Objavljeno u Nacionalu br. 1014, 2017-09-30

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kultura’ engleskog teoretičara kulture Terryja Eagletona koji na analitičan i duhovit način istražuje i nemilosrdno raspršuje iluzije o moći i utjecaju suvremene kulture tijekom proteklih dvaju stoljeća

Neki postmoderni mislioci smatraju da je procvat mnoštva različitih kultura istodobno i činjenica i vrijednost. Prema takvu gledanju na stvari, postojanje raznolikosti životnih oblika, sve od kulture homoseksualaca, preko kulture modnih pista i karaoka do kulture Sikha, kulture burleske i kulture Hell’s Angelsa, samo je po sebi razlog za slavlje. Ali to mora biti pogrešno. Štoviše, to je tipično za izlizane fraze na koje u današnje vrijeme nailazimo kad je riječ o toj temi. Kao prvo, raznolikost je posve kompatibilna s hijerarhijom. Kao drugo, nipošto nije posve sigurno da bi kulturi Hell’s Angelsa nedvojbeno trebalo pljeskati. Bilo kako bilo, raznolikost sama po sebi nije vrijednost. Nije samo po sebi očito poželjno da nečega bude 50, a ne samo jedan.

To očito ne vrijedi kad je riječ o neofašističkim strankama. Nikome ne treba šest tisuća različitih vrsta žitnih pahuljica. Možda zvuči nelogično imati samo jedan odbor za monopole, ali više njih stvaralo bi zabunu. Imati četiristo različitih imena i pseudonima vjerojatno nije osobito mudro. Ne možete imati više od jedne biološke majke ili para ušiju. No činjenica da to ne možete imati nije nedostatak, a kamoli tragedija. Budete li imali veliko obilje bračnih partnerica, s vremenana vrijeme vjerojatno ćete se naći pred pokojim problemom.

Jednako tako, ništa osobito dobro ne može proisteći iz situacije u kojoj imate mnoštvo različitih autokrata. U pojedinim trenucima ne trebamo raznolikost, nego solidarnost.

Južnoafrički apartheid na koljena nije bacila raznolikost, niti je pluralizam svrgnuo neostaljinističke režime u Istočnoj Europi. Dakako da ne treba podržavati sve oblike solidarnosti. Ali to što postmodernizam nije nimalo zagrijan za tu ideju, uz njegove plitke pretpostavke o tome da su svi oblici jedinstva „esencijalistički“, siguran je znak njegova postrevolucionarnog karaktera.

U etničkome smislu, raznolikost je pozitivna vrijednost, ali to nas ne bi trebalo navesti da previdimo njezinu ulogu u konzumerističkoj ideologiji. Postmodernistički zagovornici pluralnosti moraju iskazati malo više pluralizma u vezi s tim pojmom. Trebali bi odustati od formalističke dogme o tome da je treba slaviti uvijek i svugdje, bez obzira na stvarni sadržaj.

U tom slučaju možda bi u pragmatičnijem duhu spoznali da su razlike i raznolikost ponekad korisni, a ponekad nisu. Jedan američki postmodernist prije nekoliko je godina pisao o potrebi diversificiranja društvenih klasa, kao da bi postojanje nove klike aristokracije koja će imati još više tisuća jutara zemlje nekako izvan svake sumnje bilo dobitak. Veća raznolikost u vezi s raznolikošću, kao i priznavanje činjenice da se razlika može razlikovati od slučaja do slučaja, bila bi znak istinski velikog koraka naprijed kod takvih mislilaca. Oni bi ujedno mogli pokušati biti i manje apsolutistički nastrojeni u vezi s pojmom „drugosti“, koji većina njih potvrđuje bez imalo rezerve. Neke oblike drugosti treba cijeniti, dok druge (na primjer, nezaustavljivu bandu preprodavača droge koja zauzima vašu stambenu zgradu u općinskom vlasništvu) ne treba nimalo cijeniti.

Nije ni najmanje iracionalno povremeno se bojati drugoga. Moguće je da još nismo otkrili jesu li namjere toga nekoga prijateljske ili neprijateljske.

