FELJTON: Kako je međimurska popevka ušla u svjetsku kulturnu baštinu

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Međimurska popevka’ u kojoj pjesnikinja i kantautorica Lidija Bajuk nakon višegodišnjeg istraživanja prirodne i kulturne tradicije Međimurja analizira fenomen glazbenog izričaja koji je izašao iz hrvatskih okvira

Međimurska popevka se u lokalnim zajednicama od početka 20. st. do danas nastavila prenositi međugeneracijski, zahvaljujući sustavno organiziranom radu lokalnih folklornih društava, o čemu svjedoče knjige ‘Narodni plesni običaji u Hrvata’ (Zagreb, 1996.) Ivana Ivančana, ‘Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće — Povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj’ (Zagreb, 2003.) Naile Ceribašić i ‘Lepšega ne kak je Međimorje — Portreti kulturno–umjetničkih udruga Međimurske županije’ (Čakovec, 2012.) Stjepana Hranjeca, prethodno spomenute mjesne i župne monografije te publikacije pojedinih folklornih društava.

Da uvjerljiva javna izvedba plijeni pozornost slušatelja i da se uloga izvođača ne iscrpljuje samo korektnom interpretacijom, svjedoči prikaz u romanu ‘Dravom zlato plovi’ međimurskog književnika Kalmana Mesarića:

…Poredane tako jedna do druge, one u prvom redu podbočene rukama o tanki struk nad čvrstim bokovima, sve probrane ljepotice, probrane pjevačice, temperamentne plesačice razvukle su usta po urođenom ženskom nagonu pokazujući zdrave bijele zube (…) a oči bi im se zacaklile kad su čule škljocanje fotografskih aparata. Kad su i momci, postrojeni iza djevojaka, dospjeli na dohvat fotografskih aparata za vrijeme plesa, škljocanje aparata bude nastavljeno jednako neumorno kao i na početku (…) Ta je smotra pobudila senzaciju (…) Slikoviti dojam cjeline tog ansambla bio je besprijekoran. Sasvim na dnu podeja nenapadno se smjestila mala skupina tamburaša odjevenih isto tako kao i momci pjevači. Oni su postali vidljivi tek kad su se nakon koncerta parovi zavrtjeli, spajali se i odvajali u živom ritmu glazbe, a prekrili su ih opet kad su se skupili u zajedničko razigrano kolo.

Nastup je otpočeo međimurskom himnom: Međimurje moje malo zeleno, Na tvom nebu jasne zvezde igraju…(…)

Zatim je slijedio niz elegičnih pjesama ispremiješanih vragolasto šaljivim i temperamentnim skercima. Pjevali su bez dirigenta, savršeno uvježbano, skladno, toplo, osjećajno, raspjevano kao da te djevojke i mladići u životu ništa drugo i ne rade već samo pjevaju…

Načet razgradnjom tradicijskog života porodičnih i seoskih zajednicā, stvarao se novi kontekst izvedbe međimurske popevke, povezan ‘s poviješću njezine prakse na smotrama i drugim srodnim javnim priredbama’ u organizaciji Hrvatskog pjevačkog saveza (1926.–1929.) i Seljačke sloge (1925.–1941.), Saveza kulturno–prosvjetnih društava Hrvatske (50–ih godinā 20. st.) te lokalnih društveno–političkih zajednicā i kulturnih organizacijā (nakon Drugoga svjetskog rata), koje su osmišljavanjem, prikazivanjem, omasovljavanjem, društvenim integriranjem i fiksiranjem poticale nacionalni i kulturni identitet, a njihove sljednice u novije doba i lokalne identitete. Suspregnut nedoumicama o tradicijski konzervativnome i socijalistički suvremenome nakon prekida političkih odnosa sa Sovjetskim Savezom, folklorni amaterizam je predstavljao izvornu i folklornu tradiciju ‘novog socijalističkog čovjeka’ na obnovljenim i novoutemeljenim regionalnim folklornim smotrama, na zagrebačkoj Međunarodnoj smotri folklora (1966.) i na drugim lokalnim, državnim i inozemnim kulturnim manifestacijama te u radijskim i televizijskim programima.

Dvojeći oko sposobnosti folklornih skupinā da samostalno osmisle način predstavljanja vlastite tradicijske kulture, njihovi stručni voditelji zahtijevali su ili uniformnu izvornost fiktivne, idealizirane, neodređene i fluidne ‘prošlosti u sadašnjosti’ ili posrednu, prerađenu i prilagođenu folkornu izvedbu, zagovarajući zapravo standardizirane i koreografirane izvedbe tradicijskog predloška, s naglaskom na izabranu, kolektivnu i nepromjenljivu nacionalnu tradicijsku kulturu. U nedostatku programskih sadržaja, prvi su zagovarali lokalne prakse pod utjecajem starijih članova društava, a drugi folklorizirane izvedbe i ‘omekšavanje’ izvedbenih koncepcijā, pokazujući da ‘bit problema javne prakse narodne glazbe i plesa nije u razini istinitosti u odnosu na negdašnju praksu, nego u autoritetu (…) same folklorne skupine’.

PRVA PJEVAČKA I KULTURNA DRUŠTVA U MEĐIMURJU

Pjevačke i glazbene skupine organizirale su se prije 20. st. u crkvama i školama, početkom stoljeća u vatrogasnim društvima, knjižnicama i čitaonicama, a nakon Drugoga svjetskog rata u zadružnim domovima i domovima kulture. Društvo hrvatskih književnika pokrenulo je osnivanje pučkih knjižnicā u Hrvatskoj (1902.), među kojima i prve međimurske knjižnice u Prelogu i u Kotoribi (1903.). Iako je Matici hrvatskoj (1842.) i JAZU (1861.) zamjerana nezainteresiranost za seljačku kulturu, zbog drukčijih povijesnih okolnosti čakovečki pododbor Matice hrvatske (1936.) bio je skloniji radu međimurskih seljačkih pjevačkih i folklornih skupinā.

RAZDOBLJE PRIJE 20. STOLJEĆA

Glazbeni život Međimurja u 19. st. obilježili su crkveni i školski pjevački zborovi. Zabilježen je nastup seoskoga dječjeg zbora u svetomarskoj crkvi (1864.), a pod okriljem čakovečkoga Dobrotvornog društva Kružok (1869.–1898.) djelovalo je muško pjevačko društvo koje je postalo mješovito. Nositelji hrvatske tradicijske glazbe i javnih priredaba institucionalizirali su se i usustavili po uzoru na amaterska gradska i radnička pjevačka, tamburaška i puhačka društva. Seljački pjevački zborovi u Hrvatskoj utemeljeni su krajem 19. st., a u prijeratnom Međimurju pod vodstvom svećenstva i političke oporbe.

RAZDOBLJE 1901.–1919.

Prije Prvoga svjetskog rata stanovništvo se u većim naseljima uglavnom okupljalo u seljačkim katoličkim društvima. U Donjoj Dubravi su početkom 20. st. Djelovali Pjevačko društvo Sv. Cecilija i pjevački zborovi kulturnih društava Lira i Dubravka, a nakon kupnje orgulja (1902.) za kotoripsku župnu crkvu (1902.) i mješoviti crkveni pjevački zbor. Crkveni zbor također je djelovao i u Goričanu (1909.). Macinečki župnik Ignacije Lipnjak iz Draškovca osnovao je crkveni zbor u Maloj Subotici (1909.) i rukovodio pjevačkim zborom u Macincu (1913.–1922.), Stjepan Križanić u Šenkovcu djevojački zbor koji je prerastao u mješoviti (1919.–1941.), a župnik Bolarić župni crkveni zbor u Vratišincu. Doprinoseći hrvatskoj oružanoj akciji vraćanja Međimurja matici Hrvatskoj, Dobrovoljačka sokolska legija za Međimurje pod okriljem Hrvatskoga sokolskog saveza organizirala je javna predavanja i kulturno–zabavna okupljanja (1918.–prva polovica 1919.), na kojima je nastupao i pjevački zbor Legije. U Svetoj Mariji utemeljen je mješoviti crkveni pjevački zbor (1919.) zahvaljujući orguljašu Ivanu Mustaču. Prosvjetno društvo za Međimurje osnovalo je 32 čitaonice (1919.), zbog nedostatka primjerenijeg prostora nerijetko opskrbljujući tiskovinama zasebne prostore u gostionicama i krčmama.

RAZDOBLJE 1920.–1945.

Nakon svršetka Velikog rata i sve do Šestojanuarske diktature međimurska pjevačka društva, zborovi i javne priredbe bili su organizirani u katoličkim, sportskim, radničkim, prosvjetnim i kulturnim institucijama. Nekoliko je pjevačkih zborova svoje djelovanje započelo pjevanjem crkvenih pjesama, da bi ih uspjeh prvog nastupa u crkvi odveo k svjetovnom repertoaru. U Goričanu je utemeljen crkveni pjevački zbor (1924.) zahvaljujući kantoru Andriji Lesingeru. Godinu dana nakon otvorenja nove školske zgrade, u Murskom Središću nakratko je pokrenut pjevački zbor (1926.), a ponovno uoči i nakon Drugoga svjetskog rata.

