FELJTON: Kronologija života i karijere glazbene dive Gabi Novak

Nacional donosi ulomak iz ‘Knjige o Gabi’ u kojoj pisac i diskograf Siniša Škarica otkriva nepoznate detalje o pjevačici Gabi Novak, čiji su život i uspješna karijera neraskidivo povezani s njezinim životnim partnerom Arsenom Dedićem

Gabi se oporavlja od spontanog pobačaja. Arsen Dedić ispričat će Petru Lukoviću za njegovu Bolju prošlost – Prizore iz muzičkog života Jugoslavije (1949. – 1989.): „U svom životu Gabi je, iznad svega, željela imati dijete. I kad smo ga prvi put trebali imati, u tragičnim okolnostima smo ga izgubili, jer je, dok je Gabi bila u ozbiljnoj trudnoći, neki anonimni manijak telefonirao noću i rekao joj da sam izgorio u autu, pored Rovinja. Cijelu noć Gabi je uz pomoć naših prijatelja Zvonimira Goloba i Mire Wolf (redateljice na RTZ-u) zvala sve policijske stanice – i budući da me nisu našli, jer sam bio kod prijatelja u Rovinju, u kući bez telefona… dogodilo se da je izgubila dijete u petom mjesecu trudnoće.“

„Samo ljubav zna / gdje te čeka dom / ako pođeš s njom / ti ćeš k meni doć’“, Gabi pjeva Arsena u svibnju 1972. na Zagrebu s tvrdom vjerom u ljubav: daj joj ruke da te vodi / ima mjesta i za nas / mi smo lađe na toj vodi / nek nas nosi bilo kud / mi smo čekali taj čas.“

Žiri će Arsena za Samo ljubav zna okititi vijencem pobjednika, Gabi će ostati u drugom stanju, dok će jedna druga ljubav započeti s pobjedom: Dok razmišljam o nama Karla Metikoša, dojučerašnjeg rokera Matta Collinsa, sa stihovima Ivice Krajača, otpjevat će nova heroina rocka i Metikoševa novootkrivena muza Josipa Lisac i prisvojiti glasove publike. Drugu i treću nagradu festivalskog auditorija osvojili su još jednom (odnosno dvaput!) Hrvoje Hegedušić i Maja Perfiljeva; njihove Miruj, miruj, srce i Moje ludo srce pjevat će donedavni riječki roker Dalibor Brun i Mirko Cetinski, lirski tenor i otac buduće velike hrvatske pjevačke zvijezde Tonija Cetinskog. Nagradu žirija za šansonu primit će pak mladi glumac Mile Rupčić za duhovitu, ličkim folklorom obojenu, Kako sam volio Liču, za koju je maestro Prohaska dobio priznanje za najbolji aranžman.

„Rodio nam se Matija (2. ožujka 1973, nap. S. Š.) i onda smo se oženili, Arsen je rekao da se nećemo oženiti ‘dok mu ja ne rodim dite’, zamislite… Rekao je: ‘A još ako bude muško, onda si moja do kraja života’“, priča Gabi, smijući se, za Večernji list novinarki Tiji Špero. Zagreb ponovno mijenja svoj termin, ovaj put drastično, na polovicu listopada. Idealno za povratak srećom ispunjene Gabi. Arsen Dedić opet piše dobitne note na Britvićev tekst koji pogađa ravno u srce: „Ja slavim večeras / dan ljubavi tvoje / u kući za ptice / u kući za dvoje…“ i u fade outu ona improvizira u vokalizi. Naravno tekst je nagrađen, a Kuća za ptice osvaja „Srebrnu pticu“, nagradu žirija i Dedići su sretna obitelj. Hrvoje Hegedušić i Maja Perfiljeva zaključuju brak i riznicu pobjedničkih trofeja s Otkad si tuđa žena, šlager za Dalibora Bruna, dok će Dedić još dopuniti kolekciju svojih nagrada Modrom rijekom koju je napisao na stihove bosanskohercegovačkog „ozbiljnog“ pjesnika Maka Dizdara.

1974 – 1978: Osam izgubljenih stihova

Zagreb ‘74. Gabi preskače kao i sve druge zabavno-glazbene natjecateljske manifestacije. Ona sada pažljivije bira pjesme i mjesta pojavljivanja jer vodi obiteljski život: tu je mali Matija i zahtjevni Arsen. Festivalskim su se pobjedama osladili Novković, Sabol i Duško Lokin za Riječi pomirenja, Špišić i Britvić za Kruh (Britvić i za stihove) te za šansonu: Ivica Stamać. Po formuli sklada pjesnike, uzima stihove Dragutina Tadijanovića Dugo u noć, u zimsku bijelu noć koje će otpjevati popularni dubrovački duo Buco i Srđan.

Za Zagreb ’75. Gabi će odabrati Hegedušićev hitu nalik song Ne smijem ti prići, gdje umjesto Maje Perfiljeve dobar tekst daje novi pjesnik estrade: Željko Sabol. Pjesma je lijepo primljena, ali bez nagrade. Pobjeđuje Đelo Jusić sa Zaboravi ako možeš na tekst Svete Vukovića u interpretaciji Tereze, koja se nakon razvoda od Mira Ungara 1973. s Ronijem Lopatnyjem, popularnim vaterpolo reprezentativcem, i od prošle godine s novim stanom na Tuškancu, vratila doma, ali na pet godina – tijekom kojih će vladati Zagrebačkim festivalom – pa opet Pariz na pet, pa Zagreb… Nagradu žirija dobiva dr. Nikica Kalogjera za Ljutit će se moja majka; pjeva ju njegova supruga, diskografska miljenica, Ljupka Dimitrovska na Krajačev tekst.

