FELJTON: Kako su Štampar i Ćepulić pripremili Hrvatsku za borbu protiv koronavirusa

Nacional donosi ulomak iz kataloga ‘Od države do javnosti’ u kojem Stella Fatović Ferenčić i Darija Hofgräff pišu o Andriji Štamparu, utemeljitelju hrvatskog zdravstvenog sustava i Vladimiru Ćepuliću, predstojniku tuberkuloznog odjela Zakladne bolnice u Zagrebu koji su dobili bitku protiv TBC-a metodama sličnim ovima protiv covida-19

Veliki dio dokumentacije i gradiva predstavljenih u katalogu nastao je pretraživanjem arhivskog gradiva Hrvatskog državnog arhiva, poglavito uprave i javnih službi od 1877. do 1951. godine. Polazište je bio arhivski fond Zemaljske vlade, Odjel za unutarnje poslove, Odsjek zdravstva (1877-1918), u kojem se nalaze izvješća što su ih županijski fizici dostavljali županijskim skupštinama po nalogu Zemaljske vlade odnosno Statističkog ureda. Budući da su ta izvješća samo djelomično sačuvana i kao takva nedostatna za cjelovito praćenje zdravstvenih pokazatelja, za dobivanje potpune slike rasprostranjenosti i kretanja tuberkuloze potrebno je dopuniti ih ostalim dostupnim publikacijama, poput Statističkog ljetopisa, Statističkog atlasa i slično.

Za razdoblje nakon 1918. godine podaci o tuberkulozi mogu se naći unutar fonda Zemaljske vlade, Odjela za zdravstvo u Zagrebu (1918-1919). Ovaj Odjel je osim nadzora nad svim zdravstvenim ustanovama na području Zagreba radio i na suzbijanju zaraznih bolesti, pa tako i tuberkuloze. U fondu su najviše zastupljeni zdravstveni iskazi o kretanju oboljelih od TBC-a, te dokumentacija o prenamjeni vojarni nakon završetka Prvog svjetskog rata u paviljone za smještaj oboljelih od tuberkuloze na području grada Zagreba. Također, fond sadrži i korespondenciju Ministarstva narodnog zdravlja sa zdravstvenim odsjecima u svrhu organizacije poslova na suzbijanju tuberkuloze, alkoholizma i veneričnih bolesti.

Zdravstveni odsjek Ministarstva narodnog zdravlja za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje (1908-1926) osnovan je 29. travnja 1919. godine rješenjem Ministarskog savjeta Kraljevine SHS, čime postaje direktan sljednik Odjela za zdravstvo Zemaljske vlade. S radom je započeo 1. srpnja 1919. godine. Gradivo većinom obuhvaća razdoblje od 1919. do 1924. godine, a podaci o pojavnosti i kretanju tuberkuloze prikazani su retrospektivno za razdoblje od 1908. do 1920. godine.

Godine 1924. reformom zdravstvene službe ukinuti su zdravstveni odsjeci i oblasne sanitarne uprave i zamijenjeni inspektoratima pri Ministarstvu narodnog zdravlja. Inspektorat Ministarstva narodnog zdravlja u Zagrebu započeo je djelovati 1. travnja 1924. godine kao direktan sljednik Zdravstvenog odsjeka, a bavio se općim problemima vezanim uz rad zdravstvene službe te pitanjima zdravstvene zaštite stanovništva. Inspektorat je osim toga bio i savjetodavni organ Ministarstva glede uprave nad zdravstvenim ustanovama za područje Zagreba, Osijeka, Čakovca, Sušaka i dr. U ovom fondu najviše su zastupljena statistička izvješća, tj. iskazi umrlih od tuberkuloze (razvrstani po starosti, zanimanju umrlih i tipu tuberkuloze) te djelomično i dokumenti o organiziranju predavanja posvećenih oboljelima od tuberkuloze, posebice školske djece i mladeži. Veći dio gradiva se sastoji od liječničkih nalaza te prijedloga o primanju bolesnika u lječilišta Državnog zavoda za socijalno osiguranje Brestovac, Klenovnik u Ivancu, zatim Knez-Selo kraj Niša i Kasindol kraj Sarajeva. Također je sadržana i korespondencija tuberkuloznih bolesnika upućena Inspektoratu u svrhu podizanja i otvaranja lječilišta i ležaona za oboljele od tuberkuloze, kao i nacrti arhitekta Janka Grahora vezani uz projektiranje ambulatorija za sušičave, te sumarni troškovnici jestvenika za tuberkulozne pacijente tijekom mjeseca travnja 1924. godine.

