FELJTON: Kako je Himmler stvorio Hitlerove odrede smrti

 

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Idejni svemir nacizma’ u kojem norveški znanstvenik Carl Müller Frøland opisuje što se krije u pozadini stvaranja elitnih Hitlerovih odreda SS te ideologiju koja je pokretala njihove članove u provođenju Holokausta

Nakon velike čistke u redovima SA-a 1934., počinje uzlet SS-a. Pod Himmlerovim vodstvom ta organizacija raste od skromne tjelesne straže do „carstva“ u okvirima nacističke države – postaje „država u državi“. Himmler vrijedno radi na daljnjem razvoju SS-a kao organizacije, s ciljem da ona stekne posebno mjesto unutar nacističkog pokreta. Presudan dio tog političkog projekta Himmlerova je ideološka i svjetonazorska orijentacija.

Temeljna obilježja SS–ova svjetonazora

SS razvija svjetonazor koji predstavlja specifično tumačenje nacizma. Kao što naglašava povjesničar religije i stručnjak za SS Terje Emberland, taj svjetonazor, ili „SS-ova ideologija“, temelji se na četiri „mitske fundamentalne pojave“: krvi (Blut), tlu (Boden), precima (Ahnen) i rodu (Sippe). Počnimo s prvim parom tih pojmova, krvlju i tlom. SS-ova ideologija temelji se na teoriji Hansa Günthera o nordijskoj rasi, njezinoj jedinstvenoj krvi te posebnim intelektualnim i fizičkim obilježjima. SS-ovi ideolozi spajaju taj rasni nauk s idejom bliske povezanosti rase i krvi s jedne strane i prirode ili krajobraza s druge. Kao što stoji u priručniku za ideološko poučavanje pripadnika SS-a, SSLeitheft, nordijsko-germanska rasa potječe s juga Skandinavije i sjevera Njemačke. Prirodni odabir bio je na djelu kroz borbu te rase za opstanak u toj oštroj negostoljubivoj klimi, što je „oplemenilo“ krv te rase. Tako je ta rasa stekla karakterističnu „čvrstinu“ i „borbenu spremnost“, kao i jedinstvenu kulturno-stvaralačku sposobnost. Germanska se krv s vremenom proširila na mnoge zemlje. Himmler želi okupiti tu krv i stvoriti rasno čistu „Veliku Germaniju“, koja će nadilaziti sadašnje njemačke granice. SS-ova ideologija ima jasnu pangermansku orijentaciju. Važan cilj SS-a je vojna ekspanzija osvajanjem područja na istoku Europe i vraćanjem teritorija koje smatraju izvornom postojbinom germanske rase. SS-ovi planovi teritorijalnoga širenja zamjenjuju tradicionalni, na državu ograničen nacionalizam u korist imperijalizma, iako to „stvaranje imperija“ počiva na narodnjačkom ideološkom temelju. Područja na istoku valja pretvoriti u plodne poljoprivredne kolonije pod SS-ovim nadzorom. Vizija tih novoosvojenih područja snažno je obojena agrarnom romantikom krvi i tla, kakvu nalazimo kod Walthera Darréa, koji i sam ima visok, ideološki definiran položaj unutar SS-a. Sve u svemu, ti aspekti imaju presudnu ulogu u toj ideologiji: „Bit SS-ova svjetonazora je ‘pozitivna’ utopija: organska i prisna zajednica, vezana krvlju i tlom.“ Uz rasnu i krvnu dimenziju SS-ove ideologije usko je vezana idealizacija predaka. Pripadnike SS-a odgajaju da veličaju stare Germane, osobito one koji su ostvarili velika postignuća. SS-ova ideologija u tom je pogledu snažno povijesno orijentirana i okrenuta prošlosti. Stari Germani trebaju služiti kao uzor današnjim Germanima, koji su bili izloženi znatnom rasnom miješanju. Od starih Germana preživjelo je „naslijeđe predaka“ (Ahnenerbe), „natpovijesni izvor mudrosti“. Priče o Germanima prethodnih epoha i njihovim postignućima (posebno političkim i vojnim) među SS-ovcima su smatrane poučnim junačkim pripovijetkama, mitovima koji trebaju nadahnuti postupke njihovih članova. Takvi su poticajni mitovi više usmjereni na osjećaje nego na razum – što je izraz iracionalnoga karaktera SS-ove ideologije. SS-ova ideologija usmjerena na pretke sasvim je kolektivistička. Germanski pojedinac je, Himmlerovim riječima, „jedan obruč, jedna karika u dugom lancu“. Taj dugi lanac sastoji se od svih naraštaja prijašnjih, sadašnjih i budućih Germana. Misli i osjećaji predaka i danas žive u nositeljima njihove krvi; pokojnicima je osiguran nastavak života u toj svevremenoj generacijskoj zajednici. „Naslijeđe predaka“ valja nastaviti borbom za zaštitu i širenje krvne zajednice. SS-ovac treba postati politički vojnik (politischer Soldat) – čovjek čvrstog ideološkog uvjerenja, koji ima volju i spremnost neprestano se boriti protiv svih rasnih neprijatelja. Treba naglasiti da SS nije nekakav ratnički „muški savez“ (Männerbund) nego „rodovski red“ (Sippenorden) koji uključuje SS-ovca i njegovu obitelj. Taj red je izrazito elitistički, jer pripadnici mogu biti samo probrani muškarci koji ispunjavaju rasne kriterije. Budući da je glavni cilj SS-a širenje nordijske krvne loze, ta organizacija nastoji kontrolirati privatni život svojih pripadnika, osobito njihovu seksualnost. Pojedinac treba služiti rasnom kolektivu i svojom plodnošću. I muškarac i žena trebaju težiti stvaranju rasno čistog potomstva i tako pridonijeti jačanju krvne zajednice, koja će postojati i nakon njihove smrti. SS-ovo slavljenje roda i predaka temelji se na idealiziranju rase i krvi u nordijski „čistom“ obliku. U tom kontekstu valja naglasiti da SS-ovski svjetonazor – kao i drugi tipovi nacističke ideologije koje smo upoznali – ima snažnu naturalističku dimenziju. Među proučavateljima SS-a poseban naglasak na taj aspekt ideologije te organizacije stavlja filozof André Mineau. On smatra da je „SS-ova škola mišljenja“, kako je on naziva, izraz takozvane „biološke paradigme“ – biologijskog načina razmišljanja – koja se od kraja 19. stoljeća do međuratnog razdoblja sve više širi Europom, posebice Njemačkom. Mineau smatra da je SS-ova škola mišljenja prvenstveno vrsta etike, biologijsko-naturalistički moralni nauk utemeljen na elementarnim nacističkim predodžbama poput rasne nejednakosti, socijaldarvinističkih zakona preživljavanja i čistoće nordijske krvi. Jasan dokaz toga je snažno zagovaranje eugenike, kako pozitivne tako i negativne. Zadatak SS-a je stvaranje nordijskog rasnog plemstva, čistokrvne vladarske kaste koju odlikuju najbolje rasne vrline. Nordijskoj krvi prijeti opasnost od propadanja zbog daljnjeg rasnog miješanja. Prijetnje dolaze s nekoliko strana: od skupina koje su u rasnom smislu inferiorne, poput Roma i Slavena, i od skupina koje su inferiorne iz drugih razloga, kao što su tjelesno hendikepirani i homoseksualci. Ipak, Židovi su najveća prijetnja nordijskoj krvi.

