FELJTON: Ljevičarka iz plemićke obitelji koja je ljubila ženu

Objavljeno u Nacionalu br. 906, 09. rujan 2015.

Iz knjige Arisa Angelisa ‘Ljudi XX. stoljeća – od Smirne do Saigona’ Nacional donosi priču o Joelle Vuković, Hrvatici koja je živjela daleko ispred svog vremena – bila je plemkinja, ali od mladosti srcem i dušom ljevičarka, družila se s Krležom, nikad se nije udavala niti imala djece, a životna suputnica bila joj je književnica Božena Begović

Joelle Vuković bila je obrazovana, inteligentna i kulturna žena. Rođena je početkom XX. stoljeća, ona i stoljeće zajedno su proveli 90 godina, a krajem vijeka oboje su napustili ovaj svijet i otišli u povijest. Stoljeća će se još dugo mnogi sjećati i pričati o njemu, spominjati dva njegova svjetska rata i brojne druge događaje, Joelle Vuković pak nitko neće pamtiti. Potomaka nije imala, a u obitelji su je uvijek smatrali stranom osobom koja ne pripada u njihov svjetonazor. Joelle Vuković bila je osebujna i samoživa osoba, od onih za koje kažu da su malko na svoju ruku. To bi bio najblaži izraz za opis njezine ličnosti.

Po rođenju pripadnica stare plemićke loze, predodređena za buržoaski, građanski i malograđanski život, po opredjeljenju još u mladosti srcem i dušom ljevičarka. Zbog sklonosti crvenima proglasili su je crnom ovcom u obitelji. Iako, kao i mnogi u mladosti idealisti, kasnije razočarana, ali ne u ciljeve, nego u “sredstva i praksu”, ipak je do kraja života ostala vjerna svojim idealima. Pripadala je onom krugu tzv. lijeve inteligencije koja je između dva rata na čelu s Miroslavom Krležom, glavnim uzorom i ideologom te grupe te osobnim prijateljem, htjela mijenjati ovaj svijet.

Završila je dva fakulteta, jedan u Parizu, drugi u Leipzigu, tečno je govorila engleski, francuski, njemački i talijanski, cijelog života zanimala ju je politika, kultura i avantura. Odrasla je u Trstu, školovala se u Beču, studirala u Njemačkoj i Francuskoj, radila je kao nadglednik plantaže u Francuskoj, obožavala je jahati konje, igrala je tenis, pokušala se uključiti u Legiju stranaca, zbog Legije je išla u Maroko, htjela je u Vijetnam, proživjela je dva svjetska rata, u Zagrebu se družila sa svima onima koji su nešto značili u umjetnosti i na ljevici između dva rata, od Krleže do Augustinčića.

Bila je iskren borac za ženska prava, i to s punim pravom jer je, iako mnogo obrazovanija i u mnogim stvarima daleko superiornija od svojih muških kolega, kao žena, bar u ono vrijeme, ipak bila manje vrijedno biće. O svemu je otvoreno govorila osim o svojim najintimnijim stvarima. Nije ih krila, njezin osobni život nije bio nikakva tajna, ali zbog odnosa u ondašnjem društvu time se nije javno mahalo i paradiralo, ta se tema dostojanstveno preskakala. Njezina životna suputnica bila je poznata književnica i glumica Božena Begović, skupa su do smrti živjele u stanu na Gornjem gradu.

U stanu u Jurjevskoj ulici gdje smo razgovarali sve je bilo posvećeno uspomeni na Boženu Begović. Svaki djelić stana bio je nekako zaustavljen u vremenu, kao da Božena tu još živi i treba svaki trenutak doći. Ni 20 godina nakon Boženine smrti Joelle Vuković nije prežalila njezin odlazak. Godine 1975. o svom je trošku izdala Boženine izabrane tekstove da bi, kako je zapisala u uvodu, “sačuvala uspomenu na trideset godina zajedničkog života i rada u dobru i zlu”.

“Božena je iz mojeg života učinila pjesmu” – napisala je Joelle nakon njezine smrti.

PIVNIČKI PUČ” U MÜNCHENU

U Leipzigu sam upisala studij kemije. Tamo na sveučilištu u Leipzigu bili su najpoznatiji evropski profesori kemije i fizike, naročito je bio znamenit profesor Peter Debye, nobelovac, koji je naslijedio Einsteina u Zürichu na njegovom profesorskom mjestu kada je on otišao u Prag.

