FELJTON: Kako su Del Boy i Rodney zaključili priču o ‘Mućkama’

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Mućke’ u kojem Graham McCann piše kako su nastajale posljednje epizode humoristične televizijske serije o legendarnoj braći Trotter, koja je prije 40 godina počela osvajati publiku diljem svijeta

Bilo je to 12 godina nevjerojatnih okreta i obrata, radosnih trijumfa i skoro pa katastrofa. A sada je, pita li se sve uključene, svemu došao kraj.

Kraj nije došao s praskom ili s plačem, već s deset godina dugom pauzom. Nakon završetka specijala Kobna zubobolja 1993. godine, producent Mućki, Gareth Gwenlan, pretpostavio je da je serija došla do kraja. David Jason bio je vezan 18-mjesečnim ugovorom za ITV i seriju A Touch of Frost, a Nicholas Lyndhurst glumio je u novom sitcomu Goodnight Sweetheart na BBC1. Međutim, ostao je dojam nedovršenog posla.

Nikome tko je radio na Mućkama nije se svidjela ideja da Kobna zubobolja bude finale serije. Bila je to korektna epizoda, ali s opsesivnim naginjanjem sapunici i s prilično čudnim raspletom nije se urezala gledateljima u pamćenje kako bi se to od nje očekivalo. Jednostavno, stekao se dojam da serija zaslužuje bolje završno poglavlje.

Gwenlan je nakon nekoliko godina probio led i kontaktirao Sullivana: „Šteta bi bila da je pustimo da samo tako izblijedi. A da probamo snimiti još jednu epizodu?“ Sullivan je odgovorio da će mu biti i više nego drago da napiše još jedan scenarij ako Gwenlan uspije dobiti Jasona i Lyndhursta. Producent je znao da će Jason biti zauzet još neko vrijeme (krenula je nova sezona A Touch of Frost), ali Lyndhurst mu je rekao da će staviti sve sa strane kada dođe trenutak za novu epizodu. Do proljeća 1996. o ovome se nije razgovaralo, a onda je Gwenlan gledao pilot-epizodu novog Sullivanovog sitcoma o vozačima taksija, Roger, Roger, i saznao da će David Jason tijekom jeseni imati ‘rupu’ u rasporedu od dva mjeseca. Prilika se konačno ukazala.

Nije gubio vrijeme i odmah je organizirao susret u restoranu The Greenhouse u Mayfairu na kojem će se naći s Jasonom, Sullivanom i redateljem Tonyjem Dowom. Nicholas Lyndhurst tog je dana bio zauzet, ali kako je već oduševljeno pristao, večer je protekla uz njegov blagoslov. Njih četvorica su se počastili, malo i popili, a onda se počeli prisjećati uspomena vezanih za seriju. Sullivan je zatim skicirao ideju kako najbolje zaokružiti kompletnu sagu. Oduvijek je htio da Trotteri postanu milijunaši, a sada je izgledalo kao da je došao pravi trenutak za to. Sljedećeg jutra, Gwenlan je nazvao Jasonovog menadžera i ugodno se iznenadio saznavši da je David očistio raspored u najavljeno vrijeme i stavio se na raspolaganje.

Idući korak bio je javiti se novom uredniku humorističnog programa na BBC-u, Geoffreyu Perkinsu, kako bi se dobila i službena potvrda da se može početi raditi na novom božićnom specijalu Mućki. Nije bilo nikakvo iznenađenje kada je Perkins objeručke prihvatio prijedlog.

John Sullivan napokon je mogao sjesti i početi pisati priču. Nakon tjedan dana nazvao je Gwenlana i objasnio mu da postoji problem: nikako ne može sve što je zamislio staviti u jednu epizodu. Rekao mu je da će trebati dvije ili možda čak i tri epizode kako bi se sve lijepo povezalo i zaokružilo. Bila je ovo uobičajena i česta dilema u Mućkama – kako u lonac od pola litre usipati litru. Ako Gwenlan pristane na dvije ili tri epizode, morat će pronaći način kako ih snimiti za dva mjeseca, BBC će morati pristati na povećanje proračuna, a morat će uvjeriti i glumačku ekipu da će biti vrijedno truda. Kada je Sullivan konačno poslao dovršeni scenarij, pokazalo se da je bio prekvalitetan da bi se potratio. A i BBC je bio presretan što će tijekom božićnih blagdana prikazati visokokvalitetnu trilogiju.

