Dvanaestoga dana rujna 1939. Alastair Denniston, privremeni šef Vladine škole za šifriranje i kodiranje (GC&CS), pisao je svome šefu, Stewartu Menziesu, čelniku Tajne obavještajne službe, o poteškoćama na koje nailaze on i njegovi ljudi. Dennistona je brinula mogućnost da njegova ekipa neće moći djelotvorno raditi budu li morali biti smješteni u barakama raštrkanima po velikome imanju u Bletchley Parku. “Tri tjedna koliko smo ovdje proteklo je u iznimno dobrom ozračju”, napisao je, “a šetnje imanjem bile su ugodne, premda je riječ o gubljenju vremena. Tijekom mračnih popodneva i večeri, u uvjetima hladnoga vremena, ljudi baš neće samo tako izlaziti na otvoreno i odlaziti do udaljenih dijelova imanja kako bi se posavjetovali s kolegama. Dvadeset minuta hoda amotamo za mračnog zimskog poslijepodneva neće biti dobro za učinkovitost rada. Među mojim kolegama jača jasno izraženo nezadovoljstvo. Čestitao sam im na poslu koji dobro obavljaju u teškim uvjetima, a oni na to posve prirodno uzvraćaju da će poboljšani uvjeti rada donijeti još više dobrih rezultata.”

 

 

  • Ovo je najiscrpniji prikaz najveće špijunske operacije koja je promijenila tijek Drugog svjetskog rata
  • Po Touringovu nacrtu britanski znanstvenici izgradili su prvi kompjuter na svijetu
  • Britanci su unaprijed znali za sve njemačke planove, što je Saveznicima omogućilo pobjedu, a sve se držalo u tajnosti i desetljećima nakon rata

 

 

Jedan od dobrih rezultata bila je i činjenica da je jedan britanski kriptograf napokon uspio pročitati nekoliko poruka s Enigme. Bio je to Peter Twinn, dvadesettrogodišnji student s Oxforda koji je bio s odličnim ocjenama diplomirao matematiku. Kriptografskim poslom počeo se profesionalno baviti u veljači 1939., radeći uz Dillyja Knoxa u Broadwayu, kriptografskome centru u blizini londonskog St. James’s Parka, prije nego što je GC&CS prebačen u Bletchley Park. U Broadwayu su mu po dolasku dali šifriranu poruku s Enigme i odgovarajuću poruku na njemačkome, kao i odgovarajuće postavke, koje je, iako to Twinn nije znao, osigurao njemački špijun Hans Thilo Schmidt. Twinn nije znao njemački. Ali problem nije bio u tome. Pred Twinnom i Dillyjem Knoxom našla se drukčija prepreka: nisu bili u mogućnosti rekonstruirati Enigmu. To se promijenilo u srpnju 1939. nakon što se Knox vratio iz Poljske s pojedinostima o unutarnjem rasporedu spojeva. Te nove informacije značile su da je Twinn uspio pročitati nekoliko poruka šifriranih postavkama kojima je raspolagao. Dok je pokušavao utvrditi što piše u tim porukama, po ramenu ga je potapšao Josh Cooper, šef zrakoplovnog odjela u Bletchley Parku. Twinn mu je rekao što radi, a Cooper je na to rekao:

“Moći ćeš sa zadovoljstvom reći da si prvi Englez koji je pročitao neku poruku s Enigme.”

No Twinn i Knox i dalje nisu mogli čitati novije poruke s Enigme budući da nisu uspijevali utvrditi nove postavke. To nikome nije polazilo za rukom, sve dok nije izrađen cjeloviti sklop perforiranih listova.

Perforirani listovi izrađeni su u najkraćem mogućem roku. Sredinom prosinca 1939. dovršen je prvi komplet, a vjerovalo se da bi poljski dešifranti, koji su imali najviše iskustva s Enigmom to moglo pomoći da naprave nove korake u razbijanju šifre.

Budući da poljskim dešifrantima početkom 1940. nije dopušteno da dođu u London, britanski kolege morali su ih posjetiti u Francuskoj. Alan Turing, prava dešifrantska zvijezda u Bletchley Parku, proboravio je neko vrijeme s Poljacima u Francuskoj, razgovarajući o Enigmi i poteškoćama s kojima se susreće. Tijekom oproštajne večere, na završetku Turingova posjeta poljski časnik Henryk Zygalski ga je upitao zašto svaka rupica na perforiranim listovima, koje su Britanci uručili Poljacima prije večere, ima tako neobične dimenzije – bila je riječ o kvadratićima stranica dugih točno osam i pol milimetara. Turing mu je objasnio da Britanci sve mjere u inčima te da su stranice zapravo duge trećinu inča. Uslijedila je šaljiva rasprava o tome je li britanski sustav mjera bolji od decimalnog sustava koji se koristi u Francuskoj i Poljskoj. Turing je, među ostalim, britanski sustav pokušao braniti činjenicom da funta, koja se u to doba dijelila na 240 penija (funta je imala 20 šilinga, a svaki šiling 12 penija) omogućuje da račun u restoranu posve ravnopravno, u peni, podmiri troje, četvero, petero, šestero ili osmero ljudi. A to uvijek nije slučaj u decimalnom sustavu, ustvrdio je.