Među festivalskim trivijama evo barem dvije vezane za glumce što su se našli na ponešto drugačijim daskama što život znače. Zlatko Vitez, Histrion, u jednom trenutku, u samostalnoj Hrvatskoj i ministar kulture, tada s prvom filmskom ulogom u Fanellijevoj adaptaciji Kozarčeve Tene (igrao je Jozu), izveo je na večeri šansona Dnevnik Ivice Stamaća i Drage Britvića, a Zdenko Jelčić, komandant Ljubo iz upravo gledanih popularnih Kapelskih kresova (danas Blago Antić, jedan od glavnih likova iz trilerske serije Novine), napisao je Zašto me čekaš, stihove što ih je uglazbio Đelo Jusić za još jednog Šibenčanina, prije nekoliko godina pristiglog u popularnu glazbu, Gorana Škerlepa. Kad je već riječ o Šibenčanima, skladatelj i glazbeni urednik Suzyja, Dušan Šarac osvojio je drugu nagradu publike za skladbu Prvi život (na Britvićeve rime) koju je otpjevao Bojan Kodrič, pjevač vrlo posebnog, prepoznatljivog timbra, tada uspješniji u SSSR-u, nego kod kuće.

Gabi Novak će od početka 70-ih, izbacivši iz svojeg itinerera Splitski festival, Beogradsko proleće, na koncu i stagnirajuću Opatiju, izbirljivo birati svoje uloge, orijentirajući se poglavito na Zagreb i susjednu krapinsku Kajkavsku popevku. Zapravo od 1969. do kraja 80-ih mislim da je samo jednom ili dvaput izostala s tog živopisnog, kako se to govorilo, regionalnog festivala. Opatiju je posjetila svega dva puta, kao i sarajevski Vaš šlager sezone, a Beograd je, od 1984, organizacijom internacionalnog festivala nazvanog MESAM (Međunarodni sajam muzike), uspio privući Gabi da nastupi tri godine zaredom (1986 – 1988), u dva navrata vrativši se u Zagreb s nagradama. Bilo je to poprilično u skladu s najavom koju je Arsen u svoje i Gabino ime dao u intervjuu za Plavi vjesnik (20. prosinca 1971) s kategoričkim naslovom: „Ne želim(o) na festivale šunda!“ Naravno, potpomognut poznatim redakcijskim intervencijama, bila je to rukavica bačena u lice velikoj većini narasle estradne obitelji. No stoji činjenica da Arsen, a još manje Gabi, nisu pripadali nikakvom pokretu estradnih outlawa. Samo su bili u poziciji birati vrijeme i društvo.

 

‘Rodio nam se Matija i onda smo se oženili. Arsen je rekao da se nećemo oženiti ‘dok mu ja ne rodim dite’ i dodao: A još ako bude muško, moja si do kraja života’, ispričala je Gabi

 

Nastavljajući sa Zagrebom, Grlice u šumi plod su još jedne suradnje Arsena Dedića i Zvonimira Goloba. No, Grlice nisu nagrađen čak ni priznanjem za iznimne stihove, iako je 1976. akcent bio upravo na večeri šansone. Organizirane su u Satiričkom kazalištu Jazavac (danas Kerempuhu) i bilo ih je čak pet. Nagradu za stihove pobrala je Maja Perfiljeva za pjesmu I mi, i nas dvoje izvedenu u Lisinskom u konkurenciji pop-skladbi; glazbu je napisao basist Indexa Fadil Redžić, naravno za svoje dečke. Inače, nagradu publike osvojio je Vladimir Delač, nekad gitarist poznatih Zlatnih akorda, a početkom 70-ih vođa Grešnika, za skladbu Ženo moja, opet na stihove Maje Perfiljeve, u interpretaciji Duška Lokina, koji se tako drugi put u posljednje tri godine penje na pozornici Zagreba kako bi izveo pobjedničku pjesmu. Žiri je najvišu ocjenu dodijelio Korneliju Kovaču i njegovoj Budi dobar i misli na mene na tekst supruge Spomenke, festivalski kroničar Nenad Marjanović Zulim piše „u nadahnutoj interpretaciji rođene Zagrepčanke Bisere Veletanlić.“

Grlice u šumi objavljene na Jugotonovu LP-ju Zagrebačka škola šansone br. 2, i B strani singla Susret (prepjevu talijanske uspješnice Incontro), završit će tri godine poslije kao pjesma po kojoj će Golobova nova zbirka Pjesma o ljubavi dobiti ime. Nada Vrkljan Križić, povjesničarka umjetnosti, pasionirana diskofilka i vrsna poznavateljica šansone napisat će u jednom osvrtu na Gabinu ulogu u našoj pop-glazbi za Grlice u šumi kao „prekrasnoj Golobovoj što ju je uglazbio i aranžirao Arsen Dedić“. U formi ronda (zbog svoje uredne forme dragoj šansonijerima: AB AB C AB AB) s finom instrumentalnom kodom, dakle bez tipičnog pripjeva, svojstvenog popularnoj pjesmi, ili ako hoćete šlageru, možda Grlice u šumi kao i mnoge delikatne Arsenove pjesme nisu najbliže širokom narodnom uhu koje iska refren, ali kemija molskog ugođaja, sugestivne interpretacije i iznimnog stiha, pjesmu je smjestila među najuzbudljivije u repertoaru naše umjetnice o čemu svjedoče sve njezine diskografske inventure koje je, recimo, uređivao Arsen Dedić: od Gabi – Najveći uspjesi iz 1978. preko Retrospektive 1993. do Zlatne kolekcije 2006. i Najljepših ljubavnih pjesama iliti The Love Collection iz 2012.

