FELJTON: Pedeset žena koje su obilježile noviju hrvatsku povijest

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Ikone – Neustrašive žene koje su promijenile Hrvatsku’ u kojem Rosie Kugli opisuje živote i karijere žena čija su postignuća promijenila lice Hrvatske

Savka Dabčević-Kučar

POLITIČARKA (1923. – 2009.)

U zanosu hrvatskog odavno iščekivanog proljeća prozvali su je, i protiv njezine volje, “kraljicom Hrvata”. A njoj nije bilo do “kraljevanja” nego do vraćanja dostojanstva i budućnosti narodu kojem je svim srcem pripadala.

Ta pripadnost nipošto nije bila slučajna. Njezin otac, pravnik Antun Dabčević, zbog spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu 1895. kažnjen je zabranom studiranja na Zagrebačkom sveučilistu. Taj osjećaj za prava naroda usadio je i kćeri.

Savka je srednju školu završila u Splitu, iskazujući mnogostrano zanimanje za očitovanja ljudskoga duha – književnost. filozofiju, psihologiju, umjetnost i povijest. U vihoru rata prekinula je školovanje i nastavila ga tek 1945., okrunivši ga diplomom Ekonomskog fakulteta. Vrsna znanstvenica uskoro je doktorirala i potom u samo šest godina postala redovna profesorica na matičnom fakultetu. Studenti su hrlili na njezina predavanja iz političke ekonomije, a ona im je, rijetkim govorničkim darom, prenosila svoje bogato znanje.

Bila je vodeća osoba kulturno-političkog pokreta poznatog kao Hrvatsko proljeće, koji je tražio pripadajuca prava Hrvatskoj u okviru Jugoslavije. Zbog sudjelovanja politički je osuđena u Karađorđevu 1971. od strane tadašnjeg komunističkog vodstva. Zabranjeno joj je javno djelovanje te daje ostavku i povlači se iz javnog života.

– Silnim turbulencijama i osobnom stradanju usprkos, nikada nisam zažalila zbog svojih odluka.

U politiku se vraća po osamostaljenju Hrvatske kao predvodnica Koalicije narodnog sporazuma koja je okupila nekoliko stranaka, a poslije neuspjeha na izborima postaje predsjednicom Hrvatske narodne stranke. Tu dužnost obnaša do 1994., a potom sve do smrti sudjeluje u njezinu političkom usmjeravanju.

Kad je Prljavo kazalište objavilo svoju bezvremensku pjesmu ,,Ruža hrvatska”, mnogi su se prisjetili upravo nje, uznosite ruže hrvatskog buđenja.

 

Kad je Prljavo kazalište 1988. objavilo svoju bezvremensku pjesmu ‘Ruža hrvatska’, mnogi su se prisjetili upravo Savke Dabčević-Kučar, uznosite ruže hrvatskog buđenja

 

Almira Osmanović

BALERINA I DRAMSKA UMJETNICA (1958.)

Umjetnički put Almire Osmanović započeo je u zagrebačkom dječjem kazalištu Trešnjevka. Na balet se upisala potajno jer je njezin otac smatrao da se od tog poziva ne može živjeti, no svojom karijerom Almira ga je uspješno demantirala. Baletno školovanje započinje u Zagrebu kod prof. Silvije Hercigonje, a usavršava ga kod Ljudmile Safranove u Akademijskoj koreografskoj školi „Agripina Vaganova” u Petrogradu. Nakon povratka iz tadašnjeg SSSR-a postaje prvakinja Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, pleše vodeće uloge u svim baletima klasičnog, modernog i nacionalnog repertoara te stječe titulu nacionalne prvakinje. Blistala je u ,,Labuđem jezeru”, očaralaje kao Giselle, Coppelia, Pepeljuga, Trnoružica, Raimonda. Nastupalaje i u opernim predstavama „Nikola Šubić Zrinjski”, ,,Knez lgor”, ,,Aida”, ,,Orfej i Euridika”: u filmovima, TV dramama i koreodramama. Uz nekoliko međunarodnih nagrada odlikovana je i Redom Danice Hrvatske, dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolje umjetničko ostvarenje te Nagrade „Ana Roje i Oskar Harmoš” za najbolje baletno ostvarenje.

U plesačku mirovinu odlazi s 45 godina kao prva nacionalna baletna prvakinja HNK-a Zagreb. Cijelo desetljeće nakon toga provodi u Splitu vodeći balet HNK-a, zbog čega je dobila Nagradu Grada Splita. Vihore ratnih stradanja Almira Osmanović nikada neće zaboraviti. a posebice dan kad je i sama bila ranjena.

