FELJTON: Psihološka moć najljepših dječjih bajki i davnih priča

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Klasične priče da se bolje spoznaš’ u kojem argentinski psihoterapeut Jorge Bucay opisuje kako je, istražujući povijest najpoznatijih klasičnih priča, došao do spoznaje da upravo kroz njih možemo bolje razumjeti ono što i danas pokreće naše djelovanje na putu prema sretnijem životu

Čitajući i istražujući povijest priča, Ružno pače nam se predstavlja kao prava autorova autobiografska priča, prerađena kao metafora, ali vjerna njegovim stvarnim životnim razdobljima.

Rodno mjesto Hansa Christiana Andersena je Odense, onomad silno siromašno ribarsko selo smješteno na danskoj obali Baltika. Njegovi roditelji, Hans (postolar koji je popravljao stare cipele) i Ane Marie (žena koju je alkohol u potpunosti promijenio i upropastio) živjeli su u skromnoj drvenoj kući koju su sami sagradili, s više volje negoli umješnosti. Krevet u kojem je mali Hans došao na svijet u travnju 1805. bio je sklepan od dasaka nekog lijesa što ga je otac našao bačenog kraj puta.

Jedna od Andersenovih zaboravljenih priča počinje rečenicom koja kao da opisuje njega. “Prije mnogo, mnogo godina živio je dječak čiji su roditelji bili toliko siromašni da su ga hranili samo nevjerojatnim bajkama i pričama o vješticama.”

I doista, Hansov otac nije imao ni novčića, ali glava mu je bila puna fantazija i snova što ga je činilo velikim pripovjedačem priča o prinčevima i utvarama, kojima su se u toj kući hranili da nadvladaju glad.

Hans nije bio omiljen među djecom i imao je teško djetinjstvo. Uvelike je nadvisivao svoje vršnjake, onako nezgrapan, s povelikim nosom i nespretnih pokreta, izgledao je zaista čudno pa je baš kao i junak iz priče bio izložen mnogim porugama.

Možda je zato mali Hans većinu vremena provodio kod kuće, čitajući ili šijući odjeću za kazalište lutaka koje mu je otac izradio. To je ujedno bila i jedina očeva ostavština koju je stekao do časa kad je otišao u rat, unovačen u Napoleonovu vojsku, gdje je za nekoliko mjeseci i umro, kad je mali Hans imao dvanaest godina.

Andersen je u dobi od četrnaest godina odlučio otputovati u Kopenhagen da postane glumac, ili pjevač u operi ili plesač, radeći s raznim učiteljima koji su, neizostavno, ponavljali uhodanu proceduru. Sažalivši se isprva na njegov izgled, te razgaljeni njegovim ponašanjem i interesom, primali su ga na nauk, da bi ga ubrzo potom šturim riječima otpravljali, ne potičući ga na daljnji rad.

S dvadeset i devet godina počeo se više zanimati za bajke, s posebnom pažnjom prema folkloru čije je izričaje kao dijete čuo od oca. Tako je godinu dana poslije objavio svoju prvu zbirku bajki koja je uključivala priče Kraljevna na zrnu graška, Mali Klaus i Veliki Klaus i Kresivo.

Njegov jednostavni i govorni stil bio je sušta suprotnost književnim obrascima prethodnog razdoblja, jer on je donosio priče koje su se sasvim nedvojbeno zasnivale na narodnim pripovijetkama (što se do tada nitko nije usudio tako otvoreno činiti).

Njegovo je djelo izražavalo duboke osjećaje i složene zamisli koje djeci inače nisu bile lako shvatljive. Njegova najdojmljivija rečenica nije zapisana ni u jednoj njegovoj knjizi. Autor je govorio ovako: “Teme su mi za odrasle, ali pišem za djecu.” Usprkos tome, i na iznenađenje mnogih, Andersen se čitateljima svidio i njegove su se knjige počele prodavati, i to u velikom broju; tako da je objavljeno i drugo izdanje bajki, a poslije i treće, u kojima su bile priče Mala sirena i Carevo novo ruho.

