FELJTON: Kako je nastao mit o ‘Hitlerovom papi’

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Lažna svjedočanstva’ u kojem sociolog i agnostik Rodney Stark opisuje rezultate istraživanja o pravoj ulozi pape Pija XII. te odgovara na pitanje je li Sveti Otac u doba Drugog svjetskog rata bio antisemit

Cijenjeni židovski povjesničari potvrdili su moje nalaze o izostanku bilo kakvih napada tijekom toga dugog vremenskog razdoblja. Izraelski povjesničar Nachum T. Gidal to doba naziva „posljednjim razdobljem“ kršćansko-židovskih odnosa, a nagrađivani stručnjak za židovsku povijest Robert Chazan to razdoblje opisuje kao „spokojno“. Léon Poliakov (1910.–1977.), jedan od najpoštovanijih suvremenih povjesničara antisemitizma, pisao je o „povoljnu položaju Židova“ u tomu dobu: „Kraljevi, plemići i biskupi pružali su Židovima široku autonomiju te su upravljali vlastitim zajednicama i živjeli prema vlastitim zakonima. Proučavanje Talmuda opet je cvjetalo na obalama Rajne i Seine u istomu razdoblju u kojemu je u Babilonu propadalo… [Židovi] su se nastavljali slobodno miješati s kršćanskim stanovništvom i s nji-me živjeli u izvrsnim odnosima… Nijedna kronika ne spominje izljeve mržnje stanovništva prema Židovima sve do 11. stoljeća.“ Tako neprijateljski novozavjetni stavovi prema Židovima više od pet stoljeća nisu imali nikakve nasilne posljedice.

Brojni medijevalisti istaknuli su kako Crkvu za vrijeme toga razdoblja uopće nije zanimalo krivovjerje. Ne da u tomu razdoblju nije bilo krivovjernika, nego ih je Crkva odlučila ignorirati. Po mojemu sudu, ova su dva fenomena povezana – politike tolerancije i prema Židovima i prema krivovjernicima bile su posljedica toga da ni jedni ni drugi nisu predstavljali prijetnju Crkvi. Rečeno formalnije: gdje postoji relativno siguran vjerski monopol, tolerira se znatna količina religijskoga neslaganja do te mjere da se otpadnici vide kao oni koji ne predstavljaju nikakvu prijetnju vjerskim elitama. Crkva se osjećala sigurnom i spokoj je prevladavao.

Katolički kler pokrenuo je nasilna suzbijanja krivovjerja u 11. stoljeću, a mnoga su od njih eskalirala u krvave pohode, kao što su bili oni protiv katara (albigenza). Ali kler nije pokretao i vodio izljeve antisemitizma koji su tada također počeli – njih su vodili laici, a svećenici su im se suprotstavljali i obično uspijevali spriječiti daljnje napade.

Neki povjesničari vjeruju da je bilo protužidovskih napada nakon „Narodnoga križarskog rata“, te „klimave rulje“ muškaraca, žena i djece koji su 1096. slijedili Petra Pustinjaka sve do Turske, gdje su poklani. Drugi povjesničari ne spominju takve napade, ali slažu se da su Petrovi sljedbenici pljačkali i otimali na putu za Istok te da su im žrtve bili i kršćani i Židovi.

Međutim, dobro je dokumentirano da se više od pet stoljeća spokoja u židovsko-kršćanskim odnosima završilo 3. svibnja 1096., kada je sitni grof iz Porajnja Emich od Leisingena poveo napad na židovsko stanovništvo Speyera. Emich je ostavljen kao zapovjednik kada je njegov vojvoda odmarširao u Svetu Zemlju, boriti se u Prvomu križarskom ratu kao dio vojne sile koju je okupio Henrik IV., car Svetoga Rimskog Carstva. Emich je trebao organizirati pojačanje i tu četu povesti na Istok da se pridruže pohodu. Budući da je kružila neistinita glasina kako je prije polaska na Istok Henrik IV. planirao pobiti sve Židove u Porajnju, da bi osvetio Kristovu smrt, Henrik je prije polaska pisao svim svojim vazalima kako bi prokazao tu priču i zapovjedio im da se pobrinu za sigurnost svih Židova. No Emich je i dalje vjerovao kako nema smisla odmarširati u borbu s Božjim neprijateljima na Istoku ostavljajući iza sebe Kristove neprijatelje. Tako je poveo svoje ljude na Speyer.

