FELJTON: Kako se dogodio najveći rock festival u povijesti

Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Woodstock’ u kojem Michael Lang, organizator glazbenog festivala koji je okupio oko pola milijuna gledatelja, opisuje zadnji dan trodnevnog skupa u državi New York, u kolovozu 1969., koji je John Lennon nazvao ‘najvećim okupljanjem ljudi oko bilo kakve ideje, a da nije rat’

Nedjelja, 17. kolovoza 1969., 16:30, a prvi izvođači dana Joe Cocker and the Grease Band završili su svoj nastup. Dolazi oluja i bit će veselo. Ovakav vjetar nisam doživio još od tropske oluje koja je 1966. poharala Coconut Grove. Svi timovi jurcaju po pozornici kako bi ceradama i najlonom pokrili opremu prije nego što pljusne kiša. Nakon tri dana, potrošili smo kilometre najlona. Zaglušujuća grmljavina i siloviti bljeskovi munja možda su način na koji nam Priroda želi reći da može proizvesti veću buku od one koja dolazi s naše pozornice.

Neki momci s pozornice pokazuju na sada vidljive kabele koji su sve donedavno, dok se tlo nije pretvorilo u blato, bili ukopani, a sad vire van. Ovi kabeli provode struju ispod pozornice prema stupovima. Jedan od električara uvjeren je da im je izolacija toliko oštećena da se vide žice pod naponom. Chip kaže da će ih provjeriti, ali kaže da su tako pouzdani i da sumnja da bi ih koračanje po njima moglo oštetiti na bilo koji način. Riječ je o rudarskim kabelima, imaju bakreno kučište omotano gumom. Dok mi vijećamo, netko je počeo paničariti, zove u ured u zgradi telefonske centrale, pa sad paničari i Wesov kolega po sigurnosti, John Fabbri. Kaže da bismo trebali sve pogasiti i započinje rasprava između njega i Joela što je gore: neredi ili masovni strujni udar. Poručujem nekome da ih ponovno nazove i kaže da ćemo se pobrinuti da se ne dogodi nijedno. Kabeli su ispravni, ali struju za pozornicu ionako ne možemo koristiti tijekom oluje svejedno ćemo pogasiti sve na neko vrijeme.

Meni kiša ne smeta. Ali smeta 20-metarskim stupovima. Na njihovom vrhu su masivni reflektori, a svaki ima 50-ak kilograma. Ako se makar i jedan otkači, moglo bi biti pogubno. Vjetar puše nekih 60 kilometara na sat, stupovi se njišu što je zastrašujuć prizor, osobito jer su se klinci popeli na konstrukciju a još je tisuće njih u njihovom podnožju. Chip je poslao ljude na vrh svakog stupa da polegnu reflektore i čvrsto ih zavežu. Stupovi su dizajnirani tako da mogu izdržati snažne udare vjetra, ali ovo je sada na granici, osobito s dodatnom težinom klinaca koji su po njima. Moramo spustiti ljude i to bez da napravimo paniku. Vjetar je žestok kapi kiše pogađaju vas kao mokri meci i natapaju sve što mogu.

John Morris brzo je reagirao. Hvata se mikrofona i daje do znanja publici što ćemo napraviti i što se od njih očekuje. „Molimo vas, siđite sa stupova! I maknite se od njih! Raščistimo sve prije nego što netko strada! I ne skidajte pogled s tih stupova.“ Stoji sam na pozornici, svi glazbenici, timovi, slučajni promatrači već su potražili zaklon od kiše. Iako je mikrofon već pod naponom, John mora reći obavijest prije nego što se struja isključi.

Nakon dva dana najavljivanja i nespavanja, glas mu je puknuo. Gledam ga kako daje sve od sebe da bi ljudi bili sigurni. U ruci drži potencijalni gromobran, ali to ga ne brine. „Skupite se, ljudi izgleda da ćemo morati proći kroz ovo!“ Govori im da moramo ugasiti struju dok nevrijeme ne prođe, ali da smo tu, ne idemo nikamo, da su i oni jedni uz druge, te da ćemo se zajedničkim snagama izvući iz ovoga. Herojski trenutak za Johna.

Jutro je počelo pod vedrim nebom. Ljudi su se budili uz promukao glas Hugha Romneya: „Imamo u planu napraviti doručak u krevetu za 400 tisuća ljudi. Stiže dobra klopa i donijet ćemo vam je. Svi ćemo hraniti jedni druge.“

Stan i Hugh napravili su plan kako podijeliti na tisuće zdjelica s granolom na područje oko pozornice. Jer ondje je bilo ljudi koji nisu htjeli ostati bez svojih mjesta, pa danima nisu ništa jeli.

