Nacional donosi ulomke iz dnevnika Miroslava Krleže koje je pisao u osami svog zagrebačkog stana tijekom 1942. kada je zbog svojih političkih uvjerenja bio u nemilosti vlasti Pavelićeve NDH
26. VII. 1942.
Uznemiren san. Mnogo kave, duhana, pasja žega, izgnjavljeni jastuci, rasuo se san kao rasparana vreća. Već od zore na ulici koraci zagorskih hodočasnika. Zagorje živi jambrešićevski, habdelićevski, barokno, na fantastičnu daljinu od svega što se ovdje u gradu sada u ovom prezentu zbiva. Svijet za sebe. Potpuno eksteritorijalan. Žamor sela na gradskim ulicama. Sprema se selo u Pušću Bistru pod svoje stare krovove. Glasovi koji dopiru do mog pasjeg uha, to su glasovi vesele družbe, dobro raspoložene, koja putuje doma pod svoj djedovski krov.
Poslije teške besane noći ovim veselim glasovima zagorskog naroda prisluškuje jedno lice koje nema doma ni krova, ni s ovu ni s onu stranu Sljemena, lice bez domaje, bez rodnog kraja, lice utopljenika, krezubo, ćelavo, umorno, bijedno, sivo, neispavano, dosadno lice, lice žalosno samome sebi i svima oko sebe, lice potpuno suvišno, lice duhom svojim okrenuto spram žljebastog dijela svoje guzate prilike, spram prošlosti koja bi se mogla prozvati zaista, koliko god je to grubo, stražnjicom. Gledajući unatrag od straha pred budućnošću, ovom licu vrat je danteovski zavrnut spram guznog žlijeba, ovo je lice okončalo…
Komentari