FELJTON: Kako je Roosevelt New Dealom uveo Ameriku u socijaldemokraciju

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kapital i ideologija’ u kojem Thomas Piketty, autor bestselera ‘Kapital u 21. stoljeću’, piše o raznolikosti europskih socijaldemokratskih društava i onoga u SAD-u pokrenutog programom Franklina D. Roosevelta

Proučili smo kako su se posjednička društva, koja su uoči I. svjetskog rata izgledala tako uspješna i neoboriva, urušila između 1914. i 1945., i to do te mjere da su nominalno kapitalističke zemlje između 1950. i 1980. postale socijaldemokratskima, uz različite mješavine nacionalizacije, javnog obrazovnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava te progresivnog poreza na najviše dohotke i nasljedstva. Ipak će socijaldemokratska društva, unatoč neospornom uspjehu, između 1980. i 1990. doživjeti izvjestan zamor. Nisu se, naime, znala suočiti s porastom nejednakosti koji se otada počeo posvuda razvijati.

U ovom ćemo se poglavlju pozabaviti razlozima tog neuspjeha. Kao prvo, pokušaji da se uspostave novi oblici podjele moći i društvenog vlasništva nad poduzećima dugo su ostali skučeni na mali broj zemalja (posebno Njemačku i Švedsku) te nikad nisu bili doista istraženi koliko su mogli biti, iako oni daju najbolje odgovore na problem nadilaženja privatnog vlasništva i kapitalizma. Nadalje, socijaldemokracija nije znala djelotvorno odgovoriti na duboku potrebu za ravnopravnim pristupom obrazovanju i znanju, posebno pri prijelazu s osnovnog i srednjeg na visoko obrazovanje. Na kraju ćemo analizirati granice utjecaja socijaldemokracije na porez, posebno progresivni porez na imovinu. Ali socijaldemokracija nije uspjela izgraditi nove federalne, transnacionalne oblike podjele suvereniteta te socijalne i fiskalne pravde. Naime, žestoko trgovinsko natjecanje među državama u okviru globalizacije, gdje su ugovori o slobodnoj razmjeni i slobodnom kolanju kapitala jedina regulacija (kojima socijaldemokrati nisu znali predložiti alternativu ili na kojima su čak surađivali), početkom XXI. stoljeća uvelike ugrožava fiskalnu suglasnost i društveni ugovor na kojem se u XX. stoljeću gradila socijaldemokratska država.

O raznolikosti europskih socijaldemokratskih društava

U razdoblju 1950. – 1980., koje je bilo zlatno doba socijaldemokracije, nejednakosti u dohocima stabilizirale su se na znatno nižoj razini nego u drugim povijesnim razdobljima, kako u SAD-u, tako i u Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Japanu i gotovo svim europskim i izvaneuropskim zemljama za koje su nam dostupni podaci. Tu manju neravnopravnost dijelom zahvaljujemo ratnim razaranjima koja su više osiromašila one koji su imali mnogo nego one koji nisu imali ništa. Ali ona se ponajviše objašnjava ukupnim fiskalnim i socijalnim politikama koje su omogućile da se društva strukturiraju ravnopravnije i uspješnije od svih prethodnih i koja možemo općenito nazvati „socijaldemokratskim društvima”.

Najprije precizirajmo da pojmove „socijaldemokratsko društvo” i „socijaldemokracija”, o kojima ovdje govorimo, moramo shvatiti u relativno širokom smislu kako bismo opisali skup političkih praksi i institucija kojima je cilj dati čvrsti društveni okvir sustavu privatnog vlasništva i kapitalizmu kakav se ostvario u velikom broju nekomunističkih europskih i izvaneuropskih zemalja u XX. stoljeću, bilo da se za ta iskustva eksplicitno koristio naziv „socijaldemokratski” ili nije. Strogo uzevši, samo u Švedskoj postoji stranka koja je službeno socijaldemokratska, SAP (Socijaldemokratska radnička stranka Švedske), a bila je gotovo neprekidno na vlasti od početka 1930-ih do 2000.-2010. (smjenjujući se sa strankama nazvanima „građanskim” nakon švedske bankarske krize 1991. – 1992., o kojoj ćemo još govoriti). Riječ je o zemlji koja je u pravom smislu socijaldemokratska i u kojoj je taj povijesni oblik mogao biti najpotpunije iskušan. Slučaj je utoliko zanimljiviji što je Švedska sve do reformi 1910. – 1911. bila posve neegalitarno, cenzusno i posjedničko društvo s nečuvenom koncentracijom prava glasa unutar malog sloja posjednika. Riječ je također o zemlji koja je uvela najvišu razinu fiskalnih nameta i socijalnih davanja u razdoblju 1950. – 2000., kojoj se 2000. – 2020. pridružila i Francuska. Općenito, uspon fiskalne i socijalne države najkarakterističniji je pokazatelj pojma socijaldemokratskog društva o kojem je ovdje riječ.

 

Američki federalni sustav socijalnog osiguranja još od 1935. sadrži programe za umirovljenje i nezaposlenost, koji su manje izdašni, ali su stariji od većine europskih, a porezi na dohotke bili su progresivniji

 

U Njemačkoj SPD (Sozialdemokratische Partei Deutchlands), koja je po broju aktivista bila od kraja XIX. stoljeća prva velika socijaldemokratska stranka u povijesti, nakon II. svjetskog rata bila je na vlasti samo povremeno. Pa ipak je njen utjecaj na uvođenje njemačkog socijalnog sustava bio znatan, toliko da je Kršćansko-demokratska stranka (CDU), koja je od 1949. do 1966. bila stalno na vlasti, prihvatila „socijalnu tržišnu ekonomiju” kao službenu doktrinu, što u praksi upravo znači priznanje središnje uloge socijalnog osiguranja i podjele vlasti između dioničara i sindikata. Dodamo li da je SPD u svom programu iz Bad Godesberga 1959. ispustio svako spominjanje nacionalizacije i marksizma, posljedica je izvjesno programsko približavanje dviju glavnih njemačkih poslijeratnih stranaka, ujedinjenih u potrazi za novim razvojnim modelom koji će omogućiti izgradnju zemlje nakon nacističke katastrofe, a taj se model može nazvati „socijaldemokratskim”. To ne priječi postojanje znatnih razlika između dviju stranaka, na primjer, u pogledu velikodušnosti socijalnog sustava i njegove organizacije, ali ipak im je zajedničko prihvaćanje novog općeg okvira obilježenog višom razinom obaveznih nameta i socijalnih davanja u usporedbi s fiskalnim i socijalnim režimom prije I. svjetskog rata, kojemu se nijedan politički pokret ne namjerava vratiti (ni u Njemačkoj ni u ostalim europskim zemljama). Sličnu konfiguraciju nalazimo u Švedskoj („građanske” stranke nisu radikalno dovele u pitanje socijalnu državu kakvu je uveo SAP kad su od 1991. bile na vlasti) i u drugim zemljama srednje i sjeverne Europe (kao što su Austrija, Danska i Norveška), u kojima poslije rata postoje snažne socijaldemokratske stranke.