– Sva ta krvava lica i tijela kolega, ta panika i strah na njihovim licima vječno su mi se urezali u pamćenje. Najvažnije je bilo da nitko nije smrtno stradao i imao trajne posljedice, jer u baletu je ipak najveće blago naše tijelo.

Od ozljede se potpuno oporavila, a tog trećeg svibnja sjeti se svaki put kad ugleda ožiljak na svojem bedru. Nastavila je biti aktivna i njegovati zdrav duh u zdravom tijelu. I upravo zato, često vedro ističe, nikad neće ostarjeti.

Ana Karić

GLUMICA (1941. – 2014.)

Kad se u proljeće prve ratne godine 1941. rodila u pitomom ličkom gradiću Perušiću, majka i otac zacijelo su razmišljali o tome kako sačuvati dijete od svih nedaća kojima je prijetio vihor koji je vitlao Europom. Jesu li uopće mogli naslutiti čime će se njihova kći baviti kad odraste? A odrasla je u pristalu tamnokosu djevojku, krupnih izražajnih očiju i duboka, ponešto napukla glasa po kojem će biti prepoznatljiva.

Kad je stiglo vrijeme da se odluči o svojem budućem pozivu. nije krzmala: u Zagrebu je upisala Akademiju za kazališnu umjetnost. Već se 1961. okušala u ulozi Verginije u svojem filmskom prvijencu „Carevo novo ruho”. Njezino lice i glas. njezina glumačka izražajnost. pristajali su i zanosnim ljepoticama i otmjenim zrelim ženama, prostodušnim seljankama i profinjenim intelektualkama. skromnim činovnicama i nadmenim turistkinjama. Uloge su joj povjeravali najistaknutiji hrvatski filmski redatelji. uvjeren i da će likovima dati pečat stvarnog, istinskog života, kojem gledatelji vjeruju. O snazi i dubini njezinih glumačkih preobražaja svjedoči i to daje u mladosti često igrala uloge starijih žena, a poslije toliko puta uloge djevojaka.

U karijeri je odigrala bezbroj kazališnih uloga te snimila desetke filmova i televizijskih serija, a za jedno od svojih ostvarenja u radijskoj drami primila je Nagradu hrvatskoga glumišta. Godine 2010. dobila je Nagradu „Fabijan Šovagović” za ukupni doprinos hrvatskom filmu, a za ulogu Helene u filmu „Noćni brodovi” nagradu publike na Filmskom festivalu u Puli 2012. godine. Redatelj filma lgor Mirković ispripovjedio je zanimljivu. za Anu toliko karakterističnu pojedinost sa snimanja:

– Slučaj je htio da smo baš na Anin sedamdeseti rođendan snimali prizor u kojem ona hoda po ogradi balkona na visini od desetak metara. Nije ju mijenjao netko drugi i nije bilo zaštite. Ana je, naime, bila čista energija, potpuna predanost umjetnosti i vječna mladost.

A ona sama u jednom će razgovoru novinaru otkriti još jednu svoju radost. onu najveću: – Nema ljepšega nego kad te dijete prvi put počne zvati mamom.

Jagoda Buić

UMJETNICA TAPISERIJE, KOSTIMOGRAFKINJA I SCENOGRAFKINJA (1930.)

Rodila se kao „dijete sreće” u obitelji splitskog gradonačelnika dr. Mirka Buića. Sve djetinje radosti, a i starijeg brata kojeg je obožavala i koji ju je naučio onom najbitnijem u životu, odnio je Drugi svjetski rat. Maturirala je u rodnom gradu, a zatim je 1949. upisala Akademiju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. U Rimu je nastavila studij kostimografije i scenografije, a diplomiralaje u Beču 1954.

Slijede uzbudljive godine u kojima izrađuje kostime i scenografije za brojna kazališta, osobito ona zagrebačka, te za priredbe Splitskoga ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara. Gotovo je nezamisliva povijest našega kazališta toga vremena bez njezinih 150 kostima i scenografija za dramske, operne i baletne predstave. Naime, ako redatelji i glumci udahnjuju život dramskim tekstovima, kostimi što ih glumci nose i izvedba scene na kojoj igraju svemu daju onu prijeko potrebnu dubinu i životnost, vidljivu stvarnost predstave. Godine su to u kojima Jagoda Buić surađuje s najvećim hrvatskim kazališnim redateljima.

– Sa svima njima sam intenzivno prijateljevala i od njih naučila više nego da sam završila tri akademije.