 

Nicholas Lyndhurst se kao Rodney prvi put pojavio kada je imao 20 godina, a sada je imao 35. Osjećao se kao da je odrastao u prostorijama za probe, okružen glumcima i ostatkom ekipe

 

Teren na koji će se Mućke vratiti više nije onaj isti kakav je bio kada su dominirale malim ekranima. Televizije su željele privući mlađu publiku, pojavili su se novi trendovi, neka vrsta postmodernog znanja koje je populariziralo sofisticirane parodije na emisije o aktualnim temama (The Day Today, 1994.), talk showove (Mrs. Merton i Knowing Me, Knowing You, 1994.) kvizove (Shooting Stars, 1993.). Pojavili su se i novi sitcomi, primjerice Father Ted iz 1995., koji na jedan zabavan, ali ironičan način proširuju okvir žanra. Humoristični mainstream program bio je otprilike ondje gdje su ga Mućke prije tri godine ostavile, a najuspješniji novi sitcom bio je Vicar of Dibley (koji je debitirao 1994.). U ovakvom kontekstu, ponovni dolazak Mućki bio je logičan potez BBC-a kako bi se dodvorio onoj publici koja još uvijek pamti kako je gledanje televizijskog programa bio svečani događaj.

Dogovor je finaliziran u srpnju i odmah nakon toga marketinški je stroj krenuo u akciju. Po novinama i tabloidima počele su nicati priče i naslovi poput „Lovely jubbly, Del se vraća na telku“. Reportaže su isticale ‘žrtvu’ koju je svatko podnio kako bi serija bila završena na vrijeme: Lyndhurst je odgodio iduću sezonu Goodnight Sweetheart, a Jason je odbio snimiti dodatnu epizodu A Touch of Frost. Svi koji sudjeluju u ovom projektu, pisale su novine, bili su posve odlučni napraviti sjajne Mućke i opravdati velika očekivanja mase fanova. Osjećaj iščekivanja tako se neprestano gradio, mjesecima prije nego što će prva epizoda uopće stići do malih ekrana.

U međuvremenu, posao je započeo u četvrtak 3. listopada sa snimanjem na lokacijama u Bristolu. U idućih mjesec dana, produkcijski tim snimio je sve ‘vanjske’ scene, ne pruživši fotografima ni najmanju mogućnost da zabilježe bilo što. Jedna-dvije bezazlene fotografije pronašle su put do novina ne izazvavši ništa više do besplatnog dodatnog publiciteta.

Kada je snimanje na lokacijama završeno, tim se vratio u London, u Televizijski centar kako bi se pripremili za daljnje snimanje. Bilo je podosta emotivnih trenutaka tijekom proba, ne samo zbog snažnih i dramatičnih scena iz scenarija, već zato što su svi počeli shvaćati da se bliži kraj – i to vjerojatno zauvijek. Lyndhurst se kao Rodney prvi put pojavio kada je imao 20 godina, a sada je imao 35. Osjećao se kao da je odrastao u prostorijama za probe, okružen glumcima i ostatkom ekipe. I kako se kasnije prisjetio, bio je grozan osjećaj razmišljati da svega toga uskoro više neće biti.

Tri 60-minutne epizode snimljene su pred publikom u studiju tijekom tri večeri između četvrtka 14. studenog i petka 6. prosinca. Intenzitet rada značio je da glumci nisu imali nikakvu pauzu, nisu mogli stati i promisliti o dojmovima. Ali kako su snimane posljednje scene posljednje epizode, emocije su navirale i svima je bilo teško ostati pribran. Nicholas Lyndhurst ostao je zatečen kada je shvatio da je ovo posljednji put kako će se cijeli set osvijetliti. Buster Merryfield zaplakao je neposredno pred svoje posljednje pojavljivanje, a suze je obrisao dok je prolazio kroz vrata. Čak se i David Jason, daleko najiskusniji od njih trojice, trudio zadržati emocije pod kontrolom: „Taj posljednji prizor bio je grozno tužan. Shvatili smo da smo odradili posljednju scenu i da se opraštamo jedni od drugih. Bilo mi je teško ostati pribran. A kada je sve završilo i kada se zavrtjela odjavna špica, pustio sam više od suze ili dvije.“

A da je posljednja večer bila emotivna i za publiku, pokazuju i njihove ovacije glumačkoj postavi koje su trajale nekoliko minuta. Takvo što se nikada nije dogodilo u Televizijskom centru i nitko od njih to neće nikada zaboraviti.