Kampanju povezivanja Pape s Hitlerom početkom 1944. pokrenuo je Sovjetski Savez, u nadi da će neutralizirati utjecaj Vatikana u događajima poslije Drugoga svjetskog rata

Međutim, biskup Speyera uzeo je mjesne Židove pod svoju zaštitu tako da su se Emichove trupe mogle dočepati samo dvanaest Židova koji zbog nečega nisu reagirali na biskupovo upozorenje. Svih dvanaest bilo je ubijeno. Potom je Emich poveo svoje trupe do Wormsa. Ondje je biskup sklonio mjesne Židove u svoju palaču radi zaštite. No ovoga puta Emich se s tim nije pomirio te su njegove snage srušile biskupova vrata i pobile oko pet stotina Židova. Isti uzorak ponovio se sljedećega tjedna u Mainzu. Kao i prije toga, biskup je pokušao zaštititi Židove, ali su ga napali i bio je prisiljen bježati da bi spasio život. Isti događaji zatim su se odigrali u Kölnu pa u Metzu. Kao što je to Léon Poliakov sažeo: „Važno je zabilježiti da su skoro svugdje… biskupi pokušali, ponekad riskirajući i vlastite živote, zaštititi Židove.“ Ovdje se dio Emichovih snaga odvojio i uputio da od Židova očisti dolinu rijeke Moselle. Oprezno napadajući samo gradove u kojima nije stolovao biskup uspjeli su pobiti više tisuća Židova.

U međuvremenu su druga dvojica vojskovođa također napala Židove. Volkmar je svladao otpor mjesnih biskupa i poklao Židove u Pragu. Gottschalk je poveo ubilački napad na Židove Regensburga. Papa je „oštro osudio“ sve te napade, „ali nije mogao napraviti puno više“.

Međutim, pokazalo se da ugarski vitezovi mogu učiniti puno. Kada je Volkmar s trupama stigao do Ugarske i pokušao nastaviti s napadima na Židove, potpuno su ih uništili ugarski vitezovi koji su izjahali u potporu svojemu biskupu. Istu je sudbinu doživio i Gottschalk. A kada su Emich i njegove snage stigli do Ugarske, zabranjeno im je pravo prolaza zbog njihovih krvavih napada na Židove. Kada su se pokušali nasilno probiti, ugarski vitezovi i njih su dokrajčili.

Prema uglednomu povjesničaru križarskih ratova sir Stevenu Runcimanu (1903.–2000.), ti su se porazi „većini dobrih kršćana“ činili kao „kazne odmjerene s visina za ubojice Židova“. To je bilo dosljedno s naporima lokalnih biskupa da očuvaju Židove i s činjenicom da druge vojske okupljene za Prvi križarski rat nisu zlostavljale Židove, s iznimkom nekoliko stotina Židova koji su umrli u Jeruzalemu kada je cijeli grad masakriran nakon što je pao u ruke križara.

