Objavljeno u Nacionalu br. 1034, 2018-02-16

Nacional donosi ulomak o zadnjim danima sovjetskog diktatora, odgovornog za smrt desetaka milijuna ljudi, iz knjige ‘Staljinova kći’ o Svetlani Alilujevoj, jedinoj Staljinovoj kćeri, a autorica Rosemary Sullivan opisuje njezin život obilježen stigmom oca monstruma

Drugog ožujka, Svetlana je morala napustiti predavanje iz francuskog jezika na Akademiji društvenih nauka, obaviještena da je čeka automobil koji će je odvesti u Kuncevo. Iznenada ju je obuzela vrtoglavica. Nitko je nikad nije zvao iz Kunceva osim oca. Nešto nije bilo u redu – danima ga nije mogla dobiti na telefon. Kad bi nazvala, čuvari bi joj rekli da ne dolazi jer nije povoljan trenutak i da prestane zvati.

VEČER PRIJE OSJEĆALA SE TAKO TJESKOBNO te je automobilom otišla u daču svoje prijateljice Lucije Švernik. Pogledale su nijemi film Šef kolodvora, temeljen na Puškinovoj priči u kojoj starac umire kraj ceste tražeći svoju kćer koju je odavno izgubio iz vida. Kad se napokon vratila u svoje selo, kći nalazi samo očev grob. “Plakala sam gledajući taj film”, prisjetila se Svetlana. “Potpuno me uzdrmao. Zvao me je [otac]. To je bio nijemi poziv. Ja sam bila vjerojatno jedina osoba na svijetu koju bi zvao u pomoć. “Premda dirljiva, ta primjedba vjerojatno nije bila istinita. Nije za pretpostaviti da je, dok je ležao na samrti te večeri 1. ožujka, Staljin slao Svetlani nijemi poziv u pomoć, koliko god to priželjkivala. Činjenica da je ona to uobražavala duboko je potresna.

Sve u vezi sa Staljinom uključuje tajnu ili intrigu. Njegova spora smrt nije iznimka. Što se zapravo dogodilo tih posljednjih dana njegova života? U kratkim crtama, sljedeće.

U noći 27. veljače Staljin je otišao u Boljšoj teatar prisustvovati izvedbi Labuđeg jezera Čajkovskog. Sutrašnji dan bio je Svetlanin dvadeset sedmi rođendan, ali otac je nije pozvao da mu se pridruži.

Idući dan pozvao je četvoricu članova Politbiroa – Beriju, Malenkova, Bulganjina i Hruščova – u Kremlj na uobičajenu projekciju večernjeg filma, opet potpuno zaboravljajući kćerin rođendan. Hruščov tvrdi da je na toj večeri 28. veljače Staljin izgledao “živahan i veseo”. Družina se vratila u daču u Kuncevu na uobičajenu gruzijsku zakusku. Jedna od tema koju je Staljin tada načeo bilo je, tvrdi se, ispitivanje liječnika.

“Jesu li liječnici priznali?” upitao je navodno Staljin. “Reci Ignatjevu [šefu MGB-a] da ćemo ga skratiti za glavu ako ne izvuče od njih potpuna priznanja.” Berija je uzvratio, “Priznat će… Završit ćemo istragu i, s tvojim dopuštenjem, organizirati javno suđenje.”

Vjerodostojnost tog razgovora je upitna – poslije svršenog događaja, svaki je sudionik iznio vlastitu verziju koja mu je išla u korist – no pretpostavka da se radilo na javnom montiranom postupku protiv liječnika nije nevjerojatna. Hruščov je opisao završetak te večeri na sljedeći način: Kao i obično, večera je trajala do pet ili šest sati ujutro. Staljin je bio podnapit i u vrlo dobrom raspoloženju. Nije pokazivao ni najmanji znak tjelesne slabosti. Kad je napokon došlo vrijeme da odemo, izišao je u predvorje da nas isprati. Razigrano se šalio, prijateljski me udarajući u trbuh i nazivajući me “Nikita” s ukrajinskim naglaskom, kao što je uvijek činio kad je bio dobro raspoložen. Nakon toga veselog sijela svi smo otišli kući sretni jer za večerom ništa nije pošlo po zlu. Večere kod Staljina nisu uvijek završavale tako ugodno.

