FELJTON: Kontroverzni maršal vodio je Poljsku od socijalizma do diktature

Autor:

Robert Vaucher/Wikimedia Commons/Public Domain

Objavljeno u Nacionalu br. 1024, 09. prosinac 2017.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Józef Piłsudski’ objavljene povodom 150. obljetnice rođenja glasovitog vojskovođe i državnika nezavisne Poljske. Autori knjige Daria i Tomasz Nałęcz opisuju život najistaknutije ličnosti obnovljene Poljske, a izložba o njegovu životu upravo je otvorena u prostorijama Poljske kulturne udruge ‘Mikolaj Kopernik’ u Zagrebu

Činjenica da je obaveze predsjednika države preuzeo Maciej Rataj i potom imenovanje vlade na čelu s Kazimierzom Bartelom činila je daljnju borbu protiv Piłsudskog neobično teškom. Mijenjale su se uloge. Iza prevratnika su stali ustav i zakon. Žig pobune mogao je sada pasti na njihove protivnike.

Povratak legalizma ubrzo je pacificirao vojsku. Osim zbog kratkoročnog cilja smirivanja sukoba, bilo je to važno i s obzirom na još jednu stvar. Maršal se vraćao staroj koncepciji, nastaloj 1918. godine, da vojsku učini temeljem svog utjecaja u državi. Za to mu je bila potrebna cijela armija, točnije rečeno, njezin časnički korpus, jer mišljenje vojnika nitko nije uzimao u obzir. Zbog toga Piłsudski nije proganjao časnike koji su se borili protiv njega. U prvoj naredbi nakon prevrata pisao je vojnicima: „Jedna je zemlja upila našu krv, zemlja jednima i drugima jednako draga, od obaju strana jednako voljena. Neka ta vrela krv, najvrednija u Poljskoj krv vojnika, pod našim stopalima bude novo sjeme bratstva, neka propovijeda za braću zajedničku istinu. Neka nam milostivi Bog oprosti grijehe i neka nas ne kazni, a mi ćemo pristupiti radu koji preporađa i jača našu zemlju.“ Simboličan je značaj imala odluka o zajedničkoj sahrani žrtava borbi. Težeći stjecanju simpatija armije, maršal Piłsudski nije provodio čistke u časničkom zboru. Personalne promjene koje je proveo nisu odgovarale veličini pobjede. Iz vojske je maknuo samo one generale s kojima je bio u najžešćem sukobu. Prema nekima od njih uporabio je represiju. Nekoliko dana nakon državnog udara uhićeni su i zatvoreni u Vilnu Juliusz Malczewski, Tadeusz Rozwadowski, Bolesław Jaźwiński i Włodzimierz Zagórski. Optuženi su za kriminalne radnje, ali je u stvari bila riječ o političkoj odmazdi.

S vremenom je najpoznatiji postao slučaj generala Zagórskog, koji je netragom nestao nakon što je u kolovozu 1927. prebačen iz Vilna u Varšavu. Čak su objavljene tjeralice za njim. U stvari je Zagórski ubijen, a ubojice su bili podređeni Piłsudskoga.

Maršal je skoro potpuno odustao od progona nižih časnika. Iako je favorizirao časnike koji su s njime bili povezani, ipak su primjeri karijera majora Mariana Porwita, pukovnikâ Gustawa Paszkiewicza i Władysława Andersa, koji su imali najveće zasluge u obrani vlade, pokazivali da se ne osvećuje bivšim protivnicima. Zbog toga su u vojsci brzo nestale stare uvrede. Tome je dodatno doprinijelo izričito favoriziranje oružanih snaga, što se manifestiralo i u značajnom povišenju časničkih plaća.