Svjetski poznata postala je po svojim tapiserijama, suvremenoj inačici glavne srednjovjekovne grane likovne umjetnosti. Tapiserijama je, odabirom materijala i tkanja, udahnula život podneblja u kojem je rođena, a osobit je njezin doprinos trodimenzionalnoj tapiseriji, koja je poslije njezinih izlaganja na venecijanskom Bijenalu te na svjetskim izložbama umjetnosti na tekstilu u New Yorku, Amsterdamu i Madridu, općeprihvaćena kao izvoran oblik tapiserije. S uspjehom se okušala i u umjetnosti crteža, gvaša, kolaža, instalacija i skulptura. Radove je izlagala na više od stotinu izložbi u Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi. Dobitnica je niza nagrada i priznanja: Grand Prix Bijenala u Sao Paolu, Herderove nagrade, nagrade UNESCO-a i Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo.

Josipa Lisac

GLAZBENICA (1950.)

Njezin glazbeni dar zapazili su vrlo rano, još u djetinjstvu. Sa samo deset godina počela je pjevati u Dječjem zboru Radio-televizije Zagreb. Pod ravnanjem Dinka Fija zbor osvaja prvu nagradu na natjecanju u Francuskoj kao najbolji dječji zbor na svijetu. Fio itekako ima sluha za darovite pjevače i Josipa uz njegovo mentorstvo, sudjelujući u izvedbama zahtjevnog repertoara velikana klasične glazbe, od Monteverdija do Brittena, punih šest godina razvija muzikalnost i vokalne sposobnosti. Bit će to dragocjena popudbina koju će na svoje putovanje ponijeti jedna od najvećih diva hrvatske glazbe.

Putovanje je započela godine 1967, kao vokalna solistica rock-sastava „O’Hara” i „Zlatnih akorda”. Od prvoga dana zna da u glazbenom svijetu mora pronaći mjesto svojim vlastitim izrazom, nečim prepoznatljivim što će publika koja prati pop i rock-glazbu vezivati uz njezino ime i pojavu. U tom traganju, i općenito u životu, ruku će joj pružiti Karlo Metikoš, njezin dugogodišnji životni suputnik, čovjek u kojega se zaljubila i postala njegovim nadahnućem za niz skladbi koje je namijenio njezinu neponovljivom glasu. Njihov prvi zajednički album „Dnevnik jedne ljubavi” snimljen 1973., kad je Josipi bilo tek 23 godine, do danas je ostao nedostižnim rock-ostvarenjem. Nastao iz njihove isprepletene žudnje za samoostvarenjem, i danas zvuči tako životno i blisko.

Još je nešto trajno obilježilo pjevačku osobnost te svestrane umjetnice: briljantan nastup u rock-operi „Gubec-beg” u ulozi djevojke Jane, a njezina izvedba arije „Ave Maria” ostaje jedan od vječnih vrhunaca hrvatske glazbe.

Prerana smrt Karla Metikoša nije ju slomila. Njezino se traganje nastavlja. Istražuje svoje glasovne mogućnosti u najrazličitijim pjevačkim izričajima razigranošću i znatiželjom djeteta.

– Biti mlad znači zadržati dijete u sebi, oduševljenja, zanose.

I, doista, ova unikatna i neponovljiva zvijezda rock-glazbe ostala je mlada, uvijek nova i nepredvidiva, upotpunjujući svoj pjevački repertoar hrabrim izletima u nepoznato, još neistraženo.

 

U traganju Josipe Lisac za vlastitim glazbenim izrazom, i općenito u životu, ruku joj je pružio Karlo Metikoš, njezin dugogodišnji životni suputnik

 

Julijana Matanović

KNJIŽEVNICA, ZNANSTVENICA (1959.)

Žena prekrasnog osmijeha, neiscrpne energije, obožavana profesorica i prijateljica, autorica niza književnih i znanstvenih djela, ogleda, eseja i književnih kritika, dobitnica mnogih nagrada i priznanja, rodila se 6. travnja 1959. u Gradačcu, gradiću u Sjevernoj Bosni. Odmah po njezinu rođenju izgorjela je gradačačka bolnica, a njezina krsna kuma dala je krive podatke. Ne samo da je upisano krivo mjesto rođenja, nego i krivo ime. Tako je u matičnu knjigu upisana kao Julka, a ne Julijana. Nakon toga mijenjala je prezimena, dodavala tuđa svojem roditeljskom, brisala ih, preseljavala se, uvijek vjerujući kako će to biti nakratko. U njezinoj nemirnoj biografiji dvadesetak je adresa. Gimnaziju je završila u Našicama, književnost na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, magisterij i doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i provela svoj radni vijek kao profesorica na Katedri za noviju hrvatsku književnost. Danas živi u Zagrebu sa svojom voljenom kćerkom Magdalenom i suprugom i životnom podrškom, književnikom Pavlom Pavličićem.

