FELJTON Priče iz Močvare

Davor Puklavec/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 1049, 2018-06-03

Nacional donosi ulomke iz fotomonografije ‘Močvara i priča o URKu’ u kojima Kornel Šeper i Mario Kovač pišu o povijesti kluba, okupljališta domaćih i svjetskih umjetnika raznih profila čiji su nastupi ucrtali Zagreb na međunarodnu mapu alternativne i subverzivne kulture

ANTE PERKOVIĆ (1973-2017) (Kornel Šeper)

Nakon nekoliko godina rada na ovoj knjizi, uz mnogobrojne prekide zbog paralelnog dinamičnog vođenja kluba, postalo mi je jasno da ipak trebam pojačanje. Prijatelji su mi preporučili Antu Perkovića, što mi se učinilo kao zanimljiv prijedlog. Tijekom godina Ante i ja susretali smo se slučajno, a ponekad smo se i konzultirali oko nekih bendova za svirke u Močvari. Nismo bili u stalnom kontaktu, ali on je uvijek bio tu negdje. Nazvao sam ga i pitao bi li se uključio u rad na knjizi o Močvari i odmah je pristao, bez da sam mu stigao objasniti o čemu se zapravo radi. Poslao sam mu par svojih tekstova za neka poglavlja, da ilustriram kakav duh vlada knjigom, i njemu se to svidjelo, jer je bilo naivno i jednostavno. Uskoro smo se našli i složili se oko koncepta u kojem su neformalno, fragmentarno, marginalizirano, emotivno bili poželjni pojmovi. Uslijedili su redoviti urednički sastanci, komentiranje pristiglih materijala, dogovori sa suradnicima, osmišljavanje novih poglavlja… Odjednom je rad na knjizi dobio sasvim novi polet i po prvi put sam pomislio da sada zaista ima šanse da je završimo. Radovali smo se zajedno onome što je stizalo — inspirativnim tekstovima, otkrićima novih arhiva ili prvim završenim poglavljima koje nam je slao dizajner, a kada smo napravili probne printove radnih poglavlja, sve je odjednom postalo vrlo stvarno. Posebno nas je razveselio strip Aleksandra Zografa o koncertu Jonathana Richmana u Močvari, rađen specijalno za ovu knjigu. Obojica smo bili na tom koncertu, obojici je to bio važan koncert, obojici je Zograf bio sjajan. Kada je Zografov strip stigao do nas, osjetili smo da smo uspjeli, ne zato što je on poznat autor, nego zato što je priča oko Jonathana bila savršena za divnu autsajdersku poziciju Močvare onako kako smo je mi vidjeli, a Zograf osoba koja je to znala prepoznati. U jednom trenutku knjiga je s predviđenih 200 narasla na preko 400 stranica i odlučili smo zajedno da tu moramo stati. Time je Antin posao bio završen. I knjiga je bila praktički završena, ostale su samo mnogobrojne tehničke, ne toliko kreativne stvari poput digitalizacije, kreditiranja autora, lektoriranja… Ubrzo potom bio je završen i Antin mladi život. Odjednom je postalo jasno koliko je on, iako sasvim nenametljiv i skroman, mnogima značio. Bez njega ova knjiga sada sigurno ne bi bila tu. Ne bi bila ni onoliko dobra koliko se usuđujemo misliti da jest. Iako Ante u ovu knjigu nije stigao na samom početku putovanja, njegova ruka iskusnog moreplovca pomogla ju je dovesti sigurno do njezine zadnje luke. Ante, hvala!

KLUB OTVORENIH VRATA (Mario Kovač)

Kao što je razvidno i iz pjesama, koje je majstor borilačkih vještina Bore Lee napisao posebno za ovu prigodu, vrlo je važno razlikovati pravu močvaru od kluba Močvara. Prema enciklopedijama, močvare su plitke vode stajaćice, odnosno tlo natopljeno najčešće slatkom vodom, koje se odlikuje niskom pH vrijednošću (to jest kiselošću) i bioraznolikošću staništa za mnoge biljne i životinjske vrste kao što su vodozemci, ribe, ptice, kukci, gmazovi i sisavci. Na kraju krajeva, takav imaginarij je često prevladavao i na propagandnim materijalima i zidovima kluba Močvara koji je, pak, tijekom godina, postao stanište raznih ljudskih podvrsta neobičnih kreativaca, čudaka i ostalih neprilagođenih autsajdera. Važno je, odmah na samom početku, naglasiti kako termin autsajder ovdje ne koristim u negativnom smislu, već kao metaforu za one od kojih se uspjeh ne očekuje zbog njihovog odmaka od konfekcijske matrice koja nam se neminovno nameće od strane raznih talent showova sa celebrity članovima žirija kao gospodarima moći koji odlučuju tko je in, a tko out. Uostalom, svatko tko je najmanje jedanput zašao u neku kladionicu zna da najveći čar, kao i najveća zarada, leže baš u talentu da se predvidi pobjeda autsajdera, onog za kojeg je koeficijent najviši. Stoga nije ni čudo da su na parodijskoj inačici takvih emisija nazvanoj Močvara traži zvijezdu svojedobno prva dva mjesta osvojili Choco Jazz, minimalistički nepretenciozan bend s dvije tihe i samozatajne ljepotice i Miki Solus, neosporno originalni začudni genijalac kojeg u njegovim glazbenim počecima niti jedna ozbiljnija izdavačka kuća ne bi ni pogledala.