Sigmund Freud i deseci psihoanalitičara silno su se zainteresirali za priču o Pepeljugi i iz nje izvlačili mnoge zaključke. Danas postoji i opis psihološkog stanja nazvan ‘Pepeljugin kompleks’

Bavarski kralj Maksimilijan II. koji se iskreno divio Andersenu pozvao ga je u svoj dvorac u Starnberg. Andersena se pak silno dojmio taj vladar poznat po svojim intelektualnim i kulturnim stremljenjima, kojeg je prijateljski zvao “kralj Max”.

Kraljica Viktorija pozvala ga je 1844. u posjet na dvor jer je željela osobno upoznati autora svih tih veličanstvenih priča, kako je rekla. Andersen je po povratku kući zapisao: “Prije dvadeset i pet godina stigao sam sa svojim zavežljajem u Kopenhagen. Bio sam nikome poznat, siromašni dječak, pun snova i lišen prilika, a danas sam pio čokoladu s engleskom kraljicom.”

Kad je navršio 62 godine, odano mu je veliko javno priznanje i proglašen je počasnim građaninom svog rodnog grada, Odensea. Kralj Danske dodijelio mu je naslov Državnog savjetnika.

Ružni pačić pretvorio se u labuda.

Pepeljuga

Moguće je da je ovo bajka s najviše postojećih verzija.

Doista, poznato je barem sedamdesetak verzija ove priče koje potječu sa svih kontinenata, ispripovijedanih na različitim jezicima, u različitim vremenima i to riječima različitih autora, stoga ova priča oduvijek pobuđuje znatiželju i pažnju istraživača, filologa, sociologa, antropologa i filozofa. Nailazimo tako na stotine i stotine studija o ulogama likova, o njihovoj simbolici ili o subjektivnim interpretacijama temeljenima na kontekstu u kojem je priča napisana.

Na sjeveru Meksika, u Coahuili, pripovijeda se verzija domorodačke legende u kojoj je glavna junakinja, Ružnica, izložena ponižavanjima baš kao i Pepeljuga, ali je na kraju, zahvaljujući cipelici od medvjeđe kože, njezina obitelj uspije prepoznati. Kinezi pripovijedaju priču o djevojčici po imenu Ye-Xian koju, kad joj umre majka, okrutno zlostavlja očeva druga supruga, zbog čega ona bježi od kuće uz pomoć čarobne ribice, no u bijegu izgubi cipelicu, zahvaljujući čemu je na kraju pronađu.

Ponekad je, naravno, teško pronaći poveznicu s izvornom pričom, osim što se u svim varijantama glavni lik, gotovo uvijek djevojka (jedino je u Transilvaniji mladić), trpeći zlostavljanja i ponižavanja kojima ga izlažu srodnici, ipak suprotstavlja tim nedaćama i na kraju nadvladava nepovoljne okolnosti i postaje ono za što je oduvijek bio predodređen.

U Italiji se zove Zezolla (ili Zucchettina), u Engleskoj Tattercoats (“dronjavica ili odrpanka”), u Danskoj Guidskoen (“zlatna cipelica”), u Portugalu Mačka pokućarka…, sve su neposredne žrtve drugih žena (maćeha, polusestara, vještica itd.) koje nadmašuju svojom prirodnom ili natprirodnom snagom, što će im omogućiti da sazriju i tako oslobođene upoznaju princa (kod nekih priča ciljano se govori o buđenju seksualnosti kod mladih djevojaka).

U nekim dramatičnijim verzijama maćeha je protjerana, dok polusestrama Pepeljuga oprašta i poziva ih na slavlje da podijele s njom njenu sreću. Pa tako kad mladenci kreću u crkvu, u svadbenoj ih povorci prate starija polusestra njima zdesna, a mlađa slijeva. Sve pršti od radosti, ali nakon vjenčanja, na vratima katedrale, golubice, princezine prijateljice, opažaju kako sestre ljubomorno promatraju mladenku pa se, srdite zbog takvog njihovog ponašanja, obruše na njih kljucajući im oči sve dok ne oslijepe, za kaznu što su prijetvorne i zavidne (valja napomenuti kako riječ “zavidan” podrazumijeva “vid”).

