FELJTON: Neuništivi svjedoci stoljeća burne hrvatske povijesti

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Najljepši hrvatski dvorci i utvrde’ u kojoj su autor teksta Hrvoje Kekez i autori fotografija Roman Avdagić i Dario Žagar predstavili stotinu manje ili više poznatih utvrda i dvoraca na prostoru Republike Hrvatske

Hrvatska je bogata zemlja, barem ako je riječ o njezinu kulturno-povijesnom nasljeđu. Naime, brojni povijesni spomenici od vremena antike do danas razasuti po čitavoj Lijepoj Našoj svjedoče o njezinoj bogatoj prošlosti. Među njima svakako važno mjesto imaju različita utvrđenja nastajala u razdoblju od srednjega vijeka do ranoga novog vijeka, kao i brojne kurije i dvorci iz 18. i 19. stoljeća. Iako je riječ o vrlo vrijednoj i zanimljivoj povijesnoj baštini, nažalost, potrebno je reći kako je to možda najugroženija skupina povijesnih spomenika na prostoru Republike Hrvatske. Naime, uz rijetke iznimke, većina njih je zapuštena i u vrlo lošem stanju.

Znanstveno proučavanje srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih utvrđenja – tj. različitih kula, tvrdih gradova i kaštela, kao i brojnih dvoraca i kurija – počelo je s razvojem modernih znanosti, posebice historiografije i arheologije, na prostoru Hrvatske tijekom druge polovice 19. stoljeća. Svojevrsnim začetnikom ovih istraživanja može se smatrati hrvatski povjesničar Emilij Laszowski, koji je osmislio i namjeravao objaviti niz monografija u kojima bi prikazao povijest i arhitekturu važnih srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih utvrđenja. Nažalost, uspio je 1904. godine objaviti samo jedan svezak serije svojih knjiga pod naslovom „Hrvatske povjestne gradjevine“, u kojemu je prikazao nekoliko desetaka odabranih utvrđenja, a knjizi su dodane brojne litografije. Njemu uz bok svakako je Gjuro Szabo, koji je 1920. godine objavio monografiju „Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji“. Iako je njegova knjiga imala manje popratnih ilustracija, pa nije bila toliko luksuzna, te je o svakom utvrđenju dao znatno manje informacija, ona je vrlo važna jer je Szabo njome obuhvatio znatno više lokaliteta. U sljedećim desetljećima mnogi su znanstvenici istraživali različita srednjovjekovna i ranonovovjekovna utvrđenja, među kojima treba istaknuti Zorislava Horvata, Milana Kruheka, Dragu Miletića, Krešimira Regana itd. A u istraživanju novovjekovnih kurija i dvoraca zapaženo mjesto, zbog svojih gotovo pionirskih nastojanja, ima Mladen Obad Šćitaroci. On je 1991. godine objavio monografiju „Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja“, a 1998. godine i knjigu „Dvorci i perivoji u Slavoniji: od Zagreba od Iloka“, koje je suautorica Bojana Bojanić Obad Šćitaroci.

Knjiga ‘Najljepši hrvatski dvorci i utvrde’ rezultat je zajedničkog rada autora teksta Hrvoja Kekeza te autora fotografija Darija Žagara i Romana Avdagića. U njoj je obrađeno stotinu različitih manje ili više poznatih utvrda i dvoraca na prostoru Republike Hrvatske.

Dvorac Bežanec

Jedan od najljepših klasicističkih dvoraca na prostoru Hrvatske svakako je dvorac Bežanec u Valentinovu u blizini Pregrade u Hrvatskom zagorju. No treba reći da je Bežanec izgrađen krajem 17. stoljeća, a tridesetih godina 19. stoljeća dobio je današnji izgled kada je obnovljen u stilu klasicizma.

Sagrađen na omanjem brežuljku, dvorac Bežanec bio je posjed brojnih plemićkih obitelji. Tako su njime gospodarili grofovi Keglevići, ali također baruni Kollenbachi i baruni Schlaum-Lindeni. No najdulje je bio u vlasništvu baruna Ottenfels-Gschwinda, koji su porijeklom bili iz Koruške. Naime, Ottenfelsi su titulu njemačkih vitezova dobili 1653. godine, da bi zatim 1696. bili primljeni u kranjske, a 1698. godine i u štajerske staleže. Titulu baruna je 1710. godine dobio Wolf Jakob Ottenfels.

