Saša Zinaja

FELJTON: KOS i njemačka tajna služba protiv Perkovića

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu’ u kojima odvjetnik Anto Nobilo opisuje neobičnu spregu tajnih službi bivše JNA i njemačkog BND-a u cilju kompromitacije Perkovića

Bio sam svjestan činjenice da situaciju u kojoj se Perković našao uvelike određuju njegovi protivnici, a oni su vrlo moćni i ostajali su u dubokoj sjeni. Teško je prodrijeti u taj svijet.

Morao sam rekonstruirati djelovanje tajne službe strane sile, a bez valjanog svjedoka prebjega ili dokumentacije te tajne službe to je bilo vrlo teško.

S ograničenim sredstvima i ograničenim ciljevima – obrana Josipa Perkovića, a ne istraga djelovanja BND-a u Hrvatskoj – pokušali smo rekonstruirati akciju prema Josipu Perkoviću i SDS-u te utvrditi stoji li iza tih akcija, a onda i postupka, BND.

KRONOLOGIJA TAJNE SILE

Nakon što sam kronološki analizirao ponašanje glavnih sudionika događaja od 1991. do 2016. koji se tiču Josipa Perkovića, dobili smo sveobuhvatnu sliku tijeka tih događaja, a iz toga uvid u njihovu pozadinu, odnosno tko ih pokreće i kome je u interesu da ih usmjerava prema Perkoviću. Istražio sam to što sam preciznije mogao i ustanovio da, bez obzira na to što su neki sudionici imali naglašeno osobne motive, cijelu tu mrežu oko Perkovićeve otpužbe vodi neka moćnija sila. Naravno, to se vodstvo ne vidi na prvi pogled i takvo djelovanje poriče se iz vrlo jednostavnih razloga: ono je tajno.

Premda sam već pisao, napravimo još jednom kratku kronologiju događanja. Tada stvari postaju jasnije.

1991. Božo Vukušić prije vremena biva pušten iz njemačkog zatvora.

1991. odmah pokušava ući u sigurnosno-informativnu službu Hrvatske vojske.

Kada to ne uspijeva, preko Vice Vukojevića i Jerka Vukasa ulazi u Službu za zaštitu ustavnog poretka. To je tada bilo protuzakonito, jer osuđena osoba za ubojstvo nije mogla raditi za SZUP.

Za vrijeme rata u Zagrebu, navodno kao turist, posjećuje ga Thomas Baumgärtner, policajac koji ga je posjećivao i u zatvoru. Očito je njegova veza s BND-om. Naime, BND u pravilu veze s osuđenim kriminalcima održava preko policajaca kriminalističke policije.

Odmah u prosincu 1991., kao pripadnik SZUP-a i s njihovom logistikom, otima Blagoja Zelića, a nešto kasnije i Ivana Lasića. Između njih je otet i Petar Gudelj. Od otetih nasilno uzima izjave o ubojstvu Đurekovića i Brune Bušića. U oba slučaja otmičari iznuđuju izjave o Josipu Perkoviću.

Kad ga najprije suspendiraju, a onda i isključe iz obavještajne zajednice (jedna od optužbi je rad za strane službe), Vice Vukojević ga prima u Saborsku komisiju za utvrđivanje žrtava II. svjetskog rata i poraća, i to na profesionalnu funkciju. Tamo sastavlja izvješća koja opet optužuju Josipa Perkovića i druge pripadnike SDS-a za razna kaznena djela.

U tu komisiju ulazi i rezident BND-a dr. Ernest Bauer, umirovljeni profesionalni pripadnik BND-a. Prema prikupljenoj dokumentaciji, BND dobiva precizne podatke o radu komisije, jer u komisiji ima ugrađenog svog doušnika.

Sabor raspušta komisiju 2002. godine.

Tvrdoj jezgri HDP-a, za koju hrvatski obavještajci smatraju da na njih ključni utjecaj ima BND, uspijeva ono što nije uspjelo Boži Vukušiću. Ulaze u SIS Hrvatske vojske, a Miro Barišić dobiva pod komandu samostalnu vojnu jedinicu (grupu). Općenito, HDP i očito njihovi mentori (BND) nezadovoljni su pozicijama koje su njihovi ljudi dobili u novoj vlasti.

BND je stvorio mit i legendu o svemogućoj ‘Udbi’ koja je još uvijek jaka, o supermoćnom Josipu Perkoviću koji upravlja nekom svojom imaginarnom mrežom, pa čak i u dubokoj mirovini

Krišto, Drviš i Lekić izbačeni su iz ATJ Lučko i mjesto im se nalazi u SIS-u HV. Perković im je šef. Dobivaju mjesta u Odjelu za pratnju, nevažnom odjelu u Vojnoj tajnoj službi. Praktički su amputirani. Nemaju nikakav manevar.

Protuzakonitim akcijama sastavljaju kaznenu prijavu protiv Perkovića. Prijava je tako neutemeljena da je načelnik SIS-a ne želi niti potpisati. Tu prijavu šalju kao pamflet na razne političke adrese. Nakon toga budu stegovno procesuirani i izbačeni iz SIS-a.

Godine 1992. od Božinih videouradaka, uz pomoć HDP članova i pod dirigentskom palicom Vice Vukojevića, radi se film o ubojstvu Brune Bušića. Pokušavaju periferno optužiti i Perkovića, ali ga ipak ne dovode u vezu s ubojstvom Brune Bušića.

