FELJTON: Najdramatičniji dani HDZ-a: nakon Pregovora, gubitak izbora i optužnica

 

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Premijerka’ u kojoj bivša predsjednica Vlade i HDZ-a Jadranka Kosor opisuje kako je nakon uspješno završenih Pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku uniju doznala da je USKOK započeo istragu protiv stranke

Parlamentarni izbori 2011. održani su 4. prosinca. Hrvatska demokratska zajednica koju sam vodila izgubila je te izbore, jer se izbori te godine i nisu mogli dobiti, iako su u lipnju završeni hrvatski pregovori za EU. Nitko od nas u vodstvu HDZ-a nije se nadao da ćemo pobijediti jer je stranka bila pod istragom, bivši predsjednik stranke je bio pod istragom, potpredsjednik stranke je bio pod istragom a i mnogi drugi su bili pod istragom. Nakon završetka pregovora i naznaka početka gospodarskog oporavka, negdje u rujnu 2011. godine, HDZ je dobro stajao u istraživanjima javnog mišljenja i čak smo se u jednom trenutku i izjednačili s SDP-om, ali je onda došla ta zloslutna obavijest iz DORH-a koja nas je ipak sve šokirala i u javnosti poništila gotovo sve što je napravljeno da bi se hrvatski pristupni pregovori završili.

Toga dana bila sam na još jednom ritualnom, a već lagano i predizbornom službenom putu u Donjem Miholjcu kad me tajnica iz stranke obavijestila da je stiglo pismo iz DORH-a. Rekla sam joj da ode u prostoriju u kojoj će biti sama, otvori omotnicu i pročita mi što piše. Čitala je jadna tajnica zamuckujući, a meni se vrtjelo u glavi, bili smo na ručku u nekom hladnom restoranu s masnom slavonskom hranom i jednako tako masnim priborom za jelo, a ja sam tajnici rekla da to pismo zatvori u veliku kuvertu i nikome ništa ne govori dok ja ne dođem. Pa sam onda odmah redom nazivala svoje kolege članove užeg vodstva stranke i sazvala sastanak za kasno poslijepodne u Zagrebu. Svi su odreda bili iznenađeni što ih zovem i što im ništa ne govorim o povodu za tako brzinski i nenadani sastanak, što bezuvjetno tražim da dođu i što im telefonom ne želim reći o čemu se radi i zašto zvučim tako oporo i zašto mi ništa od njihovih doskočica nije smiješno.

Većina se pokušavala ispričati i zamoliti da ne dođu jer su bili negdje na putu i nije im se vraćalo u Zagreb, ali sam ja tvrdo, suho i beskompromisno tražila da svi oni odmah prekinu sve svoje aktivnosti i upute se u stranačke prostorije. Samo sam im naglasila da se radi o preozbiljnoj i sudbinskoj stvari.

Telefonirajući okolo i sama sam prekinula taj masni i obilni objed, otkazala sve aktivnosti za poslijepodne i krenula prema Zagrebu. Bilo nas je nekoliko u kombiju, svi su šutjeli, ja sam šutjela, a napetost se mogla mijesiti rukama. Iako sam bila upoznata s detaljima pisma koje je stiglo iz DORH-a nisam o tome htjela razglabati preko telefona, a ni s kolegama ministrima i ostalima u kombiju, srce mi je lupalo, a u glavi mi je tutnjila cijela kompozicija zbrkanih misli koje su se sudarale i međusobno gazile.

Čekala sam da se svi okupimo u stranačkim prostorijama, pročitala im pismo DORH-a u kojem smo obaviješteni da je protiv stranke pokrenuta istraga i odmah najavila da ću oko toga sazvati konferenciju za novinare. Rekla sam kolegama kako mislim da je nužno o svemu što se događa, a za stranku je sve to bilo opasan i nepopravljiv udarac u izbornoj godini, odmah izvijestiti hrvatsku javnost prije no što bilo kakva informacija iscuri u medije pa tako i u javnost.