Nakon što se publika razišla, ekipa je počela s demontažom seta, spakirali su kostime, rekvizite i raščistili studio. Svjetla su se ugasila i posljednji odraz je polako izblijedio; prostor je utihnuo i nije ostalo ništa osim mraka. Od tog trenutka, sve što se izdogađalo na setu postala su samo sjećanja. Večer je završila tako što su se glumci i ekipa preselili u salu za prijeme na šestom katu Televizijskog centra gdje je aktualni urednik BBC1, Alan Yentob, priredio oproštajnu zabavu. Došli su i bivši članovi tima, stari prijatelji Ray Butt, Martin Shardlow i Jim Broadbent kako bi obilježili kraj jedne ere.

Prije nego što će trilogija završiti na malim ekranima, bilo je tu još posla. Za Gwenlana, Dowa i Sullivana sljedeća tri tjedna bila su užurbana kao i obično dok su obrađivali i editirali epizode. Pritisak je, kako se prisjetio Gwenlan, bio ogroman dok je sa Sullivanom na sam Badnjak dovršavao zadnje produkcijske zahvate: „Svi su govorili da će ovo biti nešto najbolje ikad prikazano. Kladionice su stavile ponudu da će biti najgledaniji božićni program, a BBC je pretjerao opisavši tri epizode kao ‘božićni poklon naciji’. Okrenuo sam se prema Johnu i pitao: ‘A što ako im se ne svidi?’ Odgovorio mi je: ‘Razmišljao sam i o tome.’“ Obojica su jako dobro bili upoznati s primjerima koji su u produkciji izgledali sjajno, a onda ispali promašaj na ekranu. Premda su bili izuzetno ponosni na ono što su napravili, bilo im je jasno da će živci raditi sve dok ne prođe posljednja epizoda i počnu stizati prve reakcije.

Trilogija je započela na Božić, u 21 sat, epizodom Junaci i zločinci. Gwenlan je epizodu gledao kod kuće s obitelji i nekih pola sata kasnije osjetio je olakšanje i nazvao Sullivana. Kao što je i očekivao, javila se telefonska sekretarica, pa je ostavio poruku: „Johne, kažem ti da je sve OK!“ I bilo je. Epizode su nastavile pratiti radnju sapunice ondje gdje je zadnji put stala: Del i Raquel i dalje su opsjednuti sinom Damienom, Rodney i Cassandra još uvijek pokušavaju dobiti dijete, a to su i preokupacije kao što su krhkost ljubavi, života i materijalna potreba za novcem. U nekim epizodama naći će se par antologijskih trenutaka za pamćenje i premda je još uvijek bilo gledatelja kojima novi hibrid Mućki nikako nije sjeo, većina je ipak smatrala da su opravdale hype koji ih je pratio.

U prvom dijelu Trotteri žive u ne baš tihom očajavanju. Tačerizam je mrtav, yuppiesi su sada sredovječna srednja klasa, konzervativci Johna Majora održavaju se na vlasti, a poduzetnici iz radničke klase poput Del Boya previše su prigrlili dominantnu ideologiju tog vremena: zbunjeni su, frustrirani i površno pragmatični. U domove Trotterovih uvukao se osjećaj besmisla i pomračio stare ambicije.

 

Epizoda ‘Vrijeme je na našoj strani’, kojom je završila Božićna trilogija 1996., ostvarila je Sullivanovu želju da završi ‘Mućke’ tako što će Trotteri napokon postati milijunaši

 

Rodneyjeva nelagoda po pitanju mladog Damiena – malog ‘Antikrista’ koji će kad naraste preuzeti obiteljski posao – počinje utjecati i na njegove snove. Tako u jednoj noćnoj mori, Rodney sanja da je 2026. godina, a obiteljska tvrtka sada je multinacionalna korporacija TITCO Global PLC. Del je ‘Lord od Peckhama’, a šef svih šefova nije nitko drugi već ‘Sir Damien Trotter’. Cassandra je sobarica, a Rodney Damienov potrčko. Kada se napokon probudi, vraća se u 1996. godinu i u poznato okruženje stana sa svim uobičajenim starim problemima kao što je njegova i Cassandrina želja za potomstvom.