Iako uzdrman, Perković se i dalje održava u obavještajnoj zajednici, ali nitko od HDP kadrova i dalje ne zauzima niti jedan važan položaj u RH. I Vice Vukojević gubi politički utjecaj.

Nakon što sve opisano nije dalo rezultate, 2004. Bože Vukušić prepričava članak u Dugi, koji je proizašao iz medijskog rata Hrvatske i Srbije tijekom Domovinskog rata, a 2005. godine donosi ga u tužiteljstvo i policiju preko policajca Thomasa Baumgärtnera, koji je s njime nastavio održavati vezu. U članku piše da je Prates dao ključ garaže Perkoviću.

2005. prikriveni policijski istražitelji vode razgovore s Pratesom, pod legendom da će o njegovom špijunskom radu pisati knjigu.

7. srpnja 2005. Prates je uhapšen.

Bože Vukušić postaje glavni svjedok i aktivno se uključuje u rad istražiteljskog tima. Dovodi druge svjedoke. Donosi dokumente. Saslušavaju ga 22 puta, praktički vodi njemačku istragu.

18. svibnja 2006. Prekid suđenja Pratesu, nema dovoljno dokaza za osuđujuću presudu.

Nakon 18 mjeseci nastavlja se postupak. BfV pronalazi svog starog agenta Vinka Sindičića, koji postaje glavni svjedok. U Sudsko vijeće istodobno ulazi Manfred Dauster, koji je ranije radio i živio u Sarajevu kao sudac. Izrazito se trudi pokazati da on osobno nikad s BND-om nije kontaktirao, ali jednako se trudi i zaštititi BND tijekom postupka.

2008. donosi se presuda Pratesu, a za Perkovićem i Mustačem raspisuje se tjeralica.

2013. donosi se EUN, a Fokus pokreće veliku medijsku akciju za izručenje Perkovića i Mustača.

Njemačka preko svojih političara i diplomacije radi veliki pritisak na Hrvatsku da izruči svoga obavještajca Perkovića.

2014. Vrhovni sud RH krši Zakon i dopušta izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj.

2014. Ustavni sud RH najprije donosi privremenu mjeru o privremenoj zabrani izručenja Perkovića, a onda, tijekom noći, mijenja odluku i ujutro donosi novu odluku kojom dopušta izručenje.

Suđenje Perkoviću otkriva da je Đureković bio visoko plaćeni agent BND-a od 1975. do 1983. godine.

RUKOPIS BND-A

Dugotrajne akcije, s većim brojem ljudi, koordinirane i cijelo vrijeme usmjerene na eliminaciju Josipa Perkovića, teško mogu biti „spontano događanje“. Meni se čini da objektivna analiza ukazuje na rukopis BND-a, moćne njemačke tajne službe. Zaključio sam da je „slučaj Perković” BND operacija. Teška rečenica. Postoje živi svjedoci, postoje dokumenti, postoje događaji iz kojih se vidi da su moje tvrdnje o uključenosti BND-a sagrađene od realnih cigli.

Jasno, to saznanje nam nije ništa neposredno pomoglo u obrani, ali nije loše znati tko ti je glavni protivnik. S kim se ustvari boriš. Tko iza svega stoji i u konačnici zašto rade to pravno nasilje.

Mogu zamisliti kako su u BND-u, BfV-u i drugdje u Njemačkoj odjekivali izvještaji poput Vukušićeva: Josip Perković mi ne da da se zaposlim u SIS-u. Ili, Josip Perković nas je smjestio u Odjel za pratnju, odjel bez ikakvih ovlasti. Ili, Predsjednik države me po povratku u Hrvatsku uputio najprije na razgovor s Josipom Perkovićem, o čemu su svjedočili brojni emigranti. Kad se tome pridoda da baš nitko od hrvatskih emigrantskih lidera iz Njemačke nije zauzeo bilo koju važnu funkciju u RH, ne samo u obavještajnoj zajednici, već bilo gdje, onda je u Pullachu (sjedište BND-a) morala nastupiti uzbuna.

Treba ih shvatiti. I oni odgovaraju svojim političarima. Desetljećima su se brinuli o hrvatskoj emigraciji, trpjeli njihove nepodopštine. Nisu ih dali niti kad su za njih mogli dobiti pripadnike RAF-a. Trošili su na njih velik novac. Sve s ciljem da se sruši vlast u Jugoslaviji i s nadom da će njihovi štićenici preuzeti tu vlast. Sad, kad se Jugoslavija raspala sama od sebe, njihovih ljudi nema nigdje. Ako je i neki emigrant preuzeo značajno mjesto, kao npr. Gojko Šušak, koji je postao ministar obrane, to nije njihov, njemački emigrant. Tu su opet Amerikanci bolje prošli.

BND nije uspio preko svojih emigranata ostvariti svoje visoko postavljene ciljeve: prikrivenu kontrolu nad hrvatskom obavještajnom zajednicom, a time i nad novom hrvatskom državom. Najlakše je bilo svaliti krivnju na stare sigurnosne strukture iz doba Hladnog rata, a ne priznati da su procjene o odabranim izvršiteljima za tako složenu operaciju i o sposobnostima nove hrvatske obavještajne zajednice bile pogrešne. Ekstremni emigranti u pravilu su bili nedovoljno obrazovani, bez potrebnih znanja i vještina, te je njihov utjecaj na politička zbivanja u Hrvatskoj bio zanemariv. Jednostavno, kladili su se na pogrešnog konja.

