FELJTON: Kako je Mihail Gorbačov okončao Hladni rat

Autor:

George Bush Presidential Library and Museum/Wikimedia Commons/Public Domain

Objavljeno u Nacionalu br. 1202, 09. svibanj 2021.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Povijest Hladnog rata’ u kojem norveški povjesničar Odd Arne Westad opisuje konačni završetak sukoba kapitalizma i socijalizma koji je potrajao od 1945. do 1989. te završio raspadom Sovjetskog Saveza

Gorbačov je 1990. pokušavao primorati KPSS, partiju čiji je generalni sekretar još uvijek bio, da odustane od monopola na vlast. Sovjetski vođa bio je nadahnut događajima u istočnoj Europi. Težio je demokraciji, ali je htio i ojačati komunističku partiju kako bi je osposobio za pobjedu na izborima i obranu postignuća socijalističke epohe. Htio je značajan dio ovlasti prenijeti na republike, ali sačuvati ujedinjeni Sovjetski Savez kao državnopravni subjekt. Nadao se inozemnim kreditima ne bi li spasio ekonomiju i započeo postupne tržišne reforme. Neobično je da je Gorbačov bio politički slijep za činjenicu da je ekonomska kriza oslabila njegov položaj i njegovu sposobnost vladanja Sovjetskim Savezom. Vjerovao je da će politička reforma i novi osjećaj slobode koji se širio sovjetskom državom barem na neko vrijeme nadoknaditi nestašice potrošačkih dobara.

Bio je potpuno u krivu. Kako su sovjetski građani sve više saznavali o zaostajanju potrošačke ponude u odnosu na druge zemlje, tako su za to sve više okrivljavali Gorbačova i vodstvo KPSS-a. Prva slobodna ispitivanja javnog mnijenja u Sovjetskom Savezu pokazala su da golema većina građana misli kako je situacija sve teža i da najsiromašniji snose najteže posljedice. Izvan gradova se tek nekolicina pridružila političkim gibanjima. “Svemu tome mi nismo posvećivali veliku pažnju. Direktor kolhoza nam je rekao da su glasnost i perestrojka nešto važno, ali zašto bismo mu vjerovali? Gledali smo skupove i govore na televiziji, ali to se nije ticalo naših života”, sjećao se seljak iz okolice Vologde.

Gorbačovljev manevarski prostor ubrzano se sužavao, iako ga je Kongres narodnih deputata u ožujku 1990. izabrao za predsjednika Sovjetskog Saveza.* Novi parlament bio je podijeljen na liberale, koji su držali da su Gorbačovljeve reforme odveć spore, i na konzervativce, kojima su bile isuviše radikalne. Unutar aparata komunističke partije mnogi su bili užasnuti lakoćom kojom je Gorbačov odustao od istočne Europe i strahovali da će na sličan način odustati od jedinstva Sovjetskog Saveza. U Ruskoj SFSR, jednoj od petnaest konstitutivnih republika Sovjetskog Saveza, prevladali su liberalni reformisti nakon izbora za republički parlament u proljeće 1990. Oni, međutim, nisu podržali Gorbačova, već su na čelo republike izabrali Borisa Jeljcina. Na Jeljcinov prijedlog donijeta je odluka o suverenosti Rusije i tako su u najvećoj republici, koja je pokrivala tri četvrtine sovjetskog teritorija, njeni zakoni stekli prednost pred sovjetskim saveznim zakonima. U jednom dramatski intoniranom govoru Jeljcin je potom istupio iz Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Mnogima se u prvi mah činilo da je riječ o pukoj predstavi ekscentričnog Jeljcina. No, u nastupajućim mjesecima, kada su i druge republike počele slijediti primjer Rusije, legitimitet i državnost Sovjetskog Saveza postali su upitni.

Gorbačovljeva neposredna reakcija bila je odlučna. Nije htio pristati na neovisnost Litve niti na potpunu suverenost drugih republika. Crvena armija je 1989. silom razbila nacionalističke demonstracije u Gruziji. Ubijeno je dvadeset ljudi. U siječnju 1990. su sovjetske specijalne postrojbe, nakon nekoliko mjeseci nemira i etničkih sukoba Azera i Armenaca, preuzele kontrolu nad Bakuom, glavnim gradom Azerbajdžanske SSR, usprkos snažnom protivljenju azerskih nacionalista. Sovjetski ministar obrane Dmitrij Jazov osobno je zapovijedao operacijom. Ubijeno je najmanje 130 civila i 30 vojnika Crvene armije. Krvavi rasplet nije umanjio odlučnost Azerbajdžana na putu k državnom suverenitetu, ali je – barem privremeno – ojačao Gorbačovljev položaj u odnosu na tvrdolinijaše u Kremlju.

Predodžba o bespomoćnom Gorbačovu kao žrtvi okolnosti nakon pada komunizma u istočnoj Europi zapravo je pogrešna. Gorbačov jest težio demokratizaciji istočnoeuropskih zemalja i uklanjanju Željezne zavjese. Težio je i demokratizaciji Sovjetskog Saveza nalik na zbivanja u istočnoj Europi. U ljeto 1990. pojasnio je svoje vizije na Dvadesetiosmom Kongresu KPSS-a:

Umjesto staljinističkog modela socijalizma, sada gradimo građansko društvo slobodnih ljudi. Politički sistem se radikalno mijenja, uvodi se istinska demokracija sa slobodnim izborima, postoje mnoge stranke, uspostavlja se zaštita ljudskih prava i obnavlja stvarna vlast naroda. […] Započela je preobrazba super-centralizirane države u pravu federaciju utemeljenu na samoodređenju i dobrovoljnoj uniji naroda. Umjesto ideološke diktature dobili smo slobodu misli, glasnost i otvorenost informacija.

Gorbačov, međutim, nije bio samo puki idealist. Događaji u Gruziji i Azerbajdžanu su pokazali da mu je Crvena armija još uvijek lojalna, kada je htio upotrijebiti silu i kada se htio suzdržati od upotrebe sile. Poslušnost političkom vodstvu zemlje bila je toliko duboko ukorijenjena u sovjetskoj vojsci da naredbe nije dovodila u pitanje niti je sama htjela preuzeti političku odgovornost. Slično se može reći i za KGB. No tu su službu zahvatile sve dublje podjele. Za stare kadrove, poput predsjednika KGB-a Vladimira Krjučkova, dužnost očuvanja Sovjetskog Saveza predstavljala je apsolutni prioritet. Mlađa generacija službenika tajne policije uviđala je da su promjene neumitne i da raspolažu vještinama i informacijama koje će im kao pojedincima biti od koristi kakav god bio ishod političkih borbi na vrhu. Krajem 1990. su mnogi mlađi službenici KGB-a stupili u kontakt s poslovodstvima poduzeća koja su bila namijenjena privatizaciji ili s inozemnim investitorima koji su se htjeli okušati u novim ekonomskim okolnostima.

Gorbačovljev glavni problem nije, dakle, bila nelojalnost “ministarstava sile”, nego politička borba unutar sovjetskog vodstva. Generalni sekretar KPSS-a zatekao se između dvije vatre. Njegovi liberalni savjetnici – Aleksandar Jakovljev, Georgij Šahnazarov, Anatolij Černjajev i drugi – predlagali su mu da odbaci komunističku partiju, hitno raspiše svesavezne predsjedničke izbore i natječe se kao demokratski socijalist. Najvažniji članovi sovjetske vlade, Ministarstvo obrane i KGB, htjeli su da obnovi disciplinu u Komunističkoj partiji i razjuri nacionalističke i suverenističke pokrete. Sâm Gorbačov bio je neodlučan. Nije htio odustati od KPSS-a jer je vjerovao da je partija još uvijek ključni faktor očuvanja jedinstva sovjetske unije. Tko to može, ako ne KPSS, uzvratio bi svojim nestrpljivim pristašama. Istodobno je odbijao dati dozvolu za opći napad na nacionaliste u republikama. Bio je spreman dopustiti odmjerene akcije, ali samo radi sprječavanja etničkog nasilja ili otvorenih zahtjeva za neovisnošću. Za Gorbačova, masovno krvoproliće nije dolazilo u obzir.

Gorbačovljeva vanjska politika je od 1990. nadalje bila posvećena približavanju Europi. Kao i njegovi liberalni savjetnici, sovjetsku budućnost vidio je u Europi, a oslobađanje istočnoeuropskih zemalja za to je stvorilo preduvjete. Često je govorio o “zajedničkom europskom domu od Atlantika do Urala”. Bila je to de Gaulleova fraza kojom je Gorbačov slao poruku da je pomoć sovjetskoj preobrazbi u europskom interesu. Sovjetski vođa je, međutim, znao da je ostvarenje takve vizije nemoguće bez rješavanja njemačkog pitanja. S jedne strane, Zapadna Njemačka je bila prvorazredna europska ekonomska sila, a s druge, stajala je Istočna Njemačka i trajno podsjećala na neuspjeh sovjetske europske politike, politike opsjednute izgradnjom zidova umjesto njihovom uklanjanju.