Književna zvijezda postaje potkraj devedesetih godina objavom knjige „Zašto sam vam lagala”. Nakon mnogobrojnih izdanja vjerojatno još nitko nije uspio odgonetnuti je li doista riječ o autobiografiji ili je Julijana, ipak, lagala i tako nadograđivala priču o svojemu životu.

– Čitateljima sam htjela poručiti kako nemaju pravo osobu, koja do svoje petnaeste godine nije znala kako se zove, propitivati što je stvarno doživjela, a što izmislila.

U svojim djelima prepliće književno-znanstveni i beletristički stil, nerijetko koristeći autobiografske elemente. Tako su nastale knjige: ,,Bilješka o piscu, ,,Kao da smo otac i kći”, ,,Laura nije samo anegdota”, ,,Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka”, ,,Tko se boji lika još”, te „I na početku i na kraju bijaše kava”, koju su čak četiri književne prosudbene komisije proglasile najboljom proznom knjigom u 2014. godini. Prva je u područje interpretacije uvela „prvo lice jednine”. Čitanost njezinih tekstova na društvenim mrežama pokazuje koliko se u Julijaninim životnim temama prepoznaju žene svih generacija.

– U nasljeđe ostavljam samo priču o sebi ispričanu pred povjerljivim svjedocima.

 

Književnom zvijezdom Julijana Matanović postala je objavom knjige ‘Zašto sam vam lagala’, a još nitko nije uspio odgonetnuti je li doista riječ o autobiografiji ili je priča nadograđena

 

Simona Šandrić Gotovac

KARDIOLODINJA (1941.)

Odrastala je u obitelji u kojoj je bilo šestero djece. Tako je već zarana osvijestila što znači staviti potrebe bližnjih ispred svojih. Simonin otac često je pjevao i ponavljao krilaticu svetog Benedikta „Ora et Labora”. Vjera je snažno utkana u njezin život, a u lijepoj uspomeni ostalo joj je i vrijeme koje je posvetila redovničkom životu.

Osmogodišnju školu završila je u Sinju, a gimnaziju u Splitu. Ondje je upisala stomatologiju, ali zbog društveno-političkih razloga bila je prisiljena napustiti studij. Nakon pauze od nekoliko godina upisuje medicinu i kirurgiju na Katoličkom sveučilištu u Rimu.

Po svršetku poslijediplomskog studija odlazi na stručno usavršavanje u Chicago. Za vrijeme specijalizacije dobila je mjesto znanstvenog novaka na sveučilištu „Loyola University Medical School”. Tako započinje Simonina avantura u središtu koje je „priča o srcu”. Naime, njezin je poziv kardiologija. četiri godine radila je u najprestižnijim američkim medicinskim centrima, uključujući „Mayo Clinic Rochester Minesota” i „lndiana University Medical School of lndiana”, sve vrijeme sanjajući o povratku u rodni kraj.

I vraća se, ali ne u svoju domovinu, nego u Rim. Odmah joj je ponuđeno mjesto na Fakultetu na kojem je studirala, no srce je i dalje nemirno. Žudnja za povratkom u Hrvatsku ne jenjava, a ona je često posjećuje. Tako se dogodio susret koji je obilježio njezin život.

– Sa sjetom, ali i radosti prisjećam se supruga, prijatelja, velikog domoljuba, intelektualca, zagovornika slobode i pravde, pjesnika, filozofa, iskrenog političara s kojim sam dijelila životne poglede na društvenu i političku scenu onog vremena.

U spomen na preminulog supruga pokrenula je osnivanje Instituta „Vlado Gotovac” s ciljem očuvanja vrijednosti i načela od kojih nikad nije odstupao.

Na klinici „Gemelli” osam je puta liječila i papu lvana Pavla II. Razgovarali su na hrvatskom jeziku koji je Papa odlično razumio.

– Čast mi je što sam pomogla Svetom Ocu. Naravno, pomogla sam u životu svakome tko me je trebao. Pa, zaboga, ja sam liječnik!

Vesna Bosanac

LIJEČNICA (1949.)