Del kao da i nije pretjerano suosjećajan. Ima dovoljno svojih problema. Najnoviji rizik – 125 latvijskih radio-budilica ‘koje zvone kad god im se prohtje’ i 200 aerodinamičnih biciklističkih kaciga koje su zapravo ‘kacige za jahanje koje je neki papak obojio u crveno’ – nije se isplatio. Još k tome, općinsko je vijeće odbilo njegov zahtjev za subvencijom za obnovu stana, Raquel je neugodno predstaviti ga roditeljima, a tu je i banda koja pljačka sve i svakoga tko se usudi promiliti glavu van. Stric Albert umoran je već od Damienovog loptanja s njegovom glavom i nije baš oduševljen idejom da Cassandra i Rodney dobiju još jednog malog mulca koji će mu zagorčavati život. Usput uspije zamijeniti Cassandrin uzorak mokraće za sok od jabuke. Ni drugdje nije ništa bolje: Boycie se i dalje oslanja na zluradost kako bi izgurao dan, Marlene je i dalje nezadovoljna, a Mike gleda ostatke hrane u vitrini koji se polako kvare. Čini se da je jedina osoba koja je zadržala vedar duh iza bezizražajnog lica – Brzi. Njega je vijećnica Murray – ista ona koja je odbila Delovu molbu za subvencijom – nedavno nagradila medaljom za uštedu novca općini jer ulice već godinama čisti istom ‘starom’ metlom.

Dok im partnerice odlaze u posjet roditeljima, Delu i Rodneyju potrebno je malo odmora, pa Del nagovara brata da mu se pridruži na godišnjem maskenbalu na kojem se, spomenimo i to, nude nagrade za najbolju masku. Rodneyjev entuzijazam naglo ispari kada otkrije kakve im je kostime odabrao Del: Batmana za sebe, a Robina za njega.

Ideja za iduću scenu – vjerojatno vrhunac čitave epizode – još je jednom potekla iz stvarnog života i vlastitog iskustva Johna Sullivana: „Jedan mi je prijatelj rekao kako sa suprugom ide na kostimiranu zabavu Vicars and Tarts. A da bi došli do tamo morali su proći ne baš ugodni dio grada. I onda mi je rekao: ‘Najbolja fora je u tome što ONA ide odjevena kao svećenik, a JA kao droca!’ Odgovorio sam mu da još samo trebaju zapeti tako odjeveni u Stockwellu, na što mi je rekao: ‘Da, to mi nije palo na pamet.’ I tako sam počeo razmišljati kako bi bilo da Trotteri tako zaglave negdje odjeveni kao idioti.“ Del i Rodney kreću u trokolici na zabavu u kostimima superheroja, ali ona se pokvari u najgorem dijelu Peckhama. U strahu da će ih vidjeti svi pijanci koji samo što nisu počeli izlaziti iz pubova, odluče otrčati do svoje destinacije dok su ulice još prazne. U međuvremenu, vijećnica Murray odlazi s posla i dok pokušava otključati automobil, zaskoče je neki razbojnici. Svi ostanu zbunjeni kada niz ulicu i kroz maglu primijete dvije figure kako im se približavaju: malenog i zdepastog Batmana, te visokog i štrkljavog Robina. Razbojnici bježe, a Del ima tek toliko vremena predstaviti se vijećnici prije nego što ga Rodney požuri da moraju krenuti dalje.

Ispostavi se da je zabava prava katastrofa. Jer kada Del i Rodney upadnu na nju pjevajući temu iz Batmana otkriju da je domaćin preminuo, a događaj su sada karmine. „Pretpostavljam da onda ništa od nagrada?“, bezvoljno upita Del. Sljedećeg jutra, na tržnici, Del uspije savladati jednog potencijalnog kradljivca i gradonačelnik mu, u prisustvu zadivljene vijećnice Murray, dodijeli medalju za hrabrost.

Nazad u stanu, Del svima toči šampanjac dok slave njegovih 15 minuta slave. Rodney i Cassandra objave da postoji još jedan razlog za slavlje – konačno očekuju bebu. Del dodaje da se može proslaviti još nešto – vijećnica Murray revidirala je svoju odluku i poslala mu ček na pet tisuća funti. „Dobri stari svijet i nije tako loš, jelda?“, pita Del. „I postaje sve bolji“, odgovara Rodney. Kucnu se čašama, a Del uzvikne: „Lovely jubbly!“

Junaci i zločinci pokazali su se kao ogroman uspjeh, kako po pitanju gledanosti, tako i po pitanju kritike. Epizodu je gledalo 21,3 milijuna ljudi, a način na koji je dominirala televizijskim programom natjerao je nekoliko novina da joj posvete naslovnice uz brojne hvalospjeve. Gwenlan, Sullivan i ostatak ekipe mogli su se sada opustiti i uživati.

