FELJTON: Lennon je htio otići iz Beatlesa prije nego što je upoznao fatalnu Yoko

Autor:

Pixabay

Objavljeno u Nacionalu br. 1172, 11. listopad 2020.

Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz svjetskog bestsellera ‘Tko je ubio Johna Lennona?’, nove biografije tragične zvijezde, u kojem Lesley Ann Jones analizira ulogu Yoko Ono u raspadu najpopularnije glazbene četvorke u povijesti pop i rock glazbe

Znanstvenici to zovu „kavitacija“: mjehurić koji se urušava oslobađa udarni val. Ovaj iznenadni udar energije proizvodi zvuk. Ispod površine mora, milijuni minijaturnih mjehurića skupljaju se oko brodskog propelera i prave zaglušujuću buku dok se urušavaju. Udar za udarom i nakon nekog vremena mogu paralizirati propeler. Možda i nismo doživjeli takvo što, no naviknuti smo na akustiku mjehurića: prasak balona koji pukne, šuštanje Coca-Cole u ledenoj čaši, prolijevanje šampanjca. Prepoznajemo rezonanciju. Ali kada dijete napuše balone od sapunice kroz plastični obruč i pošalje ih na put kroz zrak, što čujemo kada ti mjehurići puknu? Krik onoga koji se utapa ne možete čuti. Nema ga. Dolazi do prigušenog kolapsa, sporog, nerazumljivog potonuća u ništavilo. Odustajanje. Nestajanje. Zvuk tišine.

Ringo, vjerojatno najuravnoteženiji od njih četvorice, išao je za njima, gdje god da ih je put odveo. Imao je svoje krize, svoja kolebanja. Uskoro će se pokupiti i reći ostalima da je ‘otišao’. Ali vratit će se. Paul je ostao cijelo vrijeme – gledamo li sad unatrag nakon nekoliko desetljeća, doista jest. George nije skrivao da mu je svega već dosta, ali bio je strpljiv.

No fenomen Beatlesa ubijao je Johna. Bio je parazit. Zavukao mu se pod kožu i pronašao put do mišića. Ugnijezdio mu se u srce. Posljednji koncert uživo, 29. kolovoza 1966. u Candlestick Parku, tada domu San Francisco Giantsa, nije najavljen kao posljednji niti se znalo da će to biti. Jednostavno je tako ispalo. Kako su putovali po Americi, nailazili su na probleme i izazove, bombe i agresiju, gdje god da se pojave. Energija im je padala kako im je splašnjavao entuzijazam. Na nekoliko su mjesta strahovali za vlastite živote. Više ništa nije bilo ‘isto’. A kako bi i moglo biti? U bajkovitom gradu zlatne groznice, na obali, doživjeli su ne baš blještav prijam. Iako je stadion mogo primiti 42.500 posjetitelja, popunjeno je bilo tek nešto više od pola kapaciteta. Kao pratnja ponovno su došle Ronnie i njezine ‘-ettes’. Puhao je jak vjetar, spustila se magla, a u zraku se osjetila neka zlokobna hladnoća. Dečki su se u backstageu zabavljali s bivšim slavnima, budućim slavnima, s Joan Baez, kao da uopće ne žele izići na pozornicu i nastupiti. Pojavili su se negdje oko 21:30. Ravnodušni, praćeni olakšanjem da im je ovo posljednji put, uzeli su fotoaparat kako bi za buduće naraštaje zabilježili publiku i sebe ispred kulisa. Mjehurić se rasprsnuo, ali ne uz prasak, već uz jecaj.

Deset godina. Dovoljno. Čovjek u moru! John je uhvatio pojas za spašavanje. Davio se. Pronašao je put prema obali. „Beatlesi“ su potrošili ono što je dragi, naivni Paul oduvijek volio zvati „dobrim malim rock’n’roll bendom“ dok bi potiho uživao u svemu što je postignuto (s punim pravom). Jer „Beatlesi“ nisu bili četiri različite osobe, bili su koncept, kreacija, ideal. Nisu pripadali stvarnom svijetu i ne bi mogli izdržati kao koncertni bend. Nisu mogli postati Rolling Stonesi, koji i dalje jure svijetom poput zahrđalih tenkova iako nema rata i sviraju iste stare pjesme (jer nove nitko i ne želi čuti). Jumping, jacking, flashing, ove sedamdesetogodišnje karikature sa stavom, s licima koja možda izgledaju kao da su izvađena iz mikrovalne pećnice, ali energija im je kao da su vječni tridesetogodišnjaci, imaju samo jednu ulogu: nahraniti nostalgiju smekšanih masa ovisnih o ponovnom proživljavanju vlastite prošlosti.

Kod Beatlesa je sve bilo svježe, novo i beskrajno ponovno otkrivanje. Sentimentalnost je bila prisutna, kao što se vidi u nekim njihovim najdražim pjesmama. Ali i ona je služila samo kao sredstvo neprekidnog usavršavanja i kao dodatak neprestanoj kreativnosti koja oduzima dah. Radili su na pomicanju granica i nadmašivanju samih sebe. Nikada nisu ostajali isti. Otuda i raspad. Umirovljenje kao koncertni bend bilo je presudno za njihov opstanak, kako u glazbenom, tako i u privatnom smislu. Za Johna je bilo ključno, pitanje života i smrti. I taman kada je bend počeo uvlačiti svojeglavog rockera Lennona, Beatlemania je ugušila Beatlea. Tko odlazi posljednji, neka ugasi svjetlo. I neka ne zaboravi zaključati vrata. I što sad? Kako dalje? A što drugo? Nazad u studio i usredotočiti se na stvaranje glazbe. Preciznije, na onu glazbu koju ćete moći slušati, koju ćete upijati, kojoj ćete se diviti i koja će vas prosvijetliti. U ono vrijeme, takvu glazbu nije bilo moguće tako lako reproducirati uživo. Psihijatar konzultant dr. Cosmo Hallström, koji je fenomen Beatlesa doživio kao mladi student medicine u Liverpoolu, razmišlja o Johnu na ovom značajnom raskrižju. „I eto ga, pregorenog, ljutitog, zbunjenog. Još uvijek je prilično važna osoba, još uvijek u mjehuriću, bez obzira što se mjehurić rasprsnuo, a nema nikoga da mu to kaže. I onda se pojavi osoba koju ne dira njegova bahatost. Koja ima drugačije ideje. Koja je iz drugačije kulture i svijet vidi na drugačiji način.

