Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Urote protiv Hitlera’ u kojem bivši izraelski obavještajni časnik Danny Orbach opisuje slom jedne od brojnih neuspjelih urota nacističkih časnika protiv Adolfa Hitlera, nakon koje je jedan od omiljenih generala Trećeg Reicha Erwin Rommel po Hitlerovoj naredbi bio prisiljen na samoubojstvo

Na kraju su se četvorica bjegunaca odlučila razići. Nebea SS-ova uniforma neće moći zaštititi od uhićenja. Strünckovi su odustali, vratili su se kući. Odmah su ih uhitili. Nebe je kolebljivo pokušao izvršiti samoubojstvo, nije u tome uspio i također je uhićen. Himmler ga je proglasio „izdajnikom, SS-ovcem koji je sramotno prekršo svoju prisegu“, degradirao ga u običnog vojnika i izopćio iz organizacije. Nebe i Theodor Strünck osuđeni su na smrt i obješeni. Samo je Elisabeth nekim čudom preživjela.

Gisevius je još uvijek lutao Njemačkom. Kako je bio domišljat i odvažan, odlučio se skriti na najnevjerojatnijem mjestu – u Berlinu. Za razliku od drugih, čini se da su mu uz snalažljivost zapravo najviše pomogla brojna poznanstva. Tijekom bijega pokušavao je stupiti u doticaj s najkorisnijim, ali i najudaljenijim dijelom svoje mreže – američkim OSS-om (Office of Strategic Services – Ured strateških službi, preteča CIA-e, op. prev.)

Dr. Carl Goerdeler, civilni vođa njemačkog pokreta otpora, selio se od jednog znanca do drugog pokušavajući pobjeći od Gestapoovih progonitelja. Mnogi njegovi hrabri prijatelji pružili su mu utočište, ali Goerdelerova nada da će naći sklonište u švedskoj zajednici u Berlinu bila je neutemeljena. Odlučio je otputovati u Istočnu Prusku kako bi posljednji put posjetio grob svojih roditelja. Ironično, to opasno putovanje poduzeo je u policijskom automobilu. Stigavši u svoj rodni grad, ponašao se poput bjegunca. Na ulazu u groblje osjetio je da ga prate pa se udaljio ne posjetivši grobnicu. Nekoliko je noći proboravio u šumi i na kraju je 8. kolovoza ušao u seosku gostionicu. Htio je doručkovati. Bio je među najtraženijim zločincima u Njemačkoj i nacistički je tisak obećao milijun maraka onomu tko pomogne pri uhićenju.

DOK JE GOERDELER u gostionici čekao na objed, prepoznala ga je sredovječna žena. Smjesta je predala poruku Luftwaffeovim časnicima za obližnjim stolom. I Goerdeler je prepoznao nju. Bila je to Helene Schwarzel, radnica koja je živjela u njegovu susjedstvu u Königsbergu. Osjetivši opasnost, prekinuo je doručak i iskrao se van, ali bilo je prekasno. „Ne dajte ovom čovjeku da pobjegne!“, doviknula je Schwarzel časnicima. Napokon je jedan od njih sjeo na bicikl, pojurio niz ulicu za Goerdelerom i predao ga policiji. Hitler je Helene Schwarzel osobno predao njezinu krvavu nagradu od milijun maraka.

Nakon Kaisera Goerdeler je bio jedini preostali poveznik, zadnji djelić slagalice. U nizu dugih ispitivanja ispričao je priču o njemačkom pokretu otpora od početka do kraja pa su vlasti prvi put dobile gotovo potpunu sliku. Iako se vjerojatno potrudio optužiti samo sebe i već razotkrivene ili mrtve suborce, njegova su priznanja naštetila mnogima. Taj se postupak ne može objasniti zamorom, a još manje strahom od mučenja (o kojemu nemamo dokaza). Prema njegovu biografu i pokloniku Gerhardu Ritteru koji je bio u istom zatvoru, Goerdeler je htio pokazati nacistima, a preko njih i cijelom svijetu, da članovi pokreta otpora nisu bili „uzak krug“ glupih i ambicioznih časnika, nego izraz stvarnog htijenja njemačkog naroda. Mislio je da će zahvaljujući njegovim priznanjima povijest zabilježiti za buduće naraštaje istinu o njemu, njegovim prijateljima i njihovim stvarnim motivima. „U njegovim očima to nije bio vojni državni udar… nego pobuna cijelog naroda predstavljenog svojom elitom – najplemenitijim i najpravednijim ljudima raznih zanimanja i društvenog podrijetla, desničarskim i ljevičarskim stranakama te objema kršćanskim vjeroispovijedima.“

