FELJTON: Na krilima Kukoča i Rađe Jugoplastika je osvajala Europu

Objavljeno u Nacionalu br. 1228, 07. studeni 2021.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Najveći uspjesi hrvatskog sporta’ u kojem Dražen Beraković i Davor Lulić opisuju uspjehe splitske Jugoplastike, današnjeg Košarkaškog kluba Split, koja je čak bila proglašavana najboljom košarkaškom momčadi 20. stoljeća

Hrvatski je jezik tijekom povijesti prolazio kroz različite mijene; predstavnici službene vlasti nerijetko su ga držali manje vrijednim i provincijalnim te svisoka otklanjali svaku vrijednost njegovim ljepotama. Trebala su proći stoljeća da stekne punopravnost i status službenog jezika na području na kojem živi narod koji se njime u svakodnevnom životu služi od pamtivijeka.

Sličnu sudbinu dijelio je i hrvatski sport – od najstarijega doba život hrvatskoga čovjeka prožet je potrebom za dokazivanjem vlastitih sposobnosti. Nerijetko je to natjecanje bilo pitanje života i smrti, opstanka ili, u blažoj varijanti, barem pitanje časti i prestiža. Nebitno je li bila riječ o gladijatorskim borbama, o bitkama na bojnom polju, viteškim nadmetanjima ili pastirskim igrama, uvijek je konačni cilj bio biti bolji, uspješniji od ostalih.

Tko zna koliko je anonimnih uspješnih „sportaša“ tijekom vremena živjelo na prostorima unutar granica današnje samostalne Republike Hrvatske, koliko ih je svoju slavu pronosilo u starogrčkim ili starorimskim arenama, franačkim, austrijskim, talijanskim ili mađarskim poljima ispred kraljevskih ili carskih dvorova; koliko ih je, nažalost, i tragično skončalo ostavši u anonim­nosti opće povijesti, živeći tek neko kratko vrijeme u junačkim pjesmama i pričama svojih suvremenika. Ali upravo na temeljima takve „sportske“ povijesti tijekom vjekova razvila se specifična genetska predispozicija za uspješnost u disciplinama modernoga sporta.

Ono što je njihovim dalekim precima bilo pitanje opstanka, hrvatskim je sportašima otvorilo put prema vrhunskim sportskim rezultatima, uspjesima i medaljama s najvećih europskih i svjetskih natjecanja. Gotovo da nema sporta u kojem se tijekom proteklih stotinjak godina nije našao „netko naš“ tko se potrudio izdići iznad ostalih konkurenata i u stupnjevanju pridjeva velik i dobar, požrtvovnim višegodišnjim radom i talentom preskočio pozitiv i komparativ i okitio se superlativima najbolji i najveći.

Ovo je knjiga upravo o najboljim hrvatskim sportašima koji su svojim rezultatima ostvarili najveće uspjehe tijekom vremena koje bilježimo „dobom modernoga sporta“, o sportašima koji su postali najbolji u natjecanjima u konkurenciji najboljih europskih i svjetskih sportaša. I posveta svima koji su im na tom putu bili od pomoći – roditeljima i članovima obitelji, trenerima i učiteljima, sportskim djelatnicima i novinarima, gledateljima i navijačima, suigračima i suparnicima. Ovo je knjiga o najboljima od najboljih.

JUGOPLASTIKA

Najbolja košarkaška momčad 20. stoljeća

Splitska Jugoplastika, danas Košarkaški klub Split, službeno je proglašena najboljom košarkaškom momčadi 20. stoljeća. Točka. Kraj. Nema više – sve je rečeno u ovoj jednoj rečenici! Budući da se košarka kao sport etablirala tek u drugoj polovici 20. stoljeća, ovaj naslov možemo proširiti i titulirati splitski klub kao najbolji svih vremena. Dakle, nikada nitko nije igrao košarku kakvu je igrala splitska momčad predvođena Kukočem, Rađom, Perasovićem …

Generacija koja je u žutom dresu igrala sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, osvojila je dva naslova u Kupu Radivoja Koraća te umalo naslov prvaka Europe 1972. godine