Nažalost, iako su napadi na Židove Porajnja bili djelo nekolicine, postavili su obrazac i usmjerili pažnju na problem da se Židovima stalno dopušta da odbacuju Isusa, u kontekstu u kojemu je vjerski konformizam bio sve veća briga. Čak je i nekoliko svećenika podleglo toj kušnji. Za vrijeme Drugoga križarskog rata (1146.–1149.) opat Petar iz francuskoga samostana Cluny istaknuo je: „Kakva smisla ima odlazak na kraj svijeta kako bismo se borili sa Saracenima, uz velike gubitke ljudi i novca, kada među sobom dopuštamo druge nevjernike koji nose tisuću puta veću krivnju zbog Krista nego muhamedanci.“

Ipak, pokolji Židova za vrijeme Drugoga križarskog rata nisu se dogodili u Francuskoj, nego samo u dolini Rajne – opet u Kölnu, Mainzu, Metzu, Wormsu i Speyeru. Toga puta je redovnik imena Radulph pomogao potaknuti antisemitske provale. No broj mrtvih bio bi znatno veći da nije bilo sv. Bernarda iz Clairvauxa koji je odjahao u dolinu Rajne i naredio da se prestane s ubijanjima. Tu intervenciju zapisao je židovski kroničar Efraim iz Bonna:

Onda je Gospodin čuo naše uzdahe… Nakon zloga svećenika poslao je časna svećenika, velikoga čovjeka… Ime mu je bilo opat Bernard, iz grada Clairvauxa… [koji] im je rekao: „Priliči da idete protiv muslimana. Međutim, tko god napadne Židova i pokuša ga ubiti jest kao onaj koji napada Isusa samoga. Moj učenik Radulph, koji vam je savjetovao njihovo uništavanje, nije vam dobro savjetovao. Jer u knjizi Psalama zapisano je o Židovima: ‘Nemoj ih pogubiti, da narod moj ne bi zaboravio.’“ Svi su poštivali ovoga svećenika kao jednoga od svojih svetaca… Da nije bilo milosti našega Stvoritelja koji je poslao spomenutoga opata… ne bi ostalo traga ili preživjeloga među Židovima.

Ubrzo su se križarski ratovi rasplinuli, ali izljevi nasilja protiv Židova nastavili su se u Porajnju. Prethodni incidenti prodrli su duboko u narodnu kulturu, k tome u tomu je području kronično nedostajalo političke vlasti. Zapravo se radilo o „politički rascjepkanu području“ gdje su se pojavili i cvjetali razni heretički pokreti koje ni Crkva ni vlast nisu mogli ugušiti, a upravo su na tomu području rulje nastavile napadati Židove. Tako su 1270. godine mjesni huškači, koji su tvrdili da su potomci Judenbretera (palitelja Židova) iz vremena križarskih ratova, ubijali Židove diljem cijele Rajne. Slični napadi dogodili su se i 1283., 1285., 1286. i 1298.

Kada je crna smrt (1347.–1350.) izbila u Europi, Crkva opet samo u Porajnju nije uspjela zaštititi Židove od optužaba da su skrivili kugu, tajno zatrovavši zdence. Priča je počela u Španjolskoj, a ispočetka se tvrdilo da su muslimani zatrovali zdence. Onda se priča promijenila te su španjolski Židovi okrivljeni za širenje kuge pa su i tu započeli antisemitski napadi. No ubrzo su ih u potpunosti zaustavili mjesni biskupi, oboružani bulom pape Klementa IV. koji je dao naputke kleru da zaštiti Židove; on je odbacio sve tvrdnje o zatrovanim zdencima te naredio da se svi koji su širili te glasine, kao i onaj koji bi naudio Židovima, ekskomuniciraju.

No čak ni papinski autoritet nije uspio u Porajnju. Tako je val pokolja Židova još jednom zapljusnuo Rajnu u poznatomu popisu gradova: Speyer, Mainz, Metz, Worms i Köln. Zašto je bijesni antisemitizam opstao samo ovdje, a ne i u ostalim njemačkim područjima? Kao što je naznačeno, vjerojatno zato što su drugdje mjesne elite bile dovoljno moćne da spriječe začetak tradicije ubijanja Židova. A odgovor na pitanje zašto su smrtonosni napadi na mjesne Židove Porajnja prestali rano u 15. stoljeću jest da tamo više nije bilo Židova. Prvo se dogodilo golemo iseljavanje Židova iz doline Rajne u istočnu Europu. U isto vrijeme mnoge od tih zloglasnih antisemitskih zajednica protjerale su svoje Židove – u Kölnu su to napravili 1424., a većina ostalih brzo nakon toga. Ni jednomu Židovu nije bilo dopušteno ponovno se nastaniti u tim područjima sve do sredine 19. stoljeća! Protjerivanje porajnskih Židova nije bilo djelo Crkve, što je vidljivo iz činjenice da su velike židovske zajednice ostale raštrkane širom ostatka Njemačke. Treba imati na umu i da su Židove drugdje protjerivale sekularne vlasti, kao iz Engleske (1290.), Francuske (1306.) i Španjolske (1492.), i to ne na nagovor Crkve.