 

 

SS-ove ideološke predrasude o Židovima kao štetočinama snažno su obojene biomedicinskim razmišljanjem. Neprijatelju se pripisuju i osobine koje izlaze iz okvira biologije, poput kovanja urota

 

 

Antisemitizam je važna sastavnica SS-ove ideologije koja ide pod ruku s idealiziranjem rase i krvi. Židov je antiteza nordijsko-germanskom čovjeku. Dok potonji predstavljaju zdravlje, Židovi znače bolest. I SS-ovi ideolozi opisuju „židovsku rasu“ (ili „rasu mješanaca“) biomedicinskim izrazima poput „otrova“, „bakterija“, „parazita“ i „korova“. Nordijsku rasu treba zaštititi od židovskih „prijenosnika zaraze“. Radi preživljavanja nordijske rase židovsku prijetnju valja ukloniti; drugim riječima, Židove – cjelokupan židovski narod – treba istrijebiti. Zagovaranje masovnog ubijanja logičan je slijed SS-ove ideologije i njezinih predodžbi o rasi i krvi, zdravlju i bolesti te – ne manje važno – „patologizaciji“ Židova.

Religijska obilježja SS–ova svjetonazora

SS-ove ideološke predrasude o Židovima kao štetočinama snažno su obojene biomedicinskim razmišljanjem. No tom rasnom neprijatelju pripisuju se i neke osobine koje izlaze iz okvira biologije. Židovi imaju poseban dar za sklapanje tajnih sporazuma i kovanje urota širokih razmjera, na čemu neumorno rade. Neke su moćne ideologije i pokreti, poput marksizma i liberalizma, pod kontrolom urotničkih Židova, dok su druge organizacije, poput Katoličke crkve i masona, nadahnute „židovskim duhom“.Kao manifestacija židovskog utjecaja, marksizam, u vidu „boljševizma“, ima posebno mjesto. Sovjetski Savez kao politički sustav, s boljševizmom kao državnom ideologijom, glavno je židovsko sredstvo za ostvarenje velikog plana o vladanju svijetom. Boljševizam – ili „judeoboljševizam“, kako se još naziva – odražava istinsku prirodu Židova kao „nižih bića“ (Untermenschen). Tu ideologiju osuđuju zbog radikalnog naglašavanja „jednakosti“ bez obzira na naciju i rasu, koja za cilj ima rasap nacije i rasno miješanje. Boljševizam se također smatra izrazom „materijalizma“ – nedostatka viših ideala i posvemašnje sebičnosti koja proizlazi iz materijalne gramzivosti. Židovski materijalizam istodobno se povezuje i s kapitalizmom – metom boljševizma i njegovom suprotnošću. Uz pomoć međunarodnog financijskog kapitalizma i djelovanja komunističke partije, Židovi neumorno rade na iskorjenjivanju nordijske rase i njezinih kulturnostvaralačkih sposobnosti radi ostvarenja svojega konačnog cilja: globalne, bezdušne „vladavine novca“ – plutokratske tiranije. Gotovo sveprisutni, vječni spletkar Židov doživljava se kao nekakva metafizička figura – rasni neprijatelj praktički nadljudskih sposobnosti, zla sila kaosa koja prijeti skladnom rasnom poretku. Prikazivanje Židova kao destruktivne svjetske sile u skladu je s apokaliptičnim karakterom SS-ove ideologije. SS-ova ideologija apokaliptična je po svojem manihejsko-dualističkom shvaćanju svijeta, što znači neprestanu borbu dviju suprotstavljenih sila, tj. nordijskog i židovskog naroda. I jedni i drugi žele zavladati svijetom. Njihova će borba ući u završnu fazu eshatološkom bitkom, kada će pobjednik zatrti poraženoga. Taj apokaliptični rasni rat u SS-ovoj ideologiji ima status „svetog“ ili križarskog rata. Himmler