FELJTON: Neispričane priče o skrivenim ljepotama Hrvatske

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Neispričane priče’ u kojem autori Ivana Buj, Josip Jukić i Hrvoje Kekez, uz fotografije Darija Žagara, otkrivaju manje poznate bajkovite ljepote i povijesne zanimljivosti Lijepe Naše

Hum na Visu: Otočni planinarski meni

Krajem posljednje oledbe značajno se promijenio krajolik Jadranske potoline. Porastom razine mora sve udubine našle su se pod vodom, a uzvisine su postale otocima. Većina je otoka smještena blizu obale, a poneki su ostali istureni na pučini kao stražari koji budno prate tko prolazi novonastalim morem. Među njima je i Vis, udaljen od obale 44 kilometra, a pred njim su se poput studenata pred demonstratorom poredali Šolta na sjeveru, Brač i Hvar na sjeveroistoku te Korčula na istoku. Društvo mu rade brojni otočići i hridi (Kamik, Krava, Volići, Greben, Ravnik, Pupak i drugi), a u Viški arhipelag ubrajaju se i Biševo, Sveti Andrija (Svetac), Brusnik, Jabuka i Palagruža, najistureniji hrvatski otok. Zahvaljujući izraženoj geološkoj i geomorfološkoj baštini koja ima znanstvenu, estetsku i edukativnu vrijednost uz brojne ekološke, arheološke, povijesne i kulturne znamenitosti, Viški arhipelag 17. travnja 2019. uvršten je u UNESCO-ovu mrežu geoparkova. Za razliku od ostalih jadranskih otoka koji su građeni od sedimentnih stijena, dio arhipelaga od vulkanskih je stijena. To su davno primijetili i pomorci jer im je igla kompasa odstupala od sjevera u blizini vulkanskih otočića Jabuke i Brusnika. Zahvaljujući vodonepropusnim vulkanskim stijenama u svojoj unutrašnjosti, Vis je u prošlosti obilovao vodom, koja i danas izvire u Komiškom zaljevu, na dodiru vulkanskih stijena i vapnenca.

Vis je prilično velik otok, s površinom od gotovo 90 km2, no lako se upozna i hodajući. Izdužen je u smjeru istok – zapad otprilike 17 kilometara, a širok je oko 8 kilometara. Premrežen je brojnim dobro obilježenim pješačkim stazama, a za osvajanje najvišega vrha Huma potrebno je uspeti se na visinu od 587 metara i pristupiti vojsci. Naime, na samom vrhu nalazi se jedini od nekadašnjih 38 vojnih objekata na otoku koji je još uvijek u funkciji te mu je zabranjen pristup. Vis je oduvijek bio važan za kontrolu čitava Jadrana te su se oko njega borili svi koji su ondje željeli ostvariti prevlast. Tako je od dolaska Liburna, vještih ilirskih pomoraca, preko prvih grčkih doseljenika (Issa), do najnovijega vremena. Za vrijeme druge Jugoslavije Vis je pretvoren u vojnu utvrdu te je na njemu neprestano boravilo oko 4000 vojnika. U slučaju nužde njih 500 moglo se skloniti u atomskom skloništu u Veloj glavi, 60 metara ispod zemlje, s dovoljnim zalihama vode i hrane za godinu dana.

Uspon na brdo Hum prihvatljiva je razonoda i bez osvajanja njegova najvišeg vrha i početka vojne karijere. Moguće mu je pristupiti iz dvaju pravaca: iz Visa, preko naselja Podšpilja i Žene Glave, te iz Komiže. Podšpilje se nalazi na istočnom podnožju Huma i nekada je bilo središnje naselje ovoga dijela otoka. U njemu se nalazi škola (zatvorena), dom kulture, pošta i crkva rođenja Blažene Djevice Marije iz 19. stoljeća. U njegovoj okolici sačuvani su ostaci ilirskih gomila, a na putu prema vrhu Huma nalazi se i Titova špilja. Točnije, na tom putu nalaze se dva od sedamdesetak viških speleoloških objekata, Dragomanje spile i Konoba, poznata pod zajedničkim nazivom Titova špilja. Špilje su za potrebe boravka Tita i njegovih najbližih suradnika uređene, proširene i podzidane, a korištene su od lipnja do listopada 1944. godine. U njoj su uspostavljeni brojni kontakti sa Saveznicima i zaključeni značajni sporazumi (Tito – Šubašić). Vis je u to doba imao i ratnu zračnu luku.