Jedino sentimentalisti zamišljaju da neznance uvijek treba priviti na grudi. Neke od tih stranaca znamo i pod nazivom kolonijalisti. Većina teoretičara kulture vjeruje ne samo u pluralnost životnih oblika nego i u njihovu hibridnu mješavinu. Hibridnost može biti i te kako vrijedno njegovati kad je riječ o etničkim pitanjima, ali to ne vrijedi univerzalno. Nema ničega lošeg u tome da imamo političke organizacije koje čine jakobiti, psihopati, zaljubljeniciu NLO-e i adventisti. Stvar je samo u tome što one neće nikada ništa postići. Kao što ističe Marx, nijedan način proizvodnje u čovjekovoj povijesti nije bio toliko hibridan, raznolik, inkluzivan i heterogen kao kapitalizam, koji narušava granice, dokida polaritete, topi fiksne kategorije i promiskuitetno spaja raznolikost životnih oblika. Ništa nije velikodušnije inkluzivno od robe, koja će se u tom prijeziru prema razlikama u statusu, klasi, rasi i spolu umiliti baš bilo kome, pod uvjetom da ima sredstva da je kupi.

Kapitalizam je jednako velik neprijatelj hijerarhije kao i kulturologija. Treba obuhvatiti sve, osim onih čija bi politika mogla potkopati sami okvir unutar kojeg dolazi do takve inkluzivnosti. U Velikoj Britaniji bilo je inicijativa koje su za cilj imale hibridizaciju zdravstvenog sustava kombiniranjem privatnih medicinskih usluga s javnim zdravstvom. Pretpostavka je da zagovornici hibridnosti kao nečega što je samo po sebi dobro moraju prihvatiti takav projekt.

Američka Republikanska stranka hibridna je organizacija, koja obuhvaća i liberalne republikance i članove Tea Partyja, što svakako moraju pozdraviti oni kojima su razlike i raznolikost nedvojbena dobra. Bez onih republikanaca koji smatraju da je Barack Obama pripadnik Muslimanskog bratstva i da je al-Qa’ida dio CIA-e, ta bi stranka bila daleko bezličnija i uniformiranija.

Ali sva uniformnost nije štetna. Kao što ni sve oblike jedinstva ili konsenzusa ne možemo demonizirati kao „esencijalističke“.Naprotiv, puno više takvih pojava bilo bi i te kako dobrodošlo.Istina je da svijet čine raznorazni ljudi, ali bilo bi korisno i kad bi sve te vrste ljudi odlučno tražile ukidanje dječje prostitucije ili smatrale da odrubljivanje glave nedužnim civilima u ime Alaha nije najsigurniji put do uvođenja utopije. U vezi s takvim pitanjima treba nam upravo jednoglasje, a ne raznolikost mišljenja.

Jedna engleska izreka, nimalo točnija od mnogih drugih, kaže da bismo imali vrlo neobičan svijet kad bismo svi razmišljali slično. Nema sumnje da bi svijet bio naporniji kad bi se svi protivili smrtnoj kazni, ali to bi bila malena cijena za smanjenje broja viška mrtvih tijela. Solidarnost nužno ne mora značiti brisanje razlika.

Osim toga, određene razlike i zaslužuju brisanje – kao na primjer materijalna neravnopravnost između prosjakâ i bankarâ.Činjenica da vjerujete u srdačno prihvaćanje useljenika, dok ja vjerujem u pokušaje da im se preciznim hicima iz vatrenog oružja potapaju čamci i brodice, nije lijep i optimističan primjer ljudske raznolikosti. Različite stavove ne trebamo cijeniti samo zato što su različiti. Ako se oni koji smatraju da transvestite treba baciti krokodilima osjećaju „zlostavljanima“ (ovo je ključan postmoderni pojam) kada se netko energično usprotivi njihovim stavovima, onda neka bude tako. Određeno mišljenje ne treba cijeniti samo zato što ga netko ima. Netko negdje po svoj prilici ima manje-više svaki odvratni stav koji čovjeku uopće može pasti na pamet. Postoje desničarski nastrojeni Afrikaneri koji smatraju da je Nelson Mandela bio utjelovljenje zla. Groucho Marx poznat je i po tvrdnji da se ne bi htio samo tako učlaniti u klub u kojem su već ljudi poput njega, a jednako tako čovjek ne bi hrlio u članstvo kluba koji vode ratni zločinci.

