Objavljeno u Nacionalu br. 1047, 2018-05-18

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Pričajte to svojoj djeci… ‘ u kojima povjesničari Stephane Brucheld i Paul A. Levine opisuju kako se besprimjerni genocidni proces koji je pogodio europske Židove u tridesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća razvijao iz nasilne huškačke propagande nacističke vizije germanskog carstva

Prije dolaska nacista na vlast Židovi su bili domicilno stanovništvo u svakoj europskoj državi, iako se način života Židova u zapadnoj i srednjoj Europi razlikovao od života Židova u istočnoj Europi. Do sredine 19. stoljeća, nakon stotina godina diskriminacije, progona, pa čak i getoizacije, većina je Židova u zapadnoj i srednjoj Europi emancipacijom stekla građanska prava. Zahvaljujući novostečenim slobodama, Židovi su sudjelovali u modernizaciji europskoga društva. Ipak, unatoč napretku, ili zbog njega, Židovi su ponovno postali meta političkih napada, primarno onih grupa koje su se protivile društvenim promjenama.

U zapadnoj i srednjoj Europi većina se Židova potpuno integrirala u društvo. Antisemitizam je opstajao, ali većina se židovskih obitelji osjećala sigurno i optimistično glede budućnosti.

Židovski su se muškarci, kao i ostali, borili za svoje zemlje u Prvom svjetskom ratu, a židovske su zajednice sudjelovale u poslijeratnoj obnovi Europe. Zbog tih razloga malo tko je mogao zamisliti da će nagli uspon nacizma značiti kraj života kakav su poznavali. U istočnoj Europi početkom 20. stoljeća većina se Židova i dalje bavila tradicionalnim zanimanjima i živjela po tradicijama koje su slijedili stotinama godina. Židovi su migrirali u istočnu Europu iz Francuske i Njemačke u 14. i 15. stoljeću. U regiji s najvećom koncentracijom Židova na svijetu, dakle na području Poljske, Ukrajine, Rusije i Rumunjske, stoljećima je stvarana kultura temeljena na židovskoj religiji i jidišu. U manjim gradovima i ruralnim područjima Židovi su živjeli odvojeno od kršćanske većine, ali je unatoč tome značajan postotak židovske populacije pripadao srednjoj klasi. Usprkos prevladavajućim predrasudama, Židovi su imali važnu ulogu u razvoju modernog urbanog društva. Antisemitizam je ostao dio dominantne istočnoeuropske kulture, s antižidovskom propagandom i politikom koju su provodile vlade. Teški životni uvjeti natjerali su milijune Židova na emigraciju u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, većinom u Sjedinjene Američke Države. Unatoč ubrzanoj asimilaciji židovskoga stanovništva u međuratnim godinama odnosi između Židova i kršćanske većine često su bili zategnuti. Mnogo se pozivalo na drastične promjene. Nakon početka rata 1939. godine milijuni Židova u istočnoj Europi brzo će izgubiti živote u nacističkom istrebljivačkom mehanizmu. Bogata religijska i sekularna židovska kultura istočne Europe nestala je s njima.

ANNA FRANK

Anna Frank rođena je u lipnju 1929. godine u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj. Svoj dnevnik, jedno od najpoznatijih svjedočanstva o Holokaustu, počela je pisati s 13 godina. Preveden je na više od 50 jezika, u cjelovitoj neskraćenoj verziji.

Ubrzo nakon Hitlerovog dolaska na vlast 1933. godine Anna i njezina obitelj (otac Otto, majka Edith, sestra Margot) pobjegli su u Nizozemsku. Kao i mnogi njemački Židovi, Frankovi su vjerovali da su izbjegli nacističkom progonu. Fotografija (desno) prikazuje Annu i njezinu prijateljicu Sannu u Amsterdamu 1935. godine.

Svakodnevni život obitelji Frank u Amsterdamu naglo je zaustavljen u svibnju 1940. kad je njemačka vojska okupirala Nizozemsku. Otto Frank je zbog nacističkih progona Židova u Nizozemskoj i širom zapadne Europe odlučio sakriti obitelj kako bi izbjegli deportaciju u nacističke logore smrti u na teritoriju okupirane Poljske. U srpnju 1942. obitelj je napustila stan i uselila se u tajnu prostoriju uz poslovni prostor Otta Franka.