U vrijeme tog posjeta Turing je već bio došao do revolucionarnog otkrića koje će posve promijeniti način na koji je moguće razbijati Enigmin kod. Bio je izumio elektromehanički uređaj koji će se proslaviti pod nazivom bomba, a koji je bio u stanju utvrditi postavke rotorâ i veze na kontaktnoj prespojnoj ploči kojima su se Nijemci služili određenoga dana. Britanski uređaj sastojao se od niza povezanih uređaja Enigma koji su bili u stanju ispitivati sve postavke rotorâ redom kako bi utvrdili može li se određeni sklop postavki isključiti iz daljnjeg razmatranja. Turingova bomba (engl. bombe) bila je konstruirana tako da funkcionira čak i ako Nijemci prestanu s tim dvostrukim šifriranjem postavki. Potreba za stvaranjem uređaja za dešifriranje koji u slučaju promjene neće postati beskoristan odmah je postala očita Dillyju Knoxu, britanskome dešifrantu, kada su mu Poljaci u srpnju 1939. rekli da je Enigmu moguće čitati pomoću perforiranih listova. Tada je primijetio da bi Nijemci “svakog trenutka mogli obustaviti” dotadašnji postupak šifriranja.

Život Alana Turinga postao je predložak za knjigu “Enigma - bitka za šifru”, ali i za film “Igra oponašanja”, koji je nastao na temelju njegove biografije “Alan Turing: The Enigma” autora Andrewa Hodgesa FOTO: Iz knjige Enigma
Život Alana Turinga postao je predložak za knjigu “Enigma – bitka za šifru”, ali i za film “Igra oponašanja”, koji je nastao na temelju njegove biografije “Alan Turing: The Enigma” autora Andrewa Hodgesa
FOTO: Iz knjige Enigma

Pri osmišljavanju svog uređaja, bombe, Turing je u obzir uzeo i činjenicu da je vrlo nepraktično redom postavljati sve moguće kombinacije postavki u repliku Enigme i potom preko tipkovnice unositi dio uhvaćenog šifriranog teksta. Takvim pristupom, koji se temelji na pokušajima i pogreškama, bilo bi moguće utvrditi ispravne postavke kad bi jednom došle na red, budući da bi, kao što smo već spomenuli, postavljanjem elemenata Enigme točno onako kako ih je postavio i pošiljatelj poruke, utipkavanjem koda zasvijetlile lampice koje bi odgovarale nešifriranome tekstu na njemačkome. Čim bi kriptograf koji obavlja ispitivanje primijetio da unošenjem šifrirane poruke dobiva čisti tekst na njemačkome, znao bi da su postavke Enigme sada točne. No budući da se radilo o doslovce bilijunima mogućih kombinacija postavki, takva metoda dešifriranja trajala bi predugo da bi mogla imati ikakvu praktičnu primjenu. Turing je to u razgovoru s nekima od mlađih kriptografa opisao ovim riječima: “Da na raspolaganju imam 10.000 Kineza, ne bi bilo potrebe za bombom.”

Prava kriptografska bomba postavljena je u Bletchley Parku 18. ožujka 1940. godine. Ali na taj način nije se do maksimuma iskoristila Turingova izvorna zamisao. Gordon Welchman, još jedan genijalni matematičar s Cambridgea koji je također radio u Bletchley Parku, objasnio je Turingu kako bi bombu bilo moguće prilagoditi tako da bude najmanje dvostruko moćnija od Turingova prototipa. Turing je tome u prvi mah pristupio s nevjericom, no nakon što je proučio Welchmanove crteže, složio se da bi u konstrukciju trebalo unijeti i Welchmanov prijedlog. Nakon što je prihvatio Welchmanovo poboljšanje, Turing je doživio još jedan trenutak nadahnuća. U to je vrijeme radio u baraci 8, u kojoj su radili kriptografi zaduženi za pomorsku Enigmu. Joan Clarke, koja će neko vrijeme biti Turingova zaručnica, sjećala se kako je tijekom ljeta 1940. jednom skočio na noge i objavio da je dokazao da Welchmanovo poboljšanje omogućuje “istodobno skeniranje”, odnosno ispitivanje veza između dvadeset šest utičnica na prespojnoj ploči tijekom svakog testiranja. Turing je tada žustrim korakom otišao u baraku 6, gdje su se dešifrirale poruke s Enigma koje su pripadale zrakoplovnim i kopnenim snagama, kako bi dešifrantima prenio što je otkrio.