zamišlja SS kao moderan viteški red i želi SS-ovcima usaditi „fanatičan“ vjerski zanos pripadnika Njemačkoga reda (Teutonaca), viteškog reda ustanovljenog u Palestini u 12. stoljeću. Karika u borbenom lancu s ciljem oslobađanja Jeruzalema, koji je poslije vodio osvajačke ratove na Baltiku. Fanatičan vjerski zanos i rat do istrebljenja Židova nužni su za stvaranje Velike Germanije, novog tisućljetnoga carstva. Tu je dakle riječ o milenarizmu kod SS-ovaca. Ideja tisućljetnoga carstva prisutna je u SSovu cilju stvaranja zemaljskoga „raja“, savršenog nordijsko-germanskog društva koje će osigurati „spas“ rase na ovom svijetu. Ideal rasne ili krvne zajednice upućuje na biologijsko-naturalistički pristup, radikalno naglašavanje bioloških pojmova. Terje Emberland navodi da se SS-ova ideologija može nazvati i „metabiologijskom“, jer se „krv“ doživljava i kao materijalistička i kao mistična.S obzirom na te metabiologijske, apokaliptične i milenarističke aspekte, Emberland zaključuje da je SS-ova ideologija politička religija. Taj pojam upotrebljava i povjesničar Michael Wildt, također proučavatelj SS-a, kad opisuje tu ideologiju. Na temelju Voegelinove teorije političke religije, Wildt opisuje ono što smatra „ovostranom vjerom“ u SS-u, sazdanom na pojmovima krvi i rodoslovlja, tj. zajedničkih predaka. Wildt stoga SSovu ideologiju smatra političko-religijskim oblikom vjere, koja počiva na štovanju krvi i predaka, odnosno sakralizaciji biologijskih, ili barem biološki povezanih fenomena. SS-ov svjetonazor teško je stoga klasificirati kao potpuno naturalističko ili nereligiozno shvaćanje svijeta, koje negira postojanje ičega osim „prirode“ shvaćene kroz strogi znanstveni empirizam. Takav pogled na svijet ima jasnu religijsku dimenziju. S Himmlerovim izričitim dopuštenjem, SS-ovi ideolozi služe se različitim nazivima za „Boga“ ili božanstvo – npr. „viša sila“, „sudba“, „predodređenje“ i „priroda“. Po izjednačavanju prirode s božanstvom, SS-ova ideologija izraz je nekog oblika panteizma. Mineau upotrebljava izraz „naturalistički panteizam“ (naturalistic pantheism) za to poimanje Boga koje se kosi s tradicionalnom kršćanskom teologijom – poimanje Boga kao istovjetnog s „prirodom kao cjelinom, u čistoj imanentnosti: Deus sive Natura“, sukladno Spinozinoj filozofiji. Ta spinozističko-panteistička imanentna vjera u SS-ovoj ideologiji vraća nas na Poisovu teoriju o nacizmu kao prirodnoj religiji. Pois smatra da je SS-ovski svjetonazor tipičan primjer panteizma u nacističkoj ideologiji. U samim temeljima nacizma je biologijski kolektivizam s kojim smo se već susreli. Pois citira jedan nacistički udžbenik biologije u kojem stoji da je „čovjek karika u lancu žive prirode kao i svaki drugi organizam“. Pojedinca se isključivo smatra biološkim oblikom života i kao takav je malen i zamjenjiv dio sveopće prirode. Ta sveopća priroda nije nipošto mehanička ni „mrtva“, nego oduhovljena i živa – jedan veliki organizam. Kao što stoji u ideološkom tekstu u priručniku za obuku časnika SS-a: „Sve je život“ (Alles ist Leben). Priroda nikada ne miruje nego je u stalnom gibanju, izraženom u neprekidnoj borbi za život između različitih organizama – ponovno vidimo primjere vitalizma i socijaldarvinizma u nacizmu.