Prema tvrdnjama njegovih čuvara, Staljin je zatim legao na divan u svojoj “maloj blagovaonici” i rekao im, “I vi možete malo odspavati. Neću vas trebati.”

Sljedećeg jutra, 1. ožujka, Staljinova posluga čekala je njegova naređenja. Obično je ustajao oko jedanaest sati. Čuvari su postajali sve nespokojniji kako iz njegove sobe čitav dan nije dopirao nikakav zvuk. Ipak, nitko se nije usuđivao narušiti njegov mir. Konačno, u pet popodne u sobi se upalilo svjetlo. Staljin je očito bio budan, ali nije nikoga pozvao, i nitko se nije usuđivao nepozvan ući u sobu.

Oko dvadeset dva sata, kremaljski teklič donio je poštu iz Centralnog komiteta. Staljinov tjelohranitelj, Pjotr Lozgačev, zadužen za dostavu pošte, čvrstim se hodom uputio niz hodnik prema njegovim odajama – nitko se nije prikradao Staljinu. Lozgačev je opisao prizor na koji je naišao:

Šef je ležao na podu s podignutom desnom rukom. Skamenio sam se. Nisam mogao pomaknuti ni ruke ni noge… Nije mogao govoriti… Pohitao sam k njemu i rekao, “Druže Staljine, što se dogodilo?” Pomokrio se u gaće dok je ležao ondje… Rekao sam, “Možda da pozovem doktora?” On je ispustio neke neartikulirane zvukove – nešto kao zz-zz… i nije osim toga ništa mogao izgovoriti. Na podu su ležali njegov džepni sat i primjerak Pravde… [Sat] je pokazivao 18:30, pa pretpostavljam da se to dogodilo u 18:30… Podignuo sam slušalicu kućnog telefona.

Kad su stigli ostali čuvari, šef je već bio u nesvijesti. Prenijeli su ga na sofu u velikoj blagovaonici. Nazvali su Beriju, Ignatjeva, koji je sada bio zadužen za Staljinovu osobnu sigurnost, i Malenkova, koji je nazvao Hruščova i Bulganjina. I stali su čekati. Lozgačev je tvrdio da je te noći posijedio. Nitko nije pozvao liječnika.

Svjedočanstava se ne poklapaju. Njih petorica navodno su stigli u različito vrijeme, zatekli su Staljina kako mirno spava i otišli, ljuti na stražare što su ih pozvali. “Nemojte stvarati paniku”, navodno ih je ukorio Berija. Hruščov je tvrdio da nisu trebali biti ondje kad se Staljin probudio i otkrio u kakvom se “nedoličnom” stanju nalazi: čitavu je večer ležao u svojoj mokraći.

Pozvali su liječnike tek u sedam ujutro (prema drugim svjedočanstvima u devet ujutro) 2. ožujka, dvanaest i pol sati nakon Staljinovog pada i devet sati nakon što je izgubio svijest. Postoje teorije prema kojima je to odugovlačenje bio promišljen pokušaj da se Staljinu uskrati potrebna liječnička pomoć. No jednako je vjerojatno da su svi prisutni, uključujući Staljinove kolege, bili suviše preplašeni da bi donijeli bilo kakvu odluku. Da je Staljin došao k svijesti, možda bi pozivanje liječnika doživio kao izdajničku zavjeru protiv sebe i pokušaj da se dokopaju vlasti. Za Staljina to sigurno nije bilo najpovoljnije vrijeme da traži usluge liječnika.

Kad ga je njegov osobni liječnik, dr. Vladimir Vinogradov, zadnji put pregledao, dijagnosticirao je arteriosklerozu i preporučio mu strogu liječničku terapiju. Savjetovao mu je i da se povuče iz službe. Vinogradov je bio častan liječnik, ali nesmotren čovjek. Bijesan, Staljin je naložio da se uništi njegova liječnička dokumentacija. Vinogradov je uhapšen 4. studenoga zbog umiješanosti u Liječničku zavjeru. Mogućnost podvrgavanja liječničkom postupku bila je smanjena i činjenicom da je mnogo vrhunskih specijalista bilo u zatvoru.