Ne znam te, reče, pokrila te trava / I pored mene netko drugi spava / Ne znam te, reče i ugasi svijeću / Ni tvoje usne prepoznati neću / Ne znam te, reče i otvori vrata / I otkri srebro na kosi od zlata / Ne znam te, reče i nekamo ode / grlice u šumi, mjesec iznad vode…“

Vrijeme od Zagreba ’76. do prvog na kojem će nastupiti – Zagreb ‘79, Gabi Novak ispunit će nastupima na Krapini ’77. i Krapini ‘78, te na reorganiziranoj Opatiji pod novom devizom Dani jugoslavenske zabavne muzike JRT kada će se održati četiri večeri: zabavne muzike, šansona i slobodnih formi, rock-muzike i orkestralne muzike. Gabi na večeri šansona i slobodnih formi pjeva Osam izgubljenih stihova. Mogao bih ponoviti sve što je rečeno za Grlice u šumi. Stihovi – Zvonimir Golob, glazba – Arsen

Dedić, pjeva – Gabi Novak. Naravno, na Večeri šansona i slobodnih formi. Golobov refleksivno-ljubavni distih Arsen će nagraditi jednako nadahnutom glazbom, a Gabi izvođačkim rafinmanom:

Prvi je o tebi, ali nedorečen / Ono čega nema ostaje i peče / Drugi je o tebi. Jabuke i voda / drhte u daljini dok uza me hodaš / Treći je o tebi. Ne poznam ga više / Samo svjetlo munje, vedro crne kiše (…) Osmi je o tebi. Govori i ćuti / Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti. No, Osam izgubljenih stihova ostat će ne samo bez nagrade već, za razliku od Grlica, i bez traga. Čak i jednom pedantnom i temeljitom Dediću izgubit će se iz vidokruga pa se pjesma do vremena današnjeg neće pojaviti ni na jednom diskografskom nosaču zvuka ili zvuka i slike.

1979 – 1981: Pamtim samo sretne dane

Sarajevski Vaš šlager sezone pokrenut 1967. dugo je priželjkivao Gabi Novak, a ona je stigla tek 1979. Arsen je nastupio nekoliko puta i jednom pobijedio, 1970. (Sve bilo je muzika; njegov tekst, glazba Esada Arnautalića), jednom osvojio treće mjesto (O, mladosti), a Kemal Monteno treći iz ovog tima, dijete tog festivala i njegov prvi pobjednik (Lidija), koji je već krajem 70-ih bio čest zagrebački gost Dedića, konačno je nagovorio Gabi da prihvati poziv. Za to je bila potrebna prava pjesma, a napisali su je Kemo i Arsen. Arsen je, kako je znao reći svojim prijateljima ili poznanicima „pratim te“, pratio Montena i kužio njegovu urođenu muzikalnost, onu kantautorsku žicu, dar za uglazbljivanje muzike i teksta i, naravno, uvjerljivost interpreta. Suradnja im je započela upravo pjesmama za Gabin album iz 1974. Samo žena, baš s naslovnom i s još jednom: Lutaj, srce moje; Kemo – glazba, Arsen – riječi, uvijek tako u dvadesetak kompozicija kroz sljedećih 40 godina. Što je ljubav, u aranžmanu klavijaturista Indexa Ranka Rihtmana tipična Kemina talijanska kantilena, pjevna s efektnim refrenom donijela je Gabi na prvom susretu sa sarajevskim festivalom zadovoljstvo pobjede.

Iste godine na Zagrebu jedan od onih Keminih posjeta Haulikovoj, negdje iza ure, u vrijeme kad Arsen ide „ubiti oko“, kako se u Šibeniku običava reći za odmor iza ručka, dogodio se onaj trenutak inspiracije. Arsen će ostaviti tekst, Gabi pristaviti kavu, a Kemo uzeti gitaru i s Gabi skrojiti pjesmu koja će u listopadu te 1979. pobijediti na večeri šansona. As simple as that. Na večeri zabavne glazbe prvu nagradu osvojit će Đelina Na stradunu, na stihove Luke Paljetka, naravno s Terezom u glavnoj ulozi. Nakon što su 1976. sa Starim ljubavima Đelo, Željko Sabol i Tereza bili drugi, 1977. sa Sve se vraća, sve se plaća i 1978. sa Što je ostalo od ljubavi, prvi (posljednja je osvojila i naklonost žirija), Gabina će velika prijateljica i u skoro mitskom nadmetanju za festivalske vrhove suparnica s Na stradunu zaključiti svoju petoljetnu dominaciju zagrebačkom festivalskom pozornicom pojavivši se na Zagrebu među nagrađenima (ali nikad više na najvišem postolju) još tri puta do naših dana.

Pamtim samo sretne dane pak, kako bude vrijeme odmicalo, svojim pozitivnim vibracijama i univerzalnom porukom postat će među nekoliko najtraženijih izvedbi Gabi Novak. Gabi nastavlja usporedo, na dva kolosijeka, s Krapinom i Zagrebom. Krapina u rujnu, Zagreb u listopadu ili studenom. Na Popevki zablistat će Gabi, Britvić i Dedić uz Zagrebačke mužikaše kajkavskim evergrinom Oko jene hiže navek tiči lete koja će s vremenom postati više od „kajkavskog evergrina“.

Puna srca Gabi i Arsen doći će krajem listopada na Zagreb po nove nagrade. S Arsenovom On me voli na svoj način u konkurenciji zabavne glazbe osvaja prvu nagradu žirija i drugu publike (prvi je Rajko Dujmić s Momčilom Popadićem i Novim fosilima za kompoziciju Nemaš vremena za mene). Gabina „pritajena, ali uvjerljiva vokalna emocionalnost“, kako je netko napisao, osvaja publiku svih uzrasta i bez ostatka.

