Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Start-up nacija’ u kojem Saul Singer i Dan Senor objašnjavaju kako Izrael, država s nešto više od sedam milijuna stanovnika i okružena neprijateljima, stvara više start-up tvrtki od većih i stabilnijih država koje nisu u ratu

Dok smo čekali u jednom od predvorja Predsjedničke kuće, nismo bili sigurni koliko ćemo vremena dobiti za naš razgovor s predsjednikom Shimonom Peresom. U osamdesetpetoj godini, Peres je posljednji pripadnik generacije utemeljitelja koji obavlja neku visoku dužnost. Svoju karijeru započeo je kao dvadesetpetogodišnji stalni pratitelj Davida Ben-Guriona i nastavio je obavljajući gotovo svaku ministarsku dužnost, uključujući i dva premijerska mandata. Uz to, dobitnik je i Nobelove nagrade.

Jedan je od najomiljenijih Izraelaca u inozemstvu. Kod kuće je njegova reputacija nešto kontroverznija. Peres je poznat ponajprije kao tvorac ugovora iz Osla iz 1993. godine, pokrenutih slavnim rukovanjem Yitzaka Rabina i Jasera Arafata u prisutnosti Billa Clintona na tratini ispred Bijele kuće, što je za mnoge Izraelce simboliziralo lažne nade, terorizam i rat.

Gotovo je nemoguće pretjerati u prikazu Peresove uloge u izraelskoj vanjskoj politici, ali to nije ono zbog čega smo prije svega bili zainteresirani da s njim razgovaramo.

Naime, mnogo manje se zna o njegovoj, podjednako važnoj ulozi povremenog poduzetnika jedinstvene vrste – o ulozi utemeljitelja industrija. U biznisu nije proveo nijedan dan svoga života. Ustvari, rekao nam je da ni on ni Ben-Gurion nisu imali pojma o ekonomiji. No Peresov pristup upravljanju bio je pristup poduzetnika koji pokreće start-up tvrtku.

Peres je odrastao u kibucu prije osnivanja države. Nije samo socijalna i ekonomska struktura ovog izraelskog izuma bila inovativna; sami načini njezina održavanja predstavljali su značajan otklon od uobičajenog. „Poljoprivreda je revolucionarnija od industrije“, naglasio nam je Peres čim smo se smjestili u njegovom uredu prepunom knjiga, okruženi sjećanjima na Ben-Guriona i svjetske lidere.

„U dvadeset i pet godina Izrael je uvećao svoj poljoprivredni prinos sedamnaest puta. To je nevjerojatno“, rekao nam je. Ljudi to ne shvaćaju, ali poljoprivreda se sastoji od „devedeset i pet posto znanosti i pet posto rada“.

Činilo se da Peres vidi tehnologiju posvuda i mnogo prije nego što su Izraelci počeli razmišljati u tim okvirima. To je možda bio i jedan od razloga zašto je Ben-Gurion tako snažno podupirao Peresa; „Starac“ je također bio fasciniran tehnologijom, rekao nam je. „Ben-Gurion je smatrao da je budućnost u znanosti. Uvijek bi govorio da u vojsci nije dovoljno da budete u skladu s vremenom današnjice, već sutrašnjice“, prisjetio se Peres.

Tako su Ben-Gurion i Peres postali nerazdvojan tehnološki dvojac. Peres i američki hvalisavac Al Schwimmer započeli su sanjariti o zrakoplovnoj industriji dok su letjeli iznad Artika 1951. godine. No nakon što su se vratili u Izrael, suočili su se sa snažnim protivljenjem.

„Pa mi nismo u stanju napraviti ni bicikle“, govorili bi ministri Peresu u danima kada je nastajuća industrija bicikala doživljavala slom, izbjeglice se u velikom broju doseljavale u državu, a osnovne životne namirnice nabavljale na kupone. No uz podršku Ben-Guriona, Peres je uspio pobjediti.

I sljedeća Peresova ideja o pokretanju nuklearne industrije bila je dočekana na sličan način. Smatralo se da je to previše ambiciozno, što su tvrdili i izraelski stručnjaci s tog područja. Ministar financija, koji je smatrao da se izraelsko gospodarstvo treba usmjeriti na izvoz tekstila, Peresu je tada rekao: „Dobro je da ste došli k meni. Pobrinut ću se da ne dobijete ni novčić“.