A ona je ta u koju se on zaljubio. Ona je jedina koja odudara, jedina s kojom se može poistovijetiti. Gotovo da je potpuno suprotna od njegove supruge Cynthije i žena je svog vremena:“

„John i Yoko su se povezali istog trenutka, a njihova je poruka bila vrlo jednostavna. Hippie koncept ljubavi. Mir, ljubav, dobro, dvodimenzionalno. Lijepe šarene boje, zgodno, sretno – kao čista suprotnost intenzivnim zbunjujućim i iscrpljujućim odnosima koje je imao s drugima, o kojima je pisao pjesme, ali ih nije mogao razumjeti.“ „Doista mislim da su zaista imali duboku, snažnu, sveprožimajuću vezu koja bi trajala zauvijek“, uvjeren je dr. Hallström. „Nije to bila samo požuda ili strast. Koncept ljubavi – biti spojen s jednom osobom za sva vremena, što je temelj toliko glazbenih, književnih i likovnih djela – biološki je programiran. Karakteristika ljudskog bića je da traže životnog partnera. Labudovi imaju jednog partnera za cijeli život i odjednom je to nešto veće, nešto mistično. Budući da većina životinja ne radi tako, cijenimo one koje rade. Privlačenje partneru koji će s nama biti cijelo vrijeme urođena je ljudska potreba.“

Od svih životnih misterija, iskren je Cosmo, ljubav i privlačnost su „Ono najveće.“ „Društvo voli sklad“, istaknuo je. „Postoji kulturološki pritisak na sve da si nađu Onu ili Onog pravog. John je bio iznimno seksualno privlačan, koji je, zahvaljujući svom položaju, mogao privući djevojke iz cijelog svijeta. Uzmi dok možeš, to je ono što pokreće muškarca – čak i ako je vaša supruga na zabavi. Ljudi se prepuštaju kojekakvim besmislicama, testirajući granice odnosa. Lennon je bio sebični egoist koji je upoznao sebi ravnog. Kada mu se to dogodilo, kao da je eksplodirala bomba. Njegov se svijet pomaknuo i sve se promijenilo.“

Javnost je u Yoko Ono dobila vješticu, kuju koja je odlučila uhvatiti Beatlea, koja mu je razorila brak, koja je lišila Juliana oca i uništila najveću grupu na svijetu. E pa znate što, Beatlesi su se već bili raspali

Novine su pisale da ga je zaludjela. Fanovi i izučavatelji svađat će se desetljećima oko datuma, vremena i mjesta, je li bila svjesna da je Beatle i je li ga odabrala baš zbog toga. Je li ga zbilja pozvala na svoju izložbu 9. studenog 1966. u londonskoj galeriji Indica kako bi zakucao čavao? Je li on uzvratio da je čavao koji je zakucao bio samo imaginaran, da su mu ruke bile u džepovima (vidite što je napravila?)? Detalji. Ista se stvar događala i prije, valjda milijun puta: dvoje ljudi u braku s drugim ljudima susretnu se oči u oči i zaljube. Gotovo. U djeliću sekunde shvate da je kraj. Danas bi se vjerojatno našli, zaljubili se, gledali prostoriju da im osoba slučajno ne utekne, na putu do kuće poslali hrpu poruka: „Samo da ti kažem da već par sekunda nisam razmišljao o tebi.“ Što bi moglo procuriti kao dokazni materijal, a zatim dovesti do optužbi i razvoda. A to je, izuzev ovog dijela s tehnologijom (ali pisali su si pisma i zvali telefonom), točno onako kako se dogodilo. Ah, Yoko. Usred sna. Samo što je Johnov bio noćna mora.

Brak bez ljubavi, bespomoćnost, preveliki pritisak, previše ljudi, avioni, znoj, plavuše, brinete, žaljenje, Tourette, prijetnje smrću. You know he needs someone. Help! Obiteljski život? Kakav obiteljski život? Nije to bilo za njega. Tonuo je. Poslušajte još jednom čovjeka koji se utapa. A Yoko se bacila za njim. Majka, dva puta se udavala, nije bila onakva žena kakvom su je mnogi predstavljali, nije na silu tražila garanciju za lagodan život. Rođena u Japanu, visoko obrazovana u New Yorku, još uvijek se sjećala Drugog svjetskog rata i razaranja Tokija, a njezinim ste očima mogli vidjeti i užas i nadu. Imala je svoje kontakte, bila cijenjena avangardna konceptualna umjetnica s reputacijom i obožavateljima: ako već ne na razini Beatlesa, govorimo li u financijskom smislu, onda barem na dovoljno impresivnoj razini u svom profesionalnom okruženju. Bila je aktivna članica Fluxusa, međunarodnog pokreta nastalog u šezdesetima koji je okupljao umjetnike sa svih strana svijeta i iz različitih grana. Bila je upečatljiva, egzotična, kulturna, originalna. Naginjala je radikalnom pacifizmu i politiziranom feminizmu. Govorila je tiho i inteligentno. Čak i kada bi samo prošetala s jednog kraja prostorije na drugi, zračila je mističnošću. Ženi poput Cynthije bila je, u svakom pogledu, prijetnja. Cyn je bila zaslijepljena: „John je upoznao Yoko taman kada mu je bilo potrebno, dva tjedna nakon smrti Alme Cogan. Bila je opsesivna obožavateljica koja ga je slijedila posvuda. Strahovito mu je išla na živce. Ali Alma je preminula i nešto se čudno dogodilo s Johnom. Sve se preokrenulo. Mora da je Yoko uvidjela svoju priliku i iskoristila je. Ona je u vezi nosila hlače i do kraja života će kontrolirati Johna i biti dominantna.“