„Socijaldemokratskim” (u širem smislu) nazvat ćemo različite modele socijalne države koji su se nakon II. svjetskog rata razvili u Britaniji, Francuskoj i drugim europskim zemljama pod imenom laburističkih, socijalističkih i komunističkih stranaka koje se nisu izričito nazivale „socijaldemokratskima”. Laburistička stranka u Britaniji ima svoju posebnu povijest, jer je proizašla iz trade union pokreta, iz fabijanskog socijalizma i britanskog parlamentarizma. Laburistički je model rezultat specifične prakse i političke povijesti, kao i osvajanja velike većine laburističkih mjesta 1945. te uvođenja Nacionalne zdravstvene službe u doba vlade Clementa Attleeja i utemeljenja britanske socijalne države. Iako su poslije dovođene u pitanje, posebno u doba vladavine torijevaca 1980-ih na čelu s Margaret Thatcher, dimenzije britanske fiskalne i socijalne države ostale su 2000. – 2020. znatne – s oko 40% nacionalnog dohotka iz fiskalnih prihoda – što je, doduše, manje nego u Njemačkoj, Francuskoj i Švedskoj (45 – 50%), ali izrazito više nego u SAD-u (jedva 30%).

U Francuskoj je socijalistički pokret bio trajno podijeljen, još od kongresa u Toursu (1920.), na Komunističku partiju (PCF), koja se oslanjala na Sovjetski Savez, i na Socijalističku stranku (PS), koja je preferirala demokratski socijalizam u drukčijem obliku od sovjetskog. Te dvije stranke 1936. su dijelile vlast unutar koalicije Narodne fronte ostvarene zajedno s Radikalnom strankom. Nakon oslobođenja imale su 1945. važnu ulogu u uvođenju Socijalnog osiguranja, nadahnute programom Nacionalnog vijeća Pokreta otpora (CNR), koji je usvojen 1944. kao i nacionalizacijom, novom ulogom sindikata u kolektivnim pregovorima, tablicom plaća i organizacijom rada. Socijalisti i komunisti ponovo su zajedno vladali 1981., nakon pobjede saveza ljevice. Naziv „socijaldemokrat” često je napadan kao previše „centristički” u francuskoj situaciji, djelomice zbog konkurencije između socijalista i komunista (a katkad i radi verbalnog nadmetanja), u kontekstu u kojem se njemački SPD već odavno odrekao nacionalizacije, koja je tvorila okosnicu programa iz 1981., pa je pojam socijaldemokracije često povezivan s nekom vrstom odricanja od svake istinske ambicije prevladavanja kapitalizma. Zaključimo da socijalni i fiskalni sustav, koji je u Francuskoj na snazi od II. svjetskog rata, pripada velikoj obitelji europskih socijaldemokratskih društava.

Američki New Deal u SAD-u: socijaldemokratsko društvo s popustom

Socijaldemokratskim (u najširem smislu) mogli bismo nazvati društveni sustav u SAD-u nakon Rooseveltova New Deala iz 1932., a zatim i 1960-ih u okviru War on Poverty što ga je lansirao Johnson. U usporedbi sa sličnim europskim društvima, socijaldemokratsko društvo koje se razvilo u SAD-u sredinom XX. stoljeća u znaku Demokratske stranke odgovara nekom obliku socijaldemokracije s popustom iz razloga koje ćemo se potruditi bolje protumačiti. Konkretno, razina obaveznih nameta i socijalnih davanja u SAD-u ubrzo se udaljila od razine europskih zemalja između 1950. i 1980., što nije bio slučaj u XIX. i početkom XX. stoljeća. Za razliku od onoga što je postalo europskom poslijeratnom normom, SAD nikad nije uveo opći sustav zdravstvene zaštite. Javni programi Medicare i Medicaid uvedeni 1935. odnosili su se na starije od 65 godina i na najsiromašnija kućanstva, a isključivali zaposlene koji nisu bili dovoljno siromašni za Medicaid ni dovoljno bogati da bi se mogli privatno liječiti. Rasprave o sveobuhvatnosti Medicarea, to jest o njegovoj primjeni na cijelo stanovništvo, krenule su u novom smjeru sredinom 2010-ih pa nije isključeno da u budućnosti ugledaju svjetlo dana. Američki federalni sustav socijalnog osiguranja još od 1935. sadrži programe za umirovljenje i nezaposlenost, koji su manje izdašni, ali su stariji od većine europskih. Porezi na dohotke i nasljedstva bili su progresivniji u SAD-u nego u većini europskih zemalja 1932. – 1980. To što je SAD mogao biti egalitarniji od Europe u fiskalnoj progresivnosti, a manje ambiciozan u socijalnom režimu, može se činiti paradoksalnom pa ćemo to pobliže analizirati.

Mnoga su izvaneuropska društva u razdoblju 1950. – 1980. razvila socijalne sustave koje možemo ubrojiti u europsku socijaldemokraciju, kao, na primjer, u Latinskoj Americi, posebno u Argentini, sa znatnim razlikama od države do države i od razdoblja do razdoblja. Možda ćemo se naći u iskušenju da magloviti pojam demokratskog socijalizma proširimo i na velik broj zemalja koje su nedavno, 1950. – 1980., stekle neovisnost poput Indije. Ipak treba istaknuti da je Indija, kao i većina zemalja južne Azije i Afrike, uvijek imala nisku razinu fiskalnih prihoda (10 – 20% nacionalnog dohotka, ponekad čak i ispod 10%), a k tomu 1980. – 1990. i opću tendenciju njihova smanjenja (o tome ćemo još govoriti). Vrlo je, dakle, teško uspoređivati takve situacije s europskim socijaldemokratskim društvima.