SS–ova ideologija kao neopoganski sustav vjerovanja

Himmler zamišlja SS kao predvodnika svojevrsne religijske revolucije, čiji je cilj temeljita preobrazba vjerskog života nordijsko-germanskog naroda. Ta nova religija u suprotnosti je s kršćanstvom, koje bi trebao zamijeniti neopoganski sustav vjerovanja. Himmlerov je cilj oživjeti religijsku tradiciju iz pretkršćanskog doba, jer je smatra rasno primjerenijom i duhovno autentičnijom. Uz pomoć svojih pobočnika Himmler razvija spoj vjerovanja, simbola i rituala. No to nisu samo osobna uvjerenja vođe SS-a; i mnogi drugi SS-ovci dijele njegova neopoganska uvjerenja. U vjerskom sustavu SS-a mnogo je elemenata starogermanske religije. Rune – staronordijsko pismo – imaju važno mjesto u SS-ovskoj religiji. Dva slova S u logotipu SS-a takozvane su rune pobjede (Siegrunen). Te rune u obliku munja lakše se stiliziraju nego izvorne rune pobjede, a osmislio ih je ariozof Guido von List. Svejedno, nije teško razumjeti staronordijski kontekst SS-ova logotipa: munja se povezuje s bogom Torom. Kada Tor udara svojim moćnim maljem Mjollnirom, nastaju munje i gromovi. Osim što vlada nad munjom i gromom, Tor je i bog oluje; on dakle upravlja žestokim prirodnim silama.

 

 

Prijetnje SS-ovcima dolaze s nekoliko strana: od skupina koje su u rasnom smislu inferiorne, poput Roma i Slavena, ali i od tjelesno hendikepiranih i homoseksualaca

 

 

Prirodne sile, koje mogu prouzrokovati najveća razaranja, povezuju se u staronordijskoj (i germanskoj općenito) religiji sa sudbom. Čovjek se mora pomiriti sa svojim životom i mjestom u svijetu i u takvim uvjetima živjeti časno obavljajući svoju dužnost. Jedna od osnovnih dužnosti je poštovanje predaka, onih iz svojega klana ili krvnog roda. Kodeks časti i vjera u sudbu posebno do izražaja dolaze u staronordijskim sagama.

Sudbinskim kozmičkim zakonima upravlja Odin, koji je također bog smrti i rata. Neustrašivi vikinški ratnici – a pogotovo mahniti bersekeri – povezani su s Odinom. Uz pomoć oklopljenih, naoružanih valkira (ili drugih natprirodnih pomagača) Odin odabire koji će ratnici pasti u bitki. Najhrabriji među poginulima odlaze u Odinov nebeski dom Valhalu. Ondje se ti ratnici, takozvani einherjer, svakodnevno bore s drugim ratnicima koji prebivaju u Valhali, a nakon što poginu u bitki, ustaju iz mrtvih i kreću u novu borbu. Na temelju takvih predodžbi možemo zaključiti da je štovanje Odina kao boga rata zapravo kult smrti, bogoštovlje temeljeno na herojskom žrtvovanju i čežnji za časnom smrću u borbi, s ciljem nastavka borbe na drugom svijetu. Kao što smo rekli, u SS-ovoj religiji nema nikakve predodžbe drugog svijeta. Usprkos tomu, Himmler žarko želi od SS-a napraviti ratoborni kult smrti. Jedan od simbola SS-a je mrtvačka glava (Totenkopf), koja označava spremnost SS-ovaca da daju svoj život za rasnu zajednicu – samožrtvovanje jedan je od najviših ideala te organizacije. SS-ovac priseže na vjernost (Treue), ideal naveden u krilatici SS-a Meine Ehre heisst Treue (Moja čast zove se odanost). Tu vjernost slijedi poslušnost svima nadređenima u organizaciji u tradicionalnom vojničkom smislu; na najvišoj instanci poslušnost SS-ovaca znači nepokolebljivu odanost vođi – Hitleru.

