Objavljeno u Nacionalu br. 1027, 2017-12-27

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Socijalizam izgradnja i razgradnja’ koji govori o fenomenu skupljanja albuma sa sličicama kao bitnim faktorima razvoja potrošačkog društva i popularne kulture u Jugoslaviji. Albumi poput ‘Životinjskog carstva’ i ‘Biljnog svijeta’, a kasnije ‘Štrumpf parade’, ‘Tarzana’, ‘Fudbalera i timova’ i ‘Povratka otpisanih’ odigrali su važnu obrazovnu i socijalnu ulogu za mlade generacije bivše države

Potrošačko društvo je ono društvo koje počiva na potrošnji materijalnih dobara i usluga koje postaju dostupne većini stanovništva. Karakterizira ga masovna ponuda i masovna proizvodnja, daleko iznad zadovoljavanja osnovnih potreba. U takvome društvu više se ne kupuje ono što je potrebno, već ono što se želi pa ga karakterizira kupovina novog iako je staro još uvijek upotrebljivo. Ono ima svojih pozitivnih strana kao što su dobrobit širokih slojeva, materijalno blagostanje, porast srednje klase, socijalni mir, itd., ali i negativnih strana kao što su definiranje pojedinca potrošnjom, konzumerizam, otuđenje, itd. Treba razlikovati potrošačko društvo i potrošačku kulturu. Potrošačka kultura je najava dolaska potrošačkog društva, odnosno društvo se može nazvati potrošačkim tek kada potrošačka kultura postane masovnom, odnosno kada u njoj sudjeluje većina.

Prema Sanji Stanić, postoji nekoliko faza razvoja potrošačkog društva. Prva faza je masovna potrošnja, koja u SAD-u i Zapadnoj Europi traje između 1880. i 1945. godine. Druga faza je društvo masovne potrošnje od pedesetih do kraja sedamdesetih godina 20. st., a karakterizira je to što potrošnja postaje stil života i mase dobivaju potpun pristup potrošnji. Konačno, od kraja sedamdesetih godina započinje faza hiperpotrošačkog društva, kad više nitko ne izmiče marketinškim strategijama. Hajrudin Hromadžić početke konzumerizma stavlja u dvadesete godine 20. st., kada se strategije prodaje i oglašavanja polako, umjesto na zadovoljenju potrošačkih potreba, počinju temeljiti na proizvodnji potrošačkih želja, odnosno u potrošnji bitnima prestaju biti objektivne potrebe ljudi, a važnima postaju ljudski osjećaji. Što se tiče potrošačkog društva u Jugoslaviji, ono sa svojim razvojem kasni u odnosu na razvijene države Zapada. Igor Duda početak razvoja potrošačkog društva smješta u 1958. godinu, kad program Saveza komunista predviđa “udobniji život, vlasništvo nad različitim predmetima potrošnje, postizanje boljeg usluživanja robom, brigu za svakodnevne potrebe, opskrbu, odmor i zabavu potrošača”. Isti autor kao dodatne argumente koristi i tadašnji vrhunac privrednog čuda i pobjedu pjesme “Moja mala djevojčica”7 na festivalu u Opatiji. Šezdesetih godina potrošačko se društvo ubrzano razvija. Ildiko Erdei početak razvoja potrošačkog društva smješta upravo u šezdesete, preciznije u sredinu šezdesetih godina i pokretanje tzv. “politike standarda”, kada dolazi do zaokreta prema zadovoljavanju potreba potrošača i formiranja srednje klase koja će dati zamah potrošnji i doprinijeti stvaranju potrošačke kulture.10 Autori se slažu da u sedamdesetim godinama potrošačko društvo doživljava svoj vrhunac i “zlatne godine”, da bi u osamdesetim godinama došlo do krize koja se izmjenjivala s razdobljima stabilizacije.

Kao dio potrošačkog društva javlja se i pojam popularne kulture. Karakterizira je različitost od visoke kulture i to da se oblikuje u reakciji s dominantnim silama, a ne kao njihov dio. S obzirom da je dominantna sila u Jugoslaviji bila kulturna politika Saveza komunista, jugoslavenska popularna kultura oblikuje se kao reakcija na istu te je od nje različita, iako postoje određene dodirne točke. Popularna kultura uključuje širok raspon pojava: praksu svakodnevnog života, omladinsku kulturu, medijsku kulturu, životne stilove, oblike zabave, itd.