‘Došao sam se oprostiti’, rekao je Rommel svojoj ženi Lucie-Mariji. ‘Za četvrt sata bit ću mrtav… Optužuju me za suučesništvo u atentatu na Hitlera. Moje ime bilo je na Goerdelerovu popisu za atentat’

Baš kao i ostalim suđenjima, i suđenjem Gordeleru samovoljno je dirigirao Freisler. Antinacistički veteran naviknut na javna izlaganja nije mogao podnijeti sučevo ušutkivanje svaki put kad bi pokušao objasniti svoje pobude. Jer Goredeler je više od svega želio da ga čuju. Ali ni njegov mu vlastiti odvjetnik to nije omogućio. „Njegova [odvjetnikova] obrana bila je sramotna“, zapisao je. „Večer prije suđenja došao je k meni na tri četvrt sata kako bi me okrivio. Nije učinio nikakav napor da me obrani od optužbe za špijunažu koju je iznijelo tužiteljstvo… Ni jedan od nas optuženika nije uspio izreći barem tri rečenice zaredom. Govorio je uglavnom samo sudac. Nije nam dao da objasnimo svoje pobude. Unaprijed su odlučili da nas prikažu priglupim i nečasnim zločincima.

Goerdeleru je do zadnjeg trenutka na pameti bila budućnost njemačkog naroda. Njegova zabrinutost za domovinu bila je beskrajna – neće je više spasiti ni urota ni pobuna. U očaju je Saveznicima napisao fiktivne mirovne uvjete, nadajući se da će ih prokrijumčariti iz zatvora i poslati preko Šveđana. Polagao je nadu u ljude koji su odavna bili mrtvi. Čak je zatražio privatni razgovor s Hitlerom, misleći da možda ipak postoji kakva mogućnost da ga donekle skrene s njegova suluda puta. Goerdelerova privrženost prosvjetiteljskoj ideologiji sezala je u krajnost. Njegova uvjerenost u moć razuma poprimila je nerazumne razmjere. Kao što je zamijetio Klemens von Klemperer: „Sve ono čemu je težio prethodnih desetljeća sad se, na pragu okrutne smrti, pretvorilo u pepeo. Bio je izopćenik u vlastitoj zemlji, a nije se mogao nadati ni da će ga čuti u inozemstvu. Iz svoje osame neprekidno je slao u prazno puste molbe i jadikovke.“

Neki od tih očajničkih apela doista su bili namijenjeni svijetu. „Bog zna“, pisao je, „da sam sve stavio na kocku kako bih ljude svih zemalja spasio od buduće bijede. O, Bože, gdje li je rješenje zagonetke? Zločinci pobjeđuju.“ Drugi su se odnosili na njegovu obitelj. Duh njegova voljenog sina koji je poginuo u ratu opet ga je počeo progoniti. Zamjerao je sebi što je proveo premalo vremena s njim i sa suprugom Anneliese. „Koliko li sam boli prouzročio svojoj voljenoj ženi u dvadeset i pet godina!“, napisao je. „Anneliese, moja draga Anneliese, čuješ li me? Da, sad razumijem zašto si katkad bila ljubomorna i ljutita. Uskratio sam ti svakodnevnu sreću naše velike, strasne ljubavi, a ipak – ta je ljubav bila snaga koja me pokretala.“

Postojao je još jedan problem – vječno, krvavo „židovsko pitanje“. Malo je Nijemaca diglo glas protiv holokausta ili stalo u obranu svojih progonjenih sunarodnjaka tako glasno i jasno poput Goerdelera. A još ga je manje pokušalo zaustaviti državnim udarom kao što je učinio Goerdeler, bez obzira na pogubne posljedice za sebe. No imao je osjećaj da su svi njegovi napori nezamijećeni, zanemareni i to ga je opsjedalo. Njegova nerazumna vjera u čestitost i razbor bila je tu još izraženija. Da, osjećao je da postoji golema mržnja. Istina, milijuni su istrijebljeni. Ali zar ljudi ne bi mogli barem pokušati razumno i dogovorom premostiti neprijateljski jaz? Pokušao je uvjeriti obje strane (krajnje nedelikatno prema Židovima s obzirom na holokaust) da prepoznaju vlastite pogreške, pozivao Židove i zapadnjačke čelnike da zaborave na odmazdu i osudio holokaust nadajući se da će stvoriti temelj za buduću pomirbu:

