Objavljeno u Nacionalu br. 911, 2015-10-13

Nacional donosi ulomak iz netom objavljene knjige novinarke Marine Karlović Sabolić ‘Milanović – mladić koji je obećavao’ koja prati životni put hrvatskog premijera i govori o tome kako je on na svojoj strani imao sve osim vlastitog karaktera koji ga je sputavao u tome da do kraja iskoristi svoj potencijal

NOVA NADA

Samo sat vremena nakon što je javnost doznala za vijest o Račanovoj političkoj oporuci, osvanula je i informacija da je Račan u sintagmi o “novoj nadi” zapravo mislio na Zorana Milanovića.

“Dobila sam informaciju da je Račan htio Zorana za svojeg nasljednika. Osoba koja je to znala potvrdila mi je da je to točno i mi smo objavili tu vijest”, prisjeća se urednica tadašnjeg portala Javno Nataša Zečević. Ivan Račan tvrdi, pak, da je njegov otac, izričući riječi “izaberite novu snagu, a ja sam siguran da ona u SDP-u postoji”, zapravo želio prekinuti nevoljkost koja je postojala u stranci oko unutarstranačkih izbora.

“To je bila njegova poruka da SDP mora izabrati novog predsjednika prije parlamentarnih izbora. Bio je svjestan da se ona može interpretirati kao njegova podrška Zoranu Milanoviću, jednako kao što je bio svjestan da će njegovim imenom, nakon smrti, manipulirati mnogi u svojim interesima”, kaže Račanov sin Ivan. Zinka Bardić bila je uvjerena da iza objave informacije na Javnom stoji Ivan Račan. “Šta bi Ljubo trebao biti premijerski kandidat, a Milanović predsjednik SDP-a? Nema šanse. Ako tako bude, ja odlazim”, kazala je pred tridesetak okupljenih novinara na stepenicama koje vode u SDP-ovu stranačku središnjicu Zinka Bardić, jedna od direktorica u marketinškoj agenciji Madison koja je u to vrijeme radila u Kampi, uvjeravajući sedmu silu da iza objave ove informacije stoji Račanov stariji sin Ivan. Zinka Bardić nalazila se u krugu ljudi koji su na čelo SDP-a željeli dovesti Tonina Piculu. Odmjereni i oprezni Šibenčanin s prebivalištem u Zagrebu i iskustvom ministra vanjskih poslova u SDP-ovoj Vladi bio je, i po političkom habitusu, i izgledom, i načinom govora, mlađa kopija Račana. Jamstvo da će nastaviti trasirani stranački put, potpuno slijediti Račanovu nit, uvažiti sve taštine SDP-ovih veterana, i, što je bilo osobito važno, imenovati Ljubu Jurčića premijerskim kandidatom socijaldemokrata. Simpatični Hercegovac u mjesecima nakon Račanova povlačenja prometnuo se u glavnu zvijezdu domaće politike. Početkom ožujka predstavio je gospodarski program SDP-a u kojemu je industrijalizacija zemlje bila ključna odrednica. Činjenica da je stručne ekonomske pojmove objašnjavao jednostavnim rječnikom priskrbila mu je pozitivan eho među običnim pukom; najava da će SDPuvesti porez na zaradu od dionica trebala je Jurčića legitimirati kao izvornog socijaldemokrata koji, poput kakvog novovjekog Robina Hooda, uzima bogatima da bi dao siromašnima.

“Nitko još nije tako dobro socijaldemokratske ideje pretočio u praktični ekonomski program. To je najbolji tekst o socijaldemokraciji koji sam pročitao u svom životu”, govorio je tih dana Vujić, koji je sebe smatrao jednim od značajnijih ideologa socijaldemokracije na ovim prostorima, i koji je, uz Slavka Linića i Zinku Bardić i glasnogovornicu SDP-a Gordanu Grbić, najzdušnije gurao projekt Jurčić. Vujić je bio iskreno oduševljen Jurčićem i njegovim idejama. Linić, koji je s Jurčićem radio u Račanovoj Vladi, nije. Imao je svoje mišljenje o bivšem ministru gospodarstva i ono nije uvijek bilo pozitivno. Ipak, procjenjivao je da je Jurčić izrastao u dobitnu kartu SDP-a i da tu činjenicu socijaldemokrati trebaju iskoristiti.