Osvojili su Splićani tri uzastopna naslova prvaka Europe (1989., 1990. i 1991. godine), a nijednom na završni turnir nisu otišli u statusu favorita! Osvojila je i generacija koja je u žutom dresu igrala sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća dva naslova u Kupu Radivoja Koraća (1976. i 1977.), a sudačkom nepravdom uskraćena je i za naslov prvaka Europe u legendarnom finalu Kupa prvaka 1972. godine. Košarka koju su igrale ove dvije generacije Jugoplastike doista je bila užitak za gledanje.

Prvi europski trofej 1976.

Pošto su nesretno poraženi u finalu Kupa prvaka 1972. godine u Tel Avivu od Ignisa iz Varesea (70-69), splitski su Žuti djelomično osvježili momčad i nastavili nizati odlične rezultate. Petar Skansi završio je igračku karijeru i postao trenerom momčadi koja će dvije godine uzastopno osvojiti Kup Radivoja Koraća. Tada je konkurencija u ovom natjecanju bila puno izjednačenija i jača nego, primjerice, u Kupu prvaka; nastupalo je puno više kvalitetnih momčadi i osvajanje Kupa Radivoja Koraća imalo je visoku sportsku vrijednost.

Jugoplastika je natjecanje otvorila loše, porazom u Grčkoj od Panelliniosa (78-63), ali je u uzvratu na Gripama obilno nadoknadila zaostatak iz Atene (105-61). Ukupnom pobjedom nad Grcima izboren je prolazak u kvalifikacijsku skupinu, u kojoj je valjalo biti najbolji od četiriju momčadi, jer je samo pobjednik izborio plasman u polufinale. Suparnici su bili francuski Berck, belgijski Standard Liège i talijanski Mobilquattro Milano. Splićani su u obje utakmice bili bolji od Belgijanaca (87-83, 78-71), a s ostala dva suparnika upisali su poraz i pobjedu. Posebno je bila važna pobjeda nad Francuzima u uzvratu (90-69) jer je Berck na svom parketu pobijedio s visokih 20 koševa razlike (99-79). Taj jedan poen viška u ukupnom zbiru presudio je koja će momčad proći u polufinale. Splićani su prolaz potvrdili domaćom pobjedom nad Milanom (99-83), tako da minimalni poraz u uzvratu (101-100) više nije bio ni od kakve važnosti.

U polufinalu su Splićani za suparnika imali ponovo talijansku momčad. Sinudyne je u Bologni ostvario lijepu prednost (83-74), ali i ovoga puta Jugoplastika je na Gripama uspjela nadoknaditi zaostatak (92-79) i izboriti plasman u finale. A u finalu – ponovo Talijani. Chinamartini iz Torina bila je treća talijanska momčad u nizu koju su Splićani morali savladati za konačnu pobjedu. U Splitu je Jugoplastika uvjerljivo pobijedila (97-84), u uzvratu u Torinu nije pobijedila, ali nije ni izgubila. Uzvrat je okončan za košarku neuobičajenim rezultatom – neriješeno (82-82), dovoljno za veliko splitsko slavlje!

Bio je to lijep početak jedne velike trenerske karijere koju će ostvariti Petar Skansi. U pobjedničkoj momčadi nastupali su sljedeći igrači: Mladen Tudor, Branislav Stamenković, Ivo Škarić, Željko Jerkov, Branko Macura, Ratomir Tvrdić, Ivica Dukan, Duje Krstulović, Ivo Bilanović i Mirko Grgin.

Obrana trofeja 1977.

Obično se u sportu kaže da je teže obraniti nego osvojiti naslov, ali u slučaju Jugoplastike u Kupu Radivoja Koraća ovo nepisano pravilo nije vrijedilo. Splićani su naslov pobjednika ovoga natjecanja 1977. osvojili vrlo uvjerljivo; nije bilo tijesnih prolaza, kao ni izgubljenih utakmica, što je bio slučaj godinu dana ranije. Kao branitelj naslova, imali su Splićani i privilegij da ne moraju igrati kvalifikacijske utakmice, nego su se u natjecanje uključili tek u fazi po skupinama.