 

 

Bila sam na putu u Donjem Miholjcu kad me tajnica iz stranke obavijestila da je stiglo pismo iz DORH-a. Rekla sam joj da ode u prostoriju u kojoj će biti sama, otvori omotnicu i pročita mi što piše. Čitala je jadna tajnica zamuckujući, a meni se vrtjelo u glavi

 

 

Nisu svi moji kolege iz tzv. užeg vodstva stranke jednako odlučno podržali ideju o sazivanju konferencije za novinare i izlaganje brojnim neugodnim pitanjima, jer se u tim uvjetima ni jedno ugodno pitanje, naravno, i nije moglo očekivati. Raspravljali smo o svim posljedicama činjenice da je stranka pod istragom, bio je to težak i mučan sastanak na kojem smo manje govorili, a više šutjeli i zdvojno se pogledavali. Neki su cijelo vrijeme sastanka gledali u stol, a ja sam osjećala i znala da ću ako taj sastanak duže potraje jednostavno eksplodirati i početi nekontrolirano urlati. Ne na njih, svoje kolege i suradnike, ne na bilo koga određenog, već na sudbinu i zbog sudbine koja mi u mojem predsjedničkom i premijerskom mandatu nije dala ni jedan trenutak radosti koji ne bih platila nebrojenim trenucima žalosti, jada, ljutnje i poraza .

Na konferenciju za novinare stigli su mnogi, igla se više ne bi mogla ugurati u stranačke prostorije namijenjene konferencijama za novinare pa sam ja, najprije nervozna a potom opasno mirna, ali s velikom teškom gvaljom u grlu rekla sve što se imalo za reći o dopisu koji je stigao iz DORH-a. Rekla sam da samo najjači pojedinci i najjače stranke mogu čistiti svoja dvorišta te kako i činjenice o kojima razgovaramo pokazuju snagu i odlučnost HDZ-a i da je to jasan pokazatelj da se ni na koji način, ni ja kao predsjednica stranke i Vlade, ne radi pritisak na DORH i USKOK. Da nešto rade, ali i da nešto ne rade.

Dok sam govorila i izgovarala, naravno, i neke od teških političkih fraza, u očima novinara vidjela sam dosadu, zluradost i podsmijeh, blablablabla, čulo se iz njihova međusobnog šuškanja jer sam im bila dosadna, išla sam im na živce i jedva su čekali da moj monolog završi. Kad sam izgovorila sve što sam mislila reći, u možda najtežoj svojoj političkoj ulozi do tada, prvi je ruku podigao novinar Hrvoje Krešić, tada novinar RTL-a, i postavio kratko i jasno pitanje koje me gotovo prepolovilo i onemoćalo: “Gospođo Kosor, kada ćete dati ostavku?”, pitao je ledeno Krešić.

Najprije mi se činilo da nisam dobro čula ili razumjela pa sam sama sebi prevodila to kratko i jasno, a meni zapravo dugo i nejasno pitanje, pitala sam samu sebe zašto i kako to, i odmah se silno uvrijedila zbog činjenice da on jednostavno ne prepoznaje moje napore u borbi protiv korupcije i svakovrsnog kriminala. Da, bila sam najprije silno uvrijeđena što se očito nisu prepoznala ne samo moja postignuća za koja sam ja mislila da su postignuća, nego je sve to što sam radila bilo izvrgnuto i ruglu i prijeziru. Ali, onda sam se u nekom trenutku silno ohladila, zaledila i odjednom razumjela i pitanje i kontekst te sama sebe uvjerila da moram odgovoriti mirno i što je više moguće pametno i koncentrirano. Površno pribrana rekla sam da naravno neću dati ostavku ni na jednu svoju dužnost i funkciju, ni stranačku ni u Vladi, jer se to zbog čega je stranka pod istragom dogodilo u vrijeme prije no što sam postala predsjednica stranke i Vlade. Ali je Krešić bio neumoljiv, smatrao je da ostavku trebam dati jednostavno i jasno zbog zapovjedne odgovornosti. Zanimljivo je bilo da ni tada ni poslije nitko nešto slično nije tražio ni od jednog drugog stranačkog čelnika, nekog drugog člana vodstva stranke, šireg ili užeg. Moji kolege su, pretpostavljala sam, zahvaljivali dragom Bogu što nitko njih javno ne poziva na ostavke i što se mogu ugodno smjestiti u hladovini tada pomalo groteskno tužne predsjednice koju se nesmiljeno tuklo sa svih strana. I opet sam se u tim trenucima osjećala nepopravljivo i neizlječivo sama.