Turingova i Welchmanova poboljšanja ugrađena su u osuvremenjenu verziju originalne bombe. Dešifranti su uređaj zvali “paukom”, a jedna tvrtka iz Letchwortha, British Tabulating Machine Company, dobila je narudžbu za izradu prototipa. Valjanost rada pauka trebao je ispitati osamnaestogodišnji kriptograf po imenu Richard Pendered. Tek došavši s Winchester Collegea, spremao se početi studirati matematiku na Magdalene Collegeu u Cambridgeu, kada je Velika Britanija objavila rat nacističkoj Njemačkoj. U Winchesteru mu je matematiku predavao Hugh Alexander, koji je početkom rata također postao kriptografom. Upravo je Alexander, po svoj prilici, predložio da Pendereda pozovu na razgovor u Bletchley Park. Pendereda su onamo pozvali kad je završavao prvu godinu na Cambridgeu. Razgovor je vodio Gordon Welchman, a Pendered je tada doznao da su mu maksimalne ocjene tijekom ispita na završetku prve godine izmaknule samo za nekoliko bodova. Welchman ga je upitao: “Kako ti idu križaljke?” Bila je to jedina naznaka prema kojoj je Pendered mogao zaključiti kakav bi mu posao možda mogli ponuditi. Nekoliko dana poslije pozvali su ga da se javi na dužnost. Kad je došao onamo, Hugh Alexander odveo ga je na stranu i rekao: “Pokušavamo razbiti kod jednog uređaja za šifriranje.” Potom mu je pokazao repliku Enigme i smjestio ga da radi u baraci 6, gdje su se analizirale poruke njemačke kopnene vojske i ratnog zrakoplovstva.

Na prototipu pauka još su se radile prilagodbe kad se Pendered u ljeto 1940. godine pojavio u tvornici u Letchworthu. I dandanas sjeća se “pretpostavke” od trinaest slova koju je upotrijebio da osmisli izbornik (tzv. identifikator) za uređaj. Glasila je “Funk Gymnastik” (njem. “bežična vježba”). Pendereda je brinula mogućnost da se pauk s time neće moći nositi. Izbornik pripremljen na temelju te pretpostavljene poruke nije mogao izbaciti rješenje kad bi ga se ubacilo u Turingovu izvornu bombu. Stoga je sada na novome uređaju provodio vrlo strogo ispitivanje. Pauk su pripremili u skladu s izbornikom (popisom s postavkama) koji je Pendered bio donio, a potom su ga uključili. Pendered je suspregnuta daha gledao kako iz uređaja počinju frcati iskre. Svako malo zaposlenici tvornice pritrčavali su uređaju i učvršćivali kontakte, prilagođavali pojedine elemente. Potom su ponovno pokrenuli uređaj. Kad god je pauk došao do mogućeg rješenja, rotori su se još neko vrijeme vrtjeli, a onda se zaustavljali. Kako bi otkrili rješenje, jedan od zaposlenika morao je ručno, uz pomoć ručice, vraćati rotore unatrag, položaj po položaj, a u svakom od tih položaja morao je provjeriti i releje da vidi koji su otvoreni, a koji zatvoreni. Pendered je potom postavke koje je uređaj tako predložio odnosio u sobicu u jednom zakutku tvornice, kako bi ih mogao analizirati bez ometanja i znatiželjnih pogleda.

Nije očekivao da će uređaj uz tako neuređene i nepraktične upute doći do ispravnog rješenja. Glavna mu je zadaća bila tek da provjeri jesu li rezultati logični. Bio je to dugotrajan i mukotrpan posao. Pauk je morao prijeći šezdeset mogućih rasporeda rotora, a istodobno su mogla biti aktivirana samo po tri. Nakon što se uvjerio da su postavke logične, postavio je rotore i povezao utičnice na replici Enigme onako kako je nalagao pauk te utipkao prvih nekoliko slova šifriranoga teksta. Znao je da će se, ako su otkrili ispravne postavke, osim pretpostavljenog teksta pojaviti i njemački tekst. Danima takvim ispitivanjima nije dobivao ništa osim zbrkanih slova. No jedna postavka dovela je do toga da je na njegovoj replici Enigme zasjalo slovo X, nakon slova “pretpostavke”, što je već ulijevalo nadu, budući da su Nijemci slovo X stavljali kao interpunkciju između riječi. Sljedeći trenuci donijeli su mu neizmjeran ushit jer je shvatio da je pauk dobro odradio zadaću. Kada je utipkao sljedećih nekoliko slova šifriranog teksta, dobio je slova “WIR HOFFEN” (njem. “nadamo se”). Pendered je odmah mogao prekinuti ispitivanje. Znao je da je pauk razbio kôd i da je nova metoda razbijanja šifre spremna za primjenu. Prvi pauk postavljen je u Bletchley Parku 8. kolovoza 1940. godine.