Ovoga puta u skupini su bile samo tri momčadi, a ždrijeb je Jugoplastiku ponovo spojio s belgijskim Standardom iz Liègea, koji su ponovo odradili s dvije komotne pobjede (88-84, 91-75). Puno ozbiljniji suparnik u borbi za polufinale trebala je biti talijanska momčad Canon Reyer iz Venecije. Splićani, pojačani povratnikom u momčad Damirom Šolmanom, Venecijance su odradili superiorno u objema utakmicama (95-66, 102-88) i već po tradiciji u završnici nastavili „talijanski“ niz.

U pohod na treći naslov prvaka Europe Splićani su krenuli bez Dine Rađe, Gorana Sobina i Duška Ivanovića. I, naravno, bez Božidara Maljkovića, koji se preselio na klupu Barcelone

U polufinalu ih je čekala momčad Stella Azzurra iz Rima, ali pitanje koja će od ove dvije momčadi u finale dobilo je odgovor već nakon utakmice na Gripama (96-71). Poraz u uzvratu u Rimu (87-76) bio je jedini koji je Jugoplastika te sezone upisala u Kupu Radivoja Koraća. U finalu koje se igralo u Ženevi – opet Talijani! Opet jedna odlična momčad, Alco Fortitudo iz Bologne, predvođena talijanskim reprezentativcima Benellijem i Casanovom i Amerikancem Leonardom. Bila je to utakmica u kojoj je briljirao Željko Jerkov, koji je ubacio ukupno 34 poena, pokupio bezbroj lopti pod oba koša i uz pratnju Šolmana (19 poena) i Krstulovića (11) bio najzaslužniji za novi trofej splitskog kluba (87-84).

Trener je i te sezone bio Petar Skansi, a u momčadi su bili sljedeći igrači: Mladen Tudor, Mihajlo Manović, Željko Jerkov, Branko Macura, Ratomir Tvrdić, Ivica Dukan, Damir Šolman, Duje Krstulović, Ivo Bilanović i Mirko Grgin.

Kukoč i Rađa za senzaciju u Münchenu 1989.

Nakon turbulentnog razdoblja početkom 1980-ih godina, u kojemu je Jugoplastika jednu sezonu čak ispala iz A lige, na parketu Gripa stasala je jedna nova obećavajuća generacija, koju su predvodili Toni Kukoč i Dino Rađa. Iskusni košarkaški lisci Zoran Slavnić i Krešimir Ćosić prepoznali su vrijednost njihovih talenata i jednostavno u njihove ruke stavili budućnost kluba. Ne samo da su ih uveli u seniorsku momčad, nego su im ukazali povjerenje i postavili ih za nositelje igre. A bila je riječ o još uvijek maloljetnim igračima. Na tim temeljima izgrađena je momčad koja će u razdoblju od 1989. do 1991. godine postati trostruki prvak Europe, najbolja momčad u povijesti košarkaške igre …

A trebalo je prvo uopće izboriti plasman u Kup prvaka. „Kvalifikacije“ u domaćem prvenstvu bile su puno teže i zahtjevnije od samog natjecanja s prvacima ostalih europskih država. Jer „kod kuće“ su suparnici bili dvostruki prvaci Europe predvođeni Draženom Petrovićem, u tom trenutku bespogovorno najboljim košarkašem Europe. Osim Cibone, perspektivnu i vrlo kvalitetnu momčad složio je i beogradski Partizan, koji će naslijediti Splićane na krovu Europe, a odlične sastave, sposobne pobijediti bilo koju europsku momčad i kod kuće i u gostima, imali su također Zadar i Crvena zvezda.