SS-ovac mora biti politički vojnik, uvijek spreman boriti se i voljan hrabro otići u smrt u borbi protiv neprijatelja rase. U svjetlu Himmlerove fascinacije staronordijskom, i općenito germanskom kulturom, ne čudi da za povijesni uzor SS-ovcima, kao borbenim figurama, postavlja neustrašive, čak bersekerski ekstatične Vikinge. Nadahnut Darréom, i Himmler idealizira Njemački viteški red. Za ideologe SS-a upravo je takva usko vezana muška zajednica ratnika pod zakletvom izraz poganskog, starogermanskog pristupa životu, kojemu su bile strane rasno neuvjetovane kršćanske vrline milosrđa i samilosti prema slabijima.

Braća mača Livonskoga reda smatraju se pretečama SS-a kao ratničkog saveza ili „viteškog reda“ (premda je SS ustvari proširen klan). Iz te perspektive ističe se još jedan srednjovjekovni fenomen kao primjer koji valja slijediti. Križari koji su se borili protiv „krivovjeraca“ s ciljem oslobođenja „Svete Zemlje“ u Jeruzalemu pokazali su, Himmlerovim riječima, „fanatičnu“ gorljivost: oni su svoju borbu doživljavali kao „sveti rat“. Takav stav trebaju imati i SS-ovi politički vojnici, koji kreću u apokaliptični rasni rat.

Nacizam općenito sadrži pogled na svijet kakav iznose SS-ovi tekstovi: vjera u višu, nematerijalnu, božansku moć ili silu u prirodi, nešto što daje smisao postojanju i s čime čovjek treba živjeti u skladu – upravo ta sila izvor je snage te idealizirane rasne zajednice. Na temelju te kombinacije vjere u božanstvo i rasu SS izgrađuje svoj neopoganski sustav vjerovanja. Taj „sustav“, koji uključuje niz različitih rituala, izrazito je sinkretički jer spaja elemente različitih vjerskih tradicija – i od kršćanstva i od pretkršćanskih i indijskih religija. Iako nije moguće utvrditi koliko članova te organizacije prihvaća tu neopogansku „religiju“, sasvim je jasno da su Himmler i drugi istaknuti SS-ovci njezini sljedbenici.