No s tipičnim neuvažavanjem pravila, Ben-Gurion i Peres nekako su uspjeli pronaći sredstva za taj projekt izvan državnog proračuna, a Peres je zaobišao poznate znanstvenike i okrenuo se studentima s Techniona od kojih je nekolicinu uputio u Francusku radi obuke.

Peres u biznisu nije proveo nijedan dan svoga života. Rekao nam je da ni on ni Ben-Gurion nisu imali pojma o ekonomiji. No Peresov pristup upravljanju bio je pristup poduzetnika koji pokreće start-up tvrtku

Rezultat je bio nuklearni reaktor u blizini Dimona, koji je bez ikakvih nezgoda postao operativan početkom 1960-ih i Izrael pretvorio u nuklearnu silu.

S početkom 2005. godine Izrael je bio deseti na popisu najvećih proizvođača nuklearnih patenata u svijetu.

Ali Peres se tu nije zaustavio. Kao zamjenik ministra obrane neprestano je odvajao novac za istraživanje i razvoj, uz negodovanje vojnih lidera, koji su, vjerojatno s punim pravom, bili više zabrinuti kroničnom nestašicom oružja, obuke i ljudstva.

Danas Izrael predvodi u postotku BDP-a koji se izdvaja za istraživanje i razvoj, stvarajući istovremeno tehnološku prednost koja je presudna za nacionalnu sigurnost i civilni tehnološki sektor koji je glavni pokretač gospodarstva. Ključan je, dakako, način na koji je poduzetnost u izgradnji države, što je otjelovljena u Peresu, pretvorena u nacionalne uvjete za poduzetništvo.

Ta transformacija nije bila jednostavna, planirana ili očekivana. Dogodila se kasnije nego što je to Izrael želio – postoji „izgubljeno desetljeće“ niskog gospodarskog rasta i hiperinflacije između faze osnivanja države s visokom stopom gospodarskog rasta i sadašnje faze razvijene tehnologije. No ipak se dogodila, i postoje niti što povezuju eru utemeljitelja države u kojoj su se isušivale močvare i uzgajale naranče s današnjom erom start-up tvrtki i dizajniranja čipova. Današnji poduzetnici osjećaju trzanje tih niti. I dok je sredina u kojoj su djelovali utemeljitelji države bila socijalistička i nije odobravala profit, danas „postoji legitiman način da stvorite profit jer ste nešto izumili“ kaže Erel Margalit, jedan od najboljih izraelskih poduzetnika.

„Niste isključivo trgovac robama i niste isključivo osoba koja financira. Činite nešto za čovječanstvo. Otkrivate nove lijekove ili nove čipove. Osjećate se kao falah [„farmer“ na hebrejskom], farmer razvijene tehnologije. Opušteni ste. Okruženi ste svojim drugovima iz vojne jedinice.

Razgovarate o svakodnevnom životu – i ne nužno o tome koliko ćete novaca zaraditi, iako se radi i o tome“.

Za Margalita inovacija i tehnologija predstavljaju verziju dvadeset i prvog stoljeća kojom se ponovno vraćamo na zemlju.

„Priča novih pionira, novih cionista je priča o kreiranju stvari“, kaže Margalit.

Doista, ono što sadašnju izraelsku mješavinu čini toliko moćnom jest to što je ona pomiješala patriotizam i nastojanja osnivača države koji su neprestano bili svjesni oskudice i nužnosti s radoznalošću i nemirom koji imaju duboke korijene u izraelskoj i židovskoj prošlosti.

„Najveći povijesni doprinos židovskog naroda jest nezadovoljstvo. To nije dobro za politiku, ali je dobro za znanost“, objasnio je Peres.

„Cijelo vrijeme želite mijenjati i promijenite“, kaže Peres govoreći o židovskim i izraelskim okolnostima. Podsjećajući nas na riječi koje smo čuli od gotovo svih časnika Izraelskih obrambenih snaga s kojima smo razgovarali, Peres nastavlja: „Svaka tehnologija koja je iz Amerike došla u Izrael, stigla je u vojsku i bila je promijenjena u pet minuta“. No isto se to događa i izvan Izraelskih obrambenih snaga – neumorna potreba da se razmišlja, izaziva i pronalaze nova rješenja.

Tu temu može se pratiti sve do same ideje osnivanja Izraela.

Utemeljitelji moderne države – ili nacionalni poduzetnici – stvarali su ono što bi se moglo nazvati prvom „start-up“ državom u povijesti.