Ovime zaklinjem državnike i nacije neka prihvate našu smrt, smrt naših žena i djece, smrt stotina tisuća plemenitih Nijemaca, čija je ljubav prema domovini zlorabljena, uništenje naših kulturnih dobara i naših gradova kao iskupljenje i neka odustanu od osvete i odmazde… Židovi, ne potpirujte plamen. Ako vas itko poštuje kao narod krajnje usredotočen na savez s Bogom i njegovim zakonima i svoju povijest – to sam ja. Zaslužujete neovisnu državu u kojoj će svaki Židov imati pravo na državljanstvo. Dalekovidni ljudi među vama odavna su upozorili da se trebate držati podalje od tuđih unutarnjih problema. Pružite sad ruku pomirenja… vidjet ćete da sam ja u Njemačkoj učinio sve da vas zaštitim. Bila mi je mučna nečovječnost kojom vas je Hitler progonio i uništavao. Zločini i bol zbog zlouporabe mojeg naroda potaknuli su me da počinim ono za što me okrivljuju… Dopustite da se moj narod iskupi užasom koji sada trpi. Budete li razmišljali i ponašali se tako plemenito, bit ćete blagoslovljeni plodovima svojih čina.

Nakon toga još se jedanput obračunao s mrskim Führerom:

Ovaj rat je zločinački… Hitler ga je poželio opsjednut grandomanijom i žudnjom za slavom. Njegove su ruke umrljane krvlju nedužnih Židova, Poljaka, Rusa i Nijemaca koji su ubijeni ili ostavljeni da umru od gladi. Krv milijuna vojnika svih nacija na njegovoj je savjesti. Stoga će nam se Bog smilovati i oprostiti jer smo pokušali svijet osloboditi vampira, oskvrnitelja ljudskog roda… Oni [nacisti] su žrtvovali domovinu Molohu i pokušali svojim rasističkim ludilom obezvrijediti Boga… Svijet nikad nije vidio takvu okrutnost i nečovječne grozote. Hitler je poubijao stotine tisuća Židova, neke strijeljanjem, neke otrovom i plinom, a neke izgladnjivanjem do smrti – muževe pred njihovim ženama, žene pred njihovim muževima, djecu pred njihovim roditeljima i roditelje pred očajničkim pogledom njihove djece… Njemački muškarci, mladi Nijemci bili su primorani sudjelovati u tim stravičnim orgijama. Stotine tisuća Židova, Bjelorusa, Ukrajinaca i drugih Slavena istjerane su iz domova, njihova je imovina pljačkana dok su ubijani ili izgladnjivani. Stotine tisuća Rusa na Hitlerovu su zapovijed ostavljene da umru od gladi… Volim svoju domovinu svim srcem i stoga cijelim bićem osjećam njenu sramotu koja je – kao nikada dosad – snašla čitav narod zbog vlastitih sunarodnjaka.

Taj je Goerdelerov dopis poput mnogih drugih iz zatvora prokrijumčario jedan sućutni stražar. No objavljen je tek poslije rata.

Goerdeler je osuđen na smrt početkom 1945. zajedno s Popitzom i drugim urotnicima. Himmler je nekoliko tjedana odgađao njegovo smaknuće i poigravao se idejom da ga pošalje Saveznicima kao mirovnog izaslanika. Goerdeler, koji je htio sačuvati život i, razumije se, učiniti nešto za domovinu, bio je spreman surađivati. Ali htio je to kao slobodan čovjek, a Himmler za takvo što nije htio ni čuti. Goerdeler je obješen u veljači 1945. Netom prije obješeni su i vođe socijaldemokrata Adolf Reichwein, Julius Leber i Wilhelm Leuschner. „Sutra idem krvniku“, rekao je Leuschner svojim prijateljima – socijaldemokratima i konzervativcima. „Živjelo jedinstvo!“ Bio je to prikladan epitaf životu posvećenom suradnji između ljevičarskih i desničarskih disidenata.