U blizini vrha, na visini od 560 metara, nalazi se kapelica Svetoga Duha, koja je i kontrolna točka za planinare, sa žigom ugrađenim u jedan od njezinih zidova. To je jedna od najjednostavnijih i najmanjih crkava na Visu te izvana više podsjeća na poljsku kućicu ili sklonište. Pretpostavlja se da je podignuta u 15. stoljeću, a jedino stilsko obilježje koje upućuje na to jest gotički svod. Misa se održava samo na blagdan Duhova, a tijekom godine brojni posjetitelji ostavljaju u njoj svoje molitve i zahvale. Nakon duhovnoga uzdizanja molitvom i prekrasnim pogledom na Komižu, Biševo, Svetog Andriju (Svetac), Sušac, a uz malo sreće i na Palagružu i Jabuku, moguće je i doslovno poletjeti jer je iza kapelice postavljena rampa za paragliding. Jabuka, kada se vidi, diže se iz mora poput crne piramide 30 milja zapadno od Komiže. Visoka je 97 metara i vrlo nepristupačna (nema pristaništa), a magnetit u njoj u njezinoj blizini otežava orijentaciju uz pomoć kompasa. Unatoč tomu, ne privlači samo pogled nego i ribare jer je njezino podmorje bogato ribama i rakovima.

Ne odnesu li vas misli ili padobran u drugom smjeru, na vrhu Huma dobro je poslušati i neku od priča i legendi koje su nastale na Visu. S obzirom na to da su Višani oduvijek bili okrenuti ribolovu (osobito u Komiži) i živjeli su od prodaje ribe i vina, postoji nekoliko legendi vezanih uz ribolov. Prema jednoj, nakon više stoljeća dobra ulova naglo su opustjela ribolovna područja oko Visa i srdela je netragom nestala. U velikim mukama ljudi su se utekli Gospi u Velom Selu. Od jedne srdele ulovljene 8. ožujka 1868. dali su napraviti srebrni odljev i posvetili su ga Gospi. Prema legendi, dar je urodio plodom jer je Gospa izmolila od Boga bogate ulove i spasila ih je od gladi. Srebrna srdela i danas stoji s ostalim zavjetnim darovima ispod Gospina kipa. Druga legenda govori o macićima, mitskim bićima koja se na Visu pojavljuju samo noću. Sitna su rasta, s crvenom kapicom i crvenim papučicama, a u ruci nose svjetlost (feraliće). Skakali bi s brda na brdo ili bi se šetali uz more, po liticama, a ponekad bi se javljali ribarima u snu. Govorili bi im na kojim će mjestima imati dobar ulov uz uvjet da im odvoje najveću srdelu iz ulova i ostave je na točno određenu mjestu. Ako ih ribari ne bi poslušali, zadesila bi ih velika nesreća ili bolest. Macići su znali pomagati ljudima i u polju te bi im prekopali vinograd ili bi im učinili kakvo drugo dobro djelo. No znali su biti i osvetoljubivi i tašti.

 

Na putu prema vrhu Hum su i špilje koje su za potrebe boravka Tita i njegovih najbližih suradnika uređene, proširene i podzidane, a korištene su od lipnja do listopada 1944. kad je Vis bio ratna zračna luka

 

U Komiži podno Huma, pak, poznata je priča o Gospi Gusarici. Crkva Gospe Gusarice nalazi se na samoj plaži i neobična je oblika jer se sastoji od triju združenih crkava. Ispod jednoga od pet oltara nalazi se i izvor, što je čini dodatno zanimljivom. U životu Komižana imala je veliku ulogu jer su ispred nje kretale regate gajeta falkuša prema Palagruži. Nagrada najbržima bila je zauzimanje najboljih mjesta za ribolov. Jednom prilikom gusari su orobili crkvu i odnijeli sve vrijedno iz nje. Na putu kući uhvatila ih je strašna oluja, s orkanskim vjetrom i obilnom kišom, valovi su se dizali iznad broda te su ga potopili. Sve je blago nestalo osim Gospine slike, koja je doplutala na plažu. To je jako obradovalo mještane, pa su crkvu prozvali crkva Gospe Gusarice.

