Objavljeno u Nacionalu br. 1023, 2017-11-30

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Glasovi iz tmine – Krležološke rasprave’ u kojem autor Krešimir Nemec objašnjava kako je Miroslav Krleža svojim posljednjim romanom ‘Zastave’ promijenio sliku Mađarske i Mađara u hrvatskoj književnosti

Pet godina u životu jednog čovjeka nije malo, pa makar on doži­ vio i duboku starost. Pet važnih godina svoga života, i to onih for­ mativnih, kada se presudno oblikuje ljudska osobnost i intelektual­ ni habitus, Krleža je proživio u Mađarskoj: tri godine u Pečuhu (1908. – 1911.), gdje je pohađao kadetsku školu, i dvije u Budimpešti (1911. – 1913.), gdje je studirao na vojnoj akademiji Ludoviceum. Brzo je naučio mađarski jezik, pozorno pratio zbivanja u mađarskome društvenom i političkom životu, čitao mađarske pjesnike u originalu. U knjizi Moj obračun s njima napisao je da je s osamnaest godina ušao u Ludoviceum kao “četrdesetosmaš košutovac, pod Petőfijevim dojmom” (Krleža, 1983: 221) i da je imao “gotovo dovršen” prijevod njegova epa Az apostol na hrvatski. “Mađarske godine” ostavile su vidne tragove u Krležinim djelima. Štoviše, nećemo pogriješiti ako kažemo da je mađarska komponenta jedna od važnijih poluga u tematskom sustavu Krležina literarnog opusa. Dug je popis Krležinih djela, i fikcionalnih i nefikcionalnih, koja sadrže mađarske teme, i to u širokom rasponu od sjećanja, doživljaja i uspomena do opisa pejzaža i veduta, od analize različitih aspekata mađarskoga društvenog života, politike i umjetnosti (književnosti, slikarstva, glazbe), do razmatranja složenih hrvatsko-mađarskih odnosa u zajedničkoj državnoj tvorevini u povijesnoj vertikali – od Kolomana 1102. (“Pacta conventa”) do 1918. Pečuške uspomene i impresije intenzivno žive u novelama iz glembajevskoga ciklusa Sprovod u Theresienburgu i Ivan Križovec, ludoviceumski vojnički drilovi i egzerciri tematizirani su u Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli, dok lucidne analize mađarskoga političkog života, zapletenih hrvatsko-mađarskih odnosa i stanja u zemlji neposredno nakon slo­ma Monarhije nalazimo u brojnim publicističkim tekstovima napi­sanima od kolovoza do prosinca 1918. godine u “Hrvatskoj riječi” – glasilu Hrvatske ujedinjene samostalne stranke – gotovo iz dana u dan. Već iz naslova članaka može se vidjeti širok raspon Krležinih interesa, ali i karakteristična tematska težišta: Madžari i naše narod­no pitanje (31. VIII.), Károly za Wilsonov program (9. IX.), U povo­du Károlyieva pacifističkog govora (12. IX.), Madžari o Česima (14. IX.), Madžari na zapadnoj fronti (15. IX.), Slom madžarske realne politike (29. IX.), Madžarska agonija (16. X.), Madžari i južnosla­vensko pitanje (17. X.), Madžarska štampa o personalnoj uniji (18. X.), Tisza i rat (19. X.), Károly, Wekerle i Tisza o položaju. Što oni misle i žele sa Jugoslavenima (23. X.), Tisza je htio ovaj rat (24. X.), Burna sjednica madžarskog sabora od 22. listopada 1918. (26. X.), Madžarsko hvatanje za “integritet” (16. XI.), Madžarski neuspjeh u Aradu (18. XI.), Madžarska republikanska štampa (19. XI.), Madžarske deziluzije (29. XI.), Madžarska štampa i integritet (4. XII.) te Madžarska kriza (12. XII.).

U SOCIJALISTIČKOJ SMOTRI “Novo društvo” Vitomira Koraća Krleža je objavio iste godine, pod pseudonimom “Hungaricus”, u dva nastavka (br. 1 i 3) zapažen feljton Borba za madžarsku izbornu reformu, članak koji je bio na više mjesta cenzuriran. Tekstovi su u većini slučajeva nastali na temelju analize aktualnih događaja i/ili komentara objavljenima u mađarskim novinama i revijama različita ideološkog predznaka (“Magyarország”, “Pester Lloyd”, “Pesti Hirláp”, “Az Ujság”, “Pesti Napló”, “Népszava”, “Uj Nemzedek”, “Világ”). No neki članci pokazuju da je Krleža birao i teme s kojima se već bavio i za koje se počeo studiozno pripremati, kao što je, primjerice, pitanje odnosa Mađara prema južnoslavenskom odno­ sno hrvatskom pitanju.