I kad je ta presica završila i kad su se svi razišli i kad sam se vratila u Vladu i kad sam tamo ostala i fizički potpuno sama, sjedila sam u svojem premijerskom uredu i prepustila se sjećanjima na divno ljekovit susret s Donaldom Tuskom u Varšavi u srpnju te godine. To je bio susret zbog kojega sam se silno radovala i koji me ispunio dugoročnim veseljem. Svaki susret s Donaldom Tuskom bio je iznimno ugodan i pun dobrih emocija i vibracija jer smo se nekako ljudski našli, razumjeli i iskreno poštovali. Tusk je u Hrvatskoj bio u vrijeme jagoda, šetali smo Dolcem i kušali ih, a kad sam ja došla u Varšavu pričao mi je kroz smijeh kako su ga neki u Poljskoj kritizirali zbog toga što je hrvatske jagode hvalio kao najbolje.

U Varšavi smo se opet susreli u srpnju 2011., neposredno nakon što sam nazočila maloj svečanosti u Bruxellesu na kojoj su Barroso, Van Rompuy i Orban, jer je Mađarska predsjedala EU, objavili da je Republika Hrvatska završila pregovore.

Izgrlili smo se, popili kavu i brzo je Donald otvorio priču o potpisivanju Pristupnog ugovora. Ispričao mi je sve pojedinosti o tome dokumentu pa mi onda gotovo svečano najavio razgovor o nečemu zaista važnom, što je zahtijevalo moje odluke prije povratka u Zagreb. Napeto sam slušala, sve strepeći da će se opet otvoriti neki novi problem, nešto što nismo riješili, nešto što je naknadno iskrsnulo, neka zemlja članica s nekim specijalnim zahtjevom, uglavnom nešto što bi nas opet moglo baciti unatrag. Ja u tome trenutku nisam više bila spremna ni za kakve nove zadatke, ni za kakvo novo preotvaranje bilo čega, jer više nisam imala ni snage ni dovoljno motiva za išta što bi odgodilo potpisivanje Pristupnog ugovora ili na bilo koji način umanjilo radost zbog sjajno obavljenog posla koji mi je, nakon beskrajno puno padova i razočaranja, donosio konačno i istinsku osobnu radost. Onu vrstu radosti zbog koje sam se budila zadovoljna, i to ja koja sam cijeli svoj život bila izrazito loše volje ujutro od otvaranja očiju do poslijepodneva.

A onda je Donald Tusk počeo svoju divnu priču isprepletenu pitanjima zbog kojih se nisam prestajala smijati i radovati. Glavna tema o kojoj je Tusk želio razgovarati sa mnom bili su datumi potpisivanja Pristupnog ugovora i datum pristupanja Hrvatske koji se morao upisati u taj isti Ugovor.

Rekla sam mu da želim čuti najprije njegove prijedloge, jer su o njima vjerojatno već razgovarali u Europskom vijeću, te da bi bilo dobro da sve te prijedloge nekako pokušamo uskladiti tako da svi budu koliko god je moguće zadovoljni. Dobro, dobro, rekao je i najavio da će on nešto predložiti, da je to sve promjenjivo i da ja mogu onda predložiti neke sasvim nove datume ako mi se njegovi prijedlozi ne budu dopadali.