U Leipzigu sam prvi put živjela od vlastitog rada, jer sam crtala za fakultet, a povremeno bih promijenila i nešto dinara koje sam donijela od kuće, ali uvijek samo onoliko koliko mi je trebalo za taj dan, jer je počela ona velika inflacija i pad vrijednosti marke, tako da sam uskoro za jedan dinar dobila punu korpu maraka. Takvo zlatno vrijeme za nas koji smo imali dinare se više nikada u mom životu neće ponoviti, dapače, doživjet ću obratno, inflaciju dinara prema marki.

Inflacija u Njemačkoj je bila strašna, kasnije se vrijednost mijenjala gotovo iz sata u sat, ja sam imala 2000 dinara koje sam donijela sa sobom i od inflacije ste se mogli braniti samo tako da pomalo mijenjate, ja sam mijenjala po dinar dnevno. Inače obratno niste mogli trgovati, mijenjati marke u dinare. Mene su za one crtarije plaćali u markama, danas bi dobila milijun maraka za to, sutradan to više nije ništa vrijedilo. Ubrzo se sa milijuna prešlo na milijarde. Ja i sad imam sačuvanu jednu razglednicu koju sam poslala kući na kojoj je poštanska marka od dvije milijarde maraka. Na kraju su te novčanice tiskali na običan grubi papir i to samo na jednoj strani, druga je bila prazna jer bi preskupo došlo. Papir je bio puno vredniji od novca.

 

‘Neposredno pred rat, u Zagrebu je bilo puno žena pisaca. Družile smo se po kućama i kavanama, diskutirale o položaju žena u društvu

 

Voljela sam pješačiti, tako da sam pola Njemačke prošla pješice s ruksakom na leđima i “uživo” pratila šta se tamo događa i kako se rađa taj nacionalsocijalizam. Kad je 1923. godine Hitler pokušao onaj puč, baš sam bila u Münchenu i vidjela sam ga. I one njegove pristaše, adepte, sve mladi ljudi, kad su ulazili u Bürgerbräukeller, ogromnu pivnicu u četvrti Haidhausen, gdje sam i ja stanovala, u kojoj je moglo biti nekoliko tisuća ljudi. Nekoliko sam puta gledala i slušala te njihove skupove na kojima se izdvajao jedan govornik koji je odmah privlačio pažnju pa je sve više ljudi dolazilo u pivnicu da ga sluša. Bio je to Hitler, za koga ja onda nisam znala. Meni se činio kao neki bolesnik, ljudi su više uživali u toj njegovoj dernjavi kao nekoj atrakciji i razonodi. Ti mladi članovi Partije su obilazili i mnoge druge lokale, njih pet-šest bi nahrupilo u lokal, naručili flašu crnog vina i s njim po stolnjacima crtali Hakenkreuze – svastike. Izvikali bi se Heil Hitler! i izašli van. Devetsto dvadeset treće godine Hitler je baš u onoj velikoj Bürgerbräukeller pivnici izveo svoj danas čuveni “Pivnički puč” koji je međutim propao, a on završio u zatvoru. Ja sam još neko vrijeme ostala u Njemačkoj studirajući kemiju i prateći šta se događa oko mene. Vladalo je veliko nezadovoljstvo i razočaranje, a i ekonomska kriza je bila velika. Jedva sam čekala da završim studije i napustim Njemačku.

ZAGREBAČKI REVOLUCIONARI IZ KAVANEKORSO

Po povratku u Zagreb odmah sam kao inženjer kemije dobila posao u Tvornici ulja. Imala sam sreću jer onda su žene puno teže dobivale posao. Svaka je kompanija radije zapošljavala muške, ali bilo je i onih koji su imali drugu računicu jer se žene manje plaćalo. Na primjer, jedan inženjer je imao plaću od 3.000 dinara, a meni su dali polovicu, tek 1.500. U Tvornici ulja je radio i zet vlasnika, inače francuski konjički kapetan, veliki zaljubljenik u konje. Imao je dva krasna i rasna pastuha, jedan je bio njegov, ali zbog infarkta nije više jahao, a drugog je kupio svojoj ženi, ali ona uopće nije voljela ni htjela jahati. Znajući da sam ja jahačica, molio me da preuzmem brigu oko tih konja, tako da sam ujutro prije posla jahala jednog, a navečer drugog konja. Još sam si kupila i malu slovensku kobilu. Gotovo svakodnevno jahala sam po cijeloj okolini preko Save, od Ivanje Reke preko Petruševca pa čak do Zeline. Osim u grupi često sam jahala sama, obilazila šume i livade.

