FELJTON: ‘Kako smo izazvali tučnjavu neofašista i ljevičara na jugu Italije’

Objavljeno u Nacionalu br. 1091, 22. ožujak 2019.

Nacional donosi ulomak iz još neobjavljene knjige ‘Život s idi(j)otima’ u kojem novinar i bas gitarist kultnih pulskih pankera KUD Idijota Nenad Marjanović otkriva nepoznate detalje iz biografije grupe koja je trajno obilježila rock scenu bivše države

Pula je tih godina bila mala kopija onoga što je sada, socijalistička varijanta ove današnje tranzicijskim akrobacijama uništene Pule. Je li to samo zbog naše mladosti i bezbrižnosti, no doista se doimala puno sretnijom i pozitivnijom od ovog u čemu danas žive naša djeca.

Za nas koji smo mladalački sebično mislili da ćemo promijeniti svijet, a onda i Pulu, sada je jasno da smo se promijenili mi, a da je Pula ostala ista.

Pula i dalje prostire „svoj divni prljavi dim“, a njenu urbanu povijest kao i obično pišu oni koji su pobijedili.

Teško se nakon svega što nam se dogodilo svrstati među pobjednike…

Svijet nismo promijenili, ali smo ipak utjecali na promjene u Puli. Našom luđačkom energijom pokrenuli smo nešto što je danas sasvim normalna stvar, a radi se o urbanoj Puli, prvenstveno klupskoj sceni.

U vrijeme dok smo tražili svoje mjesto pod suncem, klupska scena u Puli nije postojala iako se zadnjih desetak godina iz petnih žila nastoji kreirati mit o živahnosti scene odmah nakon raspuštanja Zone „B“.

U Puli 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća nije postojao klub osim Uljanika, a u njemu si mogao nastupiti jedino za Dan SKOJ-a ili na nekoj od gitarijada koje su se organizirale u sklopu Saveza socijalističke omladine. U Puli nije postojala oprema na kojoj bi mlađi bend mogao nastupiti, razglasi su bili misaona imenica, pa su mnogi bendovi svoju ‘veličinu’ ostvarili u svojim glavama što je iz današnje perspektive sasvim bjelodano…

S obzirom na to da su me roditelji zaposlili u Medicinskom centru Pula kao čuvara, da je Ptica radio kao električar u Uljaniku, da je Tusta bio neki ‘kapo’ u TESU, a da je Sale radio kao stolar u škveru, imali smo svoj ‘kruh’, svoj novac kojega kako sada gledam na stvari, tada ipak nije manjkalo.

Onaj sustav kojeg smo poslali u tri pizde materine ili kako bi rekao Franjo Tuđman u „ropotarnicu povijesti“, omogućio nam je redovnu plaću, ali redovno i onu trinaestu, regres ili K15.

Onu lovu koju su drugi iskoristili za obnovu garderobe u Trstu, za neke nove ploče ili godišnji, mi smo odvajali u fond benda.

Uvijek smo kao bend nastojali imati neki svoj fond, lovu koju ćemo potrošiti na neku zajedničku stvar.

Skoro do kraja karijere, barem dok smo Ptica i ja bili dio priče, postojao je fond, kasa uzajamne pomoći, neka crkavica koju smo cijedili za ‘javno dobro’.

Od te love koju smo dobivali kao regres kupili smo razglas, neki ručni rad, kojeg smo zbog oblika nazivali „robot“. Odriješili smo kesu, kupili razglas koji je nekim komercijalcima služio za svadbe i s njim smo pokrenuli cijeli niz koncerata.

Imali smo glavu razglasa koja bi se gasila kada bi se pregrijala tako da se naši brojni ‘gosti’ sigurno sjećaju rock koncerata na kojima su pauze zbog pregrijavanja glave bile dio spektakla.

Noćna mora tog našeg ozvučenja bili su i visokotonci. Gomile smo novca davali zbog njihovog pregaranja, oni su uz glavu bili najveći problem tog našeg „robota“.