Kako tu svoju pogrešnu procjenu ne bi morali priznati, stvara se mit i legenda o svemogućoj „Udbi“, koja je još uvijek jaka, o supermoćnom Josipu Perkoviću, koji upravlja nekom svojom imaginarnom mrežom, pa čak i kad je već bio u dubokoj mirovini.

U tim okolnostima lako je bilo donijeti odluku: uklonimo zapreku, uklonimo Josipa Perkovića. To što sva ta priča nema veze s realnošću više i nije bitno. Fiksacija njemačkih tajnih službi na Perkovića poprimila je nevjerojatne razmjere. Da je izručenjem Perkovića aktivnost BND-a i BfV-a stala još bih ih mogao i razumjeti, no moje analize nekih ključnih trenutaka sa suđenja Perkoviću ukazuju na očito nezakonite aktivnosti njemačkih obavještajaca u odnosu i na sam sudski postupak. O tome kako se „akcija Perković“ vodila i tijekom samog suđenja govori ova knjiga.

ULOGA KOSa U AKCIJI KOMPROMITACIJE JOSIPA PERKOVIĆA

Akcija protiv Perkovića proizašla je iz sinergijske aktivnosti KOS-a JNA i njemačkih tajnih službi, i to prvenstveno putem medija. Iz nekog razloga KOS i BND imali su isti interes – ukloniti Josipa Perkovića.

Uz odobrenje Josipa Perkovića objavljujem njegov interni tekst, napisan 1996., koji sam pronašao u njegovoj osobnoj arhivi:

SUKOB S VASILJEVIĆEM

„Godine 1987.-1988. dolazi do vrlo oštrih primjedbi od strane KOS-a na rad Službi državne sigurnosti Hrvatske jer smo navodno po njihovoj prosudbi dozvoljavali prodor nacionalizma, da bi 1988./89. potpuno prekinuli sve službene kontakte i vjerojatno tada i počinju značajniji agenturni prodori KOS-a prema MUP-u, kao i drugim državnim tijelima, civilnim strukturama i sl.

To kasniji događaji potvrđuju.

U tom razdoblju pod nadzorom je bio jedan broj djelatnika Službe državne sigurnosti među kojima i ja. Tada sam obnašao dužnost pomoćnika ministra. Zvanično sam se prvi put sukobio sa šefom KOS-a Aleksandrom Vasiljevićem u Beogradu 28. 4. 1990. g. na sastanku (kolegiju) šefova republičkih službi. Javno me je napadao i ustvrdio da sam kao odgovoran dužnosnik dozvolio prodor nacionalizma u Hrvatskoj, formiranje nacionalističkih stranaka, a da je HDZ kao izrazito nacionalistička stranka dobila izbore. Reagirao sam, i na kraju ustvrdio da Vasiljević uopće ne razumije politička kretanja koja su započela i da ovi procesi vode ka osamostaljivanju republika te da smo u Hrvatskoj sposobni sami rješavati probleme ako ih imamo. Eksplodiralo je i došlo je do otvorene svađe u koju su se morali umješati drugi sudionici sastanka, a Vasiljević je na kraju rekao kako će pokidati generalske oznake ako se Jugoslavija raspadne.

Akcija protiv Perkovića proizašla je iz sinergijske aktivnosti KOS-a JNA i njemačkih tajnih službi, i to prvenstveno putem medija. Iz nekog razloga KOS i BND imali su isti interes – ukloniti Josipa Perkovića

Slično se dogodilo i u ljeto 1990. g., a povod su bili njegovi prigovori na postupke hrvatske policije u kontroli vojnih osoba (pretežito promet). Posljednji sukob i susret s njim bio je u Pakracu 5.3.1991. g. poslije sukoba naše policije i četnika. Za vrijeme ovog sukoba umalo je došlo do uporabe oružja prema njemu i još nekolicini djelatnika KOS-a jer su četnici zapriječili izlaz iz zgrade meni i trojici djelatnika MUP-a (još su djelatni). Prilikom našeg dolaska u Pakrac, KOS je izvršio blokadu vozila s dva oklopna transportera (postoji kratki videozapis).

KOS ŠTITI ČETNIKE

Primjedbe na moj rad dobivao sam preko Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove iz Beograda, a odnosile su se poglavito na rad državne sigurnosti u odnosu na srpski ekstremizam, navodim samo neke primjedbe:

Tijekom proslave Kosovske bitke na Gazimestanu 1989. g. zatražili smo od SSUP-a da nam omogući da sami (služba iz Hrvatske) ostvarimo nadzor nad srpskim ekstremistima koji će putovati na proslavu iz Hrvatske, a koje smo već vodili u obradi. To je kao prijedlog prihvaćeno, ali je pred samo izvršenje odbijeno.