Slušala sam s veseljem taj podulji Tuskov uvod, otezao je s konačnim prijedlogom, nekako se skanjivao, a ja sam razmišljala kako je naprosto nevjerojatno da smo došli u fazu kad razgovaramo o datumu ulaska Hrvatske u EU i kako mi je sve prihvatljivo, jer, hej, gdje smo bili a gdje smo sada, mislila sam. Rijetko dobre volje bila sam toga dana u Varšavi, raspoložena kao nikada u sve vrijeme premijerskog mandata pa sam, dok je Donald Tusk govorio gradeći dugi uvod do trenutka kad će mi priopćiti prijedloge, sama sebi ponavljala kako je politika ipak sjajan posao u kojem se mogu dotaknuti i zvjezdani trenuci iskrene i prave radosti. Baš prave radosti, koja čovjeka čini laganim i sposobnim za sve pa i za podnošenje najtežih udaraca. I onda je moj prijatelj Tusk predložio, u ime svih država članica koje je predstavljao, da datum potpisivanja Pristupnog ugovora za ulazak Republike Hrvatske u EU bude 9. prosinca te 2011. godine, a da u tome Ugovoru potpišemo kako će i formalno RH postati članica EU 1. srpnja 2013. godine.

Datume za koje sam doslovno živjela, Tusk je izgovorio poluglasno, gledajući me netremice i neprekidno napominjući da je sve to promjenjivo, ako mi nešto od toga ne bude po volji. Dok je govorio ja sam bila ozbiljna i nastojala ostavljati dojam preozbiljne osobe koja mora donijeti teške odluke, iako sam u sebi, slušajući ga, pjevala sve pjesme koje su mi bile drage, zahvaljujući dragom Bogu na darovima koji se podastiru preda mnom. Kad je završio, namjerno sam napravila podužu stanku, pila kavu, pogledala u mobitel, popravljala kosu. Pa sam onda lagano krenula sa: “Pa, gledaj Donalde…” I rekla mu da što se tiče datuma potpisivanja Pristupnog ugovora zapravo i nemam ništa protiv, da je 9. prosinca rođen moj sin Lovro pa, eto, njegov rođendan možemo proslaviti u Bruxellesu na potpisivanju ugovora.

Donald Tusk najprije me gledao zaprepašteno, pa začuđeno pa radosno, smijući se na onaj njegov neobično simpatičan način, od uha do uha. “Sjajno, sjajno!”, govorio je, a ja sam nastavila, zastajkujući i otežući. “A što se tiče datuma ulaska, 1. srpnja, moram reći da i to nije tako loše jer sam 1. srpnja rođena ja!”

Donald Tusk je pljesnuo rukama, iskreno se veselio, smijali smo se glasno, kao dvoje srednjoškolaca na maturalnom puto-vanju, sasvim neprilično premijerima, zagrlili smo se prijateljski, on je neprekidno ponavljao kako je sve to nestvarno, a ja sam opet i opet u svemu što se toga trena događalo vidjela znakove koji su potvrđivali da se sve isplatilo, svi padovi i sve uvrede i sva razočaranja te da sam zapravo i nagrađena i blagoslovljena.

Toga predivnog, čarobnog i bajkovitog varšavskog dana kad sam saznala na koje datume ću potpisati Pristupni ugovor i kad će RH postati članica EU, sjetila sam se u jako rano jutro prosinca 2011. u Bruxellesu, uoči toga sata i trenutka kad ću toga dana i toga prijepodneva potpisati Pristupni ugovor. I kad će Republika Hrvatska de facto postati članica EU.