Za povijest Bežanca posebno je važan Franjo Ksaver Ottenfels, koji je dugo godina živio u tome dvorcu. U njegovo je doba dvorac bio mjesto okupljanja tadašnje kulturne, intelektualne i političke elite. Barun Franjo Ksaver dugo je bio austrijski ambasador u Istanbulu, gradu u kojem je prikupio brojne orijentalne starine koje je čuvao upravo u Bežancu. Uz njega, za povijest toga dvorca važna je bila njegova supruga Josipa, o kojoj kruže priče da je bila izrazito bahata i drska. Štoviše, upravo je ona provodila brojne nadogradnje dvorca. Njihovi su potomci bili vlasnici imanja Pregrade i Bežanca sve do 1945. godine, kada su im ih nove komunističke vlasti oduzele. No članovi obitelji Ottenfels napustili su dvorac i prije, nakon ubojstva baruna Franje Ottenfelsa 1943. godine. Iako nije bio član ni jedne političke stranke te nije podupirao ni jednu političku ideologiju, pripadnici partizanskog pokreta oteli su baruna Franju Ottenfelsa te su ga nakon istrage pogubili. Vjerojatno je ubijen jer je kao plemić i barun predstavljao ideološkog neprijatelja komunističkom partizanskom pokretu. U svakom slučaju, u sljedećem razdoblju dvorac je zbog nebrige dosta propadao, sve do početka posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, kada je obnovljen i u njemu se danas nalazi hotel, u kojemu se može osjetiti dašak minulih vremena.

Brojne kurije, utvrde i dvorci su možda najugroženija skupina povijesnih spomenika na prostoru Republike Hrvatske. Uz rijetke iznimke, većina njih je zapuštena i u vrlo lošem stanju

Kao što je već rečeno, dvorac Bežanec je izgrađen krajem 17. stoljeća kao jednokatni četverokrilni objekt s unutarnjim dvorištem, a tridesetih godina 19. stoljeća obnovljen je u klasicističkom stilu. Iznad glavnog pročelja nalazi se toranj sa satom, a iznad ostalih pročelja krovni su trokutni zabati. Sva su pročelja vrlo bogato ukrašena pilastrima, a na glavnoj jugoistočnoj strani nalaze se lođe na katu. Štoviše, u prizemlju jugozapadne strane otvorene su arkade, baš kao i na dvorišnim pročeljima. Početkom 20. stoljeća uređen je novi ulazni portal.

Dvorac okružuje veliki perivoj, uglavnom uređen u drugoj polovici 19. stoljeća, kada su dvorcem gospodarili članovi obitelji Ottenfels. Perivoj obuhvaća više od 3000 četvornih metara i u njemu se nalaze brojne biljne vrste. Dvorcu se prilazi kroz taj perivoj, a sa stražnje strane nalazi se stariji manji perivoj površinom nešto veći od 1000 četvornih metara. Naime, taj je perivoj uređen tridesetih godina 19. stoljeća kada su zasađena brojna stabla od kojih su i danas neka ondje, primjerice stablo ginka ili pak velelisna lipa i platana.

Dvorac Bežanec svakako treba posjetiti, i zbog njegove ljepote i zbog prekrasnog perivoja koji ga okružuje, ali i zbog mogućnosti da se u njemu prenoći i na taj način stupi u davna, zauvijek iščezla vremena.

Sisačka utvrda

Početkom kolovoza 1544. Zagrebački kaptol i hrvatski ban Nikola Zrinski donijeli su odluku o izgradnji nove sisačke utvrde da bi se poboljšala obrana od Osmanlija. Gradnja je trajala dugo, a glavni graditelj bio je Petar iz Milana, koji je na gradilište došao u travnju iduće godine. Stoga ne začuđuje da je sisačka utvrda izgrađena u skladu s dosezima talijanske renesansne vojne arhitekture, koja je u tadašnje vrijeme bila vrhunac fortifikacijske arhitekture. Izgrađena je u trokutastom tlocrtu s kružnim kulama na vrhovima trokuta. Ovakvo je rješenje odabrano zato što je uzak prostor, odnosno položaj utvrde spriječio gradnju velike zemljane bastionske utvrde, kao što je to bio kasniji Karlovac, ali i zato što bi podizanje takve utvrde bio velik financijski pothvat. Za trokutasti kaštel zidan od cigle poslije bi trebalo znatno manje novca za održavanje, a i takva je utvrda zahtijevala znatno manju vojnu posadu. Moguće je da je ključna osoba za idejno rješenje sisačke utvrde bio talijanski graditelj Domenico Allio (Dell’Allio, Del Aglia i De Lalia), kojega je na dužnost nadzornika izgradnje utvrda Slavonske vojne krajine, na prostoru od Varaždina i Koprivnice do Ivanić-Grada i Siska, doveo tadašnji hrvatsko-slavonski ban Ivan Ungnad. Gradnja sisačke utvrde uglavnom je dovršena do 1556. godine.