Prilikom proslave Kosovske bitke kraj Knina u ljeto 1989. g. poduzeli smo mjere i čitav tijek tehnički dokumentirali. Obavijestili smo Beograd i Novi Sad da su se na proslavi pojavile osobe s njihova područja sa četničkim oznakama, zatraživši njihovu identifikaciju. Reagirano je da to nije točno, međutim kada smo im dostavili fotografije zašutjeli su. Tada smo izričito SSUP-u priopćili da na području Hrvatske više nećemo dozvoliti kretanje osobama s takovom ikonografijom.

Da bi dali do znanja da smo odlučni, priveli smo krivičnoj odgovornosti Jovana Opačića radi grubog verbalnog istupa na spomenutoj proslavi i on je u Šibeniku osuđen.

U rujnu 1989. g. izvršena je pretraga stana Jovana Raškovića i dvojice srpskih ekstremista (Osijek i Zadar). Kao zanimljivost navodim da je u pretrazi stana pronađeno oko 200 boca viskija (dokumentacija u SZUP-u).

Ostvaren je operativni nadzor nad gotovo svim osobama – srpskim ekstremistima – koji su se kasnije pojavili kao istaknuti sudionici pobune.

Svjestan političkih kretanja, formiranja stranaka u RH i neminovnosti višestranačkih izbora, koliko sam mogao pripremao sam djelatnike službe da onemogućim moguću zloupotrebu službe u bilo kakovom pokušaju suprostavljanja naznačenim procesima. Od rujna 1989. g. vršio sam dužnost voditelja Službe državne sigurnosti, a u travnju 1990. g. sam i imenovan na tu dužnost. Tadašnji voditelj nalazio se na bolovanju, a zatim je umirovljen.

SLUŽBA ŠTITI MIRNU TRANZICIJU

Moj stav je bio da smo kao djelatnici službe dužni osigurati miran tijek naznačenih političkih promjena i predstojećih izbora uz čvrsto opredjeljenje da se ni u kom slučaju i obliku neće dozvoliti suprotstavljanje odluci naroda koja će se izreći na izborima koji su se nazirali, iako je to bilo vrijeme kada u Hrvatskoj još ni nastale stranke nisu bile registrirane.

Iz rečenog razloga započeo sam krug sastanaka s operativnim djelatnicima po Centrima i prvi organizirao u Osijeku 13. 12. 1989. g. Pred oko 40 djelatnika iznio sam gore navedene stavove i naznačio ključna ponašanja službe. Odmah je došlo do vrlo burnih reakcija. Od strane nekolicine djelatnika moje je izlaganje osporeno i otvoreno je traženo hapšenje dr. Tuđmana, Šeksa, Glavaša i Mesića. Rečeno je da SSUP u Beogradu ne rapolaže točnim informacijama o sigurnosnom stanju na terenu jer im takove informacije ne šaljemo iz Zagreba. Bilo je i drugih primjedbi. Našavši se kao voditelj u vrlo delikatnoj situaciji praktičnog otkazivanja poslušnosti, sastanak sam priveo kraju i zapovijedio da nikakovog hapšenja neće biti te da se bez mog pismenog odobrenja ne može nitko pozvati na informativni razgovor tko je uključen u stranačke aktivnosti.

Bez obzira na iznijeta neslaganja ova zapovijed je izvršena i do izbora od strane službe nije bilo ni jedne represivne mjere na teritoriju Hrvatske. Neosporno je da je za sastanak i njegov rezultat saznao KOS preko svoje agenture koju je već imao i u spomenutom centru. Naime, djelatnici koji su mi se na sastanku suprotstavili kasnije su prešli na stranu neprijatelja.

Da bi ubuduće izbjegao ovakove verbalne sukobe, razgovore sam vodio s djelatnicima pojedinačno, te u vrijeme izbora imao sam na raspolaganju znatan dio djelatnika potpuno opredjeljenih na hrvatskoj strani. Oni su kasnije i postali naši ključni nositelji različitih sigurnosnih zadaća.

PRVI SABOR HDZ-A

U vrijeme Prvog općeg Sabora HDZ-a preuzeo sam brigu za nesmetan ulazak zastupnika Sabora iz inozemstva. Dogovor je bio da se svakoj osobi omogući nesmetan ulazak bez obzira ima li vizu ili ne. Ovo sam obavio s grupom djelatnika koji su se nalazili u zračnoj luci Zagreb dva dana prije početka Sabora. Posao su u potpunosti obavili. Ulazak sam dozvolio i jednoj osobi koja koristila tzv. emigrantsku putovnicu (Andrija Getoš) za koju je i u nekim zemljama Europe potrebna viza.

U nedjelju, drugog dana Sabora u beogradskom tisku pojavili su se grubi naslovi kao npr. „Tko je pustio ustaše u Zagreb“. Osobno sam dobio mnoge prigovore radi toga kako iz Beograda, ali i iz Hrvatske. Tadašnji šef službe koji se nalazio na bolovanju u slučajnom susretu rekao mi je da mi sve to nije trebalo. Morao sam u dva navrata pisati izvješće i SSUP-u. U vrijeme predizbornih skupova HDZ-a, a temeljem prosudbe da se neki skupovi ne osiguravaju korektno po djelatnicima javne sigurnosti (tako se zvala kriminalistička služba i policija) čija je to bila nadležnost, ponekad sam preko djelatnika na terenu to i provjeravao. To se ponovilo u Benkovcu u vrijeme predizbornog skupa HDZ-a na kojem je izvršen pokušaj atentata na dr. Tuđmana gdje je po mojoj zapovijedi boravio jedan djelatnik službe koji me je već u prvom izvješću telefonom izvijestio o bitnim činjenicama i propustima policije pri osiguranju.