STAN GOLDSTEIN: Bilo je ljudi koji su sjedili točno ispred pozornice i nisu imali namjeru ustati se i otići po sendvič ili voće ili otići na WC, kako ne bi ostali bez svojih dragocjenih mjesta. Ukopali su se ondje i nisu se micali. Do njih bi došao neki reporter i pitao ih: „Kako ste?“, oni bi mu odgovorili: „Dobro smo.“ On bi ih pitao: „Koliko ste dugo ovdje?“, a oni bi mu odgovorili: „Sigurno dva dana.“ Pitanja su se nastavila: „Jeste li si uzeli nešto za jesti?“, kao i odgovori: „A nismo, gladni smo, stvarno smo gladni.“ I reporter bi bio u čudu: „Dva dana niste ništa pojeli?“, „Nismo, i baš smo gladni.“ I onda bi reporter napisao kako djeca ispred pozornice gladuju. A činjenica je da se nisu htjeli pomaknuti ni pet metara da bi nešto pojeli.

Hog Farmeri uzeli su kamion s otvorenim prtljažnim prostorom i u njega naslagali kante za smeće. Iznutra su ih obložili plastikom i sipali granolu. Kada su bili spremni, krenuli su probijati se kamionom kroz gužvu.

„Oprostite, molim vas, ide kamion molim vas, malo se pomaknite da kamion s hranom može proći.“

‘Od svih nas u bendu, jedino ja tog dana nisam uzeo LSD. I na neki mi je način žao zbog toga, barem malo’, prisjetio se Woodstocka Joe Cocker kojega je pratio Grease Band

STAN GOLDSTEIN: Razgovarao sam s koncesionarima koji su potrošili sve svoje zalihe hrane i zamolio ih da nam pomognu odnijeti sve svoje nepotrošene zalihe plastičnih tanjura i čaša do besplatne kuhinje. Dobili smo oko 150 tisuća plastičnog pribora kao donaciju koncesionara.

Food For Love imali su danas dva štanda manje nego prethodnih dana. Klinci i pripadnici Motherfuckersa, bijesni zbog dugih redova i visokih cijena, zapalili su ih u subotu navečer. Hog Farmeri su pokušali smiriti situaciju i zahvaljujući njima, izgorjela su samo dva štanda. U nedjelju ujutro, tijekom svog govora, Hugh je čak i klince koji su ih zapalili zamolio za pomoć: „Ima ovdje jedan tip prodaje hamburgere kojem je sinoć izgorio štand. Ostalo mu je još nešto klope i svi vi koji još uvijek vjerujete da kapitalizam nije tako loš, možete mu pomoći i kupiti koji hamburger.“

Do nedjelje, Woodstock je već bio stil života. Naviknete se viđati stvari koje viđate, čak vam i lica u tom mnoštvu postanu nekako poznata. Kao da su ljudi u kvartu u kojem odrastate. Mozak vam se nakon nekog vremena navikne na sve.

Svi su se već smjestili, a mi smo se bez većih problema nosili s većinom poteškoća nedostatak hrane i sanitarni uvjeti bili su gotovo pod kontrolom. Rutinski smo slali ljude da poprave cijevi kako bi voda i dalje tekla a dokučili smo i kako možemo, prema potrebi, ući i izići s kamionima na festival.

Aktivnosti u nedjelju započele su totalno falš izvedbom budnice na trubi.

Vrhunac jutra bio je dolazak Maxa Yasgura. Nekoliko sam puta tijekom vikenda odlazio do njega, bio je u gadnim zdravstvenim problemima, mučili su ga napadi angine. Kada smo ga primijetili u backstageu, i Mel i ja pomislili smo „stižu problemi“, ali čim smo vidjeli njegov široki osmijeh na umornom licu, znali smo da je sve u redu.

