila žestoko bombardirana. Je li to prepreka putovanju?

– Zbilja ne. Bombardirali su dvije zgrade. Nisu bile previše udaljene od moga boravišta. Zato smo i izgubili puno vremena. Prije svega, iz sigurnosnih razloga. Što se tiče trenutačne situacije, nije se puno toga promijenilo. Bombardirao je Asad. Sada se malo opustio i usredotočio na Alep. Kod nas u ovom trenutku bombe za njega bacaju Amerikanci. Situacija je takoreći ista kao i prije.

Moram li na nešto paziti kako mi netko ne bi otkrio položaj?

– Amerikanci?

Da. Nije baš zabavno ako će me moći pratiti iz metra u metar. To nije dobro ni za Vašu sigurnost.

– Ne mislim da morate posebno paziti na nešto, nemam pojma. Mi nemamo mobitele ni mobilnu mrežu.

Mora se, dakle, ići u internetski kafić?

– Da. Mislim da Amerikanci neće samovoljno bombardirati neke tamo internetske kafiće.

Inače, kritika usmjerena protiv IS-a svakim je danom sve žešća. Političari i mediji gnušaju se vaših odrubljivanja glava, govore o prisilnim brakovima i silovanjima. Ima li prisilnih brakova i kako reagira vodstvo IS-a kad se dogode silovanja?

– Uvijek je pitanje što se pod tim misli. Političari i mediji trenutačno govore o nekakvim seksualnim robinjama, odsijecanjima glava ili o čemu već. Odsijecanja glava definitivno ima. Ovisno o tome kakav je zločin netko počinio, odsijeca mu se glava ili ruka. Hoću reći, s time ste se u međuvremenu morali upoznati iz drugih, dijelom savezničkih zemalja ili možda iz povijesnih knjiga ili odakle već. A u islamu sada ponovno postoji ropstvo.

I kod vas?

– Da, naravno. Mi sebe smatramo islamskom državom. Imamo određenu vlast koju obnašamo na svojim područjima i na područjima koja osvojimo. Primjenjuju se svi zakoni koje islam propisuje. A katkad islam dopušta robovanje nemuslimana. Na primjer, to se pravo primjenjuje nad jezidima.

Njih se pretvara u robove?

– Da.

I kršćane?

– S kršćanima stvari stoje tako da imaju mogućnost plaćati džizju i prihvatiti islam ili će jednostavno biti ubijeni. Žene im tada pretvore u robinje.

Pretvore u robinje ili prisilno udaju?

– Ne udaju ih prisilno, toga nema. No, trenutačno stvari ovako izgledaju: u Raki većina kršćana plaća džizju.

Što to znači u praksi kad je netko rob? Ne dobiva nikakvu plaću ili su mu manja prava?

– S tim u vezi je kao što je bilo nekoć. Postoje određena prava i određene obveze koje rob mora ispunjavati. Naravno, ne dobiva nikakvu plaću, on je sada u posjedu druge osobe. I ona se mora brinuti o njegovom uzdržavanju, hrani, smještaju, odjeći itd. Ima i mogućnost osloboditi svoje robove. Ako vlasnik počini određene prekršaje, sudac ga može prisiliti da za kaznu oslobodi svoje robinje ili robove. Čuo sam da su u Iraku mnogi robovi prešli na islam. Vlasnici koji su zauzeti čestim borbama i imaju malo vremena nakon toga su ih gotovo sve oslobodili.

Što ako se dogodi silovanje? Kažnjava li se silovatelj?

– Što mislite pod time kada kažete silovanje?

Prisiljavanje žene na spolni odnos.

– (Smijeh) To je uvijek relativno. Što znači prisiliti? Što je prisila ako ta žena pripada nekome kao robinja?

Prema vašem shvaćanju silovanje robinje nije silovanje. A što se dogodi ako osvojite neko selo i jedan vaš ratnik ondje siluje ženu? Toga nažalost ima u ratovima.