Nakon jugoslavenskog razlaza sa Sovjetskim Savezom 1948. i poboljšanja odnosa sa Zapadom, pedesetih godina dolazi do promjene u popularnoj kulturi jer je ta sfera društva bila pod slabijom kontrolom i djelomice prepuštena zakonima tržišta. Naime, uvođenjem samoupravnog sustava i udaljavanjem od SSSR-a, za neka poduzeća počinju biti važni tržišni odnosi, a posebice se to odnosilo na poduzeća koja su se bavila “industrijom zabave”. Iako u socijalističkoj Jugoslaviji tržište nikad nije postalo u potpunosti slobodno, može se reći da je na ovom području ono bilo najslobodnije jer nije primalo toliku državnu pomoć i ovisilo je o interesu građana. A građani su bili zainteresirani prvenstveno za zapadne proizvode, prije svega američke, stoga dolazi do svojevrsne vesternizacije i amerikanizacije jugoslavenske popularne kulture, što je bilo u suprotnosti s idealom skromnog, socijalističkog, radnog čovjeka. Sredinom šezdesetih godina vlast je uvidjela potrebu popuštanja potrošačima i omogućila im je lakše dolaženje do materijalnih zadovoljstava. Iako na prvi pogled može izgledati da otvaranje prema Zapadu, jačanje potrošačkog društva i djelomično prepuštanje nadzora nad popularnom kulturom može loše djelovati na socijalistički sustav, to se može gledati i iz druge perspektive. Uživajući u produktima “industrije zabave”, radni narod mogao se odmoriti, opustiti i zaboraviti na probleme s kojima se suočavao u svojoj svakodnevici, što je zapravo jačalo sustav. Kako Janjetović kaže, iako je većina proizvoda popularne kulture bila preuzeta sa Zapada ili nastala pod njegovim utjecajem, proizvođači su bili lojalni prema sustavu. S vremenom, a pogotovo osamdesetih godina, popularna kultura sve više dobiva na svojoj autonomiji, dok službena kulturna politika slabi. Unatoč već spomenutoj lojalnosti proizvođača popularne kulture, s obzirom da je bila pod velikim utjecajem Zapada, ona, moglo bi se reći nehotice, podriva sustav i donosi nove vrijednosti. Zapadni proizvodi, iako nisu imali političku ulogu, bili su bolji, zanimljiviji i “šareniji”. Pred kraj socijalizma komercijalizam odnosi potpunu pobjedu naspram provođenja kulturne politike režima, odnosno popularna kultura pobjeđuje onu dominantne sile. Gdje se u cijeloj toj priči oko potrošačkog društva i popularne kulture nalaze djeca kao primarna ciljna skupina proizvođača albuma sa sličicama? Valkenburg i Kantor pišu da je dijete dobar potrošač iz tri razloga: ima novac, bit će budući potrošač i ima utjecaj na roditelje. Zanimljivo je vidjeti i što privlači djecu određene dobne skupine. Tako djeca do pet godina ne mogu prestati misliti na proizvod koji ih mami, a pogotovo su im dragi crtani likovi, dok djecu od osam do dvanaest godina zanimaju životinje, sportski heroji, filmske zvijezde, odnosno stvarni fenomeni umjesto crtanih. Vidjet će se kasnije kako su albumi sa sličicama pokrivali sve navedene interese.

U Jugoslaviji djeca polako počinju ispunjavati svoj potrošački potencijal u pedesetim godinama 20. stoljeća nakon poznatog pisma Milovana Đilasa, koje je prouzrokovalo promjene u pogledu na djetinjstvo. Tada se u pionirima počinje promovirati “sretno dijete”, odnosno više igre i zabave za djecu. Šezdesetih i sedamdesetih godina dolazi do “ekspanzije dječjeg svijeta socijalizma” te popularna kultura djeluje gotovo autonomno uz vladajuću ideologiju. Kao i kod drugih socijalnih skupina i kod djece je to značilo vesternizaciju i amerikanizaciju, možda najviše zahvaljujući proizvodima Walta Disneya. Ipak, i dalje su se promicale socijalističke ideje i politika režima. Zahvaljujući tome, zabavni sadržaji za djecu nalazili su se u presjeku između službene ideologije i čiste popularne kulture.