Tijekom jeseni 1940. godine nacistička Njemačka i njezine podmornice ojačali su blokadu koju su nastojali nametnuti Britanskome otočju. U listopadu se britanska vlada, koja je svjedočila tijesnoj pobjedi nad Luftwaffeom u bitki za Britaniju, morala suočiti sa stravičnom činjenicom da bi, ne poduzme li se nešto u najkraćem roku, Britanci zbog te blokade i izgladnjivanja koje provodi njemačka Ratna mornarica mogli biti prisiljeni na njemački diktat. Uvoz je već bio pao za približno 25 posto, sa 60 milijuna tona na 45 milijuna tona godišnje. To je u velikoj mjeri bila posljedica nužnosti zadržavanja trgovačkih brodova, s tovarima hrane, goriva i oružja, kako bi Atlantik mogli prelaziti u konvojima, pod zaštitom ratnih brodova.

U početku se činilo da se isplati trpjeti ta kašnjenja zbog organiziranja konvojâ. Do proljeća 1940. njemačke podmornice potopile su poveći broj trgovačkih brodova, iako su ti gubici još bili podnošljivi. Gubici četrdeset brodova mjesečno (oko 150.000 tona) smatrali su se visokima. Gubici su se smanjili tijekom ožujka i travnja 1940. godine, kada su se podmornice povukle s Atlantika kako bi mogle patrolirati uz norvešku obalu tijekom invazije na tu zemlju. Ali nakon pada Francuske u lipnju 1940. godine, Dönitza više ništa nije moglo spriječiti u naumu da ponovno pokrene ratovanje na Atlantiku.

Podmornice su sada počele bilježiti stravično velike uspjehe. U srpnju 1940. potopile su 195.000 tona [pedeset devet brodova]. U kolovozu 1940. potopile su čak šezdeset tri broda, ukupno više od 350.000 tona, najviše u tijeku samo jednog mjeseca još od početka rata.

Britanske procjene o tome koliko podmornica izaziva takvu štetu, kao i o brzini kojom se grade nove podmornice, kretale su se unutar apsurdno velikog raspona. Početkom godine, John Godfrey, prvi čovjek Pomorske obavještajne službe, smatrao je da će do srpnja 1940. Nijemci imati oko 109 podmornica, u usporedbi s pedeset sedam u vrijeme objave rata. U srpnju je promijenio procjenu, govoreći o približno šezdeset podmornica. A broj njemačkih podmornica, dijelom zbog toga što ih je nekoliko potopljeno, a dijelom i zbog toga što ih Nijemci nisu izgradili onoliko koliko se očekivalo, prvi je put nadišao predratnu razinu tek u rujnu 1940. godine. Ipak, britanska se vlada pribojavala da će se broj podmornica prije ili poslije povećati, a da će se s njime uvećati i gubici u trgovačkoj floti.

Iako broj podmornica u jesen 1940. nije bio dosegnuo alarmantnu razinu, pad Francuske utjecao je na vrijeme potrebno da njemačke podmornice tijekom patroliranja dođu u poziciju za napad. Podmornice su se sada mogle služiti pomorskim bazama koje su Nijemci uspostavili uz francusku obalu, u lukama kao što su Lorient i Saint Nazaire, umjesto da budu prisiljene dugo ploviti iz njemačkih luka Kiel iEIlhelmshaven. Bio je to važan korak naprijed za Dönitza koji je početkom listopada 1940. na raspolaganju i dalje imao samo osamnaest podmornica prikladnih za oceansko djelovanje. Od njih je samo sedam bilo na moru. Ali Dönitzova taktika iz njih je izvlačila maksimum. Tijekom kolovoza 1940. počeo je raspoređivati podmornice u skupine, takozvane “vučje čopore”. Dotada su podmornice najčešće djelovale same. Ako je više podmornica napadalo isti cilj, tada je jedan od zapovjednika na licu mjesta preuzimao vodeću ulogu, tako da su ostali zapovjednici odgovarali njemu. U razdoblju od kolovoza do listopada 1940. Dönitz je sve to promijenio. Umjesto da jednom na dan podnose izvještaj Dönitzu, od zapovjednika podmornica očekivalo se da mu se jave kad god naiđu na neki konvoj. A tada, umjesto da odmah napadnu, zapovjednici su trebali, kad god je bilo moguće, pratiti konvoj i približno svakih pola sata slati vrlo kratke identifikacijske signale kako bi se i druge podmornice u tom području usmjerile prema zajedničkoj meti. Kad je podmornica prema cilju mogla putovati površinom, bez problema je mogla prestići razmjerno spore konvoje. Podmornice su se na površini mogle kretati brzinom od 12 do 17 čvorova, dok su konvoji obično napredovali brzinom od 7 do 9 čvorova. Problemi su se pojavljivali tek kada su se podmornice morale kretati pod površinom. Pod vodom je maksimalna brzina podmornice padala na oko 7 do 8 čvorova, a čak i takvu brzinu bilo je moguće održavati samo oko dva sata. Nakon toga akumulatori bi se istrošili.