U veljači 1990. je Mihail Gorbačov postao svjestan da je nemoguće spriječiti njemačko ujedinjenje u ovom ili onom obliku i da je u ponajboljem interesu Sovjetskog Saveza da u tom procesu odigra pozitivnu ulogu. Taj je proces ubrzan iznad svih očekivanja, na iznenađenje svih, pa i njemačkih promatrača, zbog kumulativnog učinka ekonomskog kolapsa Istočne Njemačke i izbora koji su tamo održani u ožujku 1990. Kako su kvalitetniji zapadnonjemački proizvodi postali dostupni, više nitko u Istočnoj Njemačkoj nije htio kupovati njezine proizvode. Proizvodnja je stala. Ipak, znatno skuplja potrošačka dobra bila su nedostižna mnogim Istočnim Nijemcima jer je njihov novac bio bezvrijedan u odnosu na zapadnonjemačku marku. Na izborima je više od 40 posto Istočnih Nijemaca glasovalo za Kršćansko-demokratsku uniju Helmuta Kohla – stranku koja do tada u istočnoj zoni nije ni postojala – iz jednostavnog razloga što su tako htjeli ubrzati ujedinjenje. Europa je ostala zatečena. Jedna te ista stranka sada je vladala i Zapadnom i Istočnom Njemačkom i postalo je jasno da ujedinjenje nije pitanje budućnosti. Bilo je na dnevnom redu ovdje i sada.Margaret Thatcher je razočarano ostala po strani dok su svi zapadnoeuropski državnici podržali američkog predsjednika Busha i zapadnonjemačkog saveznog kancelara Kohla kada je započeo proces usuglašavanja uvjeta potpunog ujedinjenja Njemačke. Takozvani “Dva plus Četiri” pregovori (dvije Njemačke i četiri sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu) započeli su u svibnju 1990. Sporni su bili članstvo ujedinjene Njemačke u Sjevernoatlantskom paktu te tempo i procedura ujedinjenja. Na iznenađenje zapadnih sila (na užas Britanaca, a donekle i Francuza), Gorbačov je pristao i na ujedinjenu Njemačku kao članicu Sjevernoatlantskog pakta i na dovršetak procesa unutar godine dana. To su omogućila zapadnonjemačka obećanja ekonomske pomoći Sovjetskom Savezu. Više od svega bilo je znakovito Gorbačovljevo uvjerenje da ni Sjevernoatlantski pakt ni Njemačka više Sovjetima ne predstavljaju prijetnju. Postali su prijatelji i partneri. Na sastanku u srpnju 1990., pored Stavropolja, gdje je Gorbačov rođen, Kohl je izjavio: “Nemoguće je zaboraviti prošlost. Bez poznavanja povijesti ne možemo pojmiti sadašnjost niti graditi budućnost. Većina prisutnih za ovim stolom jedva da pripada ratnoj generaciji, ali su rat doživjeli kao djeca, premlada da bi bila odgovorna, ali dovoljno stara da ga razumiju. Zadaća je ove generacije da na kraju ovog stoljeća razriješi neka pitanja prije nego što će novoj generaciji predati štafetu.”

Koliko god je bio emotivan zbog ujedinjenja i novih njemačko-ruskih odnosa, Helmut Kohl nije gubio vrijeme da na terenu stvori situaciju koja će proces ujedinjenja učiniti nepovratnim. U ljeto 1990. je Deutsche Mark postala službena valuta Istočne Njemačke i počela se stvarati potpuna “monetarna, ekonomska i društvena unija” dviju država. Važenje zapadnonjemačkih zakona postupno se širilo na teritorij Istočne Njemačke, a u kolovozu je istočnonjemački parlament od zapadnonjemačke vlade službeno zatražio pripajanje Saveznoj Republici Njemačkoj. Kohl je znao da će tako užurbani i dalekosežni potezi naići na kritiku njegovih zapadnih saveznika, ali je mislio da su vrijedni preuzetog rizika. U Istočnoj Njemačkoj još uvijek je bilo stacionirano nekoliko stotina tisuća sovjetskih vojnika. Dogodi li se nešto Gorbačovu, Kohl bi se morao nositi s novom vladom u Moskvi kakva god bila.

Uoči završnih pregovora u Moskvi u rujnu 1990. još uvijek nije bilo jasno hoće li čitava Njemačka činiti sjevernoatlantski teritorij i hoće li steći potpunu suverenost odmah po ujedinjenju. Uporni u svojem neprijateljskom stavu prema njemačkom ujedinjenju, Britanci su inzistirali na pravu sjevernoatlantskih postrojbi da odmah stupe na teritorij nekadašnje Istočne Njemačke, u nadi da će se Sovjeti tome odlučno protiviti. Iskusni zapadnonjemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher nije nasjeo na tu taktiku. Kao čovjek koji je rođen u istočnom dijelu Njemačke, Genscher se protivio bilo kakvoj odgodi ujedinjenja. Inzistirao je na sporazumu koji će Njemačkoj odmah zajamčiti punu suverenost. U suradnji sa Sovjetima i Francuzima, Genscher je nadigrao Britance. U posljednjem trenutku postignuta je suglasnost o jednoj neodređenoj klauzuli: nenjemačke postrojbe neće biti trajno stacionirane ili raspoređene na istoku, ali je pojam “raspoređene” prepušten na tumačenje njemačkoj vladi koja će pritom na “razuman i odgovoran način uzeti u obzir sigurnosne interese” svih ugovornih strana. Na dan 12. rujna 1990. potpisan je Ugovor Dva plus Četiri koji je omogućio da postupak ujedinjenja bude okončan za tri tjedna. Čak je i prekaljeni diplomat poput Genschera bio tronut na svečanosti potpisivanja: “Ovo je povijesni trenutak za Europu i sretan trenutak za Nijemce. Zajedno smo u kratkom razdoblju prešli dugačak put. […] Trećega listopada ćemo mi Nijemci ponovno živjeti u jednoj demokratskoj državi, po prvi put nakon pedeset i sedam godina. […] Ne želimo ništa drugo nego živjeti u slobodi, demokraciji i miru s drugim narodima.”

Dok je njemačko ujedinjenje bilo začudno u svojoj jednostavnosti i lakoći, na drugom kraju Europe proključali su problemi. Slično kao u Sovjetskom Savezu, republike jugoslavenske federacije su se već nekoliko godina udaljavale jedna od druge. Čak i unutar većih republika rasle su etničke napetosti. U srpskoj pokrajini Kosovo gdje je živjela albanska većina, albanski rudari su stupili u štrajk zahtijevajući veća prava za svoju zajednicu. Kosovske rudare podržale su nekomunističke nacionalne skupine u Sloveniji i Hrvatskoj, sjevernim jugoslavenskim republikama. Čelnik Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević je na zahtjeve Kosova gledao kao na još jedan pokušaj potiskivanja položaja Srbije unutar Jugoslavije. U govoru održanom 1989. optužio je one koji žele podijeliti Jugoslaviju i ustvrdio da su Srbi podnijeli najveće žrtve za neovisnost i jedinstvo zemlje. Po njemu, koncesije “koje su mnogi srpski rukovodioci pravili na račun svog naroda, ni istorijski, ni etički, ne bi mogao da prihvati nijedan narod na svetu. Pogotovo što Srbi kroz čitavu svoju istoriju nisu nikada osvajali i eksploatisali druge.”

Milošević nije mogao zaustaviti centrifugalne procese u Jugoslaviji. Naprotiv, presudno im je doprinio svojom nacionalističkom retorikom. U siječnju 1990. su savezi komunista Slovenije i Hrvatske napustili Savez komunista Jugoslavije. Na slobodnim izborima u travnju, u obje republike je pobijedila nekomunistička većina. U Srbiji je Milošević, sa svojom komunističkom partijom, konsolidirao vlast. Teren za obračun bio je pripremljen. U prosincu 1990. održan je referendum na kojem je 95 posto građana Slovenije glasovalo za neovisnost. U Hrvatskoj su nacionalisti također organizirali uspješan referendum, ali su ga velike nehrvatske manjine, među njima i petina stanovništva koju su činili Srbi, bojkotirale. Ohrabrene ujedinjenom Njemačkom, Slovenija i Hrvatska su 1991. donijele odluke o potpunoj neovisnosti što je bio povod za početak jugoslavenskih ratova koji će u narednih desetak godina razarati nekadašnju federativnu republiku. Poginulo je najmanje 140.000 ljudi, a nekoliko milijuna je raseljeno u nizu najstrašnijih ratova na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, ratova koje nove europske ustanove nisu uspjele zaustaviti.