Izgrađena je na strateški važnom položaju, na ušću rijeke Kupe u Savu, u vrijeme zamaha gradnje obrambenih građevina na prostorima koji su se zvali „ostaci ostataka nekoć velikoga i slavnoga Kraljevstva Hrvatskoga“ sa svrhom obrane od Osmanlija. Tada se dograđuju i moderniziraju brojne utvrde, poput Varaždina i Koprivnice, ili se pak grade nove utvrde, poput Ivanić-Grada. Ukupnim sagledavanjem vijesti iz sredine 16. stoljeća jasno je da su zagrebački biskupi i Zagrebački kaptol nastojali organizirati funkcionalnu zonu obrane. Oslonac te obrane bile su sisačka utvrda, uglavnom građena od 1544. do 1556., i utvrda Ivanić-Grad, koja se započela graditi početkom šestoga desetljeća 16. stoljeća. Sisačka je utvrda sagrađena na sutoku rijeke Kupe i Save, a utvrda Ivanić-Grad na otoku u močvarnom području u blizini ušća Lonje u Savu. Na taj su način zatvorile Osmanlijama ulazak u dolinu rijeke Save uzvodno prema Zagrebu i ujedno branile posjede što su ih Zagrebačka biskupija i Kaptol ondje imali još od srednjega vijeka.

Temelji Sisačke tvrđave građeni su od kamena, a zidovi su uglavnom od opeke jer se pokazalo da je opeka, odnosno cigla kvalitetniji građevni materijal od kamena

Osim Kupom i Savom, na sjeveru je utvrda bila omeđena i rijekom Odrom, pa nije čudno da se taj prostor često nazivao otokom. Utvrda je izgrađena na uskom pojasu tla tako da je jedna kula bila uz tok Save, a druga uz tok Kupe. Kao što je već rečeno, osnovni je tlocrt sisačke utvrde trokut. Riječ je o obliku fortifikacije prema kojem su građene brojne utvrde u Italiji, npr. Ostia kod Rima ili Sarzanello kod Pise. Ovakav oblik u Hrvatskoj vrlo je vjerojatno imala samo utvrda, odnosno kaštel, u Pokupskom. Oblik je moguće određivao teren, ali je također odabran zbog brzine i cijene gradnje. Na svakom uglu utvrde nalazi se po jedna visoka masivna okrugla kula, a one su međusobno spojene ravnim zidinama dužim od 30 metara. Sjeverozapadna i sjeveroistočna kula podjednakoga su promjera, a južna je znatno manja. Kule su prekrivene kružnim stožastim krovom. U tvrđavu se ulazi drvenim stubama i mostićem sa strane na kojoj je sjeveroistočna kula. Kule na različitim visinama imaju topovske otvore, koji su razmješteni tako da se iz njih moglo pucati na sve strane. Istodobno su na spojnim zidinama između kula smještene puškarnice. Temelji tvrđave građeni su od kamena, a zidovi su uglavnom od opeke. Tijekom 16. stoljeća pokazalo se da je opeka, odnosno cigla kvalitetniji građevni materijal od kamena jer je njome građen zid bolje podnosio udarce projektila iz vatrenoga oružja, posebice iz topova. Prema dostupnim izvorima, tvrđava je odmah nakon izgradnje bila dobro naoružana, s petnaestak topova različitih kalibara i oko 50 bedemskih pušaka.

Sisačka utvrda danas nije podsjetnik samo na junačke dane teških borbi s Osmanlijama, nego također na iznimne dosege vojne renesansne arhitekture u Hrvatskoj.

Šibenske utvrde

Šibenik je grad višestoljetne povijesti koji se često naziva Krešimirovim gradom jer se prvi put u sačuvanim pisanim povijesnim vrelima spominje u darovnici hrvatsko-dalmatinskog kralja Petra Krešimira IV. iz 1066. godine. Njegova povijest ispunjena je brojnim događajima, ljudima i procesima, a jedno od svakako najburnijih razdoblja bilo je u 16. i 17. stoljeću te uglavnom obilježeno velikom opasnošću od Osmanlija. Nastojeći obraniti grad Šibenčani su podignuli niz utvrđenja građenih prema pravilima talijanske vojne arhitekture, koja je tada predstavljala vrhunce renesansne fortifikacije.