Politika pomirenja nije se primjenjivala na civilnu upravu. Ona je ubrzo promijenjena ljudima koji su priznavali isključivo autoritet Belwedera. Čistke su provedene u ministarstvima i u institucijama središnje, ali i u tijelima lokalne vlasti. Za samo nekoliko mjeseci promijenjeno je jedanaest od sedamnaest župana (vojvoda) i oko trećina sreskih načelnika (starosta). „Kasnije je“, – zabilježio je u svome dnevniku Rataj – „čišćenje uprave postalo vrlo brutalno i cinično. Takvom se situacijom okoristila bagra svake vrste“. Takvo tretiranje administracije bilo je u određenoj mjeri razumljivo. Na stare kadrove, kao i na podršku političara, Piłsudski je mogao samo donekle računati. Iako je uživao podršku ljevice, to mu uopće nije olakšavalo život jer nije namjeravao realizirati njezin program. Nije se suprotstavio desnici zato da bi postao ovisan o ljevici. Njegov je strateški cilj bilo uvođenje vlastite predsjedničke vladavine. Da bi proveo reformu sustava, namjeravao je kompromitirati parlament. Nakon prevrata nije raspisao nove izbore jer je znatno lakše bilo izigravati stari Sejm koji je, lišen autoriteta i podrške javnosti, bio svjestan svoga poraza i nemoći. Također, Piłsudski nije prihvatio izbor na predsjednički položaj iz ruku tako poniženih zastupnika i senatora, nego je na tu dužnost postavio Ignacyja Mościckoga.

Težeći stjecanju simpatija armije, maršal Piłsudski nije provodio čistke u časničkom zboru. Iz vojske je maknuo samo one generale s kojima je bio u najžešćem sukobu, a prema nekima je uporabio represiju

Svoje je planove promjene sustava vlasti Piłsudski držao u potpunoj tajnosti. Znao je da će izazvati nezadovoljstvo ljevice i centra, kojima je bilo jako stalo do parlamentarizma. U izmjenama ustava izglasanima 2. kolovoza 1926. zadovoljio se malim korekcijama sustava, koje su povećavale ovlasti izvršne na štetu zakonodavne vlasti.

Reforma ustava smanjila je ovisnost vlade o Sejmu, ali nije srušila ustavne temelje parlamentarne vlasti. No, takva su ustavna pravila sve više postajala fiktivna. Piłsudski je potiskivao Sejm od vršenja vlasti i uvodio ne samo izvanparlamentarnu nego i otvoreno antiparlamentarnu vlast. To je bilo moguće zahvaljujući tendencioznom interpretiranju ustava i primjeni tzv. ustavnih presedana, koji su iskorištavali rupe u ustavu.

Upravo je tako maršal odgovorio na prvi potez Sejma.

Potkraj rujna 1926. većina sastavljena od desnice, centra, nacionalnih manjina i komunista izglasala je nepovjerenje dvojici ministara. Sukob je pooštrio sâm predsjednik vlade Bartel, koji je – umjesto da smijeni ministre – demonstrativno podnio ostavku cijelog kabineta. Predsjednik je prihvatio ostavku, ali je tri dana kasnije, 27. rujna, imenovao vladu u istom sastavu, uključujući i ministre koji su izgubili podršku Sejma. Ustav nije isključivao takvu mogućnost, ali samo zato jer je takav korak suprotan zdravoj pameti.

Sejm je na taj izazov odgovorio smanjivanjem proračuna, što je bilo jednako izglasavanju nepovjerenja cijeloj vladi. Bartel je ponovno dao ostavku, a zamijenila ga je javno antiparlamentarna vlada na čelu koje se nalazio osobno Piłsudski, formirana 2. listopada. Nova je vlada šokirala ne samo načinom formiranja nego i svojim sastavom. Pored socijalista Jędrzeja Moraczewskoga u njoj su se našla i dvojica konzervativaca: Aleksander Meysztowicz i Karol Niezabytowski. Maršal je igrao na usklađivanje interesa svih grupa preuzimajući iz programa centra i desnice ideju društvene solidarnosti. Zahvaljujući umjerenosti vlastita djelovanja i odbojnosti prema socijalnim eksperimentima ljevice, uspio je dobiti podršku dijela pristaša centra i desnice. Na taj si je način stvorio solidno zaleđe, dok bi, povezujući se isključivo s ljevicom, postao njezin talac.