Druga epizoda, Suvremeni muškarci, bila je ponešto drugačija vrsta komedije-drame, ali ništa manje uspješna. Najžešći kritičari mogli bi reći kako je 50 minuta besciljnosti popraćeno s deset minuta akcije, ali za većinu gledatelja ovo je jednostavno bilo izuzetno zabavnih i gledljivih sat vremena. U prvom dijelu pronaći ćemo hrpu dobrih fora (za Dela pojam ‘market penetration’ nije ‘proboj na tržište’ već ‘penetracija ispod štanda’), a drugi dio pravi oštar zaokret prema mračnim i dramatičnim problemima kakve pronalazimo u sapunici. Ovo je pokazalo koliko je Sullivan odlučan istražiti one bolne i uznemirujuće dijelove običnog života, a da pritom očuva i humoristični dio.

Emitirana u petak, 27. prosinca u 20 sati, epizoda nalazi Trottere u lošem financijskom stanju, ali vedrog duha u iščekivanju rođenja djeteta Cassandre i Rodneyja. Obojica braće izgledaju kao da će se malo promijeniti: Del čita vodič za osjećajnijeg i brižnijeg muškarca (ali se i dalje ponaša staromodno), dok Rodney pokušava pronaći pristojan posao (dok se i dalje oslanja na Dela koji mu govori što bi i kako trebalo).

Del odluči napraviti vazektomiju, a Rodney se prijavi na oglas za posao koji je u novine dao Del i tako aplicira kao ispomoć samom sebi. Ali svi planovi naglo staju kada Rodneyja obavijeste da je Cassandra hitno prebačena u bolnicu jer je imala pobačaj. Dok Rodney tješi suprugu, izbezumljeni Del rješava problem s čovjekom koji uznemirava sve u čekaonici.

I drugu je epizodu, baš kao i prvu, pogledalo 21,3 milijuna gledatelja, i ostavila je sličan dojam. Posve sigurni u ono što rade, pažnja je bila usmjerena na likove i na njihovu interakciju koja je bila pokretač radnje do samog kraja. Jedan od najboljih i najzadovoljavajućih rezultata koji je proizišao iz ovakvog pristupa bio je bolje predstavljeni odnos između Rodneyja i Cassandre. Gwyneth Strong je – u svom najboljem izdanju – konačno dobila zaokružen i dobro oblikovan lik Cassandre, a Lyndhurst je još jednom odglumio Rodneya totalno naivnog, ranjivog i bez po muke autentičnog.

Znak da su prve dvije epizode sjajno primljene došao je sa završnom epizodom trilogije Vrijeme je na našoj strani (emitirana je u nedjelju, 29. prosinca u 20 sati). Privukla je još više gledatelja, njih 24,35 milijuna – najveći broj gledatelja u cijeloj godini na svim televizijama (drugoplasirani Coronation Street imao je pet milijuna gledatelja manje) i novi rekord za britanski sitcom (do tada je najveći broj gledatelja, nekih pola milijuna manje, imala epizoda To Manor Born iz 1979. godine). Ako je još postojala sumnja koliko su Mućke uspješne, ovo izvanredno postignuće ju je otklonilo.

Inspiracija za ovu priču došla je u dvije faze. Prva je bila Sullivanova želja da završi Mućke tako što će Trotteri napokon postati milijunaši; druga je bila rezultat pažljive i marljive potrage za predmetom ili događajem koji će im u tome pomoći. Sullivan nije htio ništa površno poput dobitka na lotu ili kladionici. Htio je nešto neobično, neočekivano, ali moguće.

Mona Adams, savjetnica za povijest na BBC-u, dobila je zadatak predložiti mu nekoliko ideja koje bi mogle ‘držati vodu’. Ubrzo je pomislila da je pronašla odgovor kada je predložila da Del pronađe slonovske kljove zakopane duboko u mulju na dokovima Docklandsa: uklapalo se u priču kako braća Trotter obilaze kojekakva mjesta ne bi li pronašli nešto što se može dobro prodati. Bilo je i uvjerljivo, jer kljove su se doista uvozile u London tijekom prošlih stoljeća i mogle su se izgubiti putem. Međutim, stvarnost se grubo umiješala u fikciju: njezin prijedlog očigledno je bio na pravom tragu, jer nekoliko dana kasnije, u večernjim je vijestima gledala prilog o građevinskim radnicima koji su baš ondje pronašli kljove i ostala je zatečena. Morala je smisliti nešto drugo.

