Objavljeno u Nacionalu br. 979, 2017-02-05

O statusu i položaju Hrvata u Jugoslaviji, ‘utopijskom jugoslavenstvu’ i razlikama između multikulturalnosti i etnonacionalizma govori knjiga profesora književnosti i političara Zlatka Kramarića ‘NOSTALGIJA: Kratka povijest zaborava’, iz koje donosimo dio o vezama rocka i politike

Mogu se složiti s onim autorima, koji misle da nije opravdano pozitivna sjećanja na komunizam/socijalizam optuživati za nedostatak moralne svijesti ili kolektivnu amneziju: “Umjesto kao slučaj kolektivne amnezije ili čak nostalgije, ova sjećanja treba barem djelomično razumjeti kao prizivanje prošlosti kojom se suprotstavljamo sadašnjosti i da bi se sadašnjost na taj način kritizirala. Društveno je sjećanje selektivno i uvjetovano je kontekstom. Kada se ljudi pozivaju na ‘dobra stara’ socijalistička vremena, oni ne poriču postojanje korupcije, nestašice, redove i beskonačno uplitanje i pritiske države; međutim, oni odlučuju istaći druge aspekte: ekonomsku sigurnost, veću zaposlenost, svima dostupnu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje” (Pine 2002: 11).

No i taj narativ “o sretnim vremenima” nužno mora završiti u trivijalizaciji i konzumerizaciji jugoslavenskog iskustva “kroz prakse kojima se to iskustvo redukuje pre svega na slušanje muzike (mogućnosti da se nosi jeans, pije Coca-cola, slobodno putuje u shopping u Trst, jer se u Jugoslaviji razvijala takva ekonomska politika, koja je stanovništvu omogućavala da donekle sudjeluje u potrošačkom i masovnom konzumerizmu, što pak nije bio slučaj sa stanovnicima drugih socijalističkih država, što čak i ti stanovnici u osobnim kontaktima veoma često i rado ponavljaju, i gdje onda izostanak tih “sitnih zadovoljstava” nekritički pretpostavljaju nekim drugim vrijednostima, npr. vrijednostima “civilnog društva” – op. Z. K.) iz jugoslavenskog perioda…” (Petrović 2012: 132). I treba postaviti ozbiljno pitanje: je li uistinu smisao dobrog i sretnog života u Jugoslaviji bio sveden na takve trivijalnosti kao što su “užitak i reklama”?! A što je sa životom prije i poslije tih trivijalnosti? No u socijalističkoj Jugoslaviji se svijest o trivijalnosti predstavljala kao vrhunac ljudske slobode! A, ono što nas sve uvelike treba zbuniti je činjenica da neki autori govore kako su neki rock glazbeni sastavi (npr. Bijelo dugme), mnogo prije ondašnje politike, osjetili tjeskobu u tom navodno “sretnom društvu”, “koje se tek budilo, a bilo je već decenijama korumpirano na najrazličitije načine: beda i ograničenost pored olako stečenog luksuza, nejednakosti i glupost na vlasti, čežnja za otvaranjem, uz svest o trivijalnosti koja se predstavlja kao sloboda” (Slapšak: 1997: 133).

Folklorna matrica i epski imaginariji dio su prevladavajućeg političkog diskursa projekta (nedovršene, jugoslavenske) nacionalne države, kojoj se, kao navodno, suprotstavlja urbana jugoslavenska rock-glazba. Doduše, ostaje nejasno kako unutar ovoga romantičarskog narativa o neupitnoj modernosti i progresivnosti jugoslavenske rock-glazbe funkcionira većina pjesama Riblje čorbe ili pjesma E, moj druže beogradski Jure Stublića/„Filma”? Nadalje, nije li ta iluzija o subverzivnom karakteru jugoslavenskog rocka definitivno poništena u zanimljivom, ali jednako kontroverznom filmu S. Dragojevića Lepa sela lepo gore, jer upravo u tom filmu je vidljivo da i sela i ljudi mogu, jednako dobro, gorjeti i uz rock-glazbu: glazbenu podlogu filma, između ostaloga, čini i poznata pjesma Električnog orgazma “Igra rokenrol cela Jugoslavija”. Prema tome, ne treba imati iluziju da i rock-glazba ne može mobilizirati mase u politički negativnom smjeru, a dopuštam da su neki u albumu Ekatarine Velike “Samo par godina za nas” (snimljenom 1989.) zaista vidjeli proročansku najavu svega onoga što će se koji mjesec poslije na ovim prostorima dogoditi, a gdje bi onda pjesma M. Bajagića Moji drugovi predstavljala nostalgični rezime svih tih tragičnih događaja: ljudi s ovih prostora kada se nađu negdje u inozemstvu svoje druženje obvezno završe s pjevanjem nekih “naših pjesama”.