Anna je u dnevnik 8. srpnja 1942. zapisala: “Ogoljeli kreveti, ostaci doručka na stolu, komad mesa za mačku u kuhinji – sve je to ostavljalo dojam da smo otišli u žurbi. Ali nas nisu zanimali dojmovi. Samo smo željeli otići, pobjeći i sigurno stići na odredište. Ništa drugo nije bilo važno.”

Unatoč pomoći koju su im pružali susjedi, Gestapo ih je pronašao zahvaljujući dojavi, i obitelj je uhićena 4. kolovoza 1944. godine. Kao i 100 000 nizozemskih Židova prije njih, obitelj Frank odvedena je u tranzitni logor Westerbork i poslana u Auschwitz početkom rujna 1944. godine. Edith Frank preminula je nedugo prije oslobođenja Auschwitza u siječnju 1945. godine. Anna i Margot poslane su u logor Bergen-Belsen u Njemačkoj, gdje su preminule od tifusne groznice u ožujku 1945. godine, kratko prije oslobođenja logora. Otto Frank preživio je zarobljeništvo u Auschwitzu i vratio se u Nizozemsku, gdje su mu obiteljski prijatelji vratili Annin dnevnik.

ROMI

U srednjem vijeku skupine romskih zajednica doselile su se u Europu iz sjeverne Indije preko Perzije i Male Azije. Na početku prihvaćeni, vrlo su brzo postali meta sumnjičavosti i predrasuda. Primjerice, često ih se optuživalo za špijunažu. Stoljećima su Europljani nekažnjeno ubijali Rome, a u istočnoj i srednjoj Europi to su nazivali “lovom na Cigane”.

Neke su romske grupe nastavile živjeti nomadskim načinom života, dok su druge prihvatile sjedilački način i postupno se asimilirale. Naposljetku, počelo ih se smatrati ne više etničkom, već društvenom grupom nižeg statusa. Čak i danas opstaju mitovi koji tvrde da Romi (“Cigani”) otimaju djecu, prakticiraju vračanje i uzrokuju opasne bolesti. Anticiganizam (mržnja spram Roma/”Cigana”) i dalje je duboko ukorijenjen i raširen. Pripadnici romskih zajednica su među najugroženijim manjinama u Europi, još uvijek podvrgnuti rasnoj diskriminaciji i nasilju.

ROMI I RASNA DRŽAVA

Tridesetih godina 20. stoljeća u Europi je živjelo otprilike milijun pripadnika romskih zajednica, Roma i Sinta, od čega je otprilike 30 000 živjelo u Njemačkoj, u karavanama ili u gradovima.

Do početka 20. stoljeća osnovan je “Ured za informiranje o Ciganima”, kako bi se osiguralo praćenje kretanja i aktivnosti njemačkih Roma i Sinta. Smatrani su opasnima i proglašeni prijetnjom. Posebno su česta bila upozorenja o “rasnom miješanju”. Godine 1905. objavljena je posebna tablica s genealoškim informacijama i fotografijama stotina njemačkih “Cigana”.

Godine 1926. u Bavarskoj je donesen zakon “protiv Cigana, Putnika i lijenih”. Prema tom zakonu, “Ciganin” bez stalnog posla riskirao je zatvor. Nacisti su nakon 1933. godine usvojili taj i nekoliko sličnih zakona. U skladu s nacističkom ideologijom, protiv Roma je pokrenut progon na sličnim postavkama kao i progon Židova. Zapovjednik SS-a Heinrich Himmler vjerovao je da “čisti Arijci” možda još uvijek postoje među njemačkim romskim zajednicama, ali većinu se ipak smatralo “miješane krvi”, i, prema tome, “socijalnom opasnošću”. Takve rasne biološke ideje utjecale su na politiku progona njemačkih “Cigana”, te su tijekom rata često odlučivale tko će preživjeti, a tko će biti ubijen.

“CIGANIN” TROLLMANN

U ožujku 1933. godine Erichu Seligu oduzeta je titula njemačkog nacionalnog boksačkog prvaka u srednje teškoj kategoriji. Razlog: Židov je. Nova borba za titulu organizirana je u lipnju iste godine, kada je održana borba dvojice potpuno različitih boksača. U jednom se kutu nalazio Adolf Witt, “Arijac” s jakom desnicom, a u drugome Johann Trollmann. Nacificirana boksačka organizacija nije odobravala Trollmannovu borbu za titulu. Razlog: “Ciganin” je. Međutim, Trollmann, pripadnik sintske zajednice poznat pod boksačkim imenom “Ciganin”, bio je jedan od najpopularnijih boksača u Njemačkoj. Nacistima je javno mnijenje bilo važno, te je boksačka organizacija bila prisiljena napraviti iznimku i dopustiti Trollmannu da se bori za titulu. Organizacija je odabrala Witta jer je bio jedini borac koji je mogao parirati Trollmannu.