Kad je stigao liječnički tim, na čelu s profesorom P. E. Lukomskim, “svi su se tresli kao i mi”, kao što je posvjedočio tjelohranitelj Lozgačev. Ruke zubara koji je skinuo Staljinovu zubnu protezu tako su drhtale da je zubalo palo na pod. Neuropatolog, terapeut i bolničarka bdjeli su uz bolesnika. Unesene su boce s kisikom.

Kad je Svetlana izišla iz svog automobila, Hruščov i Bulganjin dočekali su je u suzama. Mislila je da je otac umro. Ali onda su je pozvali da uđe; Berija i Malenkov informirali su je o situaciji.

U inače tihoj dači vladala je pometnja. Mnoštvo liječnika okruživalo je oca “stavljajući pijavice na njegov vrat i potiljak, radeći kardiograme i rendgenske snimke pluća. Bolničarka mu je stalno davala injekcije i jedan je liječnik sve zapisivao u bilježnicu. “U svome prvom izvještaju neposredno nakon događaja, Svetlana je tvrdila da je zadovoljna tretmanom – “sve su odradili kako treba”. Neobično je bilo samo to što su joj rekli da je otac nađen na podu u tri ujutro. Ustvari je nađen najmanje pet sati prije. S obzirom na Staljinovo stanje, jesu li vođe tajili to odgađanje?

Svetlana je saznala da je sazvano posebno zasjedanje Akademije medicinskih nauka kako bi se raspravilo o očevom slučaju. To je smatrala potpuno besmislenim. “Svi su se uzvrtjeli pokušavajući spasiti život koji se više nije mogao spasiti.” Strah je prožimao bolesničku sobu i započeo je lov na stručnjake koji će ga spasiti.

Uvečer 2. ožujka, dr. Jakov Rapoport nalazio se u ćeliji u zatvoru Lefortovo čekajući sljedeću turu mučenja. Rečeno mu je da vrijeme za “voljno priznanje” krivnje istječe. Staljin je osobno pratio tijek njegova ispitivanja, i bio je “nezadovoljan”. Kad je njegov ispitivač ušao u ćeliju, Rapoport je bio zatečen. Mislio je da mu je došao kraj, no umjesto toga njegov ga je mučitelj upitao za stručno mišljenje. Može li mu liječnik reći što je “Cheyne-Stokesovo disanje”? To je valjda bila dijagnoza koje su se domislili Staljinovi liječnici.

Rapoport je odgovorio da je to “grčevito, isprekidano disanje”, prisutno u djece i odraslih što pate od “ozljeda centara za disanje u mozgu… uslijed tumora mozga, moždanog krvarenja, uremije ili teške arterioskleroze”. Može li se netko tko je u tom stanju oporaviti, upitao je ispitivač. “U većini slučajeva smrt je neminovna”, odgovorio je Rapoport. Zatim se od njega zatražilo da preporuči nekog moskovskog specijalista koji bi liječio takvog pacijenta. Imenovao je osmoricu specijalista, ali je dodao da su nažalost svi u zatvoru. Rapoport je pretpostavio da MGB plete zamku nekome od tih liječnika. Sve dok ga nisu pustili iz zatvora nije ni pomislio na to da bi pacijent o kojem se njegov ispitivač raspitivao mogao biti sam Staljin.

Svetlana je čitav prizor Staljinova umiranja doživjela kao crnu komediju. Smučilo joj se kad su u sobu unijeli umjetni respirator. Ni jedan od prisutnih liječnika nije znao njime rukovati. Stajali su uokolo i šaptali među sobom ili su na vršcima prstiju prolazili mimo tijela na divanu. Kad se profesor Lukomski približio nesvjesnome Staljinu, vjerojatno je razmišljao o sudbini svojih kolega raštrkanih po zatvorskim ćelijama jer se toliko tresao od straha da je Berija poviknuo, “Vi ste doktor, zar ne? Hajte, primite ga za ruku kako spada.”

Ubrzo je došao Vasilij, potpuno pijan, urlajući da su mu liječnici ubili oca. Otrovali su ga. Zatim je izjurio iz dače. Svaki put kad bi se vratio, izvikivao bi iste optužbe. Svetlana je smatrala da se brat ponaša “kao prijestolonasljednik koji je upravo naslijedio prijestolje”.