Unutar aparata Komunističke partije mnogi su bili užasnuti lakoćom kojom je Gorbačov odustao od istočne Europe i strahovali su da će slično tako odustati od jedinstva Sovjetskog Saveza

U Moskvi je Gorbačov pokušavao spasiti Sovjetski Savez od slične sudbine. Poslije sklapanja sporazuma o Njemačkoj, nadao se da će zapadnonjemački krediti i međunarodna politička podrška pridonijeti stabilizaciji unutarnjih prilika u Sovjetskom Savezu. Gorbačovljev plan je bio da kompromisom između partijskih tradicionalista i umjerenih nacionalista u republikama zadrži na okupu komunističku partiju. Novi Politbiro KPSS-a, izabran na Dvadesetiosmom Kongresu u ljeto 1990., činile su obje skupine, a reformski orijentirani pristaše generalnog sekretara bili su u manjini. Kada je u prosincu 1990. Gorbačov za potpredsjednika države postavio politički bezličnog Genadija Janjajeva, ministar vanjskih poslova Ševarnadze dao je ostavku i javno optužio Gorbačova da zemlju vodi unatrag, u diktaturu. U donekle konfuznom govoru Ševarnadze je tvrdio da “nitko ne zna kako će izgledati ta diktatura, kakav diktator će preuzeti vlast i kakav poredak će biti uspostavljen”. Ostavka Ševarnadzea bila je težak udarac za Gorbačova. Njih su dvojica surađivali na provedbi perestrojke još od 1985. kada je Gorbačov preuzeo vlast. Situacija je postala tim gora kada su početkom 1991. i mnogi drugi reformisti napustili rukovodstvo: neki su dali ostavke, neke je smijenila nova partijska vrhuška.

U Ruskoj SFSR je Boris Jeljcin – sve skloniji populizmu – obećao bolje usluge i ekonomski rast ako Rusija stekne veće ovlasti unutar sovjetske unije. Potpuno slobodan od pritisaka, kompromisa i odgovornosti koje su ograničavale Gorbačova, Jeljcin je mogao obećavati bilo što bilo kome, ali je kao iskusan političar znao da mora ojačati svoj položaj unutar Rusije kako bi bio spreman za svaki ishod koji bi mogao snaći sovjetsku državu. U susjednoj Ukrajini, drugoj po veličini slavenskoj republici u sastavu Sovjetskog Saveza, čelnik tamošnjeg parlamenta Leonid Kravčuk razmišljao je na sličan način. Kako je još uvijek bio član KPSS-a, Kravčuk nije htio nasrnuti na Sovjetski Savez jednakom mjerom kao i Jeljcin. Ipak je i on u ljeto 1990. prihvatio odluku o punoj suverenosti Ukrajine, mjesec dana nakon Rusije. U studenom su Jeljcin i Kravčuk potpisali sporazum o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. U siječnju 1991. je Gorbačov ponovno pokušao upotrijebiti silu na Baltiku i izazvao zajednički prosvjed ruskog i ukrajinskog vođe. Jeljcin je otišao u Tallinn, glavni grad Estonije, u svojem razmetljivom stilu demonstrativno priznao neovisnost baltičkih republika i pozvao vojnike Crvene armije da ne poštuju naredbe Kremlja. U Moskvi je preko stotinu tisuća ljudi demonstriralo podršku Baltima i njihovoj neovisnosti.

Osim oslonca na Crvenu armiju, Gorbačovu je preostao samo još jedan način koji je pružao nadu u očuvanje Sovjetskog Saveza. Bilo je to izravan poziv građanima da iziđu na referendum. U ožujku 1990., suprotno mišljenju svojih liberalnih i konzervativnih savjetnika raspisao je referendum s pitanjem: “Smatrate li potrebnim očuvanje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika kao obnovljene federacije jednakopravnih suverenih republika u kojoj će prava i slobode svakog pripadnika svake nacionalnosti biti potpuno zajamčena?” Bilo je to, blago rečeno, sugestivno pitanje i ne čudi da su Balti, Gruzijci i Armenci odbili sudjelovati. No u drugim republikama je unija još uvijek uživala značajnu podršku. S “da” je odgovorilo više od tri četvrtine glasača. U Rusiji je 73 posto građana glasovalo za uniju što ne iznenađuje budući da je Rusija i stvorila Sovjetski Savez. Visoki postoci glasova u korist unije u Ukrajini (71 posto) i srednjoj Aziji (između 95 i 98 posto) predstavljali su iznenađenje i Gorbačovu su probudili nadu dok je toga ljeta radio na ugovoru o rekonstituciji sovjetske unije koji se trebao temeljiti na referendumskom pitanju.

Središnja logika Hladnog rata sastojala se u tome da jedna supersila mora izgubiti kako bi druga pobijedila. Za mnoge američke političare to je značilo da je nemoguć trajni i mirni završetak Hladnog rata dokle god postoji Sovjetski Savez. Scenarij raspada Sovjetskog Saveza 1991. više nije bio neizvjestan, pa oprezni George H. W. Bush više nije bio siguran da je taj raspad u američkom interesu. Gorbačovljev Sovjetski Savez bio je potpuno drugačija država od Staljinove.

Ono što je zabrinjavalo američku administraciju bili su novi izazovi nastali okončanjem Hladnog rata. U siječnju 1991. su Sjedinjene Države stupile u rat protiv Iraka nakon što je Sadam Husein okupirao Kuvajt. Gorbačov je uložio velik trud da se taj rat izbjegne iračkim povlačenjem – Irak je na koncu bio stari sovjetski saveznik – ali je podržao Sjedinjene Države kada su započele operacije u Zaljevu. “Naše sumnje, i vaše i moje, o Sadamu Huseinu, pokazale su se točnima”, rekao je predsjedniku Bushu. “On je takva vrst čovjeka koji razumije samo jezik sile. Potpuno shvaćam kakav je to teret za svijet.”

Poslije američke pobjede u Zaljevskom ratu, Bush je još veću pažnju posvetio očuvanju sovjetske stabilnosti jer je Sjedinjenim Državama trebao oslonac u rješavanju međunarodnih kriza i sprječavanju širenja oružja masovnog uništenja. Bush se duboko zabrinuo zbog mogućnosti da sovjetski nuklearni arsenal bude upotrijebljen u sukobu unutar Sovjetskog Saveza. Zato je Jeljcinu i nekim drugim radikalnim Gorbačovljevim protivnicima uskratio podršku, čak i nakon što je Jeljcin postao predsjednik Rusije na izborima u lipnju 1991. Bush je početkom kolovoza posjetio ukrajinsku prijestolnicu Kijev i obratio se Vrhovnoj Radi koja je prethodne godine donijela odluku o suverenosti Ukrajine. “Održavat ćemo vrlo bliske odnose sa sovjetskom vladom predsjednika Gorbačova”, rekao je Ukrajincima. “Sloboda nije isto što i neovisnost. Amerikanci neće podržati one koji žele neovisnost da bi tiraniju udaljenog centra zamijenili lokalnim despotizmom.” Bush se nadao da će sovjetske republike “sjediniti veću autonomiju s višom razinom dobrovoljne suradnje – političke, društvene, kulturne i ekonomske – i da neće krenuti putem beznadne izolacije”. Ukrajinski nacionalisti bili su izvan sebe od bijesa, a washingtonski konzervativci su Bushov istup nazvali “kijevski pileći odrezak”.* Američki predsjednik je bio svjestan da bi raspad Sovjetskog Saveza mogao postati opasniji od sovjetske moći i izazvati niz građanskih i međudržavnih ratova na širem prostoru Euroazije. Činjenicu da su se takva strahovanja pokazala neosnovanima danas prihvaćamo zdravo za gotovo, ali tada je mogućnost da Sovjetski Savez doživi sudbinu Jugoslavije bila realna.

Gorbačov je imao razloga za oprezni optimizam dok je pripremao nacrt novog saveznog sporazuma, u nadi da će donijeti uravnoteženu budućnost. Mislio je da će na koncu ključno pitanje biti ekonomija. Jednom, kada se unija osigura na novim temeljima, započet će postupna ekonomska reforma, podržana europskim, američkim i azijskim investicijama. Gorbačov je predvidio raskol unutar komunističke partije, kako na saveznoj tako i republičkoj razini i sebe je vidio na čelu svesavezne socijalističke partije koja će postizati uspjehe na demokratskim izborima. Predsjednik Sovjetskog Saveza i generalni sekretar partije otišao je 4. kolovoza 1991. na odmor na Krim, što je činio svake godine otkada je preuzeo dužnost. Planirao je nastaviti rad na nacrtu novog saveznog ugovora.

Dva tjedna kasnije, jutro u Moskvi započelo je s viješću o proglašenju općeg izvanrednog stanja. Mediji su javljali da je Gorbačov odsutan zbog bolesti. Vlast je preuzeo državni komitet na čelu s potpredsjednikom Janjajevom. Moskovljanima, ali i cijeloj zemlji, bilo je jasno da je na djelu državni udar. U Moskvi su građani izišli na ulice i počeli se okupljati ispred zgrade ruskog parlamenta gdje su se sklonili Jeljcin i njegovi suradnici. Uvedena je cenzura, a KGB je uhitio vođe opozicije. Padobranska postrojba zauzela je strateške točke u gradu.