U verziji koju je preuzeo Disney sestre još nisu dokinute, ovdje se one na koncu pokaju pa kad im dobrodušna Pepeljuga oprosti, i one se udaju za ugledne dvorske udvarače.

Iako se po francuskim selima pričala već mnogo prije (polovinom 9. stoljeća), priča o Pepeljugi svjetsku je slavu stekla kad je Charles Perrault 1697. zapisao tu usmeno prenošenu pripovijest. Objavio ju je pod naslovom Pepeljuga, ili staklena cipelica (Cendrillon ou La petite pantoufle de verre). Možda stoga što nije poznavao starofrancuski, ili je pak vidio izvanrednu priliku da utisne vlastiti pečat u legendu, Charles Perrault zamijenio je riječ vair, koja označava bijelo-sivu dlaku jedne vrste vjeverica, onomad korištenih za proizvodnju kože, riječju verre, koja znači “staklo”, pretvorivši tako meke kožnate cipelice u nezaboravne, prozirne cipelice od stakla, koje su sve od tada zaštitni znak ove priče.

Poslije, 1812., braća Grimm ponovno su ispričala Pepeljugu postigavši pričom još snažniji dojam negoli njihov prethodnik. Braća Grimm priči su pridodala lik koji nije postojao u Perraultovoj verziji, a koji nam se danas čini nerazdvojnim dijelom pripovijesti: to je njezina kuma vila. Kod Perraulta, Pepeljuga uspije doći na svečani ples zahvaljujući golubici, utjelovljenju duha njene mrtve majke. To je čarobna ptica koja joj se ukaže pored stabla što ga je Pepeljugin otac donio iz njihove stare kuće, a djevojka ga svakodnevno zalijevala suzama.

Sigmund Freud i na desetine drugih psihoanalitičara silno su se zainteresirali za priču i iz nje stali izvlačiti najrazličitije zaključke.

Danas postoji čak i opis psihološkog stanja nazvan “Pepeljugin kompleks”, što ga u svojoj knjizi Pepeljugin kompleks: prikriveni strah žena od neovisnosti, objašnjava autorica, terapeutkinja Colette Dowling, pri čemu govori o ženama koje se nepovratno vežu za ulogu žrtava, očajnih, bespomoćnih i nezaštićenih, kojima treba pomoć, pažnja i zaštita od svakojakih opasnosti. Kako autorica kaže: “Pepeljugi se ne sviđa realnost koja ju je dopala, ali ne poduzima ozbiljnije korake da se iz te situacije izbavi”.

Svojim podčinjenim držanjem Pepeljuga predstavlja žene svog vremena, a možda i svih vremena. Čak i kad se trgnu, sve ondašnje i današnje Pepeljuge pomislit će da mogu postati neovisne samo kroz vezu s muškarcem koji ih traži, nalazi i izbavlja.

Talmud

Iz najrazličitijih izvora do nas dopiru veličanstvene priče koje se često, kako smo već rekli, ponavljaju u različitim kulturama i tradicijama mnogih naroda kroz povijest. Ono što sam ispričao o vrataru javne kuće zapisano je u Talmudu, veličanstvenoj zbirci zapisa koji su do naših dana prenijeli mudrost mistika i filozofa židovskog naroda s početka naše ere.

I sam Talmud nastao je prikupljanjem misli cijelog naroda, rabina i ratara, radnika i filozofa, svećenika i laika, okupivši u svojoj raznolikosti gotovo sve teme od značaja za društvo onog vremena.

To nakupljeno znanje stoljećima se prenosilo od usta do usta, iz generacije u generaciju, sve dok početkom naše ere, Salomonov hram u Jeruzalemu (prvobitno sagrađen u 10. stoljeću prije Krista), nije bio po drugi put uništen, i od njega je ostao jedino famozni Zid plača.

U to se vrijeme, u drugoj polovici 1. stoljeća, zbog opasnosti koju je za hebrejsku zajednicu predstavljalo gospodarsko i političko slabljenje židovskog naroda, tražio način da se osigura očuvanje tih sadržaja usmene predaje tako da ih se zapiše. To se zapisivanje polako provodilo u djelo novim prilozima talmudskih filozofa i mislilaca, čime se sam zadatak protegao kroz petnaest stoljeća. Prvo izdanje Talmuda o kojem imamo spoznaja tiskano je u Veneciji između 1520. i 1523.