S obzirom na svoja lijeva ideološko­politička uvjerenja, osobito je pozorno pratio uspon, tijek i slom mađarske proleterske revolucije Béle Kuna 1919. godine. Na skupštini Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), organiziranoj u zagrebačkom kinu “Helios”, Krleža je održao govor o stanju u Mađarskoj nakon pada Kunove komune i o strahotama koje su u odmazdi počinile postrojbe admira­la Horthyja. Govor je objavljen u listu “Nova istina” 27. siječnja 1920. pod naslovom Protiv bijeloga terora u Mađarskoj.

Svratimo li pogled s politike na umjetnost, čitajući eseje o Adyju i Petőfiju (Ady Endre je umro, 1919.; Petőfi i Ady, dva barjaka madžar­ ske knjige, 1922. i Madžarski lirik Andrija Ady, 1930.), osvjedočit ćemo se da je Krleža bio odličan poznavatelj mađarske književnosti. U knjizi Moj obračun s njima upada u oči i sljedeće priznanje:

“Petőfijeva pjesma o kurjacima prvi je duboki poticaj da sam počeo pisati. I danas mislim da je bolje krvariti gladan i nastrijeljen kao Petőfijev kurjak nego lajati na lancu” (Krleža, 1983a: 21). Poslije je Krleža sličnu tezu ponovio i u razgovorima s Matvejevićem: “Petőfi je bio prva moja madžarska lektira u petnaestoj godini. Pišući o nje­mu dvadesetak godina kasnije, uznastojao sam odraziti svoje prve zanose za ovog tragičnog barda Košutove revolucije” (Matvejević, 2011: 75).

Kao član jugoslavenske kulturne delegacije Krleža je 1947., dakle nakon gotovo 35 godina, posjetio Mađarsku. Najdulje se zadržao upravo u gradovima svoje mladosti: Pečuhu i Budimpešti. Probudile su se reminiscencije, pokrenut je proustovski mehanizam oživljene prošlosti: na neki vanjski poticaj (stara promenada s kestenovima u cvatu, spomenik biskupu Szcytowskom, reljef vinograda na obronci­ ma iznad Rácvároša, jablanovi na sigetskoj cesti) naviru emocije i uspomene, pojedini trenutci počinju se izdvajati iz zaborava. Kao rezultat takva stvaralačkog procesa nastala je opsežna putopisna pro­ za Izlet u Madžarsku 1947, objavljena prvi put u “Republici” 1953. godine.

Tekst je prava riznica sjećanja, asocijacija i refleksija o mađarskim temama, a osobito o hrvatsko­mađarskim odnosima kroz duga stolje­ ća ne baš idilična suživota u zajedničkoj državnoj tvorevini. Posebnu pozornost pobuđuju lirski intonirane stranice u dijelovima pod naslovom Pečujska balada i Ludoviceum u kojima prevladavaju čas lirski obojene uspomene i memoarski zapisi, a čas strogo političke analize. Svi ti slojevi otkrivaju Krležin ambivalentan odnos prema zemlji u kojoj se školovao i proveo dio mladosti: toplina i nježnost prema pejzažu i urbanim slikama pohranjenima u pamćenju, a odbojnost prema mađarskoj političkoj i kulturnoj eliti koja je prema Hrvatskoj stoljećima vodila politiku koloniziranja i otimačine. Nos­ talgična uvertira, koja otvara tekst, nabijena je emocijama i nemirnim iščekivanjem – na kraju životnoga puta jedan se čovjek vraća u mjesta svoje mladosti i opisuje potpun krug:

Dvije nedjelje živim već u ovoj zemlji s ovim ljudima, na ovim banke­ tima, i još uvijek sve je samo san i koprena, više priviđenje nego stvarnost. Što može da se kaže o jednoj zemlji u koju se vratio čovjek poslije trideset i pet i više godina, gdje je ostavio svoju prvu mladost, a danas sve je sam grob i pamćenje? Stigao sam u zemlju o kojoj sam znao mnogo, toliko kao da je bila moja, s kojom sam rastao i razvijao se dugo i bolno, a onda otputovao na ogromne razmake dugih dece­ nija, za čitav jedan život. Nismo indiferentni za takve susrete: puni su uzbuđenja, a te se emocije pjene zagonetno. Opojno. Čitave noći pred sastanak sa budimskim gradom bio sam nemiran. (Krleža, 1985: 141)