Etnoselo u Kumrovcu: Život kako je izgledao krajem 19. stoljeća

Današnje selo Kumrovec, smješteno uz rijeku Sutlu, tj. granicu sa susjednom Republikom Slovenijom, naročito je poznato kao rodno mjesto Josipa Broza Tita, kontroverzne ličnosti nacionalne i svjetske povijesti. S jedne je strane Tito u Drugome svjetskom ratu bio vođa antifašističkoga pokreta na području bivše Jugoslavije, a kasnije jedan od suosnivača Pokreta nesvrstanih i u vrijeme Hladnoga rata politički vrlo važan čimbenik, s druge su strane pod njegovim zapovjedništvom partizanske jedinice koncem Drugoga svjetskog rata i u poraću počinile masovne zločine nakon čega je Tito u drugoj Jugoslaviji vladao do smrti 1980. godine.

Danas, međutim, Kumrovec privlači pozornost i zbog činjenice da je riječ o posebnome etnografskom muzeju. Etnoselo Kumrovec strukturirano je prema modelu što ga je osmislio švedski etnograf Artur Immanuel Hazelius krajem 19. stoljeća. Šveđanin je 1891. u selu Skansenu, današnjem dijelu Stockholma, otvorio prvi etnografski muzej na otvorenom. Nastojeći sačuvati i prikazati svakodnevni život stanovnika švedskih sela, koji je u to doba bio u izumiranju zbog sve veće industrijalizacije i urbanizacije, Hazelius je čitavo jedno selo pretvorio u muzej. Prema njegovu etnoselu, danas se etnografski muzeji na otvorenom često nazivaju skansenima.

Ideja da se i Kumrovec pretvori u jedan skansen rodila se ubrzo nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Tada je ponovno porastao znanstveni interes za etnologiju, posebice etnografiju. Primjerice, Marijana Gušić već je 1947. etnografski obradila Hrvatsko zagorje i napisala studiju o naselju Kumrovcu s rodnom kućom Josipa Broza u središtu. Godine 1953. formiran je Memorijalni muzej maršala Tita, koji je djelovao pod upravom Etnografskoga muzeja u Zagrebu. Najveći zahvati na etnoselu Kumrovec provedeni su u razdoblju od 1979. do 1985. i uskoro je otvoreno pod nazivom Muzej „Staro selo“ Kumrovec. Danas muzej djeluje u sastavu Muzeja Hrvatskog zagorja.

Etnoselo je vrlo veliko i posjetiteljima prikazuje svakodnevni život stanovnika Hrvatskoga zagorja kako je izgledao krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Na prostoru etnosela četrdesetak je starih tradicijskih kuća koje govore o običajima i svakodnevici seljaka i njihovih obitelji, a mogu se vidjeti i razni tradicijski obrti. Tako u „Starom selu“ Kumrovec postoje prikazi kovačkoga, potkivačkoga i postolarskoga, ali i obrta za obradu konoplje i lana do platna, potom prikazi licitarskoga, medičarskoga i svjećarskoga kao i bačvarskoga i lončarskoga obrta. Rekonstruirani su i svakodnevni događaji, situacije i životne rutine poput zagorske svadbe, života mladoga bračnog para, života u komorici, ali i općenito života i gospodarstva jedne zagorske obitelji s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Posebnu pozornost privlače prizori izrade pučkih svirala i drvenih dječjih igračaka, tako karakterističnih za današnje Hrvatsko zagorje, prikazi različitih majstora i radionica kao i prizor tradicionalne proizvodnje kruha, jednostavno naslovljen Od zrna do pogače.

Većina izložaka smještena je u tipičnim zagorskim drvenim kućama, „hižama“, od kojih je većina autohtona (izvorne kuće iz Kumrovca), dok je dio njih za potrebe muzeja na otvorenom dopremljen iz drugih dijelova Hrvatskoga zagorja. Oko kuća nalaze se tradicijske okućnice i vrtovi, štagljevi i drvene kolčane ograde. U skladu s vremenom u kojemu je muzej postavljen, ne čudi što je u središtu muzejskoga postava obnovljena rodna kuća Josipa Broza Tita, u kojoj se nalazi etnografski i povijesni postav muzeja. Ondje se nalazi i stara škola, u kojoj su rekonstruirani nekadašnja učionica i učiteljev stan.

Etnoselo, odnosno Muzej „Staro selo“ Kumrovec, svakako je vrlo uspio primjer etnografskoga muzeja na otvorenom – skansena.