“Vučji čopori” smjeli su napasti tek kada bi Dönitz izdao zapovijed. A najsigurnije vrijeme za to bila je noć, kada su podmornice mogle bez opasnosti ispaljivati torpeda (po četiri na pramcu i jedan na krmi) i s površine. Iako su podmornice na palubi imale i po jedan top, on se koristio jedino pri napadu na manje brodove ili u kakvoj izvanrednoj situaciji. Tijekom napada na površini, najvažniji na zapovjednome tornju podmornice bio je prvi dežurni časnik. Upravo je on određivao položaj ciljanog broda prateći ga posebnim velikim dalekozorom (UZO), učvršćenim za motku. Tako dobivene informacije unosile su se u računar u podmornici, koji je, pak, relevantnim podacima programirao mehanizam torpedâ. Prvi dežurni časnik usto je morao operatoru na računaru dovikivati i smjer i brzinu broda. Nakon što bi dobio dopuštenje od zapovjednika, koji bi tijekom napada s površine obično bio na zapovjednome tornju, prvi časnik povikao bi: Torpedo, los (“Pali”), pa bi i on i mornar koji bi sjedio kraj cijevi za torpedo u podmornici pritisnuli dugme ili povukli ručicu i ispalili torpedo.

Ako su napadali pod vodom, napadom je upravljao zapovjednik. On je tada bio odgovoran za određivanje smjera cilja, on je gledao kroz periskop, prenosio relevantne informacije operatoru na računaru i ispaljivao torpedo. Nakon toga, kako bi se suzbio učinak činjenice da je s pramca podmornice ispaljeno nekoliko torpeda od po dvije tone, što je značilo da je pramac odjednom postao mnogo lakši, od strojara se očekivalo da svim slobodnim ljudima naredi da otrče naprijed, kako bi se ponovno uspostavila ravnoteža.

U listopadu 1940. napadi vučjih čopora već su poprimili stravične razmjere. Iako su zbog promjena u britanskome načinu šifriranja u kolovozu ostali bez velikog dijela vrijednih informacija o smjerovima kretanja konvojâ, šteta izazvana time što je njemačka obavještajna služba BDienst čitala britanske poruke već je bila počinjena. Nijemci su već znali raspored kretanja konvojâ i znali gdje je područje, na oko 550 kilometara zapadno od Britanskog otočja, gdje se trgovački brodovi susreću s naoružanom britanskom pratnjom. Dönitz je zbog toga dosta dobro znao kamo poslati podmornice da traže pojedine konvoje. U slučaju presretanja konvoja, ishod je mogao biti i katastrofalan. Konvoje nije pratilo dovoljno dobro opremljenih ratnih brodova koji bi mogli odbiti odlučan napad skupine njemačkih podmornica. Britanska ratna sreća na moru 1940. godine dosegnula je najnižu točku u razdoblju od 18. i 20. listopada. U ta tri dana dva atlantska konvoja, SC7 i HX79, koja su iz Nove Scotije plovila za Veliku Britaniju, napalo je devet podmornica i u tim napadima potopljena su čak trideset dva broda (ukupno 154.000 tona).

“Igra oponašanja” s Keirom Knightley i Benedictom Cumberbatcheom u glavnim ulogama, jedan od favorita za Oscara te kandidat za Zlatni globus u čak pet kategorija, u SAD-u se počinje prikazivati za Božić, a u hrvatska kina stiže 1. siječnja FOTO: Arhiva Nacionala
“Igra oponašanja” s Keirom Knightley i Benedictom Cumberbatcheom u glavnim ulogama, jedan od favorita za Oscara te kandidat za Zlatni globus u čak pet kategorija, u SAD-u se počinje prikazivati za Božić, a u hrvatska kina stiže 1. siječnja
FOTO: Arhiva Nacionala

No premda je nova podmornička taktika često bila vrlo djelotvorna, ipak je ogoljela jednu ključnu slabost. Da bi djelovale poput vučjeg čopora, podmornice su morale dojavljivati položaj Dönitzovu sjedištu koje se u početku nalazilo u Parizu, a od listopada 1940. u Kernevalu, u blizini Lorienta. Velika Britanija tako je dobila priliku kakva joj dotada nije bila dostupna. Kad bi samo uspjeli razbiti kod pomorske Enigme, britanski dešifranti mogli bi točno odrediti gdje se na Atlantiku raspoređuju njemačke podmornice. Konvoje bi tada mogli usmjeriti dalje od tih vučjih čopora.