Nisu bili pošteđeni ni oni koji su se okrenuli protiv urotnika. General Friedrich Fromm, osoba odgovorna za smaknuće Stauffenberga, Becka i trojice njihovih kolega, uhićen je iste noći. Optužen je i osuđen za kukavičluk. Sud je zaključio da je bilo izvjesnih olakotnih okolnosti pa ga je poštedio omče. Umjesto toga postavljen je pred streljački vod. Zadnje je riječi uputio vojnicima: „Borio sam se za Njemačku, radio sam za Njemačku. Živjela Njemačka! Paljba!“

Supruga ga je pokušala uvjeriti da prihvati javno suđenje i dokaže svoju nedužnost. ‘Ne bojim se javnog suđenja, ali u Berlin neću stići živ’, rekao je general Rommel

Na zapadu se zategnuo obruč oko Rommela i Klugea. Brigadir Hofacker, Stauffenbergov posrednik u Parizu, vjerojatno je mučen pa je spomenuo Rommelovo ime. Hitleru je to bilo dovoljno. Zaključio je da je opasno izvesti najglasovitijega njemačkog ratnog junaka pred Narodni sud – draže mu je bilo tiho ga se riješiti. Početkom siječnja 1945., dok se feldmaršal kod kuće oporavljao od ozljeda, začulo se kucanje na vratima. Dva generala bliska Hitleru došla su iznijeti uvjete njegovu dotad najdražem vojnom čelniku. Rommel ih je poveo u privatnu prostoriju. Generali su mu priopćili da je Führer saznao za njegovu upletenost u urotu. Predložili su mu izbor – ili da sebi okonča život otrovom i bude pokopan sa svim počastima, a njegova obitelj dobije mirovinu, ili da iziđe pred Narodni sud sa svim posljedicama. Rommel je izabrao prvu mogućnost.

„Došao sam se oprostiti“, rekao je svojoj ženi Lucie-Mariji. „Za četvrt sata biti ću mrtav… Optužuju me za suučesništvo u atentatu na Hitlera. Čini se da je moje ime bilo na Goerdelerovu popisu za predsjednika Reicha… Nikad u životu nisam sreo Goerdelera… Kažu da su me odali Stülpnagel, general Speidel i brigadir von Hofacker. To je uobičajena smicalica. Führer mi je dao izbor da se otrujem ili pak budem odvučen pred Narodni sud. Donijeli su mi otrov. Kažu da djeluje već za tri sekunde.“

Supruga ga je pokušala uvjeriti da prihvati javno suđenje i pokuša dokazati svoju nedužnost. „Ne“, odvratio je Rommel. „Ne bojim se ja javnog suđenja, mogu opravdati sve što sam učinio, ali znam da u Berlin ne bih dospio živ.“

Rommel je odjenuo stari šinjel Afričkog korpusa, uzeo maršalsku palicu i ušao u automobil. Vozilo se zaustavilo na čistini i dva su generala Rommelu dala bočicu s otrovom. Vozač je poslije ispričao: „Rommel je bio na stražnjem sjedalu. Očito je umirao, skvrčen, dahćući i bez svijesti; nije stenjao ni hroptao, nego ječao. Kapa mu je spala. Uspravio sam ga i vratio mu kapu na glavu.“

Čak i prije Rommelova samoubojstva feldmaršal Kluge shvatio je da mu vrijeme istječe. U strahu je 21. srpnja pokušao otvoreno optužiti urotnike. Napisao je Hitleru kako je „zločinačka ruka, moj Führeru, poslana da te ubije, ali zahvaljujući Providnosti nije uspjela… Obećavam ti, moj Führeru, potpunu odanost bez obzira na posljedice.“ U govoru svojem ljudstvu natovario je krivnju na urotnike i nazvao ih „zločincima“ i „uskim krugom izopćenih časnika“. Ali Frommova sudbina već je pokazala da ni prevrtljivci neće biti pošteđeni. K tomu je protiv Klugea postojala i sva sila dokaza.

