Nacional

FELJTON Mit o Titu kao glavnom neprijatelju Sovjeta

Objavljeno u Nacionalu br. 1053, 2018-06-30

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Od oktobra do otpora’ Ivane Peruško Vindakijević koji govori o titofobiji koja se munjevitom brzinom raširila sovjetskom kulturom nakon raskida političkih odnosa Staljina i Tita

Nakon raskida političkih (i kulturnih) odnosa između Staljina i Tita sovjetskom se kulturom munjevitom brzinom raširila titofobija. Predvodnici su bili politički tekstovi, točnije pamfleti-optužnice protiv tzv. “Titove klike” i “Titove svite” (termini kojima se najčešće služio sovjetski tisak koncem 1940-ih i početkom 1950-ih godina). Oni su preplavili tisak, a zatim se titofobija proširila na sve važnije grane umjetnosti – od karikature do književnosti. Sve je, dakako, zakuhao Staljin, nakon što je u Pravdi 1948. godine objavio članak (pod pseudonimom Ceka) “Kamo vodi nacionalizam Titove skupine u Jugoslaviji” (“Kuda vedet nacionalizm gruppy Tito v Jugoslavii”, 1948.):

Sve su komunističke partije, zajedno s taborom narodne demokracije i socijalizma, jednoglasno odobrile rezoluciju Informbiroa “O stanju u Komunističkoj partiji Jugoslavije”. Sve su komunističke partije svijeta priznale da sadašnje jugoslavensko rukovodstvo, odnosno Titova skupina, svojom nacionalističkom politikom ide na ruku imperijalistima, da izolira Jugoslaviju i da je oslabljuje.

Je li Titova skupina izvukla pouku iz ovih činjenica?

Je li Titova skupina shvatila da će zbog nacionalističke politike izgubiti najvjernije saveznike, odnosno sve komunističke partije svijeta, te da je upravo to dovelo do izolacije Komunističke partije Jugoslavije i do njezina oslabljenja unutar zemlje i izvan nje?

Je li Titova skupina shvatila da je jedini izlaz iz te teške situacije u koju je gurnula svoju partiju i zemlju taj da prizna svoje pogreške, da prekine s nacionalizmom i da se vrati u okrilje komunističkih partija?

Ne, Titova skupina nije izvukla pouku iz svega ovoga i ne želi shvatiti ono što je posve jednostavno i razumljivo (Staljin 2006: 509).

Upravo Staljinov članak sadrži glavne smjernice za titofobiju koja je zavladala u ruskome tisku od 1949. godine nadalje. Budući da je mit o neprijatelju u SSSR-u bio povezan sa Zapadom, Tita su u svim novinskim natpisima s kraja 1940-ih i početka 1950-ih nazivali fašistom i američkim špijunom. U znanstvenom članku “Jezični portret Josipa Broza Tita u sovjetskome tisku” (”Jazykovoj portret Iosipa Broz Tito v sovetskoj pečati”, 2011.) Jurij Kostylev (transk. Kostiljev) pokazuje veliki broj primjera negativne portretizacije jugoslavenskoga lidera, u kojima ga se prozivalo zbog ideološke prevrtljivosti i pokvarenosti. Stoga je jugoslavenski vođa u sovjetskom tisku bio etiketiran kao fašist, a zbog faustovskoga sindroma prodaje duše vragu, točnije američkim dolarima, podcrtavala se njegova ovisnost o Americi. Ovo su samo neki od naslova na koje je u svome članku podsjetio Kostylev: “Titov se režim pretvara u fašistički režim”; “Tito je sluga američkih imperijalista”; “Tito je washingtonska marioneta”; “Titovi su beogradski jude izdale socijalizam i demokraciju” (Kostylev 2011: 141). Zanimljivo je napomenuti i to da je sovjetski tisak razvio koncept individualne krivnje, koji je širu zajednicu (Jugoslaviju) na neki način oslobodio odgovornosti za počinjena “zlodjela”. Grijeh je bio personaliziran – počinio ga je Tito i njegova najuža “klika”, a ne jugoslavenski narod:

Osobitost Titova portreta leži u tome što upravo on predstavlja ideju personalizirane odgovornosti poglavnika zemlje za ono što se u njoj odvija – u Titovu slučaju, dakle, možemo govoriti o individualnom portretu, što je neobično za sovjetsku propagandu, u kojoj je tradicionalno stvarana slika (…) skupine protivnika (Kostylev 2011: 142).