Do prodora popularne kulture u slobodno vrijeme došlo je već u prvoj polovici šezdesetih godina. Tad se javljaju dva mišljenja o tome kako će ona utjecati na djecu. S jedne strane smatra se da kod djece gledanjem filmova i televizije nastaju novi uzori koji prijete istisnuti stare ideale radišnog građanina, jer idoli dokolice svoj uspjeh nisu stjecali produktivnim radom, već u domeni zabave. S druge strane javlja se mišljenje da su ti sadržaji dobrodošli ukoliko se pravilno koriste i daju nove mogućnosti proširivanja kulturnih i intelektualnih horizonata. S obzirom da je promjene u popularnoj kulturi bilo praktički nemoguće zaustaviti, trebalo ju je nekako uklopiti u okvire odgovarajuće socijalističkom sustavu i dominantnoj ideologiji. Na taj je način došlo do zanimljive kulturne mješavine u kojoj su se djeca igrala partizana i Nijemaca po uzoru na američke filmove s kaubojima i Indijancima.

ALBUMI SA SLIČICAMA KAO DIO POTROŠAČKE I POPULARNE KULTURE

Korisnici albuma sa sličicama uglavnom su bila djeca. S obzirom da djeca, izuzmu li se pokloni, džeparac i ušteđevina, nisu imala svoja vlastita primanja, novac su trošili odrasli za djecu. Nakladnici albuma na taj su način primali novac odraslih, a istovremeno i investirali u oblikovanje potreba budućih potrošača.

Dob u kojoj su korisnici počeli skupljati albume sa sličicama razlikuje se od korisnika do korisnika. Od 18 ispitanika koji su ispunili upitnik u svrhu ovog istraživanja, prije pete godine života albume je počelo skupljati njih petero, desetero ih je počelo skupljati između šeste i desete godine, dok ih je troje albume počelo skupljati nakon jedanaeste godine. Najmlađi ispitanici su albume počeli skupljati s četiri godine, a najstariji ispitanici svoj početak stavljaju u trinaestu godinu. Zanimljivo, od djece rođene osamdesetih, njih 80% albume je počelo skupljati prije pete godine života, što se donekle može objasniti navalom albuma s tematikom crtanih filmova osamdesetih.

Najpoznatiji nakladnici albuma u Jugoslaviji bili su: Dečje novine iz Gornjeg Milanovca (Srbija), Jež iz Beograda (Srbija) i Kraš iz Zagreba (Hrvatska). Svakako treba spomenuti i osječki Kandit (Hrvatska), Koloy’s iz Kolinske (Slovenija), Dnevnik iz Beograda (Srbija) te Marketprint iz Novog Sada (Srbija).

Kada bi se moralo izdvojiti jednog nakladnika koji je bio sino-

nim za uspješne albume sa sličicama, onda bi to bile Dečje novine. Nastale su kao ideja nastavnika škole u Gornjem Milanovcu u prosincu 1956. Već u siječnju 1957. izlazi prvi broj pod nazivom Dečja politika, a već od drugog broja ime je bilo promijenjeno u Dečje novine. Najzaslužniji za uspjeh bio je direktor Srećko Jovanović, po mnogočemu vizionar, od korištenja novih tehnologija u pripremi i tisku do ispitivanja interesa djece za određene proizvode. Tako se 1963. počinje tiskati i vrlo popularni strip Nikad robom s partizanskim junacima Mirkom i Slavkom, a kasnije, početkom sedamdesetih, i prvi komercijalni albumi sa sličicama, pri čemu su najveću popularnost stekli oni tiskani u suradnji s Paninijem, talijanskim izdavačkim gigantom koji je do danas prodao 30 milijardi sličica, a s kojim je početkom sedamdesetih sklopljen ugovor o suradnji.

Katalog ili popis albuma sa sličicama koji su tiskani u Jugoslaviji ne postoji. Ipak, forumaši su si dali truda te su napravili veliku bazu podataka koja zasigurno sadrži većinu tiskanih albuma te je ona, zajedno uz privatnu kolekciju, poslužila kao statistički izvor podataka. Ista, nažalost, zasigurno sadrži i poneke greške, od kojih sam neke, imajući u rukama originalne albume i podatke iz njih, i sam ispravio, pogotovo one vezane uz godinu tiska, no trud forumaških entuzijasta može biti od pomoći u postavljanju koordinata na početku istraživanja. Prvi albumi u socijalističkoj Jugoslaviji počinju se tiskati polovicom pedesetih godina. U početku albuma nije bilo puno, odnosno u pedesetima ih je izašlo desetak, u šezdesetima je taj broj došao na preko 30, u sedamdesetima do brojke 100, a u osamdesetima ju dobrano i premašio.