Uz tu već posve dovoljnu pogibelj za Klugea, nekoliko dana nakon 20. srpnja pohodio ga je duh iz prošlosti. U središnjici se od svih ljudi pojavio baš brigadir Gersdorff. Htio je potaknuti Klugea na junačko djelo. Nije još sve izgubljeno. Kluge bi se mogao predati Saveznicima i zbaciti Hitlera. U drugom kratkom razgovoru Gersdorff je ponovno pokušao sa sličnim prijedlogom. „Ali ne uspijem li“, usprotivio se feldmaršal, „povijest će feldmaršala von Klugea zabilježiti kao najveću svinju.“ Gersdorff mu je odvratio da su „svi veliki ljudi u povijesti morali odlučiti hoće li ih pamtiti po lošem ili po dobrom – u njegovu slučaju kao spasitelja u kriznim vremenima.“ Žalosni i utučeni Kluge položio je ruku na Gersdorffovo rame. „Gersdorffe“, rekao mu je, „feldmaršal von Kluge nije velik čovjek.“

Svi su se njegovi strahovi obistinili. Ubrzo je primio kratak brzojav iz središnjice: razrješuje se dužnosti, zamijenit će ga feldmaršal Model, gorljivi nacionalsocijalist. Kluge se odvezao pustom francuskom seoskom cestom i ispio otrov. Ostavio je oproštajno pismo Hitleru u kojem je opisao i objasnio svoje dvojbeno ponašanje tijekom rata, od mita koje je primio 1942. preko svoje djelomične suradnje s pokretom otpora 1943. do svoje konačne izdaje 20. srpnja 1944. godine:

I Rommel i ja smo predvidjeli sadašnje događaje. Naši savjeti su zanemareni… Feldmaršal Model ima raznolika iskustva, ali ne znam je li sposoban nositi se s okolnostima. Svim srcem se nadam da jest. No odviju li se stvari drukčije i vaše novo oružje ne poluči učinak, molim vas, moj vođo, razmotrite mogućnost da prekinete rat. Njemački je narod strahovito propatio i došlo je vrijeme da se taj užas okonča… Oduvijek sam vam se divio… Ako je sudbina jača od vašega genija i snage vaše volje, i Providnost je jača… Budite dovoljno veliki da, bude li nužno, okončate beznadnu borbu.

Na nürnberškom procesu general Jodl svjedočio je da je Hitler šutke pročitao Klugeovo pismo. Nakon nekoliko dana, 31. kolovoza, rekao je – da se nije ubio, bio bih ga primoran uhititi.

Nacionalsocijalisti su se 27. srpnja „pobrinuli“ za preostale iz Tresckowljeve skupine. Joachimu Kuhnu, Tresckowljevoj i Stauffenbergovoj desnoj ruci, njegov je divizijski zapovjednik dojavio da je izdan nalog za njegovo uhićenje. Za razliku od Treskowa, on se nije ubio, niti je čekao na krvnika poput Witzlebena. Umjesto toga prešao je prvu bojnu crtu i predao se Crvenoj armiji. Margarethe von Oven, odanu Tresckowljevu prijateljicu, uhitili su Gestapoovi agenti u Berlinu. Fabian von Schlabrendroff izvučen je iz kreveta 17. kolovoza. Kako je Tresckow počinio samoubojstvo, Kuhn dezertirao, a Gersdorffova umiješanost još nije bila otkrivena, Schlabrendorff, istočni posrednik, bio je jedina poveznica pomoću koje su nacisti mogli doprijeti do ostalih. Otpremljen je u Gestapoovu ćeliju u Berlinu, gdje je našao mnoge suurotnike, uključujući Canarisa, Ostera, Dohnanyija, Goerdelera, Bonhoeffera i Popitza. Stavili su mu lisičine i odveli ga na ispitivanje. Rekli su mu da su im njegove aktivnosti već poznate i da mu je bolje priznati. Schlabrendorff je zanijekao bilo kakvu umiješanost u urotu i suosjećajno rekao kako ništa nije znao o Tresckowu i njegovim planovima. Poslije nekoliko dana odveli su ga u krematorij u Sachesenhausenu da svjedoči kremaciji Tresckowljevih ostataka. Ali psihološki trik nije upalio. I dalje je odbijao priznati pa su njegovi ispitivači pribjegli nasilju. Svezali su mu ruke na leđima i rekli da mu je to posljednja prilika za priznanje. Kad je odbio, mučili su ga napravom koja je utiskivala igle u njegove prste. Potom su mu noge proboli čavlima.