„Dakle, Yoko je postala Johnova nova Teta Mimi“, rekla mi je Cyn. „Shvatila je što Johnu treba od žene, točno ispred mog nosa, i pretvorila se u to.“ Toliko o tome. Yoko je imala 32, a John 26 godina. Nisu bili jednom nogom u grobu. U ono je vrijeme bilo poprilično čudno čak i kada je žena bila godinu ili dvije starija od muškarca. John se nije pokolebao, bio je znatiželjan. I pojačalo mu je apetit. Momak koji može imati koju god da poželi želi ovu? Uf. Da budemo pošteni, Keith Altham je bio u pravu: malo je fotografija koje joj služe na čast. Ali neke su fotografije iznenađujuće. Tiha Yoko odiše lukavim i očaravajućim šarmom. Krupni plan, kroz zastor guste crne kose otkriva glatku kožu, savršene crte lica i stidljiv osmijeh. Njezin je stil uredan i minimalistički. Oči su joj duboke i samo za Johna.

Javnost je dobila vješticu, kuju koja je odlučila uhvatiti Beatlea, koja mu je razorila brak, koja je razbila Cynino srce, lišila Juliana oca i uništila najveću grupu na svijetu. E pa znate što, Beatlesi su se već bili raspali. Kako je Ringo rekao u Antologiji, brak se nikada ne raspadne odjednom. Potrebne su godine jada da vam dođe do glave. A mislio je na bend. Kada je bila djevojčica, Yoko je na papirićima zapisivala želje, odlazila u hram i vezala ih za grančice drveća. Mnogi su tako radili u Japanu, svake godine tijekom Star Festivala. Drveća u dvorištu hrama bila bi prepuna čvorovima želja koji su izdaleka izgledali poput bijelog cvijeća u cvatu. Drevna šinto tradicija ponavljat će se i utjecati na njezinu umjetnost tijekom čitavog života. I kao što će jednog dana reći: „Sva su moja djela neki oblik želje.“ Je li s Johnom ikada podijelila priču o američkoj nasljednici Peggy Guggenheim, „ljubavnici modernizma“? Zna se da je Yoko 35 godina stariju i seksom zaluđenu multimilijunašicu, boemku i pripadnicu visokog društva Marguerite Guggenheim upoznala ‘tijekom šezdesetih’ i da su bile prijateljice sve do njezine smrti 1979., pitam se je li Yoko ikada ispričala priču o noći u kojoj je začeta njezina kći Kyoko. Guggenheim, koja se sprijateljila i financirala Pabla Picassa, Mana Raya i Salvadora Dalíja, otkrila Jacksona Pollocka, otputovala je 1956. u Japan sa svojim prijateljem, avangardnim skladateljem i glazbenim teoretičarem Johnom Cageom.

„Cage je pozvan da održi koncerte u različitim gradovima“, prisjetila se Peggy u svojoj autobiografiji Out of this Century: Confessions of an Art Addict. „Išla sam s njim posvuda. Ne mogu reći da mi se svidjela njegova glazba, ali bila sam na svakom koncertu. Yoko Ono (tada 23-godišnjakinja) bila je naš vodič i prevoditeljica, a sudjelovala je i u nekim izvedbama. Bila je izuzetno učinkovita i draga, a posvuda ju je slijedio američki momak Tony Cox; došao je u Japan kako bi je pronašao, premda je nikada prije nije upoznao. Išao je s nama na sva putovanja, iako je njezin suprug, sjajni skladatelj, bio prisutan.“ Toshi Ichiyanagi, koji je studirao s Johnom Cageom. Pa gdje je bio? „Bili smo na velikoj zabavi i imali smo privatnog fotografa“, kaže Peggy. „Dopustila sam da dođe i Tony, a prespavao je u sobi koju sam dijelila s Yoko. Rezultat je bila prekrasna polu-japanska, polu-američka beba koju je Tony kasnije oteo…“

Beatlesi nisu pripadali stvarnom svijetu i ne bi izdržali kao koncertni bend. Nisu mogli postati Rolling Stonesi, koji jure svijetom i sviraju iste stare pjesme jer nove nitko i ne želi čuti

Život je kratak, umjetnost duga. Devet godina kasnije, John Lennon, a ne Peggy Guggenheim, postao je zaštitnik Yoko Ono i pristao financirati njezinu novu samostalnu izložbu u londonskoj galeriji Lisson. Je li se Cynthia pobunila protiv invazije ovog zanimljivog nametljivca? Nema sumnje. Bi li joj John objasnio da je to samo neka čudakinja koja traži novac? Vjerojatno bi. I što je Cyn trebala napraviti? Javilo joj se šesto čulo. Ali nikad dovoljno glasno.

Ponekad razmišljam o Yoko kao o guruu koji se uspio probiti. U beskrajnoj potrazi za smislom i višegodišnjoj potrebi za spasiteljem, John je više od svega cijenio gurue. Nasjedao je na svaku iduću veliku stvar, na svakog smrtnika koji se predstavljao s natprosječnim sposobnostima i samopouzdanjem. Za čovjeka koji je za sebe mislio da je rođeni cinik, znao je biti nevjerojatno lakovjeran. Sjetimo se „Magic Alex“ Mardasa, mladog Grka, tehnološkog čarobnjaka koji ga je zaveo blještavim uređajima i obećao Beatlesima izgraditi futuristički studio za snimanje, i na koncu spektakularno propao. Primalni terapeut Arthur Janov napravio je više štete nego koristi. Maharishi Mahesh Yogi, vođa Pokreta za duhovnu obnovu, njegova ulaznica u svijet Beatlesa bila je Georgeova naivna Pattie.