Kada je takovo izvješće želio da mi pošalje pismeno nije mu dozvoljeno iz policijske postaje Benkovac.

Voditelji javne sigurnosti dali su ministru sasvim drugačije izvješće koje je i mijenjano u dva navrata. Na moje tvrdnje da posao nisu obavili korektno formirano je povjerenstvo djelatnika javne sigurnosti koje nažalost ni tada nije posao obavilo valjano.

Moje zalaganje da se utvrdi istina osuđeno je i zamjerano mi je takovo ponašanje. U jednoj izjavi tisku šef KOS-a u to vrijeme u Zagrebu pukovnik Boško Kelečević 1993. g. ovo spominje kao dokaz „mojih simpatija za HDZ“.

Na sastanku operativaca hrvatske Službe državne sigurnosti u Osijeku krajem 1989. od Perkovića su neki djelatnici tražili hapšenja Franje Tuđmana, Šeksa, Glavaša i Mesića

Poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, priopćeno mi je da ostanem raditi kao podsekretar za državnu sigurnost, kako se ta dužnost tada zvala, a u jesen 1990. g. naziv je promijenjen u pomoćnik ministra.

Na ovo je odmah reagirao beogradski tisak i prvi iznio podatke da sam operativno radio i prikupljao podatke o hrvatskoj emigraciji što je naročito naglašavano uz iznošenje niza neistina. Pri ovome su s pravom računali na osjetljivost hrvatske javnosti kada su ove teme u pitanju. Ovakav način pisanja ponavljan je mnogo puta, sve dok dio tiska u Hrvatskoj nije nastavio s istim temama. Bile su to prve naznake da me se pokušava kompromitirati i ukloniti iz službe.

TRANSPORT ORUŽJA ZA OBRANU

U jesen 1990. g. sudionik sam dopreme prvog oružja u Hrvatsku. Moj dio posla je bio da organiziram vođenje konvoja za što sam odredio najpovjerljivije djelatnike službe. Sam sam organizirao prijelaz preko granice uz pomoć jednog terenskog djelatnika iz Varaždina. Drugi dužnosnici MUP-a imali su svoj dio zadaća. Sve je obavljeno besprijekorno, bez obzira što je KOS neke naše aktivnosti naslućivao i preko agenture registrirao, pa i preko „famoznog“ Jagara kroz njegove kontakte sa Špegeljom. Unatoč situaciji kakva je bila na granici (carina, policija, vojska) oružje je stiglo na odredište, zahvaljujući i činjenici da u trenutku dopreme sudionici na granici nisu znali što je u šleperima. Bili su uvjereni da će se u dubini teritorija izvršiti pregled „sumnjivog“ tereta iz Mađarske jer sam im takav naputak dao. Ovo smo na Mađarskoj granici ponovili u dva navratka. Osim toga sudionik sam dopreme oružja (samo otvaranje granice) preko Slovenije – dva broda i velik broj prelazaka osobnih i manjih teretnih vozila. Nijedna pošiljka nije izgubljena. Neke zaplijene koje su bile rezultat loše pripreme drugih sudionika, na teritoriju Slovenije i Mađarske uspio sam vratiti u Hrvatsku.

Istina za prvu dopremu oružja iz Mađarske KOS je doznao, ali kada je već bilo na sigurnom.

Ovo je dijelom obrađeno i u tzv. filmu o Špegelju gdje sam grubo optužen. Nalazio sam se u prvoj grupi osoba koje je u Hrvatskoj KOS planirao hapsiti u planiranom vojnom udaru. O svemu tome postoji dokumentacija u MUP-u.

DEMONTIRANJE LABRADORA

Krajem 1990. godine uočavajući da nas KOS agenturno „pokriva“, zapovijedio sam stavljanje pod nadzor nekih osoba koje su kasnije u akciji Labrador naznačeni kao agenti ili djelatnici KOS-a koji su najviše agenturno radili u Hrvatskoj. Identificiran je Ivan Sabolović i njegova dva agenturna odnosa. Prvi je pokušavao uspostaviti s Mladenom Urešićem policajcem koji mi je priznao taj odnos i snimio Sabolovića kada od njega traža obavještajne podatke o MUP-u. Istina, prilikom reprodukcije spomenutog razgovora za to je saznala supruga Branka Traživuka (ključnog agenta u Labradoru) i prenijela informaciju njemu, a on Saboloviću. Kanije su taj kontakt s Ugrešićem „umrtvili“, istina mi nismo znali tada za prave razloge. Drugi je slučaj s Igorom Sotirovićem, djelatnikom pravne službe MUP-a, međutim za njega su Boljkovac i Starčević tvrdili da radi po njihovim naputcima.