No odmah nakon lirske uvertire slijedi, kao svojevrsni kontrapun­ kt, prepričan razgovor s gospodinom Ortutayem, mađarskim mini­ strom “socijalističke prosvjete”, koji i dalje, u novom društvenom sustavu, jednako prezrivo govori o “nacionalnoj megalomaniji malih naroda” kao i njegovi brojni feudalni i buržoaski prethodnici, baš na tragu stoljetne mađarske državotvorne prepotencije. To je bio povod da putopisni subjekt u opširnoj digresiji opiše svoj odmak od politič­ ke gospoštije i “arpadomanije” kao mainstreama mađarske kulturne svijesti. Ona je podgrijavala stoljetne imperijalne ambicije i osjećaj superiornosti upravo u odnosu na slavenske narode:

Kraljevskoj ugarskoj, pomazanoj hajdučiji nikada nisam vjerovao ništa. Još kao dječak naučio sam u ovoj zemlji kritički negativno pro­ matrati historiju, ne nasjevši školskoj političkoj propagandi ni jednog trenutka, a poslije, naučivši tako naučno sumnjičavom metodom raz­ mišljati o pojavama iz davnine, nijesam ni našim vlastitim lažima mogao više da nasjednem naivno. Prelazeći Dravu ili Dunav uvijek podjednako patetično, u punome dostojanstvu svoga kraljevskog Visočanstva, sa svim atributima suvereniteta: sa krunom, sa zastavom i povorkama hrvatskih kraljeva, ja sam madžarske kraljeve smatrao barabama i kriminalnim tipovima. Posumnjavši u jednom sretnom trenutku svojih vlastitih historiografskih inspiracija u patos ugarskog veličanstva, postao sam skeptikom spram vlastitog historijskog panop­ tikuma. Korak dalje do spoznaje! (Krleža, 1985: 146–147)

“Peštanski lavež”, mađarsku politiku imperijalnog nasilja, eko­nomskog iscrpljivanja i zatiranja svega što je hrvatsko, Krleža naziva žalosnim refrenom jedne stare pjesme koju slušamo već stoljećima.

Piše o kontinuitetu velikodržavne politike mađarskih “političkih palikuća”, o veličanstvenoj strateškoj mađarskoj cesti (Strada hunga­ roroum) koja je pokretala sve ugarske “političke genije” od Kolomana i Korvina do Tisze, Wekerlea i Rakosija. O toj političkoj formuli, u koju su se začudo, bez ikakva otklona, uklopile i teze suvremenih mađarskih historiografa marksističke orijentacije (Gyula Szekfü), Krleža progovara i u eseju Varijacije o jednoj nesuvremenoj temi (“Književne novine”, 23. VIII. 1949.):

Od prvog dana kako su se našli na Dunavu i na Jadranu, naši ubogi “našijenci” doživljavahu samo đavolske stvari, još prije tisuću godi­ na, pa od njihovih raznovrsnih i mnogobrojnih briga, one koji su brinuli sa mađarskim kraljevima i biskupima, zacijelo da nijesu bile ponajmanje. Drske bulumente gramzljivaca ugarskijeh, u hermelinu i pod kardinalskim klobucima, potkradale su nam stoljećima zvona i biskupije, burgove i pokrajine, sve do Zadra i pokrova Majke božje trsatske. Carski i kraljevski arpadovski grofovi digli su nam na koncu i Rijeku na smiješnu prijevaru, oteli nam (na pravdi boga) gorku žlicu senjskoga mora, pokrali nam barjake i željeznice, zaplijenili nam sol, lađe, šume i jezik, a ovi dijalektički potomci (u leopardo­ vom krznu zaogrnute) arpadovštine, smatraju očito da je utaja dvije milijarde akontacije na račun trgovačkog ugovora osnovana na hiljadugodišnjoj tradiciji takozvanog stečenog historijskog prava otimačine. (Krleža, 1985: 200)

Dakako, povijesna slika hrvatsko­mađarskih odnosa nije crno­ bijela, pa Krleža spominje i revolucionarnu fazu austrijskoga rasula kad su “sve naše simpatije bile na strani mađarske ljevice” (Ibid.: 209). U političkim bitkama unutar Monarhije do izražaja su došle mađarske slobodarske težnje prema kojima autor eseja gaji neskrive­ ne simpatije. U tom kontekstu posebno izdvaja pjesnika A. Adyja:

/…/ mi smo sa Andrijom Adyjem vjerovali, da je Mađarima i nama to na istoj strani barikade. (Krleža, 1985: 209)

I brojna druga Krležina djela puna su asocijacija i varijacija na mađarske teme. Međutim, nigdje Mađarska, njezini ljudi i krajevi, ne živi tako intenzivno kao u najopsežnijem Krležinu djelu – u romanu Zastave. Ona je tamo prisutna kao važan zemljopisni, politički i kulturni topos.