Daleko od Candlestick Parka, Harrisoni su otišli na šest tjedana u Bombay gdje su bili gosti indijskog majstora sitara, Ravija Shankara, koji je učio Georgea svirati. Lutali su Kašmirom, napravili radikalne promjene u prehrani i vježbanju, postali vegetarijanci i poklonici joge. Po povratku u London, Pattie je pokušala savladati tehniku meditiranja, no nije joj uspijevalo, pa se pridružila Maharishijevom pokretu kako bi dokučila tajnu. Kada je Maharishi došao u London kako bi promovirao svoju tehniku Transcendentalne meditacije u Bangoru, u Sjevernom Walesu, konferenciju za novinare održao je u hotelu Hilton, a Pattie i George nagovorili su Paula, Jane i Ringa da pođu s njima… Ringo je došao bez Maureen koja je rodila i bila u bolnici. I Cyn je ostala kod kuće paziti na Juliana. Krenula je na put u Wales, zakasnila na vlak i do tamo ju je morao odvesti Neil Aspinall, a to će kasnije smatrati nagovještajem raspada braka. Zašto ju je John ostavio da se snalazi s koferima i ušao u vlak bez nje? Točno tako. Bili su prisutni i Mick Jagger i Marianne Faithfull. Upravo su u Bangoru Beatlesi održali konferenciju za novinare na kojoj su se javno odrekli narkotika… svega tjedan dana nakon što su se zalagali za legalizaciju marihuane.

A originalni guru bio je Brian Epstein, od sirovog, neiskusnog rock’n’roll kvarteta bez ijedne snimke stvorio je svjetski bend koji je pokorio čitav svijet. John je poštovao njegov autoritet i superiornost „Princa popa“ da mu je dopustio da iz njega otrgne rockera. Brian je upravljao Beatlesima i životima njihovih obitelji šest godina. Vjenčanje Johna i Cyn, njihov prvi dom, selidba iz Liverpoola u London; pokoravanje Amerike, najveći bend na svijetu, rješavanje krize oko Isusa, održavanje na životu: Brian je rješavao sve, i za obitelji ostale trojice Beatlesa, također. Nitko ih ne bi mogao bolje služiti i milosrdnije braniti. Njegovao ih je, štitio, zapakirao i promovirao, svoje dečke s takvom predanošću kao da je riječ o štovanju. Obožavao ih je bezuvjetno, kao da su bili njegovi sinovi, premda nije bio puno stariji od njih. Ali odlučio je zadržati distancu kada je riječ o snimanju u studiju. Prepuštao bi ih producentu Georgeu Martinu, posve svjestan da im u studiju nema što ponuditi. I sada kada su Beatlesi rekli da više neće nastupati, već će ‘samo’ raditi na albumima, koja mu je bila svrha?

Goethe je rekao da je velika greška misliti o sebi da vrijediš više ili manje nego što doista vrijediš. John je bio kriv po obje optužnice. S jedne strane toliko uvjeren u osjećaj vlastite kreativne superiornosti, a s druge se bojao da je prevarant i da će se to otkriti. Dobri stari sindrom uljeza, izvuče najbolje od svih. John je bio dominantna sila na pozornici, najzahtjevniji glas u studiju, a opet često se žalio da mu se ne sviđa kako zvuči dok pjeva. Natjerao bi producenta da mu ‘duplira’ glas, za koji se već tada smatralo da je jedan od najboljih u rocku, te da napravi nekakvo tehničko čarobnjaštvo „da zvuči bolje“. „Jel’ ga možeš malo zagušiti s kečapom ili nečim?“, pitao je jednom Georgea Martina. Pristojni gospodin, koji je možda bio u iskušenju, uspio se suzdržati. Koji se producent više potrudio i otišao dalje kako bi uhvatio čaroliju, protumačio genijalnost i predstavio čistu briljantnost? S beskrajnom je strpljivošću zavirivao u njihovu dubinu, pronalazio dragulje i polirao ih do savršenog zvučnog sjaja. Potiho se radovao njihovoj plodnosti i produktivnosti. Možda nitko osim njega nije mogao usmjeriti, obraditi, poboljšati i podići pjesme Beatlesa do neviđene razine kvalitete snimanja. Nitko drugi nije imao ključ do njihove kreativne jezgre. A za sve je to od Johna dobio tek nešto malo više od škrtog poštovanja i bezvoljnog priznanja, čiji su se osjećaji, nakon Beatlesa, polako pretvarali u ogorčenost. John bi počeo svirati, a onda omalovažio Georgeov doprinos. Bio je u stanju upropastiti i lijepu večeru u New Yorku, sipajući otrov za stolom i uništavajući osobu s kojom je bio u društvu pričom da je bilo po njegovom, natjerao bi ga da ponovno snimi sve pjesme Beatlesa.

„Molim, zar čak i Strawberry Fields?“, uzviknuo je George instinktivno zaštitnički nastrojen prema Johnovom remek-djelu. „Osobito Strawberry Fields“, zarežao je John. Jednostavno si nije mogao pomoći. George je slegnuo ramenima. Kako je objasnio, nitko se iz Beatlesa nije pretjerano zamarao pohvaliti ono što je trebalo pohvaliti. „Ali opet“, istaknuo je u svojoj autobiografiji All You Need is Ears, „nikada to nisam ni očekivao od njih. Živjeli su u svom, nezavisnom toku, nije ih bilo briga ni za koga, a to je jedna od prvih stvari koja mi se kod njih svidjela i zbog kojih sam odlučio raditi s njima.“

Iako su im prve pjesme bile sirove i nedorađene, Paul i John brzo su učili. I to na poslu. Do 1963., osjetljivost i sofisticiranost već su se počele pojavljivati, osobito u njihovim harmama. Kako im je životno iskustvo raslo, kako su postajali svjesniji svojih osjećaja, pronalazili su i samopouzdanje da ih odraze i izraze i u svojim stihovima. Skromni Martin smatra da bi od tih ranih snimaka bilo koji producent mogao napraviti tržišno vrijedne snimke. No, dolaskom 1965. i albuma Help!, stvari su se počele mijenjati. Ključna pjesma bila je Yesterday.