Njegov sadržaj znanstvenici tradicionalno klasificiraju u dvije velike kategorije: halaha (“ponašanje”) i hagada (“priča” ili “razgovor”). Halaha je izravno povezana s primjenom zakona i židovske vjere. Hagada se sastoji od laičkih tekstova i narodne predaje ili moralističkih, etičkih ili povijesnih prispodoba: kao takvi, oni sadrže pripovijetke, priče, poeme, poslovice, zagonetke i intelektualna razmatranja biblijskih interpretacija popraćena promišljanjima rabina. A sve s očitom i jasnom namjerom: utjecati na što kvalitetnija promišljanja muškaraca i žena kako bi im se pomoglo na njihovu duhovnom putu, ili ih jednostavno naputiti kako postati bolje osobe.

Zaista bismo mogli reći da je hagada lakši način razumijevanja strogih propisa i obaveza koje najortodoksniji židovski zakon nameće svojim sljedbenicima, iako njen sadržaj nesumnjivo ni na koji način ne udaljava hebrejski narod od njegove vjere i uvjerenja.

S književnog gledišta, njezine jedinstvene karakteristike (djela koje su stoljećima pisale tisuće različitih ljudi i koje sadrži najrazličitija izvorišta) čine je toliko raznovrsnom i raznolikom zbirkom da nam se čini neizmjernom.

U najpoznatijoj tiskanoj verziji Talmuda (60 svezaka od kojih svaki ima više od tisuću stranica), prva je stranica numerirana brojem dva, sugerirajući, kako se u nastavku navodi, da čak i kad dovršiš čitanje i razmatranje sadržaja svih talmudskih tekstova, ipak se nećeš moći razmetati tim postignućem jer će ti nedostajati još sadržaj prve stranice.

S morbidnijeg gledišta, Crvenkapicu se od samog početka interpretira kao metaforični niz perverzija: pedofilije, kanibalizma i nekrofilije

Kažu da je ova priča Perraultova verzija stare legende iz usmene predaje koja je govorila o stvarnom događaju. Zbilo se to negdje u 11. stoljeću, tijekom tradicionalna srednjovjekovnog slavlja u čast Svibanjske kraljice, narodne proslave koja je slavila proljeće i prigodom koje se već po običaju odabirala mlada djevica koju bi odjenuli u crveno i slali samu u šumu da nabere prvu proljetnu ružu. Kad bi se djevojka vratila s tim dragocjenim trofejom, okitili bi je i dotjerali kao Svibanjsku kraljicu i utjecali joj se za ostvarenje svojih želja. Legenda kaže da se jednom zbilo da se odabranica nije vratila, a kad su je svi pohrlili tražiti, pronašli su samo njezine okrvavljene ostatke. Napao ju je čopor gladnih vukova i umrla je rastrgana od zvijeri.

Crvenkapica

Francuz Charles Perrault koji je rođen u Parizu i koji je ondje u 17. stoljeću pisao svoja djela, odvjetnik i dvorjanin Luja XIV. te član Francuske akademije, objavio je ovu priču 1697. u knjizi isprva naslovljenoj Priče iz drevnih vremena, s poukama, koja je postala poznata kao Priče moje majke guske zbog ilustracije koja je bila na naslovnici. Kako sam autor kaže, ova i ostale priče iz zbirke pripadale su francuskom narodnom repertoaru, prenošene usmenom predajom zahvaljujući ženama koje su ih pripovijedale, zahvaljujući bakama, družbenicama i dadiljama.

I tako su u toj kratkoj jezivoj priči objedinjene pr poruke onog vremena koje upozoravaju na opasnost od neznanaca, kao i kratka zastrašujuće moralizatorska poruka.