U takvoj konkurenciji Jugoplastika se „prošetala“ domaćim prvenstvom, osvojila ga tek s jednim porazom u ligaškom dijelu natjecanja i jednim porazom u finalu doigravanja. Bez obzira na mladost glavnih uzdanica, isključiti takvu momčad iz kruga favorita slobodno se može smatrati podcjenjivanjem. Velikanima poput Maccabija, Barcelone i u to vrijeme strašno jakoga Arisa podcjenjivanje Žutih žestoko se obilo o glavu.

Jugoplastika je nastup u ligi najboljih osam europskih momčadi izborila uvjerljivim kvalifikacijskim pobjedama nad portugalskim Ovarenseom (94-87, 113-76). Za plasman u doigravanje bile su dovoljne po dvije pobjede protiv nizozemske Nashue iz Den Boscha (86-79, 88-83) i moskovskog CSKA (89-77, 91-77) te po pobjeda i poraz u utakmicama protiv Limogesa (87-78, 93-95), Scavolinija (75-88, 88-65), Barcelone (70-79, 84-79), Arisa
(94-83, 85-96) i dva poraza od Maccabija (85-86, 90-102). S omjerom 8-6 Jugoplastika je na završnicu u München otišla kao trećeplasirana momčad u skupini. Ispred nje su bili Maccabi i Barcelona, a očekivalo se da će ove dvije momčadi igrati i u finalu. Ali Kukoč, Rađa i suigrači prvo su u polufinalu iznenadili Barcelonu (87-77), a onda u finalu senzacionalno i Maccabi (75-69). Bila je to večer u kojoj je europska košarka dobila nove vladare. Krunu su preuzeli jedva dvadesetogodišnji Toni Kukoč i Dino Rađa, koji je proglašen najboljim igračem završnog turnira, i nagovijestili zlatne godine splitske momčadi.

Jugoplastika je u finalnoj utakmici nastupila u sljedećem sastavu: Toni Kukoč 18, Duško Ivanović 12, Dino Rađa 20, Luka Pavićević 4, Zoran Sretenović 7, Goran Sobin 11, Velimir Perasović 1, Žan Tabak 2, Teo Čizmić i Ivica Burić. Trener je bio Božidar Maljković, koji je u splitsku mladost savršeno uklopio Duška Ivanovića i Zorana Sretenovića. Bio je to prvi od triju naslova prvaka Europe za Splićane.

U Zaragozi 1990. – opet žuta senzacija

Prema drugom naslovu prvaka Europe splitska je momčad krenula dodatno osnažena za stasitog krilnog centra Zorana Savića i razigravača Petra Naumoskog. Naravno, i Dinu Rađu koji je vraćen iz Bostona, iako je ova NBA momčad imala velike ambicije dovesti ga u svoje redove. Svi su već bili upoznati s kvalitetom splitske momčadi, ali i te je godine breme favorita stavljeno na leđa Barcelone iz jednostavnog razloga jer je završni turnir igran „u njezinu dvorištu“, u obližnjoj Zaragozi. Splićanima nije smetalo; dapače, svjesni vlastite snage, nekako kao da su uživali „napadati iz drugoga plana“.

Pobjednički niz započeo je u kvalifikacijama, škotski Livingston bio je „lak zalogaj“ (97-84, 122-65). Skupina osam najboljih europskih momčadi bila je u sličnom sastavu kao godinu dana ranije. Prvak Europe upisao je 11 pobjeda i tri poraza, što mu je bilo dovoljno da s druge pozicije otputuje u Zaragozu na završni turnir. Po dvije pobjede u skupini Splićani su upisali protiv Milana
(84-73, 95-89), nizozemskog Den Heldera (83-76, 105-78), Maccabija (79-61, 93-87) i poljskog Lecha iz Poznańa (120-73, 98-74), a po pobjedu i poraz protiv Barcelone (86-73, 73-79), Limogesa (103-83, 93-100) i Arisa (85-89, 80-79).