Svetlana je bila jedini član Staljinove uže obitelji koji je prisustvovao njegovoj dugoj agoniji. Bratićima koji su mogli prisustvovati bio je zabranjen pristup dači. Ujna i tetka su bile u zatvoru. Kad bi htjela odahnuti, otišla bi u kuhinju i ondje sjedila sa služinčadi.

Svetlanu je zapanjila kompleksnost vlastitih osjećaja, naizmjence ljubavi i olakšanja.

To je čudno, ali tih zadnjih dana kad on više nije bio drugo nego tijelo koje je duša napustila, i kasnije, za vrijeme posljednjeg oproštaja u Dvorani stupova, osjećala sam veću naklonost i ljubav prema ocu nego ikad prije… Sve to vrijeme, kad je napokon našao mir na smrtnoj postelji i kad je njegovo lice postalo lijepo i spokojno, srce mi je htjelo puknuti od tuge i ljubavi. Ni prije ni poslije nisam doživjela tako snažne, proturječne osjećaje.

Možda je vidjela lice čovjeka koji je on mogao biti da nije, kao što je smatrala, podredio svu svoju ljudskost ideji – ideji Staljina, simbola sovjetske moći. I, neobično, obuzeo ju je osjećaj krivnje – nije bila dobra kći. “Bila sam više strankinja nego kći, i nikad nisam bila tu za toga samotnog duha, toga bolesnog starca, kad su ga svi napustili i kad je ostao sam na svome Olimpu.”

Tuga izobličava stvarnost. Svetlana je zapravo imala vrlo malo utjecaja na oca. Njezina tlapnja da ga je mogla spasiti zahtijevala je pretpostavku o neprijatelju koji ga je iskvario. Gledala je Beriju kako skakuće oko Staljinovog kreveta, puzavo mu se unoseći u lice kako bi uvjerio vođu u svoju lojalnost kad je Staljin u jednom trenutku otvorio oči i svi su pomislili da bi mogao doći k svijesti, te preuzimajući vodeću ulogu vrhovnog vođe i komandirajući drugima kad je postao siguran da će Staljin umrijeti. Zaključila je da je Lavrentij Berija taj neprijatelj. On je bio “prepredeni dvoranin” koji je uspio obmanuti oca, njegov Jago koji je “lukavštinom naveo” oca na mnoga zlodjela. To je bila besmislica, svjesno sljepilo u kojem su sudjelovali mnogi članovi obitelji radije nego da se suoče sa zlom koje im je Staljin, čovjek kojega su voljeli i koji je tvrdio da voli njih, nanio. Htjeli su vjerovati da je Berija podjarivao Staljinovu osvetoljubivost sve dok se ona nije pretvorila u paranoju. To je možda bilo djelomice točno. Svi članovi Politbiroa i sav njihov aparat mogli bi se optužiti za sudioništvo u Staljinovim spletkama. Svi su bili krivci, ali svatko je znao da je Staljin šef, i svi su imali razloga za strah, a ponajviše Berija. Berija je počeo sumnjati da mu Staljin namješta zamku. Berija je bio Mingrel iz zapadne Gruzije. Godine 1951. jedna mingrelska nacionalistička grupa sa sjedištem u Parizu optužena je da vodi špijunsku mrežu u Gruziji – zavjera koja je postala poznata kao “Mingrelski slučaj” – i mnogo je istaknutih Mingrela ubrzo uhapšeno. Stric Berijine supruge prikazan je kao vođa te grupe. To je bio težak i opasan udarac. Beriji su bile poznate Staljinove metode. Zacijelo je molio za Staljinovu smrt.

Staljin je umro u strašnim mukama. Nekoliko dana ležao je u nesvijesti, teško hripajući uslijed krvarenja koje se širilo njegovim mozgom. Njegovo je lice postupno potamnjelo, usne pocrnjele. Polako se gušio. Na vrhuncu agonije otvorio je oči i podignuo ruku kao da se želi oprostiti. To je vjerojatno bio samo posljednji pokušaj da dođe do zraka, ali Svetlanina zbunjenost tom kretnjom je znakovita:

U onome što je izgledalo kao posljednji trenutak otvorio je oči i preletio pogledom preko svih u sobi. To je bio užasan pogled, sulud ili možda bijesan i prožet strahom od smrti, i nepoznata lica liječnika odmah su se nadnijela nad njim. U času nas je sve obuhvatio tim pogledom. Tada se dogodilo nešto neshvatljivo i strahovito što do danas ne mogu zaboraviti i ne uspijevam razumjeti. Iznenada je podignuo lijevu ruku kao da pokazuje nešto iznad sebe i baca prokletstvo na sve nas. Kretnja je bila neshvatljiva i puna prijetnje, i nitko nije mogao reći kome je ili čemu upućena. Čas poslije, nakon posljednjeg napora, njegov se duh otrgnuo od tijela.