Dakako i mnogi drugi narodi počimali su ni od čega, zamahom pera odlazećih kolonijalnih sila. Na primjer, susjedni Jordan stvoren je 1921. godine odlukom Winstona Churchilla da hašemitskom plemenu preda kraljevstvo.

Druge države, poput Sjedinjenih Američkih Država, bile su proizvod doista pravog poduzetničkog ili revolucionarnog procesa, prije nego nacionalnog stapanja koje se stoljećima polako odvijalo, kao u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj. No nijedna nije rezultat sličnih svjesnih nastojanja da se ni od čega stvori suvremena reinkarnacija drevne nacije-države.

Naravno, dio suvremenih država može ući u trag svojeg nasljeđa sve do davnih carstava: Italija do Rimljana, Grci do Grka, a Kina i Indija do naroda koji su na tim prostorima živjeli tisućama godina. Ali, u svim tim drugim slučajevima, nastavljale su se izvorne niti zajedništva kroz neprekinut lanac od drevnih generacija pa sve do danas, ne gubivši nikada potpunu kontrolu nad svojim teritorijem ili su drevni narodi jednostavno nestajali da se nikada o njima nije ponovno čulo.

Jedino su izraelski osnivači imali tu smjelost da pokušaju pokrenuti prvoklasnu modernu državu na području s kojeg su njihovi davni preci prognani prije dvije tisuće godina.

Dakle, što je odgovor na središnje pitanje ove knjige: što Izrael čini toliko inovativnim i poduzetnim? Najočitije objašnjenje nalazi se u onoj vrsti klasičnog klastera koji zastupa Michael Porter, profesor sa Sveučilišta Harvard, klastera koji je utjelovljen u Silikonskoj dolini, a kojeg je Dubai pokušao stvoriti.

On se sastoji od čvrste povezanosti velikih sveučilišta, ogromnih kompanija, start-up tvrtki i ekosustava koji ih okružuje – uključujući sve ono što dobavljači, rezervoar talentiranih inženjera i rizični kapital mogu dati.

Dio vidljivijeg dijela u ovom klasteru jest vojska sa svojom ulogom financijskog održavanja fondova za istraživanje i razvoj najsuvremenijih sustava i elitnih tehnoloških postrojbi, te prelijevanje tih sveobuhvatnih investicija u tehnologiju i u ljudske resurse, na civilno gospodarstvo. No, taj izvanjski sloj ne objašnjava u potpunosti izraelski Uspjeh. Singapur ima razvijen obrazovni sustav. Južna Koreja ima obveznu vojnu službu i suočena je s ogromnom sigurnosnom prijetnjom cijelo vrijeme svojeg postojanja.

Finska, Švedska, Danska i Irska razmjerno su male države s naprednom tehnologijom i izvrsnom infrastrukturom; proizvele su mnogo patenata i ostvarile snažan gospodarski rast. Dio tih država ubrzano se razvijao dulje nego što Izrael postoji i imaju visok životni standard, ali nijedna među njima nije stvorila ni približan broj start-up tvrtki ili privukla podjednako visoke razine investicija rizičnog kapitala.

Antti Vilpponen finski je poduzetnik koji je pomogao pri osnivanju „start-up pokreta“ nazvanog ArcticStartup. Finska je domovina Nokije, proizvođača mobilnih telefona i jedne od najvećih tehnoloških kompanija na svijetu.

Izraelci su se često okretali prema Finskoj i pitali: „Gdje je naša Nokia?“ Željeli su znati zašto Izrael nije stvorio toliko veliku i uspješnu tehnološku kompaniju. No, kada smo Vilpponenu postavili pitanje o start-up sceni u Finskoj sa žaljenjem nam je rekao: „Finci su proizveli mnogo tehnoloških patenata, ali to nismo uspjeli pretvoriti u kapital u obliku start-up tvrtki.

U Finskoj inicijalno investiranje u start-up tvrtke iznosi oko 300.000 eura, dok je u Izraelu ono gotovo deset puta veće. Izrael stvara i deset puta više start-up tvrtki od Finske, a pokretanje tih start-up tvrtki je jednostavnije i brže. Siguran sam da ćemo ostvariti značajan rast, ali zasada smo iza Izraela i Sjedinjenih Američkih Država u razvijanju start-up kulture.“

I dok su Izraelci zabrinuti velikim brojem pokrenutih start-up tvrtki, Vilpponen ih smatra svojevrsnim bogatstvom. Jasno je da Izrael posjeduje nešto čemu teže druge države – čak i one za koje se smatra da se nalaze u prvim redovima globalne konkurentnosti.