Međutim, 9. lipnja Witta je njegov vitki protivnik porazio. Dvanaest je rundi Trollmann plesao oko Witta, osvajajući bodove i nadmašujući protivnika. Organizatori su bili osramoćeni i proglasili su neodlučen rezultat borbe. Publika je bila bijesna. Nekoliko su minuta glasno prosvjedovali i prijetili razbijanjem dvorane. Naposljetku, organizatori su popustili i proglasili Trollmanna novim njemačkim prvakom u srednje teškoj kategoriji. Odmah ga je napao boksački časopis Boxsport. Njegov je stil opisan kao “stran” i “teatralan”, rugajući se njegovoj “nepredvidljivosti karakterističnoj za Cigane”. Osam dana kasnije Trollmannu je titula oduzeta. Karijera mu je završena.

Ipak, odmah je zakazana nova borba, na kojoj se Trollmann pojavio kose obojane u plavo. Ovoga puta, umjesto plesanja, mirno je stajao nasred ringa i primao jedan udarac za drugim. U petoj je rundi okrvavljeni “Ciganin” poražen.

Kasnije su četvorica njegove braće poslani u koncentracijske logore, dok je Trollmann 1939. godine mobiliziran i pridružio se pješadiji. Poslan je na ruski front. Gestapo ga je uhitio dok je bio na dopustu 1942. godine i poslao u koncentracijski logor Neuengamme, gdje je morao obavljati najteže fizičke poslove. Snažno građeni esesovski čuvari na svojim su se zabavama zabavljali oponašajući “njemačkog prvaka” i boksali s izgladnjelim 35-godišnjakom. Napokon, 9. veljače 1943. godine SS-ovim čuvarima igra je dosadila, i Johann Trollmann je strijeljan.

HOMOSEKSUALCI

Progon homoseksualaca u Njemačkoj počeo je odmah po dolasku nacista na vlast. Nacistički vođe smatrali su da homoseksualci ugrožavaju natalitet Nijemaca, kao i fizičko i duhovno zdravlje “nacionalnog bića”. Odredi SA vršili su racije u poznatim okupljalištima homoseksualaca, kao što su taverne, pa čak i privatne kuće, a policija je homoseksualce maltretirala na sve moguće načine.

Progon je označio kraj trenda relativno liberalnog odnosa prema homoseksualcima. Nacisti su pojačali postojeći zakon protiv homoseksualnih aktivnosti te su homoseksualci tijekom 1930-ih godina uhićivani i progonjeni s pojačanim intenzitetom. Zapovjednik SS-a Heinrich Himmler osnovao je poseban ured čija je svrha bila registracija i šikaniranje homoseksualaca, a mnogi članovi stranke zahtijevali su uvođenje smrtne kazne za muškarce osuđene za homoseksualnu “nedoličnost”.

Između 1937. i 1939. godine broj slučajeva protiv homoseksualaca dosegao je vrhunac. Od otprilike milijun i pol homoseksualaca, otprilike 100 000 Nijemaca i Austrijanaca je uhićeno, uglavnom zbog dobrovoljnih denuncijacija. Nakon služenja zatvorske kazne između 5 000 i 15 000 homoseksualaca poslano je u koncentracijske logore i prisiljeno nositi ružičasti trokut kao oznaku. Velik broj je smrtno stradao zbog brutalnog postupanja časnika SS-a i drugih zatvorenika. Točan postotak homoseksualaca stradalih u logorima je nepoznat, ali procjenjuje se da ih je stradalo do 60 posto.

Nacistički odnos prema homoseksualcima bio je kombinacija rasne ideologije i pseudoznanosti. Mnogi su podvrgnuti “eksperimentima” kojima se nastojala promijeniti njihova seksualna orijentacija.