Milivoj Dežman uputio je napis 1902. u kojem apelira: izdati pučanstvu poduku o sušici: kako se može čovjek očuvati, izvršiti dezinficiranje stanova i riješiti pitanje radničkih, siromašnih stanova

Uspostavom Savske banovine, Zakonom o banskoj upravi od 7. studenoga 1929. uprava je podijeljena na odjeljenja. Jedno od njih bilo je i Odjeljenje za socijalnu politiku i narodno zdravlje, koje je osim brige o ratnim invalidima, siročadi i siromašnima, obavljalo i nadzor nad bolnicama i dječjim ustanovama. Dokumenti o tuberkulozi u ovom fondu su zastupljeni fragmentarno i odnose se većinom na skupne iskaze unutar izvješća o kretanju zaraznih bolesti.

Sporazumom od 26. kolovoza 1939. godine osnovan je Odjel za narodno zdravlje banske vlasti Banovine Hrvatske, koji je direktno preuzeo poslove Odjeljenja za socijalnu politiku i narodno zdravlje Savske banovine. Djelovao je od donošenja Uredbe o Banovini do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, kada njegove poslove preuzima Ministarstvo zdravstva NDH. Odjel je pored općih poslova obavljao i nadzor nad stručnim radom liječnika te poslove vezane uz osnivanje i nadzor ljekarni, higijenske službe i higijenskih ustanova. U gradivu su većinom zastupljeni dokumenti što se odnose na rad Crvenog križa i Škole narodnog zdravlja. Obje institucije su intenzivno surađivale s Odjelom narodnog zdravlja, provodeći aktivnosti vezane uz suzbijanje tuberkuloze, kao i poslove unapređenja razvoja preventivnih i kurativnih ustanova za oboljele. Odlukom Narodne vlade Hrvatske od 14. travnja 1945. godine osniva se Ministarstvo narodnog zdravlja Narodne vlade Hrvatske. Zakonom o imenu NR Hrvatske Ministarstvo narodnog zdravlja Narodne vlade Hrvatske mijenja naziv u Ministarstvo narodnog zdravlja NR Hrvatske. Odlukom o reorganizaciji Vlade NRH iz 1951. godine ukida se Ministarstvo narodnog zdravlja NRH, nakon čega će poslove vezane uz zdravstvo preuzeti Savjet za narodno zdravlje i socijalnu politiku (1951-1956). Ministarstvo narodnog zdravlja NRH djelovalo je kao organ Vlade Narodne Republike Hrvatske na poslovima zdravstvene problematike, kao i na širenju i razvoju zdravstvene preventive na području NRH. U glavne obveze ovoga Ministarstva ulazila je i briga za zdravstvene ustanove (bolnice, klinike i lječilišta). Tako se u ovom fondu pored ostale dokumentacije nalazi i manji dio dokumenata što se odnose na rad bolnice za tuberkulozne bolesnike u Skradu, zatim povijesti bolesti bolesnika antituberkuloznih lječilišta, računi okružnih lječilišta za troškove liječenja tuberkuloznih bolesnika te isplatni iskazi Zemaljskog lječilišta za tuberkulozu u Novoj Gradiški.