Red pomazanika i njegovi rituali

Među elementima kršćanske tradicije koji zaokupljaju Himmlera valja istaknuti legende o kralju Arturu i njegovim vitezovima, zapisane u doba križarskih ratova. Legendarni kralj Artur stoluje u dvorcu Camelotu. Oko velikog okruglog stola okuplja dvanaestoricu odanih vitezova – to su „Vitezovi Okruglog stola“. Himmler 1934. godine postaje vlasnikom renesansnog dvorca Wewelsburg, koji će poslužiti kao njegov „Camelot“. U tom dvorcu, koji postaje sjedište SS-a, redovno se održavaju sastanci najviših časnika SS-a. Tu njihov vođa „stoluje“ kao junački kralj Artur, okružen svojim najhrabrijim „vitezovima“ – „plemstvom“ nordijskogermanske krvne zajednice. U Wewelsburgu je postavljen okrugli stol za Himmlera i njegovu dvanaestoricu najistaknutijih generala. Taj stol nalazi se u takozvanoj Obergruppenführersaal – dvorani s dvanaest golemih kamenih stupova, rezerviranoj za Himmlerove sastanke s dvanaestoricom odabranih generala. Ta dvanaestorica su „vitezovi“ koji pripadaju najužem krugu te organizacije. Probrani „viteški red“ temeljen na strogim pravilima pristupanja, obilježen čeličnom disciplinom i potpunom tajnovitošću – sve te karakteristike SS-a ukazuju na to da on crpi nadahnuće iz srednjovjekovnih viteških udruženja. Premda je SS ustvari klan, karakter viteškog reda znak je snažnog utjecaja ratničkih muških saveza. Legende o Arturu iz kasnog srednjeg vijeka kazuju o potrazi za „svetim gralom“; kaležom iz kojega je Krist navodno pio na posljednjoj večeri i u koji je naknadno skupljena njegova krv nakon što ga je rimski vojnik probo kopljem dok je visio na križu. Arturovi vitezovi kreću u potragu za gralom tijekom koje moraju proći teške kušnje – mnogi od njih pritom izgube život. Arturovi vitezovi stoga su primjer plemenitog pristupa: herojski se žrtvuju za viši cilj u službi vjere. U kršćanskom srednjem vijeku vjeruje se da sveti gral osigurava ozdravljenje, spasenje i besmrtnost; gral je simbol mističnog sjedinjenja s Bogom. Motiv grala ponovno je iskorišten u 19. stoljeću u Wagnerovoj posljednjoj operi Parsifal o Parzivalu (Percivalu), jednom od Arturovih vitezova, koji se naposljetku uspijeva domoći grala i osloboditi njegovu iscjeliteljsku silu. I za Himmlera je gral magičan predmet povezan s otkupljenjem i besmrtnošću. Budući da nordijska rasa mora pronaći gral da bi se mogla regenerirati, potraga za njim postaje glavnom zadaćom SS-a. Gralu je namijenjena posebna prostorija u Wewelsburgu. Tako će SS konačno dobiti pristup izvoru krvne regeneracije, okultne sile. „Religija SS-a“ ima također okultističku dimenziju. Kao i srednjovjekovne legende o Arturu i gralu, SS-ovo neopoganstvo sadrži određene elemente gnosticizma: u oba je slučaja gral jedna gnoza, odnosno viša duhovna spoznaja. Sustav vjerovanja razvijen pod Himmlerom kombinira gnosticizam i moderni okultizam, osobito ariozofiju, spoj rasnog nauka i teozofije s kojim smo se već upoznali. Taj aspekt SS-ove ideologije možda najbolje opisuje primjer Karla Marie Wiliguta, nekadašnjeg pukovnika austrijske vojske, koji 1933. upoznaje Himmlera. Himmler ostaje zadivljen Wiligutovim navodno izuzetnim duhovnim sposobnostima, pogotovo neobično razvijenim „pamćenjem predaka“ (Ahnenerinnerung), zbog čega Wiligut dolazi na glas kao vidovnjak – „medij“ koji može vidjeti tisućama godina u prošlost Germana. Himmler imenuje Wiliguta za šefa Odjela za prapovijest i ranu povijest (Abteilung für Vor- und Frühgeschichte) pri Darréovu Glavnom uredu za rasu i naseljavanje. Wiligut ondje doprinosi istraživanjima starogermanske religije i magije. Brzo napreduje unutar