Silne smo pare odvajali za „namatanja kalote“ i taman kada bi se u toj kasici skupio neki kurac, morali smo se od njega odvojiti jer bi nam riknuo zvučnik.

Odlazak na autobus i prebacivanje visokotonaca do Zagreba bilo nam je u opisu radnih obaveza i svako toliko sam bio taj koji je kondukteru ‘gurnuo’ paketić sa zvučnikom uz simboličnu napojnicu.

Taj je paketić za nas bio od posebne važnosti, od namatanja te kalote ‘ovisila’ je pulska rock scena, a kondukteru je ona bila samo jedna pošiljka poput friških orada, šparuga ili par feta domaćeg pršuta koje su roditelji uz novce slali budućoj ‘intelektualnoj eliti’ na studijima u Zagrebu.

Glas Istre je nakon naše pobjede na Subotici počeo obraćati pažnju na mlade pulske bendove, pokrenuto je omladinsko glasilo Pet, a radio Pula je imao omladinsku emisiju „Mladi biraju za vas“.

Paralelno s tim u Puli se scena razvijala i u teatru. Našoj generaciji pripada i teatar INAT oko kojeg se okupljala urbana Pula. Likovnu akademiju završavali su Bojan Šumonja, Robert Pauletta i Eros Čakić.

Karijeru je započinjala Tamara Obrovac, a Franci i Arinka su završavali priču s Tingl-Tangl.

Rock scena je, osim nedodirljivih Atomaca koji su uvijek bili svijet za sebe i ništa više pulski od Smaka i Teške industrije, imala i nas, a budili su se Spoonsi i Messerschmitti.

NK Istra igrala je republičku ligu i tek je povremeno dolazila do druge savezne lige Zapad. Visio sam tih godina na nogometu, muzika me malo odmakla od stadiona, ali sam i dalje pratio svaki njihov korak.

Pula je imala šampionsku boksačku ekipu koja je bila i ostala ponos Pule. Nikada niti jedan sport nije izdigao Pulu kao što je to učinio boksački klub.

U sportskoj dvorani Mirna, popularnom Patinaggiu igrala je košarkaška ekipa Istragrađevnog koja kao niti nogometaši nikada nije mogla dalje od druge lige.

Klub Uljanik bio je okupljalište mladih, ali u njemu su svirali samo u to vrijeme poznati sastavi. Zalazilo se u Marelicu, išlo se u Zajednicu Talijana, popularni Circolo, a mjesto na koje se odlazilo bio je i hotel Pula. To su godine u kojima je stvarana prava pulska rock scena, godine kada su mladi sastavi mogli nešto napraviti.

Odlazilo se na Pulski filmski festival i za sve koji pamte Pulu i pulsku priču uz brodogradilište Uljanik, Matu Parlova i Arenu, taj je festival najbitnija stvar koja se događala u Puli, u gradu u kojemu su nastajali KUD Idijoti.

Festival je bio period kada smo ostajali duže vani, bilo je to vrijeme kada bi se kruh u gradu mogao kupiti i oko ponoći, vrijeme kada smo udisali dašak pravog glamura, bilo je to vrijeme kada su se oko nas kretale istinske zvijezde tadašnje države.

 

Roditelji su me zaposlili u Medicinskom centru Pula kao čuvara, Ptica je bio električar u Uljaniku, Tusta je bio neki ‘kapo’ u TESU, a Sale stolar u škveru pa smo imali ‘svoj kruh’ uz svirku u bendu

 

Vidjeti na plažama Ljubišu, Batu, Milenu, Pavla Vuisića, Bebu Lončar, Dragana Nikolića, Ljubu Tadića nije bila mala stvar… sretati te ljude na pulskoj tržnici za sve nas je bio poseban doživljaj.

Pula je tada bila više urbana nego ikada prije.

Arena je bila krcata ljudima, postojala su tri službena i bar dva neslužbena ulaza kroz koje su u Arenu uz pomoć redara i milicije ulazili svi oni koji nisu htjeli kupiti kartu. Preskakali bi ogradu i ulazili na festival, a red je znao biti dugačak stotinjak metara.