Festival održan u kasnu jesen 1980. uveo je Večer revolucionarne i rodoljubne pjesme, organiziranu u počast predsjedniku Titu, koji je umro u svibnju te godine. No skladba koja je ostavila poseban dojam jest Sve je neobično ako te volim Marina Limića sa stihovima Golobove Obične pjesme u zapaženoj interpretaciji njegovih Stijena i vokalne solistice Zorice Kondže. Krapinska, rekao sam, više od zimzelene Oko jene hiže navek tiči lete pojavivši se do kraja 1980. na dvostrukom albumu kajkavskih popevki tek će sljedeće godine s novom pobjednicom Zagreba izaći na 45 okretaja kako bi napunila i džubokse, posebno one zagorske. A pobjednica Zagreba ‘81. bila je Dedićeva Plava ruža zaborava, još jedna za buduće best of kolekcije čijem je „naprednom“ zvuku doprinio novi suradnik na produkciji i aranžmanima, 28-godišnji klavijaturist, skladatelj i pjevač Mato Došen, mladić koji će svojim studijskim radom u 80-ima izrastati u novog Stipicu Kalogjeru, premda će Stipe i dalje igrati važnu ulogu diskografskog producenta.

Na Zagrebu ćemo čuti i dvije zapažene kantautorske: Doris Zrinka Tutića i Otvori, Marija, vrata Ive Fabijana.

Gabi s Jedini moj (Arsen pomaže u znam, sada znam…), u proljeće iste godine, na Vašem šlageru sezone, skladbom pobjedničkog tima iz 1979. Montena, Dedića i Rihtmana, odlično je primljena u prepunoj Skenderiji, ali Zlatna lira pripala je Čovjeku bez problema, kompoziciji Ranka Bobana i Duška Trifunovića, u interpretaciji nove pjevačke zvijezde, bivšeg člana Teške industrije, Seida Memića Vajte, koji je s Bobanovom Lejlom iste godine predstavljao Jugoslaviju na Eurosongu u Dublinu.

1982 – 1984: Zaboravi sve

Zagrebačkih pobjednika 1982. teško ćete se sjetiti. Općenito festivali koji su diktirali domaću produkciju i popularnost, gube na značaju, redom svi, osim Splitskog, čije su se singl ploče, a posebno albumi, redovno dvostruki s odgovarajućim parom kaseta, prodavali u stotinjak tisuća primjeraka potvrđujući njegovu tržišnu vrijednost i prijem kod široke publike. Za potvrdu tvrdnje iz prve rečenice, evo rezultata s tog festivala. Dakle, pobjednicu Zagreba ‘82. u konkurenciji šansona Da se razumijemo familijarnih nam imena Marije Radić i Tone Adnima u interpretaciji popularnog glumca Rade Šerbedžije, ili Vrijeme je za uspomene novog skladateljskog imena Jure Stanića (na tekst Momčila Popadića) u suradnji Ditke Haberl i Branka Blaće, prema stručnom žiriju Saveza kompozitora Jugoslavije, malo tko je zapamtio. Kao i prvonagrađenu po još jednom žiriju, onom Društva hrvatskih skladatelja, skladbu Marijana, Marijana malo poznatog Bogdana Sretana ili Sretana Bogdana s tekstom pak dobro poznatog Duška Trifunovića, a pjevao ju je Sead Memić Vajta. Ili, konačno, prvonagrađenu sa zabavne večeri Vlade Kalembera, pjevača u klimaksu popularnosti njegovih Srebrnih krila, i Marija Mihaljevića u izvedbi Zlatka Pejakovića, pjesmu indikativnog naslova Zaboravi sve. Malo, malo, pa smo ih zaista zaboravili sve! Vjerojatno, paradoksalno, svirat će se pobjednica večeri revolucionarnih i rodoljubnih Jusićeva i Paljetkova To je zemlja gdje smo rasli s Ivom Pattierom, Arsenova šansona Dida moj te Ne idi, Gorane Andreja Baše i Domenike Vanić (danas Nikke Car) s Grupom 777, zapravo proglašene najizvođenijom pjesmom prošlog festivala upravo na aktualnom Zagrebu ‘83.

Slika Zagreba ‘83. nije puno drukčija. Gabi Novak pjevala je Arsenova Stranca, pjesmu koja je lako mogla biti hitom, ali to nije postala, čak ni u prilično blijedom festivalskom kontekstu.

Negdje između Jugotona, Gabi i Arsena javljali su se povremeni prijepori koji su se bez ugovorenog ekskluziviteta posljedično reflektirali u nepostojanju kontinuiteta njihova diskografskog kataloga. Primjerice, Gabin posljednji album jednostavno nazvan Gabi Novak objavljen je godinu prije s niskom velikih uspješnica Pamtim samo sretne dane, On me voli na svoj način, To je ljubav i recentnih Jedini moj i Plava ruža zaborava na Jugotonovoj etiketi, da bi Arsen Dedić svoja dva LP-ja iz 1980. i 1982. Pjevam pjesnike i Pjevam djeci objavio za PGP RTB, odnosno RTV Ljubljanu, a onda 1985. Kantautora za sarajevski Diskoton, u godini u kojoj će Gabi potpisati novi album Nada, ponesen istoimenom opatijskom uspješnicom, za PGP RTB. Bit će to LP koji će, dakle, dvije godine poslije promocije na Zagrebu, naći mjesto za Stranca, skladbu u majstorskom aranžmanu Jože Privšeka i maestralnoj izvedbi Gabi Novak.