MIRIAM YASGUR: Otišao je vidjeti što se događa. Htio im je zahvaliti i dati im do znanja da cijeni kako se ponašaju. Vratio se i rekao: „Ne možeš ni zamisliti kako sve izgleda s pozornice!“

Zamolio sam Maxa da se popne na pozornicu i kaže riječ-dvije okupljenima. Voljeli bi upoznati čovjeka koji im je dao ovo zemljište na kojem provode jedan predivan vikend. U početku je oklijevao, ali nije ga trebalo dugo nagovarati. Chip ga je otpratio do mikrofona i Max se obratio publici: „Ja sam farmer…“, a njegove su riječi dočekane s gromoglasnim odobravanjem. „Ne znam pričati pred dvadesetero ljudi, a kamoli pred ovolikom gomilom.“ Nastavio je jasno i polako, gledajući kroz naočale masu koja se protezala dokle god vam pogled seže. „Ovo je najveći broj ljudi koji se okupio na jednom mjestu, ali mislim da ste svi vi svijetu dokazali jednu stvar: da pola milijuna klinaca može biti skupa i imati tri dana zabave i glazbe i ništa drugo osim zabave i glazbe. I Bog vas blagoslovio zbog toga!“

Bilo je dirljivo vidjeti Maxa i kako su ga svladale emocije. Dok sam gledao kako se obraća ovom povijesnom skupu, nisam mogao ne razmišljati o čudesnom tijeku događaja koji nas je doveo do ovog trenutka.

‘Prišao mi je Pete Townshend iz The Who i rekao: ‘Nemoj jesti ništa što nije zatvoreno i zapečaćeno, u svemu je droga. Jučer sam završio na tripu i stvarno je, ali stvarno sumnjivo’, prisjetio se Woodstocka Leo Lyons iz sastava Ten Years After

Max je bio uz nas cijelo vrijeme. Kada je saznao da neki ljudi pune boce vodom iz slavine i prodaju ih onima koji dolaze na festival, na svoj je štagalj objesio golemi znak BESPLATNA VODA. Dijelio je vodu, mlijeko, sir, maslac a svog je rođaka zamolio da uz to dijeli i kruh. Njegova kći, medicinska sestra, volontirala je u našim bolničkim šatorima, a njegov sin Sam pomagao je oko usmjeravanja prometa. „Ako želimo zatvoriti taj generacijski jaz“, rekao je jednom reporteru, „mi stariji moramo napraviti više nego što smo dosad.“

Došlo je vrijeme za svirke. Na pozornicu se oko 14 sati popeo Joe Cocker. Još jedan anonimac koji će postati zvijezda. Pratio ga je The Grease Band, a publika je ostala zapanjena njegovim vokalnim sposobnostima i unikatnim scenskim pokretima. Može se reći da je Joe Cocker tog dana izmislio „zračnu gitaru“ ili je barem popularizirao. The Grease Band nastupili su opušteno otvorivši set s blues jamom bez Cockera, a kada se on pojavio prebacili su se na svoj repertoar. Joe je izveo pregršt obrada i svaku od njih učinio je svojom: Dear Landlord, Feelin’ Alright, Just Like a Woman, I Don’t Need No Doctor, I Shall Be Released. Pjesmu Let’s Go Get Stoned Ashforda i Simpsona pretvorio je u himnu, improvizirajući tekst o svom boravku u New Yorku. Za veliko finale, ostavio je pjesmu po kojoj će postati najprepoznatljiviji, With a Little Help from My Friends. Pjesma je savršeno opisivala ovaj vikend i svi su to znali. Njegova ekspresivna izvedba pretvorila je pjesmu Beatlesa u pjesmu Joea Cockera. I taman kada su završili, nebo se zacrnilo i otvorila su se vrata Pakla.

JOE COCKER: Od svih nas u bendu, jedino ja tog dana nisam uzeo LSD. I na neki mi je način žao zbog toga, barem malo… Mislio sam da se nismo dopali ekipi kojoj smo svirali, sve dok nismo došli do Let’s Go Get Stoned; mnogi su tada ustali jer su već bili na drogama. Kada smo počeli s With a Little Help from My Friends, i kako smo se bližili kraju pjesme, osjetio sam da smo uhvatili tu neku masovnu svijest. I odjednom sam shvatio da smo im dobri. Bio mi je to snažan osjećaj. A onda ga je netko razbio viknuvši: „Joe, pogledaj iza sebe!“ I vidio sam tamne oblake kako se približavaju. Pomislio sam: „Bože, jesmo li mi to prizvali?“

Dvadeset minuta nakon što smo isključili struju, najgore od oluje je prošlo. Ali kiša je i dalje pljuštala i nastupi još uvijek nisu dolazili u obzir. Pripremio sam iznenađenje za publiku. Artie i ja stajali smo na pozornici, iznad nas je preletio avion, a tisuće je cvjetova počelo padati s neba.