Pula je tih godina bila preplavljena vojskom i već tada sam shvatio da je vikendom, ali i nakon 20 sati bila – mrtav grad. Dobar dio mladih nije se osjećao ugodno uz vojsku koja bi dobivala izlaz. Kina i kafane bile su krcate plavim i sivomaslinastim uniformama.

Bila je to Pula u svom reprezentativnom izdanju, vojna luka s brodogradilištem u centru grada, grad okružen vojarnama i krcat ‘marinerima’ o kojima je pisao Mate Balota. Kulminacija grada koji je stvoren kao brodogradilište i vojna luka.

Odrastati uz brodogradilište, plava radna odijela – trliše, radnike pristigle iz svih krajeva Jugoslavije, uz sve rodove vojske, ljude kojekakvih životnih navika i svjetonazora, bio je to život kojeg je živjela naša generacija. To je bilo naše okruženje uz koje smo odrastali, okruženje uz koje smo rušili prve predrasude…

PRVI HONORARI

Prvi pravi honorar zaradili smo na koncertu u Rijeci kada smo predložili organizatorima da sviramo za ulaznice po principu „vama šank-nama ulaznice“. Bila je to dosta hrabra odluka za to vrijeme, ali se i njima i nama učinilo da bi to moglo biti zanimljivo.

Na kraju te prve naše poker akcije „veća-manja“ uspjeli smo zaraditi novac koji je mog više puta spominjanog oca Ljubu natjerao u konstataciju kako država u kojoj ja zaradim tolike pare mora „ići u tri pizde materine“.

– Otkud te pare Nenade? – pita me otac.

– Zaradili smo u Rijeci – kažem ja.

– Ma mislim ‘ko ti dade te novce? – ispituje me Ljuban.

– Pa nije mi stari ni’ko dao, zaradili smo od ulaznica… – odgovorim mu.

– Ma jebem ja mater državi u kojoj ti za ovu vašu dernjavu zaradiš moju plaću, to mora propasti da ga jebeš, nema šanse da ova država opstane – proročanski je ustvrdio moj stari.

Nitko od povjesničara ne zna za ovaj podatak, no siguran sam da će se jednog dana netko time pozabaviti.

INCIDENT NA FESTIVALU MEDITERANSKIH ZEMALJA

S obzirom da smo pobijedili na Subotici, tadašnje ministarstvo kulture ili kako se već zvao taj sekretarijat, izabralo je film Emira Kusturice „Otac na službenom putu“, jednu predstavu teatra ITD i nas da budemo predstavnici Jugoslavije na Festivalu mediteranskih zemalja koji se održavao na jugu Italije u gradu Reggio Calabria.

Poziv je upućen našem izdavaču Boris Furlanu koji nam je organizirao putovanje i koji je uz nas na festival ubacio još jedan bend iz svoje kuće, koparski Idiogen.

Na put smo krenuli odvojeno, Sale je do špica ‘čizme’ išao kombijem s Idiogenom, Furlanom i dijelovima opreme, dok smo Ptica, Tusta i ja putovali vlakom.

Tusta koji je bio osam-devet godina stariji od nas trojice, bio je čovjek koji je imao ugrađen GPS prije nego što je isti bio izmišljen.

Nikada u svom životu nisam sreo nikoga tko se mogao tako nepogrešivo orijentirati uz pomoć najprimitivnijih karata i atlasa.

Tijekom cijele karijere odvodio nas je na odredišta na kojima smo trebali svirati, cigara u ustima, karta ispred njega i ubadao bi svaki zavoj, svako raskršće, nepogrešivo bi nas navodio i dovodio do ulaznih vrata svih mogućih vukojebina u kojima smo svirali.

Koncert je bio odličan, reakcija publike je, kako je vrijeme odmicalo, bivala sve žešća, a negdje pred kraj nastao je metež i skakanje, pogotovo se zagužvalo na zadnjoj pjesmi „O bella ciao“.