U Zagrebu sam uskoro stekla puno prijatelja i poznanika, umjetnika, slikara, pisaca, glumaca. Uglavnom su to bili pripadnici one lijeve inteligencije. U našoj grupi koja se redovno sastajala i družila bilo je tridesetak osoba: od glumaca, Pavića, “našeg” Hamleta, i Papića, i slikara, Režeka do Postružnika i Augustinčića. Slikar Ivo Režek nam je bio veliki prijatelj, bila je to “francuska veza” jer je on studirao u Parizu na Sorbonni, bio je pravi antifašist i progonili su ga, često je crtao karikature po novinama i ismijavao Hitlera i Mussolinia. Zimi smo se obično u pet sati sastajali u kavani “Korso” i tamo diskutirali o događajima “u zemlji i svijetu”, o politici i umjetnosti. Zajednička nam je bila ideja humanosti i pravde, kritiziralo se ondašnje “trulo” građansko društvo, a oni radikalniji su stalno ponavljali da se socijalni problemi ne mogu riješiti bez socijalne revolucije. Gdje god da bi se našli i bilo gdje okupili, uvijek bi razgovor skrenuo na te odnose u društvu i nepravdu koja je bila tako očita da vas je morala smetati. Onaj koji nije o tome razmišljao i time se bavio bio je za nas kao neka vrsta nižeg čovjeka. Koliko se tek svađa i prepirki vodilo o ulozi umjetnika, da li umjetnici mogu raditi samo zbog umjetnosti ili i oni trebaju imati neku svrhu i cilj. Sjećam se kako je Režek uvijek govorio: “Nema života bez umjetnosti, ni umjetnosti bez života!” Sastajali smo se i po kućama. Nismo samo politizirali, onda nije bilo televizije, pa su ljudi za zabavu igrali razne društvene igre. U ateljeu kod Režeka je bio obavezan poker. No najuvaženiji među nama bio je, naravno, Miroslav Krleža koga smo smatrali kao nekog našeg ideologa. Uvijek je bilo interesantno i poučno čuti šta Krleža kaže o nečemu. Nismo se uvijek slagali o svemu, bilo je i svađa i prepirki, ali većina su bili “crveni”. Mislili smo da je to sigurno put kojim svijet treba ići i kojim se treba suprotstaviti fašizmu i nacionalizmu koji su se tada širili Evropom. Svijet se tada podijelio na lijeve i desne.

Krležu sam upoznala preko Božene Begović koja je bila glavna prevoditeljica Krležinih djela na njemački jezik. Ona je Krležu poznavala još od 1921. godine jer je njen otac književnik Milan Begović bio Krležin vjenčani kum. Zanimljivo je da su Krleža i Božena ostali veliki prijatelji iako su se Krleža i njen otac Milan Begović, nekada veliki prijatelji, razišli – i politički i umjetnički. Kasnije, dok je Krleža za vrijeme rata živio u strahu od hapšenja, pa čak i likvidacije, krijući se, Begović je živio u Zagrebu kao da rata i ustaša nema, pisao je i objavljivao. Poslije rata je pak Begović bio u nemilosti vlasti i mnogi su govorili da je to Krležin utjecaj, koji je za Begovića govorio da je malograđanski pisac.

 

‘Kad sam se 1945. priključila Partiji, organizirao nas je Mika Špiljak. On je imao ekipu predavača, sve ljudi od ugleda iz građanskog društva kojima je svijet vjerovao’

 

Krleža i Bela su često dolazili k nama, a i Božena i ja smo išli k njima, jako puno smo se družili. Kada je za vrijeme NDH Krleža živio u Mlinarskoj ulici kod doktora Borčića, Bela se panično bojala hapšenja, pa su skoro svaki dan dolazili kod nas u Jurjevsku ulicu. Ona je mislila da su tu sigurniji i da ako dođu da ih hapse, da ih neće naći u kući. Krleža je strašno rado igrao šah s Boženom, a da nam prođe vrijeme, igrali smo i druge igre, jako je bilo popularno ono “potapanje brodova”, a i kartali smo. Krleža je bio jako zaigran, veselilo ga je da se igra, a mi smo puno profitirali jer je pričao svašta – od austrougarskih vremena, preko Prvog svjetskog rata kada je bio u Rusiji, pa do aktualnih socijalnih i političkih tema. Mi smo dijelili njegova politička stajališta u potpunosti i bili smo rijetki u tom ljevičarskom krugu koji su već u ono doba bili antistaljinistički opredijeljeni, naravno, pod utjecajem Krleže.