Gorbačov se u svojoj krimskoj dači zatekao u kućnom pritvoru. Dan uoči objave puča, zavjerenici su na Krim poslali delegaciju, u kojoj je bio i šef njegovog ureda, i zahtijevali od Gorbačova da se pasivno pokori njihovim zamislima. Gorbačov je odbio. Znao je da KGB i vojska planiraju slamanje nemira u republikama, ali nije očekivao da će krenuti na njega. S Gorbačovljevim odbijanjem, zavjerenički planovi su krenuli nizbrdo i prije nego što su objavljeni. Kasno poslijepodne prvoga dana puča, zapovjednik tenkovskog bataljuna, kojem je naređeno da rastjera masu ispred ruskog parlamenta, izjavio je da je lojalan Ruskoj Republici. Jeljcin se popeo na jedan tenk i objavio da preuzima vlast. “Suočeni smo s desničarskim, reakcionarnim, protuustavnim pučem”, vikao je Jeljcin. “Takve nasilne metode su neprihvatljive. One nas vraćaju u Hladni rat i u izolaciju Sovjetskog Saveza od svjetske zajednice. […] Pozivam sve Ruse da se dostojanstveno suprotstave pučistima i zahtijevaju ponovnu uspostavu redovnog ustavnog poretka.” Bio je to potez njegovog života. Neki njegovi suradnici točno su primijetili da se zatekao u ulozi za koju je bio kao stvoren.

Od toga trenutka pučistima više ništa nije polazilo za rukom. Policijski sat koji su pokušali nametnuti u Moskvi nije poštivan. U glavnom gradu nicale su barikade. Vojne jedinice su nevoljko izvršavale naredbe ili ih uopće nisu izvršavale. KGB je oklijevao. Vodstva republika su se oglušila na pozive. Unutar Bijelog doma – zgrada ruskog parlamenta – Boris Jeljcin je organizirao stožer otpora. Najavio je osnivanje zasebnih ruskih oružanih snaga i sebe imenovao njihovim vrhovnim zapovjednikom. Trećega dana su članovi državnog komiteta jednostavno odustali. Neki su odletjeli na Krim na sastanak s Gorbačovom koji ih je primio s ledenim prezirom. Drugi su se tiho povukli, a policija ih je ubrzo uhitila. Ministar unutarnjih poslova Boris Pugo i njegova supruga su počinili samoubojstvo, kao i Gorbačovljev vojni savjetnik maršal Sergej Arhomejev koji je pučistima ponudio svoje usluge.

Gorbačov je doletio natrag u Moskvu avionom koji je poslala ruska vlada. Bio je u mračnom raspoloženju. Njegova supruga Raisa, najbliži prijatelj i suradnik, patila je od visokog krvnog tlaka i u kućnom pritvoru joj je pozlilo. Gorbačov je razmišljao o ljudima koje je postavio na visoke dužnosti i koji su ga izdali. Po dolasku u Moskvu otišao je u rezidenciju gdje se pobrinuo da se Raisi pruži odgovarajuća njega. Bio je to humani čin, ali i velika politička greška. Razočarao je pristaše koji su za njega riskirali živote i omogućili Jeljcinu da preuzme kontrolu nad Moskvom. Ruski predsjednik je čitave noći bio na nogama i konsolidirao svoj položaj. Gorbačov je došao u ured tek narednog dana. U međuvremenu je Rusija preuzela kontrolu nad Sovjetskim Savezom.

Jeljcinov prvi dekret bila je zabrana djelovanja Komunističke partije Sovjetskog Saveza na teritoriju Rusije. Partijski uredi su zatvoreni, a zgrada Centralnog komiteta u Moskvi zapečaćena. Arhiv i dokumente preuzeli su Jeljcinovi pristaše. Uhićen je šef KGB-a Vladimir Krjučkov, jedan od vodećih zavjerenika, a KGB je kasnije raspušten. Stotine službenika KGB-a u Lubjanki, sjedištu tajne policije, strahovale su da će razjarena masa zauzeti zgradu. Umjesto toga, građani su promatrali dizalicu koja je po Jeljcinovoj naredbi s trga ispred Lubjanke uklanjala statuu Feliksa Dzeržinskog, osnivača Čeke, preteče KGB-a. U Kremlju je Jeljcin primorao Gorbačova da poništi imenovanja novih čelnika vojske i policije i na te dužnosti imenuje Jeljcinove pristaše. Kada se Gorbačov pojavio pred ruskim parlamentom da zastupnicima zahvali na njihovoj hrabrosti, oni su prosvjedovali, a Jeljcin ga je ponizio tako što je pred njim, kao generalnim sekretarom KPSS-a potpisao nove dekrete o zabrani te partije. Kada je Gorbačov za govornicom ustvrdio da ne može prihvatiti potpunu odgovornost KPSS-a za puč jer nema uvid u relevantne dokumente, Jeljcin mu je prišao i uručio zapisnike sa sastanka vodstva partije. “Pročitaj ovo!” rekao je ruski predsjednik i primorao Gorbačova da pred parlamentom čita dokaze o izdaji svojih komunističkih drugova. U Sovjetskom Savezu tada je de facto nastupila smjena vlasti.

Završna drama Hladnog rata preobrazila se u klasičnu sovjetsku tragediju. Dok je Jeljcin s drugim republikama pregovarao o uspostavi nove zajednice suverenih država – čime je u potpunosti zaobilazio Sovjetski Savez – Gorbačovljeva moć se gasila. Poslije puča je dao ostavku na dužnost generalnog sekretara i nije se protivio Jeljcinovoj eksproprijaciji cjelokupne partijske imovine koja se nalazila na teritoriju Rusije. U rujnu 1991. je Kongres narodnih deputata – izabrana savezna skupština u koju je Gorbačov uložio toliko nade kao u novi demokratski parlament Sovjetskog Saveza – donio odluku o vlastitom raspuštanju. Republike su postale središta političke moći i lokalni političari su počeli konsolidirati svoju vlast. Baltičke republike su tijekom kolovoškog puča postale potpuno samostalne. U srednjoazijskim republikama, koje su u ožujku htjele sačuvati Sovjetski Savez, stvarale su se nove nacionalne elite iz redova bivših komunista i u jesen 1991. proglasile punu suverenost. Njihova situacija nalikovala je na učinke britanske i francuske dekolonizacije od prije tridesetak godina: imperijalni centar je odustao od vlasti, a lokalne elite stvorile su nove države utemeljene na poukama kasne imperijalne epohe. Posljednji čavao u kovčeg Sovjetskog Saveza zabio je 1. prosinca referendum u Ukrajini gdje su građani golemom većinom glasovali za potpunu neovisnost.

Gorbačov je još uvijek bio u prilici pokušati silom spasiti uniju. Obnašao je dužnost predsjednika Sovjetskog Saveza. Vjerovao je da bi Crvena armija slijedila njegove naredbe, a donekle i službe sigurnosti. Odlučno je, međutim, odbijao i pomisao na tako nešto. Unija koja se održava silom za njega nije bila alternativa Sovjetskom Savezu. Uporno je ponavljao sve manjoj skupini svojih suradnika – svedenoj na nekolicinu starih liberalnih prijatelja – da bi upotreba sile poništila sve za što se ikada zalagao. On se neće staviti na čelo diktature. Radije će pristati na rasap unije koju će zamijeniti neki oblik konfederacije. Gorbačov je vjerovao da je konfederacija Jeljcinov cilj i možda bi mogla spriječiti da Sovjetski Savez postane još jedna Jugoslavija gdje je već bjesnio građanski rat. Osim svega, Gorbačov je bio iscrpljen. Izdali su ga bliski suradnici, a voljena supruga bila je bolesna. Više nije imao snage nastaviti borbu.

Vođe Rusije, Ukrajine i Bjelorusije tajno su se sastali 8. prosinca 1991. u Bjelovjeskoj šumi, u državnoj vili pored poljsko-bjeloruske granice. Mjesto sastanka odabrali su zato što su još uvijek strahovali da bi ih sigurnosne službe mogle uhititi po Gorbačovljevoj naredbi. Užurbano su potpisali dokument gdje u jednom članku stoji da je sovjetska država raspuštena. Tri ugovorne strane su utvrdile da “Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika kao subjekt međunarodnog prava i kao geopolitička činjenica više ne postoji.” Umjesto njega formirale su Zajednicu Neovisnih Država kojoj druge bivše sovjetske republike mogu pristupiti ako žele. Obvezale su se na političku i ekonomsku suradnju i na puno poštivanje teritorijalnog integriteta, kako uzajamno tako i trećih država, te zajamčile građanska prava svim stanovnicima svojih republika, neovisno o nacionalnom porijeklu. Rusija je ratificirala ugovor 12. prosinca, istoga dana kada je donijela odluku o istupanju iz Sovjetskog Saveza. U narednim tjednima novoj Zajednici Neovisnih Država pridružili su se Armenija, Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Moldavija, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan.