Dana 9. prosinca 2011. ustala sam rano, umorna i bolesna, sa mnom je bio i moj sin Lovro kojeg sam zamolila da mi pomogne zatvoriti zatvarač na haljini, jer ga zaista nisam mogla zatvoriti ni nakon desetominutnog prtljanja. Ništa nisam mogla sama, htjela sam odjenuti novi kompletić, haljinu i sako od lijepog samta za koji sam i tada u Bruxellesu i dugo poslije mislila da je tamnoplavi, a tek puno vremena nakon tog odijevanja sam shvatila da je crni, pa sam pozvala Lovru da mi pomogne navući i sako, jer su se rukavi haljine otimali ispod rukava sakoa i povlačili se prema gore. Bila sam jako bijesna na sebe što sam za taj dan odabrala baš komplet od samta, jer su rukavi sakoa očito bili preuski i to sam objašnjavala sinu, a on se jako čudio mojim molbama i cendranju, jer sam užasnuta shvatila da sam u Zagrebu zaboravila i veći dio šminke koja mi je toga jutra bila više nego potrebna. Nisam mogla naći rumenilo ni maskaru u danu za koji sam mislila da je to onaj u kojem jednostavno moram dobro izgledati, bila sam izvan sebe što sam sve to zaboravila u Zagrebu ili mi je sve to možda poispadalo negdje putem, budući da sam prije dolaska u Bruxelles bila u Marseilleu na sastanku Europske pučke stranke. Sve se to događalo dakle 9. prosinca, u Marseilleu sam bila 8. prosinca, a 4. prosinca u Hrvatskoj su održani parlamentarni izbori na kojima je Hrvatska demokratska zajednica, koju sam vodila, izgubila. To su naime bili takvi izbori za koje smo svi znali da ih HDZ ne može dobiti, a ja sam se nekako do posljednjeg dana nadala da će birači ipak znati cijeniti beskompromisnu borbu protiv korupcije koja je došla i do vrata naše, vladajuće stranke, ali i veliko postignuće završenih pregovora za EU.

 

 

Raspravljali smo o svim posljedicama činjenice da je stranka pod istragom. Neki su cijelo vrijeme gledali u stol, a ja sam osjećala i znala da ću ako taj sastanak duže potraje jednostavno eksplodirati i početi nekontrolirano urlati

 

 

Ja sam, dakle, i na sastanak Europske pučke strane u Marseillesu i u Bruxelles na potpisivanje Pristupnog ugovora stigla kao tehnička hrvatska premijerka, sa svim ovlastima, naravno, ali u percepciji svih ljudi koji su me okruživali kao već bivša i ona koja je nepovratno izgubila izbore, iako izbore nisam izgubila ja kao osoba nego stranka koju sam vodila i predstavljala.

Sjedila sam, dakle, dan prije povijesnog 9. prosinca u Marseillesu na ranojutarnjoj kavi na otvorenome, bio je divan sunčani dan i lijepo me i džentlmenski tamo ugostio tadašnji hrvatski veleposlanik Mirko Galić. Razgovarali smo o Hrvatskoj i hrvatskoj perspektivi u EU, Galić je biranim riječima govorio o mojemu premijerskom mandatu i hrabrosti, o postignuću završenih pregovora kao ogromnom postignuću, a mene je, svaki put kad bi me oslovio s “predsjednice”, zapeklo posvuda i kao da bi me obuzimao neki stid, neki teški sram, neka tužna nelagoda zato što mi se veleposlanik obraća titulom koja mi zapravo više ne pripada. Iako sam formalno i na svaki način bila još predsjednica Vlade Republike Hrvatske i iako se u političkim i diplomatskim krugovima uvijek govorilo kako je “jednom premijer uvijek premijer”, ja sam se nakon gubitka izbora osjećala nekako ogoljeno i osramoćeno.

Dan u Marseillesu bio je kristalno vedar, idealan za šetnju i kavu uz more u prosincu i ta me ljepota samo u sekundama osnaživala da uspijem zaboraviti na težinu poraza na parlamentarnim izborima i kako je zapravo počeo moj oproštaj od života na koji sam navikla i za koji sam bila uvjerena da mi jednostavno pripada. Bila sam ljuta i tužna i mazohistički se nebrojeno pitala kako bi to divno bilo da smo na izborima pobijedili i da sam sad tu u Marseillesu kao pobjednica koja će uz sve to potpisati sutra i Pristupni ugovor za ulazak Hrvatske u EU.

Na sastanku EPP-a toga dana svi su me sućutno tapšali po ramenima, jer će kao sve još biti dobro i jer sam ja kao zapravo pobjednica jer sam završila pregovore, a to što su izbori izgubljeni, a Bože moj. A ja sam, jer sam to željela, stvarno na trenutke u sve to povjerovala ni ne sluteći kako je to jedan od posljednjih mojih sastanaka u tome formatu u Europskoj pučkoj stranci, jer nisam mogla ni slutiti što će mi se sve ubrzo dogoditi u mojoj stranci HDZ-u.