SS-a i postaje važan Himmlerov suradnik – slobodno posjećuje ured glavnog vođe i prepričava mu svoja najnovija „sjećanja“ na germanske pretke. Na tom položaju ostaje do 1939., kada napušta SS, a službeni razlog odlaska bio je njegova pozna dob i slabo zdravlje; zapravo je prisiljen napustiti organizaciju zbog nediscipline i zato što je zatajio dugogodišnji boravak u psihijatrijskoj ustanovi. Wiligut se navodno sjeća Zemlje otprije mnogo tisuća godina, kada su je nastavala natprirodna bića poput divova i patuljaka, a na nebu sjala tri sunca. Wiligut vjeruje u takozvani „irminizam“, temeljen na drevnom saskom plemenskom štovanju Irminsula, stupa koji je simbolizirao središte svijeta. Irminizam je bio izvorna religija starih Germana, temeljen na vjerovanju u boga „Krista“. Velik dio svjetske povijesti odredili su ratovi u kojima su stari Germani, kao graditelji civilizacije, izloženi općem progonu. Wiligut se proglašava posljednjim u dugom nizu germanskih mudraca koji potječu od boga Tora; zbog toga on kao pripadnik SS-a uzima nadimak „Weisthor“ (Mudri Tor). Wiligut savjetuje Himmlera oko odabira lokacije sjedišta SS-a. Prema Wiligutu, na točno određenom području Vestfalije odigrat će se sudbonosna bitka arijevaca i njihovih neprijatelja; o toj je bitki Himmler već prije čitao. U tom krajobrazu Himmler otkriva Wewelsburg; uvjeren je da se u blizini nalazi mitska Teutoburška šuma, gdje je Hermann porazio Rimljane. Ona zauzima važno mjesto u svijesti njemačkih nacionalista. Upravo je Wiligut osmislio poseban prsten s mrtvačkom glavom, koji Himmler dodjeljuje svojim najhrabrijim ljudima. Na tom prstenu, osim mrtvačke glave, nalaze se i ostali važni nacistički simboli poput svastike i dvostruke rune pobjede; nadalje, na njemu je i „runa hagal“ (Hagalsrune), simbol nekontroliranih, razornih sila (hagal znači tuča) i uništenja neprijatelja. Kad nositelj toga prstena izgubi život u bitki, prsten se vraća u Wewelsburg, gdje se čuva kao znak da taj SS-ovac ostaje pripadnikom viteškoga reda i nakon smrti. Wiligut također daje važan doprinos razvoju rituala u SS-ovu sustavu vjerovanja. Cilj mu je obnoviti autentične religijske običaje starih Germana. On predvodi proslave ljetnog i zimskog solsticija i drži obrede vjenčanja na svadbama SS-ovih časnika. U tim ritualima koji se održavaju u Wewelsburgu Wiligut nosi štap s drškom od slonovače s ugraviranim runama. Himmler također vodi obrede u posebnim prigodama. On predvodi rituale u čast saskog kralja Henrika I. iz 10. stoljeća, prvog vladara otonske dinastije. Himmleru je Henrik I. uzor jer je taj kralj zaustavio „horde s istoka“ i bio jedan od utemeljitelja Svetog Rimskog Carstva. Na tisućitu obljetnicu Henrikove smrti 1936. Himmler održava svečanu ceremoniju u katedrali u Quedlinburgu, stolnom gradu toga kralja, gdje SS-ov vođa polaže vijenac u čast svojem uzoru. Himmlerova odaja u Wewelsburgu nosi ime Henrika I.; odaje njegove dvanaestorice generala nazvane su po uzornim ličnostima iz „germanske“ povijesti, među ostalim i po likovima iz legendi o Arturu. Dokaz je to važnosti kulta predaka unutar SS-a; ta organizacija predstavlja poveznicu s herojskim Germanima, graditeljima civilizacije. U drugoj polovici 1930-ih SS ulaže mnogo truda u određivanje propisanih rituala toga reda. U tom procesu glavnu ulogu ima Obergruppenführer (viši vođa skupine) i šef policije Fritz Weitzel. Godine 1939. SS objavljuje Die Gestaltung der Feste im Jahres und Lebenslauf in der SS-Familie (Održavanje proslava godišnjeg i životnog ciklusa u SS-ovim obiteljima), Weitzelov priručnik s uputama za SS-ove obitelji.