Osnovna marketinška teza oko gospodarskog stratega socijaldemokrata temeljila se na uvjerenju da je on neka vrsta antisanadera, čista opreka arogantnog, samouvjerenog i bahatog predsjednika Vlade i HDZ-a, nego nešto potpuno drukčije, simpatičan i stručan “smajlić” koji je pristupačan i privlačan najširim narodnim masama. Ubrzo je po rejtingu stao uz bok tadašnjem HDZ-ovu premijeru, pa je počeo davati i političke intervjue. U jednom se od njih, potpuno uživljen ulogom lisice u tuđem kokošinjcu, pohvalio ujakom ustašom i slušanjem desničarske glazbene ikone Marka Perkovića Thompsona. Račanova zamjenica Željka Antunović, koja je nakon odlaska šefa SDP-a vodila stranku, glatko je odbila da Jurčića imenuje premijerskim kandidatom socijaldemokrata. Svojem prijatelju i mentoru, čovjeku koji ju je devedesetih i uvukao u svijet politike, iznijela je glavni razlog.

“Čuj, Tonči, nemam ti ja ništa protiv toga da Jurčić bude naš premijerski kandidat. Ali mislim da onda treba biti i predsjednik stranke. Samo ćemo tako izbjeći probleme nakon izbora”, odgovorila je Vujiću Željka Antunović, uvjerena da model podijeljenih funkcija ne može uspjeti te da nema razloga da socijaldemokrati mijenjaju svoj zacrtani plan i ulaze u personaliziranu premijersku kampanju protiv Sanadera. Iblerov trg odmah se okrenuo protiv Račanove zamjenice. Košarica koju je Račanova zamjenica uručila Vujiću navela je politički establišment socijaldemokrata da posegne za Piculom. Jedina osoba koja je u centrali SDP-a dijelila argumente Željke Antunović bio je Zoran Milanović. “Pa što je njima? Predsjednik stranke treba biti i premijerski kandidat. Tako je svugdje u svijetu, tako treba biti i kod nas”, zborio je tih dana bivši stranački glasnogovornik. Milanović je dugo vremena bio uvjeren da Račana treba naslijediti upravo Željka Antunović. Sve dok mu u petak, šest dana prije nego će Račan podnijeti ostavku, nije prišao Ivan Račan. I objasnio mu da i on sam može postati nasljednikom njegova oca.

“Zoran Milanović nije bio dio puta u kojem se SKH reformirao u SDP, i tako nije bio opterećen niti komunizmom, niti dugogodišnjim i često kompliciranim odnosima u politici. Samo po sebi to nije bitno, ali istovremeno je bio i novo lice, svježina s potencijalom za novi korak u razvoju hrvatske socijaldemokracije”, obrazlagao je kasnije Ivan Račan razloge zbog kojih se našao na Milanovićevoj strani. U nedjelju, 7. travnja, s Račanom su razgovarali tajnik stranke Igor Dragovan i Ranko Ostojić. Dan poslije dugogodišnji lider socijaldemokrata primio je Ljubu Jurčića i zatražio od njega da uđe u SDP. U utorak, 10. travnja, u Račanovu sobu na Rebru pozvan je Zoran Milanović. Mladi esdepeovac imao je svoje ambicije. Kada je vidio da Milanović ozbiljno o njima razmišlja, Račan mu je rekao da se kandidira i da se bori. I dao mu pritom važan savjet. “Zorane, moraš biti svjestan da imaš problema i da na njima moraš raditi, moraš više učiti iz života, manje iz knjiga”, sukus je onoga što mu je tada kazao Račan. Vidno oslabljen bolešću, šef SDP-a na odlasku bio je svjestan mana mladog političara, koje su se počele nazirati još u vrijeme dok je bio glasnogovornik SDP-a. Zato ga je na njihovu posljednjem susretu na njih i upozorio. Račan je, naime, smatrao da Milanović ima problem s vlastitim egom, koji je znao nabujati do te mjere da ga on nije uspijevao uvijek kontrolirati. A od toga, prema najdubljem Račanovu uvjerenju, čovjek u politici uvijek ima više štete nego koristi. Ipak, činjenica da je Milanović bio među nekolicinom esdepeovaca koje je Račan u posljednjim danima uoči ostavke pozvao sebi pokazivala je da nije digao ruke od njega. Kako će se njegova karijera dalje razvijati, ponajviše je ovisilo o samom Milanoviću, ne o Račanu. Tim prije što predsjednik SDP-a, koji se upravo spremao dati ostavku, nije imao favorita za svojeg nasljednika.