Sovjetska kampanja dezinformiranja zaglušena je izvanrednim općim pohvalama koje su papi neposredno nakon Drugoga svjetskog rata uputili Židovi

Iako je Crkva stajala kao štit od napada na Židove u Europi, imala je udjela i u mnogim oblicima diskriminacije nad njima. U većini mjesta bila je potrebna dozvola za izgradnju sinagoge, vođeni su sporovi oko toga kada se Pasha može slaviti, a obraćenje s kršćanstva na židovstvo bilo je strogo zabranjeno. U društvenim odnosima između kršćana i Židova vrijedile su mnoge zabrane: miješani brakovi, kao i spolni odnosi, bili su zabranjeni, a Židovi nisu mogli imati kršćanske sluge. Nakon nekoga vremena od Židova se u većini Europe tražilo da nose značku ili neki drugi znak raspoznavanja. Često se tražilo i da žive u posebnomu dijelu grada, koji je postao poznat kao geto (iskrivljeni oblik talijanske riječi borghetto ili „mala četvrt“).

Muslimani i Židovi

Naraštajima su povjesničari položaj Židova u muslimanskoj Španjolskoj nazivali „zlatnim dobom“, nasuprot surovu antisemitizmu kršćanskoga svijeta. Svi su se složili sa Stanleyjem Lane-Pooleom kada je 1897. ustvrdio da nam „povijest Španjolske nudi tužni kontrast. Tijekom gotovo osam stoljeća pod muhamedskim vladarima Španjolska je pružala čitavoj Europi sjajan primjer civilizirane i prosvijećene države… Što god čini kraljevstvo velikim i naprednim te teži profinjenosti i civiliziranosti, moglo se pronaći u muslimanskoj Španjolskoj“. On dalje suprotstavlja taj sjajni primjer s okrutnom i fanatičnom Španjolskom koja je protjerala Židove nakon što su Ferdinand i Izabela konačno porazili Maure 1492.

Niti je itko osporavao proslavljenoga židovskog povjesničara Heinricha Hirsha Graetza kada je ustvrdio: „Židovstvo je uvijek stremilo svjetlu dok je monaško kršćanstvo ostajalo u mraku. Tako je u 10. stoljeću postojala samo jedna zemlja koja je nudila plodno tlo za razvoj židovstva, gdje se moglo razviti i cvjetati – bila je to muhamedska Španjolska.“ A većina intelektualaca složila se kada je Rudolf Kayser, zet Alberta Einsteina, radosno uzviknuo: „Izgleda kao povijesno čudo da su u istomu dobu povijesti“, u kojemu su se „orgije progona“ nad Židovima zbivale u kršćanskoj Europi, Židovi maurske Španjolske „uživali u zlatnomu dobu, kakvo nisu poznavali još od biblijskih dana“. Kako ne bi bio nadmašen, Anthony Burgess piše da je nakon pada Granade „veličanstveni Emirat Córdobe, gdje su ljepota, snošljivost, učenost i red prevladavali, ostao samo sjećanje“. Uistinu, u knjizi kojom je obilježena 500. obljetnica protjerivanja Židova iz kršćanske Španjolske zabilježeno je kako je „zlatno doba španjolskoga židovstva… utjelovljeno prije svega u Majmonidu“.