Osim fondova koji se odnose na upravu i javne službe, podatke o tuberkulozi pronalazimo i u drugim fondovima HDA. Takav je slučaj, primjerice, s fondom Higijenskog zavoda sa Školom narodnog zdravlja, u skupini F. Zdravstvo i socijalne ustanove. Gradivo najvećim dijelom seže u razdoblje djelovanja Higijenskog zavoda sa Školom narodnog zdravlja (1927-1940), ali obuhvaća i dio gradiva prethodnika Zemaljskog analitičkog zavoda iz 1899. godine i Zemaljskog bakteriološkog i higijenskog zavoda u Zagrebu iz 1910. godine, te sljednika Zdravstvenog zavoda Ministarstva zdravstva NDH iz razdoblja 1941-1942. godine.

Iz navedenog je razvidno da je problematika vezana uz pojavnost tuberkuloze i mehanizme njezinog suzbijanja u analiziranom razdoblju zastupljena kroz djelovanje niza državnih institucija i službi. Arhivsko gradivo sačuvano u sklopu njihovog djelovanja to zorno pokazuje, naglašavajući široko područje interesa i aktivnosti koje je tuberkuloza poticala. Iz bogatog fundusa fondova i zbirki Hrvatskog državnog arhiva uz već spomenuto odabrani su dokumenti, fotografije i filmovi, kao i statističke publikacije pohranjene u njegovoj Knjižnici. U pismohrani Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU sačuvani su plakati, leci, fotografije, dokumentacija kronologije događanja Dana borbe protiv tuberkuloze iz 1929. godine te zbirke posebnih otisaka iz ostavštine Vladimira Ćepulića. Raznolikost i zanimljivost navedenog gradiva nadahnula je priređivanje ove izložbe, dokumentirajući nastojanja u rasponu od države do šire javnosti u borbi protiv bolesti koja još i danas odnosi mnoge živote.

Zapriječiti širenje klica plućne ikričavosti: Prve naredbe Kraljevske zemaljske vlade

Unatoč Kochovom otkriću uzročnika tuberkuloze 1882. godine, specifična će antituberkulozna terapija ostati još desetljećima nezadovoljavajuća. Pregled arhivskih fondova i publikacija HDA ukazuje na činjenicu da se prve naredbe Kraljevske zemaljske vlade javljaju već sedamdesetih godina 19. stoljeća. Među njima ističemo onu izdanu 5. svibnja 1877. godine pod br. 2355 i Naredbu bivšeg c. kr. Glavnog zapovjedništva kao krajiške zemaljske uprave od 30. lipnja 1880. br. 6454 o pregledu mesa i stoke prije klanja po vještim osobama. Riječ je o propisima i mjerama koje se odnose na higijensko-prehrambenu razinu kontrole uobičajenu i za druge zarazne bolesti.

Nastavljajući svoja istraživanja vezana uz tuberkulozu, Robert Koch je 1890. kao lijek protiv tuberkuloze najavio pripravak ekstrakta bacila tuberkuloze u glicerinu, nazvavši ga tuberkulinom. Iste godine, 18. prosinca Kraljevska zemaljska vlada izdaje naredbu pod rednim br. 49225 u kojoj se očituje o ovom sredstvu: lijek zasad tajno sredstvo i budući njegovom porabom nastati mogu kod pokusnog liečenja žestoke, dapače životu pogibeljne posljedice u organizmu – to obnalazi Kraljevska zemaljska vlada, koja nalaže da se proučavanje načina kako taj liek djeluje, da se racionalna uporaba na dobrobit bolesnika od tuberkuloznih bolesti omogući i unaprijedi. Stoga ona propisuje da lijek mogu nabavljati samo one ustanove koje imaju posebno dopuštenje pruske države; lijek se može davati samo prema znanstvenim uputama; i to samo u bolnicama, a ne ambulantno, da se, u slučaju reakcije bolesniku može pruži hitna bolnička pomoć; svaki smrtni slučaj mora se prijaviti. Po svemu sudeći radi se o Kochovom tuberkulinu koji se isprva smatrao lijekom, što će se kasnije pokazati netočnim.

‘Nastup i razvitak ove bolesti medju pučanstvom dade se spriječiti mjerama opreznosti, a od sušice oboljeli mogu se liječenjem i pomnom njegom izliječiti’, piše u Naredbi iz 1908.