U ovoj verziji priče ne javlja se lik bake. Crvenkapica, izgubljena u šumi, susreće vuka i moli ga da joj kaže kako da se vrati kući. On joj daje krive upute koje će je dovesti do njegove spilje. Priča braće Grimm iz 19. stoljeća na koncu se sažalila nad malim čitateljima i prvi put uvela spasiteljski lik lovca. I tako će ogrubjeli čovjek dobra srca i velike hrabrosti, kad začuje Crvenkapičino zapomaganje, potrčati prema kući i zateći vuka u duboku snu. Trbuh mu je nadut i u njemu se nešto miče. Pogađajući što se zbilo, lovac poseže za svojim nožem i jednim mu zamahom raspori trbuh, zatičući unutra još uvijek žive Crvenkapicu i bakicu. Poslije su mu njih troje rastvorili utrobu i u nju potrpali kamenja te je zašili. Na kraju priče braće Grimm, kad se vuk probudi, zaputi se prema rijeci da se napije, ali kad se nagne nad vodu, težina njegove utrobe prevali ga pa on padne u rijeku i utopi se.

U mnogim danas zaboravljenim verzijama, vuk nije vuk nego je čovjek-vuk, koji ubivši bakicu čeka da dođe Crvenkapica smišljajući da joj predloži da zajedno pojedu bakicu. Ovisno o pojedinim verzijama, u nekim slučajevima vuk je uspije nagovoriti da to i napravi i još joj nalaže da za kraj te perverzne gozbe legne s njim u krevet.

S morbidnijeg gledišta, priča se od samog početka interpretira kao metaforičan niz perverzija: pedofilije, kanibalizma, sadizma, fetišizma, nekrofilije, transvestizma i likantropije…

Ne možemo zanemariti činjenicu da uz dodane elemente braće Grimm priča naglašava inicijacijsku pustolovinu (sadržavala ona ukazivanje na seksualnost ili ne) koja, kako to uvijek biva, uključuje smrt i uskrsnuće glavnog lika (u ovom slučaju riječ je o ženskom liku) i koja u svom sadržaju zadržava elemente nordijske mitologije, kao što je neizbježan i klasičan trenutak prolaska kroz trbuh neke životinje (povratak lika u maternicu da se iznova rodi drugačiji, odrasliji i mudriji).

U nordijskim mitološkim tradicijama postoji priča o divu Brymiru, koji je ukrao Thorov čarobni malj pa zauzvrat traži ruku princeze Freye. No djevojčin otac nije spreman osuditi je na takvu sudbinu pa moli samog Thora da se umiješa. Bog, prerušen u djevojčinu odjeću, kreće u palaču i tako skrivena u naborima tkanine prima ga div koji je pripremio slavlje u čast svoje buduće supruge.

Dijalog koji se tu odvija, svima nam je dobro poznat: “Zašto jedeš toliko, i tako brzo?” upita Brymir svoju gošću. “Zato da budem snažnija ove noći”, odgovori Thor, izmijenjena glasa.

“Zašto si tolikim velovima skrila tijelo?” upita div. “Da još više raspalim tvoju želju”, odgovara Thor. “Zašto piješ toliko vina?”

“Da uz tebe izgubim razum.” “Zašto ti oči tako blistaju?”

“Zato što čeznem da ostanemo sami.”

Obuzet strašću, div je uvjeren da u svoje odaje odnosi Freyu. Kad su se našli ondje, odlaže čarobni malj na postelju i prilazi poljubiti svoju zaručnicu.

Thor pruža ruke da ga u tome spriječi.

“Zašto imaš tako velike ruke?” na koncu upita div.

“Da te lakše ubijem!” reče Thor podižući svoj malj i zadajući divu Brymiru samrtni udarac.

Usprkos sasvim izmijenjenim ulogama i okolnostima (umjesto vuka koji se prerušava u bakicu da pojede Crvenkapicu, ovdje se Thor prerušava u Freyu da ubije diva), nema nikakve sumnje da je izvorna priča ista kao i priča o našoj lakovjernoj Crvenkapici.

Eros i Psiha

Prema istraživanjima, ovo je najutjecajnija priča u povijesti. Računa se da postoji preko pet tisuća priča, između ostaloga tu su pripovijetke, legende, mitovi, libreta, filmski scenariji, balet, opera i glazbene komedije, inspiriranih ili temeljenih na priči Eros i Psiha ili na temelju njezine najpoznatije inačice, priče Lje­ potica i zvijer.