Teško je shvatiti kako bi bilo tko, pa čak i najzagriženiji antikatolik, doista povjerovao u bilo što od ovoga! Sam životopis Majmonida (1135.–1204.) izruguje se svim ovim tvrdnjama. Majmonidova se obitelj pretvarala da su se obratili na islam kada je 1148. kordobskim Židovima rečeno da postanu muslimani ili odu, pod prijetnjom smrti. Treba primijetiti da većina povjesničara, kada spominje kako su Ferdinand i Izabela 1492. naredili španjolskim Židovima da se obrate na kršćanstvo ili odu, zaboravlja spomenuti kako su muslimani nametnuli isti zahtjev u 12. stoljeću. Ne spominju ni da se većina Židova koji su izabrali napustiti maursku Španjolsku, a ne se pretvarati da su se obratili, nastanila na kršćanskim područjima na sjeveru Španjolske. U svakom slučaju, nakon jedanaest godina pretvaranja da su se obratili Majmonidova obitelj bila je u toliku strahu da će ih otkriti da su pobjegli u Maroko, gdje su nastavili prijevaru. Tako se cijeloga svojeg odraslog života najproslavljeniji srednjovjekovni židovski mislilac pretvarao da je musliman. Njegova priča jasno otkriva da, kao što je to Richard Fletcher tako dobro rekao, „maurska Španjolska nije bila snošljivo i prosvijećeno društvo čak ni u svojemu najkultiviranijem razdoblju“. U stvari, baš kao što su Židovi živjeli kao potisnuta manjina u kršćanskomu svijetu, čak i za vrijeme „spokojnoga“ razdoblja, i kršćanima i Židovima uvijek su postavljane snažne zabrane te su bili jako stigmatizirani u muslimanskim društvima. Kao što je izvanredni povjesničar islama Marshall G. S. Hodgson (1922.–1968.) istaknuo, muslimanske su se vlasti od samih početaka iznimno trudile da ponize i kazne zimije – Židove i kršćane koji su se odbijali obratiti na islam. Službena politika bila je da se zimije trebaju „osjećati podređenima i znati ‘gdje im je mjesto’… [namećući zakone kao što su] da kršćani i Židovi npr. ne bi smjeli jahati konje, nego najviše mule ili da bi čak trebali, kada su među muslimanima, nositi određena obilježja svoje vjere na odjeći“. U nekim mjestima nemuslimanima nije bilo dopušteno nositi odjeću sličnu onoj koju muslimani nose, a nisu smjeli ni biti naoružani. Uz to su nemuslimani, bez iznimke, plaćali mnogo veće poreze od muslimana.

Nakon što je svijet saznao za užase nacističkih logora smrti, papu Pija XII. naširoko se hvalilo zbog žestokih i predanih napora u spašavanju židovskih života tijekom rata, a prvi je to 1943. učinio Chaim Weizmann, prvi predsjednik Izraela

Ovdje nije bitno to da su kršćani nametali Židovima jednako sramotna poniženja, nego se želi pokazati da je tvrdnja o većoj snošljivosti islama apsurdna izmišljotina. Povjesničarima su uspjele proći ovakve podmetnute besmislice ne samo zato što su brižno zanemarili koncept zimija, nego i izokretanjem činjenice da je i u kršćanskim i u muslimanskim područjima postojalo dugo spokojno razdoblje kada je riječ o odnosima sa Židovima te zato što su odabrali usporedbu između spokojna razdoblja u islamskim područjima s kasnijim razdobljem an-tisemitskoga nasilja u kršćanskomu svijetu.