O ograničenjima socijaldemokratskih društava

U ovoj fazi naprosto primijetimo da je većina velikih svjetskih područja, bilo da se radi o Europi, SAD-u, Indiji ili Kini, nakon 1980. doživjela povratak nejednakosti, uz velik porast udjela onih 10% s najvišim prihodima u ukupnom dohotku, a uz značajno smanjenje udjela onih 50% najsiromašnijih. U okviru ove opće slike svijeta europska su socijaldemokratska društva ona u kojima je nejednakost najmanje uznapredovala između 1980. i 2018. Čini se da je europski socijaldemokratski model više zaštitnički od drugih modela (posebno od mršavog socijalnog režima u SAD-u), ako se usporedi s tendencijama globalizacije prema neravnopravnosti koje su na djelu od 1980. Pa ipak, u odnosu na prethodna razdoblja, pogotovo u odnosu na povijesno smanjenje nejednakosti 1914. – 1915. i na stabilizaciju 1950. – 1980., prekid je vrlo očit, čak i u Europi. U kontekstu fiskalnog natjecanja i društvenog rasta, koje su, uostalom, poduprle i europske socijaldemokratske vlade, a koji stvaraju brojne teškoće afričkim, azijskim i latinskoameričkim zemljama koje nastoje razviti provedive socijalne modele, nije isključeno da će se ta neegalitarna tendencija nakon 1980. u budućnosti i zaoštriti. Dodamo li da je većina zemalja Starog kontinenta 2000. – 2020. suočena s novim jačanjem nacionalističkih i protuimigrantskih pokreta, vidjet ćemo koliko će europskoj socijaldemokraciji biti teško zadovoljiti se time da se ostane na razini prošlih postignuća i uspjeha.

 

Razina socijalnih davanja u SAD-u ubrzo se udaljila od razine europskih zemalja od 1950. do 1980. i SAD nikada nije uveo opći sustav zdravstvene zaštite

 

Međutim, ne trebamo preuveličavati egalitarnost razdoblja 1950. – 1980. Ako istražimo, na primjer, slučaj Francuske (koja je relativno reprezentativna za događanja u zapadnoj Europi) i SAD-a, ustanovit ćemo da je udio onih najsiromašnijih u nacionalnom dohotku uvijek bio izrazito manji od udjela 10% najbogatijih. U Francuskoj je početkom XX. stoljeća 10% najbogatijih uživalo 50 – 55% ukupnog dohotka, a 50% najsiromašnijih četiri puta manje (oko13% ukupnog dohotka). Prvi su po definiciji pet puta manje brojni od drugih, što znači da je prosječni dohodak onih 10% najbogatijih bio 20 puta veći od dohotka 50% najsiromašnijih. Oko 2010. taj isti odnos je bliži brojki 8: prosječni dohodak 10% najbogatijih 2015. bio je u prosjeku oko 113.000 eura po odraslom članu prema 15.000 eura za 50% najsiromašnijih. Vidimo, dakle, da je socijaldemokratsko društvo, ako i jest manje neegalitarno od posjedničkog društva u Belle époque ili drugih modela društava u svijetu, još uvijek vrlo hijerarhijsko društvo na ekonomskom i monetarnom planu. Što se tiče SAD-a, odnos se bliži brojci 20: gotovo 250.000 eura u prosjeku za najviši decil, a oko 13.000 eura za najsiromašniju polovinu stanovništva. Poslije ćemo vidjeti da porezi i transferi tek vrlo malo poboljšavaju položaj najsiromašnije polovine stanovništva u SAD-u 2010. – 2020. (uostalom, jaz između SAD-a i Europe temelji se na jazu prije poreza i transfera).

Javno, društveno i privremeno vlasništvo

Ima mnogo razloga da se ponovo zapitamo o stečevinama i ograničenjima socijaldemokratskih društava. Socijaldemokratske institucije, bilo da se radi o pravnom sustavu (posebno o poduzetničkom i radnom pravu), o sustavu socijalne skrbi, o obrazovnom ili fiskalnom sustavu, često su bile uvedene na brzinu nakon rata (ili krize 1930-ih) i nikad nisu bile posve domišljene kao suvisla cjelina. Svaka se zemlja oslanjala na vlastito iskustvo, a malo na iskustvo drugih. Premda su pojave širenja znanja i uzajamnog podučavanja ponekad bile učestale, na primjer, što se tiče povećanja stope progresivnog poreza na dohodak i nasljedstva, kad se radilo o socijalnoj i pravnoj politici, one su bile mnogo ograničenije.

Najprije ćemo se pozabaviti režimom vlasništva. Pojednostavljeno možemo reći da postoje tri načina nadilaženja režima utemeljenog na privatnom vlasništvu nad poduzećima i na svemoćnosti dioničara. Riječ je, s jedne strane, o javnoj imovini: centralna država, lokalna zajednica (regija, departman, općina itd.) ili pak agencija pod nadzorom javne vlasti postaju vlasnici poduzeća umjesto privatnih dioničara. S druge je strane riječ o društvenoj imovini: zaposlenici sudjeluju u vođenju poduzeća i dijele vlast s privatnim dioničarima (ili u nekim slučajevima s javnim), kako bi ih eventualno potpuno isključili. Na kraju, riječ je o onom što predlažem da nazovemo „privremenim vlasništvom”: najbogatiji privatni vlasnici moraju svake godine davati zajednici dio onoga što posjeduju, kako bi omogućili kruženje dobara i manju koncentraciju privatnog vlasništva i ekonomske moći. To može, na primjer, poprimiti oblik progresivnog poreza na imovinu koji će omogućiti financiranje opće dodjele kapitala svakom mladom čovjeku, kao što ćemo to poslije analizirati.

Zaključimo: javno vlasništvo dovodi u ravnotežu moć privatnog posjednika i moć države; društveno vlasništvo nastoji podijeliti moć i nadzor nad proizvodnim sredstvima na razini poduzeća; privremeno vlasništvo potiče kruženje privatne imovine i priječi trajno zadržavanje prevelike imovine.