Nadalje, i stih “Ej, samo da prođe ova demokracija, pa da opet živimo k’o ljudi”, može se razumjeti isključivo na razini relativno duhovite dosjetke, koja sugerira da je upravo visoki simbol “demokracije” bio taj koji se pokazao “jednim od ključnih oruđa za mobiliziranje etničkih populacija oko programa konačne nacionalne emancipacije” (Štiks 2016: 198).

No i u ovome nostalgičnom narativu o “jugoslavenskoj rock-sceni” ima mnogo nejasnih detalja: iako Branimir Štulić i dalje ustrajava u svojevrsnom balkanskom eskapizmu, te iste, 1989. godine, on snima svoj prvi studijski album znakovita naslova Balkanska rapsodija, ali nikako ne dijelim mišljenje D. Markovine da je taj eskapizam neka osmišljena reakcija na političku i inu situaciju u Hrvatskoj 90-ih godina, kada su, prema njegovu mišljenju, “kompletnoj hrvatskoj javnosti usta bila puna Europe i europskih vrijednosti, Štulić se okrenuo omraženom Balkanu (i ne samo Štulić, već i Bregović i Kusturica, i na užas “urbane generacije” svi njihovi “jugoslavenski idoli” ne samo što su povremeno koketirali, već su i završili unutar te njima toliko omražene “balkanske paradigme”, unutar koje nas ta Europa jedino i može djelomice prihvatiti i priznati kao nešto “vrijedno i egzotično”, jer uistinu nema nikakvog smisla priznavati naš “urbani rock”, koji je, manje-više, tek blijeda kopija onoga što ta ista Europa konzumira u originalu. I to je donekle i razumljivo, jer ako ovaj prostor predstavlja njeno “nesvjesno drugo”, onda u toj Europi može proći samo “autentični” balkanizam: i tu negdje treba tražiti odgovore na pitanje zašto je 1961. godine Nobelovu nagradu za književnost dobio I. Andrić, ili zašto su svojevremeno na europskim filmskim festivalima dobro prolazili filmovi Emira Kusturice; i to samo oni filmovi u kojima se tematizira sva egzotika romsko-balkanskog kompleksa;i tu treba tražiti i objašnjenje europskog uspjeha G. Bregovića i njegovog Orkestra za svadbe i sahrane; navodno je to bila vizija B. Štulića, koji je o tome glasno pričao, ako je vjerovati nekim svjedocima iz tog perioda, pa je tu “divlju” viziju “svođenja jugoslavenskog društva na svatove i sahrane” od njega tipično balkanski “preuzeo” G. Bregović, u stilu: manje pričaj o projektima, a više radi! – op. Z. K.) tek nešto manje nepopularnom od Jugoslavije na kojoj je također nastavio inzistirati” (2015: 153). Bit će da Markovina svjesno zaboravlja kako je Štulić još krajem 70-ih i početkom 80-ih godina otvoreno koketirao s “balkanskim temama”: Balkan Sevdah Band bio je njegov prvi bend, a nekako u to vrijeme snimio je jednu od svojih kultnih pjesama – Balkan: Balkane, Balkane, Balkane moj / budi mi silan i dobro mi stoj…

Naime, poslije ove suptilne (dis)kvalifikacije kompletne hrvatske javnosti, kojoj su “usta bila pune Europe i europskih vrijednosti”, ostaje nejasno gdje to, prema D. Markovini, leži temeljni problem/krimen hrvatske politike!? Želim iskreno vjerovati da to nikako ne može biti samo inzistiranje na Europi i europskim vrijednostima. Jer, kao što je vrlo teško dokazati da je Europa a priori bolja od svojeg “nesvjesno drugog”, Balkana, jednako tako, ne bi bilo jednostavno dokazati ni da su balkanske vrijednosti vrjednije od europskih! Štoviše, unutar mojeg svjetonazora mogu funkcionirati i jedne i druge vrijednosti. Blagu nelagodu kod mene bi eventualno mogao izazvati zahtjev da jednu od tih vrijednosti moram likvidirati samo zato što je “druga”, navodno, manje vrijedna. Isto tako, ne bih želio sudjelovati u izgonu bilo koje vrijednosti iz javnog života, tako što bi administracija zabranjivala njihovo pojavljivanje u javnosti.

A bilo bi zanimljivo čuti kako bi D. Markovina reagirao na realnu mogućnost da netko u glazbeno-političkom djelovanju B. Štulića vidi pokušaj oživljavanja “zenitizma” Ljubomira Micića!? Mislim da je i takvo “čitanje” političke poezije, glazbe B. Štulića ne samo legitimno, već da bi se i relativno la ko mogle povući određene paralele između tih dviju poetika.

U nekim ranijim tekstovima jasno sam se odredio prema ideji “zenitizma”, protiv same ideje, koja je samo jedna od mnogobrojnih poetskih derivacija europske dekadencije, “propasti zapada”, zapadne civilizacije, koju prate/interpretiraju mnogobrojni avangardni pokreti… Ali, isto tako, nedvosmisleno sam rekao da neki tekstovi Lj. Micića mogu postati problematični tek onda kada ih određena politika odluči (zlo)upotrijebiti.