Schlabrendorff nije progovorio čak ni kad su njegovi mučitelji posegnuli za srednjovjekovnim metodama poput sprave za rastezanje udova. Na kraju su ga isprebijali i potom zapljusnuli hladnom vodom da ga prizovu k svijesti. Dan poslije pretrpio je srčani udar, no ubrzo su ga ponovno podvrgnuli mučenju. Napokon je priznao, ali se silno potrudio okriviti jedino sebe i one koji su već mrtvi. Ispitivači su tada odlučili da ga predaju Narodnom sudu.

Proces je započeo 3. veljače 1945., a predsjedao mu je opet dr. Roland Freisler. Schlabrendorff je na optuženičkoj klupi bio zajedno sa svojim starim prijateljem Ewaldom von Kleist-Schmenzinom. Kleist, neustrašivi aristokrat koji se borio protiv nacizma još od 1933., mirno je stajao na svojemu mjestu. Kad ga je Freisler optužio za izdaju, odgovorio je: „Izdajica sam još od 30. siječnja 1933., neprekidno i svim sredstvima. Nikad nisam skrivao svoju borbu protiv Hitlera i nacizma. Smatram je Božjom voljom. Bog će mi biti sudac.“ Kad je došao red na Schlabrendorffa, začule su se sirene za zračni napad. Tisuće američkih bombardera stuštile su se na Berlin u dotad najjačem zračnom napadu. Cijeli je sud krenuo prema skloništu. Neustrašivi Freisler počeo je čitati optužnicu protiv Schlabrendorffa. Uto je bombarder izravno pogodio zgradu. Teška greda pala je na Freislerovu glavu; umro je na mjestu. Jedan od odvjetnika okrenuo se prema njegovu krvavom truplu na podu i spazio da mu zgrčena pest još uvijek stišće optužnicu.

Rommel je odjenuo stari šinjel Afričkog korpusa, uzeo maršalsku palicu i ušao u automobil. Vozilo se zaustavilo na čistini i dva su generala Rommelu dala bočicu s otrovom. Umro je nakon tri minute

Suđenje Schlabrendorffu i Kleistu nastavljeno je na drugom zasjedanju kojemu je predsjedao Freislerov zamjenik, dr. Wilehlm Crohne. Kleist je osuđen na smrt, a Schlabrendorff pošteđen. Sudac se bojao da ne procuri opis mučenja koje je optuženik opisao do najsitnijih pojedinosti. „Kad sam završio govor“, ispričao je Schlabrendorff, „sudnicom je zavladala tišina. Moje istinito svjedočenje ostavilo je toliko jak dojam da se to vidjelo čak i na sučevu licu.“ Crohne je prekinuo sveopću šutnju: „Zabranjujem svima nazočnima, bez iznimke, da ispričaju što su ovdje čuli.“ Vjerojatno ga je zabrinula javna predodžba o nacističkom pravosudnom sustavu. „To seodnosi i na pismene opise i službene dopise vlastima.“ Crohne je odlučio osloboditi Schlabrendorffa. Naložio je da ga puste.

Ali nakon što je Schlabrendorff odveden natrag u Gestapoov zatvor, dužnosnici su mu objasnili da je „Narodni sud pogriješio“ i da će ga iz „poštovanja prema sudu“ samo strijeljati, a ne objesiti. Ironično, birokratski postupak zahtijevao je da Schlabrendorff „potpiše ovo priopćenje.“ Poslije su ga premjestili u Flossenbürg, zloglasni koncentracijski logor, zajedno s Canarisom, Osterom, Bonhoefferom, Thomasom, Schachtom i drugima. Kad su zašli iza električne ograde, činilo im se da su sve nade izgubljene. „Odavde nitko ne izlazi živ“, prošaptao je Schacht Thomasu.

Gisevius je, kao i obično, bio sretnije ruke od ostalih. Dok se skrivao u berlinskoj sigurnoj kući, njegovi prijatelji iz američkog OSS-a radili su na njegovu spašavanju: „Iz Švicarske sam dobio dobre vijesti. Pomoć stiže. Ondje imam prijatelje – i prijatelji su pomogli. ‘Knjiga’ dostavljena posrednicima poslužila mi je kao potvrda da mogu vjerovati glasniku. Čekao sam tjedan-dva, tri, četiri. I napokon je stigla.“