Nakon kraćeg oklijevanja u posljednjim trenucima, Gorbačov je odlučio podnijeti ostavku na dužnost sovjetskog predsjednika. U govoru koji je izravno prenošen na televiziji navečer 25. prosinca 1991., predsjednik je rekao da se borio za “očuvanje savezne države i njezin integritet”, ali

događaji su krenuli drugačijim tokom. Prevladala je politika nejedinstva i komadanja ove zemlje, u čemu osobno ne mogu sudjelovati. […] Sudbina je htjela da je već u vrijeme kada sam došao na čelo ove države bilo jasno da nešto nije u redu. […] Situacija je bila bezizgledna i mi više nismo mogli nastaviti živjeti kao do tada. Sve smo morali radikalno mijenjati. […] Poduzet je golem napor od povijesnog značaja. Likvidiran je totalitarni sustav koji je odavno postao preprekom prosperitetu i boljitku ove zemlje. […] Siguran sam da će prije ili kasnije, jednoga dana, naši zajednički napori uroditi plodom i da će naši narodi živjeti u bogatom, demokratskom društvu. Svima vam želim sve najbolje.

Prije televizijskog prijenosa, Gorbačov je nazvao predsjednika Busha i najavio mu što će se dogoditi. Rekao mu je da su sovjetska nuklearna oružja pod sigurnom kontrolom. Jeljcin će odmah poslije govora preuzeti vlast. Poslovično suzdržani Bush je na Gorbačovljev emotivni božićni poziv odgovorio konvencionalno i općenito, kao da drži javni govor: “U ovo blagdansko doba i u ovom povijesnom trenutku mi vas dakle pozdravljamo i zahvaljujemo na svemu što ste učinili za svjetski mir. Velika vam hvala.”

Kada je Gorbačov završio svoj govor, u prostoriju su diskretno ušli njegovi vojni savjetnici zaduženi za kovčege s nuklearnim šiframa. Potražit će novog zapovjednika koji se nalazio u drugom dijelu Kremlja. Gorbačov je ostao sâm i otišao u Dvoranu orahovine – gdje je često zasjedao sovjetski Politbiro – i popio piće s petoricom najbližih prijatelja. Nešto prije ponoći otišao je kući, kao bivši predsjednik bivše države.

Raspadom Sovjetskog Saveza nestao je i posljednji ostatak Hladnog rata kao međunarodnog poretka. Dominirao je međunarodnim odnosima u razdoblju od dvije generacije. Ideološki sukob koji mu je prethodio i kojim se hranio trajao je i dulje. Kao što često biva s velikim promjenama u svjetskoj politici, kraj je bio nagao, ali su ishodišta bila dugog vijeka. Kao dominantna odrednica čovječanstva, Hladni rat je neko vrijeme odumirao, svakako otkako su sredinom sedamdesetih godina započele velike preobrazbe globalne politike i ekonomije. Sovjetski kolaps doveo ga je do definitivnog kraja. Više nije postojala zemlja koja bi Sjedinjenim Državama predstavljala globalni izazov uime radikalno drugačije ideologije. Sukobi i napetosti nastali tijekom Hladnog rata nisu minuli, kao što nisu nestala zastrašujuća oružja i kratkovidne strategije, ali život je tekao dalje i stari oblici globalne interakcije zamijenjeni su novima.

Nasljeđe Hladnog rata

Kao međunarodni poredak Hladni rat je završio onog hladnog i sivog prosinačkog dana u Moskvi kada je Mihail Gorbačov objavio da Sovjetski Savez više ne postoji. Ideološki hladni rat koji je čitave dvije generacije prethodio tom međunarodnom poretku samo je djelomice iščeznuo. Nesumnjivo da je komunizam u svojem marksističko-lenjinističkom obliku potpuno izgubio značaj kao ideal organizacije društva. U Sjedinjenim Državama se, međutim, malo što promijenilo toga prosinačkog dana 1991. Američka vanjska politika se nastavila kretati istim smjerom, nezainteresirana za značajnije prilagodbe strateških vizija i političkih ciljeva. Hladni rat bio je završen, a Sjedinjene Države su bile pobjednik. Većina Amerikanaca nije prestala vjerovati da će im sigurnost biti zajamčena samo ako svijet sve više bude nalikovao na njihovu zemlju i ako se druge zemlje povinuju volji Sjedinjenih Država. Ideje i predodžbe koje su nastajale generacijama ostale su praktično nepromijenjene, iako je nestala golema izvanjska prijetnja. Umjesto umjerenije, time i realnije američke vanjske politike, većina političara – i demokrata i republikanaca – povjerovala je da je nastupila epoha unipolarnog međunarodnog poretka u kojem Sjedinjene Države mogu, uz minimalne napore, djelovati u skladu sa svojim porivima.

Američki trijumfalizam poslije Hladnog rata imao je dva oblika. Jedan se može nazvati Clintonovim, koji je na globalnoj sceni promicao kapitalistički prosperitet i tržišne vrijednosti američkog tipa. Njegovo pomanjkanje svrhe u međunarodnim odnosima bilo je zapanjujuće koliko i njegova nedosljednost u postizanju vlastitih ekonomskih ciljeva. Umjesto da stvara široke i stabilne preduvjete za vođenje američke vanjske politike – kroz Ujedinjene narode, međunarodne financijske ustanove i dugoročne sporazume s drugim velikim silama (ponajviše Kinom i Rusijom) – Clintonova administracija se usredotočila na proizvodnju blagostanja kod kuće. Politički instinkt koji ju je na to motivirao nije bio sasvim pogrešan: Amerikanci su bili umorni od međunarodnih kampanja iz prošlosti i htjeli su naplatiti – te se fraze netko dosjetio – “dividendu mira”. No na međunarodnom planu su devedesete godine bile izgubljeno desetljeće u kojem je propuštena prilika da se institucionalizira međunarodna suradnja, da se doista naplati dividenda mira, ali u globalnim razmjerima, u borbi protiv bolesti, siromaštva i nejednakosti. Upadljivi dokazi te propuštene prilike bila su nekadašnja bojišta Hladnog rata poput Afganistana, Konga ili Nikaragve za koja Sjedinjene Države – ali ni drugi faktori – nisu pokazali ni najmanju zainteresiranost u razdoblju neposredno nakon završetka Hladnog rata.

Drugi oblik američkog posthladnoratovskog trijumfalizma može se nazvati Bushovim.* Dok je Clinton inzistirao na blagostanju, Bush je inzistirao na prevlasti. Jasno, u međuvremenu se dogodio Jedanaesti rujan. Moguće je da Bushove verzije trijumfalizma ne bi ni bilo da islamistički fanatici – i to frakcija koja je svojedobno bila hladnoratovski saveznik Sjedinjenih Država – nisu napali New York i Washington. Ono što je nedvojbeno jest da je iskustvo Hladnog rata odredilo američki odgovor na te zločine. Umjesto kombinacije ograničenih i preciznih vojnih akcija i međunarodne policijske suradnje, što bi bila razumna reakcija, Bushova administracija je iskoristila međunarodnu unipolarnu konstelaciju da nasrne na svoje neprijatelje i okupira Afganistan i Irak. Bili su to strateški besmisleni pothvati i zapravo su u dvadeset i prvom stoljeću stvorili dvije nove kolonije pod vlašću velike sile koja, pak, za kolonijalizam nije imala ni volje ni interesa. Većina neovisnih analitičara koji su dobro poznavali te zemlje uvjeravali su Washington da će okupacija Afganistana i Iraka samo pojačati islamističku aktivnost, umjesto da je oslabi. Sjedinjene Države nisu, međutim, djelovale na tragu strateške svrhovitosti. Djelovale su zato što su bile toliko nadmoćne da su mogle djelovati. O samim akcijama odlučivali su Bushovi vanjskopolitički savjetnici Dick Cheney, Donald Rumsfeld i Paul Wolfowitz, ljudi koji su o svijetu razmišljali u kategorijama Hladnog rata. Njih su zanimali demonstracija sile, kontrola teritorija, svrgavanje režima, uloga Sjedinjenih Država kao međunarodnog policajca i vjerovali su u učinkovitost regionalnih savezništava, ekonomskih sankcija i zračnih kaznenih ekspedicija.

Činilo se da su tijekom devedesetih godina i prvog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća Sjedinjene Države izgubile svoj globalni smisao – Hladni rat – a novi nisu pronašle. U međuvremenu su stare navike i način razmišljanja ostali više ili manje nepromijenjeni. Bilo je, dakako, i onih koji su tvrdili da se Sjedinjene Države u međunarodnim odnosima ne mogu drugačije ponašati. Nastale su kao republika naglašeno ideološke naravi, utemeljena na vrednotama i političkim načelima, ne i na nasljeđu zajedničke kulture i jezika, i utoliko su na stanovit način bile u trajnom “hladnom ratu” sa svojim protivnicima. Sjedinjene Države sebi ne mogu dopustiti ni introspekciju ni sumnju, nalik na Gorbačovljevu, jer bi, tvrdili su zastupnici takvog razmišljanja, preispitivanje vlastite svrhe bilo protivno samoj suštini Amerike. Razdoblje poslije Hladnog rata stoga nije bila anomalija, već potvrda neupitne povijesne misije Sjedinjenih Država, gdje je Hladni rat samo jedna od epizoda, a globalna hegemonija ili poraz dva su jedino moguća ishoda.