Ljepoticu i zvijer prvi put je na francuskom objavila francuska spisateljica Gabrielle-Suzanne Barbot de Villeneuve 1740., iako u djelu i sama priznaje da se inspirirala pričom Gianfrancesca Straparole “Princeza i zmija”, iz njegove knjige priča Le piacevoli notti iz 1550.

Ova je verzija isto tako nadahnula Charlesa Perraulta, Madame d’Aulnoy i Gianbatistta Basilea (za njegovu zbirku Pentame­ rone).

Jeanne-Marie Leprince de Beaumont, francuska učiteljica nastanjena u Engleskoj, posvetila se 1756. kraćenju pojedinih dječjih priča kako bi ih prilagodila potrebama nastave, primjerice priču Ljepotica i zvijer autorice de Villeneuve, lišavajući je brojnih detalja koje je smatrala nezgrapnima, moguće neprikladnima ili jednostavno neprihvatljivima. Neki stručnjaci smatraju da je, usprkos sličnosti i mitološkim referencama, ova priča nadahnuta stvarnim događajem: Petrus Gonsalvus, dječak rođen na otoku Tenerife, patio je od hipertrihoze, prekomjernog rasta dlaka po cijelom tijelu, naročito po licu i rukama. Preselivši se u Pariz, uzet je pod zaštitu dvora francuskog kralja Henrika II. da bi se na kraju oženio lijepom Parižankom, Catherine Dagnon.

Ti povijesni utjecaji objašnjavaju postojeće razlike između aktualne verzije Ljepotice i zvijeri kod ovih francuskih pisaca i tradicionalnijih verzija ove priče.

Osnovna priča Ljepotice i zvijeri javlja se u mnogim drugim kulturama u različitim oblicima. Uglavnom budu tri sestre. Najmlađa djevojka čista je i dobrodušna, dok druge dvije iskazuju neke od najgorih ljudskih osobina: škrtost, zavist, oholost. Majčin lik nikad se ne pojavljuje, čime je izbjegnut konflikt jer za pretpostaviti je da bi se taj lik suprotstavio mogućnosti da djevojka ode živjeti s čudovištem. U tim pripovijetkama čudovište može poprimati mnoge oblike (zmija, vuk ili oronuli starac), ali neizostavno je bogato i moćno. Na kraju priče razotkriva se supružnikova ljepota, fizička i duhovna, i par se združuje u beskrajnoj ljubavi koju može prekinuti samo smrt jednoga od njih.

Oko te okosnice nastajale su i zasigurno će i dalje nastajati još nebrojene priče koje će upotpunjavati korpus onih najpoznatijih: Fantom u operi, Zvonar crkve Nôtre­Dame, Shrek, Princeza i žabac, Drakula, pa čak i King Kong.

Uspavana ljepotica

Uspavana ljepotica jedna je od rijetkih priča u kojoj se prikazuje dobro strukturirana i kompletna obitelj, bez zlih roditelja i groznih maćeha. U velikoj većini priča za djecu, majka ili otac su umrli, a na mjesto jednog od njih, ili oboje, dolazi druga osoba ili neki vid zamjene, kao utjelovljenje zla i okrutnosti.

U najpoznatijoj verziji Uspavane ljepotice, preuzetoj nakon posljednje Perraultove intervencije, zlo se javlja u liku vještice koja ne pripada krugu obitelji, koja baca zle čini i potom nestaje, te samo poljubac čarobnog princa uspije probuditi princezu i oni zauvijek žive u sreći.

Verzija priče o Crvenkapici braće Grimm iz 19. stoljeća, za razliku od izvorne Perraultove, sažalila se nad malim čitateljima i prvi put uvela lik dobrog lovca koji od vuka spašava Crvenkapicu i baku