Mi smo, zahvaljujući Krleži, već u tridesetim godinama znali šta se događa u Sovjetskom Savezu, pisalo je to i u novinama, ali tamo je često prevladavala ona buržoaska propaganda. Božena i ja nikada nismo sto posto vjerovale Staljinu, a pogotovo nakon što nam je Krleža o tome pričao. I ona njegova knjiga “Povratak iz Rusije”. Poslije rata i oslobođenja se šutilo o tome. Krleža u početku nije vjerovao da će se Tito moći izvući od Staljina, on je više vjerovao Antanti, ali se kasnije osvjedočio u Titovu hrabrost i odlučnost. Bio je prava živa enciklopedija, znao je dobro ispričati neki događaj, precizno navodeći i imena i godine.

BOŽENA I JOELLE

Božena i ja upoznale smo se 1936. godine. Ona je znala nekoliko jezika, ali francuski je slabije govorila, a ja sam u Francuskoj studirala. Pune dvije godine od 1936. do 1938. nas dvije smo samo razgovarale na francuskom. I njemački nam je jezik bio zajednički, ja sam odmalena govorila njemački, školovala se u Beču, studirala u Leipzigu, a Božena je također pohađala umjetničku akademiju u Beču, bila je već poznata njemačka glumica. Njen “maternji” jezik je bio njemački, osnovnu školu i gimnaziju završila je u Hamburgu. Kada je na poziv oca Milana Begovića došla u Zagreb, nije dobivala puno uloga jer je slabo govorila hrvatski. Božena je imala mnoge umjetničke interese, sve ju je zanimalo, bila je i glumica i književnica i prva radiospikerica. Neke predstave je i sama režirala. Hiljadu devetsto trideset osme je bila predsjednica Društva hrvatskih književnica i direktorica drame HNK. Prevodila je mnoge naše književnike na njemački, češki i francuski. Kad je u modu došao esperanto, kao mogući budući zajednički jezik cijele planete, mi smo se obje zdušno bacile na učenje esperanta, pa je Božena prevodila neke pisce i na esperanto.

Onda se nekako smatralo da čovjek koji više zna više vrijedi. Vladao je neki zanos znanja, sve je nekako bilo u pokretu, u nekom traženju, u željama da doprinesemo promjenama svijeta na bolje. Kad vidim današnje novine, čini mi se da smo izgubili, da su se mnogi kriteriji vrijednosti jako spustili, ljude zanima samo materijalno, po tome se vrednuju. Ono najniže i najlošije u čovjeku je prevladalo. Nikoga nije briga za društvo, za opće dobro, egoizam je postao glavni motor, osobno bogatstvo vrhunski cilj.

Mnogo smo išle i na koncerte. Božena je jako voljela glazbu, čak ju je u Beču i studirala. Njena majka je bila uspješna pijanistica Paula Goršetić. Često smo išle u kazalište i operu. Nije se mogla dogoditi neka dobra predstava, a da nas tamo nije bilo.

Trideset sedme našle smo stan u Jurjevskoj ulici i od tada smo punih 30 godina, do njene smrti, zajedno živjele gore u mansardi. Njeno društvo, posebno ljudi iz kazališnog kruga su onda postali i moje društvo, a moji prijatelji i njeni. Nju je više zanimala umjetnost, mene društveni odnosi, recimo politika. Božena je bila jednu godinu starija od mene. Bila je jako načitana, a i ja sam voljela čitati. Često smo i diskutirali o onome šta je prevodila, bile su to divne knjige Stendhala, Rilkea, Balzaca i drugih, a prevodila je i naše pisce od Držića do Krkleca na njemački, esperanto, češki i francuski jezik. I posebno Krležu. To što su njegova glavna djela objavljena i na njemačkom jeziku, velika je zasluga Božene Begović. Krleža je imao povjerenja u nju, a znate kako je on bio nekad težak čovjek, prava – kako kažu – cjepidlaka kad su u pitanju bila njegova djela. Uvijek je bio sumnjičav kako će nešto prevesti i stalno je davao neka uputstva i primjedbe. A bilo je i dosta diskusija, posebno oko naslova knjige, tu je bio strašno osjetljiv i tašt. Osim toga Božena je imala dobre veze s izdavačima u Njemačkoj, a to svaki pisac treba. Božena je i sama pisala i na hrvatskom i na njemačkom, više je djela objavila na njemačkom nego na hrvatskom.