Slijedi naredba od 27. travnja 1900. godine pod br. 8604, koja upućuje stanovništvo na načine širenja tuberkuloze putem isparavanja osušenih ispljuvaka: pošto je znanstveno dokazana činjenica, da su klice plućne ikričavosti (tuberculosis pulmonum), bacili koji drže pljuvotinu izbačenu po sušičavih bolestnicih, te da pomenute klice iz osušenih pljuvotinah prelaze gibanjem zraka u vazduh, te da se udisanjem ovako okuženoga zraka mnogi čovjek zarazi bolešću tuberkuloze, to nalazi kr. ova zemaljska vlada u svrhu, da se djelomično zaprieči širenje ponovno pomenute bolesti odredi na vidljivome mjestu priležeći „naputak“ koji imade obćinstvo upozoriti na pogibelj priljepčivosti bolesti tuberkuloze kroz pljuvotine, izbacivane po tlu od sušičavaih bolesnikah.

Prva opsežnija akcija vlade u borbi protiv tuberkuloze odnosi se na tiskanje brošure naslovljene Propisi o mjerah proti širenja plućne ikričavosti od 28. siječnja 1903. godine. Propisi su nakon pet godina nadopunjeni provedbenom naredbom Zakona od 6. siječnja 1908. godine, koja znatno detaljnije donosi tadašnje dosege vezane uz etiologiju i prevenciju tuberkuloze: plućna iskričavost, sušica ili tuberkuloza spada prema sadanjem znanstvenom istraživanju medju zarazne bolesti. Ova zarazna bolest razvija se uz postojeću osobnu sklonost ikričnim gljivicama-tuberkul-Bacil-koji mogu unići raznim niže opisanim načinom u čovječije tijelo. Nastup i razvitak ove bolesti medju pučanstvom dade se spriječiti stanovitim mjerama opreznosti, a od sušice oboljeli mogu se shodnim liječenjem i pomnom njegom izliječiti. Većina ljudi okužuje se tom bolešću ustrojima disala i to tim načinom, da udišu razasute čestice svježe ili isušene pljuvačke u kojoj ima ikričnih gljivica. Te gljivice mogu takodjer dospjeti u tijelo bud kojom nečistoćom kroz ozlijedjenju kožu bud ne iskuhanom hranom-mlijeko, meso-ikričave životinje kroz ustroj probave. Potonji način okruženja ikričnim gljivicama dade se prepriječiti stogim oblasnim nadzorom za klanje odredjenje životinje i tržnim nadzorom živeža, napose isključuje se pogibelj okuženja time, da se dotična hrana izdašno prokuha prije nego li se uživa. Glavno je pravilo da pomno pazimo da se pljuvačka – hračka-takovih bolesnika ne posuši i poput prašine ne rasprši. Nadalje valja da se obaziremo na stanbene prostorije u kojima boravi sušičavi bolesnik, zatim na stanare, domre koji sušičava bolesnika njeguju ili s njime dolaze u uži doticaj. Uz stanare sušičavih bolesnika izvržena su okuženju napose djeca, jer se ona obično igraju po podu u prašini. Čim su loše stanbene prilike takovih bolesnika i nepovoljniji materijali odnošaji njihovi, čim manjka uža uvidjavnost dase provedu sve mjere opreznosti, tim će mučnije biti prepriječiti da se ljudi ne okuže sušicom. Pod takvim okolnostima treba liječnik da poduči bolesnika i njegov okoliš i da upozori na pogibelj okuženja i sustanare njihove, te da ih podjedno potakne, da poprime i točno provedu u svrhu propisane obranbene mjere.