U onodobnu društvu vjerovanja u magiju i praznovjerja bila su uobičajena. No Perrault je odbijao tu vrst vjerovanja jer se prije svega smatrao vjernikom kršćanskog ćudoređa pa možda zato nijedno izdanje njegove knjige ne nosi njegovo ime (priče potpisuje njegov treći sin, Pierre Perrault Darmancour). S druge strane, u okviru književne panorame onoga vremena, pisanje dječjih priča, pa još k tome iz narodne predaje, nije se smatralo dovoljno uzvišenim da bi se ozbiljnije uzimalo u obzir. Kad Perrault 1694. objavljuje svoje Priče u stihu, u predgovoru svoga djela zapisuje: “Ma kako ove bajke i pustolovine bile banalne ili neobične, one nedvojbeno kod djece pobuđuju želju da budu nalik onima koji su pronašli svoju sreću, dok ih istovremeno obuzima strah zbog nedaća koje su snašle zlobnike kao kazna za njihovu zloću.” Perraultovi negativni likovi znaju jako loše skončati, bivaju odbačeni od svih ili ih čeka i sama smrt. Istina je da je Perrault tim tragičnim svršecima dao umjetničku notu, eliminirajući ili ublažavajući sve one elemente koje je, iz estetskih razloga ili moralnih preokupacija, smatrao nepoželjnima. Poslije objašnjava svoju odluku autocenzure riječima: “Mogao sam svoje priče učiniti privlačnijima i zanimljivijima da sam dodao poneki liberalniji element kojima se običava pripovijedanje učiniti življim; ali želja za dopadanjem nikad me nije toliko mamila da bih pogazio pravilo kojim sam se svojevoljno rukovodio: da ne napišem ništa besramno ili nedolično.”

Međutim, u izvornoj priči, još od Thalijina buđenja nije baš sve bilo posuto ružama. Priča je imala i drugi dio koji je nestao iz pamćenja svih pripovjedača i iz svih knjiga za djecu, a vidjet ćemo i zašto.

Princ silovatelj ustvari je oženjen i, logično, njegov dvostruki život ne može opstati. Napokon, kad njegova obitelj zatraži objašnjenja, princ im ispriča istinu. Njegovi roditelji teška srca prihvaćaju situaciju, no supruga se osjeća istinski prevarenom i izdanom. Ona potječe iz obitelji divova i ovakav razvoj događaja budi ono najgore u njoj; kipteći od bijesa, kune se da će se osvetiti suprugovoj ljubavnici i plodu te nastrane ljubavi. Praveći se da je prihvatila nametnute joj okolnosti, nalaže neka u palaču dovedu dvoje zatajene djece pod izgovorom da upoznaju mjesto na kojem živi njihov otac. Naivna Thalia s veseljem dopušta djeci da pođu, nadajući se da će napokon prestati taj život ispunjen tajnama. Kad su djeca pristigla, žena ih ugrabi i preda kuharu da ih zakolje i od njih pripravi ukusan obrok. Kuhar, nesposoban učiniti tako nešto, sakrije djecu u svojoj kući, povjeravajući ih na brigu svojoj ženi, pa pripremi varivo od mesa dva veličanstvena janjca. Kad princ uđe u blagovaonicu, njegova mu supruga vrlo pomno posluži varivo u njegov tanjur. Ništa ne sumnjajući, s tekom prione jelu sve dok ne primijeti da se ona smije kao da je poludjela, vrišteći “Pojedi si svoje, prokletniče!”

Nakon duga objašnjavanja, princ odlazi iz palače ne znajući je li istina ono što njegova žena govori, dok ona u međuvremenu šalje po Thaliju pod izgovorom da je kralj želi upoznati. Kad je pristigla, zla žena okrivi je za sve što se dogodilo i naredi da je živu spale na lomači. Saznavši od kuhara sve što se dogodilo, princ stiže na vrijeme da spasi Thaliju i umjesto nje na lomaču stavlja tijelo svoje supruge omotano pokrivačima.

Na stranu sva okrutnost, svijetom kolaju na stotine verzija ove priče, tisuće izvedenica koje su se nadahnule i uvijek će nalaziti nadahnuće u ovoj alegoriji o buđenju ljubavi koju nam donosi Uspavana ljepotica.

Međutim ovdje želim priznati da mi se, iznenađujuće, ipak najviše dopala posljednja verzija proizašla iz Disneyjeva studija u filmu Gospodarica zla u kojem princezu ne probudi prinčev poljubac (jer to i nije poljubac prave ljubavi), već začaranost poništava poljubac njezine majke koji budi djevojku iz njene obamrlosti.

Komentiraj