“Kada je Ivica rekao rečenicu o ‘novoj nadi’, mislio je na SDP, ne na Zorana Milanovića. Da je mislio na Zorana, ja bih to sigurno znala. Meni bi to rekao”, kaže Dijana Pleština koja je u to vrijeme četiri mjeseca svaki dan i noć bila uz svojeg supruga.

“Moj je otac Milanoviću rekao da se kandidira i bori. Koliko ja znam, nikome nije rekao da treba raditi na Milanovićevu izboru”, tvrdi, pak, Ivan Račan. Od Slavka Linića jedino je zatražio da se pobrine da stranačka konvencija koja je trebala izabrati novoga vođu socijaldemokrata bude poštena. Ostalo je prepustio drugima, držeći da volja SDP-ovih delegata na izborima najbolje može procijeniti kakav lider socijaldemokratima u tim presudnim trenutcima doista treba. Ipak, bez obzira na to što nije nikoga rukopolaganjem odredio kao svojeg nasljednika, neosporno je da je upravo razgovor s Račanom Milanovića definitivno gurnuo u predsjedničku kandidaturu. Odjednom, preko noći, našao se pred stranačkom bazom u kojoj nikada nije testirao svoju snagu. Želio je voditi SDP, a nikada nije sudjelovao niti na jednim izborima. Trebao je proći kroz usko stranačko sito, a zazor je na Iblerovu trgu osjećao na svakom koraku. Na svojoj je strani imao jedino Ivana Račana. Drugi saveznik javio se sam. Bio je to vlasnik i urednik Nacionala Ivo Pukanić.

Tih je dana Nacional bio u potrazi za dobrom naslovnicom. Iako se u tjednu na izmaku puno toga događalo, sve vezano uz Račanovu ostavku već su detaljno prežvakale dnevne novine. Pukaniću, kojemu posao već neko vrijeme nije išao uzlaznom putanjom, trebala je senzacija. A senzacije niotkud. “Bajro, kakav je taj tvoj frend Milanović? Ima li on kakve šanse?” pitao je Pukanić, suočen s praznom naslovnicom i rokom za zatvaranje broja koji se neumitno približavao, svog novinara Roberta Bajrušija.

“Mislim da ima”, odgovorio je Bajruši koji je Milanovića poznavao iz srednje škole. Bajruši je potom nazvao Milanovića i prenio mu želju svoga gazde da ga “isfura”. “Ljudi, morate biti svjesni da u ovom trenutku nemam ništa. Nisam favorit i nemam nikakvu široku podršku”, iskreno je priopćio Pukaniću Milanović kad su se 14. travnja našli u pubu u Staroj Vlaškoj.