U Prelogu su iste godine pokrenuti tamburaško društvo Međimurec i Pjevački crkveni zbor koji je višekratno mijenjao ime (1927.–1935.), aktivan i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U Maloj Subotici bio je aktivan ženski troglasni zbor koji djeluje i danas. U Prelogu i Kotoribi također su bili aktivni ženski pjevački zborovi Srca Isusova. Pjevački zborovi još su djelovali u Šenkovcu, Donjem Pustakovcu, Novakovcu, Donjem Hrašćanu, Pribislavcu, Krištanovcu i Slakovcu (sredinom 30–ih godinā 20. st.). U Vratišincu je između dva svjetska rata djelovao župni crkveni zbor (1920.–1941.), a u Vratišincu i Peklenici svjetovni sokolski zbor (1935.–1938.) pod ravnanjem Mirka Žganca. U Podturnu je djelovao četveroglasni crkveni pjevački zbor (1930.–1945.) a četveroglasni CPZ Prsv. Srca Isusova i u Nedelišću (1930.–1991.). Tada je utemeljen crkveni CPZ Gornji Vidovec, današnji zbor župe Bl. Alojzija Stepinca. U Donjoj Dubravi utemeljeno je Seljačko katoličko društvo Lira (1932.) radi poticanja pjevanja crkvenih i svjetovnih narodnih pjesama, promicanja čitanja, održavanja predavanja i zabavā. Preloški pjevački zbor utemeljen je pod okriljem ogranka Seljačke sloge. Nastavljajući djelovati u Kotoribi nakon Hrvatskoga orlovskog saveza (1923.–1929.), katoličko–kulturna Križarska organizacija (1932.–1941.) pokrenula je duhovnu, dramsku i sportsku sekciju te četveroglasni crkveni pjevački zbor pod vodstvom kantora Vinka Baloga. U gimnastičkom društvu Seoska sokolska četa u Vratišincu i Nedelišću djelovale su muške pjevačke sekcije (1932.). Folklorna glazbena sekcija bila je uključena u DVD Mihovljan i DVD Nedelišće (1936.–1941.). U Nedelišću je pjevački zbor ogranka Seljačke sloge promijenio ime u Hrvatsko pjevačko društvo Zrinski (1937.). Prije i nakon Drugog svjetskog rata djelovao je višeglasni crkveni zbor u Sv. Martinu na Muri.

 

Glazbene skupine prije 20. st. bile su u crkvama i školama, potom u vatrogasnim društvima, knjižnicama i čitaonicama, a nakon Drugoga svjetskog rata u zadružnim domovima

 

Glazbeni život u Čakovcu bio je dobro organiziran. Nakon osnivanja Hrvatske pučke stranke (1919.), koju je novčano poduprla čakovečka Hrvatska seljačka štedionica, u Čakovcu su često zajedno nastupali hrvatsko katoličko omladinsko društvo Branimir i hrvatsko žensko katoličko omladinsko društvo Katarina Zrinska (1922.–1941.), prerastavši u hrvatsko pjevačko društvo Zrinski (nakon 1939.). Djelovao je muški PZ obrtnika Hrvatskog radiše. Zahvaljujući zaposlenju izvrsnih hrvatskih predavača, u Učiteljsku školu zvanu Čakovečka preparandija (1888.), današnji Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu — Podružnica u Čakovcu, upisan je i veći broj međimurskih đaka. Nakon Prvoga svjetskog rata, posebno tijekom službovanja profesora Janka Slogara, Franje Pokaza i Jože Požgaja, školski se život odvijao u prostorijama za upravu, za stjecanje znanja i vještina, za duhovne i slobodne aktivnosti, za pripremu hrane i prehranu, za higijenu, za stanovanje učenika, profesora i pomoćnog osoblja. U prizemnom dijelu bila je prostorija za tamburašku i limenu glazbu. U velikoj dvorani s orguljama na drugom katu zgrade često su se priređivale razne priredbe, predstave, glazbene priredbe limene i tamburaške đačke glazbe preparandije. Pokraj dvorane nalazila se kapelica za prijepodnevne nedjeljne mise učenika, nastavnika i drugoga školskog osoblja, u kojima je sudjelovao PZ učiteljskih pripravnika. Taj je zbor redovito nastupao na školskim obljetničkim proslavama i u gradskoj dvorani Šajer za građanstvo. Nenadoknadivu štetu Učiteljska škola pretrpjela je kada je na početku Drugoga svjetskog rata mađarska vojska spalila više tisućā vrijednih knjigā na hrvatskom jeziku iz bogate školske knjižnice, a krajem rata bugarska vojska uništila školski inventar. Čakovečka društva okupljala su se uglavnom u prostorijama franjevačkog samostana ili učiteljske škole.

RAZDOBLJE 1945.–1970.

Pjevački zborovi iz Preloga, Male Subotice i Murskog Središća te orkestar limene glazbe iz Mihovljana, utemeljeni prije Drugoga svjetskog rata, aktivirani su nakon rata. Žene su u Orehovici utemeljile pjevački zbor (1945.) koji je isprva pjevao nabožne napjeve. Skladatelj Josip Vrhovski u rodnom je Črečanu osnovao seljački mješoviti zbor Črečinari. Pokrenuvši u Čakovcu veliki đački zbor Učiteljske škole (1945.–1951.) i pjevačko društvo Naprijed, skladatelj Miroslav Magdalenić višekratno je nagrađivan kao zborovođa. Dio poslijeratne glazbene scene u Donjoj Dubravi pripada pjevačkom društvu Međimurec i mješovitome pjevačkom zboru. Pjevački zbor, koji su u Murskom Središću utemeljili rudari (1948.), ubrzo je ugašen i ponovno pokrenut kao četveroglasni zbor pod okriljem radničkog KU D–a Karlo Mrazović– Gašpar (1950.) koji je osvojio prvo mjesto na republičkom festivalu KUD–ova hrvatskih rudara (1951., 1955.), na smotri pjevačkih zborova Međimurja (1954.), na saveznom festivalu rudarskih zborova (1954.) itd. Organizatori javnih priredaba u kotoripskoj crkvi, školi i kinu bili su kantor Vinko Balog, odnosno Antifašistički front ženā.

NAJNOVIJE DOBA

Iz gradskoga pjevačkog zbora Čakovec (1975.) izrastao je PZ Josip Štolcer Slavenski (1982.), koji je pod vodstvom zborovotkinjā Dragice Karoline Šimunković (do 2005.) i Senke Bašek–Šamec (od 2005.), zbog iznimne kvalitete, brojnih tuzemnih i inozemnih nastupa te šezdesetak nagradā (do 2019.) postao svojevrsnim kulturnim znakom grada Čakovca i Međimurja u cjelini. U Čakovcu je također djelovao Zbor umirovljenika Čakovec (od 1978.) pod ravnanjem Vinka Jakupaka i Stele Cimerman, koji preimenovan u PZ umirovljenika Čakovec danas vodi Dragica Karolina Šimunković. PZ Josip Vrhovski (1998.), još jedan dobitnik brojnih priznanja za zborsko pjevanje, osnovan je u KUU Seljačka sloga Nedelišće i danas pod ravnanjem Branimira Magdalenića djeluje samostalno (2000.). U sklopu međimurskih folklornih društava danas djeluju brojni mješoviti, ženski ili muški pjevački zborovi i vokalne skupine. U Ljubljani djeluje MPZ Katruže HKU D–a Međimurje, a u Mađarskoj MPZ KU D–a Sumarton.

KULTURNOPROSVJETNA ORGANIZACIJA SELJAČKA SLOGA

U drugoj polovici 19. st. seljaštvo je predstavljalo više od 70% stanovništva u Hrvatskoj, a seljačka kultura snažno je obilježila hrvatsku kulturu do sredine 20. st. Zbog sve većih društvenih i gospodarskih promjenā, uzrokovanih svjetskim ratovima, seljaštvo je obezvrijeđeno. Zahvaljujući jačanju Hrvatske seljačke stranke (1904.), utemeljene na ideološkim pretpostavkama braće Antuna i Stjepana Radića, pod njezinim okriljem pokrenuta je Kulturno–prosvjetna organizacija hrvatskih seljaka Seljačka sloga (1925.), koja je predavanjima i večernjim školama, knjižnicama i čitaonicama pokretala osnivanje dramskih, pjevačkih i tamburaških zborova, seljačkih zadrugā, folklornih smotri i izložaba, potičući stvaralaštvo i samopouzdanje nezadovoljnog seljaštva kao baštinika kulturnoga, nacionalnog i osobnog identiteta, aktivnog sudionika u suvremenoj kulturi.

RAZDOBLJE 1920.–1929.

Zahvaljujući gospodarskom prosperitetu i optimizmu stranačkog vodstva, u prvoj etapi djelovanja od utemeljenja u Buševcu (1920.) do proglašenja apsolutističog režima (1929.), Seljačka sloga povezivala je i usklađivala svoje ogranke, uspostavljala nacionalno jedinstvo seljaka i građana, prožimala tradicijski neprosvijećeno i umjetnički prosvijećeno. Nakon osnivanja Vlade narodnog sporazuma (1925.), Hrvatska seljačka stranka uspostavila je zagrebačku središnjicu. Modernizaciju sela, potaknutu novim građanskim vrijednostima (nacija, tržišna privreda, ideja napretka, klasa, klasna borba, revolucija), po stranačkom konceptu društvenog razvoja i povijesne smjene staleža zagovarale su liberalna i konzervativna struja čija je temeljna promišljanja Rudolf Herceg odredio pojmovima kultura sela i seljačka kultura.

Zbog naglašenoga ‘protugradskog stava’ u prosvjećivanju sela, dvije godine nakon osnivanja konzervativno se vodstvo počelo razmimoilaziti u koncipiranju repertoara i tradicijske javne izvedbe zagrebačke Hrvatske seljačke pjevačke župe Matija Gubec, još jedne utjecajne iznadregionalne seljačke organizacije unutar Hrvatskoga pjevačkog saveza (1926.) pod Hercegovim vodstvom. Zalažući se za skupljanje, harmoniziranje i širenje seljačkih pjesama, to je društvo svoj repertoar narodnih pjesama nametnulo kao uzor seljačkim zborovima koji su većinom predstavljali građansko–nacionalni repertoar. Seljačka sloga sve se više zalagala za izvedbu narodnih pjesama i plesova u narodnom stilu i načinu, bez voditelja i notnog predloška, odrekavši se početne ideje o planskom podučavanju i glazbenom opismenjavanju seljaka. Ipak, radi ocjenjivanja izvornosti narodnih pjesama, plesova i nošnji, u rad smotre uključena je ocjenjivačka stručna porota (Nikola Faller, Pavao Markovac, Franjo Dugan ml., Milan Majer i dr.) Hrvatskoga pjevačkog saveza i Seljačke sloge (1927.), također i svojevrsna folkloristička porota (Janko Barle, Antun Jiroušek, Srećko Kirin, Rudolf Matz) koja je, promičući autarktičnost sela, odbacila ideju o stvaranju nacionalne kulture na stiliziranoj tradiciji. Zbog pritiska na hrvatske nacionalne organizacije nakon proglašenja apsolutističkog režima, Seljačka sloga i Hrvatski pjevački savez prestali su s radom.