Oni koji zastupaju takvu vrst dosljednosti i kontinuiteta u međunarodnoj ulozi Sjedinjenih Država zasigurno nisu u pravu. Američka vanjska politika bila je podložna promjenama, ovisna o unutarnjopolitičkim koncepcijama političkih ciljeva, vojnoj snazi i aktualnim inozemnim prijetnjama. Slažem se s onima koji tvrde da već sama demokratska misija Sjedinjenih Država – a ona po prirodi stvari uvijek ostaje neispunjena i nedovršena – demantira takav determinizam. Posthladnoratovski trijumfalizam onemogućio je preispitivanje i kritičku raspravu, a time i nužne promjene u vanjskoj politici po završetku Hladnog rata. Time ne želim umanjiti trajni značaj ideologije u američkoj vanjskoj politici, o čemu sam, uostalom, opširno pisao u ovoj knjizi i drugdje. Pored toga, konfuzna vanjska politika poslije Hladnog rata nije nužno bila predodređena suštinom Sjedinjenih Država, nego i pomanjkanjem maštovitog državništva.

Netko može reći da je očekivanje kako će Sjedinjene Države preorijentirati svoju vanjsku politiku nakon Hladnog rata bilo nerealno i da je odveć lako kritizirati trijumfalizam. Uostalom, Sjedinjene Države jesu pobijedile u Hladnom ratu i stoga nisu imale razloga preispitivati svoje postupke. Sovjetskom Savezu bile su potrebne Gorbačovljeve reforme i raspao se zato što nisu uspjele. Sjedinjenim Državama takve promjene nisu bile potrebne. Zašto popravljati nešto što funkcionira?

No takvo razmišljanje promatra američko iskustvo u Hladnom ratu u odveć suženoj perspektivi. Kao i njihov protivnik, i Sjedinjene Države su u Hladnom ratu doživjele uspjehe i padove. Radi se samo o tome da se konačna bilanca pokazala povoljnijom za jednu od strana. Često ponavljana posthladnoratovska mitologija – kojom se pristupa, primjerice, Iraku i Afganistanu, a siguran sam da će se primjenjivati i na buduće sukobe – ističe Reaganovo jačanje vojne moći i spremnost na otpor Sovjetskom Savezu, kao središnje uzroke američke pobjede u Hladnom ratu. No, kada se bavi Reaganovom epohom, ova knjiga posvetila je veliku (ili posebno veliku) pažnju starim savezništvima, tehnološkom napretku, ekonomskom rastu i spremnosti na pregovore, kao neusporedivo važnijim sredstvima koja su Sjedinjenim Državama stajala na raspolaganju. Sjedinjene Države u svakom slučaju nisu primijenile pouke stečene Hladnim ratom kako bi unaprijedile svoju politiku u posthladnoratovskoj epohi.

Na iznenađenje zapadnih sila (na užas Britanaca, a donekle i Francuza), Gorbačov je pristao i na ujedinjenu Njemačku kao članicu NATO-a

U ovoj knjizi tvrdim da se glavni uzrok završetka Hladnog rata krio u činjenici da se svijet, kao cjelina, promijenio. Sedamdesetih godina započela je globalna ekonomska preobrazba. Isprva je pogodovala Sjedinjenim Državama, a potom je Kini i drugim azijskim zemljama pružila obilje prilika. Od završetka Hladnog rata protekla je čitava jedna generacija i u tom razdoblju su Sjedinjene Države postupno gubile svoju sposobnost nametanja globalne prevlasti. Sve više su bile primorane surađivati s drugima u multilateralnoj konstelaciji sila. Samozadovoljstvo devedesetih godina i neuspjeli pokušaji nasilne preobrazbe islamskog svijeta u prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća Sjedinjenim Državama su oteli mnoge prilike da se pripreme za epohu u kojoj će njihova relativna moć biti umanjena. Umanjenje te moći i pouke Hladnog rata trebale su uputiti Sjedinjene Države da se povežu s drugim zemljama na temelju načela međunarodnog ponašanja kakvo bi bilo u njihovom dugoročnom interesu.

Umjesto toga su se Sjedinjene Države upuštale u ono što supersile čija je moć u opadanju uvijek i čine: u uzaludne i nepotrebne ratove daleko od vlastitog teritorija, ratove u kojima postaje nejasna granica između neposrednih sigurnosnih potreba (pa i interesa) i dugoročnih strateških ciljeva. Opsesija apsolutnom sigurnošću (koja je neostvariva) i jeftinom naftom (što je također ograničenog dosega) učinila je Sjedinjene Države slijepima za širu sliku, posebice u Aziji. Time su se Sjedinjene Države dovele u situaciju da nisu spremne – onoliko koliko objektivno mogu biti – za velike izazove budućnosti: uspon Kine i Indije, premještanje središta ekonomske moći sa Zapada na Istok te za sistemska iskušenja kao što su klimatske promjene i epidemije.

Budući da su Sjedinjene Države pobijedile u Hladnom ratu, a mislim da jesu, znači da ga je Sovjetski Savez, bolje rečeno Rusija, izgubila. Štoviše, bio je to težak poraz. Glavni uzrok toga poraza jest neuspjeh vodstva komunističke partije da svojim građanima ponudi učinkovit politički, ekonomski i društveni poredak. Sovjetski građani podnijeli su tijekom dvadesetog stoljeća neizrecive žrtve kako bi izgradili državu i društvo na koje bi mogli biti ponosni. Većina sovjetskih građana vjerovala je da su njihov golemi trud i obrana postignutog stvorili globalnu supersilu i bolji život. Spremnost na vjeru u napredak pod sovjetskom vlašću (koji je napose bio i ruski napredak) potiskivala je sumnju kod većine ljudi, čak i kod onih koji su dobro poznavali sovjetsku stvarnost. Zločine sovjetske države podjednako su ignorirali i vladari i podanici u zajedničkoj zavjeri šutnje.

Osamdesetih godina započeo je slom. Uvjeti kod kuće nisu bili sve bolji, već sve gori. Država koju su mnogi doživljavali svemoćnom nije uspijevala ispuniti najjednostavnije zadaće. Afganistan i posljedice međunarodne izolacije mladim ljudima su oteli budućnost kakvu su željeli. Kada su pod Gorbačovom započele nužne reforme, ni one nisu donijele napredak za kojim su građani čeznuli. Premda su mnogi sovjetski građani prigrlili slobodu govora, glasovanja, udruživanja i religije, ili slobodu gledanja filmova i čitanja knjiga koji su do tada bili zabranjeni, u srcu Gorbačovljeve perestrojke zjapila je praznina. “Čemu sloboda ako nema kruha?” mnogi su sve češće postavljali to pitanje.

Na koncu je Komunistička partija Sovjetskog Saveza uništila sebe samu, a sovjetskog režima iznenada više nije bilo. S izuzetkom baltičkih država, neovisnost sovjetskih republika nije bila posljedica prethodno artikuliranog zahtjeva odozdo već procesa raspada Sovjetskog Saveza. U prosincu 1991. se petnaest republika, nekadašnjih članica sovjetske federacije, nenadano zateklo u situaciji da počnu tragati za novim položajem u svijetu. U većini slučajeva nametnuo im se nacionalizam kao naknadno opravdanje državne neovisnosti. Sama državna neovisnost nije proizišla iz nacionalizma. Utoliko se raspad Sovjetskog Saveza može tumačiti kao primjer dekolonizacije, nalik na raspadanje britanskog i francuskog imperija. Ne čudi da su gotovo sve postsovjetske države suočene s visokom razinom etničkih i političkih napetosti, čak i nakon što je od stjecanja neovisnosti proteklo razdoblje od čitave jedne generacije.

Najteže je bilo u samoj Rusiji. Raspad je u Rusima stvorio osjećaj deklasiranosti, lišio ih je njihovog položaja, neovisno o tome jesu li živjeli u samoj Rusiji ili su pripadali velikim ruskim manjinama u nekoj novoj postsovjetskoj državi. Nekada su bili elita jedne supersile. Sada su bili lišeni svrhe i položaja. Ekonomska situacija je također bila teška. Stariji ljudi nisu primali mirovine. Neki su umrli od gladi. Pothranjenost i alkoholizam su umanjili prosječni životni vijek ruskog muškarca sa šezdeset i šest godina 1985., na pedeset i osam godina desetljeće kasnije. Rusi su bili navikli na iznimno visoku razinu stabilnosti (koliko god je ta stabilnost bila sumorna), a postsovjetska sloboda nije im donijela ništa drugo osim kriminala, nasilja i pornografskih filmova.

Kada je riječ o kriminalu, može se reći da se u Rusiji dogodila pljačka stoljeća. Bila je to privatizacija ruske industrije i prirodnih resursa. Privatizacija je bila neizbježna u ovom ili onom obliku, tvrde oni koji je pokušavaju opravdati. Kada se raspao Sovjetski Savez, njegova planska ekonomija bila je u agoniji. To je točno, međutim način kojim je privatizacija provedena jednostavno nije moguće opravdati. S demontažom socijalističke države, vlasništvo nad ruskim bogatstvima preuzela je nova oligarhija, formirana u partijskim komitetima, planskim komisijama i znanstvenim i tehnološkim ustanovama. Umjesto da budu upotrijebljeni u saniranju premnogih nedaća u kojima se Rusija zatekla, resursi su prepušteni ljudima s dobrim vezama, ponajviše prijateljima i pristašama predsjednika Borisa Jeljcina. Bogatstva stvarana generacijama prešla su u ruke pojedinaca koji nisu imali nikakve veze s lokalnim zajednicama (ali obilje veza s vladajućima). Najčešće bi novi vlasnici prodavali sve što je bio iole vrijedno u novostečenoj tvornici i zatvarali proizvodnju. Od pune zaposlenosti je u roku od tri godine nezaposlenost porasla na 30 posto. Sve se to zbivalo u vrijeme dok je Zapad čestitao Jeljcinu na njegovoj ekonomskoj reformi.