Nad Vukovarom su letjeli neprijateljski zrakoplovi, na nj su padale bombe i topovske granate, tenkovi su gmizali ulicama i rušili sve oko sebe i pred sobom. Hrvatski su branitelji odolijevali, a u bolnici je jedna krhka, umorna i blijeda žena ravnala zborom isto tako umornih i iscrpljenih liječnika, medicinskih sestara i bolničara, prezirući strah i danonoćno bdijući nad ranjenim braniteljima, bolesnicima i svima koji su potražili utočište u polumraku bolničkih podruma. Zavojevačima, onima koji su žudjeli za tuđim, ništa nije značio križ na krovu, oznaka bolničke ustanove.

Kad su ušli u Vukovar, a Međunarodni Crveni križ okrenuo leđa ili zatvorio oči, Vesnu Bosanac odveli su u logor. Nisu mogli podnijeti da je netko iz čiste ljubavi prema ljudima, ljubavi koju sami nisu poznavali, bio spreman žrtvovati vlastito zdravlje i život. A njoj koja je liječništvo odabrala kao poziv, a pomaganje bolesnima i ranjenima kao smisao života, takvo što bilo je posve razumljivo.

Na to je Vesna Bosanac zacijelo mislila kad se, poslije završene srednje škole, opredijelila za studij medicine. Neposredno prije početka napada na Vukovar, 24. srpnja 1991., postala je vršiteljica dužnosti ravnateljice Medicinskog centra Vukovar. U teškim uvjetima neprestanog raketiranja i granatiranja organizirala je rad bolnice i uz ostale djelatnike i djelatnice uspijevala ju mjesecima održati u temeljnoj funkciji – skrbi za one kojima je to bilo prijeko potrebno.

– Sve smo obavljali u podrumima jer je bolnica neprestano bila na udaru. Granate su padale poput kiše.

Poslije svega, poslije masakra koji se dogodio na Ovčari, poslije odvođenja tolikih srpske logore, samo osoba koja je činila sve što je mogla u brizi za ljude bez obzira na njihovu nacionalnost, Vesna Bosanac – ravnateljica ratne bolnice u Vukovaru -postala je u hrvatskoj i svjetskoj javnosti simbol hrabrosti i humanosti.

 

Ravnateljica ratne bolnice u Vukovaru Vesna Bosanac postala je u hrvatskoj i svjetskoj javnosti simbol hrabrosti i humanosti jer je tijekom agresije na grad heroj brinula podjednako za sve ljude bez obzira na njihovu nacionalnost

 

Vernesa Smolčić

ASTROFIZIČARKA (1980.)

Veliki filozof Kant davno je govorio o dvjema začudnim pojavama u ljudskom životu: ,,moralnom zakonu u nama i zvjezdanom nebu nad nama”. Tako se i mlada Vernesa, začuđena i zanesena svjetlucavim prostranstvom zvjezdanog neba, zapitala kako je nastalo to nepregledno mnoštvo zvijezda.

Ljubav prema zvijezdama obilježila je njezin život, iako je sanjala čak i o tome da postane kaskaderka. Diplomirala je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Zagrebu, a doktorirala je 2007. na Max Planckovom Institutu za astronomiju u Heidelbergu. Godine poslijedoktorskog studija provela je u Kalifornijskom institutu tehnologije i potom na sveučilištu u Bonnu i Europskoj južnoj zvjezdarnici. U svijetu astrofizike ne može biti drukčije: to je svjetsko bratstvo znanstvenika zagledanih u svemirske prostorne i vremenske nedohvatnosti, u koje nastoje prodrijeti suvremenim tehnološkim dostignućima i vlastitim razmišljanjima. Godine 2013. vratila se u Zagreb i sa samo 33 godine počela raditi kao docentica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Uskoro je, kao prva mlada hrvatska znanstvenica, na zahtjevnom natječaju Europskog istraživačkog vijeća dobila 1,5 milijuna eura za znanstveni projekt koji je vodila pet i pol godina. Godine 2018. pokrenula je internetski portal „Astroučionica”, sa željom da zabavnim i pristupačnim tekstovima na hrvatskom jeziku objasni pojave u svemiru te kako znanstvenici dolaze do svojih otkrića.

-Astrofizika je moja profesionalna srž. Posao astrofizičarke prožet je putovanjima.

Dalek je put prošla Vernesa, od ljetovanja na otoku Mljetu, gdje je u netaknutoj prirodi svaku večer promatrala zvjezdano nebo i gdje se rađala ljubav prema istraživanju svemira, do više od 130 objavljenih znanstvenih radova i više od 10 dobivenih nagrada i priznanja. No putuje ona i daYe, tjerana žudnjom za novim spoznajama. Za nas i za buduće naraštaje zvjezdoznanaca.

Komentiraj