RAZDOBLJE 1930.–1941.

Bez obzira na proturječnosti oko očuvanja izvornosti seljačkoga tradicijskog naslijeđa i modernizacije sela koje si je sama nametnula, Seljačka sloga je tijekom 1930–ih u potpunosti nadzirala definiciju, produkciju i reprodukciju narodne kulture u javnosti. Nakon prestanka s radom HSPŽ Matija Gubec (1930.), u suradnji sa zagrebačkom organizacijom Napredak zalagala se za omasovljavanje i popularizaciju pjevačkih, sviračkih i plesačkih aktivnosti na folklornim smotrama središnje Hrvatske te na drugim obljetničkim i blagdanskim priredbama.

Nakon obnove Seljačke sloge (1935.), pokrajinske i kotarske smotre prerasle su u smotre hrvatske seljačke kulture. Pod okriljem izborne pobjede Hrvatske seljačke stranke (1938.), sporazuma Cvetković — Maček i Banovine Hrvatske (1939.) te, rukovođena stručnim uputama etnologa Milovana Gavazzija i Branimira Bratanića te glazbenih pedagoga Zlatka Grgoševića i Zlatka Špoljara, ponovno je zastupala tradicionalistički ‘protugradski stav’, no bez ocjenjivačkih sudova i pred manje zainteresiranom publikom, mada po idealiziranom tradicijskom modelu prastaroga, upristojenoga, uozbiljenoga, pročišćenoga i uljepšanoga seljačkog života, sačuvanog i/ili (re)konstruiranog na temelju zabilježenih sjećanja najstarijeg članstva. U tome je nestabilnom političko – ekonomskom razdoblju održano 160 smotri hrvatskih pjevačkih zborova te hrvatskih pjevačkih i seljačkih smotri, također i zadnju smotru u Samoboru (1941.). Radi nacionalnog povezivanja, središnjica je organizirala folklorne manifestacije i među iseljenim Hrvatima.

RAZDOBLJE 1941.–1945.

Iako Seljačka sloga u doba diktature srpskog kralja Aleksandra i tijekom Drugoga svjetskog rata nije djelovala, njezinu koncepciju nacionalnog identiteta promicanjem narodne i rodoljubne umjetničke glazbe zaživjele su ideološki nasuprotne kulturne aktivnosti: ustaška i partizanska. Kritizirajući gradsku pjevačku, plesnu i sviračku praksu, obje su se opcije odmakle od stranih utjecaja radi političkog unificiranja monolitnoga, zatvorenoga i nepromjenljivoga glazbenog života — ustaška tijekom rata, a partizanska neposredno nakon rata.

RAZDOBLJE 1945.–1952.

Pod geslom ‘bratstva i jedinstva naroda i narodnosti’ te ‘građanskoga i seljačkog jedinstva’, neposredno poslijeratno vrijeme obilježavale su brojne izvođačke aktivnosti pjevačkih zborova i ogranaka širom Hrvatske, u susjednim republikama i državama. Iako je izvorna tradicijska izvedba sve više uzmicala pred novim zahtjevima za glazbenim opismenjavanjem, masovnošću, složenošću, obradom, atraktivnošću, umjetničkim vodstvom, uvježbanošću i vještinom, Seljačka sloga je organizirala sustavno prikupljanje narodnih pjesama. Bratstvo i jedinstvo, slavenska uzajamnost, angažiranost, jednoobraznost, kolektivnost, masovnost, reprezentativnost, nepromjenljivost, suvremenost i naprednost bile su kulturne smjernice zastupane u doba socijalističkog realizma (1945.–1952.). Izvedbama izvornih plesova nametnuo se uzor umjetnički obrađenih pjesama i plesova zagrebačkog OKUD–a Joža Vlahović i Državnog zbora narodnih plesova i pjesama NRH, nadahnutih radom Državnog ansambla narodnih plesova SSSR–a Mojsejev. Na svih sedam zagrebačkih glavnih smotri (do 1952.), održavale su se i kulturno–prosvjetne neglazbene aktivnosti (sportske, dramske, recitatorske, izložbene, likovne, predavačke, seminarske). Osim na prvoj i četvrtoj smotri, koje su još djelovale u skladu s prijeratnim programskim oživljavanjem i popratnim predstavljanjem jugoslavenskoga glazbenog folklora, njihov je natjecateljski glazbeni program u kategorijama folklornih sekcijā gradskih i seoskih društava osmišljavan po načelima zajedništva, sveslavenstva, uzajamnosti, uravnoteženosti, sveobuhvatnosti, životnog optimizma i radnog heroizma. Pod pojmom angažirane glazbe podrazumijevala se revolucionarna novoskladana glazba, internacionalna socijalistička glazba, autorska glazba nadahnuta izabranim narodnim napjevima i slabo cijenjena seljačka glazba, unatoč stručnim nastojanjima Vinka Žganca, Marijane Gušić, Zvonka Ljevakovića, Tvrtka Čubelića, Zorana Palčoka, Ivana Matetića Ronjgova i Slavka Jankovića oko usklađivanja proturječnosti o uspostavljanju izvornoga, odnosno stiliziranog folklora na temelju (pre)oblikovane ose bujne seljačke i narodne kulture. Pod izravnim diktatom komunističke vlasti i zbog straha od političke oporbe u savezu s reakcionarnim snagama srpski KUD Prosvjeta (1944.) i krovni Savez kulturno–prosvjetnih društava NRH (1948.) zadirali su u rad 650 ogranaka (1948.) sustavno marginalizirane Seljačke sloge koja je životarila na temeljima stare koncepcije, unatoč kanoniziranju pjevačkih i tamburaških zborova.

Ta dva društva, povezana s novouspostavljenim radničkim kulturno–umjetničkim, omladinskim, manjinskim i drugim neslužbenim organizacijama, nametnula su novu programsku koncepciju koja je zagovarala sadržajnost, pročišćenost, oplemenjenost, kultiviranost, uvježbanost, skladnost, poučnost, monolitnost, unificiranost i ograničenost mjesnih, rajonskih, gradskih i kotarskih, oblasnih/pokrajinskih i glavnih folklornih smotri, preimenovanih u smotre narodnih pjesama i plesova (1949.) te drugih folklornih događanja na kulturno–sportskim i zabavnim manifestacijama. Netradicijskim pristupom u umjetničkim obradama, stilizacijama, popravljanjima, dotjerivanjima i koreografijama izabranoga glazbenog predloška, seljačka kultura time je pretvorena u vođeno–nadzirani izum tradicije koji ≫nema mnogo dodirnih točaka s tradicijskom umjetnošću≪ (Ceribašić 2003: 41, 190–203, 212–232, 237, 247, 252–253, 258).

RAZDOBLJE 1953.–1969.

Nakon prestanka rada Seljačke sloge (1952.), pod budnom paskom političke vlasti, s radom započinje Savez kulturno–prosvjetnih društava, odnosno njegova sljednica Prosvjetni sabor Hrvatske (1955.) i ogranci preimenovani u kulturno–umjetnička društva (Ceribašić 2003: 233, 237).

SELJAČKA SLOGA I NJEZINI ODJECI U MEĐIMURJU

RAZDOBLJE 1920.–1929.

U Međimurju je djelovalo nekoliko folklornih društava: Tamburaško–plesno društvo Sv. Marija (1919.) koje je iznjedrilo Pjevačko društvo Seljačke sloge Sv. Marija (1924.), Kulturno–prosvjetno društvo Dubravka u Donjoj Dubravi (1927.), zatim Seljačko katoličko omladinsko društvo (1928.), Križarsko bratstvo (1930.) te ogranci Seljačke sloge u Prelogu (1927.), Murskom Središću (1929.), Nedelišću (1937.) (Novak 1993: 95; Leček 2004: 250; Hranjec 2012.).

RAZDOBLJE 1930.–1941.

U tom razdoblju aktivni su bili Seljačko katoličko društvo (1928.), Križarsko bratstvo

u Goričanu (1930.) i Seljačko katoličko društvo Lira u Donjoj Dubravi (1932.) te ogranci Seljačke sloge u Ivanovcu (oko 1930.), Kotoribi (1937.), Nedelišću (1937.), Belici, Domašincu, Donjem Mihaljevcu, Gardinovcu, Gornjem Kraljevcu, Legradu, Mačkovcu, Maloj Subotici, Miklavcu, Murskom Središću, Selnici, Sv. Roku i Vratišincu koje je 30–ih godinā 20. st. utemeljio tadašnji student prava Josip Tuksar iz Gornjeg Kraljevca (Kolarić 1992: 169; Turk 1998: 124; Leček 2004: 250; Kalšan 2005: 155; Hranjec 2012).

RAZDOBLJE 1945.–1952.

U Međimurju prethodno utemeljeni ogranci Seljačke sloge uglavnom su nastavili s radom nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, konačnim vraćanjem Međimurja Hrvatskoj, u svim većim međimurskim naseljima osnivane su seljačke radne zadruge, gradili domovi kulture, čitaonice i knjižnice, zadružni domovi. I nadalje pod mentorstvom Hrvatske seljačke stranke, u njima su potaknute kulturno–prosvjetne

aktivnosti i folklorne smotre ogranaka, među kojima su, sustavno surađujući s etnomuzikolozima i folkloristima Vinkom Žgancom, Tvrtkom Čubelićem i Ivanom Ivančanom, najaktivniji bili veliki ogranci iz Prelogu, Nedelišću i Kotoribi. Prvi su ponovno aktivirani ogranci u Prelogu (1945.) pod nazivom Pjevačko društvo Međimurec, preimenovano u Kulturno–prosvjetno društvo Međimurec (1946.), KUD Orehovica (1946.), KUD Podturen (1947.), Ogranak Seljačke sloge Donja Dubrava (1947.), Radničko KUD Veseli Međimurci Čakovec (1947.) preimenovano u istoimenu KUU (1992.), KUD Vladimir Nazor Sv. Marija (1949.) preimenovan u KUD Ivan Mustač Kantor (1996.). U Strahonincu su pokrenuti KUD Budućnost (1945.) i KUD Seljačke sloge preimenovan u KUD Strahoninec (1970.), u Prelogu Udruga umirovljenika (1946.), a folklorne amaterske aktivnosti u Belici, Domašincu, Donjem Kraljevcu Donjem Mihaljevcu, Donjoj Dubravi, Gardinovcu, Legradu, Nedelišću, Pribislavcu, Maloj Subotici, Selnici, Vratišincu. Uglavnom zahvaljujući braći Vinku i Mirku Žgancu, utemeljeni su novi ogranci u Ivanovcu (1946.), Murskom Središću (1946.–1948.), Radničko kulturno–umjetničko društvo Veseli Međimurci Čakovec (1949.) koje je aktivno i danas (Feletar 1978: 31; Ceilinger 1993: 438–440; Kolarić 1992: 169; Kalšan 1995: 197–198; Sabolić 1995: 39; Hranjec 2012; Leček 2018: 99–100).