Shvatili smo da ćemo morati na bis, jer se skandiranje nije završilo i na brzinu smo se pokušali dogovoriti što ćemo odsvirati.

Naš izdavač Boris Furlan predložio nam je da odsviramo „Bandieru rossu” i odmah smo istrčali na pozornicu. Izašli smo i Tusta je nešto lupetao na istarsko-talijanskom, što je očito prijalo publici jer su na svaku njegovu minijaturu burno reagirali i smijali se.

Krenuli smo s „Bandierom” i negdje na refrenu započelo je potpuno divljanje. Oni koji su stajali sa strane uletjeli su među ove koji su skakali i nastao je potpuni kaos, a nama se činilo da je naguravanje kulminacija dobrog raspoloženja.

U jednom trenutku na pozornici se pojavio neki tip koji je pokušao Tusti oteti mikrofon. On ga je u početku pokušavao držati na distanci jer je bio siguran da se radi o jednom od punkera, no kada je otimanje za mikrofon postalo agresivno, Tusta ga je maknuo od sebe i onda ga nogom gurnuo u publiku.

Tada je ona masa za koju smo bili uvjereni da plešu pogo, krenula cipelariti tipa kojeg je Tusta gurnuo. Shvatili smo da se ljudi ispred nas žestoku tuku i udaraju palicama, nekim daskama, tko je šta imao, a mi smo još neko vrijeme svirali sve dok nas dvojica karabinjera nisu odgurala u onaj prostor koji je služio kao garderoba.

Ljudi koji su nas dočekali i koji su nam bili domaćini pokušali su nas pod svaku cijenu odvojiti od policajaca i doslovno su nas kroz publiku odvukli do kombija. Dok smo se gitarama i opremom provlačili kroz publiku bilo je jasno da među ljudima ima onih sa razbijenim glavama te da je tučnjava nastavljena i dok smo mi pokušavali shvatiti što se događa.

Netko nam je tada objasnio da je došlo do tučnjave između neofašista i ljevičara i da je još na „O bella ciao” sve počelo kuhati, a da je „Bandiera” definitivno i skroz zakuhala stvar.

Policija je reagirala jer je Tusta u publiku bacio karabinjera koji mu je pokušao oteti mikrofon. On nije imao pojma da se radi o policajcu i nakon što je ekipa tipa počela još i udarati ‘organi reda’ su se raspametili i prekinuli koncert. Ljudi iz organizacije napravili su skandal, odmah su obavijestili gradske vlasti da smo prekinuti u izvođenju programa, da nam treba zaštita jer smo uskraćeni u prezentaciji svog umjetničkog rada.

Na spavanje smo otišli uz pratnju dva policijska vozila, a cijelu noć su naše bungalove čuvale jake policijske snage.

Gotovo da i nismo spavali. Ujutro su nas odveli na banket gdje smo dočekani kao heroji. Ljudi iz organizacije s kojima smo se zbližili rekli su nam da očekuju predstavnika jugoslavenske ambasade i u neko doba pojavio se tadašnji kulturni ataše Jovan Premeru koji nam je ‘objasnio’ da imamo kompletnu zaštitu i da su uručili oštru protestnu notu talijanskim vlastima i policiji.

Tek kada smo došli na našu granicu, kada smo vidjeli da nas čekaju novinari i da nas pitaju pizdarije, jesmo li ozlijeđeni, kako su nas tretirali, je li nam netko prijetio, shvatili smo da smo postali akteri međunarodnog incidenta.

Još smo se jednom našli u udarnim terminima svih televizijskih emisija, državna agencija TANJUG prenijela je protestno pismo naše ambasade i o nama se pisalo u rubrikama „međunarodne politike“.

Tustino guranje jednog punkera koji mu otima mikrofon, a za kojeg se kasnije ispostavilo da je pandur trajno je obilježilo našu karijeru. Ni krivi ni dužni postali smo tako „čuvari socijalističkog poretka i herojskih partizanskih napjeva”.