Stoga Kostylev tvrdi da je Tito u sovjetskome tisku podlegao dvostrukoj kanonizaciji – i kao vanjski i kao unutarnji neprijatelj. Krunski argument u njegovoj karakterizaciji kao vanjskoga neprijatelja je faustovski – prodaja duše vragu, tj. Americi. Tito je tako prozvan američkom marionetom, špijunom i gramzljivim buržujem. Ali, da titofobija ne bude samo službena direktiva s vrha, nego da se spusti u narod i dobro primi, pobrinuo se sovjetski folklor, odnosno usmeno stvaralaštvo. I tako je Josip Broz Tito postao čest gost u vicevima, anegdotama i tzv. častuškama (podrugljive narodne popijevke satiričkoga karaktera) toga vremena. U biografiji Josip Broz Tito (Iosif Broz Tito, 2012.) Evgenij Matonin podsjeća na popularnu rusku častušku objavljenu u 27. broju časopisa Krokodil 1949. godine u kojoj se ironizira Titova podčinjenost Americi:

Trudi se Tito

I njegova svita, Da zadovolji

Zvjerke s Wall Streeta.

(prema Matonin 2012: 230)

No neke je od najpogrdnijih satiričkih stihova osmislio Samuil Maršak, autor glasovita Titova nadimka – Broztitutke:

Danas Tito

Više nije što je bio,

Promijenio se do neprepoznatljivosti:

Bio je Iosif Tito Broz,

A postao je Iosif Broztitutka.

(Matonin 2012: 230)

Čak je i slavni ukrajinski komičarski duo Tarapun’ka i Štepsel’ (transk. Tarapunjka i Štepselj) na svojim nastupima ismijavao Tita u obliku raznih viceva. Evo jednoga od njih:

“Što bi ti, Tarapun’ka, rekao da saznaš da su psi pojeli Tita?” pitao je svoga prijatelja Štepsel’.

“Pa ja bih im im rekao: dobar tek!” oštroumno je izvalio Tarapun’ka.

(Sosonko, el. publ.)

Književni tekstovi nisu bili presudni za stvaranje kanonskoga neprijatelja Tita u sovjetskoj kulturi 1950-ih godina, premda su bili itekako korisni. Sovjetska antijugoslavenska propaganda bila je uistinu iznimno agresivna, a posebnu je ulogu u stvaranju mita o Titu kao o neprijatelju sovjetskoga naroda, gotovo Sotoni, odigrala sovjetska karikatura. Autor enciklopedije Karikatura. Neizmišljena povijest (Karikatura. Nepridumanaja istorija, 2015.) Anton Korotkov drži da je jedno od najvažnijih svojstava karikature njezina sposobnost da “pohrani u sebi i odzrcali taj specifičan kolorit vremena” (Korotkov 2015: 6). Slavni karikaturist i ilustrator Boris Efimov (tvorac mnogih karikatura koje demoniziraju Tita!) u knjizi Četrdeset godina. Bilješke umjetnika-satirika (Sorok let. Zapiski hudožnika-satirika, 1961.) otišao je korak dalje, istaknuvši prednost karikature nad književnošću:

“Slikovita forma karikature jasnija je, emocionalnija i, što je najvažnije, izražajnija od bilo koje književne forme jer satirički crtež konkretizira i pojave i situacije, približava ih pogledu čitatelja, prevodi činjenice s jezika logičnih pojmova na jezik vizualnih slika” (Efimov 1961: 90).

Da je Staljinu bilo itekako stalo do javne i nemilosrdne kampanje klevetanja Tita potvrđuje i činjenica da je u nju uključio vodeće sovjetske majstore-karikaturiste, kao što je bio trojac M. Kuprijanov, P. Krylov (transk. Krilov), N. Sokolovizkultnogalikovnogakolektiva Kukryniksy (transk. Kukriniksi) ili već spomenuti Boris Efimov. Književna demonizacija Tita nije bila toliko ekspresivna i populistička kao ona vizualna, a karikatura je ponajbolje ispunila traženi politički imperativ (ionako u službi politike, točnije borbe s unutarnjim i vanjskim neprijateljima) i propagandnu zadaću pa je brzo prodrla u nacionalnu svijest žitelja SSSR-a. Kada su se 1920-ih godina pojavili ključni satiričko-humoristički časopisi (Krokodil, Smehač, Prožektor i sl.), moskovska i lenjingradska škola karikature smjesta su zauzele vodeće pozicije. I upravo će crteži i karikature slavnih moskovskih umjetnika karikatura odigrati ključnu ulogu u demonizaciji Tita, i to posebno oni koji su izlazili u najtiražnijem i najpopularnijem sovjetskom satiričkom časopisu svih vremena – Krokodilu.4 Moskovska je škola tako svoj vrhunac doživjela upravo u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega, u vrijeme Staljinova sukoba s Titom, kao svojevrsnim uvodom u hladnoratovske odnose.