Uoči osmanske navale na porječje Krke šibenska komuna i njezini plemići sagradili su niz utvrda oko grada. Dvije su utvrde bile na rijeci Krki. Prva je između 1520. i 1570. godine podignuta u selu Raslini na zapadnoj obali Prokljanskog jezera, a drugu je u Zatonu sagradila šibenska plemićka obitelj Tavelić prije 1522. godine.

Osim sela u gradskoj okolici, Šibenčani su uz pomoć Mlečana posebno jako utvrdili svoj grad, pretvorivši ga tijekom 17. stoljeću u najsnažnije utvrđeno uporište mletačkog imperija na istočnoj obali Jadrana. Njegova najstarija utvrda je tvrđava sv. Mihovila, danas sv. Ane, čiji se ostaci uzdižu na strmom kamenom brijegu u središtu grada. U dokumentima se ova utvrda i njezino naselje, nastalo još za vladavine kneza Domagoja u 9. stoljeću, prvi put spominju u ispravi kralja Petra Krešimira IV. iz 1066. godine. Gradnjom obrambenih zidina oko Šibenika uključena je u njegovo urbano tkivo kao gradski kaštel, u kojemu su stolovali kaštelani ugarsko-hrvatskih kraljeva, kneza Domalda (1200. – 1226.), knezova Bribirskih (do 1322.), bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića (prije 1390./1391.), bosanskoga velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1402. – 1412.) te naposljetku Mlečana, koji će je u vrijeme najvećeg osmanskog pritiska pregraditi u neosvojivu topovsku tvrđavu.

Osim nje, Šibenik su s kopnene strane branile još dvije tvrđave sagrađene početkom Kandijskoga rata (1645. – 1669.). Premda se glavnina borbi između Mlečana i Osmanlija vodila na Egejskome moru, tijekom čitavoga rata osmanske su snage iz Bosne redovito napadale Dalmaciju, pa tako i Šibenik. Da bi spriječili ukopavanje Osmanlija na brdu Vidakuši povrh grada, Mlečani su 1646. sagradili barokne tvrđave Šubićevac (do 1911. Forte Barone Degenfeld) te Sv. Ivan, koje su odigrale važnu ulogu u slamanju osmanske opsade Šibenika, koji je opkolilo 10 000 vojnika pod vodstvom Tekeli-paše 1647. godine. Zanimljivo je da su obje tvrđave sagrađene u nepuna dva mjeseca jer su u njihovoj gradnji sudjelovali i Šibenčani. Da je odluka o njihovoj gradnji bila dobra, ponajbolje pokazuje podatak da su Osmanlije ponovno 1648. godine napali Šibenik. Budući da su tijekom tih dviju opsada tvrđave bile znatno oštećene, već 1659. one su obnovljene i proširene.

O vojnoj snazi tvrđave Svetoga Nikole, čija je gradnja trajala do 1547. godine najbolje svjedoči podatak da Šibenik nakon dovršetka njezine gradnje nije nikada više bio napadnut s mora

Dok su pristup Šibeniku s kopna čuvale čak tri utvrde, ulazak u šibensku luku i prolazak Kanalom sv. Ante branile su tijekom 14. i 15. stoljeća dvije male tvrđavice zvane torette, koje su bile izgrađene na objema stranama kanala, a između njih se protezao lanac. Godine 1507. zaključeno je kako one nisu dovoljne da štite pristup gradu s mora pa su obje bile porušene, a umjesto njih sagrađena je nova utvrda na malenome otočiću na istočnoj strani vanjskoga ulaska u Kanal sv. Ante. Riječ je o tvrđavi sv. Nikole. Njezina gradnja započela je 1540. godine, a trajala je sve do 1547. Sagrađena je pod vodstvom Giana Girolama Sanmichelija i prema nacrtima Michela Sanmichelija, jednog od najboljih fortifikacijskih graditelja svoga doba. Za razliku od svih drugih utvrda Krke i njezina ušća u Šibenskome kanalu, tek su donji dijelovi tvrđave sv. Nikole sagrađeni od kamena, a gornji u cijelosti od opeke, što je kuriozitet na čitavoj istočnoj obali Jadrana. O njezinoj vojnoj snazi ponajbolje svjedoči podatak da Šibenik nakon dovršetka njezine gradnje nije nikada bio napadnut s mora.

Danas su šibenske utvrde obnovljene i dostupne posjetiteljima.