To je dakle bilo dan prije, a dan poslije, 9. prosinca rano ujutro, mučila sam se s haljinom posebno šivanom za tu prigodu, petljala sam neuspješno sa zatvaračem na haljini, mučila se s nedostajućom šminkom i užasnom prazninom u srcu koja me gušila i potapala, pa sam jedva razmjenjivala nužne kurtoazne rečenice sa suradnicima kad je započeo taj veliki i povijesni dan ne samo za mene već i za Hrvatsku. Zaista.

U hrvatskom izaslanstvu koje je za Bruxelles odredila Vlada Republike Hrvatske, bili su i predstavnici opozicije, a Vlada je, na moj prijedlog prethodno donijela i odluku da supotpisnik Pristupnog ugovora bude i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. To je bila odluka koju sam prethodno raspravila sa svojim vanjskopolitičkim savjetnikom Davorom Stierom i on se složio da bi to zbog države bilo jako važno, pa je time i sama svečanost potpisivanja trebala odavati dojam nedvojbenog slaganja svih sastavnica vlasti o europskom putu i perspektivama Republike Hrvatske.

Predsjednik Josipović stigao je u Bruxelles sa suprugom, mene je pratio moj sin, prethodnu smo večer bili na večeri koja je odisala napetošću, jer smo se Josipović i ja zakvačili oko toga tko će sljedeći dan, nakon potpisivanja Pristupnog ugovora otići na sastanak Europskoga vijeća. Uobičajeno je bilo i jest da na sjednice Europskog vijeća iz država članica u kojima je na snazi parlamentarni sustav idu premijeri pa sam i ja zato smatrala da je sasvim normalno da na taj sastanak odem ja.

Josipović je međutim inzistirao da to bude on pa smo se, preko posrednika, na kraju dogovorili da nazočnost na Europskom vijeću podijelimo: pola vremena će tamo sjediti on, a pola preostalog vremena ja. Jest da je to vjerojatno odavalo naše neslaganje, jest da je to bilo pomalo bizarno i djetinjasto, ali to je bio i jedini mogući kompromis te večeri, uoči povijesnoga 9. prosinca.

A kad se 9. prosinca u Bruxellesu pokrenuo protokol i kad su predsjednika Josipovića i mene najprije odveli u jednu prostoriju punu prozora i svjetla kako bismo se pripremili i koncentrirali za ceremoniju, ja sam se grozničavo pitala gdje su se to i kada izgubile moje emocije i zašto tamo sad samu sebe promatram kao strankinju koja je tu slučajno, a mogla je biti bilo gdje drugdje, i zašto me ne preplavljuju ni ponos ni radost nego samo neka vrsta tužnog ravnodušja. Dok smo se pripremali za odlazak na svečanost mojega života, ja sam samo iskreno željela da sve to što prije završi, da se vratim svojoj kući, zatvorim vrata, prestanem govoriti i možda uronim u san u kojem se neće pojaviti ništa od stvarnosti.

Jedino o čemu sam suvislo mogla razmišljati dok smo ulazili u dvoranu u kojoj je trebala uslijediti svečanost potpisivanja Pristupnog ugovora bila je strepnja hoće li nalivpero, kojim sam odlučila potpisati taj dokument, uistinu i proraditi. Moja je odluka, naime, bila da Ugovor potpišem nalivperom koje mi je za vrijeme audijencije 2010. poklonio sveti otac Benedikt XVI., kojem sam tada rekla kako ću tim njegovim darom potpisati Pristupni ugovor za EU, a Sveti Otac se na to dobrohotno nasmijao. On vjerojatno nije vjerovao u moje obećanje, a ja sam istinski vjerovala, iako nisam točno mogla artikulirati odakle mi taj optimizam, gdje se rađa i što ga hrani.