Dakle, Gisevius je obaviješten da pomoć „ubrzo“ stiže. Nakon nekoliko mjeseci teškog iščekivanja u skloništu se pojavila zagonetna žena i upitala ga „je li sve u redu“. Nakon nekoliko trenutaka ponovno je zazvonilo zvono na vratima. Gisevius je potrčao, ali uspio je vidjeti samo auto koji je odjurio. U poštanskom ga je sandučiću čekao paket. Ondje je bila iskaznica Gestapoa i krivotvorena putovnica na ime „dr. Hoffmann“ te strogo povjerljiv dokument iz berlinskog Gestapoa. Gisevius se po svoj prilici zapanjio – dr. Hoffmann je, pisalo je ondje, agent koji treba obaviti važan tajni zadatak u Švicarskoj. Svi vladini i stranački dužnosnici dužni su mu pomoći na svaki mogući način. Gisevius se smjesta otputio na željeznički kolodvor. Snalažljiv i hladnokrvan kao i uvijek, pokazao je iskaznicu, identificirao se kao Gestapoov agent i udobno smjestio na sjedalo. Nakon nekoliko sati prispio je na švicarsku granicu.

Ozračje na granici bilo je mirno. Prema Giseviusu, „dva su dužnosnika, gestapoovac i pogranični policajac, pospano protrljali oči“ kad je došao na red. S obzirom na njegove (lažne) isprave vjerojatno ih je začudila njegova zapuštena pojava. Gisevius se zapravo bojao da ga ne prozru jer se njegova prljava odjeća i nepodšišana kosa nisu uklapale u stroge SS-ove standarde. Na sebi je još od 20. srpnja imao isto zgužvano odijelo, a njegov šešir, „posuđen“ od jednog putnika u vlaku, bio je krajnje neprikladan. No dužnosnici nisu postavljali previše pitanja. Možda, nagađao je, vjeruju da je moj neuobičajen izgled točno prilagođen špijunskoj misiji na koju sam upućen. Kad su podigli brklju, sjeća se poslije Gisevius, „ležerno sam im odmahnuo na pozdrav, a njih su dvojica nepomično stajali i gledali kako izlazim iz gestapoovske Njemačke. I potom sam bio slobodan.“

Giseviusovi prijatelji i nadređeni, pripadnici stare urotničke ćelije u Abwehru, nisu bili takve sreće. U proljeće 1945. Canaris je još uvijek vodio bitku sa svojim ispitivačima. Trudio se osporiti njihove dokaze i uvjeriti ih kako je sve što je učinio spadalo u njegove vojne dužnosti. Nikad nije saznao za Müllerove razgovore s neprijateljskim agentima o informacijama koje su procurile od Ostera, o uroti i izdaji koje su posvuda vrebale. Ali u travnju su Gestapoovi povjerenici pretražili glavno zapovjedništvo Wehrmachta u Zossenu i vratili se s velikim ulovom. Pronašli su Canarisov dnevnik prepun optužujućih dokaza o njegovoj upletenosti još od 1938., zaštiti koju je pružao disidentima tijekom svoje službe i o pokušajima njegovih najbližih povjerenika da dostave tajne informacije Saveznicima i sabotiraju njemački ratni trud. Sudbina admirala Wilhelma Canarisa, čovjeka koji je posjedovao „bezazlenost golubice i lukavost lisice“, bila je zapečaćena. Tijekom rata spasio je stotine Židova i kršćana, ali sebe nije mogao. Nekoć, dok je bio zapovjednik Abwehra, raspolagao je tisućama agenata i postrojbi, kao i ogromnim novčanim sredstvima. Sad se SS suočavao sa starim, tjeskobnim čovjekom, kojeg su stražari mlatili i zlostavljali. „Nisam bio izdajica“, rekao je danskom časniku u ćeliji do svoje. „Samo sam ispunjavao svoju dužnost kao Nijemac. Preživiš li, reci to mojoj ženi.“

Hans von Dohnanyi, srce i duša spasilačkih i urotničkih operacija u Abwehru, više nije bio energičan pravnik kao nekoć. U uzaludnom pokušaju da odgodi suđenje progutao je otrovanu hranu koju mu je poslala njegova supruga, dobio difteriju i ostala mu je paralizirana polovica tijela. Nacisti nisu imali milosti. Poseban SS-ov sud sastao se u Sachsenhausenu i osudio ga na smrt. Canarisa, Ostera i druge taj je sud također osudio na smrt.