No možda je upravo Bore Lee, samozvani majstor borilačkih vještina iz Sinja pravog imena Boris Ivković, najbolji dokaz teze o gostoljubivosti Močvare spram neobičnih bića i pojava. Nakon što je po okolici Sinja desetak godina snimao svoje niskobudžetne trash uratke unajmivši VHS kamermane koji inače za stotinjak kuna snimaju lokalne svadbe i sprovode, njegov rad je zamijetio tadašnji voditelj Močvarinih filmskih večeri Ivan Ramljak. On je prvo organizirao nevjerojatno dobro posjećenu retrospektivu Borinih filmova da bi nakon toga s dvojicom prijatelja (Krešimirom Paukom i potpisnikom ovih redova) preuzeo na sebe produkciju i režiju prvog cjelovečernjeg filma U kandžama velegrada, čiji je veći dio snimljen u samom klubu ili na obližnjim lokacijama. Ono što je trebala biti dobra frendovska zezancija pretvorilo se u fenomen: taj film do danas nosi titulu najprodavanijeg domaćeg igranog filma na DVD formatu (jedini prodavaniji od njega je dokumentarni film Papa u Hrvata – što dosta govori o filmskom ukusu Hrvata), te je iznjedrio i nastavak Čuvaj se sinjske ruke čiji je soundtrack bio nominiran za najveću diskografsku nagradu Porin. Nije naodmet spomenuti kako su oba filma danas kultna ostvarenja te se često prikazuju na brojnim filmskim festivalima širom svijeta. A ljubav između Bore Leeja i kluba Močvara i dalje cvjeta čemu su dokaz brojni njegovi nastupi s novim filmovima, poezijom i prezentacijom borilačkih vještina, kao i divne pjesme koje je napisao Močvari u čast.

Tražeći korijene koketiranja Močvare s trash i camp estetikom ponovo ćemo naletjeti na Ivana Ramljaka koji je još krajem prošlog tisućljeća, zajedno s kolegom Bojanom Mandićem pod nazivom DJ Seljo i DJ Čoban, vjerojatno prvi u Zagrebu, pokrenuo slušaonicu trash hitova osamdesetih i devedesetih godina, i to mnogo prije negoli su ostali klubovi prepoznali zabavni potencijal ovakvih ironičnih večeri na kojima su se brojni domaći alternativci mogli nesmetano i bez straha za svoju cool reputaciju, ohrabreni obilnim količinama alkohola, javno zabavljati, plesati i glupirati na zvuke izvođača kao što su ABBA, Boney M, Aqua, Rednex, Senna M, Rokeri s Moravu i sličnih ludosti. Nakon što su se DJ Čoban i DJ Seljo okrenuli ozbiljnijem umjetničkom radu, tradiciju ovakvih trash večeri u Močvari, koje su dosta brzo počeli imitirati i drugi zagrebački i hrvatski klubovi, nastavili su DJ David Hasselhoff na Dirty Dancing večerima, te moja malenkost u sklopu Štale. Možda i najzabavniji dio te priče mogao se primijetiti u svojevrsnom comebacku koje je Močvara priredila nekima od predratnih domaćih zvijezda, u maniri kultne zajebancije Nadrealista na temu Kucamo na vrata zaboravljenih asova, napunivši klub histeričnim vrištanjem i izvođačima kao što su Marina Perazić (Denis & Denis), Danijel Popović ili Neki to vole vruće. Mnogi od njih takav doček razdraganih obožavatelja sasvim sigurno nisu doživjeli od Univerzijade 1987. naovamo.

