Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige ‘Priče iz daljina’ u kojima Boris Rukavina opisuje doživljaje iz Kirgistana, Mongolije i Kine, koje je sa suprugom Ksenijom obišao motorom na putu dugom 34.000 kilometara u 100 dana

JEDNA PRIČA IZ KIRGISTANA:

Dvije situacije i nekoliko slika

Jučerašnje neoprezno sunčanje ipak nam nije ostavilo trajne posljedice, osim nekoliko nijansi crvenila po vratovima i rukama, pa danas veselo krećemo na izlet do Tadžikistana. Izlazimo iz Oša prema Sari Tašu, jedinom označenom mjestu na karti u našem smjeru. Podne je i u gradu je gužva. Vruće nam je. Obukli smo se malo deblje. S 1000 metara nadmorske visine popeti ćemo se na preko 3600. Probijam se kroz gužvu maksimalno pazeći da ne upadnemo u neku rupu. Vožnja jugom Kirgistana podsjeća me na Iran, jedino što ovi ovdje voze bezobzirno i bahato, ne uvažavajući jedni druge kao Iranci. Na motoriste uopće ne reagiraju. Domaćih motora nema, a stranci su ipak rijetkost, bez obzira na Pamir i ostale ljepote. Nekako izlazimo iz Oša i malo brže vozimo kako bi se ohladili. To „malo brže“ je i dalje dopuštenih 60 – 70. Prelazimo zadimljene kamione i kad god mogu šlepam se iza nekog bržeg domaćeg auta.

Ponovo nailazimo na stada koja se kreću cestom i oprezno se probijamo kroz gomile papaka. Kao i do sada, ovce nisu problem, drže se zajedno i može ih se relativno lako zaobići, ako imaš mjesta na bankini pokraj ceste. U daljini vidimo veliko stado krava koje vode dva kauboja na konjima. Krave ne volim na cesti. Volim ih u tanjuru. Polako prilazimo stadu i počinjemo se provlačiti između stotina rogova. Nema mjesta pored ceste. S jedne je strane betonska ograda, a s druge se makadamska bankina strmo spušta prema rijeci, pa nemam drugog izbora nego kroz njih. Jedva smo nešto brži od njih, ništa ne kuže ili se prave glupe k’o krave. Ipak, malo s trubom, malo s auspuhom, pa ih nekako navodim da nam se sklone s puta. Sve osim jedne. Prilazim bijelo smeđoj kravetini koja nikako da se makne. Ne mogu je zaobići, osim da opadnem u rijeku. Na trubu jedva malo reagira i miče se možda pola metra u desno, ali još nemam dovoljno mjesta da sigurno prođem pored nje. Malo turiram motor kako bih ju još malo pomakao. Nekako se čudno ponaša. Spustila je glavu i kao da me gleda ispod oka, odnosno ispod roga. Na pamet mi pada prizor iz Gruzije od prije nekoliko godina, kad su se nedaleko od nas dvije krave iznenada međusobno potukle brže od Bruce Leea i Chuck Norrisa. Dok se sjećam epskog boja ovoj pred nama pada mrak na oči. Jebote, kad je đipila! U trenu se okrenula i opizdila rogatom glavurdom u motor! Srećom, malo je prekratko procijenila duljinu svojih rogova koji su prošli tik uz moju desnu nadlakticu dok je njuškom tresnula u desni kraj upravljača okrenuvši retrovizor i kompletnu armaturu. Uspijevam održati ravnotežu i s retrovizorom koji mi pritišće desnu podlakticu bježim od bijesne životinje. Na sigurnoj udaljenosti na silu vraćam retrovizor i armaturu u ispravan položaj dok se na štitniku ruke vijori veliki čuperak bijele dlake….

Pročitajte više u novom broju Nacionala…