Započinjući obavljati funkciju premijera, Piłsudski je odmah izazvao novi sukob sa Sejmom. Naime, kad je s predsjednikom Sejma Ratajom dogovarao detalje o otvaranju jesenske sjednice parlamenta, predložio je da zastupnici stojeći slušaju govor predsjednika države. Rataj je pristao, ali pod uvjetom da Mościcki osobno dođe u Wiejsku ulicu 12, gdje se nalazilo sjedište parlamenta. Ponižavajućom je smatrao situaciju u kojoj bi zastupnici stajali samo zato što se čita pismo državnog poglavara. U tome ga je podržala većina parlamentarnih klubova. Sukob se produžavao jer je Piłsudski tvrdio da će naići na poteškoće u pripremi eventualnog dolaska predsjednika u Wiejsku. Bio je to očiti izgovor i nitko ga nije shvaćao ozbiljno. Konačno je 13. studenog 1926. predsjednik osobno otvorio zasjedanje parlamenta. No, to se dogodilo u sjedištu predsjednika Republike u Kraljevskoj palači. Zastupnici su stajali jer su iz dvorane bile iznesene stolice.

Piłsudski se nije suprotstavio desnici zato da bi postao ovisan o ljevici. Njegov je strateški cilj bio uvođenje vlasite predsjedničke vladavine i kompromitacija parlamenta

Uskoro se pokazalo kako je cijela zbrka samo dimna zavjesa koja je trebala prikriti akciju čije su posljedice bile puno teže za parlament. Naime, ustav je predviđao da parlament treba biti sazvan do kraja listopada da bi se održala rasprava o proračunu. Piłsudski je pokrenuo diskusiju o temi „stajati ili sjediti“ tri dana prije isteka roka. Nepostizanje dogovora prijetilo je kršenjem tog ustavnog propisa. U toj situaciji Rataj i radno predsjedništvo parlamenta prihvatili su prijedlog Stanisława Cara, šefa kancelarije predsjednika, da Mościcki posebnim aktom prije 31. listopada sazove Sejm, a potom posebnom naredbom, odmah nakon tog roka proglasi njegovo otvaranje. To je bila zamka koja je imala za cilj stvaranje novoga ustavnog presedana. Imajući jednom izdanu suglasnost Sejma, vlada je smatrala da je ustav zadovoljen ako predsjednik sazove zasjedanje parlamenta, a da ga ne otvara. Tako je sjednica parlamenta formalno sazvana, ali u stvarnosti Sejm nije mogao zasjedati. S vremenom je ta interpretacija „poboljšana“ do te mjere da je predsjednik sazivao sjednicu, otvarao je na trenutak, a potom još prije početka dnevnog reda odgađao na trideset dana što je imao pravo prema ustavu. Nakon toga zatvarao je zasjedanje koje se uopće nije ni održalo.

Uz pomoć sličnih zamki Piłsudski je uspješno kompromitirao zastupnike. Dezorijentirana javnost, pamteći sporo rješavanje problema u parlamentu prije svibnja 1926. i sada je bila sklona povjerovati propagandi koja je tvrdila da zastupnici loše rade i da vladi ne preostaje ništa drugo nego smjelo uzimati na svoja leđa teret odgovornosti za sudbinu države.

Daljnji odnos Piłsudskoga prema Sejmu trebao je ovisiti o tome koliko će u parlamentu biti zastupljeni njegovi pristaše. Uoči novih izbora na početku 1928. godine osnovan je Nestranački blok suradnje s vladom maršala Piłsudskog, kako je zvučao puni naziv kasnijeg BBWR-a (Bezpartyjny Blok Współpracy z Rządem). Bez obzira na to što je stajalo u samom nazivu, Blok nije bio ništa drugo nego politička stranka koju su organizirali pristaše Piłsudskoga, a trebala je biti lokomotiva njihova izbornog uspjeha.