 

‘Neki od najboljih, najinteligentnijih i najpoštenijih ljudi društva dali su zbog Partije i svoje živote. Žrtvovali su se za jedan bolji svijet u koji su vjerovali’

 

U to je vrijeme u kasnim tridesetim godinama, neposredno pred rat, u Zagrebu bilo puno žena pisaca, postojalo je i Društvo hrvatskih književnica u kojem je bila i Božena, čak je bila i prva predsjednica tog društva. Družile smo se, sastajale po kućama i kavanama, diskutirale o umjetnosti i položaju žene u društvu. Bila je tu i Dora Pfanova, Zlata Kolarić-Kišur, Ivanka Vujčić-Laszowski i druge, izdavale su i jedan časopis.

Božena je bila veliko ime naše kulture, ali je danas nekako zaboravljena i zapostavljena, sjete je se tek kad je godišnjica Radio Zagreba pa je spominju kao prvu spikericu koja je 1926. godine pozdravila prve slušatelje, sa onim poznatim “Halo, halo, ovdje Radio Zagreb, javite kako nas čujete”. I to se onda vrti na radiju po cijeli dan, a to uopće nije originalna snimka, nego je to Božena naknadno snimila negdje u šezdesetim godinama. A što je još zanimljivije, kada se Radio Zagreb 1926. godine prvi put javio s Markova trga, to nije ona izgovorila, nego je taj pozdrav na početku emitiranja rekao direktor i osnivač radio stanice Ivo Stern. Božena je bila prva spikerica na radiju, čitala je ulomke iz romana i recitirala poeziju, svoju i tuđu, vodila je glazbene emisije i glumila u radiodramama. Pričala mi je kako bi najavila neku glazbu, onda bi s pločom otišla u drugu sobu i tamo je stavila na gramofon dok su slušaoci to strpljivo čekali. Ali sjećati se Božene Begović samo kao radiospikerice je velika nepravda i prava sramota. Ja se uvijek naljutim kad čujem – “Božena Begović, prva spikerica Radio Zagreba”…

Ukratko opisati neku ličnost samo jednom rečenicom nije lako. No kad je riječ o Boženi, nije nemoguće. Pomaže nam njezina životna maksima – “Biti čovjek!” A kad se netko opredijeli da sav svoj život podredi toj čovjekovoj maksimi, mora pripadati onima koji su nesebično cijenili čovjeka i prijateljstvo među ljudima. Boženu je, između ostalog, krasila i vrlina da se zna udubiti u probleme sugovornika.

U naš stan u Jurjevskoj 19 dolazili su glumci poslije predstava, pisci, umjetnici. Božena je bila dobra s Augustom Cesarcom, Ivanom Goranom Kovačićem i posebno Krležom, koga je poznavala još od 1921. godine. Često je govorila da je od Krleže naučila ono najdragocjenije što ju je nosilo u životu, citirajući ga “da treba misliti svojom glavom, preuzeti na sebe svu odgovornost i zastupati ono što smatramo ispravnim”.

PONOVO ZAJEDNO

Kada je počeo Drugi svjetski rat, bila sam u Zagrebu, tu sam bila i kad je osnovana NDH. Radila sam u Tvornici ulja i bila sam povezana s antifašističkim pokretom. Imala sam jedan odgovorni punkt u tvornici, znala sam samo jednoga predstavnika Partije, kako je već onda bilo pravilo zbog konspirativnosti i sigurnosti ako vas otkriju i muče da otkrijete imena drugih ilegalaca. Od njega sam dobivala materijale i direktive od Partije, pa bih onda dalje informirala moj krug antifašističkih simpatizera. Božena i ja smo svaku večer u našem stanu na mansardi slušali Radio London i Radio Moskvu i to prenosili drugima. Onda ste mogli završiti u zatvoru i samo ako slušate te emisije.