Ondje je bio zatočen s preostalim članovima pokreta otpora – generalima Franzom Halderom, Georgom Thomasom i Alexanderom von Falkenhausenom, bivišim ministrom Hjalmarom Schachtom, dr. Josefom Müllerom iz Abwehra te Goerdelerovom i Hassellovom obitelji. S njima su bili i inozemni zatočenici – Best i Stevens, dvojica britanskih časnika otetih 1939. u Venlou, bivši francuski premijer Léon Blum i Kurt von Schuschnigg, posljednji austrijski kancelar. Na kraju su vojnici Wehrmachta tu skupinu urotnika zajedno s inozemnim zarobljenicima oslobodili i predali američkoj vojsci.

Po nalogu lokalnog zapovjednika savezničkih snaga bivši urotnici otpremljeni su u Napulj i odande u hotel na Capriju, slikovitom otoku u Napuljskom zaljevu. Agent američke obavještajne službe Gero von Gaevernitz, Amerikanac njemačkog podrijetla koji je već otprije bio u doticaju s urotnicima, smjesta ih je pošao posjetiti. Kad je ušao u hotel, okružila ga je uznemirena skupina bivših političkih zatočenika od kojih su neki jedva izbjegli SS-ove streljačke vodove. „Moja obitelj ne zna jesam li živ“, rekao je jedan. „Gestapo je najavio moje smaknuće.“ „Zanemarite moju odjeću“, rekla mu je žena pokraj njega. „Prošla sam dvanaest koncentracijskih logora.“ No među njima se izdavajao jedan čovjek. Bio je smiren, hladnokrvan i nije govorio o svojim iskustvima. I tad je Gaevernitzu sinulo – pred njim je Fabian von Schlabrendorff, čovjek koji je 1943. podmetnuo bombu u Hitlerov zrakoplov. Schlabrendorff je poslije dobio dopuštenje da se vrati u domovinu. Njegovi memoari The Secret War Against Hitler postali su glavni izvor informacija iz prve ruke o njemačkom pokretu otpora.

Zahvaljujući hrabrosti i šutnji Schlabrendorffa i ostalih neki od aktera 20. srpnja preživjeli su rat. Brigadir Rudolf von Gersdorff, satnici Axel von dem Bussche i Eberhard von Breitenbuch te poručnik Ewald-Heinrich von Kleist – svi dragovoljci za bombaša samoubojicu – spašeni su od vješala. Margarethe von Oven uspjela je prikriti opseg svoje umiješanosti pa ju je Gestapo nakon dva tjedna ispitivanja pustio. Ostali preživjeli bili su satnik Philipp von Boeselager, poručnik Hans Speidel, general Georg Thomas i još nekolicina pripadnika Kruga Kreisau te socijaldemokratskog i konzervativnog ogranka pokreta otpora.

Bojnik Joachim Kuhn oslobođen je 1955. iz sovjetskog zatočeništva tijelom, ali ne i duhom. Pretrpio je teška mučenja i postao ozbiljno poremećen. Ostatak života proveo je u deliriju. U svojem umu izgubljeni njemački kraljević, slao je bezbrojna pisma zapadnonjemačkim vlastima potražujući izmišljeno nasljedstvo. Njegov nekadašnji prijatelj Stauffenberg postao mu je subjekt mržnje, kao i svi ostali urotnici. Kad mu je Axel von dem Bussche došao u posjet, izbacio ga je iz kuće. U Kuhnovu zamračenu unutarnjem svijetu pokret otpora vjerojatno je postao povezan s osobnom nesrećom.

Grofica Nina von Stauffenberg rodila je u zatvoru svoje peto dijete, Constanze. Oslobođena je pet dana prije pada Trećeg Reicha i relativno je brzo pronašla ostalu djecu, ali tek nakon opasnih pustolovina (uključujući susret sa srditim, pijanim američkim vojnikom koji je isprva zaprijetio da će je ubiti iz osvete za svojega poginulog brata pa se poslije smekšao i čak joj pokazao obiteljske fotografije). Njezin izvrstan engleski olakšao joj je komunikaciju s američkim okupacijskim postrojbama i posredovanje između njih i lokalnoga njemačkog stanovništva.

Tako je završila priča o njemačkom pokretu otpora – možda časnom, ali krajnje neuspješnom. Njegovi pripadnici nisu uspjeli spriječiti rat, niti ga barem prije privesti kraju. Unatoč svim njihovim naporima i žrtvama, većina je Nijemaca ipak slijedila Hitlera do samog neslavnog kraja.