OBRAČUNSA CARINIKOM

Raspadom Jugoslavije, skraćivanjem teritorija i suženjem manevarskog prostora udvostručio se broj nenormalnih situacija koje smo proživljavali.

Najveće ludilo karijere dogodilo nam se na graničnom prijelazu Požane nekoliko mjeseci nakon njegova otvaranja.

Jednog lijepog zimskog dana zbog pizdarija s autom kasnili smo na koncert i na granici naletjesmo na Ottavija, Saletovog kolegu iz brodogradilišta koji je prije nego je postao carinik radio u Uljaniku i blanjao daske. Tako su na razini države roštilj majstori postajali ministri, generali predsjednici, a stolari – carinici.

 

Tusta je bio čovjek koji je imao ugrađen GPS prije nego što je isti bio izmišljen. Nikada nisam sreo nikoga tko se mogao tako nepogrešivo orijentirati uz pomoć najprimitivnijih karata i atlasa.

 

Ottavio kojeg nisam ni poznavao vidio je da smo u frci i da nam se žuri. Stoga nam je rekao da će nas, ukoliko se vratimo na prijelaz u toku noći, on sačekati i da se samo pozovemo na njega, neka se ne zajebavamo s prijavljivanjem instrumenta. Odsvirali smo koncert i krenuli doma, a negdje oko dva ujutro bili smo na granici.

Slovenci su samo mahnuli, zadovoljni što im izlazimo iz zemlje, a na našem graničnom prijelazu nije bilo nikoga.

Stali smo i provirili ima li ikoga u jedinom osvijetljenom kontejneru. Nakon nekog vremena pojavio se mlađi policajac koji je namještao frizuru i kapu. Nije nas ništa pitao, samo je pogledao pasoše i rekao nam da sačekamo carinika.

Upalilo se svjetlo u drugom kontejneru koji se nalazio pokraj onog osvjetljenog iz kojeg je izašao policajac. Na vratima se dala zamijetiti silueta ogromnog čovjeka koji je uvlačio košulju u hlače i češljao se. Lik se iskašljao, malo promeškoljio, odmjerio nas i zamolio nas da ugasimo motor. Obišao je auto, mjerkao nas, gledao u registraciju i upitao:

– Pa otkud vi dečki u ovo doba?

– S koncerta, svirali smo u Sloveniji…

– Svirali kažete? E pa fino, baš fino da neko i svira. A rat, to vas ne zanima jel’? Vi svirate, ha…?

Šutjeli smo jer nismo znali šta reći…

– A imate li šta za prijaviti?

– Pa imamo instrumente, dvije gitare, dijelove bubnja, činele i ostale sitnice…

– Ma nemoj… gitare, tambure i bubanj kažete? Dajte mi papire…

Sale mu je pokušao objasniti što smo se dogovorili kad smo kretali na koncert i kako nam je Ottavio rekao da će on biti do jutra na granici i neka se samo javimo njemu pa neće biti nikakvih problema.

– Koji Ottavio, šta vi pričate?

– Pa Ottavio, brat mu ima sitotisak, radio je nekad u Uljaniku, a sada je ovdje s vama carinik…

– Gospodine, mladi gospodine, je l’ vi znate da ste na državnoj granici? Znate li vi da razgovarate sa službenim licem? O čemu vi pričate na graničnom prijelazu jedne suverene države, koje vi meni budalaštine pričate…

– Ma je gospodine, izgleda stvarno suludo, ali Ottavio sigurno spava, a vama je zaboravio reći za nas…

– ‘Ko spava gospodine, ‘ko spava na graničnom prijelazu države koja je pod agresijom i kojoj je nametnut rat? Jel’ vi znate sunce vam jebem da narod gine dok vi jedete govna po Sloveniji?

Situacija je postajala sve napetija.

– Nemojte fantazirati! Kažeš spava, jel’? Jebem li ti sunce da neko spava na granici! E pa sunce ti jebem ovo još nisam doživio… A jeste li vi dečki svjesni toga da nemate niti nacionalnu oznaku na autu?