Dakle, zapovijedio sam da se uspostavi nadzor nad Ivanom Sabolovićem , Mirkom Martićem i Kneževićem iz II detašmana u Maksimirskoj ulici (obavještajna služba zrakoplovstva) kao i nad nekim utvrđenim agentima kao što su Milan Grković koji je pod nadzorom vođeni pod oznakom „Trn“, zatim nekim visokim dužnosnicima JNA, nad tzv. odjeljenjem bezbjednosti komande 5. vojne oblasti Zagreb i dr. Sve je bilo kodirano i nadzor je bio uspješan. Kontrolom telefona došli smo do podatka da je I.M. u to vrijeme saborski zastupnik uputio k meni na razgovor Milana Grkovića i da će on taj razgovor snimiti na traženje KOS-a. Nismo reagirali već smo pustili da to obavi kako bi prikrili nadzor kojeg smo provodili. I.M. i Grković su sudionici zvaničnih pregovora sa pobunjenicima iz Gline i Petrinje.

Mojim odlaskom iz MUP-a u ožujku 1991. g. ovaj nadzor je u potpunosti bio uspostavljen i davao je dobre rezultate, a novom voditelju gospodinu Vukasu naznačio sam i Traživuka kao sumnjivu osobu za vezu sa KOS-om.

Kasniji slijed događaja pokazuje da je za neke uspostavljene kontrole KOS saznao preko Traživuka i njegove supruge. Kao zanimljivost navodim da je Traživuk u svakom svom izvješću KOS-u imao i dio o meni.

Kada sam u ljeto 1991. g. saznao da Vukas namjerava postaviti Traživuka za šefa obavještajnog odsjeka u III odjelu tada već SZUP-a kolegijalno sam ga podsjetio na naš raniji razgovor. Odgovorio mi je da ne brinem jer je Traživuk dobar dečko u kojeg on ima povjerenja. Nedugo iza ovoga razgovora Traživuk je uhićen.

Ovo je samo neznatan dio podataka u svezi tzv. akcije Labrador, jer kako je vidljivo za službu i mene kao voditelja ona nije nikakovo iznenađenje od kraja 1990. g. i nejasno mi je razdoblje kontrole nakon mog odlaska iz MUP-a u ožujku 1991. godine.

Tijekom 1990. g. Traživuk je nositelj različitih lažnih tvrdnji o meni s ciljem moje kompromitacije u MUP-u. Došlo je i do verbalnih sukoba pred moj odlazak. Postoje i svjedoci. Stvarao je klimu o mome štetnom radu koja se nažalost širila i među djelatnicima i poprimala različite oblike. U vrijeme emitiranja filma o Špegelju, gdje sam spomenut doslovno je rekao „ … evo vam sada Perkovića, kuda će nas takav šef odvesti.“ Mora se reći da je ovakovo Traživukovo ponašanje imalo uspjeha.

U vrijeme uhićenja agenta Labradora nisam sudionik dogovora i analiza iako sam po prirodi posla to trebao biti. Za mnoge stvari na koje sam mogao dati odgovor nisam pitan, nije mi se priopćila ključna stvar da su u KOS-u planirali moju likvidaciju i dr.

Vrijeme je to kada me se potpuno želi eliminirati iz rada u sigurnosnom sustavu u čemu značajnu ulogu imaju i dužnosnici MUP-a.

IZ BEOGRADA I BERLINA

Početkom ljeta 1991. g. suradnik „Krešimir“ (u dokumentaciji SIS-a) je doznao od visokog dužnosnika KOS-a da ostvaruju plan moje kompromitacije kako bi spriječili formiranje nove službe u MORH-u ili bar usporili. Naznačeno je da ako im plan ne uspije preko tiska u Hrvatskoj to će učiniti preko svojih agenturnih veza u trećim zemljama, a posebno u Njemačkoj. Pri tome su naznačili da o radu MUP-a sve znaju.

U proljeće 1991. godine KOS je tadašnjem Predsjedništvu Jugoslavije dostavio informaciju o mome štetnom djelovanju prema JNA sa imenima još nekolicine djelatnika MUP-a koje su sumnjičili da mi u tome radu pomažu (postoji u dokumentaciji, a ST ju je iste godine objavio).

Tada mi postaje jasno da iza mnogih članaka stoji KOS sa svojom agenturom što posebno dobiva na učestalosti krajem 1990. g. pa nadalje, a posebno s temama o mome navodnom djelovanju na likvidacijama hrvatskih emigranata.

Otkrivanjem tzv. grupe Labrador utvrđeno je da me je ključni agent Traživuk u svakom izvješću spominjao. On daje naputke kako da me se kompromitira i kojim temama pa ih i formulira. Istraga o ovoj grupi je utvrdila da je akcija moje fizičke likvidacije bila u tijeku, izvršeno je izviđanje mjesta rada i stanovanja, određen je izvršitelj koji je pronašao i dodatnu obuku, određeno je oružje sa prigušivačem, a atentator je očevidno već u više navrata postavljao zasjedu. Naime, u dva navrata se sa njim suočio i član moje obitelji. Znali smo da se nešto događa, ali tek u navedenoj istrazi je sve postalo jasno. Ova akcija bila je šire koordinirana jer je KOS tzv. Prve armijske obalasti (beogradske) na čelu sa puk. Banetom Milovanovićem obavio pripreme za izvršenje operacije prilikom mojih dolazaka u Osijek. Ovo sam izbjegao slučajno zahvaljujući nespretnoj provjeri jednog agenta u Centru SZUP-a Osijek (Radoslav Radaković).