Ili, kako uopće pravilno razumjeti to vrijeme, u svjetlu činjenice da su te, 1989. godine, posljednju pjesmu na albumu Svjedoci/priče Z. Predina i A. Dedića “Domovina” zajednički otpjevali Predin, Dedić i jedan Bora Đorđević. Dok Markovina smatra da ta činjenica predstavlja “krunski dokaz” da je, između ostalih, i jedan Bora Đorđević aktivno sudjelovao u pokušaju da se očuva tonuća (jugoslavenska) kultura, meni je to samo još jedna potvrda da ako je to točno, i na estradi, baš kao i u politici toga vremena, vlada opća konfuzija. Doduše, osim te konstatacije “o spašavanju vojnika B. Đorđevića od četništva” ne saznajemo ništa drugo, pa mi ostaje nedovoljno jasno na kojim se sve to osnovama temeljila ova konstatacija o neuspjelom pokušaju spašavanja “tonuće kulture”, koja u to vrijeme ionako više nije funkcionirala? Ovakve političke besmislice najbolje je ne komentirati, jer očito ni samome autoru uopće nije jasno što nam to, zapravo, želi poručiti.

Isto tako, postavlja se pitanje kako u svemu tome funkcioniraju filmovi koji pripadaju tzv. “crnom talasu”? Jer, ako problemu “socijalističke stvarnosti” pristupimo na način (yu) nostalgičara, onda dolazimo do paradoksalnog zaključka:

a) socijalistički dežurni cenzori bili su u pravu kada su zabranjivali filmove “crnog talasa”;

b) to isto vrijedi i za autore Bijele knjige, jer su zbivanja krajem 80-ih i početkom 90-ih potvrdila da su, manje-više, sve njihove objekcije o idejnim (s)kretanjima u ondašnjem jugoslavenskom društvu bile točne. Naime, autori tog “kataloga zla” točno su detektirali da je, na ovim prostorima, šovinizam ono nesvjesno kod jugoslavenskih/srpskih liberalnih nacionalista.

Naime, ako se prihvati sadašnja logika (yu)nostalgičara, onda ona stvarnost, ono realno prezentirano u tim filmovima, knjigama, publicistici, filozofsko-sociološkim tekstovima, uopće ne korespondira sa stvarnom socijalističkom stvarnošću. To bi značilo da su i Žilnik, i Godina, i Makavejev, i Pavlović, i Ćosić, i Kapor, i Dedijer, i Lasić, i Isaković, i Hofman, i Mandić, i Čuić…, svjesno falsificirali ondašnju jugoslavensku socijalističku stvarnost, odnosno da su ju u filmovima, literaturi, kazalištu tendenciozno iskrivljavali i karikirali. Njihove stvarne i manje vidljive, političke i ine, motive za prakticiranje jedne takve političko-estetske poetike u ovome tekstu neću analizirati, ali usprkos tome moram primijetiti da mi nisu dokraja jasni motivi jednoga od glavnih protagonista filmske poetike “crnog talasa”, redatelja Ž. Žilnika, koji je cijelu svoju umjetničku karijeru, u socijalističkoj Jugoslaviji, napravio upravo na “kritici” (moram, sa žaljenjem, konstatirati da se, baš kao i u slučaju “praxis filozofije” radilo o krajnje selektivnoj kritici, koja ako se pozorno analizira nikada ne prelazi razinu nekog minornog općinskog partijskog birokrate, koji u suradnji s jednako tako nevažnim, provincijalnim direktorom poduzeća, terorizira sve oko sebe, najčešće radničku klasu, a kavanske pjevačice, vlastite tajnice, raspuštene udovice, nezaposlene susjede…, usput još i seksualno maltretira, to je u svim tim filmovima predstavljao obvezni prilog jugoslaveskom “mačizmu”, kojim se taj fenomen ovim filmskim ostvarenjima samo dodatno potvrđivao) određenih, vrlo pažljivo odabranih, devijacija komunističkog/socijalističkog sustava, kada pravi paralelu između socijalističkog jugoslavenskog i postjugoslavenskog perioda, i pomalo rezignirano konstatira: “Mislim na opšte poznate stvari, od neverovatne industrijalizacije, urbanizacije, napretka u obrazovanju, školovanju, jednostavno u standardu života, do enormnog napretka u ljudskom dostojanstvu i priznatosti u svetu…, u odnosu na ovo povlačenje po blatu, u čemu danas živimo”, a da, pri tome, svjesno zaboravlja staru maksimu Alexis de Tocquevillea da karakter prethodnog, u jugoslavenskom slučaju ta se objekcija odnosi na socijalistički režim, itekako utječe na kvalitetu i domete budućih demokratskih promjena.