U Finskoj, domovini Nokije, inicijalno investiranje u start-upove iznosi oko 300.000 eura, dok je u Izraelu ono gotovo deset puta veće. Izrael stvara i deset puta više start-upova od Finske

Uz dodatak institucionalnih elemenata time se stvaraju klasteri – koje Finska, Singapur i Južna Koreja već posjeduju – no u tim drugim državama nedostaje kultura čija je okosnica nastala na bogatoj mješavini agresivnosti i orijentacije na timski rad, na izolaciji i povezanosti, na tome da ste mali, a želite biti veliki. Kvantificiranje tog skrivenog, kulturološkog dijela ekonomije uopće nije jednostavno, ali je nekoliko profesora svojim komparativnim istraživanjem pedeset i tri države ipak u tome djelomično uspjelo. U istraživanju se nastojalo kategorizirati države u skladu s tri parametra koja utječu na radno mjesto: je li ono više hijerarhijsko ili egalitarno, samosvjesno ili odgojno, individualno ili kolektivno?

Istraživanje je otkrilo da u Izraelu postoji neobična kombinacija kulturnih obilježja. Moglo se očekivati da će država kao što je Izrael, u kojoj se ljudi smatraju individualistima, sukladno tome biti manje odgojna. Moglo se očekivati da se osobne ambicije sukobljavaju s timskim radom. A moglo se pretpostaviti i to da je društvo koje pokreću takva obilježja više hijerarhijsko.

Ustvari, Izrael se našao u vrhu po egalitarizmu, spremnosti na razvoj i individualizmu. Ako su Izraelci kompetitivni i agresivni, kako onda mogu prihvaćati da ih se „odgaja“? Ako su toliko veliki individualisti kako se to onda uklapa s nedostatkom hijerarhije i „ravnomjernošću“?

U Izraelu naizgled kontradiktorna obilježja da se istovremeno bude energičan i „ravnodušan“, ambiciozan i kolektivan imaju smisla kada prođete kroz iskustvo kroz koje u vojsci prolaze mnogi Izraelci. Oni ondje shvate da svoj zadatak moraju dovršiti, a jedini način na koji to mogu učiniti jest da djeluju kao tim.

Bojni poklik glasi: „Poslije mene“; nema liderstva bez osobnog primjera i bez inspiriranja vašeg tima da zajedno djeluje i skupa s vama. Nitko ne smije biti ostavljen. Uz minimalne upute s vrha od vas se očekuje da improvizirate, čak i kada to znači kršenje nekih pravila. Ako ste mlađi časnik, svoje nadređene zvat ćete njihovim imenima, a ako ih vidite da nešto ne rade kako treba, to ćete im i reći. Ako se u srednjoj školi istaknete svojim liderskim vještinama, brojem osvojenih bodova na testovima iz prirodnih znanosti, ili oboje, zgrabit će vas neka od elitnih postrojbi Izraelskih obrambenih snaga koja će u kratkom vremenu proširiti vaše vještine intenzivnom obukom i iskustvom u rješavanju krajnje izazovno postavljenih zadataka.

Na bojišnici, ovlastit će vas zapovjedništvom nad desecima ljudi i opremom vrijednom milijuna dolara i očekivati da u djeliću sekunde donosite odluke koje se tiču života i smrti.

U elitnim tehnološkim postrojbama bit ćete ovlašteni da rukovodite najsuvremenijim sustavima, što će vam dati iskustvo koje netko drugi dvostruko stariji od vas u privatnom sektorune može dobiti.

A kada dovršite svoju vojnu službu i imate pravu ideju, sve što će vam trebati da pokrenete start-up tvrtku bit će na dohvat telefonskog poziva. Svi poznaju nekoga u njegovoj ili njezinoj obitelji, na sveučilištu, ili u redovima vojske tko je poduzetnik ili razumije kako pomoći. Svatko je dostupan mobilnim telefonom ili elektroničkom poštom. Prihvatljivo je nazvati neznanca, iako takvih skoro pa i nema; gotovo svatko može pronaći neku povezanost s osobom koju treba kontaktirati da bi pokrenuo posao. Kao što je rekao Yossi Vardi: „Svatko poznaje svakoga“