BND nije uspio preko svojih emigranata ostvariti visoko postavljene ciljeve: prikrivenu kontrolu nad hrvatskom obavještajnom zajednicom, a time i nad novom hrvatskom državom

Nažalost to je vrijeme i zahlađenja odnosa između mene i voditelja SZUP-a. Dijelom su za to krivi možda i moji otvoreni i direktni prigovori Vukasu za Traživuka, za nelegalan agenturni rad u HV, prigovora Reljiću za rad Starčevića, Markunovića, Sotirovića, agenturnih odnosa SZUP-a sa četnikom Milovanom Škorićem koji je nametnuo informaciju o sudjelovanju djelatnika HV u miniranju objekata na Zrinjevcu i sl. Ovo navodim jer je stvarana vrlo povoljna klima za moju kompromitaciju i u našim redovima.

UDAR IZ SLOBODNOG TJEDNIKA

Spomenuti ću primjer pisanja Slobodnog tjednika i Marinka Božića. U ovom tjedniku izlazilo je niz negativnih članaka o meni, međutim u drugoj polovini 1992. g. Božić mi je priznao da se za sve članke u kojima se spominje moje ime prije nego što su objavljeni znali Vukas i Brezak. Dijelu ovog razgovora sa Božićem bio je nazočan i gospodin Markica Rebić.

U to vrijeme zabranjivani su kontakti djelatnicima SZUP-a, sa monom po bilo kojem razlogu, neki su morali kontakte prijavljivati ili čak pisati izvješće.

Tisak je nastavio svoje teme, što je učestalo nakon spominjanja mog imena u filmu o Bruni Bušiću. Nažalost nije nitko htio da prije toga na bilo koji način razjasni ono što je Zelić pod prisilom rekao. Ponavljam već mnogo puta rečeno, sa događajem oko Bušićeve smrti nemam nikakovu vezu – direktnu niti indirektnu. Nažalost koliko mi je poznato toga su svjesni i autori filma, ali moraju ostati dosljedni.

Navesti ću samo jedan primjer kako me se iz naših redova pokušavalo kompromitirati neistinitim podacima.

Od 30.5.1990. g. po odluci ministra Boljkovca i njegovog kolegija određen sam kao predstavnik MUP-a za kontakte sa KOS-om i JNA u cjelini. Te zadaće sam vrlo savjesno izvršavao postupajući uvijek točno prema naputcima. Jednu takovu zadaću izvršio sam početkom 1991. g. i po ministrovoj zapovijedi dogovorio kontakt sa Aleksandrom Vasiljevićem i šefom KOS-a u Zagrebu Boškom Kelečevićem u objektu MUP-a na Tuškancu (tzv. banket sala). Radnom kontaktu nazočan je bio ministar Boljkovac. Za ovo je znao i ministar Špegelj koji je nažalost u intervju u Globusu iznio kako mu nije jasno zašto sam ovu dvojicu doveo na Tuškanac jer je on tamo tajno boravio i mogli su izviđati navedeni prostor. U to vrijeme Tuškanac je bio objekat MUP-a i on je tamo dolazio samo poradi sastanaka, no zašto je izrekao ovu tešku objedu nije mi jasno ni danas.

Prilikom objavljivanja članaka i intervjua u kojima se spominjem, nažalost sudjeluju i osobe poznate po svom agenturnom radu kao što su:

OD KOMPROMITACIJE DO ATENTATA

Tomo Sedlo, agent bivše državne sigurnosti BiH, jedan od pseudonima mu je „Orlando“. Na vezi je njemačkoj i francuskoj obavještajnoj službi, a ostvarivao je i kontakte sa ruskom službom. Preko njega je lansirano pismo optužujućeg sadržaja za mnoge osobe u Hrvatskoj, a za potpis je korišten moj potpis sa potvrde koju sam njemu izdao za korištenje pištolja, na traženje Manolića. Potpis je jednostavno kopiranjem prenešen na novi tekst. Iako je to sve utvrđeno i vještačenjem, nije postojala osobota volja da se to i objavi (Tomljenović). Nikad nije podnešena kaznena prijava za krivotvorenje i sl. Poznata je njegova bliska veza sa djelatnicima bivšeg Ureda za zaštitu ustavnog poretka.

Josip Müller, agent bivše državne sigurnosti Saveznog SUP-a, ali i Hrvatske pod pseudonimom „Hamilton“. U njegovom dovođenju u Hrvatsku radi davanja izjava sudjelovalo je nekoliko djelatnika SIS-a (Krišto, Lekić i dr.) uz znanje Dodiga. Među sudionicima navedene operacije bilo je nekoliko osoba poznatih po agenturnom radu ili postojanju indicija za takav rad.

20.10.2014., Muenchen, Njemacka – Nastavak sudjenja Josipu Perkovicu i Zdravku Mustacu za ubojstvo Stjepana Djurekovica 1983. u Njemackoj. Josip Perkovic i odvjetnik Anto Nobilo.
Photo: Boris Scitar/Vecernji list

Josip Majerski, agent bivše službe za istraživanje i dokument (SID) akciju sekretarijata vanjskih poslova iz Beograda i agent njemačke službe.

Milan Buškain, zv. Gagarin, agent bivše državne sigurnosti pod pseudonimom „Knez“ i agent njemačke službe. Radi opasnosti da ne dođe do incidenta sa njemačkom službom kontakti sa njim su zamrznuti negdje 1981. g. Osobito važne podatke dao je u vrijeme kada je Bruno Bušić snimao film „Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“.