Ni Hruščovu nije promaknula ta kretnja. Ali on ju je smatrao jednostavno posljednjim refleksom umirućeg organizma.

Staljinova dača u Kuncevu, sa svojim odbojnim sobama, uvijek hladna, mračna i zagušljiva pojavljivala se u Svetlaninim noćnim morama tijekom čitava njenog života. Sanjala bi kako trči kroz njene beskrajne, sumorne, labirintske odaje, i budila bi se u grozi. Otac je volio tu daču. Ona je vjerovala da je njegova duša ondje zarobljena. Nakon što su odnijeli očevo tijelo, posjetila je daču samo još jednom u životu.

Staljin je umro u 21:50, petoga ožujka 1953. godine. Svetlana se sjećala kako su svi stajali ukočeni i nijemi oko njegovog kreveta. Mnogi od prisutnih lili su, vjerovala je, iskrene suze. Hruščov je zabilježio: “Svatko je od nas na svoj način primio Staljinovu smrt. Mene je ona duboko potresla. Iskreno, nije me pogodila toliko zbog toga što sam bio vezan za Staljina – iako jesam bio vezan za njega… Više od same njegove smrti uznemirio me sastav Prezidija koji je Staljin ostavio za sobom i osobito mjesto koje si je u njemu cementirao Berija.” Truplo je još bilo toplo kad je Berija pozvao svog šofera. Rovarenje je započelo.

Kako su vođe nagrnule prema vratima, Svetlana se našla sama u sobi, hrvajući se s proturječnim osjećajima žalosti i olakšanja. Izgubila je oca i iskusila patnju i strah, no istovremeno je osjećala da nastupa “svojevrsno oslobođenje”. Svima je palo breme sa srca i uma, i ona je osjećala da će to “oslobođenje” biti oslobođenje i za nju.

Promatrala je služinčad koja je u povorci ulazila oprostiti se od pokojnika. Staljinova sobarica, Valečka, položila je glavu na njegovo tijelo i počela, u skladu sa seoskom tradicijom, naricati iz svega glasa. Svetlana je bila zapanjena i malne ljubomorna. Sama je bila potpuno prazna u duši. Nije mogla ni suzu pustiti.

Dan poslije, u rano jutro, tijelo su položili na nosila i odnijeli na autopsiju. Svetlana je sa slugama čekala u njihovoj blagovaonici službenu obavijest na jutarnjim vijestima u šest sati. Spiker je obznanio jednoličnim glasom: “Srce Lenjinovog druga po oružju, prosvijećenog nasljednika Lenjinovih borbi, mudroga gospodara, vođe Narodne partije, prestalo je kucati.”20 Javnost je obaviještena da je Staljin umro u Kremlju – što je, naravno, bila laž, no za Svetlanu očeva je smrt iznenada postala stvarna. Konačno je briznula u plač, okružena Staljinovom služinčadi. Osjetila je da nije sama. “I oni su me poznavali. Znali su da sam bila loša kći i da je moj otac bio loš otac, ali da me svejedno volio, kao što sam i ja voljela njega.”21

Morala se čvrsto držati te činjenice, kao da bi, da se odrekla tog uvjerenja, iščeznula s lica zemlje. Jednom je zgodom ustvrdila: “Otac kao da je bio u središtu crnog kruga i svatko tko bi se odvažio ući u njega nestao bi ili bi, na ovaj ili onaj način, bio uništen.”22 Bilo joj je životno potrebno vjerovati da ju je volio.