George tada nije shvaćao, no s vremenskim je odmakom mogao jasno vidjeti da je pjesma bila točka „kada sam počeo ostavljati svoj pečat u glazbi, kada je stil koji se počeo pojavljivati dijelom nosio i moj potpis.“ Yesterday je bila pjesma na kojoj su prvo eksperimentirali: kada je počeo aranžirati glazbu Beatlesa; kada su počeli uključivati druge glazbenike i druge instrumente; dotad su svirala samo njih četvorica, a povremeno bi ih, ondje gdje je to bilo potrebno, za klavirom pratio George; to je bila rutina. Yesterday bi, pomislio je George, mogla zvučati još bolnije dodaju li joj se žalobni gudači. Predložio im je, a oni su prihvatili. Još uvijek su bili ograničeni osnovnim tehnikama snimanja, no uspjeli su zaobići i prekršiti ‘pravila’ pop glazbe kako bi na kraju imali iznenađujuće i provokativne snimke. Dečki su ostali očarani naizgled bezbrojnim mogućnostima, pa su prihvatili vještine svog producenta i svojih tehničara, te dopustili da ih oni vode dalje. Briljantne ideje bile su Johnove i Paulove. Mudri George stavljao ih je na čekanje. Trudio se izvući najbolje iz njih. George će kasnije opisati Beatlese kao Colea Portera i Georgea Gershwina svog vremena. Kada ih se netko usudio usporediti s Franzom Schubertom, austrijskim skladateljem iza kojeg je unatoč kratkom životu ostao golemi opus, sumnjičavci su se podsmjehivali. George je prihvatio ovu usporedbu i branio je, govoreći da je plodno djelovanje Beatlesa zaokružilo i utjelovilo njihovo vrijeme, baš kao što je Schubertovo njegovo. Glazba je bila sukladna vremenu u kojem se nalazila, odzvanjala je njihovom generacijom i postala njezin stalni soundtrack. Tek ju je naknadno uzdizanje možda učinilo vječnom. No, je li? Tomorrow never knows.

Skokovi i granice. Revolver, snimljen između travnja i lipnja 1966., a objavljen početkom kolovoza iste godine, bio im je posljednji album prije nego što su se povukli s turneja. Iskoristili su sve prednosti novih tehnologija i novih tehnika snimanja poput ozvučavanja bubnjeva izbliza i snimanja zapisa unazad, da bi se zatim šepurili raznolikim pjesmama poput Eleanor Rigby, And Your Bird Can Sing, nadrogirane Doctor Robert, Here, There and Everywhere – inspirirane s God Only Knows, koju je, ironično, Brian Wilson bio prisiljen napisati dok je slušao Rubber Soul – te hipnotičke, prijeteće, multislojevite Tomorrow Never Knows. Jedan je oduševljeni kritičar pažnju usmjerio na „filter zbog kojeg John Lennon zvuči poput Boga koji pjeva kroz sirenu za maglu.“ George je svoje autorske sposobnosti potvrdio s pjesmama Taxman, Love You To i I Want to Tell You. Album je kompleksan, psihodeličan i multikulturan. Sitar je super instrument. John je odustao od ljubavnih tema, a teme su šarolike.

John je upoznao Yoko dva tjedna nakon smrti Alme Cogan, opsesivne obožavateljice koja ga je slijedila posvuda i strahovito mu išla na živce. Ali Alma je preminula i nešto se čudno dogodilo s Johnom

Vođen duhovnošću i raznim narkoticima, John i George isprobavali su LSD, a Paul se, barem povremeno, posvetio travi i prijateljima umjetnicima. Utjecaja je bilo puno i bili su raznoliki: od Boba Dylana preko Ravija Shankara do već spomenutih Beach Boysa. Projekt je izjednačio dva glavna skladatelja, ali i otvorio nesuglasice. Je li Revolver bio revolucionaran? Svi bismo mi željeli promijeniti svijet. Je li srušio granice popa i metode kako su dotad snimani albuma? Mogli bismo tako reći. Je li poslužio kao pokretač prog-rock žanra u sedamdesetima? Ovo, a i puno više toga, svakako je istinito. Njihov stari prijatelj iz Hamburga, Klaus Voormann, dizajnirao je omot ploče. Osvojio je Grammy za njega i nikada nije prestao odgovarati na pitanja o tome.

Dvanaest uzastopnih pjesama na prvom mjestu ljestvice postale su temelj svim onim albumima koji će doći i koji će Beatlese dizati u nebesa. Paradoksalno je što se tijekom stvaranja Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, soundtracka za Magical Mystery Tour, „bijelog albuma“, Yellow Submarine, Abbey Road i Let It Be, bend već raspadao. Nije bilo ništa negativnog u tome. Nisu se otvorila vrata pakla zbog veza i brakova članova unutar benda, kao primjerice kod Fleetwood Maca ili grupe ABBA. Naravno, postojale su žene koje su bile uključene, ali ništa prijeteće. Nijedna žena nije mogla natjerati bilo koga od njih da zaključi priču i ode, ukoliko bilo tko od njih to sam nije želio. Čak su i najpasivniji promatrači mogli vidjeti kakvi su arogantni šovinsti bili. Za njih su bile samo broj.