Jedan od prvih albuma koji su bili tiskani u socijalističkoj Jugoslaviji bio je sada već legendarni album Životinjsko carstvo koji izlazi i danas. Pojavio se 1956. godine u suradnji nakladničke kuće Stožer iz Beograda i Kraša, uz čije su se čokolade sličice dobivale. Da to zaista jeste bio legendaran album svjedoče i službeni podaci iz Kraša da je do danas pojedeno 1,5 milijardi čokoladica Životinjskog carstva, da se u ispunjenim albumima nalazi 95 milijuna sličica te da je do danas podijeljeno 350 tisuća nagrada za ispunjene albume.32 Također, Životinjsko je carstvo u ispitivanju provedenom nad 18 sakupljača kao svoj najdraži album navelo njih četvero.

U pedesetima i šezdesetima najznačajniji nakladnici albuma bili su Kraš, Kandit, Koloy’s, itd., dakle tvornice koje su proizvodile slatkiše, čokoladu i žvakaće gume, dok su se albumi i njima pripadajuće sličice pojavljivali kao sekundarni proizvodi koji su trebali privući dodatnu pažnju na primarni asortiman proizvoda. Tako su se primjerice uz žvakaće gume Imperial, Holivud, Kekec i Turist prodavale sličice za album Filmske zvezde.

U vezi s tematikom albuma, prevladavale su one teme posvećene prirodi (npr. Životinjsko carstvo i Biljni svijet), tehnici (npr. Svet tehnike i Razvoj automobilizma), sportu (npr. Sportski mozaik i Naši nogometaši), filmu (npr. Cinema i Filmske zvezde) i geografiji (npr. Ljepote moje domovine i Zemlje i gradovi svijeta). Vidljivo je kako su prevladavali albumi koji nisu imali samo svrhu da se na njih potroši novac, već da se iz njih nešto i nauči. Kako je rekao jedan od ispitanika: “Kada nismo imali TV, jedini način da vidimo neke slike iz svijeta bio je kroz albume sa sličicama”. “Bili smo umreženi međusobno, ali i s ostatkom svijeta jer smo znali što se događa, kako glumci ili gradovi izgledaju u boji”. Također, to je još uvijek bila početna etapa razvoja potrošačkog društva te se potrošnji, da bi je se opravdalo iz socijalističke perspektive, morala pridodavati i neka druga vrijednost. Sedamdesetih godina dolazi do promjena te se uz Kraš, koji je i dalje ostao snažan nakladnik, na sceni pojavljuju novi nakladnici, prije svih već spomenute Dečje novine i Jež. Albumi sa sličicama više nisu sekundarni proizvod uz čokolade ili žvakaće gume, već izlaze sami za sebe.

U albumu Minhen ‘72 po prvi put pojavljuju se samoljepljive sličice pa se više nije moralo koristiti ljepilo. Nisu se svi proizvođači držali tog noviteta pa je Kraš ostao vjeran svojim nesamoljepljivim sličicama i nakon raspada Jugoslavije. U nekima albumima omogućeno je naručivanje sličica koje su nedostajale. Primjerice, za album Fudbalska 1. liga iz 1971. moglo se naručiti 30 sličica po cijeni od jednog dinara za svaku. S obzirom na takvu mogućnost, kako bi se albumi lakše popunili, zasigurno se, kao što za područje Engleske (u jednom od rijetkih izdanja posvećenih skupljanju sličica) piše Greg Lansdowne, ta mogućnost zlorabila i naručivalo se i više od 30 sličica koristeći se različitim adresama, što je bio kreativan način dolaska do sličica koje su se teško mogle nabaviti.