Već je iz ovih najranijih primjera propisa Kraljevske zemaljske vlade vidljivo da su predodžbe o etiologiji tuberkuloze, premda je ona već bila otkrivena, bile još uvijek nejasne, a terminologija kojom se zakonodavac služio kako bi imenovao Mycobacterium tuberkuloze (ikrična gljivica-tuberkul-Bacil) još uvijek arhaična. Koch je smatrao da goveđa i ljudska tuberkuloza nisu slične, zbog čega je zanemareno shvaćanje da mlijeko zaraženih krava može biti izvor infekcije. Kasnije je opasnost od ovakvog načina prijenosa zaraze dramatično smanjena provođenjem pasterizacije, što je vidljivo i iz segmenta naredbe koji upućuje na nužnost dobre termičke obrade namirnica. Premda su osnovni elementi prevencije tuberkuloze sadržani već u ovoj Naredbi s početka 20. stoljeća, sustavno osmišljena strategija koja će uključivati sve slojeve društva u borbi protiv ove bolesti kulminirat će tek u međuratnom razdoblju kada se nastojanja usmjeravaju na umreženu organizaciju specijalističke medicinske službe i provođenje zdravstvenog prosvjećivanja. Počevši od kraja 19. stoljeća, pa tijekom prve polovice 20. stoljeća, odvijao se proces osvješćivanja tuberkuloze kao socijalne bolesti – neprijatelja čitavog društva.

Tuberkuloza kao neprijatelj i društvena opasnost

Neprijatelju se najlakše odupiremo ako mu upoznamo snagu, njegov način najavljivanja i njegovu pojavu. Jer tko ga upozna ovako u tančine, lako će pronaći i sam najbolji način, kako da se sačuva od njega. Tako je tome i kod sušice, jer ona je društvena opasnost.

Andrija Štampar

Sve do kraja 18. st. bolest se poimala kao individualna kategorija van kontrole društva. Tek sustavnijim razvojem preventivnih mjera i oblikovanjem javnozdravstvenih mehanizama krajem 19. st., ona postaje sastavni dio društvene skrbi. Bolest se, kao što se iz Štamparovog navoda vidi, doživljava kroz metaforu prijeteće opasnosti – neprijatelja koji provodi društvenu i tjelesnu invaziju, protiv kojeg se treba boriti cjelokupno društvo. Uvodi se kategorija socijalne bolesti, pa pojedinačne bitke protiv bolesti postupno zamjenjuje masovna ideološka mobilizacija, čija je kampanja usmjerena prema spašavanju/liječenju čitavog društva. Takav je organicistički pristup društvu, liječnike usmjerio iz dotadašnje kliničke sfere u aktivne sudionike javnozdravstvenih akcija i zdravstvene prosvjetitelje.

Tuberkuloza u tom smislu postaje paradigmatska socijalna bolest i model u kojem se ogleda medicinski i javnozdravstveni specifikum tog vremena. Objekt medicinskog promatranja postaje društveni, a ne individualni organizam, što je jasno iskazao i Vladimir Ćepulić u svom tekstu o socijalno-epidemiološkim problemima suzbijanja tuberkuloze: Nakon što je Villemin god. 1865. eksperimentalno dokazao, da je tuberkuloza zarazna bolest, i nakon što je R. Koch god.1882. otkrio uzročnika tuberkuloze, upravljena je borba protiv tuberkuloze u smislu antibacilarne profilakse, no odlučnu važnost za širenje tuberkuloze i daljnji razvoj tuberkuloznog infekta zadržali su socijalni faktori.

Bolest se, kao što je pisao Andrija Štampar, doživljava kroz metaforu prijeteće opasnosti – neprijatelja koji provodi društvenu i tjelesnu invaziju, protiv kojeg se treba boriti cjelokupno društvo

Socijalni lijekovi: unapređenje kvalitete života pučanstva

Tijekom prve polovine 20. st. gotovo da i nema liječnika koji se ne uključuje u raspravu, anketu ili borbu protiv tuberkuloze, od Antuna Lobmayera, Milana Amruša, Alberta Botteria, Gjure Cattia, Frana Gundruma Oriovčanina, Nikole Jagića, Justina Karlinski, Ferde Kerna, Karla Radoničića, Gjure Rihtarića, Sergeja Saltykowa, do Andrije Štampara, Vladimira Ćepulića, Milivoja Dežmana i mnogih drugih.