 

Izgledi za ponovno oživljavanje serije zauvijek su nestali 2011. kada je umro scenarist John Sullivan. ‘Mućke’ su emitirane sedam sezona i 13 specijala – ukupno 63 televizijske epizode

 

Na prijedlog Jane Bendall, prijateljice koja je radila u Nacionalnom pomorskom muzeju u Greenwichu, potražila je savjet Jonathana Bettsa, kustosa zaduženog za horologiju kako bi doznala više o pravim, rijetkim predmetima iz ovog područja koji bi se mogli pronaći i prodati za ogromne novce. „Sve je bilo nekako tajnovito“, prisjetio se Betts. „Nije mi rekla za što joj treba, samo da bi predmet trebao vrijediti milijune, ne tisuće, i da postoji izgledna vjerojatnost da se pronađe.“ Betts je predložio džepni sat koji je u 18. stoljeću napravio proslavljeni urar John Harrison i za koji se doista vjerovalo da je izgubljen, a onome tko ga nađe donio bi ogromno bogatstvo. Bila je to nevjerojatno aktualna tema, jer u to je vrijeme najprodavanija knjiga bila Longituda autorice Dave Sobel koja govori o orijentiranju brodova na moru i Johnu Harrisonu koji je taj problem uspješno riješio. Knjiga je objavljena godinu dana ranije kada je prikazan i dokumentarac o Harrisonu, te je njegov rad tako postao aktualan i u suvremeno doba. Kako bi dobio nagradu koju je raspisao engleski parlament onome čija se metoda mjerenja zemljopisne dužine pokaže uspješnom, Harrison je napravio četiri sata. Međutim, 1772. napravio još i tzv. H5 kao poklon kralju Georgeu III, a očuvane bilješke i nacrti pokazuju da je postojao još jedan sat. tzv. ‘Mala ura’, legendarni H6, koja nikada nije pronađena. Betts je napomenuo da se svi istraživači Harrisonovog lika i djela još uvijek nadaju kako će se ovaj sat pojaviti u nekom prašnjavom potkrovlju, pa je ideja da ga je Del pokupio s hrpom drugog krša zvučala kao idealan scenarij koji bi John Sullivan mogao iskoristiti. Mona Adams se složila, svi su potrebni detalji proslijeđeni piscu i on je oduševljeno počeo pisati scenarij.

Epizoda počinje dva tjedna nakon Cassandrinog pobačaja. Trotteri i dalje propadaju, ali ne propadaju bolje. Rodney tuguje zbog gubitka djeteta, a Del se sprema prvi puta upoznati Raqueline roditelje. Albert, pak, traži novu uvodnu rečenicu za svoje ratne priče („Tijekom sukoba s Njemačkom između 1939. i 1945….“)

Braća pokušavaju na brzinu popisati sav krš koji se tijekom godina nagomilao u njihovoj garaži: kutije s baterijama, utikači, detektori dima, sunčane naočale, superljepilo, tave, tajice, dijelovi za automobil i okvir bicikla… Del želi oraspoložiti brata tvrdnjama da je ono što je nekome otpad, nekome drugome blago. Ali Rodney ne uvažava njegove riječi: „Imamo gomilu ploča Showaddywaddyja, staru gumu za Triumph i protezu. Nije baš da će biti hit na sajmu antikviteta.“ Del ga i dalje pokušava uvjeriti da treba gledati pozitivno, no Rodney vidi samo negativno. Budućnost je, pita li ga se, sumorna, čezne za srećom, a sada je Del taj koji stvari vidi realističnije:

RODNEY: Rado bih da imam samo malo sreće, Del. Ne samo ja, da je imamo svi mi. Da nam se dogodi nešto lijepo i sve se preokrene.

DEL: Pa svi to žele, Rodney. Zato i igraju loto, ne? Kad bih ja odlučivao… Recimo da je ovo životna lutrija (pokazuje na neke stvarčice u staroj kutiji čaja), htio bih da mogu ovako zagrabiti i – ta-daaaa! (izvlači stari džepni sat) – i reći da će nam ovo promijeniti život. (Tužno pogleda sat i baci ga u tavu koja stoji na štednjaku) Ali neće, jelda? Jer život nije takav.

Unatoč svemu, sreća dolazi tijekom posjeta Raquelinih roditelja. Njezin otac, James, trgovac je antikvitetima i kada dođe pokupiti auto iz Delove garaže, krajičkom oka primijeti džepni sat u tavi. Pažljivo ga prouči i vidi da na poleđini ima ugravirano Harrison AD 1774, a Del bezbrižno objasni kako ga je pokupio prije dosta godina čisteći jednu kuću u Deptfordu. James se počne tresti od uzbuđenja: „Ovo bi mogla biti Mala ura Johna Harrisona koju tražimo već 300 godina!“

Sat uredno odlazi na aukciju kuće Sotheby’s i nakon što čuje početnu ponudu od 150.000 funti, Del pada u nesvijest. Nakon što se oporavio, on i Rodney vraćaju se nazad u prostoriju gdje licitiranje i dalje traje. Nova cijena je četiri milijuna funti i sada je red na Rodneyja da padne u nesvijest. Konačni iznos bit će 6.200.000 funti. Kada se Trotteri vrate u žutu trokolicu, Rodney još jednom pročita izvještaj s aukcije, a Del kaže: „Pa, imali smo i gorih dana.“ Počinju histerično skakati od uzbuđenja i ljuljati mali žuti kombi.