OSOBE S INVALIDITETOM I “ASOCIJALNI”

Neki su njemački znanstvenici 1920-ih godina počeli zagovarati ubijanje ljudi koje su nazivali “beskorisnim subjektima”. Pod tim su pojmom smatrali određene skupine osoba s invaliditetom i mentalno zaostalih građana. Skovan je izraz “život nedostojan života”. Nacisti su vrlo brzo prihvatili ove ideje; njihova je ideologija pozivala društvo da pomogne “zdravima” i eliminira “bolesne” i “inferiorne”. Židovi i Romi smatrani su izvanjskim prijetnjama njemačkom “nacionalnom biću”, te se protiv njih trebalo boriti, ali i protiv mentalno i fizički hendikepiranih osoba, kao i onih koji se nisu uklapali u “nacionalnu zajednicu”. Kategorizirani kao ekonomski “neproduktivni”, smatrani su “preteškim teretom” za “zdrave” i “produktivne” članove društva. Sa rasno-biološkoga stajališta smatrani su “inferiornima”. Smatralo se da su njihove “negativne” osobine nasljedne te stoga predstavljaju rastuću opasnost za dobrobit “nacionalnog bića”.

U svom entuzijazmu “čišćenja” njemačkog društva i “arijske rase” nacisti su progonili i zatvorili tisuće građana iz skupine ljudi proizvoljno označenih kao “asocijalni”. Ta je skupina uključivala čak i prostitutke i osobe koje su odbile ponudu za posao. Nacistička je ideologija kažnjavala one čiji je način života smatrala uvredljivim. To je uključivalo sitne kriminalce, koji su, prema znanosti “kriminalne biologije”, tada dominantne u Njemačkoj, smatrani biološki “inferiornima”. Pojedinci iz te skupine prisilno su sterilizirani ili kastrirani. U koncentracijskim su logorima na odjeći nosili crni trokut te su se nalazili vrlo nisko u logorskoj hijerarhiji, s malim izgledima za preživljavanje.

PROGON

Iako su njemački Židovi sačinjavali manje od 1 % ukupnog broja stanovništva, nacisti su ih optužili za dominaciju društvom, prijetnju i potkopavanje svega “njemačkoga”. Da bi ostvarili svoje ciljeve, nacisti su Židove morali izolirati iz društva. Taj je proces započet u travnju 1933. godine, kad su nacistička stranka i vlada pozivali na bojkot židovskih trgovina i drugih djelatnosti kojima su vlasnici bili Židovi. Bojkot je mnoge Židove uplašio i naveo na napuštanje Njemačke, ali ipak nisu ostvareni ciljevi nacističkoga vodstva. Nacistički su vođe shvatili da će morati pažljivije postupati protiv Židova ukoliko žele zadobiti aktivnu potporu njemačkoga stanovništva, ili barem njihov pasivni pristanak.

Tijekom 1930-ih godina nacisti su donijeli više od 400 zakona kojima su se Židovima uskratila građanska i ekonomska prava. Taj je proces u Njemačkoj trajao pet godina, ali se u Austriji dogodio doslovno preko noći, kad je Njemačka pripojila Austriju Reichu u ožujku 1938. godine (događaj poznat pod imenom Anschluss). U objema je zemljama židovskim liječnicima, učiteljima, odvjetnicima, profesorima, poslovnim ljudima i Židovima u drugim djelatnostima, zabranjeno poslovanje s “Arijcima”, čime su Židovi izgubili mogućnost skrbljenja za obitelji. Židovska su djeca morala pohađati posebne škole, židovskim je studentima zabranjeno pohađanje predavanja, a većini židovskih sveučilišnih profesora zabranjeno je držanje predavanja. Neki su pokušali emigrirati, međutim, čak i oni koji su uspjeli pronaći utočište u inozemstvu bili su prisiljeni iza sebe ostaviti svoju imovinu.

Kako se proces segregacije i isključivanja ubrzavao, većina Nijemaca je ili podržavala nacistička nastojanja da se Njemačka “oslobodi od Židova”, ili je šutjela. Kad su 1940. godine počele deportacije, njemački su Židovi bili odsječeni od socijalnih i ekonomskih kontakata sa svojim kršćanskim susjedima. Posljednji simbolični čin segregacije postao je stvarnost u rujnu 1941. godine: svi njemački Židovi morali su u javnosti na odjeći nositi žutu šesterokraku zvijezdu.

TERORIZIRANJE VLASNIKA ŽIDOVSKIH PODUZEĆA

Nakon lokalnih inicijativa bojkota židovskih poduzeća širom Njemačke, nacistička je vlada u travnju 1933. godine organizirala prvu nacionalnu akciju kojom se nastojalo nanijeti ekonomsku štetu njemačkim Židovima. Ta je akcija uključivala “upozorenja” zalijepljena na židovske izloge, liječničke ordinacije i odvjetničke urede, kojima se “Arijce” odvraćalo od posjećivanja tih ustanova.