“Niš’ se ti ne brini, Zoki, mi ćemo te gurnuti”, samouvjereno mu je uzvratio Pukanić. Bajruši je primijetio tračak nesigurnosti kod svog nekadašnjeg školskog kolege. “Tijekom našeg razgovora nije mogao sakriti da je prilično uznemiren. Moj je dojam da smo više mi vjerovali u njega nego on u samog sebe”, ističe Bajruši. Milanović je pristao da Nacional o njemu napravi priču. Pukanić je odmah u Milanovićevu dvoetažnom stanu na Svetom Duhu organizirao photo session s mladim esdepeovcem u nizu predsjedničkih poza. U idućem broju Nacionala na naslovnici je osvanuo tekst o “novom vođi SDP-a” pod naslovom Zoran Milanović – uspon Račanova nasljednika. U njemu se Milanović proziva glavnim kandidatom za šefa vodeće oporbene stranke, iznose detalji o njegovoj karijeri u Ministarstvu vanjskih poslova i u ružičastim tonovima opisuje njegov odnos s Ivicom Račanom. Desetak dana kasnije Milanović se na sjednici Glavnog odbora kandidirao za predsjednika SDP-a. Kako je SDP-ov Statut propisivao proceduru u kojoj su kandidature za stranačke dužnosti mogle isticati organizacije na terenu – Račan je tu bio pomalo staromodan, očito smatrajući da bi samokandidiranje dalo previše oduška egu pojedinca, a premalo bilo odraz uspješnog terenskog rada – Milanović se odlučio uzdrmati postojeći obrazac ponašanja i na jedan potpuno drukčiji način članovima glavnog stranačkog tijela objaviti svoju ambiciju.

“Pa ne treba mene tamo neki kolhoz iz Babine Grede kandidirati”, tumačio je svima Milanović. Dan prije Milanovićeve objave zagrebački esdepeovac Boris Šprem prišao je Željki Antunović i otkrio joj Milanovićeve planove. On je bio jedan od ljudi koji su u zagrebačkoj organizaciji otvorili vrata mladom esdepeovcu. Svidjela mu se antibandićevska retorika kojom je Milanović na svoju stranu pridobio lokalne oponente prvog zagrebačkog esdepeovca, no nije bio siguran je li dorastao zadatku voditi veliku stranku. Nagovarao je Račanovu zamjenicu da se u subotu ujutro pred članovima Glavnog odbora kandidira prije Milanovića. I tako de facto minira njegovu kandidaturu. Ona je takvu mogućnost odbila. Smatrala je da, kao osoba koja vodi stranku, treba biti prva koja će zaigrati prema pravilima, a ne protiv njih. Milanović se, pak, vodio drukčijom logikom. “Nema čekanja. Da sam slušao instruktore i mentore, tko zna koliko bih još trebao čekati… Znate ono: ‘Mlad si, ima vremena za tebe…’ Mislim, to nije stvar častohleplja, ali ako se prilika ukazuje, sama od sebe, onda je moraš prepoznati, moraš ići za njom ako ‘to’ doista želiš”, ispričao je kasnije Milanović. Tog jutra, tijekom same sjednice Glavnog odbora na kojoj se trebalo demonstrirati stranačko jedinstvo i odrediti datum konvencije, Milanović je prišao Jurčiću i pitao ga što misli o tome da se on kandidira za predsjednika SDP-a.

“Kandidiraj se”, odvratio mu je Jurčić.

“Hoćeš me podržati?”

“Hoću”, odgovorio je Jurčić.

Milanović se vratio u veliku dvoranu u prizemlju SDP-ove zgrade na Iblerovu trgu, pričekao kraj sjednice, posljednji zatražio riječ i drugaricama i drugovima objavio da želi postati predsjednik SDP-a.

“Jeste čuli pljesak? Ha? Kakav je to pljesak bio. Nikome nakon Račana nisu tako pljeskali”, hvalio se iste večeri Milanović. Poput nogometaša koji je izveo slobodan udarac prije nego što je sudac zviždaljkom dao znak, Milanović je šutnuo loptu i – pogodio.