Ni Yoko niti Linda nisu imale takav utjecaj da bi ih rasturile. Osim ako takvo što nije bilo izričito željeno. Mnogo se toga pričalo i analiziralo tijekom svih ovih godina. Veći dio napada usmjeren na Yoko bio je seksistički i rasistički. Ali priča je znatno složenija od momak upoznaje djevojku, momak se zaljubi, momak stoji sa strane dok djevojka uništava njegove kule od pijeska. Nije li vjerojatnije da je John, koji je očajnički tražio izlaz, iskoristio Yoko kao žrtvenog jarca kako bi napustio bend? Možda je pristala sudjelovati. Možda su zajedno osmislili plan. Posve je moguće da je pristala preuzeti krivnju ako bi to olakšalo Johnov odlazak. Osobito ako uzmete u obzir da bi on, najveća rock zvijezda, trebao biti njezina nagrada. Nategnuto? Ona nam svakako neće reći. Ali događale su se i čudnije stvari.

Bilo je tu i ono očito. Dečki su odrasli. Tako je moralo biti. Sazrijevali su i prirodno se udaljavali jedni od drugih, sve manje im je bio potreban oslonac prijatelja iz djetinjstva. Imali su obitelji, drugačije prioritete, suprotstavljene poglede. Ovo više ne bi moglo proći kao samo muški klub i biti savršeno za cijeli svijet, iako su vjerojatno potajice željeli da može. U posljednjoj epizodi Antologije, Paul je njihove teškoće usporedio s vojnicima, prijateljima koji nakon demobilizacije pođu svaki svojim putem, referirajući na staru pjesmu Wedding Bells: „Those wedding bells are breaking up that old gang of mine“ Nakon što sam ponovno pogledala tu epizodu, podsjetio me na svog imenjaka, apostola Pavla, koji je prije dvije tisuće godina govorio: „Kada sam bio dijete, govorio sam kao dijete, shvaćao sam kao dijete, mislio sam kao dijete: ali kad sam postao muškarac, odložio sam djetinjaste stvari.“

John je želio van. Bilo mu je dosadno. Žudio je za slobodom. Strahovito je želio raditi s drugima. Čak i s Yoko, koja je – a što drugi nisu znali – surađivala i eksperimentirala s glazbenicima i prije nego što su oni bili u Hamburgu. Primjerice, 1960. je imenovala skladatelja La Monte Younga, zločestog dečka avangarde, kao glazbenog voditelja koncerata koje je održavala u svom njujorškom potkrovlju. Young, pod velikim utjecajem japanske dvorske klasične glazbe Gagaku, povremeno je uglazbljivao haiku tekstove, a postao je ‘najutjecajniji živući skladatelj’. On i Yoko shvaćali su se iznimno ozbiljno. Nije ona bila takva glazbena neznalica kakvom je opisuju fanovi Beatlesa i kritički nastrojen tisak.

„Njihov razlaz počeo se događati znatno prije dolaska Yoko i Linde“, tvrdi Klaus Voormann. „Ako ćemo tražiti ključni trenutak, nastupio je kada su odlučili da više neće skupa nastupati. I otad više nije bilo prirodno da budu zajedno. I nakon toga, stvari su brže krenule silaznom putanjom. Istina je da ne možete biti zajednica koja cijelo vrijeme živi zajedno. Svi su krenuli dalje. George se počeo zanimati za misticizam. Paul i John vodili su različite živote. Yoko je bila samo katalizator. Vidjela je da John nije sretan i da mu je dosta.“, „Je li bila manipulatorica? Pa, znala je što John želi i pobrinula se da se to i dogodi. Dakle, na neki način je bila. A i da se nije nikada pojavila, svejedno bi se raspali. Možda bi izdržali koji tjedan duže.“ „Na kraju je sve bilo izuzetno neugodno. Sjećam se da smo bili s njima u studiju, bile su ondje i Linda i Yoko, a svi su se nešto došaptavali jedni drugima iza leđa. Bila je nezdrava atmosfera.“

Časopis Rolling Stone proglasio je Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band ‘najboljim albumom svih vremena’. Snimljen je između prosinca 1966. i travnja 1967., pojavio se na začetku Ljeta ljubavi, kada su stotine tisuća hipija okupirali ugao Haight-Ashbury u San Franciscu. Halucinogeni, rasni nemiri, seksualna sloboda, nasilje, slobodno izaberite… Ovaj zapanjujući uradak istovremeno je bilo i ‘ulje na vatru’ i protuotrov. Njegov koncept ‘benda unutar benda’ bila je Paulova reakcija na slavu koja ih je gušila, način kako da Beatlese udalji od moptop ludila. Sa svojom kombinacijom indijske glazbe, Motowna, plesne glazbe, bluesa, popa, klasike i rock’n’rolla pomeo je pod s konkurencijom – među kojima su biti The Doors, Are You Experienced Jimija Hendrixa, The Velvet Underground and Nico i Stonese i njihov Their Satanic Majesties Request, svi su objavljeni iste godine.