Nakon rata, oslobođenja zemlje i pobjede antifašista Joelle Vuković i Božena Begović se aktivno angažiraju u izgradnji “novoga svijeta”. Drže predavanja mladim radnicima o “novom životu” i “sjajnoj budućnosti”, objašnjavaju im novu politiku, obećavaju život sreće i zadovoljstva. Kao i mnogi u to vrijeme puna je ideala i poleta, njezine želje su se ostvarile, njezine ideje su pobijedile, ono o čemu je prije maštala i što je zagovarala sada je bilo tu. San je postao stvarnost. Trebalo je samo te ideje pretvoriti u djela.

 

‘Sve je pošlo naopako kada su u Partiju nahrupili karijeristi. Već tada smo govorili da će oni uništiti naše ideale i skrenuti povijest. Oni su pobijedili’

 

I ja i Božena smo bile oduševljene tim novim životom, to je bila takva promjena nakon onih godina straha, terora, nepravde i ugnjetavanja kada su mnogi umjetnici i intelektualci gubili vjeru u humanost društva i svijeta. Odmah sam se te 1945. godine priključila Komunističkoj partiji, prije nisam bila član. Nas je organizirao Mika Špiljak koji je imao cijelu ekipu predavača koji su građanima tumačili nove mjere i zakone. To su sve bili ljudi od ugleda iz bivšega građanskog društva kojima je svijet vjerovao. U tvornici sam preuzela čitav kulturno-politički život. Još i danas sam član, ali više nekako emotivno, ne zbog onog što je danas, nego zbog svega onog što je Partija dala u početku. Ona je strašno puno dala, neki od najboljih, najinteligentnijih i najpoštenijih ljudi jednog društva dali su zbog Partije i svoje živote. Žrtvovali se za jedan bolji svijet u koji su vjerovali. To su bili takvi veliki ideali kakvih danas više nema. Uvjerena sam da je Komunistička partija odigrala svoju ulogu u razvoju čovječanstva i ljudskoj povijesti. Da nije bilo revolucije u Rusiji, ne bi bilo ni svih tih socijalnih promjena koje su se dogodile u XX. stoljeću u kapitalističkom svijetu, onaj imperijalizam bi išao još dalje. Još bi se više razvio i zavladao čovječanstvom. Prije su ti društveni sistemi, od robovlasništva pa nadalje duže trajali, a sada kako se tehnika razvija, i ti društveni odnosi se brže mijenjaju.

U početku je bilo sve lijepo i bili smo iskreni i sretni, puni zanosa i ponosa da radimo nešto veliko i ispravno. Nitko nije pomišljao u šta bi se to moglo pretvoriti. De facto je prvih deset godina bio socijalizam, onaj dobar i ispravan socijalizam, ali poslije se to izvitoperilo, razvodnilo i na kraju pokvarilo. Prva razočarenja su došla kada su neki počeli iskorištavati Partiju za svoje osobne interese. Već u 50-im godinama bili su ti “diplomatski” magazini za povlaštene, dok se narod prehranjivao na točkice i kupone. Počela je grabež za stanovima, položajima, to je bilo nešto što nismo voljeli ni vidjeti ni slušati o tome, o tim privilegijama i podjelama na one jako zaslužne i one manje zaslužne. Mi se nismo nikad služili privilegijama. Meni nije bilo potrebno da idem u Partiju, ja sam imala buržoaski odgoj, potjecala iz plemenitaške obitelji, nisam bila goljo bez sredstava. Ja sam u tome vidjela onu najhumaniju stranu jednoga društva, ako hoćete i cijelog čovječanstva, vjerovala sam u taj humanizam. Sve je pošlo naopako kada su u Partiju nahrupili svi oni karijeristi koji su od članstva u Partiji očekivali vlastiti probitak i korist, a narod brzo nanjuši od kuda vjetar puše. Uoči rata Partija je imala oko devet tisuća članova. Oni njeni najbolji ljudi, dvije trećine, su izginuli u ratu, a već početkom pedesetih bilo ih je 200 000, danas ima dva milijuna članova. Već onda smo govorili da je tu nešto krivo krenulo i da će oni za par godina razoriti i razvodniti Partiju, uništiti naše ideale, skrenuti povijest. I oni su pobijedili, Partija je izgubila. Oni su iskoristili naše ideale za svoje nekretnine, zaprljali nas i osramotili. Mi smo se u njihovo ime sramili. Danas mislim da je to tako u ljudskoj prirodi. Možda danas ti ideali više nisu ni mogući. Možda više niti ne vjerujem u tu Partiju, što prije se rasformira, to bolje, ali još plaćam članarinu. Iz sentimentalnih razloga.