Analiziraju li se publikacije objavljene u tom razdoblju, jasno se uočava kako ih povezuje stajalište o socijalnoj angažiranosti liječnika u borbi protiv ove bolesti koja je podrazumijevala snažnu akciju vezanu uz rješavanje socijalnog pitanja. Socijalna medicina pobija dotadašnje poimanje odnosa prema bolesti te prema rječima Ćepulića: pronalazi da su uz zarazu klicom tuberkuloze, bijeda, siromaštvo i neznanje, dakle kulturna i ekonomska zaostalost pučanstva uzrokom velike razširenosti tuberkuloze, i liječi ne samo tuberkuloznog bolestnika, već zahtijeva, da se liječi od tuberkuloze i čitava družtvena zajednica i to socijalnim lijekovima: poboljšanjem i unapređenjem kulturnog i ekonomskog stanja pučanstva. Takvim se socijalnim lijekovima spašavaju životi i zdravlje tisuća i tisuća ljudi, dok se liječenjem bolesnika može spasiti samo razmjerno malen broj. Koncentracija stanovništva u gradovima i porast radničkog sloja dovodi do klasnog raslojavanja i osiromašenja dijela stanovništva, osobito radništva. Taj proces rezultirao je počecima razvoja socijalne zaštite koja je uključivala i zdravstveno osiguranje putem bolesničkih blagajni, osiguravajućih društava i sl., a tuberkuloza istovremeno postaje nezaobilazni argument vezan uz problematiku klasnog i socijalnog. Napis Milivoja Dežmana upućen ravnateljstvu blagajne 25. rujna 1902. godine, u kojem apelira: izdati pučanstvu poduku o sušici-kako se može čovjek očuvati, provesti obligatornu prijavu svih slučajeva smrti, izvršiti dezinficiranje stanova i tako riješiti pitanje radničkih stanova, pojačati kontrolu nadzora u stanovima i radionicama, neka ravnateljstvo okružne blagajne uredi ambulatorije, a naročito laboratorije prema svim zahtjevima moderne medicine, neka okružna blagajna zamoli dozvolu zem. vlade i gradskog poglavarstva za sabiranje prinosa za gradnju pučkog lječilišta za sušičave, tipičan je prikaz onovremenih antituberkuloznih nastojanja koji ističu potrebu detaljnog evidentiranja pojavnosti ove bolesti, provođenja higijensko- epidemioloških mjera, osobito higijene stanovanja, nadzora radionica, podizanja ambulatorija te gradnju pučkih lječilišta.

Slična shvaćanja možemo iščitati i sa stranica službenih izvješća, poput primjerice izvješća o stanju javne uprave u županijama, koja su vodili županijski fizici po nalogu Kraljevske zemaljske vlade, a ova ih je naknadno dostavljala Statističkom uredu u Zagrebu. Kao ilustraciju donosimo izvješće za Ličko-krbavsku županiju, u kojem se tuberkuloza također dovodi u vezu s higijenskim i slabim materijalnim stanjem stanovništva: Nepobitna je činjenica, da osim direktne infekcije od osobe na osobe, osobito gdje zajedno borave, doprinaša k širenju vrlo mnogo okolnosti, što su tu stanbene i hranbene prilike pučanstva upravo u protimbi sa najprimitivnijim zahtjevima hiygene. Male, nizke, tamne, nezračene sobe, opća nečistoća u njima, zemljeni podovi, šmješteni štednjaci, često su i stovarišta živežnih sredstava, pogadjaju upravo razvijanju i uspjevanje klica bolesti, pa se vidi, čim jedan član obitelji od tuberkuloze oboli, da kratko vrieme iza toga obole i ostali članovi. Slabe materijalne prilike, uvjetuju i slabu neprimjerenu hranu, pomanjkanje mlieka i prekomjerno uživanje alkohola, već kod djece, umanjuju odpornu snagu žiteljstva, pak nije čudo, da se ta zaraza tako pogubno širi. Proti toj bolesti moralo bi se u prvom redu postupati kako proti svakoj prelaznoj pošastnoj bolesti, pa provadjati sve mjere koje su kadre širenju spriečiti.