Svi povijesni elementi kojima raspolažemo upućuju na to da su ta tri oblika nadilaženja privatnog vlasništva komplementarna. Drugim riječima, moguće je stvarno i trajno nadići kapitalizam pomoću mješavine javnog, društvenog i privremenog vlasništva. Komunistička društva sovjetskog tipa pokušala su se osloniti isključivo na javno vlasništvo, na državno hipercentralizirano vlasništvo nad gotovo svim poduzećima i nekretninskim kapitalom, što ih je dovelo do bolnog neuspjeha. Socijaldemokratska društva razvila su uravnoteženije pristupe, oslanjajući se na sve tri mogućnosti, ali svaki put na nedovoljno ambiciozan i sustavan način, posebno kad se radilo o društvenom i privremenom vlasništvu. Prečesto je bio na nacionalizaciji i na državnom vlasništvu, dok ta mogućnost nije napokon propala nakon pada komunizma, a nije bila zamijenjena alternativnim programom dostojnim toga imena, tako da su socijaldemokrati gotovo potpuno napustili i sam problem nadilaženja privatnog vlasništva.

Općenito, svaki od ta tri načina nadilaženja privatnog vlasništva može poprimiti mnoge oblike, koji tvore neiscrpno područje za povijesno, društveno i političko eksperimentiranje. U ovom istraživanju ne radi se nipošto o tome da se rasprava zaključi, nego, naprotiv, o tome da se ona otvori u svoj njenoj složenosti. Na primjer, postoje mnogi oblici javnog vlasništva, više ili manje demokratskog i participativnog, s obzirom na to kako se organizira rukovođenje javnim poduzećima, na primjer, preko predstavnika korisnika, građana i raznih sudionika kroz upravna ili nadzorna vijeća ili pak preko načina imenovanja i nadzora upravljača što ih provode državne strukture ili javne zajednice kojih se to tiče. Javno vlasništvo može se opravdati, a često je pokazalo nadmoć nad privatnim vlasništvom u brojnim sektorima kao što su promet, zdravstvo i obrazovanje, pod uvjetom da upravljanje poduzećima i javnom administracijom vodi brigu o transparentnosti i o potrebama građana i korisnika. Što se tiče privremenog vlasništva i općih dodjela kapitala, oni mogu obuhvaćaati uvođenje raznih oblika progresivnog poreza na imovinu, s čim se dosad premalo eksperimentiralo, a čime ćemo se detaljnije pozabaviti. I na krajuu, društveno vlasništvo i podjela vlasti između zaposlenika i dioničara može se organizirati na razne načine, od kojih su neki već uvedeni u Europi od 1950-ih nadalje. Počet ćemo s njima.

Podjela vlasti, uspostava društvenog vlasništva: nedovršen posao

Njemačka i Švedska, općenito europska socijaldemokratska društva u kojima se govori njemački i nordijska društva (posebno Austrija, Danska i Norveška) zemlje su koje su najdalje doprle u uvođenju suupravljanja, koje je poseban oblik društvenog vlasništva nad poduzećima i podjele institucionalizirane vlasti između zaposlenika i dioničara. Odmah recimo da suupravljanje nije samo sebi cilj i da se može nadići: kako bi se bolje shvatilo ono što slijedi, treba poći od tog značajnog povijesnog iskustva.

Posebno je zanimljiv slučaj Njemačke, uzme li se u obzir značaj njemačkog društvenog i industrijskog modela unutar europske socijaldemokracije. Zakon iz 1951. uveo je prvi put obavezu velikim industrijskim poduzećima za čelik i ugljen da rezerviraju pola mjesta i prava glasa u upravnim odborima za predstavnike zaposlenika (izabrane uglavnom sa sindikalnih lista). To konkretno znači da zaposleni upravljači mogu glasovati o svakom strateškom izboru poduzeća (počevši od imenovanja i opoziva upravnog tima pa do prihvaćanja računa) i da imaju pristup istim dokumentima kao i upravljači koje su izabrali dioničari. Nadalje, zakon iz 1952. za sva je javna poduzeća (sve sektore osim za čelik i ugljen) ustanovio obavezu da odvoje trećinu mjesta za predstavnike zaposlenika. Prva dva teksta usvojena za vrijeme vlade demokršćanina Konrada Adenauera (1949. – 1963.) sadržavala su i odredbe koje su se odnosile na ulogu odbora poduzeća i sindikalnih delegata u kolektivnim pregovorima, posebno kad su u pitanju plaće i organizacija rada te profesionalno uzdizanje.

Ti zakonski tekstovi bili su poslije produbljeni, kad u na vlast u Bonnu došli socijaldemokrati, od 1969. do 1982. (na čelu s Willyjem Brandtom, a zatim Helmutom Schmidtom). Debate su završile izglasavanjem velikog zakona o suupravljanju iz 1976., koji je u glavnim crtama ostao nepromijenjen sve do danas i koji je svim poduzećima s više od 2000 zaposlenika nametnuo obavezu da odvoje pola mjesta i prava glasa za predstavnike zaposlenika (a jednu trećinu u poduzećima s 500 do 2000 zaposlenih). Ta mjesta i ta prava glasa nude se predstavnicima zaposlenika kao takvima, neovisno o sudjelovanja u kapitalu. U prisutnosti zaposlenih dioničara (osobno ili posredstvom umirovljeničkih fondova ili neke druge kolektivne strukture) to može donijeti dodatna mjesta u upravnim odborima i poljuljati većinsku strukturu. Isto vrijedi u slučaju manjinskog javnog dioničarstva.