Branko Traživuk, djelatnik SZUP-a i agent KOS-a iz grupe Labrador. Istupao je u beogradskom i slovenskom tisku. Njegova agenturna izvješća korištena su za članke o meni kao i njegove javno date izjave, što držim posebno indikativnim.

Božidar Spasić, umirovljeni djelatnik državne sigurnosti saveznog SUP-a. Dao je veliki broj intervjua u tisku i na beogradskoj televiziji. Očevidno se radi o glasnogovorniku srpske službe.

I na kraju sažeto navodim moguće razloge (samo dio) zbog kojih KOS i nadalje provodi određeno djelovanje prema meni posebno one koje bi dovele do moje kompromitacije.

Suprotstavljanje stavovima Beograda potpuno otvoreno od 1987. g.

Pripremanje djelatnika državne sigurnosti Hrvatske tijekom 1989. g. za događaje koji dolaze, moji stavovi i zahtjevi za ponašanje djelatnika u vrijeme nastajanja političkih stranaka i samih izbora i njihovo opredjeljenje na stranu Hrvatske.

Iniciranje da se u MUP-u raspusti organizacija saveza komunista i zabrani političko djelovanje što je učinjeni 15.4.1990. g.

Moj odnos prema dolasku zastupnika na Prvi opći sabor HDZ-a

Moj odnos prema događajima prilikom pokušaja atentata na dr. Tuđmana u Benkovcu.

Preuzimanje dužnosti podsekretara, a kasnije i pomoćnika ministra unutarnjih poslova i jasno davanje do znanja da sam na strani hrvatske vlasti.

Sudjelovanje u naoružavanju Hrvatske (nisam navodio detalje).

Uspostavljanje nadzora nad srpskim ekstremistima, a posebno tijekom 1989. g. i kasnije.

Uspostavljanje nadzora nad najaktivnijim obavještajnim centrom JNA u Hrvatskoj, identifikacija djelatnika i agenture, kasnije poznate kao grupa Labrador.

Moj prelazak na rad u MORH i formiranje SIS-a sudjelovanje u pripremama za obranu i rad i na drugim poslovima. KOS-ova zainteresiranost za moj rad je očevidna jer Traživuk kao ključni agent u svakom izvješću dostavlja podatke o meni. U to vrijeme otkrivena je brojna agentura KOS-a, o čemu postoji dokumentacija u SIS-u. Osobno sam autor mnogih izvješća na ovu temu jer sam i direktno operativno djelovao.

U izvješću Ivice Pernera obuhvaćenog akcijom „Zenit“ daju se ponovno ideje na kojim temama KOS treba da zasniva moju kompromitaciju i predlaže da me se dokrajči jer sam u sukobu sa nekim emigrantima (?). Kao uzorak preporuča članak iz Globusa.

Saša Perković i Anto Nobilo

Moje djelovanje u to vrijeme naznačuje se kao štetno za JNA i o tome se izvješćuje tadašnje predsjedništvo Jugoslavije, planira se moja kompromitacija i likvidacija.

Ovo je samo dio podataka o kojima postoje dokumenti i svjedoci i to onih koji su mi poznati i koji ukazuju na neospornu umješanost KOS-a u napise o meni u tisku u Hrvatskoj, pa do toga da se u slučaju Dušić kaže kako će mi KOS „nemjestiti igru“ tako da me moji likvidiraju. Ovome treba dodati i bombu koja mi je postavljena u automobil, ali nažalost i neka ponašanja i komentare djelatnika tijekom istrage o podmetnutoj bombi.

Kako drugačije protumačiti članak u Slobodnom tjedniku kojeg je napisao Srećko Korpar i kojem su temelj Traživukove izjave koje je dao nakon razmjene uz neke također njegove agenturne podatke. Njegove izjave o Sindičiću i Bušiću koriste se u postpunosti samo se moje ime dodaje. Njegova agenturna izvješća o Barišiću samo se malo dorađuju. U originalnom pismu Korpar navodi sumnju da radim za neku obavještajnu službu, a identična rečenica nalazi se u agenturnom izvješću Ivice Pernera. Siguran sam da se od ovoga ništa ne događa slučajno i da djelovanje KOS-a na području Hrvatske još nailazi kod nekih na plodno tlo. Neosporno je da su u KOS-u donešene odluke 1990/91. g. o mojoj kompromitaciji ili fizičkoj likvidaciji. Metodama specijalnog rata pomoću svoje agenture uspješno su nametnuli da se hrvatski tisak bavi samnom, ali i sličnim temama već petu godinu samo ponekad osvježavajući članke nekim novim „podatkom“.

Dio osoba koje sudjeluju u svemu ovome vjerujem da i nije svjestan uloge koju odigrava jer su zadaće ponekad nametnute iz pozadine.

Uspjeh je postignut, mora se priznati. Sve ovo je dovelo do mnoga uklanjanja iz neposrednog operativnog rada 1992/93. g., u vrijeme kada sam otkrivajući agenturu na tlu Hrvatske mogao biti vrlo koristan, ali za suprotnu stranu štetan.

U Zagrebu, 20. veljače 1996. godine

Josip Perković”

Komentiraj