No kao što se kršćanska nesnošljivost snažno pojačala zbog sukoba s islamom, uključujući i križarske ratove, i u islamskomu su svijetu iz tih sukoba proizišli slični izljevi. Samo je u Granadi u kasnomu 11. stoljeću masakrirano na tisuće Židova, iako se ta činjenica ne spominje u mnogim povijesnim opisima „slavne“ Granade. Na sličan način su Muhamedovi zapadni biografi oklijevali priznati (ili na brzinu opravdavali) to da se prvi muslimanski masakr Židova dogodio u Medini, kada je Muhamed dao odrubiti glave svim mjesnim Židovima (njih oko sedamsto) nakon što ih je prisilio da iskopaju vlastite grobove.

Jedanaesta zapovijed

Nakon svega ovoga pitanje o Crkvi i antisemitizmu koje zahtijeva najviše pažnje nije zašto su kršćani ponekad napadali Židove, nego zašto su ih uopće trpjeli. Za razliku od kršćanskih krivovjernika kao što su bili katari, valdenzi, fratrići (fraticelli) i slične skupine, Židovi su bili jedina veća i otvoreno nekatolička vjerska skupina koja je preživjela u Europi sve dok to isto nisu postigli luterani snagom oružja. Kao što je Robert Chazan primijetio, unatoč tome što su bili sumnjičeni i trpjeli mnoge oblike diskriminacije, „temeljna činjenica ostaje… da se Židovima dopustilo da postoje unutar kršćanskih društava i ispunjavaju svoje vjerske obveze kao Židovi“.

Kršćani su učinili ovu iznimku za Židove zbog teološkoga učenja da će obraćenje Židova najaviti Drugi dolazak, čije se značenje tumačilo tako da je židovsko neprihvaćanje kršćanstva dio Božjega plana i da je njihovo konačno obraćenje također u Božjim rukama. Slijedom toga, nijedan papa za vrijeme srednjega vijeka nije se upustio u pothvat obraćenja Židova, a sv. Augustin (354.–430.) naučavao je da će onaj tko ubije Židova „pretrpjeti sedmerostruku [Božju] osvetu“. Što se tiče onih koji bi to odbacili kao prazne riječi, čini se prikladnim opširnije navesti iznimno ugledna povjesničara Stevena T. Katza, ravnatelja Centra za židovske studije Elie Wiesel na Bostonskomu sveučilištu. Prepoznajući „Ne istrijebi Židove“ kao „jedanaestu kršćansku zapovijed“ Katz piše:

Iako je kršćanski svijet, tijekom razdoblja od gotovo tisuću i pol godina, posjedovao moć da uništi onaj dio židovskoga naroda nad kojim je imao prevlast, izabrali su da to ne učine… jer fizičko istrjebljenje židovstva nikada, ni u jedno vrijeme, nije bilo službena politika bilo koje Crkve ili kršćanske države. Umjesto da aktivno pokušaju ukloniti judaizam, na koncu nam ironija razotkriva… da je baš kršćanska dogmatika zaštitila Židove i judaizam od izumiranja. Iako su kršćanske civilizacije ponižavale i sramotile Židove… Crkva je, paradoksalno, bila posvećena židovskomu opstanku, tj. dok kolektivno kajanje „Izraela po tijelu“ ne najavi Drugi dolazak.

Tako izjava Drugoga vatikanskog sabora o Židovima 1965. nije bila ništa više (ili manje) nego snažno ponavljanje tradicionalnoga crkvenog učenja na jeziku prikladnu za to vrijeme.

Da je pakt pape Pija XII. s Hitlerom izmišljotina, pokazuju činjenice jer je Hitler žestoko napadao Katoličku Crkvu, zatvorio sve katoličke škole te tisuće svećenika i redovnica poslao u logore smrti

Nažalost, baš taj izraz antikatoličke povijesti i dalje živi s obnovljenom otrovnošću u nedavnim optužbama protiv pape Pija XII. da je surađivao s Hitlerom u Holokaustu, za što se također kaže da se prilično slaže s Papinom potporom Francu i španjolskim fašistima. Tu su povijesnu klevetu, ironično, najviše širili otuđeni katolici dok su najsnažniju potporu Papi pružali Židovi.