 

‘Dok je Gabi bila u ozbiljnoj trudnoći, neki anonimni manijak telefonirao je noću i rekao joj da sam izgorio u autu. Gabi je zvala sve policijske stanice’, otkrio je Arsen novinarima

 

Zagreb ‘83. bit će zapamćen po C’est la vie Kabilja, Sabola i Radojke Šverko, nagrađenoj na Večeri šansona, po nastupu mladog dubrovačkog glumca Frane Lasića u interpretaciji Jusić – Sabolove Volim te, budalo mala i po Srcu od papira Baše i Car s Grupom 777 koja će na sljedećem Zagrebu biti nagrađena – za rečenu ekipu, ponovno! – kao najizvođenija skladba prethodnog. Pobjednice sa zabavne večeri: Prevario sam se u tebi mladog beogradskog kantautora Dejana Petkovića (žiri) i Kako naći pravi put Davora Jašeka s Krunom Slabincem (publika), opet nisu ostavile veći trag.

1985 – 1988: Nada

Na Opatiji, nakon dužeg vremena, od 1978. i Osam izgubljenih stihova, početkom 1985. Gabi će nastupiti u zanimljivoj kombinaciji Đorđa Novkovića kao skladatelja, Arsena Dedića kao tekstopisca i Mate Došena kao aranžera, otpjevati Nadu i osvojiti treću nagradu publike (prvu je osvojio Narcis Vučina i Seid Memić Vajta s Labudovi moji), dokazavši kako prva dama domaće zabavne glazbe novim zvukom osvaja i novu publiku.

Gabi će još jednom preskočiti Zagreb, onaj 1984.

Jubilarni, trideseti, prvi koji će se nazvati Zagreb-festom, osim prvonagrađene po publici Povedi me, koju je izvela nova zvijezda na estradnom nebu Velolučanka Jasna Zlokić, a napisali su je Rajko Dujmić i Mario Mihaljević, neće predstaviti ni jednu drugu koja bi polučila diskografski ili medijski uspjeh. Nagradu umjetničke komisije festivala dobio je Branko Blaće za skladbu koju je sam i izveo Život po mjeri (tekst: Iskra Tanodi), a nagradu stručnog žirija Davor Jašek s tekstom Dobrivoja Šešlije za skladbu Traži se jedan Vanja u interpretaciji Nede Ukraden čiji vrući album Oči tvoje govore najavljuje diskografske rekorde. Pa ipak sljedeći Hoću tebe objavljen u siječnju 1985. sa Zora je kao velikim hitom, nije zagrebačku pobjednicu uključio u svoj preko polamilijunski sadržaj. Snimka se našla na Jugotonovu festivalskom izdanju Zagrebfest 30, zabavne melodije. Ni Dedićev delikatni Pijanista, tipični, neusporedivi Arsen, sve do 2008. i albuma Rebus, kada je izveden u Matijinoj pratnji, nije doživio svoje diskografsko ukazanje.

Da, Gabi je uredno se odazivajući na krapinski festival u pravilu s Arsenovim skladbama (Napali lampu za spomenek, Gdo ti je rekel, Nore gljive), uglavnom na Britvićeve stihove, popunjala svoju kronologiju i onda kada je preskočivši Zagrebfest ‘84, nastupila na Zagrebfestu ‘85. Otok, naravno Arsenov, u suradnji sa sada, reklo bi se, najpouzdanijim suradnikom na aranžmanima i produkciji, Matom Došenom, još radikalnije primijenivši tehnologiju i koncept synth-popa (nego u njihovim pravim radovima na Plavoj ruži zaborava i ovogodišnjoj Nadi) hrabro će odrediti Gabin, ali i Arsenov zvuk osamdesetih, posebno vidljiv na Arsenovu Kino Sloboda, 1987, i potom na njihovu zajedničkom albumu Hrabri ljudi 1988, na kojem će se (pored festivalskog dvostrukog LP-ja) naći i izazovni Otok.

Festival je inače obilježio skandal jer je prvu nagradu publike, sudeći po reakcijama auditorija u prepunoj dvorani Lisinski, nezasluženo dobio Đelo Jusić za skladbu Probudi se (na tekst Margit Antauer), a u izvođenju Snježane Naumoske. Naime, evidentno najbolje prihvaćena skladba Piši mi mladoga Tonča Huljića i još mlađeg Nenada Ninčevića u izvedbi Tončeva Magazina (najava velikog uspona grupe), ostala je bez nagrade. Salomonski potez organizatora da Huljiću dodijeli nagradu Saveza kompozitora Jugoslavije „za najbolje djelo u cjelini“ odbačen od skladatelja bio je povodom da se čitav slučaj zaoštri do te mjere da je čak predloženo i ponavljanje finalne večeri! U svakom slučaju festivalski album je zahvaljujući tomu, nakon dugog niza isposničkih godina, postigao nakladu od blizu 100 000 primjeraka, a svakako je pomogao da karijera Magazina dobije dodatni vjetar u leđa.

Inače, nagradu stručnog žirija osvajaju Vlado Delač i Krste Juras za kompoziciju Osjećam to, koju je izvela bivša solistica Novih fosila, Đurđica Barlović.

Gabi na Zagrebfestu ‘86. izvodi dvije pjesme, obje je napisao Arsen Dedić. Prva je Djevojka s kolodvora s večeri šansona „novi trendovi“, kako će stajati na naslovnici Jugotonova izdanja, jednoga od tri festivalska LP-ja (druga dva su Parada šlagera i Pop top 24). Šansone su realizirane niskobudžetno, naprosto je snimljen koncert u Lisinskom, uređen i objavljen. U ovakvim trenucima, uživo, Gabi ponajbolje dokazuje kojom lakoćom i uživljenošću interpretira zahtjevne šansonijerske narative. O nagradama na znamo ništa, ali nama je dovoljna nagrada ovaj snimak ispraćen toplim aplauzima stvarne publike.