Ptica se digne da će izaći kad ‘brko’ popizdi…

– Sjedaj! Kamo si krenuo? Jel’ ti ‘ko rek’o da izađeš?

Ptica se odmah vrati, sjedne i pokuša mu smireno objasniti kako je zaboravio staviti državnu oznaku i kako mu se naljepnica nalazi u gepeku u prvoj pomoći.

– O sunce te jebalo, on nacionalnu oznaku drži u prvoj pomoći…

– Nije nacionalna oznaka nego državna. Što bih recimo da sam Bosanac trebao možda imati na autu BOS – izgubio je Sale živce.

‘Brko’ je tada poludio, skroz se izgubio. Bila je to kap koja je prelila čašu…

– Bosanac kažeš? A ti si baš jako pametan je li? Ajde natrag, odstupi, odbij! Vratite se vi lijepo u Sloveniju i probajte naći onog vašeg što spava na drugom graničnom prijelazu…

Uzeli smo pasoše i osjetili olakšanje. Još dok smo dolazili prema Slovencima učinilo nam se da nas je njihov policajac čekao…

-Dobra večer dečki!

-Dobra večer…

Slovenski policajac pogledao nam je tablice, odmjerio nas i šokirao.

– Na žalost, ne mogu vas pustiti preko granice jer sam sada od svog kolege iz Hrvatske dobio informaciju da ste mu razbili staklo na kontejneru i da ste pobjegli s prijelaza…

Neko smo se vrijeme gledali i okrenuli natrag. Stigli smo ponovno do našeg prijelaza. Iz kontejnera u kojem se nalazio ‘brko’ nitko nije izlazio. Čekali smo neko vrijeme, ali ništa se nije događalo. Pogledao sam prema Ptici, uzeo pasoše i krenuo prema kontejneru.

 

Tustino guranje jednog punkera za kojeg se kasnije ispostavilo da je talijanski pandur trajno je obilježilo našu karijeru. Ni krivi ni dužni postali smo tako ‘čuvari socijalističkog poretka’

 

Ugledao sam ‘brku’ kako viri u novine. Ispred njega se nalazila boca dvolitarske Coca-Cole u kojoj je bilo do pola boce ispijeno bijelo vino.

– Dobra večer gospodine. Doživjeli smo neugodnost kod Slovenaca, pa dajte da ovo završimo, dajte da se dogovorimo i da odemo kući, umorni smo i mi i vi. Evo, kolega je stavio državnu oznaku, a instrumente smo vam voljni ostaviti…

– Dobra večer! Čekaj, pa vi ste nedavno bili ovdje ako se ne varam? Kako ste?

– Dobra večer! Da, bili smo, evo vam naši pasoši pa dajte da to riješimo.

‘Brko’ uzme pasoše pa kaže:

– Putovnice, putovnice, ne pasoše, ovo je Hrvatska…

– Ma isti kurac, važno je da znaš o čemu se radi. Ajde lagano prestani srati jer si nam napunio jaja, jebem i tebe i tvoju državu – ispalio sam nakon što sam potpuno pukao. Bio sam izvan sebe, a na moju reakciju lik se nije ni okrenuo. Opet sam se vratio do kontejnera. Mladi policajac izašao je iz svoje kućice i nešto razgovarao s ‘brkom’. Kada sam se približio zašutjeli su i policajac je krenuo natrag u svoj kontejner.

– Hej, čekaj! – obratio sam se policajcu.

– Daj objasni ovom majmunu da nas prestane maltretirati! Poduzmi neki kurac i zaštiti nas, to je tvoj posao. Ti si korektan, al’ ovaj ovdje je bolestan. Ako smo nešto napravili vodi nas ti u Pazin u postaju, neću više da nas ovaj majmun maltretira!

Policajac se odmaknu i odgovori mi nešto u stilu da problem moramo riješiti s carinikom i da se on ne želi petljati.

Zajebavali smo se na granici puna četiri sata…

Opet sam otišao do policajca, potpuno izgubljen. Bio sam na rubu ludila, spreman poginuti na toj jebenoj granici.