RAZDOBLJE 1953.–1969.

Zbog nebrige i ideoloških pritisaka lokalne društvene zajednice, u Međimurju su ogranci ubrzo prestali s radom (od 1955.), osim u Donjoj Dubravi, Prelogu i Nedelišću.

Uglavnom u većim mjestima utemeljena su radnička kulturno–umjetnička/ prosvjetna društva u kojima su bile aktivne pjevačke, glazbene i/ili folklorne sekcije, a sve više njih je prošireno i tamburaškim sekcijama. Osnovani su KUD Podbrest, radničko KUD Karlo Mrazović Gašpar Mursko Središće (1950.), folklorna skupina Narodne omladine Kotoriba (1964.–1968.). U Čakovcu je nakratko djelovao KUD Josip Slavenski (1965.–1966.) radi pokretanja pjevačkog zbora, muzičke, folklorne, recitatorske, dramske i literarne sekcije (Novak 1993: 97; Sabolić 1995: 43; Mihaljević 1997: 206; Leček 2003: 250; 2018: 100).

RAZDOBLJE 1970.–1990.

Pod okriljem čakovečkog Kulturno–prosvjetnog društva Zrinski (1970.) utemeljene su nakladnička djelatnost, folklorna, tamburaška, filatelistička i zborska sekcija, radi promicanja vrijednosti hrvatske kajkavske tradicije i stvaralaštva. Nakon zabrane rada čakovečke podružnice Matice hrvatske (1972.), tome je društvu zabranjen i nastavak objavljivanja visokotiražnoga ≫Kajkavskog kolendara≪, zbornika pučkog štiva (1885.) (Feletar 1996: 109, 112). Po uzoru na ogranke Seljačke sloge osnovana su brojna folklorna društva: KUD Vinko Žganec Vratišinec (1970.), KUD Ivan Knez Kotoriba (1975.) preimenovan u KUD Kotoriba (1991.), Aktiv žena Goričan (1976.) preimenovan u HKUD Goričan (1995.), KUD Mala Subotica (1979.), KUD Antun Biber Tehek Podturen (1979.) preimenovan u KUD Podturen (1992.), KUD Mihovljan (1980.), KUD Belica (1983.), KUD Mačkovec (1982.), KUD Mura Novakovec (1982.), Aktiv žena Šenkovec (1983.), KUD Sloboda Mihovljan (1983.), Aktiv žena u Gornjem Kraljevcu (1989.) preimenovan u KUU Društvo žena Gornji Kraljevec (2008.), KUD Stjepan Šlibar Donji Vidovec (1989.) preimenovan u KUD Donji Vidovec (1997.), KUD Pribislavec (1984.) preimenovan u KUD Kaštel (2002.), KUD Donji Vidovec (1989.) (Novak 1993: 98; Kalšan 2008: 120; Hranjec 2012).

NAJNOVIJE DOBA

U Međimurju su tijekom i nakon Domovinskog rata pokrenuta foklorna društva: KUD Domašinec (1994.), Udruga Dani lipe (1995.), preimenovana u KUU Lipa Gornji Mihaljevec (2005.), HKUU Sv. Martin (1995.), KUD Domašinec (1995.), KUD Šenkovec (1995.), KUU Zvon župne zajednice Mala Subotica (1996.), Udruga žena Palovčanke Palovec (1997.), KUD Žiškovec (1997.), KUD Katruže Ivanovec (1998.), KUD općine Donji Kraljevec (1998.), KUD Strahoninec (1998.), KUD Zasadbreg (1999.), Društvo žena Macinec (2002.), Aktiv ženā Pustakovec (2003.), Folklorna sekcija Udruge žena Sivica (2005.), KUD Šandorovec (2005.), KUD Sv. Juraj na Bregu (2007.), KU Sobočanci Mala Subotica (2009.), KUD Mura Novakovec (2009.). U Sloveniji je utemeljen HKUD Ljubljana (1996.), a u Mađarskoj KUD Sumarton (1996.). Ona javno izvode međimursku popevku uz tamburašku pratnju, uprizoruju običaje, obnavljaju tradicijsku nošnju i tradicijska jela, nabavljaju tradicijska glazbala, osnivaju etnografske zbirke, održavaju radionice za mladež, sudjeluju u kulturnom životu lokalne zajednice. Krajem 20. i početkom 21. st. osnovano je više udrugā umirovljenika, ≫s ciljem promicanja međimurske izvorne pjesme, posebno starinske≪ (Feletar 2007: 343; Hranjec 2012).

FOLKLORNA SCENA U MEĐIMURJU

RAZDOBLJE PRIJE 20. STOLJEĆA

U okviru javnih predavanja i kulturno–zabavnih okupljanja (1918.–prva pol. 20. st.), PZ Dobrovoljačke sokolske legije za Međimurje Hrvatskoga sokolskog saveza svojim je javnim nastupima u Gornjem Međimurju doprinio pristupanju međimurskih seljaka oružanoj akciji hrvatskih postrojbi za vraćanje Međimurja matici zemlji (Franetović 2006: 69–670).

RAZDOBLJE 1920.–1945.

U Prelogu je folklorni koncert održan (1920.) godinu dana prije osnivanja Pjevačkoga i tamburaškog društva Međimurec. Dubravsko Seljačko katoličko društvo Lira višekratno je nastupalo u Donjoj Dubravi i u okolnim naseljima (od 1932.), radi prikupljanja novčanih sredstava za izgradnju nove seoske crkve. U sklopu Žgančeva predavanja o istraživanju glazbenog folklora u Međimurju u Državnoj učiteljskoj školi (1934.), pjevački odsjek Sokolske čete iz Vratišinca održao je koncert Žgančevih obradā međimurskih tradicijskih napjeva (Vuk 1991b: 397; Kalšan 1995: 197; Horvat 2007: 165).

 

Nakon svršetka Velikog rata i do Šestojanuarske diktature, međimurska pjevačka društva organizirana su u katoličkim, sportskim i radničkim institucijama

 

U razdoblju kada je zagrebačka središnjica poticala održavanje regionalnih smotri hrvatske seljačke kulture radi odabiranja najboljih za nastup na Zagrebačkoj smotri (Ceribašić 2003: 122, 125, 128), ogranak Seljačke sloge Prelog priredio je smotru starih međimurskih hrvatskih pjesama u Prelogu (1936.) na kojoj su nastupali preloški tamburaši te pjevački zborovi iz Donjeg Pustakovca, Sv. Marije, Novakovca i Donjeg Hrašćana, a pribislavečki ogranak smotru međimurske narodne pjesme (1937.) na kojoj su nastupali pjevački zborovi iz Pribislavca, Krištanovca i Slakovca. Na poticaj središnjice, iste su godine organizirane lokalne smotre narodnih pjesama u Nedelišću, Belici i u Donjem Kraljevcu. U Nedelišću su nastupali ogranci iz Donje Dubrave, Vukanovca, Slakovca, Krištanovca i Frkanovca. Ogranci iz Belice, Ivanovca, Pribislavca i Mihovljana predstavili su se u Belici, a mješoviti pjevački zborovi iz Donjeg Pustakovca, Donjeg Hrašćana, Goričana, Donjeg Kraljevca, Preloga, Donjeg Mihaljevca i Belice, muški pjevački zborovi iz Svete Marije, Belice i Male Subotice te ženski i dječji pjevački zborovi iz Belice u Donjem Kraljevcu. Neslužbena grupa zaljubljenika u narodnu pjesmu i ples iz Mihovljana organizirala je smotru folklora čakovečkog kotara (1938.), na kojoj su nastupile i folklorne skupine i pjevački zborovi (Feletar 1978: 26; Sabolić 1995: 30; Kalšan 2003b: 60; 2005: 155; Črep 2004a: 189; Horvat 2007: 166; Hranjec 2012.). Rukopisna bilješka zagrebačkog etnologa Josipa Bratanića o kotoripskoj smotri (1938.) ukazuje na odstupanje od zahtjeva središnjice o (samo)poštovanju i uozbiljenju seljačkih smotri u odnosu na narodno nasljeđe:

Smotra je bila zakazana za 2 sata popodne, a počela je tek . 4. Po zborove iz susjednih sela, koji su došli pješice, išli su iz Kotoribe konjanici, a onda su svi zajedno išli na kolodvor pred one koji su dolazili vlakom. Zatim se svrstala povorka, koja nije išla direktno na određeno mjesto kraj crkve, nego naokolo kroz cijelo selo s konjanicima i limenom glazbom na čelu. Glazba je na zahtjev izaslanika središnjice uklonjena prije dolaska na mjesto, ali je zato povorka ušla u ograđeni prostor pjevajući ‘patriotske’ pjesme (…) Publike je bilo dosta, a još bi je bilo više, da nije bilo razmjerno visoke ulaznine (…) Na nedostatke smotre i organizacije upozoreni su neki funkcioneri ogranka u Kotoribi i kotarske organizacije HSS u privatnom razgovoru (Ceribašić 2003: 134).

Na smotri folklornih društava kotara Prelog u Donjem Kraljevcu (1937.) nastupali su predstavnici devet sela, a na smotri folklornih društava kotara Čakovec, koju je utemeljila skupina mihovljanskih folkloraša (1938.), limene glazbe iz Belice i iz Čakovca (1939. ili 1940.). U čakovečkom Katoličkom domu HPD Zrinski održao je koncert obradā Žgančevih tradicijskih pjesama (Vuk 1991b: 398; Hranjec i dr. 1996: 23).