Organizatori svečanosti potpisivanja Pristupnog ugovora priredili su za potpisivanje posebne olovke, koje su bile prilagođene za poseban papir na kojem je bila otisnuta naša hrvatska knjiga ugovora. Svaki potpisnik, iz svih država članica, trebao je dobiti olovku nakon potpisivanja kao dar i sjećanje i sve je to bilo dio toga svečanog, ali skromnog briselskoga protokola. Za probu s mojim nalivperom nije bilo vremena i u trenutku kad smo se Josipović i ja popeli na to postolje za potpisivanje ja nisam prestajala strepiti od mogućnosti da moje papino pero ne propiše na tome specijalnom papiru i da nastane strka i sramota iz koje se neću moći izvući. Ali, kad je pero propisalo, kad sam osjetila kako klizi po papiru i ostavlja tragkoji ispisuje moje ime i prezime, naglo me zapljusnula istinska radost, ponos i veselje kakvom se ipak nisam nadala. Nisam se dala, nisam se opuštala, ali je to veselje bilo jače od moje suzdržanosti i žala što se ovo potpisivanje održava nakon parlamentarnih izbora koje smo izgubili.

 

 

‘Gospođo Kosor, kada ćete dati ostavku?’ pitao je ledeno Krešić. Silno sam se uvrijedila zbog činjenice da on jednostavno ne prepoznaje moje napore u borbi protiv korupcije i svakovrsnog kriminala

 

 

Na svečanosti potpisivanja održala sam solidan govor, glas mi je strašno drhtao, grlo se sušilo i bojala sam se da u nekom trenutku ne pogriješim, jer sam govor iskrižala rano toga jutra, promijenila uvod i kraj i više nisam bila sigurna hoću li se u tim popravljanim i išaranim dijelovima snaći. Padalo mi je na pamet da možda govorim bez papira, ali se ni na to nikako nisam mogla odlučiti zbog treme i straha pa sam se, dok sam izgovarala riječi i rečenice, trudila odavati dojam osobe koja sve kontrolira i potpuno je stabilna.

A onda sam u publici ugledala zabrinuto lice svojega sina. Samo njegovo lice, okruženo tolikima i dobronamjernima i nedobronamjernima, samo sam njegovo lice odjednom gledala kao da je u dvorani bio potpuno sam.

Osupnula sam se jer je bio napet i nervozan, lagano nagnut naprijed s loše zavezanom kravatom, kao da sjedi u visokom startu i činilo mi se da mi njegove lijepe oči govore “samo izdrži, sve je dobro”. Bio je to onaj moj sin koji zatomljuje emocije, ali je uvijek kad mi je teško tu uz mene i potpora bezuvjetna. Neočekivano i neželjeno htjele su me odmah preuzeti suze kad sam ugledala to napeto drago lice i jako sam se morala kontrolirati pa više nisam gledala prema Lovri, jer me njegova iskrena zabrinutost jako dekoncentrirala, a u isto vrijeme i tješila i snažila.

A onda je uslijedilo potpisivanje premijera ili predsjednika država članica Europske unije. Išlo je to rutinski, glatko, bez prevelikih uzbuđenja i svatko od njih je poslije potpisa dolazio čestitati Josipoviću i meni uz kurtoazne fraze čestitanja i bez nekog osobitog oduševljenja. Sve dok na red za potpisivanje nije došla njemačka kancelarka Angela Merkel. Poznavala sam je kao gotovo uvijek suzdržanu osobu, ženu bez vidljivih velikih emocija i takvu sam je poštivala od prvog našeg susreta u rujnu 2009. u Gdanjsku.

Nakon što je potpisala hrvatski Pristupni ugovor, Angela Merkel je došla do mene, uzela obje moje ruke u svoje ruke i rekla mi, gledajući me ravno u oči: “Zapamti, ovo je samo tvoja priča.” I onda me zagrlila snažno i prijateljski, punim zagrljajem, onako kako se grle prave prijateljice i bila sam gotovo sigurna da joj u očima vidim suze. Dok me grlila i tapšala po ramenima razumjela sam da me Angela zapravo hrabri da izdržim, jer je kao iskusna političarka znala kako i koliko mi se u tome svečanom trenutku mojega života tako teško na glavu sručio gubitak izbora prije pet dana, a znala je i da je trenutak kad bih mogla zaplakati jako blizu.