Upravo se tu očekivalo da će u pomoć priskočiti Alan Turing. U jesen 1940. većina onih koji su radili u Bletchley Parku znala je da je Turing vrlo osobit, iako svi nisu znali što mu je točno pošlo za rukom. Znalo se samo da je u dobi od samo dvadeset dvije godine postao predavačem na King’s Collegeu u Cambridgeu i da je, premda mu je bilo tek dvadeset šest godina kada je Velika Britanija objavila rat Njemačkoj, u Bletchley Parku stekao status prave zvijezde. Pomoćnici su ga zvali jednostavno Prof, iako im je ustrajno objašnjavao da još nije stekao status redovnog profesora. Ali njegov nedisciplinirani i neorganizirani pristup dešifriranju nikako se nije sviđao Dillyju Knoxu, veteranu među dešifrantima u Bletchley Parku koji je prije rata predvodio neuspjeli britanski pokušaj da se razbiju šifre Enigme kopnenih i zračnih snaga. U jednom sačuvanome pismu, koje je Dennistonu poslano možda potkraj 1939., Knox piše:

“Turinga je vrlo teško obuzdati i usmjeriti. Iznimno je inteligentan, ali i vrlo neodgovoran i samo izbacuje hrpe prijedloga u svim mogućim rasponima kvalitete. Imam tek toliko, ali jedva dovoljno autoriteta i mogućnosti da njegove zamisli zadržavam u okvirima kakvogtakvog reda i discipline.”

Turing je u svakom pogledu bio nešto posve drugo u odnosu na sve ostale s kojima su državni službenici iz Ministarstava vanjskih poslova ikada imali posla. Kao prvo, održavao je homoseksualne veze i zbog toga je mogao biti opasan sa stajališta sigurnosti. Uhvati li ga netko u kršenju zakona, mogao bi postati žrtvom ucjene. Bez obzira na to je li Denniston znao za njegovu spolnu orijentaciju, neki su kolege znali. Peter Twinn, Turingov pomoćnik, to je doznao jedne večeri u Londonu. Kad se nakon večere vratio u hotelsku sobu u kojoj su bili zajedno smješteni, Turing ga je upitao hoće li spavati u istom krevetu. Kad je Twinn rekao da “nije takav”, Turing se samo mirno ispričao i otišao na spavanje.

Turing je usto bio i vrlo ekscentričan. Jedan od njegovih najbližih suradnika kaže da bi mu danas možda dijagnosticirali i blagi oblik autizma. Možda se radilo i o Aspergerovu sindromu, blagome obliku autizma, koji je navodno imao i Isaac Newton. Ljudi s tim poremećajem često imaju genijalne ideje koje nikada ne bi pale na pamet “normalnoj” osobi. Istodobno nemaju pojma kako se odnositi prema drugim ljudima i ne shvaćaju što će drugi misliti o njihovu ponašanju. Osobe koje imaju Aspergerov sindrom često se opsesivno posvećuju poslu i sve vole raditi sami.

Bilo da je Turing imao Aspergerov sindrom ili ne, nedvojbeno je da je imao mnoge njegove simptome. Bio je izolirani samotnjak i u poslu i u zabavi. Godine 1934., još kao student matematike na King’s Collegeu u Cambridgeu, “otkrio” je tzv. središnji granični teorem, da bi mu tek poslije rekli da je njegovo “otkriće” dvanaest godina prije već obradio jedan drugi matematičar. Jednostavno nije zavirio u relevantne priručnike. Priznao je da je pristao raditi na istraživanju koda pomorske Enigme samo zato “što nitko drugi u vezi s tim ne radi ništa pa sam se tome mogao posvetiti posve sam”. Omiljena sportska aktivnost bilo mu je trčanje na duge pruge, budući da je tako, kako se izrazio, “imao vremena za razmišljanje”. Kad god bi htio nešto reći, prvo je izgovarao pravi stakato glasova “ahahahahahahah”, neobičnim piskutavim i prodornim glasom koji je ponekad izluđivao. Zbog toga mu se nitko nije ubacivao, niti prekidao njegov tok misli. Obično je govorio samo ozbiljne stvari. Nije volio nepotrebno čavrljanje i rijetko se šalio. Kad bi se netko našalio ili ispričao vic, obično bi se samo nasmiješio kad bi vidio da se svi ostali smiju.

Među ostalim stvarima, najviše od svega mrzio je kad je morao imati posla s manje inteligentnim ljudima. Osobito su mu problematične bile žene, a posebno koketne pripadnice viših društvenih slojeva koje su se više zahvaljujući obiteljskim vezama, nego sposobnostima našle u razmjernoj sigurnosti i udobnosti Bletchley Parka. Kako s njima ne bi morao razgovarati, nikad nije podizao pogled kad bi iz Kućice odlazio u kantinu u glavnoj kući i uzmicao poput raka kad bi netko s njim pokušao zapodjenuti razgovor.

“Teško mi pada druženje sa ženama”, govorio je muškim kolegama. “Ne znam je li stvar u njihovu obrazovanju, podrijetlu ili čemu. Ali samo tako otvaraju usta i izgovaraju nevjerojatno banalne stvari. Kao da im je iz usta iskočila žaba.”