RAZDOBLJE 1945.–1970.

Na prvoj smotri međimurskog folklora u Prelogu (1946.), na kojoj su također nastu- pale folklorne skupine iz Donjeg Vidovca, Nedelišća i Podturna, preloški ogranak stekao je pravo sudjelovanja na smotri folklora u Čakovcu. Desetak godinā poslije (1957.) na toj su preloškoj smotri nastupali ogranci iz Preloga, Orehovice, Dekanovca, Donje Dubrave, Oporovca, Strahoninca i Sv. Marije. Na popratnom savjetovanju folklornih stručnjaka iz Jugoslavije i Europe sudjelovao je i skladatelj Josip Štolcer Slavenski. U Čakovcu je održan prvi Susret duhačkih orkestara (1968.) (Feletar 1978: 32, 36–37; HSK : web).

SMOTRA MEĐIMURSKE POPEVKE U NEDELIŠĆU

Uz uspješne nastupe u zemlji i inozemstvu, najistaknutija je aktivnost folklornog društva iz Nedelišća organizacija Smotre međimurske popevke (1971.–1975., bijenalno 1977.–1981., 1985., 1989., 1990., svake godine od 1995.). Od skromnijih početaka, kada je nastupalo tek desetak izvođača iz Nedelišća i Donje Dubrave, zahvaljujući napuštanju natjecateljske festivalske koncepcije i novim kriterijima o izvornosti i starosti pjesme te kriterijima o originalnosti izvedbe (1975.), ta je osobita glazbena manifestacija, na kojoj pjevači pjevaju a cappella ili uz tamburašku pratnju, prerasla lokalne granice (Preložnjak 2001: 5–6, 13, 79, 84). Peta smotra bila je posvećena 85. godišnjici rođenja i 60. godišnjici stvaralaštva Vinka Žganca, dok su na sedmoj, osmoj i sedamnaestoj smotri, uz nazočnost stručnjaka, znanstvenika i političara, održane rasprave o međimurskoj popevki u svjetlu Žgančeve ostavštine, njezinih usporednih zapisa, izvođačkih aktivnosti pjevačkih zborova i folklornih društava na folklornim smotrama te zastupljenosti glazbenog folklora u osnovnoškolskim nastavnim programima. Od jedanaeste smotre priredbu uživo prenosi Radio Nedelišće, od četrnaeste redovito se objavulje notografirana programska knjižica, na obljetničkoj smotri održana je izložba arhivsko– dokumentarne fotografije i predstavljena publikacija ≫Međimurske popevke 1971.–2001.≪ (Nedelišće, 2001.) urednika Franje Preložnjaka. S ciljem objavljivanja nekoliko povijesno–kompilacijskih zvučnih albuma, do sada su objavljene samo ≫Međimurske popevke 1≪ (Nedelišće, 2009.) (Ceilinger 1993: 440–448; Preložnjak 2001: 35, 38, 42, 64, 68, 82). Dječja smotra međimurske popevke, na kojoj se predstavljaju najmlađi pjevači međimurske popevke, utemeljena je u Svetom Martinu na Muri (2008.).

NAJNOVIJE DOBA

Izvedba međimurske popevke tijekom godine sastavni je dio brojnih aktualnih kulturnih događanja: blagdanskih (adventskih, božićnih, pokladnih, uskrsnih, proštenjarskih), gastronomsko–vinskih manifestacijā, folklornih i drugih glazbenih priredaba te kulturno–glazbenih i muzejskih događanja.

BLAGDANSKE MANIFESTACIJE

Adventsko–božićni programi i sajmovi u Belici, Čakovcu, Goričanu, Gornjem Mihaljevcu, Maloj Subotici, Murskom Središću, Nedelišću, Podbrestu, Prelogu, Sv. Jurju na Bregu, Sv. Martinu na Muri, Štrigovi; Dani pikača u Selnici, Fašenjk u Donjoj Dubravi, Fašnička povorka u Belici, Fašnička povorka u Domašincu, Fašnik u Donjem Vidovcu, Fašnik u Goričanu, Fašnik u Hodošanu, Fašnik u Sv. Martinu na Muri, Fašnjak u Prelogu, Fašnik u Vratišincu, Kotoripski fašenk, Međimurski fašnik u Čakovcu, Nedelski fašnik u Nedelišću, Podbrestu, Podturenski fašnik, Serjojnski fašnik u Murskom Središću, Sobočki fašjek u Maloj Subotici, Strahoninski fašnik, Štefanski fašnik u Štefancu, Štrigovski fašenk; uskrsni sajmovi u Nedelišću, Štrigovi; proštenja širom Međimurja

GASTRONOMSKE MANIFESTACIJE

Bakini kolači u Belici, Dani jaretine u Oporovcu, Dani ljuka i ekološke proizvodnje u Donjoj Dubravi, Dani kruha, plodova zemlje i/ili zahvalnosti za plodove zemlje širom Međimurja, Dani Rudolfa Steinera i Međunarodni voćarski sajam u Donjem Kraljevcu, Festival jagodā i Festival meda u Prelogu, Festival krumpira u Belici, Ftičeki se ženiju u Gornjem Mihaljevcu i u Nedelišću, Kestenijada u Plešivici, Mamičina škrija u Gornjem Mihaljevcu, Međunarodni sajam ekologije i zdrave hrane u Čakovcu, Mlinarski dani u Žabniku, Ljeto ribe uz Dravu u Sv. Mariji, Međimurske pastrve Alpe — Adria, Orehijada — festival oreha i sega kcoj u Orehovici, Z vrta na vaš stol, Zlatna krijesta u Čakovcu

VINSKE MANIFESTACIJE

Dani vina i jabuke, Postavljanje klopoteca, Vincekov pohod i Martinje u općini Sv. Martin na Muri, Dani vinograda u Železnoj Gori, Vincekovo po štrigovskim bregima, Martinje na Međimurskoj vinskoj cesti, Martinje u Čakovcu, Martinje u gradu rudara, Martinje KUU Lipa u Gornjem Mihaljevcu, Martinje u Nedelišću, Urbanovo u Štrigovi

FOLKLORNOOBIČAJNE PRIREDBE

Smotra kazališnih amatera Međimurja (KAM) u Prelogu i Kotoribi (1995.), Smotra narodnih nošnji u Žiškovcu (2002.), Dani šibe i ribe (2004.) i Smotra narodnih običaja u Kotoribi (2008.), Seoske igre TZ Grada Preloga (2009.), Dani lipe u Gornjem Mihaljevcu (2010.), Smotra dječjeg folklornog stvaralaštva (2013.), Dani zlata i starih zanata u Donjem Vidovcu (2017.)

FOLKLORNOGLAZBENE PRIREDBE

Božićni koncerti, Smotra međimurske popevke u Nedelišću (1971.), Smotra međimurskog folklora u Donjoj Dubravi (1974., bijenalno), Preločki folklorni susreti u Prelogu (1994.), Susret hrvatskih koreografiranih folklornih ansambala u Čakovcu (1994.), Smotra puhačkih orkestara i limenih glazbi (1994.), Smotra tamburaških sastava i orkestara (1995.), Smotra pjevačkih zborova i vokalnih skupina (1999.), Festival tamburaške glazbe Kre Mure i Drave u Prelogu (2000.), Smotra dječjeg folklornog stvaralaštva u Maloj Subotici (2001.), Smotra koreografiranog folklora Med Murom i Dravom u Čakovcu (2002.), Smotra izvornih međimurskih narodnih i sakralnih pjesama Pjesmarica naših mamica u Ivanovcu (2005.), Vratišinečke vesele vurice (2005.) i Večer Žgančevih zapisa (2016.) u Vratišincu, Dječja smotra međimurske popevke u Sv. Martinu na Muri (2008.), Dani Ivana Mustača Kantora u Sv. Mariji (2013.); Dani pomurskih Hrvata (1990.), Predsmotra međimurske popevke u Murskim Križevcima (2011.)

DRUGE GLAZBENE PRIREDBE

Barokne večeri u crkvi sv. Jakoba i Opera pod zvijezdama u Prelogu, Božićni koncert

PZ Josip Vrhovski i Glazbene svečanosti Josip Vrhovski u Nedelišću, Božićni koncert u Prelogu, Ciklus sakralne glazbe, Dani komorne glazbe, Festival profesionalnih kazališta za djecu i mlade Assitej, Međunarodni glazbeni festival Jazz Fair, Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski, Međimurski festival Ljubo Kuntarić, Mladi glazbenici Međimurja, Muzička omladina i Tribina Čakovec četvrtkom u Čakovcu, Glazbena večer kantora Florijana Andrašeca u Dekanovcu, Festival pjevačkih zborova Vincekova zipka i Festival Žgančevih zapisa u Vratišincu, Štrigovske noći

KULTURNOGLAZBENA DOGAĐANJA

Dani Međimurske županije, Dan grada Čakovca, Festival kulturnog turizma Međimurja i Ljeto u gradu Zrinskih u Čakovcu, Ljeto uz Muru u Murskom Središću, Ljeto uz Dravu u Prelogu

MUZEJSKA DOGAĐANJA

Mali školski kustosi, Noć muzeja u Čakovcu i u Prelogu

IZABRANE FOLKLORNE PRIREDBE IZVAN MEĐIMURJARAZDOBLJE 1901.–1919.