U predizbornoj propagandi široko se koristila legenda Piłsudskoga. Naglašavane su njegove povijesne zasluge za Poljsku, kao i gospodarski uspjesi razdoblja nakon Svibanjskog prevrata. Kampanja je široko vođena. To su omogućila velika sredstva što su ih davali industrijalci i zemljoposjednici te podrška državne administracije.

Da Piłsudskijeva ostavka na mjesto predsjednika vlade ne bi bila shvaćena kao popuštanje Sejmu, on je u jednom intervjuu brutalno napao parlament nazivajući ga ‘Sejmom bludnica’ i ‘Sejmom korupcije’

Vođenje BBWR-a i pripremu izbora Piłsudski je povjerio svojim suradnicima zvanim „pukovnici“. Na njihovu je čelu stajao predsjednik BBWR-a Walery Sławek, koji je bio desna ruka Piłsudskog još u Vojnoj organizaciji Poljske socijalističke stranke. Isticao se i Kazimierz Świtalski, koji je vodio predizbornu kampanju. Program te grupe tek se kristalizirao. Zajedničko im je bilo uvjerenje o superiornoj ulozi države u službi koje su postigli veličanstvene karijere.

„Pukovnici“ su bili također zagovornici oštrije politike prema oporbi i kritizirali su liberalne stavove i suzdržljivost u Bartelovu djelovanju.

Izbori su održani 4. ožujka 1928. godine. BBWR je dobio više od 25% glasova, što mu je davalo skoro 28% zastupničkih mjesta. Do apsolutne većine nedostajalo je još mnogo, ali pristaše Piłsudskog svakako su uspjeli razbiti dotadašnji stranački sustav. Dobili su dva puta više glasova nego Poljska socijalistička stranka, koja je s 13% glasova zauzimala drugo mjesto na popisu pobjednika. Poraz je doživio njihov najveći protivnik: Nacionalna demokracija. Od 96 zastupnika prije izbora njoj je ostalo samo 37. Izgubio je i „Piast“, koji je od 53 mandata sačuvao samo 21. Presuda za stranke koje su činile posljedni kabinet prije Svibanjskog prevrata ispala je onakvom kakvu je Piłsudski očekivao.

Bivši svibanjski saveznici, pristaše Piłsudskog i ljevica, raspolagali su velikom većinom. Piłsudski je nadalje računao na podršku ljevice, ali nije namjeravao dijeliti s njome vlast. Ljevica ga je trebala podupirati, ali ne kontrolirati i ograničavati. Takvu joj je ulogu odredio prilikom izbora predsjednika Sejma. Na to je mjesto predložio Bartela, koji je uživao podršku lijeve strane doma. Ipak, nije sklopio nikakve stranačke ugovore koji bi jamčili takav izbor. Dana

27. ožujka Bartel je izgubio. Za predsjednika Sejma izabran je lider Poljske socijalističke stranke Ignacy Daszyński. Ljevica je pokazala da neće postati vladin klijent, nego da će je podržati samo za vlastitu korist. Najvažniji uvjet bilo je poštivanje ustava i povratak parlamentarnog sustava vlasti. To pak Piłsudskom uopće nije odgovaralo.

Neočekivano, borbu protiv oporbe maršalu je otežala bolest. Noću sa 17. na 18. travnja 1928. doživio je moždani udar. Nekoliko je dana proveo u bolnici. Simptomi bolesti, uključujući paralizu desne strane tijela, brzo su se povukli, ali Piłsudski nikad više nije posve povratio vladanje rukom. Postojala je opasnost da se napad može ponoviti u svakom trenutku s tragičnim svršetkom za pacijenta.

Uz pomoć političkih zamki Piłsudski je uspješno kompromitirao zastupnike Sejma. Dezorijentirana javnost bila je sklona povjerovati predsjednikovoj propagandi kako zastupnici loše rade svoj posao

Pod pritiskom liječnika Piłsudski je odustao od funkcije predsjednika vlade. Da ostavka, koja je proglašena 27. lipnja 1928. a bila je izazvana bolešću skrivanom od očiju javnosti, ne bi bila shvaćena kao popuštanje Sejmu, Piłsudski je dao intervju u kojem je brutalno napao parlament. Ustavotvorni sejm nazvao je „Sejmom bludnica“, a potonji „Sejmom korupcije“.