Druga je Tip top, još jedan Arsen u vlastitom aranžmanu pulsirajućeg bržeg tempa s motivom koji modulira, a Gabi pjeva kao i obično bez trunke napora u opuštajuću kodu. Stihove posvećene kultnoj zagrebačkoj gostionici u samom centru grada, na križanju Masarykove i Gundulićeve ulice, poznatoj po svom domaćem, boemskom ambijentu, koju su posjećivali velikani hrvatske književnosti, poput Ujevića i Krleže: „ …ovaj je kutak za me čaroban, tu pijem prvi jutarnji espresso…“, Gabi će interpretirati njoj svojstvenim prigušenim tonom. Pjesma nije našla mjesto na spomenutim festivalskim izdanjima, ali jest među pet Gabinih na njezinoj polovici već apostrofiranog albuma što ga dijeli s Arsenom: Hrabri ljudi. Inače, najboljom je proglašena Kraljica divljine s Josipom Lisac, skladba mladog kompozitora Kreše Klemenčića (na stihove Marine Petrović) koji će mijenjajući Karla Metikoša otvarati nove stranice u Josipinoj diskobiografiji.

Na samom kraju 1986. Gabi Novak je nakon dužeg vremena u Beogradu, ovaj put u trećoj godini MESAM-a na Paradi hitova s Gore glavu Arsena Dedića. Mato Došen koristi moderne loopove, njegov naglašeno ritmički synth-pop donosi mu nagradu za najbolji aranžman, a Gabi, čija interpretacija ne gubi na modernosti, dapače postaje oglednom novoj generaciji mladih, osigurat će sebi i Arsenu treću nagradu publike. Na ovoj reviji novih pop-tendencija pobijedit će stara prijateljica i draga suparnica Tereza s potpuno Montenovom pjesmom Moja posljednja i prva ljubavi, dok će na večeri Pop-festivala pobijediti Bebi Dol s vlastitom Inšalah ispred Josipinih Dobrih vibracija.

Godina 1987. još je jedna od onih rijetkih bez Zagreba. Ali, na njenom izmaku, na beogradskom MESAM-u, Arsen i Mato s Novkovićevom Hrabri ljudi opet imaju jake argumente u borbi za nagrade. Pjesma puna susteina uz fine dvoglase i zborove. „Oni ruše šatore, idu dalje / neće naše zakone ni medalje / ako drugi ne shvate, nek mi sude / neću život miran, tih / moje mjesto je uz njih / hrabre ljude“. Sva u proturječju, u kontrast angažiranog teksta i pritajene, mirne snage, u interpretaciji jedne prelijepo jednostavne teme (kako to samo Novković zna), svečana koraka i prijetećeg bunta, to su Hrabri ljudi koji su svoj kreativni tim na Hit-paradi uspeli na drugo mjesto, iza ekstravagantne Slađane Milošević s Bez nade, zaista lijepom pjesmom šlagerskog doajena Darka Kraljića (na riječi televizijskog pisca Radivoja Lole Đukića), a ispred temperamentne Jasne Zlokić s Mamom Rajka Dujmića i Steve Cvikića. Na Pop festivalu prva je bila Josipa Lisac s Metikoševom i Vuičinom Ja bolujem, ispred Marine Perazić (Dignimo ruke do oblaka) i njezina donedavnog dua Denis & Denis (Bengalski tigar). No, reklo bi se da Hrabri ljudi na raznoraznim listama danas, tridesetak godina poslije, najbolje kotiraju.

Inače, na Zagrebfestu, zbog Univerzijade zbitog u jednu večer, pobijedio je prema glasovima publike Kićo Slabinac s vlastitom pjesmom na tekst Maje Perfiljeve Nije nam bilo suđeno, a žiri je pobjednikom proglasio skladbu Srećka Zubaka, nekadašnjeg pionira rocka, pjevača, pijanista (i klarinetista), na tekst Iskre Tanodi Kako da ti kažem, koju je pjevao Marijan Miše. Zanimljivo, nagradu za debitanticu osvojila je sedamnaestogodišnja Tatjana Matejaš, uskoro popularna Tajči, izvodeći trećenagrađenu pjesmu Vlade Delača i Nenada Marjanovića Zulima Noć od kristala.

1988 – 1997: Adrese moje mladosti

U sljedeću 1988. ušlo se s puno vjere. Ali puno vjerovanja u dvije pjesme nije baš najbolje završilo. Ja vjerujem u te, pjesmi koju je Arsen napisao za Gabi za Zagrebfest ‘88. izgubio se svaki trag. Ili točnije: trag u javnom prostoru. Jedino mjesto gdje smo je mogli naći nažalost (ili točnije nasreću!) jest „muzička borša“ Gorana Pelaića. Festival se odigravao u Ciboninoj dvorani, prvi put prošle godine (a održat će se još i 1989), dok su pjevači pjevali na playback. Na Jugotonovu festivalskom dvostrukom albumu ta snimka nije uvrštena među 24 odabrane. Prvu nagradu publike osvojio je Tonči Huljić na riječi Bratislava Zlatanovića za skladbu Kad te napuste svi s interpretacijom povratnika na staze popularnosti Zlatka Pejakovića. Žiri je svoju naklonost poklonio Ivi Lesiću, nekadašnjem klavijaturistu i vođi obećavajućeg splitskog Stila, još jednom na stihove Bratislava Zlatanovića, za Suze ljubavi koje je isplakao sve popularniji Zdravko Škender. (Isti trio u dvije večeri prethodnog Splita osvojio je 2. i 3. nagradu s Ne mogu da te zaboravim i Zlatnim suncem Dalmacije). Treba spomenuti i nastup mladog Dina Dvornika s pjesmom Tebi pripadam s kojom

je najavio svoj eponimni antologijski prvijenac. Potpisali su je Dino i Goran Kral, a izvođač je proglašen najboljim debitantom. Arsen je pjevao svoje Male ljubavi, izgubljena iz našeg vidokruga također leži u radijskoj fonoteci. Matija će 2017. objaviti još jedan porinovski album koji će zanimljivo nositi tek dopunjen isti naziv: Male ljubavi…susreti.