Macinečki župnik Ignacije Lipnjak dirigirao je zapaženim javnim izvedbama Mješovitoga pjevačkog zbora iz Macinca na nastupima u Čakovcu, Varaždinu, Zagrebu, Ptuju i Mariboru, popularizirajući velik broj međimurskih napjeva koje je osobno prikupio. Jedan od tih nastupa zabilježen je nakon Žgančeva uvodnog predavanja “O Međimurju i međimurskoj pučkoj popijevki” na dobrotvornoj Međimurskoj narodnoj večeri za školovanje međimurskih đaka u Hrvatskome glazbenom zavodu (Zagreb, 11. veljače 1919.), na kojem je međimurske napjeve u harmonizaciji Vinka Žganca i Frana Lhotke, uz klavirsku pratnju Krešimira Baranovića otpjevao i solo–pjevač Joca Gvijanović (Žganec 1925: 168, Širola 1922: 89; Vuk 1990: 316). Nadahnut zborskom izvedbom međimurske popevke, na taj se događaj osvrnuo Vinko Žganec:

Nikada neću zaboraviti što sam doživio 1919. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, kada je macinečki seljački mješoviti zbor pod ravnanjem pok. Ignacija Lipnjaka pjevao međimurske pjesme u mojoj muzičkoj obradi. To je bio neopisiv doživljaj (…) Prisutan je bio i Janko Barle, urednik muzičkog časopisa ≫S. Cecilija≪. Druge večeri je pjevao svoj program istih mojih kompozicija čuveni naš pjevački zbor ≫Lisinski≪ prije svoga puta u Pariz, koji će tamo nastupiti s istim pjesmama (…) njemu su od ganuća suze tekle… (Žganec 1969b: 134–135)

 

Iz gradskoga pjevačkog zbora Čakovec izrastao je PZ Josip Štolcer Slavenski, koji je zbog iznimne kvalitete te šezdesetak nagrada postao kulturnim znakom grada Čakovca i Međimurja

 

RAZDOBLJE 1920.–1941.

Na trećoj Smotri hrvatskih seljačkih pjevačkih zborova (1929.) izostala je očekivana prijava međimurskih zborova, no na velikoj pratećoj izložbi narodne umjetnosti i pučkog kućnog obrta bili su izloženi i drvorezbarski predmeti iz Nedelišća. Na jesenskoj Zagrebačkoj smotri iste godine, koja je obuhvaćala natjecanje zborova, smotru tamburaša i reviju narodnih plesova, najuspješnijim izvođačima bili su proglašeni zborovi iz Donje Lomnice, Remeta i iz Bukovca te crkveni zbor iz Sv. Marije koji je pod vodstvom Ivana Mustača izveo međimurske napjeve. Isti je međimurski zbor na zagrebačkoj priredbi nastupao još jedanput (1936.). Zaredale su Smotre na kojima su nastupali kotoripski i preloški ogranak Seljačke sloge (1937.) te belički (1938.) i preloški ogranak (1939.) (Feletar 1978: 27, 29; Kolarić 1992: 169; Sabolić 1995: 31–33, 38; Ceribašić 2003: 58–61, 71). Na Smotri folklora i pjevačkih zborova u Zagrebu (1937.) sudjelovao je Ogranak Seljačke sloge Kotoriba, pobijedio je Pjevački zbor iz Gornjeg Kraljevca, a visoko mjesto zauzeo je i Pjevački zbor iz Miklavca, oba pod vodstvom Josipa Tuksara. Svetomarski crkveni zbor nastupao je na Zagrebačkoj smotri Hrvatske seljačke pjevačke župe Matija Gubec (1938., 1939.), a zajedno s četveroglasnim zborom SKD Lira iz Donje Dubrave i na velikoj Smotri u Splitu (1940.), koju je SPŽ Matija Gubec organizirala za trinaest hrvatskih pjevačkih zborova (Vuk Croata 1997: 209; Turk 1998: 124; Horvat 2007: 165; Hranjec 2012: 67).

RAZDOBLJE NAKON 1945. GODINE

Poslijeratno vrijeme u znaku je brojnih izvođačkih aktivnosti pojedinih pjevačkih zborova i ogranaka širom Hrvatske, u susjednim republikama i državama. Skladatelj Miroslav Magdalenić rukovodio je Đačkim pjevačkim zborom Učiteljske škole i Pjevačkim društvom Naprijed iz Čakovca, koji su s velikim uspjehom, širom Hrvatske (1945.–1951.). Folklorna skupina iz Preloga nastupala je na Republičkoj smotri u Zagrebu (1946.), a kao najaktivnije hrvatsko folklorno društvo zagrebačka Seljačka sloga (1949.) nagradila ga je tamburama i barjakom. Preloški i nedelišćanski ogranci nastupali su u pulskoj Areni (1947.), a preloški ogranak još na Republičkoj smotri folklora u Zagrebu (1946.) te kao predstavnik hrvatskih amatera na Zemaljskoj smotri folklora u Sarajevu (1948.), zatim u Rovinju, Rijeci, Krapini, Varaždinu, Bjelovaru, Ivancu i Ludbregu te zajedno s nedelišćanskom skupinom na Prvom festivalu Saveza kulturno–prosvjetnih društava Hrvatske u Zagrebu (1949.), u Savudriji, Opatiji, Kopru i Ljubljani (50–ih godinā 20. st.), a ponovno s nedelišćanskom skupinom, na IV . kongresu folklorista Jugoslavije i u Varaždinu (1957.). Istaknutiji folklorni ogranci, pod okriljem ideološke krilatice ≫susreta bratstva i jedinstva≪, višekratno su nastupali širom Jugoslavije, i sljedeća dva desetljeća 20. st., a za jugoslavensko radništvo i na privremenom radu u inozemstvu (Feletar 1978: 32–37, 42; Žganec 1951: 86; Vuk 1991a: 58; Ceilinger 1993: 442–443; Hranjec 2012).

ZAVIČAJNO DRUŠTVO MEĐIMURJE

Hrvatsko društvo Međimuraca i Udruženje studenata Međimurja (1955.), koje je preimenovano u Zavičajni klub studenata Međimurja (1959.), utemeljeno je u Zagrebu, radi povezivanja sa zavičajem, organiziranoga javnog djelovanja i pomoći međimurskim studentima tijekom studiranja. Studentsko društvo pokrenulo je časopis ≫Međimurska revija≪, a oba društva osnivanje nekoliko seoskih knjižnicā, sudjelujući u prikupljanju izložaka za tada novoutemeljen čakovečki Gradski muzej (današnji Muzej Međimurja), u otvaranju muzejske memorijalne sobe skladatelja Josipa Štolcera Slavenskog te u vrednovanju hrvatskoga kulturnog nasljeđa poniklog u Međimurju (Bartolić 1959: 65–66; 1999: 65). Daljnjim nastojanjima zagrebačkih Međimuraca, Zavičajno društvo Međimurje donedavno je djelovalo u preuređenom potkrovlju na adresi u Ilici 44 (od 1992.), a odnedavno u novim prostorijama u Gajevoj 2 (od 2018.). U Zagrebu Društvo redovito organizira ≫Međimursko proščenje≪ uz prijenos na HRT mise s prigodnim glazbenim programom u jednoj od zagrebačkih crkava i popratnu degustaciju međimurskih delicijā i vina, zatim Međimursku večerju za gospodarstvenike, kulturne djelatnike, znanstvenike i političare te Međimurski gospodarski forum, izlete za članstvo i prijatelje. Povremeno objavljuje časopis ≫Međimurski pinklec≪ te organizira predavanja i predstavljanje publikacijā međimurskih i drugih autora koji u svojim djelima tematiziraju Međimurje.

NAJNOVIJE DOBA

Na do sada najvećem koncertu međimurske popevke u Zagrebu, na kojem je pod nazivom ≫Međimurje u Lisinskom≪ (24. listopada 2004.) izvedeno četrdesetak napjeva, sudjelovalo je 7 međimurskih folklornih skupinā (KUU Zvon župne zajednice Mala Subotica, KUD Katruže Ivanovec, KUU Veseli Međimurci Čakovec, KUD Seljačka sloga Donja Dubrava, KUD Kotoriba, KU D Mačkovec, KUD Podturen, KUD Žiškovec), Limena glazba Belica, MPZ Josip Štolcer Slavenski Čakovec pod ravnanjem DragiceKaroline Šimunković, ŽVS KU D–a Sv. Jeronim Štrigova, solisti Elizabeta Toplek, Marijan Belčić i Marija Vidović, cimbalist Andrija Maronić i Zrinska garda Čakovec. Međimurska popevka u folklornoj i drugoj obradi bila je i danas je programski zastupljena na istaknutijim glazbenim događanjima u Hrvatskoj izvan Međimurja.Međimurska pjevačka i folklorna društva redovito nastupaju na domaćim i inozemnim folklornim priredbama koje se od godine njihova osnutka do danas održavaju redovito ili s prekidima.

SMOTRE FOLKLORA

Brodsko kolo (1963.), Međunarodna smotra folklora u Zagrebu (1966.), Vinkovačke jeseni (1966.), Đakovečki vezovi (1967.), Voloderske jeseni (1967.), Picokijada u Đurđevcu (1968.), Ljeto valpovačko (1969.), Miholjačko sijelo (od 1974.), Lipovljanski susreti (1976.), Na Neretvu misečina pala u Metkoviću (1981.), Repušnički susreti (1984.), Dani rudarske greblice (1985.), Podravski motivi u Koprivnici (1994.), Susret hrvatskih folklornih ansambala u Čakovcu i izvornih skupinā u Sisku (1994.), Smotra tamburaša u Osijeku (1999.), Smotra folklora u Kutini (2001.), Međunarodni folklorni festival djece i omladine u Zagrebu (2004.), Festival ruralne kulture u Kninu (2006.)

FESTIVALI FOLKLORNOPOPULARNE I AUTORSKE GLAZBE

Kajkavska popevka u Krapini (1966.), Susret hrvatskih pjevačkih zborova (1968.), Susret hrvatskih puhačkih orkestara (1968.) i Festival hrvatske tamburaške glazbe (1991.) u Osijeku, Susreti tamburaških orkestara i sastava u Dugom Selu (1993.), Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači (1994.), Dan Međimurja u Zagrebu — Međimursko proščenje (1996.), Etnofest u Neumu (1996.), Zagorski glazbeni festival Krijesnica u Krapini (1997.), Susret hrvatskih malih vokalnih skupinā (2004.)

ETNOFESTIV LI I ETNOKONCERTI

Etnokoncert na Gradecu — MSF Međunarodna smotra folklora (1994.), Nebofest (2002.), Etno Festival u KSET–u (2006.) i Začarana močvara u Zagrebu, Ethnoambient u Solinu (1998.–2017.), LegendFest (2006.), Porto Etno u Rijeci (2017.), Metno u Makarskoj (2017.)