U vezi s ekskluzivnošću u načelu ništa nije ni najmanje pogrešno. Zabraniti ženama da upravljaju automobilima strašno je i dostojno osude, dok to nije slučaj s onemogućavanjem neonacistima da budu nastavnici i profesori. Kulturološki diskurs i sam je nevjerojatno ekskluzivan: velikim dijelom bavi se seksualnošću, ali ne i socijalizmom, prijestupima, revolucijom, razlikama, pravdom, identitetom ili kulturom siromaštva. Politički korektni studenti počeli su zabranjivati rasistima i homofobima da govore na sveučilišnim kompleksima, ali ne tako često i eksploatatorima jeftine radne snage ili političarima koji bi voljeli ukinuti sindikate. Takvi samoprozvani cenzori često slave marginalnost, a da pritom ne priznaju da bi neki od onih koji su trenutačno marginalni pod svaku cijenu i trebali ostati na rubu.

Među istaknutim su primjerima serijski ubojice i psihopati na čelu raznih kultova. Određeni su životni oblici ne samo bezvrijedni nego ih treba i energično iskorijeniti: pedofilske skupine, primjerice, ili osobe koje prodaju žene u seksualno roblje.

Jednako tako, ne bi trebalo nekritički prigrliti baš sve manjine. Jedna je od takvih manjina i vladajuća klasa, kao i ljudi koji vole rezati meso drugih ljudi i pripremati ga za večeru. Nekritička afirmacija marginalnih skupina i manjina obično ide pod ruku sa sumnjom u konsenzuse i većine. Razlog je to što je postmodernizam premlad da bi pamtio vrijeme kada su masovni politički pokreti tresli temelje države daleko snažnije nego što je to, koliko se pokazalo, u stanju ijedna marginalna ili manjinska skupina. Postmodernizam najčešće nije svjestan koliko duboko njegove političke stavove oblikuje njegova vlastita politička povijest, odnosno njezin nedostatak.

Bavljenje pluralizmom, razlikama, raznolikošću i marginalnošću iznjedrila je neke vrlo dragocjene pomake. Ali ujedno odvlači pozornost od raznoraznih važnijih pitanja. Štoviše, ponegdje je kultura postala način na koji se ne govori o kapitalizmu. Kapitalističko društvo cijele velike skupine društva odbacuje na staro željezo, ali pritom iznimno pazi na to da ne vrijeđa njihova vjerovanja. Sa stajališta kulture, svi trebamo dobiti jednako poštovanje, dok se u ekonomskome smislu jaz između posjetitelja pučkih kuhinja i klijenata trgovačkih banaka sve više povećava. Kult inkluzivnosti pomaže nam da prikrijemo te materijalne razlike.

Pravo na odijevanje, štovanje ili ljubav prema željama pojedinca silno se poštuje, dok se pravo na pristojnu plaću uskraćuje. Kultura ne priznaje nikakvu hijerarhiju, ali obrazovni je sustav prepun upravo hijerarhijskih sustava. Govorite li jorkširskim naglaskom, moći ćete postati televizijskim voditeljem, ali ako ste trockist, to neće biti moguće. Protuzakonito je javno vrijeđati pripadnike etničkih manjina, ali ne i vrijeđati siromahe. Svaka punoljetna osoba može spavati s bilo kojom drugom punoljetnom osobom ako nisu u krvnome srodstvu, ali ne smije slobodno podrivati državu.

Urbani liberali prema onima sklonima spolnome eksperimentiranju odnose se popustljivo, dok se na štrajkaše gleda sa sumnjom. Razlike se prigrljuju spremno, ali pravi sukobi ne. Nitko ne bi trebao prisvajati pravo na to da drugima govori što bi trebali raditi, a riječ je o stavu koji oni koji izbjegavaju poreze smatraju i te kako zgodnim i prikladnim. Nepošteno je slaviti kulturnu raznolikost ako pritom ne priznajemo i njezinu stravičnu cijenu. Da na njemu žive jedino Malezijci homoseksualci, uz one rijetke heteroseksualne Malezijce koji bi održavali funkcioniranje te cirkuske predstave, svijet bi nedvojbeno bio neusporedivo monokromatskiji. Ali nedvojbeno i manje krvav. Istina je da bi se i malezijski homoseksualci možda podijelili na suprotstavljene skupine, i to jednako brzo kao oni sektaški dječaci u Gospodaru muha. Uniformnost nije jamstvo mirnoga života. Ali sukobi koji bi nastali po svoj prilici ne bi bili ni do koljena onom klanju i masakriranju koje obilježava čovjekovu povijest do današnjih dana i za koju su dijelom krivi etnički, nacionalni i kulturni antagonizmi. Gerard Manley Hopkins slavi nešto što naziva višebojnim i šarolikim stanjem stvari, ali se ne dotiče mračnijeg podteksta.