Dvorac Lužnica: Dvorac u bajkovitom okruženju

Smješten u bajkovitom okruženju zelenoga šumarka zapadno od Zaprešića, dvorac Lužnica privlači pozornost ne samo mirom, nego i činjenicom da u njemu danas žive i rade časne sestre iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.

Riječ je o jednokatnom baroknom dvorcu koji je sagrađen sredinom 18. stoljeća, vjerojatno na mjestu ranijega kaštela. Najstarije je povijesno svjedočanstvo o dvorcu Lužnici dokument iz 1761. koji govori o posveti grofovske kapele unutar dvorca. Prvi vlasnici imanja bili su članovi plemićke obitelji Čikulin, koji su na hrvatske povijesne prostore došli iz Italije krajem 16. stoljeća. Najistaknutiji predstavnik obitelji bio je Julije Čikulin (1580. – 1634.) i bio je upravitelj posjeda kneza Nikole Šubića Zrinskoga. Zrinski ga je optužio za pronevjeru i oduzeo mu imanje. Ali nakon sloma zrinsko-frankapanske urote Čikulini su 1685. vratili Lužnicu u svoje vlasništvo i ostala je u njihovim rukama do početka 18. stoljeća, kada su je kupili članovi obitelji Moscon.

 

Naselje Rastoke se spominje od 17. stoljeća (sasvim sigurno postojalo je i ranije), no većina današnjih nastambi potječe s kraja 19. i početka 20. stoljeća

 

Sredinom 18. stoljeća posjed Lužnica pripao je tada vrlo uglednoj plemićkoj obitelji Rauch, a ubrzo je postao i njihovo glavno sjedište. Godine 1791. Pavao Rauch obnovio je, odnosno nanovo izgradio dvorac, o čemu svjedoči natpis na rezbarenoj vertikali stuba glavnoga drvenog stubišta. U Lužnici se rodio hrvatski ban Levin Rauch (1819. – 1890.), koji je u vrijeme svojega banovanja sklopio Ugarsko-hrvatsku nagodbu. Njegov sin Pavao (1865. – 1933.) također je postao banom 1908., ali je nakon veleizdajničkoga procesa morao dati ostavku. Pavao je 1925. prodao Lužnicu sestrama Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, koje su dvorac prenamijenile u starački dom. Sestre su ga 1928. preimenovale u Marijin dvor te pod tim nazivom i danas ondje djeluje duhovno-obrazovni centar.

Tlocrtno gledano, dvorac Lužnica ima oblik slova U, a glavno mu je pročelje okrenuto prema jugu. Bočna krila jednake su dužine i zatvaraju malo ulazno dvorište. Najprepoznatljivije su vizure dvorca cilindrične kule na vanjskim uglovima, koje su od vremena svoje izgradnje namijenjene za stanovanje, a ne za obranu. Poseban je ukras dvorca i središnji rizalit na južnom pročelju. Riječ je o istaknutom dijelu koji u cijeloj svojoj visini izbija iz zidne mase, a svojim završetkom može nadvisivati krovnu masu samoga dvorca. Također treba istaknuti kovanu ogradu balkona na prvom katu, na kojoj se nalaze inicijali bana Levina Raucha, te činjenicu da su sva pročelja plastično obrađena tako da su prizemlja ukrašena rustikalnim prikazima, dok se na prvom katu nalaze figuralni reljefni ukrasi, osobito poprsja muških i ženskih likova.

Unutrašnjost dvorca opremljena je namještajem iz 19. stoljeća, a treba spomenuti i kapelu Sv. Križa, koja se nalazi na prvom katu. Opremljena je kasnobaroknim inventarom. Od dvorskoga inventara očuvano je nekoliko kaljevih peći iz 19. stoljeća i kamena balustrada na stubištu.

Dvorac i današnji duhovni centar Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga okružuje velik perivoj površine od oko 2,5 km², uređen u engleskom stilu. Perivoj je vjerojatno nastao krajem 18. stoljeća, nakon izgradnje dvorca, i u njemu se nalaze brojne krivudave staze, klupice i veće ili manje zelene površine, povezane s obližnjom šumom. Posebnu pozornost privlači kuhinjski vrt površine od oko 800 m², koji ima pravilan kvadratični raster. U perivoj su krajem 19. stoljeća umetnuti brojni romantičarski vrtni elementi poput kamenih gromada i agava, tipični tadašnji modni hortikulturni detalji.