Paul je napisao više od polovice pjesama, svirao pregršt instrumenata i preuzeo zapovjedništvo od Johna. Nije da je Johnov doprinos bio beznačajan: Being for the Benefit of Mr. Kite! inspirirana je posterom za viktorijanski cirkus kojeg je vidio u Sevenoaksu, antikvarijatu u Kentu, gdje je bend snimao u Knole Parku. Za ovu će pjesmu John jednog dana reći da mu je najdraža (ili je samo proturječio sam sebi, jer prethodno ju je popljuvao); Lucy in the Sky with Diamonds, potaknuta crtežom koji je njegov sin Julian donio kući iz škole, nalik je Alisi u Zemlji čudesa. A Day in the Life pjesma je nad pjesmama. A zašto ne Strawberry Fields Forever ili Penny Lane koje su snimljene za album? Zato jer je EMI, u svojoj silnoj mudrosti, tražio singl koji će potrajati, pa su složili dvostruku A-stranu. Beatlesi su imali pravilo da objavljene singlove ne stavljaju na album. George Martin opisao je ovaj promašaj kao „svoju najveću pogrešku.“ „Mlađim je generacijama možda teško shvatiti fenomenalan značaj Sgt. Peppera kada je tog ljeta objavljen“, prisjeća se Jonathan Morrish, bivši direktor CBS-a i Sony Musica, publicist Michaela Jacksona, a potom direktor komunikacija u PPL-u. „Što god da mislili o njemu s glazbene strane – a on je fantastičan, što ne znači da je najpopularniji album Beatlesa – ovo je, bez sumnje, njihov najvažniji album. Prvi album koji su snimili nakon što su prestali s turnejama, pa više nije bilo potrebe nabrzaka sklepati album i pustiti ga na tržište kako bi se povećala prodaja ulaznica. Sada su rekli: ‘Radit ćemo na albumu koliko god da treba i fokusirat ćemo se na sve što je moguće izvesti u studiju. To je prava umjetnost, pravi zanat. A mi smo pravi umjetnici.’

Yoko se bacila za Johnom. Dva puta se udavala, nije bila onakva žena kakvom su je predstavljali i nije tražila garanciju lagodnog života. Rođena u Japanu, visoko obrazovana u New Yorku, još se sjećala Drugog svjetskog rata i razaranja Tokija

Diskografske kuće u ono vrijeme nisu trošile previše vremena ili novca na nastanak albuma. I odjednom, album je kao koncept postao važniji od singla. Promijenio je sve i doista bio prijelomni trenutak. Bio je lijepo upakiran, imao predivnu naslovnicu koju ste mogli proučavati i bio je zapravo prvi album koji je imao napisane stihove pjesama koje ste mogli pratiti dok ga slušate. Niste mogli odabrati točno određenu pjesmu i pustiti samo nju, nije bilo utora na vinilu. Dakle, trebali ste prosjediti ondje tih četrdeset minuta i slušati ga u cijelosti. Kao kakvo klasično djelo, bilo je u komadu. Što je podiglo percepciju pop i rock glazbe kao umjetnosti.“ Beatlesi su se bavili i širim temama o životu i univerzumu iz višeg stanja svijesti koje su dosegnuli uz pomoć narkotika. I Paul je počeo eksperimentirati s LSD-om. Pozvali su obožavatelje na putovanje života, sve do njihovog djetinjstva u Liverpoolu i kroz krajolik njihovih snova i strahova. Izložili su svoju filozofiju. Napravili su nešto što nitko prije njih nije. Gledamo li šire, album je spomenik trenutku kada se i zbog čega promijenila glazbena industrija. „Pop glazba dobila je na važnosti“, kaže Jonathan, „nije više bila nešto beznačajno u usporedbi s klasikom.“ Publicist Keith Altham bio je razočaran albumom: „Sgt. Pepper bio je kraj Beatlesa. To nisu bili oni. To je bio njihov Pet Sounds. Nije imao puno doticaja s grupom koju smo poznavali i voljeli.“

Patrick Humphries ukazuje na problem: „Kada se pojavila Yoko, uvjerila je Johna da što god da napravi – to je umjetnost, a ta tvrdnja pokriva mnoštvo grijeha“, kaže ovaj glazbeni novinar i pisac. „Odvratila ga je od njegovog posla: čak i pored svih svađa i rasprava koje su uslijedile u kampu Beatlesa nakon smrti Briana Epsteina, oni su bili bend, a George i Ringo rado bi popustili Johnu i Paulu. No kada je došla Yoko, John je izgubio volju da bude u pop grupi. Paulu je prepustio sav teret, a on je to izvukao veličanstveno. A kao dokaz nudim sljedeće: album je u potpunosti Paulov koncept. Magical Mystery Tour, također: loš film, ali sjajne pjesme (naslovna, The Fool on the Hill, I Am the Walrus, Hello Goodbye). Abbey Road: opet Paul i njegova želja da snime album kao što su to nekad radili. John je dao Maxwell’s Silver Hammer, a ne bih se kladio da I Want You (She’s so Heavy) nije samozadovoljni uradak Yoko. Let It Be: Paul je uvjeren da bi ponovni odlazak na turneje, ali ne kao Beatlesi, već kao Ricky and the Red Streaks, mogao upaliti.

Ali Yoko je otrovno šaputala u Johnovo uho da mu bend ne treba.“ Keith se slaže. „John se njezinim dolaskom unazadio“, kaže. „Uvijek sam mislio da je ona nevolja. Očigledno je imala dobar nos za biznis i veliki apetit za slavom i bogatstvom. Njezin je dolazak uznemirio preostalu trojicu, bez obzira što su pokušali godinama kasnije ublažiti sve oko toga. Ali gledao sam kako se sve odvijalo. John je izgubio perspektivu u Beatlesima. A kada se ona pojavila, želio je presjeći sve veze. Istina, već su mu dosadile uloge tinejdžerskih idola, bio je ljutit što nisu mogli dobiti priznanje zbog nastupa uživo. I zbog toga je postao nestabilniji nego što je bio. Stabilnost u životu, naravno, neće nikada pronaći, čak ni s Yoko. Imala je izuzetno razarajući utjecaj. Bila je spletkarošica i morala je imati sve pod kontrolom. Na fotografijama je ispadala poprilično loše. Izgledala je poput stare vještice. Ali uživo je bila poprilično privlačna: sisata, s predivnom kosom, ljupkim očima i savršenim tenom. Preživjela je grozne medijske napade, od kojih su većina bili nepravedni. Bez obzira bila ili ne sve ono što se o njoj govorilo, bila je velika ljubav njegovog života. Ako je bila loš utjecaj, bila je zato jer joj je John to dopustio. Nije on bio glup. I bio je šovinist. Pričamo o čovjeku koji je vjerovao da je ženi mjesto u kući. A ta tvrdnja ne pristaje uz Yoko. Imala je svoj duh, svoj život. Ako je i bila odgovorna za raspad Beatlesa, nije to najgora stvar koju je napravila. A što jest? To što ga je navukla na heroin. Zašto je to bilo potrebno? Pretpostavljam da je tada heroin bio nešto što su koristili svi umjetnici koji su držali do sebe, no Johnu nije napravio nikakvu uslugu. Bio je dovoljno paranoičan i bez njega.“