„Budući da pijanstvo stvari raznoliko je“, da se poslužimo riječima Louisa MacNeicea, to nipošto nije nešto što bi trebalo gledati s prijezirom. Ali jednako tako, to ne treba ni apsolutizirati.

Jedan od problema u vezi s pojmovima različitosti i hibridnosti upravo je to što najčešće raspršuju sukob. A sukob možda ima ključnu ulogu želimo li nadvladati razlike one vrste kojima se protivimo. Purpur i grimiz različiti su, ali ne međusobno suprotstavljeni.Vi i ja ne možemo se sukobiti oko pitanja je li vrhunac rocka već iza nas ako vi mislite na glazbeni žanr, a ja na vrstu slatkiša, lizalicu tog naziva. Kulturna teorija lako bi mogla neutralizirati bol hibridnosti i pluralnosti. Bavi se vlastitim anđeoskim, ali ne i demonskim karakteristikama. Modernistički umjetnici koji su odbacili rodno tlo i prigrlili kozmopolitskiji način života, družeći se s kolegama iz drugih zemalja u nekoj višejezičnoj kavani, to su smatrali čudesnim oblikom oslobođenja.

Ali to bi istodobno moglo značiti i da nemaju korijene, da osjećaju nostalgiju za domom i da su nesretni. Određena mjera identiteta i stabilnosti ključna je za život svakog čovjeka. Trajna dezorijentiranost nije politika, što god mislio Gilles Deleuze.

***

Reagirajući na društveni poredak u kojem kultura uistinu izgleda kao da obuhvaća baš sve, neki teoretičari postmodernizma od osamdesetih godina 20. stoljeća počeli su zagovarati doktrinu kulturalizma prema kojoj se kultura u međuljudskim odnosima spušta sve do kraja. Svi razgovori o prirodi postaju mračno sumnjivima, i to upravo u onoj točki, što je najironičnije, u kojoj se svijetu počela ukazivati briga za prirodni okoliš. Kad god se spominje u postmodernističkome tekstu, riječ „priroda“ obično je čedno omeđena navodnicima. Ljudska bića više se nisu trebala smatrati prirodnim, materijalnim životinjama, s potrebama i sposobnostima koje su im zajedničke kao vrsti. Umjesto toga u cijelosti su kulturna bića. Ukazivati na ključne karakteristike koje su im zajedničke zahvaljujući zajedničkoj ljudskosti značilo je potiskivati kulturne razlike u ime lažnog univerzalizma.

Ekonomska i politička pitanja prikazivala su se u okvirima kulturnih pitanja. Prirode i esencije moralo se odbaciti, jer se pogrešno smatralo da zamrzavaju stvari u nepromjenjivome obliku. Doktrinu antiesencijalizma slavili su kao inherentno radikalnu, unatoč činjenici da na nju nailazimo i u djelima niza gorljivo protuljevičarskih mislilaca.

Smatralo se da je promjena sama po sebi pozitivna, kao da je situacija u kojoj vlastitu djecu trampite za neku fordovu krntiju razlog za čestitke. U okruženju naprednog kapitalizma, sve je trebalo biti plastično, privremeno, promjenjivo, prilagodljivo, jednokratno. Što je najnevjerojatnije, kulturu se smatralo neusporedivo prilagodljivijom i povodljivijom od prirode.

Krajnja neukrotivost kulture – činjenica da je daleko lakše pomaknuti planinu nego iskorijeniti seksizam – prikladno se zanemarivala. Tupa ustrajnost određenih kulturnih navika ostavljena je po strani. U takvome okruženju, što god je čisto zadano, kao što je zadanotijelo, izgledalo je kao svojevrsni skandal. Ljudsko tijelo sada je trebalo disciplinirati, udarati sa svih strana, ukrašavati, na njemu ostavljati natpise i preoblikovati ga. One dijelove svijeta koji su se unekoliko opirali zapadnjačkoj hegemoniji također je trebalo nasilno ugurati u kalupe koji više odgovaraju Gospodarima Svemira.