IZABRANI PRIMJERI IZVOĐAČKIH STILOVA I REPERTOARA

Koncepcija narodne kulture najdulje se održala na smotrama, i to ne u izboru repertoara nego u izboru izvođača: pjevačkih, tamburaških i mandolinističkih zborova, pjevačko–plesnih skupinā, puhačkih orkestara. U prvoj polovici 20. st. Repertoar pjevačkih društava izvan Međimurja sastojao se od svjetovnih i duhovnih narodnih te rodoljubnih pjesama. Zbog drukčijih političkih okolnosti u Međimurju su se do kraja Prvoga i tijekom Drugoga svjetskoga rata primarno izvodile liturgijske pjesme na latinskom jeziku, zborske pjesme europskih skladatelja, crkvene i svjetovne pučke pjesme, umjetničke obrade međimurskih napjeva. Usmjerenost smotri pjevačkih seljačkih zborova 20–ih godinā 20. st. na obrade tradicijskih napjeva hrvatskih skladatelja opravdavala se zaboravom tradicijskih pjesama pojedinih hrvatskih područja. Omiljenost Žgančevih obradā i harmonizacijā tradicijskih napjeva tijekom prijeratnoga zadnjeg desetljeća, kada su smotre prestale podržavati folklorna natjecanja i izvođače u narodnoj nošnji, marginalizirane ženske i dječje pjevače predstavljajući kao subjekt, mješovite a cappella skupine kao pjevački uzor i smotre istodobno kao oblik seljačke zabave, tumači se njihovim stručnim vodstvom koja im je omogućila da odbace ≫školsku harmonizaciju, izgrađenu na tekovinama zapadnoevropske muzike, pronalazeći specifične postupke u skladu sa zakonitostima naše narodne muzike≪ (Mihaljević 1997: 117; Ceribašić 2003: 29, 36, 50, 64–68, 96–99, 150, 168; Feletar 2007: 165).

RAZDOBLJE 1919.–1941.PJESMA

Na koncertu ≫Međimursko narodno veče≪ (Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb, 11. veljače 1919.) Mješoviti pjevački zbor iz Macinca otpjevao je pod ravnanjem Ignacija Lipnjaka napjeve u harmonizaciji Vinka Žganca (‘Tri dni mi je kak sem došel z tabora’, ‘Zelena dubrava’, ‘L(ij)epi moj vrtič ograjen’, ‘Tu za len’, ‘Kud si hodil, gde si bil’, ‘Sprevađaj me, mila’, ‘Vulica, vulica’, ‘Črna gora, nigdar nesi sama’, ‘Zrasla mi je ruža’, ‘Guči, golub, guči’, ‘Pod kopinom’, ‘Lehku noč’), a solopjevač Joca Gvijanović uz klavirsku pratnju Krešimira Baranovića napjeve u harmonizaciji Vinka Žganca (‘Protuletno drago vreme’) i Frana Lhotke (‘Daj ma mila znala’, ‘Vehni, vehni, fijolica’, ‘Kiša pada’). Desetak godinā poslije zagrebačka središnjica Seljačke sloge hrvatskim je seljačkim pjevačkim društvima i zborovima odaslala naputak (1928.) o uvrštavanju u izvođačke repertoare Žgančevih 5–6 harmoniziranih međimurskih napjeva iz osamnaestosveščanih ≫Hrvatskih narodnih pjesama≪, odnosno napjeve za muške zborove ‘Vehni, vehni, fijolica’ u obradi Antuna Dobronića i ‘U toj čarnoj gori’ u obradi Mladena Pozajića, za mješovite zborove ‘Došlo nam je protuletje’ u obradi Frana Lhotke i ‘Zorja, zorja moja’ i ‘Čuk sedi’ u obradi Krste Odaka, ‘Tu za repu’, ‘Protuletje nam dohaja’, ‘Ljubav se ne trži’ i ‘Temna nam je nočka’ u obradi Franje Dugana mlađeg, za ženski zbor ‘Jedna stara majka’ u obradi Rudolfa Matza. Natjecanje zborova, smotre tamburaša i revija narodnih plesova u Zagrebu (1929.), na kojoj se izvedbom harmoniziranih međimurskih napjeva istaknuo PZ Sv. Marija, ≫nagovijestila je buduću koncepciju smotri: uz a cappella pjevačke zborove nastupili su i tamburaši i vokalno–instrumentalne skupine, a osim pjesama izvodili su se i plesovi≪. Tada su pod okriljem Seljačke sloge utemeljeni Hrvatski tamburaški savez i prva Hrvatska tamburaška smotra u Osijeku. Iako su krajem trećeg desetljeća 20. st. pjevači, plesači i svirači nastupali u narodnim nošnjama, izvođački repertoar donekle su (znatno manje nego 20–tih godinā) nadopunili domoljubnim pjesmama. Svaka tadašnja Zagrebačka smotra folklora (1936., 1937., 1939., 1940.) održavala se zasebno za sudionike, zasebno za građanstvo i zasebno za uglednike, na taj način nastojeći oko nacionalnoga i društvenog jedinstva, pokrivanja troškova i podizanja ugleda seljaka, kao ≫egzotična atrakcija≪ istodobno privlačeći i pozornost inozemne publike.

 

Bez obzira na proturječnosti oko očuvanja izvornosti seljačkoga tradicijskog naslijeđa i Seljačka sloga je tijekom 1930–ih u potpunosti nadzirala definiciju, produkciju i reprodukciju narodne kulture u javnosti

 

Repertoari pjevačkog odsjeka Sokolske čete iz Vratišinca i iz Nedelišća, HPD–a Zvonimir iz Čakovca i četveroglasnoga momačkog zbora Seljačkog katoličkog društva Lira iz Donje Dubrave (1932.) obuhvaćali su autorske zborske skladbe i Žgančeve zborske obrade. Na Smotri starih međimurskih hrvatskih pjesama u Prelogu (1936.) pjevači zborova iz Donjeg Pustakovca, Donjeg Hrašćana, Domašinca i Novakovca su uz pratnju preloškoga tamburaškog orkestra otpjevali ‘Voda zvira’, ‘Vehni, vehni, fijolica’, ‘Protuletje nam dohaja’, ‘Kaj se pripetilo’ i ‘Pijte, braci’. Nastupala su i četiri zbora (mješoviti, muški, ženski i dječji) beličkog ogranka, koja su također nastupala i na lokalnoj Smotri u Donjem Kraljevcu (1937.), kada su folkloraši iz Goričana izveli ‘Sprevajaj me, mila’, ‘Kaj tuguješ’, ‘Večer si pojela’, a iz Donjeg Pustakovca ‘Protuletje nam dohaja’ i ‘Zvira voda’. Na Smotri folklora u Kotoribi (1937.) kotoripski je ogranak predstavio svadbenu pjesmu ‘Stanite se gori, stari starešina’ i pjevano kolo ‘Turki robe’. Na Zagrebačkoj smotri folklora i pjevačkih zborova (1937.) pobjednički zbor iz Gornjeg Kraljevca je pod vodstvom Josipa Tuksara otpjevao ‘Ruže se sušiju koje sam sadil’ i ‘Vuprem oči›. Na Smotri folklornih društava Čakovečkog kotara u Mihovljanu (1938.) izvođeni su i jednoglasni napjevi. Osim pjevačkih zborova nastupale su i samostalne skupine koje nisu bile uključene u Seljačku slogu, otpjevavši ‘Kad zatukne moje srce vu meni’, ‘Dva junaki šečeju se v gornji kraj’ i ‘Mlinar v krčmi’. Na Smotri folklora u Donjoj Dubravi (1939.) izvođači su se ovili 8 m dugom hrvatskom zastavom, otpjevavši ‘Da sam ja bil mali’, ‘Gde su one ftičice’, ‘Kaj se pripetilo’, ‘Lepi moji prevezači’, ‘Međimurje slavno’, ‘Mrzel veter’, ‘Protuletje nam dohaja’, ‘Sejaj, baba, leneka’, ‘Stal sem se ja vjutro rano’, ‘Šumica zelena’, ‘Švel šivala lepa Katalena’, ‘Zelena dobrava’ i ‘Zvira voda’ te pjevana kola bez svirke ‘Oj, Jelo, Jelice’, ‘Pod kopinom’, ‘Turki robe’ i ‘Sadili smo bažuljka’. PZ Ogranka Seljačke sloge iz Preloga na Zagrebačkoj smotri seljačke kulture (1939.) uspješno je izveo ‘Sejaj, baba, leneka’, ‘Međimurje slavno’ itd. (Feletar 1978: 26–29; Vuk 1991b: 397–398; Sabolić 1995: 34; Ceribašić 2003: 70–72, 79, 113, 115, 201, 135, 139; Kalšan 2006: 60, 82; Horvat 2007: 165).

PLES

Hrvatska etnomuzikologinja Naila Ceribašić pretpostavlja da su organizatori smotri, radi programske raznolikosti, poticali dopunjavanje a cappella izvođačkih repertoara pretežito ljubavnim i zavičajnim lirskim napjevima te folklornim plesovima i običajima, osobito obrednim i radnim pjesmama, dramatiziranim pjesmama i pjevanim igrama, zbog čega su ti repertoari postupno i trajno preoblikovani. Naime, ≫područje Međimurja je posve iznimno po izrazitoj pretežnosti pjevanja nad plesanjem, posebice ako se na umu ima današnja plesačka usmjerenost međimurskih folklornih skupinā. Zaplesali su u samo 31.7% nastupa i to isključivo pjevana kola bez instrumentalne pratnje. Običaja su se dotakli u 9.8% i to uglavnom izvodeći obredna kola. Nikad nisu prikazali običaj i samo je jedanput bila izvedena običajna (svadbena) pjesma≪. Unatoč drukčijim nastojanjima, nisu uspjeli zaustaviti prodiranje gradskih glazbenih elemenata u glazbeni folklor. Tako se isprva strani i gradski plesovi, npr. čardaš, valcer, polka, šotiš, tango i fokstrot, nisu smjeli izvoditi na smotrama. Budući da je folklorna skupina iz Mihovljana na lokalnoj Smotri u Belici izvela ≫nenarodne plesove≪, kotoripski je ogranak na Zagrebačkoj smotri (1937.) predstavio kotoripsko kolo. Međutim, Ivančan je na svojim terenskim etnokoreološkim istraživanjima po međimurskim selima u drugoj polovici 20. st. zabilježio već prihvaćeno i prilagođeno plesanje čardaša, polke i valcera (Kolarić 1992: 169; Ceribašić 2003: 142–146).