Premda je zahvaćala sve slojeve društva, žarištem pojave tuberkuloze i njezinog širenja smatrao se s sirotinjski sloj koji živi u neprimjerenim obitavalištima, barakama, podrumima ili tavanima

Zdrav stan kao mali sanatorij

Premda je zahvaćala sve slojeve društva, žarištem pojave tuberkuloze i njezinog širenja smatrao se sirotinjski sloj i radništvo koje živi u neprimjerenim obitavalištima. Riječ je o barakama, vagonskim nastambama, podrumima ili tavanima, u koje se ulazilo kroz staje ili smetlišta. U takvim je prostorijama stanovalo više obitelji nerijetko u zajednišvu s tuberkuloznim bolesnikom.

Iscrpnu analizu o tome donosi Vladimir Ćepulić 1939. godine. Iz nje se saznaje da je upravo tuberkuloza dala poticaj za izradu katastra o tuberkulozi u Zagrebu po ulicama, s ciljem uočavanja međuovisnosti mjesta stanovanja i pojave ove bolesti. Ćepulić će tu akciju objasniti činjenicom da su nezdravi stanovi s tuberkuloznim bolesnikom rasadišta zaraze i trajno žarište širenja bolesti, te navodi primjere i ilustracije takvih nastambi. Opisuje kako u jednoj sobi živi šest obitelji, a krevet svake od njih im je ujedno i stan. U ovakvom stanu svih šest obitelji zajedno čine jednu epidemiološku jedinicu, a tuberkulozni bolesnik žarište je zaraze za sve ostale članove. U suzbijanju tuberkuloze stanovanje ima važnu ulogu, pa zdrav stan po sebi smatra malim sanatorijem. Prema Ćepulićevim podacima za 1910. godinu, kada je broj stanovnika grada Zagreba bio 79.038, broj stanova bez sobe u kojima je bilo smješteno 359 stanovnika bio je 146; 3801 stan je samo s jednom prostorijom sa štednjakom (bez kuhinje) i u takvom je stanu živjelo 10.652 stanovnika; 5.948 stanova je bilo samo s jednom sobom i kuhinjom u kojima je obitavalo 23.442 stanovnika; 232 stana imala su dvije sobe bez kuhinje sa 773 stanovnika; 3.912 stanova sastojalo se od dvije sobe i kuhinje i u njima je obitavalo 17.603 stanovnika; 2.138 stanova sastojalo se od tri sobe s kuhinjom za 10.300 stanovnika; 918 stanova od četiri sobe za 4.974 stanovnika; 337 stanova od pet soba za 2.046 stanovnika; 138 stanova od šest soba za 940 stanovnika; 57 stanova od sedam soba za 452 stanovnika; 26 stanova od osam soba za 161 stanovnika; 11 stanova od devet soaba za 78 stanovnika; 13 stanova sa deset soba za 136 stanovnika; 19 stanova od jedanaest soba za 269 stanovnika. Iz svega je vidljivo da je gotovo polovica stanovnika stanovala u stanu od jedne sobe sa ili bez kuhinje. Tuberkuloza je nedvojbeno bila pokretač rasprave i javne prezentacije stambenog pitanja. Na području Zagreba, primjerice, socijalno angažirana skupina Udruženja likovnih umjetnika „Zemlja“ uključuje se u ovu problematiku priređujući izložbe. Tako je na jednoj od njih, održanoj koncem prosinca 1932. u Umjetničkom paviljonu, Radna grupa Zagreb (nacionalna grupa Međunarodnog kongresa moderne arhitekture/CIAM), izložila dokumentarističku cjelinu o stambenim prilikama Zagreba. Fokus ove izložbe te posebno zanimanje javnosti, polučile su upravo slike na kartonu koje su predstavljale surovu stvarnost zagrebačke periferije. Slike su bile vlasništvo Antituberkuloznog dispanzera.

Komentiraj