Djelomično se mijenja i tematika albuma, sport preuzima ključnu ulogu, dok tehnika i priroda i dalje zadržavaju dobre pozicije. Do najvećih promjena dolazi u osamdesetim godinama kada je potrošačko društvo dosegnulo svoj vrhunac. Među nakladnicima prvenstvo zadržavaju Dečje novine i Jež, ali se pojavljuju i Dnevnik i Marketprint. Ipak, ono najznačajnije je promjena u tematici albuma. Dominantna tema uz sport, koji zadržava visok udio na tržištu, postaju albumi nastali na osnovu crtanih junaka ili junaka iz stripova. “Albumi su s vremenom izgubili smisao jer su se sveli na izmišljene likove i crtane kojima je cilj potrošnja”, misao je jednoga od ispitanika koji je vjerojatno u pravu, no brojni skupljači iz tog perioda s tim se ne bi složili jer je za njih skupljanje bilo smisleno. Ipak, vidljivo je kako se gotovo sve saželo na zabavu te albumi gube obrazovnu ulogu koju su nekad djelomično imali.

Naklade albuma bile su različite. Primjerice, album Štrumpf parada tiskan je u 30.000 primjeraka, kao i Ljubav je… i Snorky. Barbi i Tarzan tiskani su u 20.000 primjeraka, Sarah Kay Spomenak u 25.000, Spomenici revolucije, u izdanju Sava Munćan, u 50.000, dok je Povratak otpisanih, nastao prema istoimenoj popularnoj jugoslavenskoj seriji, tiskan u čak 250.000 primjeraka. Krajem socijalizma Istorija automobila je tiskana u 70.000 primjeraka, a album o svjetskom nogometnom prvenstvu Italia ‘90 prodan je čak u 100.000 primjeraka. Nakladnici su po atraktivnosti naslova ocjenjivali koliki broj primjeraka bi trebalo tiskati te zbog toga nije postojalo pravilo o uobičajenoj nakladi.

Kolika je bila cijena albuma? Brojevi malo znače bez gledanja onoga bitnoga, a to je kupovna moć. Godine 1973. za jednu prosječnu plaću moglo se kupiti 2.083 paketića sličica za album Flora i fauna, odnosno 10.415 sličica s obzirom da je u jednom paketiću bilo pet sličica. Pred kraj socijalizma, godine 1989., za jednu prosječnu plaću moglo se kupiti 5486 paketića sličica albuma Istorija automobila, odnosno 10.972 sličice s obzirom da je paketić imao dvije sličice.

Poticanje potrošnje vršilo se na različite načine, uključujući i reklamiranje u samim albumima. Na poleđini albuma Filmske zvezde iz 1971. godine, Koloy’s reklamira svoje žvakaće gume u obliku cigareta te naglašava da se one prave od uvoznih sirovina, da su prilagođene željama potrošača te se izvoze jer su tražene osobito od sportaša, turista i djece. Nekoliko stvari iz te reklame treba izdvojiti. Prvo je spominjanje uvoznih sirovina. Iz toga se može zaključiti kako se uvezeno više cijenilo i smatralo kvalitetnijim (osobito ako je sa Zapada). Zatim, u skladu s “politikom standarda”, zadovoljavanje želja potrošača postaje bitno. I na koncu, spominjanje sportaša, idola u popularnoj kulturi, turista koji znaju što je kvalitetno jer “dolaze izvana” i djece koja bi trebala vidjeti kako se i drugoj djeci sviđaju ti proizvodi, trebali su biti dovoljna garancija da će se proizvod prodati. Drugi način koristi se u albumu Auti iz 1972. godine. U njemu je napisana cijela priča o tome kako biti lijen i obogatiti se, a sve zahvaljujući kupovini revije Auto. Bogaćenje bez rada – daleko od socijalističkog ideala. U albumu je također i poruka za mlade kolekcionare u kojoj se navodi da je svatko nešto skupljao, no da će se ubuduće skupljati nešto novo, “najzanimljivije i najsuvremenije” – sličice automobila. Igra se i na kartu ega pa piše: “Skupljanje će biti izvor zadovoljstva za vas, vaši vršnjaci će vam se diviti”, zbog sposobnost prepoznavanja auta o kojima će se naučiti podatke. U obzir se ne uzima da se auti iz albuma u Jugoslaviji uglavnom nisu vozili. Sredinom osamdesetih više se i ne gleda tematika albuma za postavljanje reklame pa u albumu Snorky na poleđini stoji reklama za voćni sok. Vidljivo je kako već sedamdesetih, a pogotovo osamdesetih, nakladnicima najvažnije postaje zaraditi što više novca. Naime, uvođenjem tzv. tržišnog socijalizma i davanjem veće slobode poduzećima, uloga države u planiranju i radu bila je smanjena, odnosno bilo je potrebno ostvariti što bolje tržišne rezultate jer je o njima ovisila uspješnost poduzeća.