Važno je istaknuti da je taj sustav, koji od donošenja zakona iz 1951. – 1952. i 1976. ima zakonsku i obvezujuću vrijednost, prije svega posljedica vrlo velike mobilizacije njemačkih sindikata potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća te specifičnu povijesnu putanju. Premda su ta pravila danas uvelike prihvaćena u Njemačkoj, uključujući i poslodavce, ne treba zaboraviti da su u svoje vrijeme naišla na velik otpor njemačkih dioničara i posjednika i da su im ona nametnuta tek nakon žestokih socijalnih i političkih okršaja vođenih u povijesnim okolnostima u kojima su odnosi snaga između zaposlenika i dioničara bili malo manje neuravnoteženi nego što su to obično. Samo je u vrlo posebnoj situaciji (i gotovo buntovničkim vremenima) 1918. – 1922., nakon Prvog svjetskog rata, njemački sindikalni pokret prvi put uspio od poslodavaca pregovorima ishoditi nova prava za odbore poduzeća i sindikalne delegate te fiksne plaće; te odluke o kolektivnim pregovorima i predstavnicima zaposlenika prihvatio je zakon iz 1922. Također pod pritiskom sindikalnog pokreta i socijaldemokrata Weimarski ustav iz 1919. utemeljio je socijalniju i instrumentalniju koncepciju vlasništva nego svi prethodni ustavni tekstovi. Ustav iz 1919. precizira da zakon utvrđuje uvjete provedbe i ograničavanja prava vlasništva, koje se od tada više ne smatra prirodnim i svetim pravom. Tekst uzima u obzir mogućnost eksproprijacije i nacionalizacije ako „dobro zajednice” to iziskuje prema uvjetima koje je utvrdio zakon. Zakon određuje i zemljišni režim i raspodjelu zemlje u funkciji jasnih društvenih ciljeva. Temeljni njemački zakon iz 1949. preuzet će slične odredbe, precizirajući da je pravo vlasništva legitimno samo u onoj mjeri u kojoj pridonosi općoj dobrobiti zajednice. Tekst spominje eksplicitno podruštvljenje proizvodnih sredstava izrazima koji omogućuju mjere kao što je zajedničko upravljanje. Premda se o nekim formulacijama može raspravljati i one se mogu poboljšati, riječ je o radikalnom pravnom i ustavnom novumu. U mnogim zemljama rasprave o podjeli vlasti u poduzećima i općenito o redefiniciji režima vlasništva i redistribuciji dobara često su se sudarale (i još se sudaraju) s argumentima o neustavnosti i povredi prava vlasništva koje se smatra apsolutnim i neograničenim.

Nakon što su 1933. – 1945. suspendirana, sindikalna prava iz njemačkog zakona iz 1922. bila su reaktivirana nakon pada nacizma i za vrijeme savezničke okupacije. U situaciji obnove sindikati, koji su se ponovo našli na poziciji moći, 1945. – 1951. isposlovali su nova prava od poslodavaca metalurškog i energetskog sektora i, osobito, ravnopravno sudjelovanje u organima uprave poduzeća. Ta nova prava, postignuta pregovorima i borbom, bila su 1951. naprosto prepisana u zakon. S tog su gledišta njemačke sindikalne federacije (posebno DGB, Njemačka sindikalna konfederacija) zakon iz 1952. smatrale prijevarom, čak korakom natrag. Sudjelovanje zaposlenika u upravnim tijelima (osim onih za čelik i ugljen) bilo je ograničeno na jednu trećinu (što u praksi znači jedva dva ili tri mjesta, već prema veličini toga tijela), dok su se sindikati borili za poopćavanje načela jednakog predstavljanja zaposlenika i dioničara. Zakon je k tomu predviđao odvojene izbore za predstavnike fizičkih i nefizičkih radnika, što je u očima sindikata značilo raspršivanje i slabljenje glasa zaposlenika.

Uspjesi i ograničenja zajedničkog upravljanja na njemački način

Općenito, treba istaknuti i da je jedno od ograničenja suupravljanja na njemački način to što je ravnomjernost, u nedostatku dodatnog plaćenog ili javnog dioničarstva, zapravo obmana. U slučaju ravnomjernosti glasova administracija koju izabiru dioničari ima presudan glas, na primjer, u imenovanju uprave poduzeća ili strategiji ulaganja i zapošljavanja. Presudan glas pripada predsjedniku vijeća koji uvijek predstavlja dioničare. Još je bitno uzeti u obzir da većinu njemačkih poduzeća ne vodi jedinstveni upravni odbor (kao u mnogim zemljama), nego dvoglava struktura sastavljena od nadzornog odbora i upravnog odbora. Predstavnici zaposlenika raspolažu polovicom mjesta u nadzornom odboru, ali ako uzmemo u obzir presudan glas dioničara, ovi posljednji mogu imenovati sve članove za koje žele da budu u direktoriju koji je izvršno tijelo toga društva. Jedan je od stalnih i do danas nezadovoljenih zahtjeva njemačkih sindikata da se ravnomjernost primjenjuje podjednako i na upravni odbor, to jest da predstavnici zaposlenih mogu birati pola upravnog tima, a ne samo kadrovskog upravitelja i direktora ljudskih resursa (ovo mjesto često zauzima sindikalni predstavnik u velikim njemačkim poduzećima, što je znakovita razlika od prakse većine drugih zemalja). Te rasprave pokazuju da društvena imovina i suupravljanje s kojim se danas eksperimentira ne smiju biti zamišljeni kao zatvorena rješenja. Naprotiv, radi se o povijesti koja se razvija i koja nije nimalo dovršena, jer nije bila dovoljno produbljena i nije dovoljno dugo trajala.

 

Njemački Zakon iz 1951. uveo je prvi put obavezu velikim industrijskim poduzećima za čelik i ugljen da rezerviraju pola mjesta i prava glasa u upravnim odborima za zaposlenike

 

U Švedskoj zakon iz 1974., proširen 1980. i 1987., predviđa trećinu mjesta u upravnom odboru svih poduzeća s više od 25 zaposlenika. Kako švedskim poduzećima upravlja jedinstvena administracija, manjinsko predstavništvo može zaista sebi dopustiti povremeni izvršni nadzor jači od njemačkog pariteta u nadzornim odborima (koji su udaljeniji od stvarnog upravljanja poduzećem nego švedski upravni odbori).

Ta se pravila primjenjuju osim toga na mnogo više malih poduzeća nego u Njemačkoj (samo na poduzeća s više od 500 zaposlenika, što jako ograničava primjenu). U Danskoj i Norveškoj zaposlenici imaju pravo na trećinu mjesta u poduzećima s više od 35 i 50 zaposlenika.

U Austriji udio je također jedna trećina, ali pravilo se primjenjuje tek iznad 300 zaposlenih, što znatno ograničava područje primjene (gotovo kao i u Njemačkoj).

Ma kakva da su ograničenja njemačkog, austrijskog i nordijskog suupravljanja, koje se primjenjuje nakon II. svjetskog rata, svi dostupni elementi upućuju na to da su ta pravila omogućila izvjesnu ravnotežu vlasti između zaposlenika i dioničara, kao i harmoničniji i djelotvorniji gospodarski i društveni rast (barem u usporedbi sa situacijom u kojoj zaposlenici nemaju predstavnike u upravnim odborima). To što sindikati sudjeluju u dugoročnom definiranju strategije poduzeća i što imaju sve informacije i sve potrebne dokumente omogućuje, čini se, veće sudjelovanje zaposlenika i veću produktivnost u cjelini. Prisutnost zaposlenika u upravim odborima omogućila je smanjenje nejednakosti plaća i veći nadzor nad katkad vrtoglavim rastom naknada rukovodećim kadrovima, koji primjećujemo u drugim zemljama. Konkretno, njemački, švedski i danski upravitelji poduzeća morali su se 1980. – 1990. zadovoljiti mnogo manjim povećanjem naknada od svojih anglosaksonskih pandana, a to, čini se, nije naškodilo produktivnosti i konkurentnosti tih poduzeća, čak naprotiv.