Vrstu against all odds uspjeha kakvu je Bore Lee ostvario na filmskom planu, na glazbenom je polju ostvario još jedan močvarni prijatelj i rijetka zvjerka, Milan Manojlović Mance. Čovjek iz Katange, čudak s gitarom čiji nepredvidivi javni nastupi i koncerti, baš kao i njegovi nekonvencionalni likovni uradci, istovremeno zbunjuju i razveseljavaju horde obožavatelja koji u njegovom radu prepoznaju iskrenu spontanost i neopterećenost pravilima ponašanja šoubiznisa. Dok je dobar dio regionalnih i svjetskih rock zvijezda zapravo tek proizvod dobrog marketinga i planiranja, Mance je toliko originalno svoj i autentičan barbarogenije, da pored njega i najbeskompromisniji rock alternativci izgledaju kao obični fejkeri. Njegovo glazbeno improviziranje, trenutačne izmjene raspoloženja, beskonačno započinjanje istog glazbenog broja, kao i čitav niz anegdota, čine ga jedinstvenim slučajem i stavljaju ga na panteon glazbenog smjera kojeg kritičari nazivaju naive rock (kao neki svjetski pandan našim mahom akademski neobrazovanim slikarima naivcima iz Hlebina), zajedno s imenima poput Jonathana Richmana i Daniela Johnstona te bendovima poput Half Japanese i The Shaggs. Na tragu Manceovih začudnih glazbenih čarolija Močvara tako nerijetko premijerno ugošćuje umjetničke endeme: našeg autističnog prijatelja Domagoja koji svako malo nenajavljeno dođe u klub naoružan gitarom pa nastupa kao predgrupa raznim bendovima; Gluhe bubnjare koji su svoj premijerni nastup održali baš u Močvari; legendarnog Juru Klavijaturu koji testira strpljivost posjetitelja svojim maratonski sporim i dugačkim setovima, te čitavu plejadu likova iz legendarne Malnarove Noćne more. Predvođeni šarmantnim transvestitom Anđom (koji koristi i čitav niz drugih pseudonima od kojih su najčešći Orfej i Angie International) u klub povremeno svrate i nastupe Cezar, erotski pjesnik Emir Ilijaš i Braco Rom, pokazujući time kako se ovdje osjećaju kao doma, te kako i Močvara, baš poput kultne Republike Peščenice, posjeduje nešto od onoga što zovemo dobri duh Zagreba.

Tezu o Močvari kao svojevrsnom utočištu nekonvencionalnih autsajdera dodatno dokazuje i stalni program Turbine – turbo tribine, mjesečnog programa razgovora i razmjene iskustava u sklopu kojeg klub ugošćuje ljude s neobičnim talentima i hobijima. U Močvari su tako istomišljenike
pronašli i brojni zaštitari životinja (koji neometano dovode svoje životinje u animal friendly klub), zmajari (koji nerijetko prekriju nebo iznad nasipa svojim platnenim i papirnatim kućnim ljubimcima), slam pjesnici (koji upravo u Močvari održavaju svoja godišnja domaća i regionalna natjecanja), umjetničke udruge osoba s invaliditetom (koje nerijetko ističu kako Močvara ima infrastrukturu u potpunosti prilagođenu za njihovo kretanje i plesanje), gameri (koji u polumraku kluba razmjenjuju svoje karte i ratne planove), samoprozvani Prvi hrvatski kečeri (koji svoju fascinaciju trash kulturom američkih kostimiranih
čudaka manifestiraju bacajući jedni druge po pivom natopljenom improviziranom ringu razapetom usred našeg plesnog podija), te brojni drugi čudaci koji ovdje pronalaze svoje istomišljenike. Možda najbolji komentar dao je umjetnik i dugogodišnji voditelj kazališta gluhih DLAN, Angel Naumovski: „Tu se sa svojom kulturom osjećamo kao svoji na svome: nesputani, slobodni i prepoznati od kolega“.

Za sami kraj, kako je Močvara ipak prije svega glazbeni klub, ovdje valja spomenuti i posebnu vrstu autsajdera, ljude koji se okupljaju na sajmu ploča i stripova. Stripovi, nerijetko od strane akademske zajednice gurnuti na rub kao zabava za djecu, te vinilne ploče, devedesetih potpuno odbačene od strane diskografske industrije kao zastarjeli artefakt (sjetimo se samo prodaje Jugotonove mašinerije za tiskanje ploča u bescjenje) nekoć su se normalno prodavali na zagrebačkim trgovima i buvljacima da bi, unazad dvadesetak godina, taj običaj zamro i preselio se na opskurne internetske stranice i slabo posjećene specijalizirane trgovine. No, rastući trend vraćanja digniteta pločama i stripu poklopio se s entuzijazmom Močvaraca, te je tako Močvarin sajam ploča i stripova postao prestižno mjesto okupljanja kolekcionara, zaljubljenika i vrsnih poznavatelja tih zapostavljenih vrijednosti. Da se vratimo na početak priče, to je samo još jedan dobar primjer kako naizgled poraženi autsajder može ustati iz pepela i poput Feniksa poletjeti u visine kojima pripada, ako se nađe povoljno stanište u kojem se takva egzotična životinja ili biljka može osjećati kao doma. Močvara je takav dom!

Komentiraj