Do kraja epizode zadirkuju Boycieja, slave u Kobiljoj glavi s ostatkom ekipe i kupuju si nove domove: vilu za Dela i Raquel, luksuzni stan uz rijeku za Rodneyja i Cassandru, te jahtu za strica Alberta. Del se posljednji put vraća u sada prazan stan u zgradi Nelsona Mandele. Gleda uokolo, prisjeća se svega što je prošao, ali i nekih maminih, tatinih i Djedovih riječi. Vraća se i Rodney, kasnije i Albert, kako bi zadnji put bacili pogled na stari stan. Del nije osobito sretan što mora ostaviti sve i otići, osobito nakon što ga nazove Lenny Morris i ponudi mu 250 parnih usisavača. Rodney govori Delu da se više time ne bave, a Del se složi i s tugom kaže Lennyju: „Trotters Independent Traders više ne trguju. Bonjour.“ Dok napuštaju neboder u potrazi za kineskom hranom, dotad mirni Del ponovno dobije inspiraciju:

DEL: Mon Dieu! Mon Dieu! Kak’ sam blesav!

RODNEY: Što je sad?

DEL: Pa evo, sad imamo hrpu para, a ja mislim da je svemu došao kraj. Ali nije, jel’ tako? To je početak! Prvi put u životu imamo novca za ulaganje!

RODNEY: A ne!

ALBERT: Poslovna su ulaganja opasna! (odlaze prepirući se)

DEL: Ma daj! Sjeti se Rodney kako si mi govorio svih ovih godina: „Del Boy, trebali bismo ulagati!“

RODNEY: Ne, ja to nisam nikada rekao!

DEL: Onda sam ja. Jedan od nas dvojice je imao pravo. I sada možemo na veliko ulagati u dionice! Hong Kong, Singapur, Peking…

RODNEY: Neću ulagati – dobro? (hodaju dalje niz cestu, blok zgrada ispred njih polako blijedi, a staza ispred postaje uokvirena toplom crvenom bojom; odlaze u zalazak Sunca)

DEL: Jesam li te ikad iznevjerio?

RODNEY: Jesi! Kao ono prije par godina kad sam osvojio ljetovanje za likovni rad, samo si mi zaboravio reći da ću se cijeli tjedan morati pretvarati da sam 14-godišnjak!

DEL: Problem s tobom je što se uvijek baviš prošlošću. Mama mi je na samrti rekla…

RODNEY: Nemoj mi opet počinjati s mamom…

DEL: Na samrti mi je rekla: „Del Boy, ako se ti i mali Rodney ikad obogatite, uložite u dionice!

RODNEY: Lažeš! Tad nije bilo tržišta dionica!

DEL: Eto, vidiš kakva je vizionarka bila! Hajde, Rodney, ovo je naša velika prilika! Samo odvažni pobjeđuju! U ovo doba sljedeće godine bit ćemo milijarderi!

Zavrtjela se odjavna špica, a trilogija, baš kao i Mućke, došle su do kraja. Glumci su nakon snimanja pustili koju suzu, a isto su vjerojatno napravili i neki gledatelji kod kuće.

Bilo je barem nekoliko trenutaka za pamćenje u proteklih sat vremena: od Delovog druženja s Raquelinim roditeljima, lijepo zamišljenog i oblikovanog razgovora Dela i Rodneyja u liftu, ali sam kraj bio je najdirljiviji. Doveo je seriju do profinjenog i senzibilnog završetka.

 

David Jason (Del Boy) i Nicholas Lyndhurst (Rodney) ostvarili su glumačko partnerstvo koje se može samo poželjeti, njihov odnos na TV ekranu trajao je više od 22 godine i nikada nije izgubio autentičnost

 

Originalna ideja bila je da Del, Rodney i Albert izađu iz nebodera, zapute se stazom koja se pretvori u cestu od žute cigle, a oni sami postaju animirani likovi. „Imao sam osjećaj da ako postanu likovi iz crtića više ne bi bili stvarni i ne bi se mogli vratiti“, kazao je Sullivan. Redatelj Tony Dow usprotivio se takvom rješenju i odlučio prikazati ih kao stvarne ljude od krvi i mesa kako se udaljavaju od kamere i publike. Bila je to pametna odluka, jer za seriju koja je sve ove godine u prvi plan stavljala realizam i osjećaje, jedino je ovakav kraj bio prikladan.