Dvorac Feštetić u Pribislavcu

U srcu današnjeg Međimurja, u selu Pribislavcu, nalazi se neobično zdanje – dvorac Feštetić, koji izgledom kao da ne pripada tom pitomom krajoliku. Građen u neogotičkom stilu, sa snažnom i visokom kvadratnom kulom, brojnim tornjićima i prozorima, u promatraču pobuđuje svojevrstan nemir, ali i nostalgiju. O kakvom je dvorcu riječ? Tko i kada ga je gradio?

Dvorac Feštetić je na mjestu ranijeg dvorca dao 1870. godine izgraditi grof Juraj Feštetić Mlađi prema onodobnim trendovima da se plemićki dvorci grade u neogotičkom stilu. Taj član ugledne obitelji potječe iz Turopolja. Začetnikom obitelji smatra se Petar Feštetić, koji je rođen u drugoj polovici 15. stoljeća (oko 1480. godine) te je imao posjede na području Turopolja, jugoistočno od Zagreba. Za uspon obitelji početkom 17. stoljeća najzaslužniji je Luka Feštetić čija je druga supruga Katarina potjecala iz ugledne i bogate plemićke obitelji Zakmardi (mađarski Szakmárdy). Luka je, kao i njegovi preci, bio u biskupskoj službi, kao nadglednik crkvenih imanja. Tadašnji zagrebački biskup Petar Domitrović (1611. – 1628.) promaknuo je 1612. godine Luku i njegove sinove u stalež biskupijskog plemstva (predijalista). No već 1625. godine ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand II. Habsburgovac (1619. – 1637.) dodijelio je Feštetićima plemićki naslov i grb.

Za povijest Bežanca posebno je važan Franjo Ksaver Ottenfels, dugogodišnji austrijski ambasador u Istanbulu. U njegovo je doba dvorac bio mjesto okupljanja tadašnje kulturne, intelektualne i političke elite

Dio obitelji se tridesetih godina 17. stoljeća preselio u tadašnju zapadnu Ugarsku u grad Németújvár (danas Güssing u austrijskom Gradišću). Preselivši se u tadašnju Ugarsku, Pavao Feštetić (oko 1590. – 1640.) utemeljio je mađarski ogranak obitelji. Upravo njihovi potomci su 1791. godine došli u posjed Međimurja, najsjevernijeg dijela Hrvatske, koje se tada administrativno nalazilo u sklopu ugarske županije Zala. Za 1 600 000 forinti Međimurje je kupio grof Juraj Feštetić Stariji od dotadašnjih vlasnika grofova Althana. U Međimurju su Feštetići počeli razvijati poljoprivredu, industriju, obrtništvo i trgovinu.

Dvorac u Pribislavcu izgradio je grof Juraj Feštetić Mlađi kao jednu od svojih rezidencija u kojoj je povremeno boravio. Njegov sin, Eugen Feštetić, u njemu je stalno živio te je upravo on 1923. godine prodao dvorac i zauvijek napustio Međimurje. Dvorac je sagrađen 1870. godine od klesanog kamena te su se oko njega nalazile brojne gospodarske zgrade, vrtovi i park, a bio je okružen visokom zidanom ogradom. Ulaz u dvorac nalazi se na južnoj strani, a pročelja su naglašena rizalitima, odnosno erkerima i visokim tornjem. Dvorac je bogato ukrašen neogotičkim arhitektonskim detaljima, osobito vijencima, profiliranim doprozornicima i dovratnicma te izvrsno klesanim obiteljskim grbovima Feštetića. Na prozorima prizemlja sačuvane su izvorne kovane rešetke s neogotičkim motivima. Inventar dvorca bio je opljačkan tijekom velikih nemira u studenome 1918. godine, a 1941. te 1945. godine dvorac je bio teže oštećen u ratnim vremenima.

Do 1938. godine dvorac je često mijenjao vlasnike i stanare, ali tada je dogovoreno da se u njega smjesti osnovna škola. No tek po završetku Drugoga svjetskog rata započela je njegova obnova i preuređen je za prihvat nastavnika i učenika. Od tada je u njemu djelovala Osnovna škola Vladimira Nazora, koja doduše od školske godine 1982./1983. ima novu zgradu u Belici. Dvorac Feštetić u Pribislavcu temeljito je restauriran od 2000. do 2002. godine te je obnovljen gornji dio tornja i postavljeno je novo krovište. Od tada se dvorac dobro održava i sačuvan je od propadanja. Stoga uistinu vrijedi posjetiti ovo iznimno zdanje u srcu Međimurja.

Komentiraj