Židovska liječnica Hertha Nathorff opisala je u svom dnevniku događaj iz travnja 1933. godine:

“Ovaj je dan plamenom urezan u moje srce. Nevjerojatno je da su takve stvari još uvijek moguće u 20. stoljeću. Pred svim židovskim trgovinama, odvjetničkim uredima, liječničkim ordinacijama i stanovima okupljeni su dječaci s natpisima: ‘Ne kupujte od Židova’, ‘Ne idite židovskim liječnicima’, ‘Svatko tko kupuje kod Židova je izdajnik’, ‘Židovi su utjelovljenje laži i prijevara’. Liječničke oznake na zidovima kuća su uprljane, ponegdje i oštećene, a ljudi samo gledaju, zureći u tišini. Vjerojatno su zaboravili staviti natpis preko moga znaka. Mislim da bih silovito reagirala. Tek me poslijepodne posjetio jedan dječak i pitao: ‘Je li ovo židovsko poduzeće?’ ‘Ovo uopće nije poduzeće; ovo je liječnička ordinacija’, odgovorila sam. ‘Jesi li bolestan?’ (…)

Predvečer smo bili s prijateljima u ulici Hohenzollerndamm, tri para, svi liječnici. Svi su bili poprilično deprimirani. Jedan član društva, Emil, optimist, pokušao nas je uvjeriti: ‘Sve će to biti gotovo za nekoliko dana’. Nisu razumjeli moju ljutnju kad sam rekla: ‘Bolje da nas odmah ubiju. To bi bilo humanije od psihološke smrti koju nam spremaju…’ Ali moji instinkti su se uvijek pokazali točnima.”

MEĐUNARODNE REAKCIJE

Kad su Hitler i nacistička stranka stupili na vlast krajem siječnja 1933. godine, svijet je “Novu Njemačku” promatrao s mješavinom nade i zabrinutosti. Svijet se nadao da će Njemačka brzo postići financijsku stabilnost, ali brzo je postalo jasno da osvajanje vlasti nije dovoljno da zauzda nasilne nacističke težnje. Novinski članci i diplomatska izvješća svijetu su prenosili vijesti o stabilizaciji njemačkog gospodarstva, ali i da se situacija brzo i radikalno pogoršava za političke protivnike i Židove. Nije bila tajna da je tisućama Židova i drugim zaposlenicima zabranjen rad u državnoj administraciji i da se širom Njemačke Židove rutinski ponižava. Međutim, njemački je režim izvještaje stranog tiska o sve raširenijoj opresiji okarakterizirao kao “širenje lažnih i zastrašujućih glasina”. Židovi – bilo da su živjeli u Njemačkoj ili izvan nje – okrivljeni su za izvještaje i optuženi da su “proglasili rat Njemačkoj”. Međutim, nakon što su se početni bijes i kritike smirili, mnogi su se građani naviknuli na novu situaciju. Dok se Njemačka ponovno naoružavala i stjecala međunarodni utjecaj, Hitler je obećavao mir, u što su mnogi ljudi željeli vjerovati. Antisemitizam se pojačavao u zapadnim demokracijama tijekom 1930-ih godina. Židovi koji su željeli emigrirati iz Njemačke suočili su se sa zatvorenom gotovo svakom europskom granicom.

KRISTALNA NOĆ

Ujutro 7. studenog 1938. godine, sedamnaestogodišnji Herschel Grynszpan ustrijelio je Ernsta von Ratha, diplomata u njemačkom veleposlanstvu u Parizu. Grynszpanovi roditelji su tjedan dana prije toga izbačeni iz Njemačke, kao i tisuće drugih poljskih Židova. Atentat je bio Grynszpanov način prosvjeda protiv stravičnih uvjeta koje su njegovi “apatridni” roditelji proživljavali na “ničijoj zemlji” na granici Njemačke i Poljske. Kad je von Rath 9. studenog preminuo od posljedica atentata, nacistički ministar propagande Joseph Goebbels dobio je Hitlerovu potporu za izdavanje uputa koje su dovele do masovne mobilizacije članova nacističke stranke. Dok su nežidovski Nijemci stajali i gledali, zajedno s policijom i institucijama, odvio se najveći organizirani pogrom u modernoj europskoj povijesti.