II.

Zametci Zastava kriju se već u Davnim danima, dnevnicima, ratnoj i međuratnoj političkoj esejistici i publicistici. Krleža na više mjesta u svojim autobiografskim tekstovima najavljuje roman­kroniku o novi­joj hrvatskoj povijesti, povijesno svjedočanstvo o društvenim i poli­ tičkim vrtlozima u vremenskom rasponu od banovanja grofa Khuena­ Héderváryja, preko austrougarskoga sloma 1918. do novoga poretka i ideoloških prijepora u Kraljevini SHS (Vaupotić, 1974: 289).

Zastave su velika povijesna freska o agoniji jedne države, jedne kul­ture i jedne civilizacije. Budući da se sudbina Hrvatske u tim prijelom­nim vremenima krojila i u Pešti, bilo je potrebno pokazati sve važnije političke silnice i aspekte društvene zbilje u tom važnom centru poli­tičke moći. Djelom defilira sva sila imena iz hrvatskoga i mađarskoga javnoga života, ali i obične svakodnevice. Neka su od njih stvarna, neka izmišljena. U kritičkoj literaturi bilo je pokušaja da se Zastave tumače i kao “roman s ključem” (Schlüssel­Roman) jer djelo sadrži mnoštvo aluzija na konkretnu zbilju, dok su fikcionalni likovi tobože stvarani prema zbiljskim “predlošcima”. Drugim riječima, poznate osobe poslu­žile su Krleži kao model za fikcionalne tvorbe. Tako se pisalo da je pisac lik Joje oblikovao prema Augustu Cesarcu, Mitra Mitrovića prema Dimitriju Mitrinoviću, a Černjaja prema Vladimiru Čerini.

U povodu prijevoda Zastava na mađarski jezik prevoditelj Zoltán Csuka posebno je inzistirao na tezi da je Anu Borongay Krleža stili­zirao po uzoru na pjesnikinju Annu Lesznai, dok je model za lik profesora Otokara Erdélyja bio sociolog, političar i pisac Oszkár Jászi, urednik časopisa “Huszadik Század”, pripadnik utjecajnog intelektualnoga kruga “Galilei” i Stranke građanskih radikala. Krleža je Csukine pretpostavke o “romanu s ključem” energično opo­vrgnuo braneći dosljedno autonomiju umjetničke zbilje:

Međutim, uvažite, dragi Csuka, da Ana Borongaj nije Ana Lesznai, a Erdély nije Jaszi, i da Zastave autor kao “sedamdesetogodišnjak” nije napisao kao neku vrstu svog autobiografskog sjećanja na davne dane. Sve su to krive pretpostavke i prividni zaključci, a od svega toga preostaje nam samo to da ispitamo, kakvu Vi zapravo imate sliku o piscu, koga prevodite godinama, kad mislite da piše romane po modelu živih lica, i to s prozirnom namjerom da bi ih prikazao u negativnom liku?

Ipak, bez obzira na piščeve ograde, Csukine teze prihvatili su poslije i neki drugi proučavatelji Krležina djela (usp. Zelmanović, 1987; Lőkös, 1998). U novije vrijeme mađarski slavist I. Lukács lan­ sirao je tezu da model za lik Ane Borongay iz Krležinih Zastava nije bila Anna Lesznai, nego slika Veliki akt Dezsőa Orbána koja pred­ stavlja “apeironsku jezgru čitavog romana” (Lukács, 2016: 200–201). S djelom O. Jászija Krleža se susreo još za vrijeme studija na Ludo­ viceumu, a upoznao ga je i osobno 1922. u Beču. Te godine posredo­ vao je da se njegov tekst objavi u časopisu “Nova Evropa”. Lőkös navodi da je Jászi na Krležin poziv boravio i u Zagrebu (Lőkös, 2003: 223). Među svim mađarskim političarima Jászi je pokazao najviši stupanj tolerancije u rješavanju problema nacionalnih manjina, a Krleža je sa simpatijama gledao na Jászijevu ideju o stvaranju dunav­ ske federacije po uzoru na državni ustroj u Švicarskoj. U pozitivnom kontekstu spominje ga i u dnevniku Davni dani:

Od Galilejeva kruga (Oszkár Jászi) naučio sam isto tako veoma mnogo. Oslobodili su me konvencionalnih laži, a gdje su oni ostali, a kamo sam ja otputovao? (Krleža, 1956: 180–181)

Krleža se poslije opet vratio metodologiji kreiranja likova u Za­stavama, pa je o Ani Borongay u razgovoru s Enesom Čengićem rekao je sljedeće:

Literatura je fikcija, prema tome nitko se tamo ne može potpuno identificirati. Recimo Anu Borognay komponirao sam na osnovi priča o poznatoj madžarskoj poetesi Ani Lesznai kakvu mi je u raz­ govoru predstavio i prikazao Ervin Šinko, a da tu damu nikada u svom životu nisam sreo ni vidio /…/ (Čengić, 1990 II: 191)

III.

Zastave su u kritici s pravom označene ne samo kao velika društveno­ povijesna freska (“roman­rijeka”) nego i kao memoarsko djelo, tj. kao”neka vrsta imaginarnog memoara” (Vučković, 1986: 429). U uvod­ nom prospektu, Predobjavi za roman Zastave (“Forum”, 1962, br. 2 i 3), Krleža je najavio svoj voluminozni roman sljedećim riječima:

Politička tema romana otkriva široku historijsku perspektivu na život hrvatskih, srpskih i madžarskih generacija, rođenih između šezdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. U periodu koji obuhvaća vremenski razmak između pogibije Obrenovića, banova­nja Khuena i balkanskih ratova, glavnim licima kompozicije, osim njihovih individualnih sudbina, vitla još i dramatski politički vihor, kao u oluji izgubljenim pticama. U predvečerje austro­ugarsko slo­ma, u narkozi mnogobrojnih i raznovrsnih iluzija, obmana i nada, usred neprozirne koprene dima od požara i dinamita Prvoga svjet­ skog rata, dva se pokoljenja probijaju u ovom romanu kroz magle i neizvjesnu stvarnost, da bi predratnu političku borbu produžila pod novim okolnostima, na terenu novonastalog SHS Kraljevstva, u sve kobnijem kontrastu nacionalne i socijalne diferencijacije.

Glavni likovi romana – Kamilo Emerički stariji i mlađi – upravo su karakteristični pripadnici dvaju naraštaja hrvatske inteligencije, prvi iz šezdesetih godina, a drugi iz devedesetih godina 19. stolje­ ća. Oni, svaki na svoj način, oprimjeruju političke ideale i ideološ­ ka vrludanja naše obrazovane elite u povijesnoj drami i preslagiva­ nju političke moći na jugoistoku Europe uoči i nakon Prvoga svjetskog rata.

Kamilo ml. praktički je Krležin vršnjak: rođen je 1891. godine. U njegovu životnom putu, kao i u intelektualnom, moralnom i ideološkom profilu, prepoznajemo – dakako umjetnički transponi­ rane – ne samo činjenice i životne prekretnice poznate iz Krležine građanske biografije (školovanje u Budimpešti, pokušaj bijega u Srbiju) nego i brojne idejne dileme i mijene političke svijesti evi­ dentirane u njegovim dnevničkim tekstovima i u polemičkoj knjizi Moj obračunu s njima (interpretacija mađarsko­hrvatskih politič­ kih i ekonomskih odnosa, pogubne posljedice Hrvatsko­ugarske nagodbe iz 1868. kojom se Hrvatska našla u kolonijalnom odnosu prema Ugarskoj, balkanski ratovi i bitka kod Bregalnice kao konač­ ni slom mladenačkih iluzija o Srbiji i svojevrsna točka obrata u osobnim životnim odlukama, ocjena političkih figura koje su sudjelovale u oblikovanju hrvatske i jugoslavenske povijesti u prvoj polovici 20. stoljeća). Kamilo, riječju, u mnogim detaljima ponavlja Krležinu sudbinu.

Pisac je, sudeći po dnevničkim zapisima, imao namjeru nastaviti Zastave, dopisati još dvije,­tri knjige u kojima bi pratio sudbinu glav­noga lika sve do 1941. godine. Što bi se u nastavku događalo s Kamilom? Na to pitanje Krleža odgovara u razgovorima s Enesom Čengićem:

Postao bi komunist, zaglavio nekoliko godina u zatvoru, zatim bi napisao polemike zbog staljinskih čistki i strijeljanja u Rusiji od 1937. pa nadalje, došao bi u sukob s Partijom, bio bi anatemisan i poginuo bi u ratu ili možda na neki način ipak ostao živ. (Čengić, 1990 I: 202)