Zbog svojega spoja arhitekture i perivoja dvorac Lužnica svakako zaslužuje da ga se posjeti.

Fortica i Ljubačka vrata: Utvrda koja još krije svoje tajne

Tijekom Domovinskoga rata (1991. – 1995.) jedina kopnena veza između Dalmacije i ostatka Hrvatske bili su cesta preko otoka Paga i Paški most. I tako je bilo do oslobođenja Maslenice i izgradnje privremenoga pontonskog, a kasnije i obnove srušenoga mosta. Brojni putnici mogli su uočiti dobro očuvane ruševine stare utvrde na samome kraju Paga. Riječ je o utvrdi Fortici, koja je izgrađena kako bi čuvala Ljubačka vrata, uzak morski prolaz kojim se prilazilo Velebitskom kanalu.

Nažalost, prošlost utvrde još uvijek nije detaljno istražena, ali jasno je da je izgrađena kako bi se nadzirao pomorski put kroz Ljubačka vrata. Taj je put vrlo star i važan pomorski pravac koji je prikazan i na najstarijim pomorskim kartama iz 1. st. pr. Kr. Njime su se koristili razni trgovački brodovi ploveći od sjevernoga rta otoka Paga, rta Lun, uz obalu sve do Ljubačkih vrata i dalje, do udaljenijih luka u Dalmaciji. Naravno, pomorski promet odvijao se i obrnuto, od Dalmacije prema sjevernom Jadranu. Budući da su trgovački brodovi tijekom srednjega i ranoga novog vijeka često bili izloženi napadima gusara, radi sigurne plovidbe trebalo je izgraditi utvrdu. Forticu su izgradile mletačke vlasti tijekom 17. stoljeća. Od njezinih ostataka danas dominira središnja građevina, svojevrsni donžon, izgrađen za smještaj vojne posade i za obranu. Poprilično su dobro očuvani zidovi glavnoga dvorišta nepravilna pravokutnog oblika. Na Fortici još uvijek traju konzervatorski radovi, nakon kojih će ona zasigurno zasjati punim sjajem.

Utvrda je smještena na području na kojem puše bura, pa je čitav prostor ogoljen od vegetacije, što dodatno pojačava dojam kontrasta bijelih stijena i kamenih zidova utvrde, s jedne strane, i plavetnila mora, s druge strane. Zbog gotovo nestvarnoga prizora Fortica zaslužuje biti cilj ljetnih izleta mnogobrojnih turista na Pagu i na obali.

Rastoke: Vile, mlinovi, nesretne ljubavi, indijanci … svaki slap ima svoju priču

Svaki putnik koji prolazi kroz grad Slunj, prelazeći most preko Korane izgrađen 1950-ih godina, nalazi se pred iskušenjem poput Odisejeve družine, no umjesto pjesme sirena neodoljivo ga privlače hučeći slapovi i vodopadi na ušću Slunjčice u Koranu. Doslovno se i preneseno nalaze u sjeni obližnjih Plitvičkih jezera, nerijetko se obilaze u istom danu, brojnim slapovima i jezercima podsjećaju na njih, pa ih i nazivaju Malim Plitvicama. Unatoč tomu, Rastoke zaslužuju zasebnu priču. Na prvi pogled nepristupačan teren, prošaran vodenom pjenom slapova, već je stoljećima dom gostoljubivim i vrijednim stanovnicima koji su upregnuli snagu vode u nekada brojne mlinove kako bi mljeli žito iz obližnjih, ali i udaljenijih sela. Danas ih je u funkciji samo nekoliko kao uspomena na davna vremena. Oni su autentično mjesto na kojemu se mogu kupiti domaći proizvodi, pripremljeni prema starim receptima, ili vidjeti koševi, preteče perilica rublja, u kojima je voda prevrtala odjeću dok ne bi bila posve čista.

Naselje se u pisanim tragovima spominje od 17. stoljeća (sasvim sigurno postojalo je i ranije), no većina današnjih nastambi potječe s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Pošto su znatno oštećene tijekom Domovinskoga rata, za vrijeme obnove vraćen im je nekadašnji sjaj. Zahvaljujući ambijentalnoj vrijednosti i graditeljskom nasljeđu, još su 1960-ih uvrštene u Registar nepokretnih spomenika kulture.

(danas objedinjeni Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske). Izgrađene su od drva i sedre, šupljikave stijene koja nastaje taloženjem vapnenca na okolnim slapovima, na nekoliko otočića skladno prateći teren.