Fenomen sovjetske karikature dostojan je zasebne studije: karikatura se mijenjala kao što se mijenjalo sovjetsko društvo i tip socijalističke vlasti koji je njome upravljao, no pokazalo se da je bila ključni žanr u kriznim razdobljima. Karikatura je snažno vizualno sredstvo, koje je u određenim povijesnim razdobljima bilo itekako moćno propagandno oružje, ali treba reći da je Efimov bio samo djelomično u pravu kada je isticao prednosti karikature nad književnim tekstom. Naime sovjetsku karikaturu protiv Tita nipošto nije moguće svesti tek na karikaturalni crtež jer su one u pravilu bile popraćene kratkim satiričkim komentarom u prozi ili u stihu – što znači da su se krajem 1940-ih godina protiv Tita borili udruženim snagama. Dobar su primjer, recimo, ilustracije M. Čeremnyha (transk. Čeremnih) koje su bile popraćene satiričkim stihovima scenarista i dramaturga Vladimira Masse i Mihaila Červinskoga (transk. Červinski) u 27. broju časopisa Krokodil 1949. godine pod naslovom Tito i njegova svita (Tito i ego svita).

A da je ezopovski jezik sovjetskih karikatura s kraja 1940-ih i početka 1950-ih godina bio ključan faktor u stvaranju mita o Titu kao vanjskom i unutarnjem neprijatelju dokazuju riječi A. Kabakova i E. Popova u knjizi sjećanja na Vasilija Aksënova (transk. Aksjonov) Aksënov (2012.). Kabakov i Popov podsjećaju na činjenicu da je Aksënovljev roman Moskva kva-kva (2006.), u kojemu se ovaj poigrava motivom Staljinove mržnje prema Titu, podigao popriličnu prašinu nakon objavljivanja. No još je važnija spoznaja o Aksënovljevoj motivaciji za Titov lik u romanu:

A. K.: Želim se malo praviti važan i ispričati kako sam tvrdio Vasji da znam odakle mu ideja za jugoslavenske mesare-partizane koje spominje u romanu. Vasja mi je pak ljubazno rekao da ni sam nema pojma odakle ih je preuzeo, iz kojega su smeća oni iskočili. No ja sam se prisjetio jedne karikature iz Krokodila na račun krvave klike Tita i Rankovića, na kojoj je Tito prikazan s mesarskom sjekirom u ruci i u onoj svojoj generalskoj odori (…) Vasja mi je rekao kako je zaboravio na to na svjesnoj razini, ali mi je također dao za pravo. Možda je zaboravio na svjesnoj razini, ali zapamtio na podsvjesnoj (…) (Kabakov, Popov 2012: 73).

Nije bilo teško ući u trag karikaturi koju spominje Kabakov i koja je po njegovu mišljenju podsvjesno utjelovila taj dijabolični i kanonski imidž Tita u kolektivnome sjećanju ruskoga sovjetskoga naroda nakon 1948. godine. Ona se pojavila u 24. broju najpopularnijega sovjetskog satiričkog lista Krokodil 1949. godine, a njezin je autor bio glasoviti sovjetski umjetnik, karikaturist i ilustrator Genrih Oskarovič Val’k (transk. Valjk). Karikaturu je naslovio Njegov put, a u gornjem je desnom kutu crtež krvavoga jugoslavenskoga vođe, sa sjekirom u ruci, dolarima u džepu i Hitlerovom knjigom Moja borba (Mein Kampf ) pod rukom, popratio sljedeći tekst: Tito je najednomodsvojihnastupaizjaviodakreće

ka socijalizmu svojim putem.

Titovo “Ne” su sovjetski moskovski karikaturisti u svojim crtežima interpretirali kao dodvoravajuće faustovsko “Yes” američkome dolaru pa je većina političkih karikatura toga vremena obilovala američkim simbolima. Mnogi su groteskni detalji upućivali na nju – od američkih toponima i političkih osoba preko američkih simbola do američkih dolara ili vreće s novcima, a u ovoj su knjizi prikazane samo neke od tipičnih karikatura Tita, nezamislive bez američkih modnih “dodataka”.