Neopisivo sam se bojala svojih izdajničkih suza, ja koju je predsjednik Stjepan Mesić u predsjedničkoj kampanji 2005. krstio pogrdno Suzanom, ja kojoj su se mnogi rugali zbog suza na pogrebima branitelja i na identifikacijama nestalih osoba, jako sam se bojala suza koje bi me mogle potpuno poniziti u tome prevažnom trenutku. Jer sam znala da ću, ako zaplačem, nezaustavljivo plakati bez prestanka i da me nitko i ništa više neće moći zaustaviti, da će mi se razmazati sva ta jadna šminka koju sam jedva nanijela na lice i izgledat ću kao neka tužna mala predsjednica koja je pukla od važnosti trenutka i onda će se samo o tome pričati. A nikada prije, zapravo, nisam kao tada u Bruxellesu imala potrebu plakati i od radosti i od žalosti.

I do kraja svečanosti kad god bi me netko spomenuo u govoru, Angela Merkel, koja je sjedila u redu iza mene, podviknula bi potpuno neuobičajeno i dosta glasno: “Bravo, Jadranka!” Bila je toga 9. prosinca više nego moja prijateljica, a žene su rijetko jedna drugoj iskrene prijateljice, bila sam joj jako zahvalna i nikako nisam mogla znati da će to tada biti naš posljednji susret. Jer sam uskoro postala bivša premijerka, ona je i dalje bila moćna kancelarka i naši su se putovi nepovratno razišli.

Naravno da je bilo i drugih divnih trenutaka, svi su poslije spominjali Pahora koji mi je, potpisujući hrvatski Pristupni ugovor, šeretski a prijateljski namignuo i zagrlio me poslije čvrsto, elegantan i dotjeran kao i uvijek, s divnim cipelama koje su, činilo se, bile potpuno nove.

Nakon potpisivanja Pristupnog ugovora otišli smo na ručak i tamo sam zgranuto sama sebi priznala kako je vidljivo i opipljivo da su se neki od mojih suradnika već udaljili od mene milijunima političkih godina. Pokušavala sam neuspješno nametnuti temu o pregovorima završenim u nemogućim uvjetima i uspješno obavljenom poslu za Republiku Hrvatsku, ali oni su se već uglavnom bavili samo vlastitim životima, očito planirajući kako će nastaviti svoja politička putovanja bez mene. Ministri moji, a otplovili toliko da čak više i ne žele ostavljati lažni dojam da su na istom brodu, razmišljala sam jedući hranu koja je više mene jela nego ja nju.

I onda je uslijedio završni šamar kakav samo stvarni život može zalijepiti i čemu nisu dorasli ni najvještiji scenaristi najboljih političkih trilera. Iz Zagreba mi je stigla obavijest da je

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podignulo optužnicu protiv Hrvatske demokratske zajednice, bivšeg predsjednika stranke Sanadera i ostalih za kaznena djela u vremenu od kraja 2003. do srpnja 2009. Bio je to veliki finale toga povijesnog dana, vijest koja me na dan potpisivanja Pristupnog ugovora za RH potpuno porazila, oduzela snagu i bilo kakvu mogućnost suvislog komentiranja. Naravno da je ta vijest pokrivala u medijima veliki uspjeh Hrvatske, koja je de facto postala članica Europske unije i vratila se za stol europskih država i naroda.

Kad smo se kasno toga dana vratili u Zagreb, u VIP salonu na aerodromu čekali su nas novinari. Kao premijerka koja je potpisala Pristupni ugovor nisam im više bila osobito zanimljiva i ja sam ih na neki način razumjela, jer sam konačno razumjela i činjenicu da sam tehnička premijerka u odlasku. Pa su pitanja postavljali uglavnom drugima.

Na kraju toga predugog dana vratila sam se kući potpuno prazna i jedino o čemu sam mogla misliti bila je haljina preuskih rukava i sako još užih rukava i kako ih skinuti sa sebe i koje sam jedva skinula sa sebe. Jedino olakšanje osjetila sam kad sam izula cipele s previsokim petama koje su bile odlične za fotografiranje, ali katastrofalne za moje bolno koljeno.

Komentiraj