– Ako počinitelja uhvate na djelu, to se klasificira kao blud i kurvanje. Ako bi bio oženjen, nasmrt bi ga se kamenovalo. Ako je neoženjen, dobio bi stotinu udaraca bičem. No, da je ona njegova robinja, bila bi to naravno druga priča.

Koja je trenutačno vaša politika prema Njemačkoj? U Njemačkoj pojedine službe, BKA (Bundeskriminalamt; Savezna kriminalna služba), BND (Bundesnachrichtendienst; Savezna obavještajna služba) te Služba za zaštitu ustavnog poretka, govore o visokoj razini opasnosti od napada.

– Poznat Vam je al-Adnanijev govor na tu temu. A vjerojatno ste pratili što se dogodilo u zemljama poput Kanade, Filipina i Alžira, gdje su ubili jednog Francuza. To su sve reakcije na al-Adnanijev poziv stanovništvu da djeluje.

Dakle, računate i s napadima u Njemačkoj?

– U ratu smo, a u ratu se sve mijenja svaki dan. Prvotno sam mislio da se u Njemačkoj uopće neće ništa događati. Onda je al-Adnani u svom govoru pozvao na napade protiv svih koji sudjeluju u koaliciji. Sada se nadamo kako će se dogoditi nešto veliko, bili to bombaški napadi ili nešto drugo.

Ako se rat isprva događa na jednoj strani, kad-tad se prebaci i na drugu stranu.

Tko bi mogli biti izvršitelji? Znate da u Njemačkoj živi mnogo salafita koji odbijaju nasilje. Dakle, oni baš i ne dolaze u obzir…

Na ovome mjestu veza se ponovno prekinula. Nakon više ne osobito prijateljskih elektroničkih poruka o uvjetima i potankostima putovanja, iznova smo u četvrtak, 13. studenoga 2014., razgovarali putem Skypea:

Halo? Abu Katada? Da, sad Vas dobro čujem. Pišete baš grozne elektroničke poruke! Takav ton mi je neprihvatljiv. Ja nemam nikakve veze s problemima oko putovanja u vašu zemlju. Napokon, ovdje se uopće ne radi o putovanju iz užitka. Osim toga, nisam sâm. Neki novinari također imaju želje i uvjete, a ja ih prosljeđujem. Sad Vam govorim iz osobne perspektive. Rado bih Vam htio vjerovati. Vama osobno. Napokon, jedino mi je jamstvo to što smo nas dvojica osobno dogovorili.

– Točno, da.

Predmnijevam da ću doći za nekih tjedan i pol ili dva tjedna. Dakle, vidite da Vam vjerujem.

– (Smijeh)

Sada se zaista ne biste smjeli smijati. Vjerojatno Vas ipak veseli što Vam vjerujem. Poslije će me pitati: „Zašto ste išli u ‘Islamsku Državu’? Pa to je bilo opasno po život?!“ Obitelji i prijateljima moram moći objasniti da smo temeljito pregovarali o uvjetima. S tim u vezi, ne biste smjeli biti baš tako neprijateljski nastrojeni kao u svojoj prethodnoj i u današnjoj poruci. Za to nije bilo nikakvog povoda. Nemate ni pravo na to.

– Dobro. To nije sve samo moja odluka. I meni predbacuju. I dobivam upute što smijem reći. Osobno želim da dođete i napravite vjerodostojno izvješće. I da možemo tako pokazati svoje pravo lice. Uživate već određenu popularnost među nekim muslimanima u Njemačkoj i možda u drugim zemljama. Jednostavno, to sve nije samo moja odluka. Imam nadređenog koji mi govori što trebam raditi i što dopustiti.

Reći ću još samo jedanput: uvijek sam se prijateljski ponašao prema Vama, a tako biste se i Vi trebali odnositi prema meni.

– Pokušat ću to odsad.

Bilo bi dobro kad bismo u nedjelju mogli dogovoriti pojedinosti. Točan dolazak i te stvari. I ako biste mi tada mogli definitivno reći što ćete objaviti na Twitteru. I kada. To bih tada također već trebao znati.