U noći s 9. na 10. studeni i tijekom narednih dana stotine sinagoga i vjerskih objekata diljem Njemačke je uništeno; u takozvanoj Kristalnoj noći (Noći slomljenog stakla) vandalski su uništene i opljačkane tisuće židovskih trgovina. Židovske kuće i groblja su oskrnavljeni, stotine Židova je ubijeno ili su počinili samoubojstvo, a otprilike 30 000 židovskih muškaraca uhićeno je i poslano u koncentracijske logore. Nacistička je vlada za ove događaje okrivila Židove i prisilila židovske organizacije da plate kaznu državi u iznosu od milijardu maraka. Država je konfiscirala naknade od osiguranja, a židovski vlasnici trgovina morali su raščišćavati nered i “vratiti normalan izgled ulica”.

GERMANSKO” CARSTVO U EUROPI

S okupacijom Poljske nacisti su počeli ostvarivanje plana širenja njemačkog “Lebensrauma” (“životnog prostora”) na istok. Krajem 1939. godine zapovjednik SS-a Heinrich Himmler objavio je odluku o “utemeljenju arijske provincije” u anektiranim dijelovima Poljske. Poljska djeca “čije vanjske rasne karakteristike upućuju na nordijsku krv” bit će oteta i povrgnuta “rasnom i psihološkom procesu selekcije”. Etničke njemačke doseljenike iz baltičkih zemalja, Rumunjske i Sovjetskog Saveza preselit će se u ta područja. Kako bi se za njih oslobodio prostor, stotine tisuća Židova i nežidovskih Poljaka istjerano je iz svojih gradova, sela i farmi predviđenih za “germanizaciju”.

Jedan od ciljeva napada na Sovjetski Savez 1941. godine bilo je proširenje kolonizacijskog i rasnog projekta. Nacistički “Opći istočni plan” (Generalplan Ost) predviđao je velike “rasne” i etničke čistke, pri čemu bi velike dijelove teritorija baltičkih država, Rusije i Ukrajine trebali naseliti etnički Nijemci i “srodne rase”, poput Skandinavaca. Predviđeno je da se broj pripadnika slavenskih naroda deportacijama, izgladnjivanjem i ubijanjima svede na 30 milijuna. Europom i njenim granicama dominiralo bi “germansko” carstvo sa središtem u Berlinu. Prema nacistima, to je jedini način da se zaštiti “germanska rasa” i kultura od njenih neprijatelja: Židova, “azijskih hordi”, liberalne demokracije, komunizma i američke “plutokracije” s njenom “judaiziranom crnačkom kulturom”. Milijuni ljudi proživjeli su nezamislive strahote, a stotine i stotine tisuća izgubili živote zbog nacističkog utopijskog sna o potpunom preoblikovanju demografske slike istočne Europe.

FORMIRANJE GETA

Tijekom srednjega vijeka bilo je uobičajeno da Židovi u gradovima žive u posebnim četvrtima, koja su se u 16. stoljeću počela nazivati “getima”. U Njemačkoj su geta ukinuta tijekom napoleonskih ratova u 19. stoljeću. Nakon njemačke okupacije Poljske u rujnu 1939. nacisti su donijeli odredbe prema kojima su poljski Židovi istjerani iz domova u posebna područja. Prva geta formirana su krajem 1939. godine, a u konačnici je diljem Poljske i istočne Europe formirano stotine malih i velikih geta. Getoizacija je označila početak procesa okupljanja i koncentracije stanovništva, što će znatno olakšati daljnje etape Holokausta.

“Današnji dan, nedjelja, 13. listopada, ostavio je čudan dojam. Postalo je jasno da će 140 000 Židova s juga Varšave (…) morati napustiti domove i preseliti u geto. U predgrađima više neće biti Židova, i 140 000 kršćana morat će napustiti četvrti geta. (…) Cijeloga dana ljudi sele pokućstvo. Židovsko vijeće opsjedaju stotine ljudi želeći znati koje ulice spadaju u geto.”

Emmanuel Ringelblum, varšavski povjesničar, listopad 1940.

ŽIVOT U GETU

Prva geta formirana su krajem 1939. godine; do početka 1942. godine diljem Poljske i istočne Europe formirane su tisuće velikih i manjih geta. U njima su živjeli Židovi iz okolnih područja, kao i Židovi iz Njemačke i Austrije. Također, u određenim slučajevima u geta u Poljskoj su deportirani i njemački Romi. Životni uvjeti brzo su postali nepodnošljivi. Njemačke su vlasti donijele odluku da u getima ne vrijede uobičajene društvene norme, čime su geta postala opasna mjesta.