Kako mogu vjerovati Arsen i Gabi s Matom Došenom treći put zaredom na MESAM-u nije završila kako se željelo. Ova fina balada našla se na petnaestom mjestu među 27 skladbi u konkurenciji za Zlatni hit. Pobijedio je Zrinko Tutić, mladi pjevač, autor i entrepreneur s Odmori se na mojim rukama na stihove, inače pjevačice, Maje Županović, a izveo ju je Massimo Savić, nekadašnji solist grupe Dorian Gray na putu prema vlastitoj slavi.

Hrabri ljudi zajednički album Arsena i Gabi s podnaslovom 30 godina na sceni, promoviran u lipnju velikim koncertom u Vatroslavu Lisinskom kao da je trebao za neko vrijeme zaokružiti njihove karijere. Ili se to samo odnosilo na Gabi. Arsen će, naime, sljedeće 1989. za Diskoton objaviti LP ploču Svjedoci – Priče u suradnji sa svojim mladim fanom, vođom Lačnog Franza Zoranom Predinom, a za Jugoton izbor iz njegova bogatog opusa glazbe za film i televiziju pod naslovom Muzika za film i tv, od U registraturi do najnovijih iz 1989. Donatora i Povratak Katarine Kožul.

 

Arsen je napisao tekst, Gabi pristavila kavu, a Kemo Monteno uzeo gitaru i s Gabi skrojio pjesmu ‘Pamtim samo sretne dane’ koja je u listopadu 1979. pobijedila na Večeri šansona u Zagrebu

 

Gabi se nije već dvije godine pojavljivala ni na Krapini, a post će prekinuti 1990. (sa Šestinskim ambrelama). Novi album snimit će tek 2002. No, i Zagreb postaje sve manje važnim: 1989. opet se izvodi na matrice (pobjedu je odnijela Novkovićeva Kada odu svi, na stihove Matije Vukelića i Željka Pavičića, s Jasnom Zlokić u glavnoj ulozi te – po žiriju – Maršanova Djevojku s juga); 1990. Zabavna večer je revijalnog karaktera (nagrade se dijele jedino na večeri Zvijezde koje dolaze i to upravo interpretima: osvojit će je mlada, osamnaestogodišnja Severina Vučković), a 1991. u prosincu, u ratnim uvjetima zračnih uzbuna, ponovno se kao specijalni program odvija bez nagrada. Gabi i Arsen, tada u kolovozu i rujnu bit će angažirani oko Tutićeve i Dujmićeve Moje domovine i snimit će svoje uloge u masovnoj band aid izvedbi. Dvije godine zaredom Zagreb osvajaju Zrinko Tutić i Maja Blagdan: prvi put sa Santa Marijom na tekst još jednog tek pristiglog u svijet kantautora Zlatana Stipišića Gibonnija, a drugi put s Ti si čovjek moj na tekst Nenada Ninčevića. (Bilo je tu još nagrađenih čije su nagrade izazivale kontroverze.) Također Zagrebfest ‘94. i Zagrebfest ‘95, pored „inovativnih večeri“ i isto takvih nagrada, organizira tradicionalne večeri šansona i zabavne glazbe koje nisu natjecateljskog karaktera. Zanimljivo Gabi Novak, jednako kao i Arsen Dedić, od kraja 60-ih redovni sudionici Kajkavskih popevki, kao da su se umorili od kaj. Naravno, netočno. Krapina se 90-ih događala i u gostima, na Omiškom festivalu klapa, i oboje su tamo nastupali, dolazili su na krapinske obljetnice, ali istini za ljubav, novih skladbi nije bilo od 1991. Ima nešto i u tomu da se pri samom koncu desetljeća porodio jedan novi festival, onaj šibenski, „dalmatinske šansone“, u čijem je pokretanju Arsen bio i jedan od ključnih aktera.

Dakle, 1995. zagrebačka Ne mijenjaj ništa – Gabi se nakon dužeg vremena pojavljuje kao koautorica teksta s Arsenom, koji je, naravno, napisao i glazbu – našla se na popisu pjesama izvedenih na večerima šansone i šlagera bez one natjecateljske groznice, ali u pratnji festivalskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Balada imperativna naslova u gustom aranžmanu jednog Radana Bosnera zabilježena je na nezaobilaznom Orfejevu CD-u iz 1997. Adrese moje mladosti. Povijest Iste je ista. Zagrebfest ‘96. i dalje nije natjecateljskog karaktera. Arsen je napisao glazbu i tekst, a Radan Bosner aranžman. Pjesma se kao Gabina najaktualnija našla na rečenoj Orfejevoj kompilaciji što obuhvaća njezine najranije snimke od 1960. godine do upravo Iste.