Ne čini se dovoljno opravdanom kritika da manjinska prisutnost zaposlenih u upravnom odboru dovodi do jednostranih odluka dioničara i škodi borbenosti sindikata. Sustav suupravljanja mora se, dakako, poboljšati i nadići. Ipak recimo da su sve zemlje koje su uvele mjesta za zaposlenike u upravnim odborima uvele i sustave kolektivnog pregovaranja koji omogućuju zaposlenima da budu predstavljeni u odborima poduzeća, u sindikalnim delegacijama i drugim strukturama sastavljenim od zaposlenika i zaduženim za izravno pregovaranje s upravom poduzeća (bilo da su imenovani ili nisu uz pristanak zaposlenih administratora, a jedno ne isključuje drugo) o uvjetima zaposlenja i o plaćama. U Švedskoj su nakon dolaska socijaldemokrata na vlast, od 1930-ih i 1940-ih, u prvom redu tijela zadužena za pregovaranje o odnosu kapitala i rada dobila pristanak sindikata. Institucije tog tipa, uostalom, omogućile su razvitak pravilnika o plaćama, s utvrđenim zajamčenim dohotkom (obično u obliku mjesečne plaće umjesto plaćanja po zadatku ili po radnom danu, kako je bilo u XIX. stoljeću) i zaštitom od proizvoljnog otpuštanja (što dugoročno potiče bolje zalaganje zaposlenih u poduzeću) gotovo u svim razvijenim zemljama, pa i kad nema predstavnika zaposlenika u upravnom odboru.

Već samo dobivanje dodatnih mjesta u upravnom odboru tvori još jedan kanal utjecaja. To pogotovo vrijedi u fazi industrijskog i sindikalnog opadanja i pridonosi objašnjenju otpornosti socijalnog i gospodarskog modela u Njemačkoj, Austriji i nordijskim zemljama nakon 1980-ih i 1990-ih.

Zaključimo: suupravljanje je jedan od najrazrađenijih i najtrajnijih oblika u kojem se od sredine XX. stoljeća uspostavio nov odnos snaga između kapitala i rada u okviru sindikalnih, radničkih i političkih borbi na kraju dugog procesa započetog sredinom XIX. stoljeća.

O sporom širenju suupravljanja u Njemačkoj, Austrij i nordijskim zemljama

Rezimirajmo. Posebno u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Danskoj i Norveškoj predstavnici zaposlenih imaju između trećine i polovine mjesta i glasačkih prava u upravnom odboru poduzeća (ili barem u najvećim poduzećima), neovisno o udjelu u kapitalu. U Njemačkoj, prethodnici u tim pitanjima, taj je sustav na djelu od početka 1950-ih. Ipak, sve do 2010-ih, unatoč priznatom uspjehu tog socijalnog i političkog modela, obilježenog visokim životnim standardom i produktivnošću te umjerenom nejednakošću, druge zemlje nisu slijedila taj primjer. U Britaniji, SAD-u, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Japanu, Kanadi, Australiji privatnim tvrtkama upravlja se prema nepromjenjivim pravilima dioničarskih društava. Drugim riječima, opća skupština dioničara nastavlja u svim tim zemljama imenovati sve upravljače na temelju principa ”jedna dionica – jedan glas”, bez predstavnika zaposlenika (ili ponekad uz savjetodavnog predstavnika bez prava glasa).

Stvari su se počele polako mijenjati kad je u Francuskoj 2013. usvojen zakon koji prisiljava tvrtke s više od 5000 zaposlenih da dodijele zaposlenicima jedno od 12 mjesta u svojim upravnim odborima. Ta nova francuska pravila ipak su krajnje restriktivna u usporedbi sa sustavima koji djeluju u Njemačkoj, Austriji i nordijskim zemljama (kako po broju upravljača iz redova zaposlenih, tako i po broju pokrivenih područja). Nije isključeno da će se takve odredbe 2020-ih proširiti ne samo u Francuskoj, nego i u Britaniji i SAD-u, gdje se u novije vrijeme raspravlja o relativno ambicioznim i inovativnim prijedlozima. Ako ti francuski i anglosaksonski prijedlozi budu primijenjeni, možda će se steći uvjeti za mnogo veće proširenje po svijetu. Dakle, 2019., uz iznimku skromnog mjesta uvedenog u Francuskoj 2013., odredbe o diobi vlasti i o suupravljanju svode se na Njemačku, Austriju i nordijske zemlje. I danas se radi o brendu rajnskog i skandinavskog kapitalizma, a ne anglosaksonskog (ni francuskog, latinskoameričkg ili japanskog). Kako objasniti tako ograničeno i tako sporo širenje, ako ga usporedimo, na primjer, s brzim i općim proširenjem porezne progresivnosti velikih razmjera nakon I. svjetskog rata i u međuraću?

Prvo je objašnjenje da davanje znatnih glasačkih prava zaposlenicima bez udjela u kapitalu znači radikalnu promjenu pojma privatnog vlasništva, kojoj su se dioničari i vlasnici uvijek energično suprotstavljali. Lako je teorijski braniti ideju izvjesnog raspršivanja vlasništva, pa i pred političkim strankama koje su relativno konzervativne na ekonomskom planu. Degolistički pokret u Francuskoj je promicao zamisao o participaciji (pojam koji pokriva istodobno zaposlene dioničare i mogućnost premija na plaće određenih prema dobiti, ali bez prava glasa). Britanski konzervativci, kao i američki republikanci, redovito su se zalagali za narodno dioničarstvo u vrijeme thatcherovske privatizacije 1980-ih. Ali promijeniti pravila koja povezuju vlasništvo nad kapitalom i mogućnost slobodnog raspolaganja imovinom (moć koja se smatra apsolutnom u klasičnoj definiciji vlasništva) te dati pravo glasa osobama koje ništa ne posjeduju, posljedica toga je, s konceptualnog stajališta, čak gora destabilizacija nego progresivni porez. U Njemačkoj i nordijskim zemljama jedino su specifične povijesne okolnosti i posebno snažna mobilizacija sindikalnog pokreta i socijaldemokratskih stranaka omogućili taj preobražaj i preformuliranje pravnog statusa vlasništva i poduzeća.