Promatrana unatrag, ekonomska tranzicija iz socijalizma u kapitalizam je za većinu Rusa nedvojbeno bila potpuna katastrofa. Nedvojbeno je također da je Zapad s posthladnoratovskom Rusijom trebao postupati neusporedivo bolje. Teško je, međutim, zamisliti kako bi izgledali alternativni ishodi. Ključno je, tvrdim, trebalo biti razumijevanje – a devedesetih godina ga nije bilo – da Rusija bezuvjetno mora ostati jedna od najvažnijih država međunarodnog poretka, ako ni zbog čega drugog a ono zbog njenog golemog prostranstva. Bilo bi stoga u interesu Zapada, posebno Europe, da je 1991. odmah i u žurnom roku započeo integriranje Rusije u europski trgovački i sigurnosni sustav. Takav pristup bi zasigurno iziskivao obilje novca i strpljenja s obzirom na kaos koji je zavladao Rusijom. Neki tvrde da je bio politički nemoguć, kako zbog Zapada tako i zbog same Rusije. Napor poput Marshallovog plana vjerojatno nije dolazio u obzir, ali bi i Zapad i Rusija danas bili znatno sigurniji da je tijekom devedesetih godina bila otvorena mogućnost pristupanja Rusije Europskoj uniji, a možda i Sjevernoatlantskom paktu, u bilo kojem obliku.

Umjesto toga, Rusija je držana podalje od procesa vojne i ekonomske integracije koji je na koncu dosegao njene granice. Dok je Rusija klečala pred dverima Europe, Ruse je obuzimao osjećaj izopćenosti. U takvim okolnostima rastao je ugled ruskih šovinista i tvrdolinijaša – kakav je aktualni predsjednik Vladimir Putin – koji uzrok svih zala koja su snašla Rusiju u posljednjih trideset godina vide u unaprijed smišljenom američkom planu čiji cilj je da Rusija ostane slaba i izolirana. Autoritarizam i ratobornost Vladimira Putina uživaju iskrenu podršku većine građana. Većina Rusa sklona je vjerovati da je za sve što im se dogodilo kriv netko drugi, umjesto da se sami uhvate ukoštac s golemim problemima ruskog društva i ruske države. Poremećaji iz devedesetih godina pridonijeli su nastanku bizarnog i nesuzdržanog ruskog cinizma, koji se ne ogleda samo u dubokom uzajamnom nepovjerenju među građanima Rusije, već si iracionalno predočava dugotrajne i učinkovite zavjere koje se kuju protiv Rusije širom svijeta, premda nemaju ni najmanje veze sa stvarnošću. Više od polovice Rusa danas vjeruje da je Leonid Brežnjev bio njihov najbolji vođa u dvadesetom stoljeću, odmah nakon Lenjina i Staljina. Gorbačov je na dnu te liste.

Drugi, širom svijeta, kraj Hladnog rata su nesumnjivo dočekali s olakšanjem. S nestankom prijetnje globalnog nuklearnog uništenja, uklonjen je, ili je barem odgođen, jedan od velikih izazova opstanku čovječanstva. Razloga za nadu da će intervencionizam velikih sila biti ograničen i da će biti poštivana načela suvereniteta i samoodređenja nije bilo, svakako ne tijekom devedesetih godina. Europa i Japan znatno su se okoristili Hladnim ratom, kao i Kina u kasnijoj etapi. Podjela Europe, i Njemačke, bila je tragedija, kao i uspostava diktatorskih režima na Istoku. Ipak, međunarodni poredak Hladnog rata je Europi zajamčio gotovo pedeset godina mira, sasvim suprotno prvoj polovici stoljeća. Pod zaštitom toga mira prilagodljiva društva su toliko sazrela da su se, kada je okončan Hladni rat, sa začudnom lakoćom nosila s promjenama, uključujući nemilosrdnu tranziciju u kapitalizam na Istoku i ujedinjenje Njemačke, najveći projekt posthladnoratovske epohe. Japan je ostao bez specifičnih međunarodnih ekonomskih prednosti koje mu je pružao Hladni rat i zatekao se u razdoblju usporenog rasta. To mu se, međutim, dogodilo nakon što je već dosegao vrlu visoku razinu razvijenosti, tako da je i 1995. njegov brutoproizvod po glavi stanovnika bio za 30 posto viši od američkoga. “Ako je ovo recesija, mi za takvom recesijom čeznemo!” rekao je jedan moj afrički prijatelj koji živi u Tokiju.

Na Kinu se nerijetko gleda kao na jednu od zemalja koje su se ponajviše okoristile Hladnim ratom. Svakako da to nije u potpunosti točno. Kini je bila nametnuta marksističko-lenjinistička diktatura europskog tipa, potpuno neprikladna njezinim potrebama. Izazvala je, tijekom Maove epohe, neke od najstrašnijih zločina Hladnog rata: milijuni ljudi su izgubili život. No tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina je Kina Deng Xiaopinga stekla goleme koristi od svoga faktičnog savezništva sa Sjedinjenim Državama, kako za vlastitu sigurnost tako i razvojne programe. Kraj Hladnog rata je za kinesko vodstvo predstavljao veliki šok. Uvidjeli su da su – djelomice i zbog vlastitog suparništva sa Sovjetima – nenadano ostali sami, suočeni s Amerikancima u unipolarnom svijetu. Iz kineske perspektive raspala se pogrešna supersila. Vjerovali su da je Sovjetski Savez, barem dugoročno, u usponu, a da su Sjedinjene Države na zalasku. Od devedesetih godina Komunistička partija Kine živi u strahu da će Sjedinjene Države podrivati njenu vlast kod kuće i izolirati je u međunarodnim odnosima, ponajviše od njenih azijskih susjeda.

U siječnju 1991. Sjedinjene Države stupile su u rat protiv Iraka nakon što je Sadam Husein okupirao Kuvajt. Gorbačov je podržao Sjedinjene Države kada su započele operaciju u Zaljevu i rekao da je Sadam ‘čovjek koji razumije samo jezik sile’

U multipolarnom svijetu koji upravo nastaje, vjerojatno je da će Sjedinjene Države i Kina biti najjače sile. Ukoliko američki i kineski poredak ne dožive tešku unutarnjopolitičku krizu, a to uopće nije nemoguće, natjecanje Washingtona i Pekinga za utjecaj u Aziji odredit će situaciju u svijetu. Nije vjerojatno da će se odnosi Sjedinjenih Država s Kinom, ili s Rusijom, razviti u nešto nalik Hladnom ratu. Ruski i kineski politički sustavi su potpuno drugačiji od američkoga (znatno se razlikuju i međusobno), ali su i Kina i Rusija dobro integrirane u globalni kapitalistički poredak, a u interesu je njihovih državnika nastavak procesa te integracije. Za razliku od Sovjetskog Saveza, oni ne teže izolaciji ili globalnom sukobu. Pokušavat će slabiti američki utjecaj i stjecati prevlast unutar svojih regija, ali ni Kina ni Rusija nisu ni voljne ni sposobne započeti globalni ideološki sukob ili stvarati velike vojne paktove. Izvjesno je suparništvo koje može izazvati i lokalne ratove, ali ne i suparništvo nalik na Hladni rat.

Najveće patnje za vrijeme Hladnog rata pretrpjela su njegova bojišta. Opustošeni su Koreja, Indokina, Afganistan, veći dio Afrike i Srednja Amerika. Neki su se oporavili. Drugi su podlegli cinizmu. Američki saveznici u Hladnom ratu pokazali su zavidnu pljačkašku vještinu. Procjenjuje se da su se samo diktatori čija prezimena počinju s “M” – Mobutu (Kongo), Marcos (Filipini) i Mubarak (Egipat) – dokopali 17 milijardi dolara. Nisu zaostajali ni sovjetski klijenti. Angola je jedna od zemalja koju je najviše poharao Hladni rat, a mogla je biti jedna od najbogatijih na svijetu zahvaljujući obilnim rudnim i energetskim resursima. Danas njeno stanovništvo još uvijek živi u teškom siromaštvu.