– Majstore, gledaj, ovo je izvan pameti, daj ti meni pištolj pa ću ubiti i njega i sebe. Ovo je stvarno izvan svake pameti, on šuti k’o kurac, a ja nemam pojma šta da radimo… – bjesnio sam.

– Ja se u to ne petljam, što se mene tiče ja vas ne zadržavam i nemam problem s vama, ali ako carina ima problema onda to s njom riješite – odgovorio mi je mladi policajac.

To kao da mi je bio naputak što da radim. Mislio sam kako je ‘brko’ kurac, kako sigurno nema nikakvo naoružanje. Zaključio sam da je on obični činovnik i da mi se jebe za njega. Razmišljao sam kako nam je sve bolja varijanta od bolesnog carinika.

Ušao sam u kontejner. ‘Brko’ je podigao glavu i pogledao me…

– Ma nabijem te na kurac, majmune! – rekao sam mu, pružio ruku i sa stola uzeo pasoše.

– Ej, ej, šta radiš?

– Pucaj, ‘ko ti jebe mater! – povikao sam i krenuo prema autu. Nisam se okretao…

– Ajmo, vozi! – rekao sam Ptici.

– Šta pustio te, šta si mu rekao? – iznenađeno će on.

– Ma ništa, vozi! Pustio nas je i to je najvažnije – rekao sam mu.

Sale i Tusta su se u međuvremenu probudili i tek u Pazinu sam im svima rekao kako sam poludio i napravio sranje. Do Pule smo se osvrtali i gledali hoće li nas sustići policija, ali nam je i to bila bolja varijanta od orgijanja brkatog bolesnika s granice.

Stigavši u Pulu odlučio sam u ponedjeljak otići do carinske uprave u gradu i požaliti se na ono što smo doživjeli.

Uletio sam u ogromnu kancelariju, a za velikim stolom sjedio je pretpostavljam direktor koji nije mogao sakriti iznenađenost.

– Što ste trebali, kako to ulazite? – zbunjeno će on.

– Ulazim kao kauboj, upravo onako kako se ponašaju vaši službenici. Došao sam vam ispričati koji smo kaos imali sa subote na nedjelju na graničnom prijelazu Požane – rekao sam.

– Vasiljević, visoki krupni brkati, malo poduža kosa? -obratio mi se čovjek za stolom.

– Nemam pojma kako se zove, ali opis odgovara. Samo što ste još zaboravili spomenuti dvije litre bijelog vina u boci od Coca-Cole!

Direktor me saslušao, a ja sam mu detaljno ispričao što nam se dogodilo. Spomenuo sam nacionalnu oznaku, kontejnersko staklo, sirotog Ottavija, pijanstvo, bahatluk, boleštinu koja je isijavala iz njihovog službenika.

Još luđe od samog događaja bilo je objašnjenje carinikova ponašanja.

Čovjek koji nas je maltretirao bio je, naime, pogrešne nacionalnosti. Cijeli je svoj život radio činovnički posao u Puli, izdavao je ocarinjenu robu i nikada u životu nije nosio uniformu.

 

– Ma j…m ja mater državi u kojoj ti za ovu vašu dernjavu zaradiš moju plaću, to mora propasti da ga j…š, nema šanse da ova država opstane – proročanski je ustvrdio moj stari kad je vidio koliko sam para zaradio na jednom koncertu u Rijeci

 

Radio je u miru i čekao penziju, no dolaskom demokratskih promjena njegov je miran život u pogrešnoj nacionalnosti očito bio trn u oku nekome i pred mirovinu je potjeran u šumu.

Obukli su mu uniformu, poslali ga kao po kazni u najveću graničnu vukojebinu u Istri (danas je to respektabilan granični prijelaz, a u ono vrijeme bila je to šačica razbacanih kiosk kontejnera s jednom žaruljom javne rasvjete) i onda takav carinik uhvati šiljiti kurac na KUD Idijotima.