Predrasude prema kojima je sve na svijetu kulturno, pa tako i krvarenje, Mont Blanc i smrt od zatajenja jetre, općenito se javljaju ruku pod ruku s kulturnim relativizmom. Takav relativizam poriče da postoje nekakve univerzalne istine i vrijednosti. Umjesto toga, sve takve tvrdnje, pa i moralne, relativne su u odnosu na specifičan oblik života. Na pitanje je li i sama ta tvrdnja kulturno relativna, nije lako odgovoriti. Općenito uzevši, umjesto da osudimo lovce na glave, trebali bismo ih nastojati shvatiti, takvu praksu smjestiti u njezin kulturni kontekst. Ali postaviti određeni događaj u kontekst može značiti i zaoštriti vlastito neodobravanje, a ne ublažiti ga. Osim toga, ako su neki postupci prihvatljivi kad ih promatramo u kulturnome kontekstu, onda se to mora odnositi i na naše ponašanje. Koloniziranje drugih zemalja, globalno ratovanje i trovanje planeta jednostavno je dio toga što mi zapadnjaci radimo.

Njegujemo drevnu kulturnu tradiciju napadanja tuđih zemalja, što je nekim radikalima, kako se čini, neprihvatljivo. Ali kako niz takvih ljevičara pojam objektivne istine također smatra ugnjetavačkim sredstvom za stjecanje moći, ne postoji silno velika potreba za time da svoje prosvjede protiv takve prakse shvaćaju preozbiljno. Slično tome, nipošto ne možemo biti toliko epistemološki naivni da smatramo kako tvrdnja o tome da su muškarce i žene nekoć u lancima prevozili iz Afrike u Ameriku odgovara „činjenicama“.

Vrijedi se osvrnuti i na to da oni koje užasava trgovina robljem najčešće pretpostavljaju da će i žrtve te prakse po svoj prilici imati manje-više iste stavove. Ali zašto bi oni trebali na taj način samozadovoljno pridavati univerzalnost vlastitim stavovima, arogantno ih projicirati na pojedince s bitno drukčijim sustavima vrijednosti?

Možemo li doista isključiti postojanje mogućnosti da bi pripadnici drugih kultura zapravo mogli uživati u tome da ih netko otima i potom tjera da mukotrpno rade dok ne umru? Kad samo tako odbacujemo tu hipotezu, ne potiskujemo li time razlike i ne pretpostavljamo li proizvoljno kakva je prava čovjekova priroda?

Nekima od naših nekadašnjih kolonijalnih podanika možda će se činiti da smo prema njima povremeno činili različite zločine, ali neki osobito smioni kulturni relativist mogao bi reći da je to slučaj samo iz njihove perspektive. To je stav koji je oblikovala njihova kultura i nije nimalo važniji od ostalih takvih stavova, a mi, nekadašnji kolonijalni osvajači, stoga ga slobodno možemo odbaciti. To je jednostavno njihova verzija. Posve je jasno da nema neutralnog terena na kojem bismo mogli suditi o njihovoj sumornoj priči i našim vlastitim pričama o velikoj imperijalnoj slavi, jer se neutralnost, nepristranost i objektivnost smatraju ideološkim iluzijama. Drugi narodi stoga nas ne mogu osuđivati, baš kao što ni mi ne možemo prigovarati njima. Osim toga, kada drugim kulturama govorimo što trebaju ili ne bi trebale činiti, riječ je o vrhunskome primjeru etničke supremacije. Istina je tek ono što neka skupina ili pojedinac smatraju točnim – što ima smisla iz njihove lokalne perspektive. Neki ljudi tvrde da je ropstvo bilo zločin protiv čovječanstva, dok drugi tvrde da su robovi sve skrivili sami, ali kojim božanskim pravom uopće smijemo suditi koji je od tih stavova ispravan? Ne bismo li s tim ciljem trebali pribjeći nekakvoj iluzornoj perspektivi apsolutne istine?