1998 – 2006: Šibenska nevista

Na prvom festivalu Dalmatinske šansone u Šibeniku 1998. pjevala je kao šibenska nevista naravno Gabi Novak. Arsen, čije su prisustvo i savjeti nemjerljivo pomogli direktorima, umjetničkom i organizacijskom, Dušanu Šarcu i Branku Viljcu u uspostavljanju tog najmlađeg hrvatskog festivala popularne glazbe, kao i respektu koji je uživao od samog početka, napisao je samo njemu svojstvenu koliko duhovitu, toliko i programatsku, kako za svoju Gabi, tako i za festival, Šibensku nevistu. Festival prve godine također nije bio natjecateljski što će se izmijeniti već sljedeće. Pored Šibenske neviste, koja će postati jedna od Gabinih višeznačnih, pogotovo u dalmatinskom ambijentu – sljedeće 1999. proglašena je najizvođenijom pjesmom – festival je porodio već na startu niz uspješnica. Između njih kroz par godina odskočit će Da te mogu pismom zvati Ivice Badurine i Frane Bilića u aranžmanu (i produkciji) Andreja Baše i interpretaciji legitimnih nasljednika Klape Šibenik i vokalno-instrumentalnog izraza legendarnog Ansambla Dalmacija – Klape Maslina. Pjesma će početkom 2000-ih postati pravom dalmatinskom odom na čijem će se uspjehu pokrenuti novi klapski pokret stadionskog formata pod nazivom Ne damo te pismo naša.

 

Arsen je u svoje i Gabino ime dao intervju za Plavi vjesnik od 20. prosinca 1971. s kategoričkim naslovom: ‘Ne želim(o) na festivale šunda!’ Bila je to rukavica bačena u lice velikoj većini narasle estradne obitelji

 

Ti si bila pravi život moj (gdjegdje Ti si bila život pravi), jedna je od onih nekada prirodnih suradnji Kemo – muzika, Arsen – riječi – Stipica – aranžman, pjevaju – Gabi Novak i Kemal Monteno. Izvedena na trećoj Dalmatinskoj šansoni nije osvojila nagradu (Gibonni, sada već veliko ime bio je pobjednik s Moji punti kad se zbroje, a priznanje za najcjelovitije djelo dobio je Arsen za Nisam ti dospio reći), ali je postala jedna od obveznih u diskografskim inventurama kako Gabi Novak tako i Kemala Montena. Ovom prigodom Gabi će je iskoristiti na CD-u nazvanom Dueti i vokalne suradnje. Gabi: vraća(m) se Zagrebe tebi (i nagradama) s Novkovićevom glazbom i Arsenovim stihovima. Za interpretaciju njihove Živim u snu u aranžmanu Muca Softića osvojila je prema glasovima publike u dvorani festivalski Grand prix, zapisat će pažljivi kroničar.

Sljedeće godine Gabi je ponovno na Dalmatinskoj šansoni i pjeva Arsenovu Doša je crni brod za koju su, međutim, zajedno potpisali stihove. Na aranžmanu zlosutne intonacije radili su Arsen i Tihomir Preradović klavijaturist i tonac s vlastitim studijem s kojim je tih godina Arsen rado surađivao. Vraćajući se tragici vječne teme dalmatinske žene koja čeka (Crne marame, Stara cura) pjesma nije osvojila nijednu nagradu i Arsen je opet pretekao Gabi s vlastitom Nemojmo se rastajati proglašenom „najcjelovitijim djelom“. Siguran sam da je poruka bila nepotrebna: ne bi se Gabi zbog toga rastajala, ali će se Doša je crni brod otada ubrajati među najvažnije trenutke u proputovanjima vremeplovom dalmatinske šansone (40 Najvećih hitova Dalmatinske Šansone 1998 – 2006).

2011: Zagreb mi daje

Iz retorte Studija 64 – neformalne družbe ambicioznih alkemičara stiha i kajdi – rođena tzv. Zagrebačka škola šansone, tijekom vremena popuštajući bujici oslobođene energije narodnjačkog i pop-rokerskog nepricipijelnog suverenizma, ne samo da je izgubila svoju elitistički izmještenu poziciju na tobož siguran pijedestal, nego posve izmrvljena na ostatke ostataka i svoj raison d’etre. Onda će 1998. nova skupina entuzijasta Hrvoje Hegedušić, Hrvoje Markulj, Dalibor Paulik, Zvonko Špišić i Zvonko Zidarić pokušati kroz instituciju Chansonfesta poput feniksa uskrsnuti autentični zagrebački glazbeni zeitgeist. S vremenom su se osnivači rasuli, ali Špišić i Markulj nisu odustali. Špišić je pak pobolijevao, a 2017. pridružio se svojim šansonijerskim začinjavcima možda u nekom boljem svijetu. Markulj kao ravnatelj, Josip Cvitanović kao umjetnički direktor i producent te Vojo Šiljak kao voditelj postali su zaštitni znak Chansonfesta i sjevernohrvatske šansone; ako priznamo onu šibensku za južnohrvatsku!, Gabi i Arsen naravno nikad nisu dvojili o svojem mjestu u ispričanom sažetku. Bili su tamo otpočetka. Zagreb mi daje Arsenova za Gabi na 14. Chansonfestu 2011. ostat će zabilježena kao superioran primjer kako se u tri minute može zaiskriti njihova životna historija. (Sljedeće godine Arsen je u vlastito ime isto ponovio s malim remek-djelom Jednostavno nisam više mlad. )

„Okreću se kuće / gradovi u nizu / bila sam daleko / bila sam ti blizu / imali smo mladost / i mjesto na špici / sada sam sva kog dana / sama na tržnici/ Zagreb mi daje / stvari koje traju / koje nestaju i nestaju / Zagreb mi daje / trgove u maju/ samoborsku jesen / što drugi nemaju / Daje mi odmor / u sjeni platana / i da s tobom dijelim / svjetlost dječjih dana (…) još je staro srce / na staroj adresi / Zagreb mi daje / tebe kakav jesi.“

Komentiraj