 

Unutrašnjost dvorca Lužnica opremljena je namještajem iz 19. stoljeća, a kapelu Sv. Križa krasi kasnobarokni inventar. Od dvorskoga inventara očuvano je nekoliko kaljevih peći iz 19. stoljeća

 

Obići Rastoke u bilo koje godišnje doba užitak je za sva osjetila jer će vas očarati procvale voćke, livadno cvijeće, dozreli plodovi, šareno lišće i njihovi mirisi, a čaroliju koju snijeg i led stvaraju na sedrenim barijerama teško je dočarati riječima. Diveći se slapovima, nailazi se i na indijanski totem koji je mnogo manja zagonetka znamo li da se 1962. na okolnim lokalitetima snimao film Winnetou. Veći slapovi nose upečatljiva imena. Prvi slap (koji se zove upravo tako, Prvi) teče ispod spavaćih soba nekadašnjega mlina. Ondje su ih smjestili vodeći se mišlju o tome kako je umirujući zvuk vode najbolja uspavanka. S obzirom na to da je na onom mjestu sada ugostiteljski objekt, pretpostavku nije moguće provjeriti, barem ne bi bilo pristojno. Buk je najveći slap. Stručno govoreći, to je vodopad čija se voda u velikim količinama obrušava u Koranu i stvara znatnu buku kao i voda drugih bukova u krškim krajevima Hrvatske. Za lijepa vremena u podnožju Buka u vodenoj maglici formira se duga na užitak ljubiteljima lijepih fotografija. Hrvojev je slap, prema legendi, ime dobio po čovjeku koji se bacio s njega zbog nesretne ljubavi. Velik dio sedrene barijere na ovom je slapu odlomila u proljetnoj noći 1914. velika količina vode, nastala otapanjem snijega. Dvije sedrene gromade i danas djelomično pregrađuju tok Korane podižući joj razinu. Zbog više razine rijeke „snizio” se i stišao najglasniji Buk. Vilina kosa utjelovila je gustu, raščešljanu kosu vila iz slavenske mitologije. One mogu biti dodatni motiv za posjet Rastokama jer su o susretima s vilama tijekom dugih noći nekada razgovarali mlinari i njihovi klijenti, a sada to čine turistički vodiči i turisti. Priče govore o tome kako su nerijetko vile plesale kolo uza slapove i zvale mlinare da im se pridruže ili su jahale njihove konje cijelu noć te ih, zadihane i s ispletenim pletenicama u grivi, ostavljale na mjestu na kojemu su ih i našle.

Rastoke su ime dobile prema načinu na koji voda Slunjčice teče. Ulijevajući se u Koranu, ona se rastače u 23 slapa, jednako kao što bujaju i osjećaji posjetitelja ovoga čarobnog mjesta. Na putu iz unutrašnjosti prema Dalmaciji ili obrnuto, Rastoke su svakako razlog zbog kojega se isplati poći državnom cestom D1; dapače, u više navrata.

Zeleno jezero: Jezero koje je dobilo drugu priliku

Brojnim poljima u kršu zaštitni su znak rijeke ponornice koje njima protječu, a u slučaju Imotskoga polja rijeku Vrljiku u drugi su plan istisnula brojna jezera. Malotko nije čuo za Crveno i Modro jezero na području Imotskoga, no popisu treba dodati još nekoliko jezera na sjeverozapadnom rubu Imotskoga polja. Među njima najveće je Prološko jezero, a jedino je umjetno akumulacija Ričice, koja je glavni lik ove priče.

U davnoj prošlosti, kada su ovo područje naseljavali ilirski Delmati, na današnjem lokalitetu Ričicama nalazilo se prirodno jezero čije nam ime nije ostalo zabilježeno kao ni mnogo toga o ondašnjim stanovnicima. Pouzdan su dokaz postojanja jezera fosili školjaka, puževa i riba na padinama iznad nekadašnjega zaselka Parlova, ali i metalni prsteni za koje su Delmati vezali svoje brodice kojima su plovili jezerom. Dva takva prstena i danas stoje na okolnim liticama, bivšoj obali jezera. Ime tadašnjega jezera nije zabilježeno jer je nestalo prije dolaska Rimljana, koji su prvi temeljito zapisivali imena mjesta i lokaliteta na ovome području. Voda je, prelijevajući se preko prirodnih barijera, izdubla kanjon prema Prološkom jezeru s vremenom oblikujući današnji kanjon Badnjevice.