Moju karijeru su definirala dva tima – Jugoplastika iz Splita i Chicago Bulls. Split, moj rodni grad, jedan je od najvećih sportskih gradova u povijesti i dao je jako puno velikih sportskih imena’, rekao je Kukoč na prijemu u Kuću slavnih

Upravo su te tri momčadi, uz Jugoplastiku, izborile plasman na završni turnir. Suparnik u polufinalu Splićanima je bio francuski Limoges, koji su uvjerljivo nadigrali (101-83). Barcelona je u drugom polufinalu bila još uvjerljivija protiv Arisa (104-83), pa su se u finalu našli domaći izazivač i branitelj naslova. Fokus Barcelonine obrane logično je bio usmjeren na Tonija Kukoča, ali njega je trener Maljković u otvaranju utakmice ostavio – na klupi. A kad je ušao i Kukoč, uz pomoć svih ostalih suigrača, obrana naslova prvaka Europe više nije bila upitna. Uzalud su San Epifanio, Ferran Martínez, Norris i društvo pokušavali; do kraja utakmice nisu uspjeli dostići zaostatak, jer završilo je 72-67 za splitsku momčad.

Žutim senzacijama nema kraja – evo i treće u nizu 1991.

Nameće se pitanje može li se nazvati senzacijom kad dvostruki prvak Europe osvoji i treći naslov u nizu. Kao što je i legitimno smatrati da momčad koja u svojim redovima ima sada već najboljeg košarkaša na europskim parketima Tonija Kukoča jednostavno mora biti favoritom bilo kojega natjecanja. Ali, s druge strane, valja se prisjetiti da su u pohod na treći naslov prvaka Europe Splićani krenuli bez Dine Rađe, Gorana Sobina i Duška Ivanovića, standardnih članova prve petorke. I, naravno, bez Božidara Maljkovića, koji se preselio na klupu najvećeg konkurenta Barcelone.

Nije više bilo ni Jugoplastike; klub je u međuvremenu promijenio ime i u sezonu ušao kao POP 84. Novo ime bilo je malo neobično za skandiranje, pa su navijači na tribinama ostali vjerni starom imenu, a sponzorski kapital pomogao je da se momčad dodatno osnaži Amerikancem „Antom Lusterom“. Lester, stasiti, ali vrlo pokretljivi centar, imao je zadaću nadomjestiti Rađu u reketu, a u tome su mu puno pomagali Zoran Savić, Aramis Naglić i Žan Tabak koji su dobili puno više prostora u igri, kao i Velimir Perasović, koji je na najbolji mogući način kompenzirao odlazak Duška Ivanovića.

Upravo će Peras u jednom svom komentaru dati najbolju recenziju i otkriti tajnu uspjeha splitske momčadi i u toj trećoj godini: „Umjesto Maljkovića za trenera je došao Željko Pavličević, koji nas je potpuno rasteretio, skinuo pritisak, jednostavno, pustio nas je s lanca.“ I kao takvi, Splićani su letjeli parketom, potpuno se razigrali, djelovali fantastično. I, rekli bismo, rutinski obranili naslov prvaka Europe.

Prvi suparnik u tom pohodu bio je istanbulski Galatasaray, ne pretjerano zahtjevan izazov (97-86, 101-70). U skupini osam najboljih europskih momčadi Splićani su opet završili drugi s omjerom 9-5, ali s bitno drugačijim rasporedom pobjeda i poraza. Bili su uvjerljivi i slavili oba puta protiv Scavolinija (86-66, 106-105), londonskog Kingstona (89-87, 91-72), Bayera iz Leverkusena (85-84, 103-87) i Limogesa (84-73, 92-88). Pobjedu i poraz upisali su protiv grčkog Arisa (71-92, 93-63), ali zabrinjavajuće su djelovali porazi u objema utakmicama protiv glavnih suparnika – Barcelone (87-91, 85-92) i Maccabija (70-72, 65-103) – što im je dodatno smanjilo „koeficijente“ u krugu favorita. Redoslijed u skupini za suparnika u polufinalu odredio im je momčad koju su te sezone već dvaput pobijedili. Scavolini nije imao previše šanse ni u trećoj utakmici (93-87). Ono što nisu uspjeli prethodnih godina u Münchenu i Zaragozi, košarkaši Barcelone nadali su se da će ispraviti u Parizu.

Komentiraj