Većina klubova nije se uplašila „rata živaca“ i oštro je osudila intervju-paskvilu. U ozračju ugroženosti dolazilo je također do konsolidacije stranaka ljevice i centra koje su dotad djelovale odvojeno. U studenom 1928. osnovan je Sporazumni odbor lijevih stranaka za obranu Republike, u čiji su sastav ušli parlamentarni klubovi Poljske socijalističke stranke, Poljske seljačke stranke „Oslobođenje“ (PSL „Wyzwolenie“) i Poljske seljačke stranke. U veljači 1929. parlament je odlučio pozvati na odgovornost ministra financija Gabriela Czechowicza opužujući ga za trošenje više milijuna zlota izvan proračuna. Posebno je riječ bila o osam milijuna zlota iz posebnog fonda predsjednika vlade, namijenjenih predizbornoj kampanji BBWR-a 1928. godine. Zastupnici su napali maršala Piłsudskog njegovim vlastitim oružjem – optužbom za trošenje državnog novca na egoističke, stranačke ciljeve.

Piłsudski je prihvatio izazov. Štoviše, cijelu je krivnju preuzeo na sebe tvrdeći da je Czechowicz to učinio na njegovu naredbu kao premijera. Dana 23. lipnja osobno se pojavio pred Državnim sudom, koji je sudio tada već bivšem ministru, i oštro je napao sud, parlament i – što je bilo novina – važeći ustav. Shvativši odlučnost Piłsudskoga, njegovi su se protivnici povukli bojeći se konačnog obračuna. Sud je izbjegao donijeti presudu, koja je s obzirom na očito kršenje ustava, mogla biti jedino kazna.

To je Piłsudskoga samo ohrabrilo za vođenje politike prijetnji. Na njegovu naredbu 31. listopada 1929. godine, na dan otvaranja sjednice o proračunu, u zgradi parlamenta pojavilo se više desetaka naoružanih časnika. Službenicima koji su ih pokušavali spriječiti da uđu rekli su da su došli dočekati Piłsudskoga. Kakav je bio stvarni cilj tog posjeta ne zna se jer je početni scenarij promijenila odluka Daszyńskoga da se sjednica ne otvara „pod prijetnjom pušaka i sablji“. Ipak, ne može se odbaciti sumnja da je maršal Piłsudski namjeravao terorizirati zastupnike, a moguće čak upotrijebiti vojsku za nasilne akte.

Sejm je shvatio da ga protivnik namjerava stjerati na nizbrdicu koja vodi prema kompromitaciji i odlučio se za protunapad. Kad se približila planirana sjednica, 5. prosinca 1929. godine, Sejm je izglasao nepovjerenje vladi Kazimierza Świtalskog, koja je postojala nekoliko mjeseci i smatrala se vladom „čvrste ruke“. Maršal se još jedanput povukao. Świtalski je otišao, a predsjednik vlade postao je po četvrti put Kazimierz Bartel, koji je bio smatran liberalom. No, to je bila samo posljednja odgoda odlučujuće igre. Dotad se svima isplatila igra odugovlačenja. Pristaše Piłsudskog nekoliko su godina koristili razdoblje gospodarskog napretka te su jačali svoj utjecaj u državnom aparatu. Oporba je čekala na promjenu raspoloženja birača jer ih je samo tada mogla usmjeriti protiv vlade. Takav je trenutak nastupio na početku 1930. godine. Zemlja je sve više tonula u ekonomsku krizu koja je bila dio svjetskog sloma konjunkture. Smanjivala se proizvodnja, a zajedno s njome i zaposlenost. Policija je u krvi gušila sve silovitije proteste nezaposlenih.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.