GLAZBALA

Skupna i pojedinačna svirka na glazbalima bila je na smotrama i priredbama hrvatske seljačke kulture do Drugoga svjetskog rata zastupljena s tek oko 30%, zato što su organizatori strahovali od narušavanja cjelovitosti, sviračke improvizacije i profesionalizacije svirke. Na pozornice su se, po Bratanićevim riječima, smjeli popeti samo svirači s ≫pravim narodnim glazbalima≪ koja ≫seljaci sami prave≪, ali ne i tamburaški zborovi, harmonikaši i limena glazba. U Sv. Mariji bila su aktivna tri sastava limene glazbe (20–ih godinā 20. st.) i deveteročlani tamburaški sastav (1924.). Novoosnovani tamburaški orkestar (1927.) preloškog Ogranka Seljačke sloge pratio je mješoviti zbor pjevača iz Donjeg Pustakovca, Donjeg Hrašćana, Domašinca i Novakovca na kotarskoj Smotri u Prelogu (1936.). U Kotoribi su djelovali puhački sastavi Markačova i Čižmešijeva glazba te DVD Kotoriba (od druge polovice 30–ih godinā 20. st. do 1959.). Limena glazba svirala je na Smotri seljačke kulture u Kotoribi (1938.), na kojoj je nazočio Vladko Maček. Na proslavi rođendana braće Radić u Belici (1939.) izvođene su i budnice, uz pucanje iz mužara (Feletar 1978: 22, 26; Horvat V. 1995: 50–56; Ceribašić 2003: 112, 134, 147–148).

RAZDOBLJE 1941.–1945.

Tijekom Drugoga svjetskog rata težnju ugasle Seljačke sloge za stvaranjem nacionalnog identiteta u Hrvatskoj promicali su, premda u drukčijem ideološkom kontekstu, podjednako i nositelji ustaških i nositelji partizanskih kulturnih djelatnosti — usmjereni na domaću narodnu i umjetničku glazbu, zbog koje su odbacili gradske i strane utjecaje. Šlageri, sevdalinke, romanse, gradski plesovi i svirka na harmonici, gitari, mandolini i okarini bili su u NDH nepoželjni. Poticala se izvedba hrvatskih narodnih pjesama obrađenih za višeglasno zborsko pjevanje odraslih i djece, također i solo pjevanje uz klavirsku ili tamburašku pratnju te samostalna kazališna i koncertna svirka tamburaških orkestara. Pod okriljem narodnooslobodilačkog pokreta partizani su na omiljene folklorne melodije ispjevali partizanske pjesme. Pojedini skladatelji skladali su borbene i masovne pjesme za višeglasno zborsko ili solističko pjevanje uz pratnju na klaviru, violini ili harmonici, također i borbene marševe za partizanske puhačke orkestre, s južnoslavenskim glazbeno–folklornim elementima (Ceribašić 2003: 176–82).

RAZDOBLJE 1945.–1952.PJESMA

Izvedbena zastupljenost scenski atraktivnih pjevanih plesova i pjevanih plesova uz svirku te angažiranih pjesama nadmašila je prethodnu uobičajenu zastupljenost ljubavnih, radnih i zavičajnih pjesama (a cappella ili uz svirku) i običaja. Zbog nove folklorne programske koncepcije, koja je u duhu komunističke ideologije prevladavala nakon rata, s folklorne scene izostali su obredni, svatovski i nabožni napjevi. Na međimurskim smotrama četrdesetih i početkom pedesetih godinā 20. st. Izvođeni su samo napjevi ‘Da sam ja bil mali’, ‘Međimurje slavno’ i ‘Švel šivala lepa Katalena’. Repertoar Đačkog pjevačkog zbora Učiteljske škole i Pjevačkog društva Naprijed iz Čakovca, kojima je rukovodio Mladen Magdalenić, obuhvaćao je autorska Magdalenićeva i zborska djela drugih skladatelja, kao i obrade hrvatskih tradicijskih napjeva. Na Festivalu pjesama, plesova i običaja Jugoslavije u Opatiji (1951.) Ogranak Seljačke sloge Prelog izveo je ‘Lepo naše Međimorje’ i pjevano kolo ‘Vu to turskoj zemlji’, na Saboru folklora u Beogradu (1973.) ‘Kada nam dojde to vreme’, ‘Baroš, oj, Barice’, ‘Došla sam vam, japa, dimo’, ‘Lepi moj pajdaš’, ‘Međimurski lepi dečki’, ‘Čardaš’ i ‘Zginula je pikuša’, a na Balkanskom festivalu folklora u Ohridu (1974.) ‘Koritare’, ‘Baroš, oj, Barice’, ‘Žena ide na gosti’, ‘Raca plava po Dravi’, ‘Zelje/Čipčardaš’, ‘Međimorski lepi dečki’, ‘Čardaš’, ‘Ceški ples’, ‘Naša Rega’ i ‘Došla sam vam, japa, dimo’ (Žganec 1951: 86; Feletar 1978: 46, 52; Vuk 1991a: 60; Ceribašić 2003: 198, 201–204 i bilj. 147; Hranjec 2012).

PLES

Zahvaljujući poticanju Vinka Žganca u koreografiranju zaboravljenih međimurskih plesova, na folklornim priredbama u Međimurju međimurske skupine prvi put su na vokalno–instrumentalne napjeve i plesale: ‘Klinčec stoji pod oblokom’ (Macinec, 1947.), ‘Falila se Jagica’ (Prelog, 1947.), ‘Vu toj turskoj zemlji’ (Prelog, 1947., 1951.), ‘Raca plava po Dravi’ (Čehovec, 1948.), ‘Jandorova Rega pita’ (Nedelišće, 1949.), ‘Vesela trlja’ (Novakovec, 1949.), ‘Kuritari’ i ‘Međimurski drmeš’ (Prelog, 1949.), ‘Ja sam sirota’ (Oporovec, 1950.), ‘Mazurka’ (Oporovec, 1952.), a preloška ponovno ‘Vu toj turskoj zemlji’ (1951.). Četrdesetih i početkom pedesetih godinā 20. st. redovito su izvođeni plesovi ‘Oj, Jelo, Jelice’, ‘Pod kopinom’, ‘Turki robe’ i ‘Sadili smo bažuljka’, a počeo se pjevati i/ili plesati ‘Klinčec stoji pod oblokom’ te međimurski drmeš (Novak 1991b: 134; Ceribašić 2003: 201 i bilj. 147, 206).

GLAZBALA

Nadahnjujući se južnoslavenskim glazbenim folklorom, hrvatski skladatelji skladali su herojske i domoljubne pjesme za višeglasno zborsko pjevanje uz pratnju tamburaških orkestara, odnosno za soliste uz pratnju na klaviru, violini ili harmonici. Zbog nove angažiranosti, prikladnosti, jednostavnosti, mogućnosti glazbene stilizacije, improvizacije i poluprofesionalizma, tamburaši su u skupnoj izvedbi na smotrama preuzeli instrumentalno vodstvo, bez obzira jesu li se u pojedinim hrvatskim krajevima te pjesme doista na tamburama svirale ili nisu. Iako se na kotarskoj Smotri u Čakovcu (1947.) folklorna skupina iz Podturna predstavila svirkom na harmonici, zbog nebrige, ignoriranja lokalne društvene zajednice i nedostatka stručnog kadra međimurski izvođači si instrumentalnu svirku većinom nisu mogli priuštiti. Tek iznimno, pojedina folklorna društva imala su i tamburaške sekcije, npr. u Dunjkovcu i Prelogu desetak, odnosno dvadesetak godinā prije. Zabilježeno je ≫posuđivanje≪ tamburaša u aktivnijim društvima, npr. selničkih u folklornom društvu Donje Dubrave. Središnjica Seljačke sloge isticala je Ogranak iz Preloga po članstvu, broju nastupa, aktivnostima, opremljenosti vlastitih prostorija, pretplaćenosti na Slogin mjesečnik i uključenosti u seljačku radnu zadrugu (Feletar 1978: 22; Novak 1993: 97; Ceribašić 2003: 201, 209–210 i bilj. 154; Marciuš 2004: 63).

RAZDOBLJE 1952.–1990.

Ogranak Seljačke sloge iz Preloga predstavljao je hrvatsku folklornu skupinu na Balkanskom festivalu folklora u Ohridu (1974.), izvevši splet pjevanih plesova uz tamburašku pratnju: ‘Koritari’, ‘Baroš, oj, Barice’, ‘Žena ide na gosti’, ‘Raca plava po Dravi’, ‘(Ples na) Zelje/Čipčardaš’, ‘Međimorski lepi dečki’, ‘Čardaš’, ‘Ceški ples’, ‘Naša Rega’ i ‘Došla sam vam, japa, dimo’. Nakon tri godine Ogranak iz Donje Dubrave na istom je festivalu izveo ‘Jeseni pri škednju’ (Feletar 1978: 52; Novak 1993: 99). Na Varaždinskim baroknim večerima (1997.) višeglasni Dječji zbor Glazbene škole u Varaždinu otpjevao je međimurske nabožne napjeve ‹Dika Bogu na visini›, ‘Bože milostivni’ i ‘Službu Božju slušali smo’ u obradi i pod ravnanjem Dade Ruže, a MPZ Josip Štolcer Slavenski iz Čakovca pod ravnanjem Dragice Karoline Šimunković skladbu ‘Romarska po međimurskom’ za zbor i klavir Miroslava Magdalenića. Od 50–ih do 70–ih godinā 20. st. u Međimurju je bilo aktivno desetak sastava limene glazbe. Osim DVD Kotoriba, u Kotoribi su djelovali Markačova, Čižmešijeva i Jeličeva glazba (Horvat V. 1995: 52; Kalšan 1995: 197).

Komentiraj