Jedan od presudnih faktora bila je namjerna i ekstremna prenapučenost. U varšavskom getu broj stanovnika bio je na vrhuncu s oko 400 000 ljudi, što je značilo gustoću naseljenosti od jednog stanovnika na 7,5 m2. Mnoge obitelji živjele su u jednoj sobi s petnaest ili više osoba. Zimi je bilo toliko teško pronaći gorivo za grijanje da je ugljen postao poznat pod imenom “crni biser”. Pronalaženje dovoljne količine hrane za preživljavanje za stanovnike geta predstavljalo je svakodnevnu borbu. U varšavskom getu Nijemci su odredili maksimum od 200 kalorija po osobi po danu; hrana koju su dječaci krijumčarili s “arijske” strane u geto bila je ključna za preživljavanje ljudi. (Usporedbe radi, propisan kalorijski unos za osobe na režimu gubitka težine u bolnicama u Švedskoj iznosi 1000 kalorija po danu.) Njemački čuvari strijeljali su svaku osobu kod koje bi pronašli skrivenu hranu. Ovakvi su uvjeti neizbježno doveli do širenja bolesti i teških epidemija, posebice tifusa.

“Prirodna” smrtnost drastično je narasla. Jedan od deset stanovnika varšavskoga geta umro je od gladi ili bolesti 1941. godine. Postalo je nemoguće osigurati zdravstvenu zaštitu, jer židovski liječnici i medicinske sestre nisu imali potrebne medicinske potrepštine, hranu ili odgovarajuće uvjete za pružanje skrbi. Jedan je liječnik zapisao: “Aktivni, energični ljudi pretvoreni su u apatična, pospana bića, koja ne izlaze iz kreveta, jedva u stanju ustati da nešto pojedu ili obave nuždu. (…) Umiru tijekom fizičkog napora, kao što je potraga za hranom, nekad čak i s komadom kruha u rukama.” Nije bilo načina da se pomogne iznurenoj siročadi koja je lutala ulicama. Trupla su ležala po ulicama prekrivena novinama, čekajući uklanjanje u masovne grobove.

Unatoč tim okolnostima, stanovnici su nastojali voditi “normalan” život. Iako su škole bile ilegalne, školovanje je bilo rašireno. U Łódźu su djelovale 63 škole s 22 330 učenika, i unatoč svemu, mladi su ljudi nastojali steći obrazovanje, poput Dawida Sierakowiaka. Dawid je 25. ožujka 1942. godine u dnevnik zapisao: “Danas sam se osjećao užasno. Čitam, ali jedva uspijevam nešto naučiti, tek nekoliko engleskih riječi. Između ostalog, čitam i ulomke iz Schopenhauerovih djela. Filozofija i glad: kakva kombinacija.”

Nijemci su nakon okupacije Poljske spalili stotine sinagoga, ali Židovi su unatoč tome nastavili prakticirati vjerske obrede. Međutim, religijska je aktivnost često bila zabranjena, a ako bi Gestapo ili SS otkrio održavanje vjerskog obreda, Židovi zatečeni na obredu bili su ponižavani na različite načine. Ako ih Nijemci nisu odmah strijeljali, onda bi im odrezali brade i prisilili ih da mokre po molitvenicima i svicima Tore.

Nijemcima su važne mete bile privatne židovske zbirke knjiga i knjižnice. Zaplijenjeni su i uništeni židovski arhivi u Poljskoj i istočnoj Europi, neki stari i nekoliko stotina godina. Nakon što su počele deportacije iz geta 1942. godine rukopisi i knjige preostali u getima koristili su se za potpalu.

Moral u getima pokušavao se održati organiziranjem kulturnih događanja, kao što su glazbena zbivanja, izložbe, kazališne predstave. Primjerice, u Łódźu je organizirano kazalište lutaka za djecu, dok je u Varšavi kratko postojao dječji zbor. Koncerti i druge priredbe održavale su se u getima sve dok glazbenici i glumci nisu deportirani u logore smrti. Neki su povjesničari takve kulturne aktivnosti okarakterizirali oblikom otpora.

Istovremeno, postojali su oni koji su shvaćali da je važno zabilježiti za budućnost što se događa Židovima. Neki su vodili dnevnike, dok su drugi organizirali skupine koje su sistematski prikupljale i bilježile svjedočanstva i dokaze o životu u getima. Dokumentirani su njemačka politika i pojedinačne strahote. Među tim sakupljačima bili su i povjesničar Emmanuel Ringelblum i učitelj Chaim Kaplan u Varšavi te odvjetnik Avraham Tory u Kovnu (Kaunasu).