Izuzetan uspjeh božićne trilogije ispunio je ekipu rijetkim osjećajem ushićenja. Ponosni ne samo na ono što su postigli tijekom svih sezona, već i na način kako je sve privedeno kraju, ni zbog čega nisu žalili ili tugovali – ostale su samo drage uspomene i mnoga prijateljstva. Početkom iduće godine stigle su i brojne nagrade, BAFTA-ina za najbolju seriju i za najboljeg glumca koju je dobio David Jason (posve zasluženo, nominiran je bio i Nicholas Lyndhurst), te nekoliko osvojenih British Comedy Awards. Međutim, u to je vrijeme svatko već krenuo na svoju stranu. I ovaj put završetak je izgledao kako treba. Tek su se nakratko okupili kako bi snimili kratki skeč za Comic Relief 1997., ali izuzev toga, usredotočili su se na svoje samostalne karijere: Gareth Gwenlan je, uz brojne druge projekte, nastavio suradnju s Johnom Sullivanom na još dvije zajedničke serije, Roger, Roger (1998.-2003.) i Heartburn Hotel (1998.-2000.); David Jason i Nicholas Lyndhurst ostali su zauzeti serijama A Touch of Frost (koja će se nastaviti sve do 2010. godine) i Goodnight Sweetheart (koja će završiti 1999. godine); i ostatak ekipe bio je aktivan, što na pozornici, što na malom ekranu. Život je tekao dalje.

Ali velik broj ljudi i dalje je htio da Mućke nastave živjeti dalje. Tijekom posljednjih sezona nije došlo do pada interesa, naprotiv, bilo je upravo suprotno, a naklonost publike polako se povećavala kako se serija bližila kraju. Kulminirala je posljednjom epizodom kada su oboreni svi rekordi i dok su neki prihvatili i poštovali odluku da se stane, bilo je i onih koji su željeli još. Reprize su naprosto gutane, prodaja videokazeta i knjiga brzo je rasla, tražili su se i dvojnici Dela, Rodneyja i Alberta, a stare, izlupane žute trokolice sudjelovale su na humanitarnim akcijama. Steve Clarke napisao je 1998. informativnu službenu knjigu u čast Mućki, The Only Fools and Horses Story, koju je par godina kasnije slijedila neprocjenjiva The Complete A–Z of Only Fools and Horses Richarda Webbera. I broj članova Društva ljubitelja Mućki (koje je 1994. osnovao veliki fan Perry Aghajanoff) samo se nastavilo povećavati nakon što je serija odavno već završila.

Mućke su ostavile veliki trag i u svijesti popularne kulture s brojnim referencama u medijima, društvu i politici tražeći i uspoređujući fiktivnog Del Boya i zgode iz serije s onima u stvarnom životu. Do najčuvenijeg primjera došlo je nedugo nakon završetka trilogije, kada je Chris Woodhead, tadašnji glavni školski inspektor, na bizaran način javno napao seriju. Tvrdio je da Mućke imaju velik utjecaj na školarce i „ako su Del Boy i Rodney jedini uzori mladima, onda imamo veliki problem.“

„Nikad ne reci nikad“, rekao je John Sullivan kada su ga nakon snimanja božićnog specijala 2003. pitali hoće li biti još nastavaka Mućki. I David Jason kazao je nešto slično sedam godina kasnije priznavši: „Ne bih to isključio.“ Izgledi za ponovno oživljavanje serije zauvijek su isključeni 2011. kada nas je napustio John Sullivan. Ako ćemo iskreno, nakon sedam sezona i 18 specijala – ukupno 63 epizode – svakako je bilo vrijeme da Mućke stanu. Nijedan drugi sitcom nije toliko narastao i mijenjao se, a opet tako snažno držao pažnju i naklonost javnosti. Serija je i više nego zaslužila otići dok je na vrhu.

David Jason i Nicholas Lyndhurst postavili su iznimno visoke standarde glume i izuzetnu dosljednost tumačenja karakternih likova. Njih su dvojica stvorili glumačko partnerstvo koje se može samo poželjeti: zabavan, dirljiv, kompleksan odnos na ekranu trajao je više od 22 godine i nikada nije prestao izgledati autentično.

Komentiraj