Drugo objašnjenje, komplementarno prvom, sastoji se u tome da političke i društvene snage u drugim zemljama nisu bile tako odlučne u nametanju tih pravila iz razloga koji se tiču političko-ideoloških pitanja, svojstvenih svakoj zemlji. Što se tiče Francuske, često se smatra da trajna sklonost socijalističkog pokreta nacionalizaciji (koja je bila osnova programa cijele ljevice 1970-ih) i njegova nesklonost suupravljanju imaju veze s etatističkom ideologijom francuskog socijalizma i sa slabom povezanošću sa sindikalnim pokretom. Zapravo nijedna mjera kojoj bi bio cilj uključiti zaposlenike u upravljanje privatnim poduzećima nije poduzeta između 1981. i 1986., kad su socijalisti imali apsolutnu većinu u Nacionalnoj skupštini. Uloga sindikalnih delegata u pregovorima o plaćama i uvjetima rada bila je veća, a i neke druge mjere išle su u prilog decentralizaciji i sudjelovanju u ostalim sektorima (na primjer, veća sloboda dana je lokalnim zajednicama), ali izričita veza između dioničara i vlasti koja donosi odluke u poduzećima nije raskinuta. Zauzvrat, veliki zakon o nacionalizaciji iz 1982. trebao je završiti nacionalizacije poduzete nakon oslobođenja 1944. i uključiti u javni sektor gotovo cijeli bankarski sektor i glavne industrijske grane, tako da upravljače izabere država umjesto da ih biraju dioničari. Drugim riječima, francuski su socijalisti smatrali da su država i visoki funkcionari sposobni intervenirati u svim upravnim odborima u Francuskoj, ali da za predstavnike zaposlenika tu nema mjesta.

A zatim je povratak na vlast degolističkih i liberalnih stranaka 1986. – 1988., u novom kontekstu privatizacije i deregulacije razdoblja M. Thatcher i R. Reagana te postupnog urušavanja komunističkog bloka, doveo do rasprodaje velikog dijela poduzeća nacionaliziranih 1945. i 1982. Privatizacijski pokret djelomice se nastavlja i u vrijeme zakonodavstva 1988. – 1993., 1997. – 2002. i 2012. – 2017., dok su socijalisti bili na vlasti, ali njemačko-nordijsko suupravljanje nije uvedeno osim bojažljivim i zakašnjelim zakonom iz 2013. Francuski socijalisti i komunisti mogli su isto tako odlučiti da nametnu suupravljanje već od 1945. – 1946., ali su se radije usredotočili na bitke za nacionalizaciju i socijalno osiguranje.

 

Komunistička društva sovjetskog tipa pokušala su se osloniti isključivo na javno vlasništvo, na državno hipercentralizirano vlasništvo nad svim poduzećima i nekretninskim kapitalom, što ih je dovelo do bolnog neuspjeha

 

Ipak nije sigurno da bi manju sklonost suupravljanju trebalo pripisati slabosti francuskog sindikalnog pokreta. S jedne strane, istina je da je radnički pokret povijesno slabiji i manje strukturiran u Francuskoj nego u Njemačkoj ili Britaniji te je i slabije povezan s političkim strankama , ali ipak su sindikati i društvena mobilizacija odigrali ključnu ulogu u političkoj povijesti (naročito 1936., 1945., 1968., 1981., 1995. i 2006.). S druge strane, njemačko-skandinavsko suupravljanje nije se više proširilo u Britaniji, premda je Laburistička stranka strukturalno od samih početaka povezana s moćnim britanskim sindikalnim pokretom. Najvjerojatnije je objašnjenje za taj nedostatak zajedničke želje to što su francuski socijalisti, kao i britanski laburisti, dugo smatrali da jedino nacionalizacija i državno vlasništvo nad velikim poduzećima omogućavaju pravu promjenu odnosa snaga i nadilaženje kapitalizma. To je očito u slučaju Francuske (kao što pokazuje program iz 1981.), ali to vrijedi i za Britaniju. Statut Laburističke stranke iz 1918. preko svoje znamenite „klauzule IV” određuje kao svoj glavni cilj kolektivizaciju proizvodnih sredstava (ili je to barem tako protumačeno). Laburistički programi obećavali su još 1980-ih nove nacionalizacije i neodređeno proširenje javnog sektora, dok New Labour Tonyja Blaira 1995. nije uspio iz klauzule IV izuzeti sve što se odnosi na vlasnički režim.

Socijalisti, laburisti, socijaldemokrati: križanje putanja

S tog stajališta SPD je upravo ona stranka koja je iznimka. Dok francuske i britanske stranke čekaju propast Sovjetskog Saveza 1989. – 1991. da se odreknu nacionalizacije kao središnjeg dijela svog programa, njemački socijaldemokrati već od 1950. bruse načela suupravljanja, a u Bad Goderbergsu 1959. napuštaju nacionalizaciju. Zanimljivo je da je između dva svjetska rata to bilo drukčije: 1920-ih i 1930-ih SPD je stavljao nacionalizaciju u središte svog programa, kao i njegovi francuski i njemački pandani, a nije ga uopće zanimalo suupravljanje. Stvari su se promijenile 1945.-1950. zbog posebnosti njemačke političko-ideološke putanje. Osim što su vrlo snažni sukobi SPD-a i KPD-a između dva rata ostavili traga , zapadnonjemački socijaldemokrati imaju razloga da se 1950. žele ograditi od istočnonjemačkih komunista i od državnog vlasništva. Traumatično iskustvo hipertrofirane državne vlasti pod nacističkim režimom nesumnjivo je u očima SPD-a i njemačkog javnog mnijenja također pridonijelo diskvalifikaciji nacionalizacije i državnog vlasništva ili je barem povećalo privlačnost samoupravnih rješenja.