Lakoća s kojom su se mnogi bivši marksisti prilagodili posthladnoratovskom tržišnom poretku nameće pitanje je li Hladni rat zapravo bio sukob koji se mogao izbjeći. Očito je da ishod nije bio vrijedan truda i patnji, svakako ne u Angoli, možda ni u Vijetnamu i Nikaragvi, pa ni u Rusiji. “Kada bih ponovno živio svoj život, ne bih ni bio komunist, a da je Lenjin živ, složio bi se sa mnom. […] Moram priznati da smo krenuli od pogrešnih temelja, pogrešnih pretpostavki. Same osnove socijalizma bile su pogrešne. Vjerujem da je sama socijalistička ideja, sama koncepcija bila mrtvorođenče”, priznao je dugogodišnji bugarski komunistički vođa Todor Živkov. Čak bi i pobjednici ponekad pomislili da su cijene i rizici bili isuviše visoki, u životima, u troškovima, u trajnom strahu od nuklearnog rata.

Je li Hladni rat bilo moguće izbjeći četrdesetih godina kada je ideološki sukob prerastao u trajno vojno suparništvo? Vrlo je vjerojatno da su sukobi i suparništva neposredno nakon Drugog svjetskog rata bili neizbježni. Već je sama Staljinova politika bila dovoljna da ih izazove. Ipak, teško je tvrditi da globalni Hladni rat, koji je potrajao gotovo pola stoljeća i zaprijetio uništenjem života na Zemlji, nije, barem u nekom obliku, bilo moguće izbjeći. Na tom su putu postojala raskrižja gdje su državnici mogli zastati, ponajviše u svojem vojnom suparništvu i utrci u naoružanju. No ideološki sukob, koji je prouzročio napetosti neposredno nakon Drugog svjetskog rata, bio je takve naravi da je razumno razmišljanje učinio nedostupnim. Dobronamjerni ljudi s obje strane vjerovali su da zastupaju ideju čiji opstanak je ugrožen. Zato su preuzimali rizike koji su ugrožavali njihove vlastite i tuđe živote, rizike za kojima u drugačijim okolnostima ne bi posezali.

Drugo važno pitanje glasi je li Hladni rat zapravo bio, kao što stoji u naslovu jedne ključne knjige, “podjela svijeta”? Neki tvrde da su državnici (i povjesničari) zaslijepljeni Hladnim ratom kao organizacijskim načelom jednog povijesnog razdoblja tako da ne vide raznolikost i hibridnost koja se usporedno odvijala. U ovoj se knjizi tvrdi da Hladni rat između kapitalizma i socijalizma – iako je utjecao na mnoge događaje u dvadesetom stoljeću – nije odredio sve. Dva svjetska rata, Velika depresija, dekolonizacija i premještanje bogatstva i moći sa Zapada na Istok, vjerojatno bi se dogodili i bez Hladnog rata (ali zasigurno ne i u obliku u kojem se jesu dogodili). Pored toga, neke države su odbijale sudjelovati u Hladnom ratu, barem ne u potpunosti. Indija je, primjerice, po mnogočemu bila protivnik Hladnog rata. Neki drugi režimi su uveli visoku razinu državnog intervencionizma, ali su u suštini ostali kapitalistički, kao na primjer u Skandinaviji. Kapitalistička Norveška ima više poduzeća u državnom vlasništvu nego socijalistička Kina. Švedski javni rashodi su dva puta veći od kineskih, promatraju li se kroz postotak brutoproizvoda.

Konačno, utjecaj Hladnog rata bio je sveobuhvatan zbog značaja suprotstavljenih ideologija i posvećenosti njihovih sljedbenika. Mnoge zemlje i pokreti su tijekom dvadesetog stoljeća stupali u rat protiv kapitalizma koji su predvodile Sjedinjene Države. Doživjeli su poraz 1945., u prvom redu Njemačka i Japan. Čak je i Hitler u svojem bunkeru 1945., prije nego što će počiniti samoubojstvo, rekao da će u budućnosti “na svijetu preostati samo dvije velike sile sposobne za međusobni sukob: Sjedinjene Države i Sovjetska Rusija”. To je svima bilo očito, ali ne samo zbog strateških sposobnosti dviju država, već i zato što je svaka predstavljala simbol drugačijih (suprotstavljenih) organizacija države i društva. Sjedinjene Države su od 1945., i nadalje tijekom Hladnog rata bile moćnije, ali je Sovjetski Savez po mnogim pokazateljima ostao dostojan protivnik do samog kraja.

Najvažniji razlog zašto je Hladni rat utjecao na sve na svijetu bila je implicitna prijetnja nuklearnim uništenjem. Stoga nitko nije bio siguran u Hladnom ratu. Najveći uspjeh Gorbačovljeve generacije jest da je izbjegla nuklearni rat. U povijesti je većina suparništva velikih sila skončala u kataklizmi. Hladni rat je završio drugačije (i zato danas mogu pisati o njemu iz relativne sigurnosti svojeg kabineta u Harvardu). U svakom slučaju, nesumnjivo je da je utrka u nuklearnom naoružanju bila strahotno opasna. Nekoliko puta smo bili vrlo blizu nuklearnoj katastrofi, a toga je bila svjesna tek nekolicina. Nuklearni rat mogao je izbiti slučajno ili zbog pogrešnih obavještajnih podataka. Kada je Međunarodna organizacija liječnika za sprječavanje nuklearnog rata dobila Nobelovu nagradu za mir, njezin potpredsjednik Jevgenij Čazov upozorio je na medicinske posljedice: “Užasnuta, prašinom pokrivena Zemlja, opečena tijela mrtvih i ranjenih, dok preživjeli polako umiru od radijacijske bolesti.” Pridružila se i pop-kultura. Grupa Depeche Mode pjevala je o dvominutnom upozorenju uoči razaranja i o uništenom svijetu: “U zoru naredne godine preživio je jedan od četvorice.”

Zašto su državnici bili spremni na tako neodgovorne rizike sa sudbinom Zemlje? Zašto je toliko ljudi vjerovalo u određene ideologije da bi (ti isti ljudi) naknadno shvatili kako su rješenja koja nude neostvariva? Odgovor se, mislim, krije u činjenici da je svijet Hladnog rata, kao i današnji svijet, zapravo bolestan. Kako su nepravda i nasilje u dvadesetom stoljeću postali vidljivi, ljudi su – napose mladi ljudi – osjetili potrebu dokinuti te bolesti. Ideologije Hladnog rata nudile su brza rješenja kompleksnih problema. Mnogi ljudi su za tim ideologijama posezali kao da kupuju automobil. (Upravo ga i ja ovih dana namjeravam kupiti.) Kada bi to bilo moguće, uzeo bih nešto od Volva, nešto od Toyote. No to ne mogu imati jer proizvođači tako ne prodaju automobile. Čak i kada bi to činili, takav automobil ne bih mogao sastaviti jer nisam automehaničar. Zato se uzdam (ili nadam) da u tvornicama automobila rade vrhunski automehaničari. Hladni rat je tome donekle bio nalik. Većina ljudi uzimala je ono što im je bilo ponuđeno, iako to nije moglo zadovoljiti njihove potrebe ili je, pak, prkosilo zdravom razumu.

Ono što u međunarodnim odnosima nije dokinuto okončanjem Hladnog rata jest sukob između onih koji imaju i onih koji nemaju. Danas su u nekim dijelovima svijeta takvi sukobi još intenzivniji zbog jačanja vjerskih i etničkih pokreta koji čitavim zajednicama prijete uništenjem. Nesputane univerzalizmom Hladnog rata – koji je, ako ništa drugo, svim ljudima pokušavao ponuditi svoj obećani raj – te su skupine radikalno isključive ili rasističke. Neki događaji na Bliskom istoku, u Europi, južnoj Aziji, pa i u Sjedinjenim Državama, podsjećaju na svijet kakav je bio prije nego što je Hladni rat postao međunarodni poredak. Ulozi i rizici danas su veći i to ne samo zbog oružja masovnog uništenja. Rješenja je još teže naći, premda su mnogi svjesni da će prije ili kasnije morati pristupiti pregovorima i popuštanju. Kompromis je, međutim, teško postići jer su pristaše tih skupina ili država uvjerene kako su im u prošlosti nanijete goleme nepravde i time opravdavaju ispade nasilja i mržnje.

Prije, za vrijeme i nakon Hladnog rata svatko je tražio i tražit će svoje mjesto pod suncem. To je težnja koju valja imati na umu, kao i poštovanje koje svatko očekuje za svoju vjeru, način života ili teritorij. Nerijetko su ljudi, posebno mladi ljudi, skloni pripadati nečem većem od sebe i svojih obitelji, nekoj velikoj ideji kojoj će posvetiti život. Hladni rat je pokazao što se zbiva kada se takve težnje zlorabe uime moći, utjecaja i kontrole. To, međutim, ne znači da su slični ljudski porivi bezvrijedni. Naprotiv, ako treba liječiti bolesne, boriti se protiv siromaštva ili svakome dati životnu priliku, ali bez prijetnje nuklearnim uništenjem, tada bismo mnoge napore uložene tijekom Hladnog rata mogli ocijeniti pozitivnima. Povijest je kompleksna. Ne možemo znati kamo nas ideje mogu odvesti. Zato je potrebno dobro procijeniti rizike koje smo spremni preuzeti uime dobrih ciljeva kako ne bismo platili strašnu cijenu koju je dvadeseto stoljeće platilo u svojoj potrazi za savršenim.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.