Poseban način poticanja kupovine što više sličica bile su nagrade. U albumima Životinjsko carstvo iz 1968. i 1970. ni ne spominje se što je nagrada, samo se naglašava da je lijepa. Godine 1968. u albumu Zemlje i gradovi svijeta nagrada za popunjenje istoga bila je paket Kraševih proizvoda. S vremenom nagrade evoluiraju. U albumu Zlatna pera iz 1972. nagrade su već bolje: moped, bicikli, satovi i lopte. Za album Flora i fauna iz 1973. nagrade su već vrlo privlačne te se za popunjen album po izboru dobiva školski pribor, skije, dječja biblioteka, itd. Ali ni to nije bilo sve, prvih desetero koji bi poslali popunjeni album dobili bi bicikl, a prvih troje bi za svoju školu osvojili i uređenje biološkog kabineta u vrijednosti 5.000 dinara (oko 2,5 prosječne plaće).Možda upravo zbog mogućnosti osvajanja tolikih nagrada, jedna sličica – ptica pomornik s brojem 288, bila je tiskana u svega 100 komada, što je kod mnogih skupljača izazvalo frustraciju. Moguće je kako je to jedan od razloga zbog kojih se u albumu Sarah Kay Spomenak daje garancija da su sve sličice tiskane u podjednakom broju. Da neravnomjerna rasprostranjenost pojedinih sličica nije bio samo jugoslavenski problem vidljivo je i iz toga što su se u Engleskoj izdavači sličica također morali početi obvezivati da neće manipulirati s njihovom distribucijom.

Od sredine sedamdesetih, što se tiče nagrada, standardno postaje slanje “kesica” u zamjenu za određenu nagradu. Većinom se nudila mogućnost slanja 100, 300 ili 500 “kesica”, ponekad 200 ili 400, a ovisno o broju, rasla je i vrijednost nagrade. U albumu Put u svemir iz 1973. za 100 “kesica” dobivao se komplet stripova i knjiga. U osamdesetima vrijednost nagrada opada pa se u albumu Ljubav je… za 100 “kesica” dobivaju samo blok i olovka, a u albumu Robotex iz 1990. samo blok. Očito je prodaja sličica išla dovoljno dobro i bez potrebe dijeljenja sjajnih nagrada. Bilo je i izuzetaka od pravila. Album Fudbaleri i timovi 1975/6. nudio je čak 10.112 nagrada vrijednih 900.000 dinara (preko 250 prosječnih plaća), što je uključivalo televizore, bicikle, itd. Zanimljiv je koncept predložen u albumu Blek iz 1986. godine. Prva je nagrada bila novi automobil Zastava 128, a kako bi se ta nagrada osvojila, bilo je potrebno napisati sastav na temu “Zašto volim strip?”. Dodjeljivalo se još i 1000 drugih nagrada, primjerice put u New York.

Kako bi što bolje poslovali, želja nakladnika albuma bila je prodati što veći broj sličica. Radi postizanja tog cilja, ponekad su nakladnici tražili povratnu informaciju od svojih korisnika. Kandit se tako u albumu Razvoj automobilizma iz 1964. godine obraća svojim korisnicima i od njih traži da mu pošalju ideje i sugestije za budućnost, pri čemu će se najbolje nagraditi paketom proizvoda. Slično rade i Dečje novine s albumom Barbi u kojem poručuju da će, ako bude interesa, izlaziti i novi albumi s novim Barbie avanturama.

Povratne informacije imale su svrhu ispunjavanja potreba korisnika, istovremeno potičući potrošnju kroz njihovo zadovoljavanje. Serijali albuma kao što su Životinjsko carstvo izlazili su svake godine, no često se njihov izgled, sadržaj i sličice ne bi mijenjali. To je omogućavalo da se isti album skuplja i po nekoliko godina, što je odgovaralo korisnicima koji si nisu mogli priuštiti velik broj kupljenih sličica. Jedan od ispitanika tako je napisao kako je albume skupljao dok je postojala mogućnost dužeg vremenskog skupljanja, a nakon što su albumi počeli izlaziti sve brže, a rok za njihovo skupljanje se skraćivao, on je od skupljanja odustao.

Komentiraj