– Objavit ću pismo koje smo Vam poslali, a dopisat ću redak, dva.

Ako „Islamska Država“ tada ne demantira taj poziv, polazim od toga da je pravi i autentičan.

– Dobro!

Znate li za Soufan Group?

– Ime mi ništa ne govori, ne.

To je američki centar za analitičko promišljanje. Objavili su izvješće o IS-u na 33 stranice. Pročitao sam ga, jako je zanimljivo. Zasigurno raspolažu brojnim detaljnim informacijama. Mnogo toga što su napisali poklapa se s onim što ste mi Vi rekli. Na kraju pišu da slične pojave kao što je „Islamska Država“ još nije bilo u novije doba. To piše organizacija koja izravno izvješćuje američku vladu. Poslove često dobivaju od vlade Sjedinjenih Država. To mi je zanimljivo.

Jedno sasvim drugo pitanje: je li kalif još živ? Njegov su konvoj navodno napali u Iraku. Kažu da je tada bio teško pogođen.

– Još je živ.

Ranjen je?

– Ne, nije ni ranjen. Ako pratite iračke vijesti, morate znati da oni uvijek lažu. Ovo je baš i pomalo glupava vijest. Pa koji se vođa IS-a vozi u konvoju i onda još kroz irački kontrolni položaj? Rijetko kada američka vlada, odnosno američki mediji takvo što preuzimaju. Obično se ne daju navući.

A Kobani? Kurdi kažu da napreduju.

– Ne znam što misle pod time da napreduju. Posljednje vijesti koje sam dobio glasile su da su prodrli, ali da su iznova odbačeni. I da je riječ o promjenljivoj situaciji. Stvarno ne znam što tu Kurdi smjeraju. Hoću reći, Amerikanci su sve napravili i sravnili stari grad sa zemljom. Čak i kada bismo izgubili bitku, Kurdima ne bi mnogo ostalo od toga grada. Mi ćemo ipak biti duljega daha, kao onomad u Iraku kada smo se na više godina morali povući. Čak i ako bismo morali pričekati još godinu, dvije ili tri. Za nas je to nevažno. Nema više povratka.

Rekli ste da od mene očekujete pošteno izvještavanje. No, ne mogu vam jamčiti da će vam se moji izvještaji svidjeti.

– To je nešto drugo. U redu je sve dok se ne pojave laži. Istinu ćete već vidjeti. Kad netko, na primjer, napiše da je Daula Islamijja u Raki ubila petero ljudi jer su počinili blud, mi se s time slažemo. Čak i ako na Zapadu to odaje lošu sliku. No, drugo je ako nešto izmišljate ili širite laži.

U više navrata smo razgovarali o tome da sam jako kritičan prema IS-u. No, mogu Vam jamčiti da nemam nikakvih interesa širiti bajke o IS-u. Znate da sam bio kod talibana. I znate da sam tijekom američko-iračkog rata bio kod iračkog nacionalnog pokreta otpora. Tu sam uostalom susreo vaše prethodnike. Tada su se nazivali „Islamska Država u Iraku“, ISI.

– Tko Vam je tada uručio poziv?

Nitko. Najveći mi je problem tada bio proći američke linije. U Ramadiju sam posjetio jednog borca iračkoga pokreta otpora, mladog studenta. Napisao sam knjigu o njemu. Naslov glasi: Zaide, zašto ubijaš? Zaid uopće nije želio biti borac pokreta otpora. No, zbog Amerikanaca je prvo izgubio jednoga brata, a onda i drugog. Bio je primoran cijelu noć bespomoćno kroz kuhinjski prozor promatrati kako umire od gubitka krvi. Tada se pridružio pokretu otpora. Digao je u zrak pješačko borbeno vozilo. Među tim sam ljudima bio tjedan dana.

K vama ću vjerojatno doći sa svojim sinom. On će snimati. Pokušat ćemo dobiti i nekog trećeg. No, to nije baš lako. Nitko mi ne vjeruje da ćemo se živi vratiti.