Najprisniji odnos s jednom ženom ostvario je 1941. kada se zaručio za Joan Clarke, jednom od najinteligentnijih članova kriptorgrafskog odjela za pomorsku Enigmu u Bletchley Parku. No Turing je nekoliko mjeseci poslije raskinuo zaruke i kolegama rekao da se nije upustio u brak jer je usnuo da se njegova djevojka ne sviđa njegovoj majci. Majka mu je bila daleko najbliskija prijateljica.

Turing je najneobičnije oblike ponašanja čuvao za ljetne mjesece. Mučio ga je alergijski rinitis, no umjesto da se u vrijeme visokog udjela peludi u zraku drži zatvorenih prostora, vozio se prirodom na biciklu s plinskom maskom. Odbijao je popraviti bicikl, iako mu je lanac bio neispravan. Umjesto toga, brojao je okretaje do trenutka kada bi lanac postao nepouzdan, a potom okretao pedale unatrag, sve dok ponovno ne bi postalo sigurno okretati ih u uobičajenome smjeru. Svi su već na prvi pogled vidjeli u kakvom je stanju bicikl, glasila je njegova logika pa ga nitko neće pokušati ukrasti. Ali to nije bio slučaj i s njegovom šalicom za čaj. U strahu da ne ostane bez nje, lancem i lokotom vezao ju je za radijator.

Nadu da bi pomorska Enigma mogla popustiti pred Turingovim neobičnim, ali vrlo domišljatim umom pojačavalo je i to što je u kolovozu 1940. u Bletchley Parku postavljena “paukovska” bomba, Turingov izum. Taj je uređaj ubrzo postao glavnim pomagalom za razbijanje zrakoplovne Enigme, a upravitelji Bletchley Parka i dalje su smatrali da bi Turing mogao razbiti i pomorsku Enigmu. Da je uspio, najviše koristi od toga imao bi Frank Birch i njegovi pomorski obavještajci, a među njima i Harry Hinsley, u baraci 4. Birchu je na početku rečeno da njemačke kodove jednostavno nije moguće razbiti. No nakon što je razbijena zrakoplovna Enigma, postajao je sve frustriraniji jer nije bilo napretka u vezi s pomorskom Enigmom. U očaj ga je najviše dovodila metodologija kojom su se služili Turing i Peter Twinn. “Turing i Twinn doista su genijalci”, napisao je Birch Edwardu Travisu, Dennistonovu zamjeniku, u kolovozu 1940. godine, “ali poput mnogih genijalnih ljudi nemaju mnogo veze s praktičnim pitanjima. Nemarni su, gube stvari, nisu u stanju samo tako preuzimati tuđa rješenja i neprestano su razapeti između teorije i prepisivanja. Jednako tako, ne krasi ih ni odlučnost praktično orijentiranih osoba”.

Bircha je brinulo to što Turing i Twinn nisu maksimalno koristili predložene pretpostavke koje su im dostavljali on i njegova skupina. Prema Birchovim riječima, Turing i Twinn modificirali su te pretpostavke ne bi li nekako brže došli do rješenja. “Možeš misliti koliko je to brže!” napisao je Birch Travisu 21. kolovoza 1940. “Do sada nisu ostvarili baš nikakve rezultate. A na temelju ‘sporije’ metode sada smo već mogli izvojevati ratnu pobjedu.” Birch je imao dojam da bi Turing i njegov pomoćnik imali veće izglede za uspjeh kad bi se posavjetovali s njegovim odjelom prije nego što se počnu upuštati u modificiranje pretpostavki, kako bi se sve moguće varijacije mogle iskušati “sustavno”.

Birch nije jedini osjećao frustriranost zbog neuspjeha u razbijanju pomorske Enigme. Kriptografe je, pak, demoralizirala nemogućnost Birchova odjela da dođe do ispravnih pretpostavki o sadržaju. “Izraz ‘Hinsleyjeve određene pretpostavke’ postao je stalnim predmetom šala”, napisao je autor knjige “The History of Hut Eight”, službenog, ali neobjavljenog prikaza razbijanja pomorske Enigme. Birchovu frustriranost pojačavao je i njegov osjećaj da se problemu pomorske enigme ne posvećuje dovoljno kapaciteta. Potkraj 1940. dešifranti u baraci 6 koji su se bavili šiframa za Enigmu zračnih snaga i dalje su prisvajali dvije bombe postavljene u Bletchley Parku.11 Kriptografi koji su se bavili pomorskom Enigmom smjeli su se djelomično služiti tek jednim od tih uređaja, unatoč eskalaciji krize na moru. Naručeno je još takvih uređaja, no Bircha je brinula mogućnost da će i oni biti potrebni za razbijanje Enigme zračnih snaga jer se upadalo u sve više i više komunikacijskih mreža. “Ukratko, mornarica ne dobiva pravedan odnos [sic]”, napisao je 21. prosinca 1940. “A nema ni izgleda da se to promijeni.”12 Potom nastavlja: “Navodi se da bi brojne bombe imale visoku cijenu te da bi za njihovu izradu i rad trebalo mnogo stručne radne snage, kao i više električne energije nego što je ovdje dostupno. Ali stvar je vrlo jednostavna. Zbrojite poteškoće i odvagnite ih u odnosu na koristi koje bi naša zemlja imala od toga kad bi mogla čitati aktualnu Enigmu.”13