U svakom slučaju, zanimljivo je da napuštanje problema nacionalizacije početkom 1990-ih nije potaknulo francuske socijaliste i engleske laburiste da prihvate program suupravljanja. Između 1990. i 2010. ni jedni ni drugi zaista nisu imali ni najmanje volje preobraziti vlasnički režim. Privatni kapital i načelo „jedna dionica – jedan glas” kao da su za njih postali nepremostiv obzor, barem privremeno. Time su, uostalom, pridonijeli nekim privatizacijama tako što su podržali oslobađanje protoka kapitala i snižavanje stope oporezivosti poduzeća. To što se u Francuskoj pitanje suupravljanja napokon probilo u prvi plan bojažljivim zakonom iz 2013. dobrim je dijelom posljedica zahtjeva za suupravljanjem nekih sindikata (posebno CFDT-a), a pogotovo sve očitijeg uspjeha njemačkog industrijskog sektora.. Kad je potkraj 2000-ih i početkom 2010-ih upućivanje na Njemačku i njen gospodarski model postalo sveprisutno, djelomice iz dobrih razloga, francuskim dioničarima i poslodavcima bilo je sve teže odbijati suupravljanje i objašnjavati kako će prisutnost zaposlenika posijati kaos u upravne odbore. Nesigurni koraci naprijed 2013., u usporedbi s njemačkom i nordijskom praksom koja je bila uvriježena već desetljećima, mnogo govore o političko-ideološkom otporu i počesto usko nacionalnom karakteru tih procesa šegrtovanja i eksperimentiranja.

U Britaniji su potreba pronalaženja novih putova borbe protiv nejednakosti i promjena laburističkog vodstva 2015., djelomice zbog nezadovoljstva Blairovom linijom i skretanjem zemlje prema nejednakosti, posljednjih godina pridonijeli razvitku novog političkog kursa u vezi s tim pitanjem. Ujedno možemo konstatirati otvoreniji pristup pitanjima nacionalizacije (jer se javne tvrtke ponovo smatraju poželjnim oblikom u nekim sektorima, kao što su prijevoz ili vodoopskrba, što svjedoči o izvjesnom pragmatizmu u odnosu na prethodno razdoblje), te promoviranje novog sustava radnog prava i vođenje poduzeća na britanski način. Sve veća popularnost ideje o predstavnicima zaposlenih u upravnim odborima anglosaksonskih zemalja, kojom su zadnjih godina mahali nekad skeptični američki socijaldemokrati, pa čak i neki britanski konzervativci, objašnjava se time što se radi o društvenoj mjeri koja ništa ne košta javne financije, što je posebno dragocjeno u doba sve većeg porasta nejednakosti i rastućeg deficita. Iz svih tih razloga, bili oni dobri ili loši, ta će pitanja vjerojatno biti sadržaj rasprava u godinama koje dolaze, ali u ovoj fazi nije moguće reći kada će i kako doći do promjene.

Od europske smjernice o suupravljanju do prijedloga „2x + y”

Prije nego što stignemo do te nove perspektive treba ipak istaknuti da su različite političko-ideološke putanje koje smo prikazali upravo one koje su se već dogodile. Postoje i brojne druge koje su se mogle dogoditi, jer se povijest posjedničkih sustava, kao i povijest neegalitarnih režima uopće, sastoji od mnogih račvanja i ne može se sagledati iz linearne i determinističke perspektive.

Posebno je zanimljiv prijedlog nazvan „2x + y” o kojem se 1977. – 1978. raspravljalo u Britaniji. Laburistički premijer Harold Wilson naručio je 1975. izvještaj o tom pitanju od povjerenstva kojem je na čelu bio povjesničar Alan Bullock, a bilo je sastavljeno od pravnika, sindikalista i poslodavaca koji su mu svoje zaključke predali 1977. Taj je izvještaj uslijedio nakon zahtjeva Europske zajednice koja je pod pritiskom Njemačke u to vrijeme nastojala da se usvoje europske smjernice o pravu poduzeća. U projektu koji je vlast u Bruxellesu objavila 1972. sve tvrtke iznad 500 zaposlenih morale su imati najmanje trećinu upravljačkih mjesta za zaposlenike u svom upravnom odboru. Novi nacrti smjernica pojavili su se 1983. i 1988., ali svi su na kraju napušteni, jer prilikom njihova usvajanja nije postojala većina u europskim zemljama. Vratit ćemo se na ta pravila europskog odlučivanja koja gotovo onemogućuju ovakav tip zajedničke politike (kako reformi pravosudnog sustava, tako i poreznog i socijalnog sustava) i samo duboka demokratizacija institucija mogla bi to promijeniti. Ipak je zanimljivo da je relativno napredno promicanje europskog modela raspodjele vlasti između zaposlenika i dioničara pokušano u Europi 1970-ih i 1980-ih.

Ipak je Bullockovo povjerenstvo 1977. predložilo britanskoj laburističkoj vladi da usvoji sustav zvan „2x+y” . Konkretno, u svim tvrtkama s više od 2000 zaposlenih dioničari i zaposlenici izabiru broj x članova upravnog odbora, a država to popunjava imenujući y neovisnih upravljača koji se, u slučaju istog broja glasova dioničara i zaposlenika, može pokazati presudnim. Na primjer, upravni se odbor može sastojati od 5 dioničara, 5 predstavnika zaposlenih i 2 državna predstavnika. Statut poduzeća može varirati x i y, ali ne može promijeniti to da je taj board of directors (kako se naziva anglosaksonski upravni odbor) jedini nadležan za sve najvažnije odluke (imenovanje i opoziv rukovoditelja, odobravanje računa, raspodjelu dividendi itd.). Ne iznenađuje da su se dioničari i londonski City oštro usprotivili tom prijedlogu, koji radikalno mijenja uvriježenu koncepciju privatnog kapitalizma i koji je otišao mnogo dalje od njemačkog i švedskog suupravljanja. Kako su prijedlog živo podržavali sindikalisti i većina laburista, nikakav kompromis nije se mogao očekivati. Početkom jeseni 1978. novi laburistički premijer James Callaghan, koji je 1976. zamijenio Wilsona, ozbiljno je razmišljao da raspiše izbore u trenutku kad su istraživanja upućiivala na pobjedu laburista. Na kraju je odlučio počekati još jednu godinu. Zemlja je bila potresana brojnim socijalnim konfliktima tijekom Winter of Discontent 1978. – 1979., u uzavreloj društvenoj situaciji u kojoj je proključala i inflacija. Na kraju su torijevci na čelu s Margaret Thatcher pobijedili na izborima 1979. pa je projekt definitivno pokopan.

Komentiraj