Čim su odnijeli očevo tijelo, došao je MGB s kamionima otpremiti svaki komad namještaja, uključujući telefone, iz njegovih soba. Molotov je tvrdio da je Staljin bio tako štedljiv te nije imao prikladnu odjeću za ukop, i njegovo staro vojničko odijelo zahtijevalo je čišćenje i popravke. Tijelo je ležalo na svečanom odru u Dvorani stupova četiri dana, od 6. do 9. ožujka. Svetlana i Vasilij, u pratnji svoje djece, bili su među službenim korotnicima, no drugi članovi obitelji – ujak Fjodor, Anina i Ženjina djeca – bili su parije i smjeli su vidjeti lijes samo iz ograničenog područja preko puta mauzoleja namijenjenog ljudima čija je funkcija na pogrebu bila predstavljati obične građane.

U zemlji je sve stalo: kazališta i kina bila su zatvorena i školska nastava obustavljena. Gomile ljudi što su se slijevale na Crveni trg i kretale do Dvorane stupova vidjeti Staljinov lijes bile su tako velike da ih milicija nije mogla kontrolirati. U obližnjim ulicama, više od stotinu ljudi, uključujući djecu, smrtno je stradalo u stampedu. Oni koji su trpjeli pod njegovom vladavinom, kao što je bio dr. Rapoport, imali su dojam da “čak i njegov leš žeđa za novim žrtvama”.

Pisca Konstantina Simonova, koji je mislio da bi mogao biti sljedeći na listi za represiju, pogrebno povjerenstvo obavijestilo je da se 7. ožujka ima javiti u Dvoranu stupova i pridružiti se delegaciji pisaca. Trebalo mu je dva sata da se probije kroz tihu vrevu. Bio je prisiljen puzati ispod i između kamiona koji su blokirali ulicu Neglinaja, gdje je strka bila tako velika te nije čak uspio ni izvaditi iz džepa legitimaciju Centralnog komiteta, sve dok se najzad nije nekako izmigoljio sa stražnje strane Malog teatra. Dok je stajao u Dvorani u stroju počasne garde pisaca, Simonov je opazio Staljinovu kći kako izlazi iz obiteljske skupine. Svetlana se šutke popela do podija na kojem je ležao očev lijes i dugo ondje stajala nepomično promatrajući njegovo lice. Tada se okrenula i sišla niza stube. Bez i jedne suze, bez oproštajnog poljupca.

Devetog ožujka, lijes je položen na lafetu topa i prenesen u Mauzolej pokraj sarkofaga s Lenjinovim balzamiranim tijelom. Dostojanstvenici su se u povorkama penjali stubama do lijesa. Gornji dio Staljinovog tijela bio je prekriven polukružnim ili konkavnim staklom. Kad je na njega došao red da se približi tijelu, Simonov, naviknut na “izduženo voštano Lenjinovo lice”, bio je zapanjen kako je “strahovito”, “zastrašujuće živo”, Staljin izgledao. Kao da je živa osoba ležala ondje pokrivena staklom. Prisjetio se “zebnje i osjećaja opasnosti” koji su ga nedavno proželi dok je razmišljao o budućnosti, straha koji ga je i dalje obuzimao, jer nije mogao ni zamisliti u kojem bi smjeru stvari mogle poći.

Milijuni Rusa defilirali su pred lešom i izražavali svoju tugu. Za mnoge, ta tuga nije bila licemjerna. Mladi Oleg Kalugin, koji će postati general u KGB-u, prisjetio se svoga nekadašnjeg kulta Staljina:

Za većinu ljudi teško je zamisliti kako je nacija mogla obožavati takvo čudovište, ali istina glasi da ga je većina nas – oni među nama koji nisu osjetili bič njegove represije – obožavala. U njemu smo vidjeli čovjeka koji je proveo zemlju kroz rat, pretvorio zaostalu naciju u svjetsku silu, izgradio našu ekonomiju tako da svi imaju posao, stan i dovoljno za jesti. Njegova propagandna mašina bila je svemoćna… Osjećao sam neizmjerno divljenje prema Staljinu.

Staljin, čovjek od čelika koji je vladao četvrt stoljeća, bio je mrtav. Čak su i oni koji su ga mrzili morali prikrivati svoje olakšanje. Bilo je opasno izražavati bilo što drugo osim trajne odanosti vođi. Tko je znao kakav će režim uslijediti?

Komentiraj