‘Vi ste svijetu dokazali jednu stvar: da pola milijuna klinaca može biti skupa i imati tri dana zabave i glazbe i ništa drugo osim zabave i glazbe’, rekao je Max Yasgur

BILL WARD: Još je uvijek bilo oblačno i mračno, ali više nije kišilo. Maleni je avion preletio iznad nas i s neba je počelo padati cvijeće. Tisuće je ljudi stajalo ondje i gledalo prema nebu. Samo su stajali razjapljenih usta. Bili su mokri, blata je bilo posvuda, a oni su se iz zabave klizali po njemu. Postojao je jedan brdoviti pašnjak, neki bi ostali u odjeći, neki bi je skinuli, zatrčali bi se, bacili na dupe i, kao da su na toboganu, spuštali se po blatu do podnožja.

GREIL MARCUS: Klinci su vikali: „Jebeš kišu, jebeš kišu,“ ali ona je, ustvari, bila samo još jedna prilika za novu vrstu zabave. Čudnim spletom okolnosti, naši su se moderni sveci pojavili niotkuda. Ispred podija, jedan crni i jedan bijeli dječak poskidali su odjeću i počeli plesati na kiši, u blatu, vrteći se u krug koji je postajao sve veći i veći kako im se sve više ljudi pridruživalo.

Moonfire, ljubazni vještac, propovijedao je maloj skupini koja se sklonila od kiše ispod pozornice. Visok čovjek, crveno-smeđe kose i svjetlucavih očiju, bosonog i gol ispod halje, na festival je došao sa svojom ljubavnicom, ovcom… U kutu su stajale njegove stvari, a iznad njih ljudska lubanja na kolcu s natpisom: NEMOJTE JESTI ŽIVOTINJE / VOLITE IH… Albert Grossman, potpuno mokre kose, stajao je sa strane i Moonfire je došetao do njega kako bi ga blagoslovio. Grossman je prihvatio igru. Kiša je donosila pravo vrijeme za upoznavanje novih ljudi.

Ten Years After stigli su u ranim jutarnjim satima i trebali su nastupiti nakon Joea Cockera, kojeg su poznavali iz Engleske. Pozornica je još uvijek bila mokra i bio sam spreman odgoditi njihov nastup dok se ne malo ne osuši i dok ne bude sigurno uključiti struju. Ali Country Joe and the Fish uvjeravali su me da mogu nastupiti akustično, bez struje. Kiša nam je poremetila raspored, kasnili smo, i trebat će nam dosta vremena da očistimo pozornicu od vode. Momci na pozornici pokušali su obeshrabriti bend govoreći im da je još uvijek preopasno uključiti struju, te postaviti pojačala i mikrofone. Ali Joe McDonald i Barry Melton nisu htjeli ni čuti. Rekli su da njima struja ne treba, svirat će „na suho“, bez mikrofona i pojačala. Imaju ukulele, perkusije i bubnjeve.

JOYCE MITCHELL: Pojavio se Country Joe i rekao: „Dosta je bilo. Klinci su vani na kiši, u blatu i svirat ćemo im.“ I to su i napravili. Za mene je bio najveća faca. Ne mogu ni opisati koliko me impresionirao s time što je napravio.

COUNTRY JOE McDONALD: Kada je isključena struja, klinci su se počeli dosađivati. Svirali smo na mnogim prosvjedima i znali smo da će akustična svirka izazvati barem nekakvu reakciju. Lupali smo po loncima i tavama, uz malo agitprop bubnjanja. Skandirali smo: „Nećemo kišu!“, svirali cowbell, a publika nam se pridružila. Onda nam je sinulo da bismo im mogli podijeliti nešto za popiti. Plan je bio dobar, ali Barry Melton, lead gitara Fisha, donio je dva sanduka s aluminijskim limenkama piva, počeo ih bacati u publiku i, naravno, one su ih pogađale u glavu. Pa je onda publika počela gađati nas.

GREIL MARCUS: The Fish su svirali, a Joe se smiješio. Podsjetili su me na hrabre kauboje-klaunove koji na rodeu odvlače pažnju biku ako je jahač ozlijeđen ili ga bik želi pregaziti.

COUNTRY JOE McDONALD: Osjećao sam se kao da sam kod kuće, sloboda je bila nevjerojatna. Te 1969. nije bilo posve sigurno biti pripadnik kontrakulture. Ljudi nas nisu voljeli, mogli ste dobiti batina ili završiti u zatvoru samo zato što ste bili rocker ili hippie. I zato je bilo osvježavajuće nalaziti se u okruženju koje će netko uništiti samo zato što je dio kontrakulture. I postalo mi je posve jasno da je ovo sada naš teren.