Na nepropusnom dnu staroga jezera nastalo je plodno polje, ispresijecano brežuljcima i uzvisinama, koje je svojim zelenilom odudaralo od uobičajenih krajolika kamenitoga krša Dalmatinske zagore. U njega su se slijevali brojni tokovi iz okolnih izvora koji su bili aktivni zimi i na proljeće te su se ulijevali u dvije veće „rječice” Vrbicu i Ričinu, po kojima je lokalitet i dobio ime Ričice. Vode iz susjedne Bosne i Hercegovine koje je donosila bujična Ričina periodično su poplavljivale polje, a tekući dalje kroz kanjon Badnjevice kao rijeka Suvaja, doprinosile su poplavljivanju područja Prološkoga blata. Kako bi se riješio taj problem i istodobno postavili temelji sustava za navodnjavanje Imotsko-bekijskoga polja, 1985. je sagrađena akumulacija Ričice, poznatija kao Zeleno jezero. Ovakvi projekti gotovo uvijek podrazumijevaju potapanje naseljenih mjesta i raseljavanje postojećega stanovništva. Nažalost ili nasreću, ovdje je raseljavanje već bilo uznapredovalo iz socioekonomskih razloga, no svejedno je nekadašnje Donje Selo sa zaselcima Parlovima, Dujmovićima, Gujićima i Topalušićima završilo pod vodom. Prije njihova potapanja detaljno su evidentirani arheološki i etnološki spomenici, a nekropola stećaka u blizini negdašnjega Parlovljeva mosta premještena je u dvorište župne crkve sv. Ivana Krstitelja. Istraživanje grobova izazvalo je priličnu nelagodu tadašnjim stanovnicima koji su vjerovali da će im zbog toga nevrijeme i tuča uništiti ljetinu. Prema njihovim pričama, selo je zaista zadesilo nevrijeme koje su oni povezali s tim istraživanjem, a kao dodatni dokaz nesreće navodili su i primjer sumještanina koji je našao prsten ispod jednoga od stećaka i stavio ga na prst. Međutim, još iste večeri prst mu je toliko natekao da su ga morali odrezati pošto su prerezali prsten. Inače, smatrali su da se ispod stećaka krije veliko blago jer su znali viđati velike zmije kako ga čuvaju. Danas se raseljeni Ričičani okupljaju u većem broju na blagdan svetoga Ivana Krstitelja, a baštinu i tradiciju održavaju uz pomoć udruga. Jedan od projekata bio je ponosno istaknuti kako iz Ričica potječu dva nositelja olimpijskih zlatnih medalja: Mate Parlov (boks, zlato 1972.) i Josip Pavić (vaterpolo, zlato 2012.). Na ulazima u „olimpijsko selo” Ričice postavljene su fotografije zlatnih olimpijaca.

Brana je dovršena 1985., a konstruirana je kao kameni nasip s kosom glinenom jezgrom visine 45 metara, širine u kruni 8 metara i ukupne dužine 178 metara. Poplave je zaustavila, no planirano navodnjavanje 8000 hektara obradivih površina nije još provedeno u djelo. Nakon više od 30 godina postojanja neke su se procjene na kojima se temeljila eksploatacija jezera pokazale nepouzdanima. Iako je površina sliva nešto veća od 300 km2, u jezero u prosjeku dolazi samo trećina pri projektiranju predviđene količine vode, a gubici procjeđivanjem s vremenom se povećavaju. Zbog toga je jezero nakratko i presušilo 2012. godine. U planu je projekt sanacije kritičnih vodopropusnih mjesta kojim bi se povećala raspoloživa količina vode i tako omogućilo dovršenje planiranoga sustava navodnjavanja i eventualne gradnje manje hidroelektrane. Bez obzira na dinamiku tih planova, Zeleno jezero privlači sve više posjetitelja, na njemu se vide jedrilice i plivači, planiraju se urediti plaže i šetališta te se mogu očekivati gužve i drugim danima, a ne samo na blagdan svetoga Ivana Krstitelja, koji okuplja raseljene Ričičane. Kako oni sami kažu: „Zaludu mliko u krave kada nema uprave.” Međutim, sudeći po planovima, bit će neke koristi od ovoga “mlika”.

Komentiraj