Posve sigurni u to da je mučenje male djece nepoželjno svakako možemo biti jedino ako prihvatimo sveznajuću perspektivu!

Ruskinja Margarita Simonjan, glavna urednica jednog od programa službene televizije Kremlja, ustvrdila je da ne postoji nešto što bismo mogli nazvati istinom, nego postoji tek raznovrsno mnoštvo narativa i tumačenja.

To što Vladimir Putin ima naviku naložiti ubojstva političkih protivnika možda je uistinu intrigantno kao priča, ali čovjek doista ne bi smio biti toliko epistemološki naivan i u tome pogrešno vidjeti istinu. Neposluh se u takvim sredinama može nasilno gušiti, ali to svakako ne može biti „objektivno“. Kulturni relativizam silno je neuvjerljiv stav. Jedino rasisti misle da je u redu silovati i ubijati na Borneu, ali ne i u Brightonu. Nema ništa „elitističko“ ili „hijerarhijsko“ u stavu prema kojem su neki pogledi bolji ili istinitiji od drugih. Kao što je jednom primijetio filozof Richard Rorty, nema potrebe ulaziti u raspravu s ljudima koji smatraju da je svaki stav o određenome pitanju jednako dobar i vrijedan, jer ih nema. Istina je da oni koji zagovaraju kulturni relativizam to općenito čine iz najplemenitijih mogućih pobuda. Nisu spremni samo tako apsolutizirati vlastite vrijednosti, jer su toliko otvoreni prema životnim formama drugih.

Ali što ako takva tolerantnost nije dio mojega načina života? Trebate li biti otvoreni i prema tome? Tko ste vi da odbacujete moju uvjerenost u to da je tolerantnost pogrešna?

Za većinu kulturalista vjera u to da postoje univerzalni temelji čovjekove egzistencije zapravo je iluzija. Kulture stoje same od sebe. Ne treba smatrati da počivaju na nečemu temeljnijem od sebe samih, kao na primjer na Bogu, Geistu, materiji, čovjekovoj prirodi, životnoj sili, dijalektici, napredovanju povijesti ili strukturi svemira.

Čak i ako takvi važni i veliki primjeri infrastrukture doista postoje u njihovim korijenima, svaka kultura (tvrdi se u takvoj argumentaciji), zamišljat će ih na vlastiti idiosinkratičan način, pa tako neće biti istinski univerzalne. Ali to znači da kultura postaje novim temeljem. Sve promatrati u odnosu na kulturu znači pretvoriti samu kulturu u apsolut. Sada čovjek više ne može kopati ispod kulture, baš kao što to nekada nije bilo moguće činiti ispod Boga ili prirode ili vlastitoga „ja“.

Ispod kulture može se kopati jedino kulturnim sredstvima (pojmovima, tehnikama, ispitivačkim metodama i tako dalje), što znači da se na taj način uopće ne kopa ispod same kulture. No postoji nešto znatno dublje od kulture, a to su materijalni uvjeti zahvaljujući kojima je ona i moguća i nužna. Upravo zbog toga što su ljudi materijalne životinje osobite vrste, ljudska bića uopće stvaraju kulture, a upravo zbog te materijalne prirode to i trebaju činiti. Svi muškarci i žene rađaju se prerano, iz majčine utrobe izlaze iako nisu u stanju sami preživjeti. A u slučaju da odmah ne budu izloženi kulturi u smislu sustavâ skrbi i odgoja, uskoro će umrijeti. Kultura je u tome širokom značenju izraza presudna za naše preživljavanje, za razliku od stvorenja bez kulture poput ždrebadi i malih žirafa koje dolaze na svijet, podižu se na drhtave noge, obližu se, pa odmah smirenim kasom odjure u daljinu. Kultura nije isto što i naša priroda, kao što tvrde kulturalisti. Kultura je satkana od naše prirode. Pripada nečemu što Marx naziva našim „bićem vrste“. Zahvaljujući njemu, u stanju smo stvoriti složene oblike rada i komuniciranja, koji polažu temelje za ono što poznajemo pod nazivima kultura ili civilizacija. Takav rad i komuniciranje potrebni su nam želimo li opstati. Jazavci i vjeverice prema svojem se okruženju odnose izravno, tjelesnim putem.