„Hitlerov papa“

Čini se da je gotovo zaboravljeno da je kampanju povezivanja Pape s Hitlerom pokrenuo Sovjetski Savez, vjerojatno u nadi da će neutralizirati utjecaj Vatikana u događajima poslije Drugoga svjetskog rata. Početkom 1944. Izvestija (službene partijske dnevne novine objavljivane u Moskvi) ustvrdile su da papa Pio XII. podržava nacistički režim. Odmah sutradan New York Times osuđuje taj članak kao zlobnu propagandu te žestoko potvrđuje Papino protivljenje svim oblicima tiranije. Ali Sovjeti nastavljaju te jedan od njihovih agenata uskoro objavljuje knjigu u kojoj tvrdi da je Vatikan potpisao tajni pakt s Hitlerom. To je bila očita krivotvorina te su je prihvatili samo partijaši i „profesionalni“ protukatolički pisci – kojih je u to doba bio iznenađujuć broj. Na sreću, sovjetska kampanja dezinformiranja zaglušena je izvanrednim općim pohvalama koje su Papi neposredno nakon Drugoga svjetskog rata uputili Židovi. Kao što su primijetili, Hitler je žestoko napadao Katoličku Crkvu, zatvorio sve katoličke škole te uhitio na tisuće svećenika i redovnica i poslao ih u Dachau i ostale logore smrti.

Pošto je svijet saznao za užase nacističkih logora smrti, papu Pija XII. naširoko se hvalilo zbog žestokih i predanih napora za spašavanje židovskih života tijekom rata. Chaim Weizmann, koji će postati prvim predsjednikom Izraela, 1943. zapisao je: „Sveta Stolica pruža svoju moćnu pomoć gdje god može kako bi olakšala sudbinu mojih progo-njenih suvjernika.“ Moshe Sharett, koji će ubrzo postati prvi izraelski ministar vanjskih poslova pa potom sljedeći drugi premijer, susreo se s Papom posljednjih dana rata: „Rekao sam mu kako je moja prva dužnost zahvaliti mu, a preko njega i Katoličkoj Crkvi, u ime židovske javnosti za sve što su učinili u raznim zemljama kako bi spasili Židove.“ Nakon Papine smrti 1958. godine Golda Meir, buduća premijerka Izraela, spomenula je njegov trud za europske Židove, nazivajući ga „velikim slugom mira“, jer je među tim naraštajem Izraelaca bilo dobro poznato da se papa Pio XII. osobno jako trudio zaštititi i skriti Židove od nacista.

Ali onda je počeo protukatolički revizionizam. Prva je bila drama naslovljena Namjesnik koju je napisao veliki njemački ljevičar Rolf Hochhuth. U njoj se papu Pija XII. prikazuje kao antisemita koji je u potpunosti ravnodušan prema Holokaustu. Nakon što se 1963. počela prikazivati u Berlinu, drama Namjesnik počela se prikazivati i u Londonu kasnije te godine, a na Broadwayu je debitirala u veljači 1964. Na kraju je prevedena na više od dvadeset jezika, pretvorena u film 2002. (naslovljen Amen) te je ponovno oživljena u Londonu 2006. Kazališni kritičari za veće dnevne novine i u Britaniji i u SAD-u hvalili su predstavu, a Susan Sontag bila je predvodnica njujorških intelektualaca: „Namjesnik naglašava, a to je kontroverzni dio predstave, jake argumente za upletenost njemačke Katoličke Crkve i pape Pija XII. Uvjerena sam da su ti argumenti istiniti i dobro postavljeni… A povijesna i moralna važnost ove teške istine u današnje se vrijeme ne može precijeniti.“

Bez obzira na to kvalificirani povjesničari odbili su Namjesnika. Pišući s Cambridgea Eamon Duffy posvjedočio je kako se pregledom svih relevantnih dokumenata „odlučno ustanovljuje neistinitost bitnih Hochhuthovih navoda“. Istaknuti Židovi su se složili.

Komentiraj