I u svojim poznim osamdesetim godinama Joelle Vuković još je bila vitalna i aktivna, svaki dan je nešto radila, prevodila stručnu i onu drugu literaturu jer perfektno je znala njemački, francuski, engleski i talijanski jezik. Soba joj je bila puna raznih knjiga, a na pitanje ima li neku knjigu kojoj se često vraća, koja joj je uvijek pri ruci, bez mnogo razmišljanja odgovara.

Krleža. Kad hoću da se oporavim, ja se uvijek vratim Krleži.

Često idem i u knjižnice da nešto posudim, a rado i kupim neku novu knjigu. Zadnja mi je ovi memoari od Koče Popovića, on je bio naš ljubimac. Ali Krleža je iznad svih. Božena je prevodila na njemački njegovu zbirku pripovjedaka “Hiljadu i jedna smrt” koja je bila zabranjena kada je izašla u tridesetim godinama. Na njemačkom se, doslovno prevedena, zvala “Tausendundein Tod”, ja je imam i čitam i u originalu i u Boženinom prijevodu. Ta mi je knjiga najbolji dokaz da je Krleža uvijek aktualan, danas kao i jučer. Sve što je onda bilo loše i protiv čega smo mi bili, ostalo je loše i danas. Krleža je tu pokazao da se svijet možda i mijenja, ali ljudi ostaju isti. Licemjeri, karijeristi, pokvarenjaci, ulizice, popovi i lopovi, svi su tu kao i u Krležino vrijeme. Krleža nije nikoga štedio, zato je imao toliko i pobornika i protivnika. Svatko tko imalo misli mora nakon čitanja Krleže strahovati. Ako je XX. stoljeće, koje su nakon “mračnog” XIX. mnogi s velikim nadama očekivali, ispalo gore i krvavije nego ono prošlo, kakvo će onda biti ovo koje tek dolazi i puno obećava. Još gore!

I u 88. godini, kada smo vodili ovaj razgovor, Joelle Vuković bila je dobrog zdravlja, dobro je i vidjela i čula, malo joj je smetalo što je današnji tisak nekako siv i sve bljeđi, dok je u njezino vrijeme bio crn i lakše se čitalo. Imala je još i sve svoje zube. “Lička korenika i kućni odgoj. Majka nas je već od pete godine vodila zubaru, svakih 6 mjeseci smo išli na pregled, a navečer kad bi oprali zube, više ništa nismo smjeli staviti u usta, ni bombon ni kolač, ni, bože sačuvaj, čokoladu, u krevet se moralo ići sa sasvim čistim zubima. Pa i danas poslije svakog obroka perem zube.”

Osim fizički Joelle je i duhovno bila svježa i znatiželjna, zanimalo ju je sve što se događa, pratila je zbivanja i u zemlji i u svijetu. Razgovor s njom bio je užitak, sigurno ste mogli čuti i saznati nešto zanimljivo i pametno. Umjetnost i kultura, pamet i inteligencija bilo je ono što je nju interesiralo i čime se oduševljavala. Kakva je to bila ugoda i utjeha razgovarati s nekim tko je na prvo mjesto u životu stavljao čast i poštenje, za razliku od onih “seljačina” koje je kao naplavinu donijela “demokracija”, čiji je glavni smisao i životni moto bio i ostao “u se, na se i poda se”. Koliko je to bilo strano njezinoj osobi i njezinim stremljenjima u životu!

Sa Joelle Vuković razgovarao sam u njezinu skromnom stanu, mansardi u Jurjevskoj ulici, gdje je 30 godina živjela sa svojom prijateljicom Boženom Begović koja je umrla 1966. u svojoj 66. godini. Joelle nije imala ni auto ni vilu s bazenom, ni vrtlara ni sobara, čak ni kuću na moru, ali, kako je rekla, bila je zadovoljna svojim životom i kad bi mogla, opet bi ga ponovila. Smatrala je da je bila sretna u životu, a da o tome odlučuje svaki čovjek sam. “Bogatstvo stečeno mimo rada, nezasluženo, ne donosi mir i spokoj” – govorila je. Mnogi će reći da je to stara i otrcana fraza, ali Joelle je duboko vjerovala u to. Puno važnije od onog što ima bilo joj je kako je to stekla.

Komentiraj