TRIJUMF

Ivica Račan, bivši hrvatski premijer, državnik i političar s četiri desetljeća dugom političkom karijerom te sa sedamnaest godina staža na čelu hrvatskih socijaldemokrata, umro je u rano jutro u bolničkoj sobi na Rebru 29. travnja 2007. godine. Iako je tih dana SDP odavao dojam sklada u tuzi i boli, uoči, u vrijeme i nakon Račanove smrti iza kulisa najveće oporbene stranke vodila se jedna od najdramatičnijih, najneizvjesnijih, a u nekim trenutcima, i najprljavijih političkih bitaka u višestranačkoj Hrvatskoj. Razgovor o SDP-u završio je. Započeo je rat za SDP. Račanovi ljudi očajnički su se borili za mjesto pod suncem u postračanovskom SDP-u. Prebrojavala su se krvna zrnca, spominjale se kurve i govnari, psihički bolesnici i lopovi, ubačeni HDZ-ovi igrači, stara smeća, slijepe sluge i lopovi iz Hercegovine.

A onda se dogodila istinska politička bomba. Što zbog dirljivog oproštaja od dugogodišnjeg lidera socijaldemokrata, kojemu je svjedočila čitava nacija, a što zbog činjenice da se četvero SDP-ovih kandidata – Željka Antunović, Milan Bandić, Zoran Milanović i Tonino Picula – unatoč svim animozitetima nigdje nisu verbalno potukli, koncem svibnja rejting najveće oporbene stranke skočio je na 28,3 posto. Pola godine prije parlamentarnih izbora, dok se još nije znalo tko će na njima predvoditi socijaldemokrate, SDP je pretekao HDZ za čak pet postotnih poena. “Bio je to povijesni skok. Nikada do tada u Hrvatskoj se nije dogodio takav fenomen da neka stranka u mjesec ili dva napravi skok tolikih razmjena i pretekne svog izravnog konkurenta”, kaže Dragan Bagić, voditelj Pulsovih istraživanja. Prednost je za domaće prilike bila golema. Bila je to dota koja je budućem predsjedniku SDP-a donosila miran san. Izgledalo je da je Sanader na koljenima.

Na konvenciji 2. lipnja 2007. svatko od četvero kandidata došao je sa svojim nadama. Milanović je vjerovao da će 1600 delegata okupljenih u golemom hangaru na Zagrebačkom velesajmu u njemu prepoznati novo lice SDP-a. I da neće tražiti Račanovu kopiju, nego nešto sasvim novo. Željka Antunović procjenjivala je da će esdepeovci honorirati spremnost da se uhvati u koštac s teškim zadatcima, od Ministarstva obrane do vođenja SDP-a u vrijeme Račanove bolesti. Da će povjerenje pokloniti ženi koja je spremna dokinuti SDP-ovo “odlučno možda”. Bandić je računao da će delegati cijeniti njegov napor prvog zagrebačkog trudbenika, a zanemariti afere koje je kao limene lončiće posvuda navlačio za sobom. I da će prepoznati onoga koji je spreman stati na čelo SDP-ove kolone u bitci za parlamentarnu pobjedu socijaldemokrata. Picula se ufao da će ljudi u njemu vidjeti odgovornost i zrelost koja je krasila Račana. I da će delegati željeti Račanovu kopiju, a ne njegovu suštu suprotnost.

“Mislim da je sve riješeno. Milanović će ovo dobiti”, tvrdio je, netom prije nego što su ceremonijalmeštri konvencije označili da izbori mogu početi, profesor prava Ivo Josipović. U prvom krugu glasanja na konvenciji od 1537 prisutnih delegata Milanović je dobio 592 glasa, Antunović 381, Bandić 313, a Picula 248 glasova. Pobjednik je, zapravo, već bio riješen. Uzalud su Bandićevi i Piculini ljudi pozivali sebi lojalne delegate da glasaju za Željku Antunović, a Boris Šprem diskretno šetao od jednog do drugog izaslanika i hvalio govor koji je te večeri održala Račanova zamjenica. Nakon drugog kruga, negdje iza 8 sati navečer, predsjednik izborne komisije Josip Leko izašao je na pozornicu i, vidno uzbuđen, objavio da je Milanović osvojio 828 glasova, a Željka Antunović 675 glasova.