To su svesrdno prigrlili karikaturisti najpoznatijega ruskog satiričkog lista Krokodil, popularnoga u cijelome SSSR-u, koji je vrijedno sudjelovao u stvaranju slike Tita kao krvnika, “krvavoga psa”, američkoga doušnika. Prva je karakteristika predočena pomoću debljine: Tito je na svim sovjetskim karikaturama figurirao kao iznimno pretio čovjek izbuljenih očiju i predimenzioniranih usta. Od svih su dijelova ruke ipak najvažnije jer su u njih sovjetski karikaturisti mogli smjestiti razne atribute – dolare, svastiku, krvavu sjekiru i sl. O povijesnoj važnosti Krokodila– toga kultnoga satiričkoga časopisa – govori i činjenica što je u Rusiji nedavno objavljeno posebno skupocjeno izdanje – neka vrsta enciklopedije koja je pod nazivom Povijest očima Krokodila. 20. stoljeće (Istorija glazami Krokodila. 20 vek, 2015.) obuhvatila sve najvažnije karikature toga časopisa kroz 20. stoljeće i podijelila ih u tri grupe – Riječi, Događaji i Ljudi. U izdanju koje kronološki obuhvaća razdoblje od 1938. do 1956. godine našle su se i brojne Titove karikature, i to u kategoriji Ljudi. Antologijske Titove karikature, uz malu enciklopedijsku natuknicu o njegovoj povijesnoj ulozi, otvaraju poglavlje Svjetske zakulisne igre (u koje su ušli primjerice Churchill, De Gaulle, papa Pio XII. i drugi). Upravo će one najzornije pokazati opsjednutost, ali i određenu jednodimenzionalnost sovjetskih karikaturista, koji su Tita predstavljali kroz faustovski motiv prodaje duše vragu. U Titovu slučaju – Americi. Ovo je jedna od njih, a većina ih je nastala 1949. i 1950. godine – u godinama koje očigledno predstavljaju svojevrsni vrhunac titofobije u sovjetskom svijetu karikatura.

No treba ukazati na još jedan zanimljiv put kojim su sovjetski karikaturisti krenuli u karikaturizaciji Tita. Taj je put vodio ka fašizmu, što su sovjetski karikaturisti svesrdno naglašavali učestalim crtanjem svastike kao tipičnoga fašističkoga simbola na Titovoj odjeći; ona je često bila natopljena krvlju, a Titova su se “zlodjela” interpretirala kao fašistička te nije pretjerano kazati da su neke sovjetske karikature sugerirale da je Tito sljedeći Führer. To objašnjava zašto su Hitler i Franco znali biti česti gosti na Titovim karikaturama. (slike 25, 27, 28)

Krokodilova demonizacija Tita trajala je svega nekoliko godina, no zajedno s njegovom “judaizacijom” u političkim listovima, duboko se urezala u kolektivno sjećanje sovjetskoga stanovništva, a to su dokazali i romani nekih suvremenih ruskih književnika. Krokodilova i druga titofobija pretočila se u žestoku, neumoljivu, a često i neumjesnu likovnu profanaciju, koja se odvijala pod Staljinovim pokroviteljstvom. Bio je to Staljinov simbolički odgovor na otpor koji mu je pružila Jugoslavija 1948. godine. Svaka je od izabranih karikatura, koje su crtala najsjajnija imena moskovske škole, ustrajala na što eksplicitnijem prokazivanju “neprijatelja”, odnosno na njegovome simboličkom “uništenju”. Moskovske su karikature također prihvatile i ustrajale na konceptu personalizirane krivnje, baš kao što je Kostylev primijetio za političku periodiku kraja 1940-ih i početka 1950-ih godina. Nerijetko su sovjetski karikaturisti u želji da pošalju što jasniju političku poruku hipertrofirano nabacivali na crtež pregršt američkih simbola, združenih s fašističkima. Ta je jednostavna jasnoća često prelazila u vulgarnu političku borbu, kakva je bila tipična za Hitlerove karikature čuvenih Kukryniksa na stranicama Krokodila. Titove su karikature nedvojbeno bile među najotrovnijima, a poseban je status stekla zoomorfna demonizacija Tita na naslovnici 35. broja Krokodila u rujnu 1949. godine. Tita su prikazali kao zmiju – životinju koja u kršćanstvu prvenstveno simbolizira zlo i koju su čuveni ruski (sovjetski) karikaturisti često koristili u karikaturama Hitlera i drugih nacista. Leglo zmija od kojih je jedna imala Titovu glavu, bilo je fašističko-američke provenijencije, a na svakoj je zmiji bila ispisana po jedna Titova “kvaliteta”: teror, izdaja, diverzije, špijunaža.

Komentiraj