Uz one limenke piva, Barry i bend u publiku su bacali i voće, te boce šampanjca. Napokon, negdje oko 18:30, ponovno je zasjalo Sunce i uključili smo struju. Dio ljudi je otišao, ali one koji su ostali, oluja kao da ih je osnažila. Ovaj put „uštekani“ The Fish započeli su svoj regularni set, repriziravši Rock and Soul Music. Kada su završili, već je bio sumrak. Ten Years After već su bili na pozornici i čekali da im postavimo opremu. Njihov gitarist i pjevač Alvin Lee bio je nestrpljiv i nije mogao dočekati da zasvira.

Za veliko finale, Joe Cocker je ostavio pjesmu po kojoj će postati najprepoznatljiviji, ‘With a Little Help from My Friends’. Pjesma je savršeno opisivala povijesni vikend na Woodstocku i svi su to znali

LEO LYONS (Ten Years After): Došli smo u šest ujutro, ravno s koncerta u St. Louisu u Missouriju. Nisam ništa jeo. Došao sam ovdje, prišao mi je Pete Townshend i rekao: „Nemoj jesti ništa što nije zatvoreno i zapečaćeno, u svemu je droga. Jučer sam završio na tripu i stvarno je, ali stvarno sumnjivo.“ Trebali smo nastupiti čim je stala kiša, ali onda su ispred nas uletjeli Country Joe and the Fish, pa smo morali čekati. I baš zbog tog čekanja smo bili nestrpljivi popeti se na pozornicu, odsvirati svoje i ići kući. Imali smo problema s uštimavanjem morali smo stati nakon prve pjesme i ponovno se uštimavati, ali publika je bila sjajna.

Oko 20 sati, Alvin Lee otvorio je set s blueserskom Spoonful nakon koje je uslijedila poduža Good Morning Little Schoolgirl. Bend je svoj nastup završio nakon dva sat, i to s dugačkom improvizacijom I’m Going Home, koja je referirala na par prvih rock’n’roll pjesama i pokazala koliko je Alvin Lee dobar gitarist. Napustio je pozornicu noseći lubenicu koju mu je netko dodao u prolazu.

Iron Butterfly trebali su nastupiti u nedjelju, no John Morris rekao mi je da ga je nazvao njihov menadžer i u zadnji tren tražio da ih u New Yorku pokupi helikopter. Menadžer je očigledno imao nezgodan stav, a mi smo bili u problemima do vrata. Pa sam rekao Johnu da mu poruči da može zaboraviti na to, da imamo važnijih stvari o kojima trebamo voditi računa.

LEE DORMAN (Iron Butterfly): Dva-tri puta smo odlazili iz hotela do obližnjeg helidroma na Trideset i trećoj ulici. Ali helikopter se nikada nije pojavio. Valjda su imali važnija posla, poput podjele obroka. Mada bi bilo sjajno da smo ondje odsvirali In-A-Gadda-Da-Vida. Idući su bili The Band. I veselio sam se njihovom nastupu. Rick Danko i Richard Manuel bili su mi prijatelji. Rick je došao ranije, a ostali su mu se pridružili taman prije nego što je počelo nevrijeme. Bili su pod dojmom i mislim da su bili dosta nervozni, jer zvuk nije bio posve savršen. Bili su izbirljivi po pitanju produkcije, a ovo će – po njihovim standardima – biti poprilično traljavo. Ali festival se održavao blizu njihovog doma, tako da im ovaj nastup nije predstavljao veliki napor.

ROBBIE ROBERTSON: Stvorio se prostor gdje su se susretale različite sk- upine ljudi – umjetnici, menadžeri, diskografi, bilo tko – sva ta lica iz Fellinijevih filmova, izgledalo je poput ciganske karavane, šaroliko.

Gomila glazbenika okupila se na pozornici kako bi pogledala njihov nas- tup i pažljivo su pratili čim su otvorili sa živom Chest Fever. Levon, Rick i Richard izmjenjivali su se na pjevačkim dužnostima dok su svirali pjesme s albuma Music from Big Pink: Tears of Rage, This Wheel’s on Fire, The Weight. Neke pjesme koje su izveli neće se pojaviti na albumima još nekoliko go- dina. Meni su zvučali fantastično, ali kako su bili vješti glazbenici i više i za sebe nego za publiku, nisu se baš uspjeli povezati s publikom.

Komentiraj