“Zoran je jedini bio kandidat promjene. Milan zbog svojih karakteristika nije bio poželjan, a sa Željkom i Toninom ljudi su vidjeli nastavak”, analizirao je kasnije Arsen Bauk. Upravo činjenica da je Milanović bio jedini kandidat promjene, i tako svojom pojavom, svježinom i mladošću konkurirao kandidatima statusa quo, jedna je od presudnih u njegovu uspjehu u lipnju 2007. “Bandić i Picula svojim su kandidaturama povećali Milanovićeve šanse. Da su u utrci bili samo Zoran i Željka, prilično sam siguran da bi ona pobijedila”, smatra mladi esdepeovac Petar Kurečić. Prišao je Milanoviću na konvenciji i prije prvog kruga, prije nego što su delegati u glasačke kutije počeli ubacivati svoje listiće, čestitao mu na pobjedi.

“Zašto? Pa nije još ni počelo?” pitao je Milanović.

“Atmosfera je takva da ćeš pobijediti”, kazao je Kurečić Milanoviću.

I tako je, uz crvene i bijele balone te taktove poznate šansone Vice Vukova To je tvoja zemlja – jedne od omiljenih skladbi netom preminulog predsjednika SDP-a – Zoran Milanović postao Račanov nasljednik. Čovjek koji iza sebe nije imao niti jednu značajniju političku odluku, osim one da se kandidira za predsjednika SDP-a, dobio je SDP s jednim ciljem: da sa stranke skine prokletstvo gubitnika i dovede je do izborne pobjede nad Ivom Sanaderom. Činilo se da je Milanović na najboljem putu da to i učini. Po prvi put u povijesti istraživanja su detektirala osjetniju prednost SDP-a nad HDZ-om. Socijaldemokratska stranka imala je zacrtan plan kako doći do pobjede. I, što je također bio potpuni novitet, već osam mjeseci prije izbora ponudila je građanima svoju strategiju trasiranja Hrvatske na bolji gospodarski kolosijek.

“Zoran je došao na gotovo. Treba samo šutjeti i smiješiti se, i SDP pobjeđuje”, ustvrdio je te večeri u sitnim noćnim satima jedan SDP-ov veteran. No, Milanović je smatrao da puno toga ima reći. Želio je da ga Hrvatska u idućim mjesecima po svaku cijenu bolje upozna.

ZVIJEZDA

“Idemo dalje! Idemo u pobjedu! Nema predaje! Nema prijevare!” grmjele su sa zvučnika u paviljonu Zagrebačkog velesajma Milanovićeve riječi dok je, pozdravljen frenetičnim pljeskom, na velika vrata ulazio u svijet visoke politike. Do tada je bio običan stranački ‘ćato’, jedan od kotačića iz srednjeg partijskog establišmenta. Te večeri postao je glavna zvijezda domaće političke arene. Milanović je bio novo lice u zemlji koja je bila gladna novih lica. Bio je meteor u stranci koja desetljeće i pol nije vidjela meteora. Svikla na lojalno puzanje stranačkim labirintima, preko noći se suočila sa strelovitim usponom mladog i ambicioznog yuppieja, perjanicu generacije koja nije mala strpljenja čekati da na nju, u prirodnom slijedu stvari, dođe red. Željela je prestiž, slavu i moć odmah i sada.

Milanovićev trijumf označio je pobjedu mladosti nad iskustvom, svježine nad trajnošću, promjene nad statusom quo. Tromi, počesto i kunktatorski račanovski SDP doživio je svoj kraj. Milanović je bio taj koji je trebao okrenuti novu stranicu. Pritom je novi lider socijaldemokrata imao prednost kakvu nije imao nitko prije njega. Sve do tada scenom su defilirali političari koji su imali svoju političku pretpovijest: Franjo Tuđman bio je Titov general, Dražen Budiša komunistički uznik, Ivica Račan partijski moćnik, Gojko Šušak kanadski emigrant. Upravo ta njihova pretpovijest a priori im je birala i saveznike i neprijatelje. Milanović je bio prvi političar u 17 godina hrvatskog višestranačja koji je imao potpuno otvoren manevarski prostor, ničim ograničen svojom ranijom biografijom. Dobio je prazan list papira i priliku da priču o sebi ispriča na način na koji je to sam želio.