Pojedine Birchove pritužbe, a osobito one o tome kako se ne proizvodi dovoljan broj bomba, bile su na mjestu. Ali njegova zabrinutost za pomorsku Enigmu najbolje se odražava u ovom dijelu pisma koje je 21. kolovoza 1940. napisao Travisu: “Turing i Twinn nalik su na ljude koji čekaju nekakvo čudo, iako u čuda ne vjeruju.” Turingov pesimizam u vezi s mogućnošću da razbije zaštitu pomorske Enigme i u vezi s ratom općenito, naglasila je njegova odluka da 1940. poveći dio ušteđevine pretvori u srebrne poluge. Umotao ih je u smeđi papir, stavio u dječja kolica pa s njima otišao u prirodu, negdje u blizini Bletchleyja i zakopao ih u zemlju. Bio je uvjeren da će Nijemci nakon invazije na Veliku Britaniju svima zatvoriti bankovne račune, a te skrivene srebrne poluge trebale su mu poslužiti kao osiguranje od takve mogućnosti. Još jedan od znakova da Turing nije uvjeren u povoljan ishod rata bila je i njegova odluka da pristupi dobrovoljačkim britanskim “domobranskim” snagama pod nazivom Home Guard.

U to vrijeme sve je postajalo očitije da je nužno, da bi se razbila šifra, domoći se najnovijih njemačkih šifrarnika ili samih uređaja na kojima se nalaze postavke za taj mjesec. Zapovjednici Kraljevske ratne mornarice u to vrijeme su dobili upute u vezi s time što točno učiniti naiđu li na neprijateljskome brodu na uređaj za šifriranje. Dana 29. kolovoza 1940. svima je proslijeđena ova zapovijed:

“Poznato je da se mnoge poruke njemačke ratne mornarice šifriraju na određenome uređaju. Prilažemo i reprodukciju fotografije na kojoj je taj uređaj. [Na slici se vidio uređaj nalik na Enigmu.] Svaki uređaj tog tipa pronađen na nekom njemačkom ratnom brodu valja oprezno zapakirati i poslati ravnatelju Pomorske obavještajne službe, pri Admiralitetu, po nekom časniku, na najbrži mogući način. Važno je da se uređaj ni na koji način ne dira i ne remeti, osim koliko je nužno radi uzimanja i pakiranja.”

Ravnatelj Pomorske obavještajne službe John Godfrey usto je htio i da njegova služba preuzme proaktivniju ulogu. Koncem listopada 1940. izvijestio je da će oformiti organizaciju koja će izvoditi “drpove”, napadati usamljene njemačke brodove da bi ih se zaplijenilo i tako došlo do šifrarnika. Smišljali su druge “lukave planove”. Jedan supertajni plan već je bio osmislio Godfreyjev pomoćnik Ian Fleming čiji će romani o Jamesu Bondu kasnije doprijeti do mnogo šire publike. Bit Flemingova prijedloga sadržan je u sljedećem dopisu, koji je Godfreyju dao 12. rujna 1940. godine:

Predlažem da do plijena dođemo sljedećim sredstvima:

1. Od Ministarstva zrakoplovstva pribaviti ispravni njemački bombarder.

2. Odabrati odvažnu i izdržljivu peteročlanu posadu, u kojoj su i pilot, radiooperater i osoba koja besprijekorno govori njemački. Treba im odjenuti odore njemačkih zračnih snaga i dodati krv i zavoje, da sve izgleda uvjerljivo.

3. Tim se avionom srušiti na području kanala La Manche, nakon nešifriranog poziva u pomoć spasilačkim službama.

4. Kad se nađu na spasilačkome brodu, ubiti članove njemačke posade, baciti tijela u more i spasilački brod dovesti u neku englesku luku.

Flemingov plan, pod kodnim nazivom Nemilosrdna operacija, imao je i rezervne opcije, za slučaj da sve pođe po zlu: Budući da će napadači biti u neprijateljskim odorama, u slučaju zarobljavanja, postojat će opasnost da ih ubiju kao pripadnike Pokreta otpora, a cijeli događaj mogao bi se pokazati kao plodonosno područje za propagandu. Napadači će stoga tvrditi “da je sve to iz želje za pustolovinom učinila skupina mladih usijanih glava, mladića koji su smatrali da je rat previše blag i koji su htjeli zadati udarac Nijemcima. Stoga su ukrali avion i opremu i očekivali da će ih nakon povratka dočekati nevolje.” Na taj način onemogućile bi se sumnje u to da je skupina na umu imala vredniji plijen od samog broda za spašavanje.

Komentiraj