John je, zaključuje Patrick Humphries, bio „dobar, možda i sjajan rocker.“ Nije bio umjetnik. Da se ne zaletimo, tijekom onih pasjih dana benda, kada bi odlučio nešto i napraviti – kao, primjerice, na ‘bijelom albumu’ (većinom napisanom u Rishikeshu), imao je onu staru čaroliju. A Yoko ga je malo izbrusila da postane više nalik ljudskom biću. No, trebalo je još puno toga da se iskupi. „Ne može se poreći da je on bio pokretačka snaga iza Quarrymena i Beatlesa. Bio je brzoplet i zajedljiv, ali prevladavajući cinizam i nefokusirana pažnja često su ga povukli da ‘skine pogled s lopte’. Dugo ste vremena – od 1957. do 1965. – mogli tvrditi da je on bio motivirajuća sila. Ali otada su Beatlesi postali Paulov bend, a velik dio zbog čega su Beatlesi veličanstveni postignut je baš u tih nekoliko značajnih godina.“

Sgt. Pepper nije tog ljeta bio jedini fenomen Beatlesa. BBC ih odabrao da predstavljaju Veliku Britaniju u emisiji Our World, prvom satelitskom live televizijskom prijenosu u koji će se 25. lipnja uključiti 26 zemalja diljem svijeta. Bend je nastupio u psihodeličnom EMI studiju u Abbey Roadu, a izveli su Johnovu jednostavnu All You Need Is Love. Donijeli su svoju flower-power himnu mira i ljubavi uz unaprijed snimljenu podlogu, pratio ih je orksetar i velik broj drugih britanskih zvijezda: Mick i Keith, dio benda Small Faces, Eric Clapton, Graham Nash, Keith Moon, Pattie Boyd, Jane Asher i Marianne Faithfull, te mnogi drugi. Crno-bijeli televizijski prijenos privukao je najveću televizijsku publiku svih vremena; procjenjuje se negdje između 350 i 400 milijuna gledatelja. Pjesma je idućeg mjeseca objavljena kao singl, zasjela je na Broj jedan i ondje ostala tri tjedna. Do kolovoza je već bila na vrhu američkih ljestvica i na ljestvicama drugih zemalja i postala je himna Ljeta ljubavi, iako će je kasnije analizirati i ismijati zbog naivnosti.

Daleko od vremena moptopa i turneja, Beatlesi i njihov glazbeni utjecaj nikada nisu bili veći. Stvarali su stvari u hodu i uhvatili se kako savršeno koračaju u glazbenom, kulturološkom i društvenom smislu. Potaknuti pozitivnom reakcijom na nematerijalističke i altruističke ideale koje su sada zastupali, odjurili su prema Egejskom moru kako bi od jednog grčkog otočića napravili vlastitu hippie komunu. Ta je ideja, kao i mnoge druge koje su bile povezane s njihovim imenom, došla i prošla.

Za Briana Epsteina All You Need is Love bila je ‘najsvjetliji trenutak’ njegovih dečkiju. Puno mu je značilo jer je njihov javni uspjeh prikrivao njegov privatni neuspjeh. Za par tjedana, sve je bilo gotovo. Tužan niz događaja – smrt oca, gubitak na kocki, vrijeme provedeno u rehabilitacijskom centru gdje se pokušao skinuti s droge, te sumorni svijet podzemlja gdje je mogao unajmiti dečke – izmučio je Briana. Natovaren alkoholom i barbituratima, preminuo je 27. kolovoza. Sumnjalo se na samoubojstvo, no kao uzrok navedeno je slučajno predoziranje. Bile su mu 32 godine i imao je sve što je mogao poželjeti. Ali novcem nije mogao kupiti ono za čime je čeznuo, ono što mu je uvijek bježalo. Nedostatak romantične ljubavi doveo je do depresije, tako intenzivne da je više nije mogao podnijeti. He heard the news today, oh boy. Rijetko što bi zaustavilo Johna, no ovo ga je ukopalo. Jesu li mu promarširali kroz glavu, jedan za drugim, svi oni dragi ljudi bez kojih je ostao? Majka Julia. Tetak George. Stuart Sutcliffe. A sada i Brain, blagi Bože. Kako to da svaki put kada se nekome otvori, taj netko umre i ostavi ga samog? John će kasnije reći da je Brianova smrt bila znak početka kraja za bend. „Znao sam da smo u problemu“, rekao je. „Pomislio sam da smo najebali.“

Brianovi dečki nisu bili na njegovom pogrebu u Liverpoolu. Ne zato što nisu htjeli, kako se priča, već zato što Brianova majka Queenie nije mogla podnijeti ideju da se privatno obiteljsko okupljanje zbog prisutnosti najvećeg svjetskog benda pretvori u medijski cirkus. Propustili su rabinove riječi da je Brian bio ‘simbol slabosti naše generacije’. Ako nije moglo bolje… Probajte zamisliti što bi bilo da je John čuo ovo. Beatlesi i njihovi partneri održali su u listopadu u novoj sinagogi u Londonu, na Abbey Roadu, komemoraciju za Briana na kojoj su uz ekipu iz NEMS-a bili i Billy J. Kramer, Cilla Black, The Fourmost i Gerry and the Pacemakers. Ondje mu je odana počast kakvu zaslužuje i od njega su se oprostili znatno ljepšim riječima.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.