Sreo sam Vasiljevića jednom u gradu. Kad me vidio oborio je pogled. Dvije-tri godine kasnije vidio sam u Glasu Istre njegovu umrlicu. Bilo mi ga je žao.

CIJENA PONOSA

„Cijena ponosa“ bio je naš jedini album koji je imao odrađenu za naše prilike značajnu medijsku prezentaciju.

Odmah po izlasku albuma desetak dana proveo sam u Zagrebu gdje sam gostovao po medijima i prvi put u karijeri odrađivao temeljito raspoređena i isplanirana gostovanja po radijima i televizijama dajući usput intervjue tiskanim medijima.

Zanimljivo je kako su više ‘muda’ u našoj karijeri iskazivale žene nego muškarci. Tako je još od Subotice i trijumfa na tom festivalu naša vjerna prijateljica bila riječka novinarka, legendarna Slavica Mrkić-Modrić zvana Mrva.

Ona je uvijek bila uz nas, davala nam medijsku potporu i hrabro se odupirala cenzorskim škarama kojima smo bili izvrgnuti. Uz KUD Idijote stajala je od prvog do zadnjeg dana karijere i sve do dana kad smo se oprostili s Tustom bila je dio malog tima koji je stajao iza nas. Mrvu doživljavam kao rijetku vrijednost koju sam stekao baveći se muzikom.

Jedna od anegdota s već spomenutih medijskih promocija koje sam imao u Zagrebu bilo je gostovanje u nekoj emisiji državne televizije kojoj sam zbog značaja čak i zaboravio ime, znam samo da je urednica bila nekakva sirotica kojoj je dečko bio producent te emisije.
Iako smo tada već dobrano bili veterani domaćeg rocka, sjedio sam gotovo dva sata u nekom hodniku da dođem na red, a da me niti voditeljica niti bilo tko drugi išta pitao. Kako se bližio trenutak da jedan njihov gost koji se dva sata uživo kilavio na akustičnoj gitari promoviravši svoj prvi album napokon ‘svrši’, sve me više hvatao bijes što su me tretirali kao zadnje govno. Deveti album, kontaminirali smo pola Europe svirajući svakog vikenda, a ja nakon 15 godina staža čekam ‘naše’ dvije minute da najavim spot „Ja sjećam se“.

Kada se voditeljica napokon odlučila pitati o čemu ćemo to razgovarati, napominjući mi kako imamo tek tri minute za najavu, a dvije do uključenja uživo, smireno sam je pogledao i rekao:

– Pojma nemam o čemu ćete vi govoriti, ali ja ću tri minute pjevati „Hej Slaveni“.

Žena se naglo okrenula, ispustila mikrofon koji mi je s nekim klincem iz tehnike pokušala ugurati ispod majice i skroz se izbezumila.

Lik iz režije ju je svako toliko upozoravao koliko imamo do uključenja i na njoj se vidjelo da je u totalnom šoku.

– Pa jebiga, niste li me mogli ranije pitati o čemu ćemo pričati, znate li vi uopće ‘ko sam ja i zašto sam ovdje došao…? – upitao sam je.

– Gledajte, to nije moj posao, ja samo vodim emisiju… – odgovorila je.

Nisam znao da li da se smijem ili da plačem, ali sam nastavio:

– A ja sam ovdje da pjevam „Hej Slaveni“ i to uživo. Ajme, koja ću je legenda postati! Ionako svi znaju da nismo normalni!

Žena se nekako skamenjena uključila, odmrmljala par riječi, a ja sam uredno najavio izlazak ploče, najavio spot i izašao iz emisije.

Kasnije sam redatelju i ostalima poručio da ih „nabijem na kurac“ što se naravno nije svidjelo Saletu Dragašu, ali se nakon toga u Klubu Istrana opustio i zajebavao objašnjavajući mi kako je umirao od smijeha gledajući ih kako se u režiji državne televizije meškolje tih minutu i pol koliko sam iskoristio da najavim spot. „Cijena ponosa“, a kako drugačije nazvati tu situaciju.

Komentiraj