Nijemci su stanovnike geta iskorištavali kao jeftinu radnu snagu, a mnoga su geta imala važnu ulogu u opskrbi njemačke vojske hranom i uslugama. Primjerice, rad u getima u Varšavi, Łódźu, Białystoku i Sosnowiecu je gotovo isključivo bio usmjeren na ratnu industriju. Činjenica da su pojedini Nijemci iskorištavali židovske radnike za osobni profit i razonodu među Židovima je stvorila uvjerenje da će im rad za Nijemce pomoći da prežive. Ipak, na kraju je nacistička želja za istrebljenjem Židova prevladala korist koju su mogli izvući iz iskorištavanja židovske radne snage.

Nemogući izbori

Jedan od ključnih elemenata nacističke politike bilo je prepuštanje administracije unutarnjih poslova u getima samim Židovima. U getima su osnovana židovska vijeća, Judenräte. Muškarci u vijećima bili su prisiljeni pokoriti se njemačkim uputama; u suprotnom, slijedila im je smrt.

Židovska su vijeća morala sastaviti liste osoba za deportaciju, dok su židovske “policijske snage” često okupljale osuđene Židove i odvodile ih do transportnih vlakova i kamiona.

Pitanje otpora uvijek se razmatralo, ali njemačka politika okrutne kolektivne kazne otežavala je donošenje odluke o pružanju otpora. Štoviše, u nekim su getima židovski vođe ulagali velike napore da spriječe pokušaje otpora. Jedan od primjera je govor koji je Jacob Gens, predsjednik Židovskog vijeća geta u Vilniusu u Litvi, održao vođama otpora 15. svibnja 1943. godine. Istaknuo je da je Gestapo uhitio nekog Židova koji je kupio revolver. Upozorio je: “Još uvijek ne znam kako će ovaj slučaj završiti. Posljednji je slučaj završio dobro za geto. Ali mogu vam reći da ćemo biti strogo kažnjeni ako se ponovi. Možda će odvesti ljude starije od 60 godina, ili djecu. Razmislite sada je li vrijedno toga!!! Za one koji zrelo i razumno razmišljaju postoji samo jedan odgovor: Nije vrijedno!!!”

U drugim getima neki su vođe vijeća surađivali s pripadnicima otpora. Međutim, dugoročno gledano, odluke koje su donosili njihovi vođe nisu igrale ulogu za stanovnike geta. Židovi su bili u potpunosti izolirani i izloženi, njemačka je nadmoć bila potpuna. Rezultat je bio isti, odabrali Židovi popuštanje ili otpor. Svi su bili osuđeni na smrt.

Smrt na ulicama

Smrt je u getu bila sveprisutna. Adina Blady Szwajger, medicinska sestra u bolnici u varšavskom getu, opisala je svakodnevni život u ljeto 1941. godine: “Nakon tri tjedna vratila sam se u bolnicu. (…) Natrag na odjel tifusa gdje djeca nisu umirala. Samo što nije bilo dovoljno kreveta za njih te su ležali po dvoje, čak i po troje u krevetu, s numeriranim komadićima žbuke na čelima. Imali su vrućicu i dozivali su tražeći vode. Ne, nisu umrli od tifusa. Otpustili smo ih, ali bili smo toliko iscrpljeni jer smo svakoga dana primili tucet novih bolesnika i morali smo otpustiti ili promijeniti dijagnozu od suspektne na potvrđenu istom broju bolesnika, a dokumenti odjela tifusa bili su, u konačnici, pod njemačkim nadzorom. Otpustili smo ih iz bolnice kako bi umrli od gladi kod kuće ili da se vrate, natečeni, na milost tihe smrti. Takav je bio svaki dan.”

“Putovali su danima i noćima iz Pithiviersa u zatvorenim vagonima. Njih 90 u jednom vagonu, s jednom ženom koja je imala dvoje, troje ili četvero vlastite djece. Svi su imali između 15 mjeseci i 13 godina i bili su neopisivo prljavi. Tro- i četverogodišnjaci bili su prekriveni gnojnim ranama: impetigom. Toliko bi toga trebalo učiniti za njih. Ali nemamo ništa, unatoč neopisivoj predanosti našega zapovjednika logora, zapovjednika Kohna. Odmah smo počeli postavljati tuševe. Imamo četiri ručnika, ako i toliko, za 1 000 djece.”

Odette Daltroff-Baticie, zatvorenica u Drancyju, kolovoz 1942.,
o židovskoj djeci koja su u Drancy stigla iz drugih sabirnih logora.

Komentiraj