 

 

Himmler je zamišljao SS kao predvodnika religijske revolucije, čiji je cilj temeljita preobrazba vjerskog života nordijsko-germanskog naroda, suprotna kršćanstvu

 

 

Weitzel snažno potiče sve SS-ovce da na točno propisan način obilježavaju različite faze godišnjeg ciklusa i posebne događaje u svojem životu. Primjer rituala iz „životnog ciklusa“, kako to Weitzel naziva, jest obred krštenja ili „imenovanja“ (Namenweihe), prema SS-ovu nazivlju. Djetetova najuža obitelj i nekolicina očevih prijatelja SS-ovaca okupe se u roditeljskom domu. Jedan SS-ovac drži novorođenče u krilu i u kratkom govoru proglašava ga pripadnikom SS-a; dijete je dakle od prvoga trena, po svojoj krvnoj liniji, pripadnik toga probranog reda. Na škrinji u obiteljskom „SS-ovom kutu“ stoji velika Führerova slika – jasan pokazatelj kulta vođe u toj organizaciji.

Sveobuhvatno stablo života

Temeljna zadaća Weitzelova priručnika osvješćivanje je pripadnika tog reda da je izvorna nordijsko-germanska vjera temeljena na štovanju Sunca i prirode. Weitzel opisuje religiju starih Germana kao orijentiranu na vječni ciklus rađanja, umiranja i ponovnog rađanja, što se najbolje vidi iz kretanja Sunca i ritma vegetacije. Godinu za godinom ljeto se bori protiv zime, a svjetlost protiv tame. Tijekom jeseni zima nadvlada ljeto, a tama svjetlost. Na zimski solsticij potkraj prosinca Sunce se opet promoli – nanovo se rađa. Od toga trena Sunce biva sve jače, sve do proljeća kada postaje jednako snažno kao tama; naposljetku, na ljetni solsticij krajem lipnja Sunce pobjeđuje i odagna tamu, što se vidi po svijetlim ljetnim noćima.680 Stari Germani zamišljali su Sunce kao kotač s dvanaest zaponaca, što simbolizira dvanaest mjeseci. Sunčev kotač za njih je jedan od najvažnijih religijskih simbola. Taj simbol krasi dvoranu za sastanke u Wewelsburgu; na podu je naslikano crno (ili zeleno-crno) Sunce s dvanaest zaponaca. Weitzel naglašava važnost Sunca u SS-ovim ritualima, između ostalog pri božićnom slavlju. Kako taj SS-ov ideolog gleda na tradicionalni kršćanski blagdan? Weitzel želi oživjeti pretkršćanski blagdan svjetla povezan sa zimskim solsticijem; taj blagdan naziva poganskom riječju Jul umjesto kršćanske Weihnacht. Detaljno opisuje kako SS-ova obitelj treba proslaviti taj blagdan. Kao i u drugim proslavama kod kuće, žena ima središnju ulogu. Treba ispeći julske kolače, koje će uresiti i oblikovati s pomoću različitih „germanskih“ motiva poput Wodana, runa ili Sunčeva kotača.681 Ručno izrađeni julski kolačići vješaju se na julski vijenac s crvenom vrpcom, postavljen na škrinju u SS-ovu kutu. Nadalje, kolačići se vješaju na julsko stablo, bor s postoljem u obliku Sunčeva kotača. Kao i Sunce, stablo ima presudnu ulogu u toj religijskoj simbolici. Weitzel piše da su stari Germani prepoznali Sunčevu cikličku sudbinu u promjenama u šumi, zbog čega su stabla smatrali svetima. Dodaje da su Germani „vjerovali da cijeli svijet počiva na golemu stablu: stablu jasena opisanom u Eddi“.682 Weitzel se pritom referira na staronordijsku predodžbu o „stablu svijeta“ Yggdrasilu. U obje Edde opisuje se stablo koje obuhvaća cijeli svijet, odnosno svih devet svjetova. Yggdrasilovo korijenje prodire duboko, sve do carstva mrtvih Helheima, deblo mu prolazi kroz ljudski svijet Midgard, a moćna krošnja seže sve do neba. To stablo svijeta povezuje tri dimenzije: nebo, zemaljski svijet i podzemlje. Taj gorostasni jasen simbolizira red – uređenu kozmičku cjelinu.683 260 Idejni svemir nacizma Kao središte svijeta, Yggdrasil je kozmički izvor sile, stablo života. 684 U mitologiji je Yggdrasil opisan kao „zimzeleno“ stablo, simbol vječnog života. Ta uska povezanost stabla i života budi asocijacije na još jednog pretkršćanskoga boga o kojemu smo govorili, poglavito u kontekstu Nietzscheova vitalizma: Dioniza. U antičkoj Grčkoj tog su boga vegetacije djelomice štovali kao stablo, odnosno kao silu koja prebiva u stablu. Dioniz je, drugim riječima, bio bog stabala, intimno povezan s beskonačnim vegetacijskim ritmom života, smrti i ponovnog rađanja.

Dioniz je bog uskrsnuća – njegova se sila očituje s prvim znacima proljeća, kada se život u prirodi obnavlja. Kao bog stabala i vegetacije Dioniz predstavlja regeneraciju, periodičnu obnovu života koja osigurava besmrtnost ili vječni život. I stablo života simbol je regeneracije. Jasen, uključujući i Yggdrasil, nije u doslovnom smislu zimzeleno stablo; gubi lišće da bi ga potom „čudesno“ ponovno zadobio.

Taj skup ideja povezan s vegetacijom provlači se kroz cijeli Weitzelov tekst. Ovisno o Sunčevu godišnjem ciklusu, sve što živi slijedi ritam „mladosti i starenja, smrti i ponovnog rađanja“. Weitzel poseban naglasak stavlja na ono što naziva „zakonom ‘umiranja i postajanja’ (Stirb und Werde)“, koji u svojoj beskonačnosti donosi „neprestanu obnovu, vječni ritam“. 686 U tom kontekstu citira Nietzscheovo djelo Tako je govorio Zaratustra: „Sve ide i sve se opet vraća; vječno se okreće kotač bitka. Sve umire, sve opet procvjetava; vječno trči godina bitka.“687 Nietzsche na taj način iskazuje dionizijski vitalizam. Postojanje je heraklitski tok u kojem sve propada i opet se vraća – i to valja slaviti životnom radošću.

 

 

Himmler 1933. upoznaje Karla Wiliguta i biva zadivljen njegovim navodno izuzetnim duhovnim sposobnostima, pogotovo neobično razvijenim ‘pamćenjem predaka’, pa taj bivši austrijski vojnik dolazi na glas kao vidovnjak

 

 

Kao što stoji u Weitzelovu priručniku, idealizacija starogermanskog kulta prirode temeljni je dio SS-ova sustava vjerovanja. Vjera u besmrtnost pritom je presudna: usprkos svoj promjenjivosti, priroda znači vječan, neuništiv život, a oni nordijsko-germanskoga podrijetla neodvojivi su dio te prirode.

Evolucijski panteizam: organsko i dinamično u SS–ovu svjetonazoru

Romantičarski organsko-dinamični pogled na prirodu podudara se u mnogim fundamentalnim točkama s pogledom na svijet SS-ovaca. I SS-ovi ideolozi prirodu vide kao sveobuhvatni organizam u neprestanom gibanju. U „živom lancu prirode“ čovjek pojedinac, zajedno sa svojim precima i potomcima, tvori jednu od bezbroj malenih „karika“ – a cijeli taj rodovski lanac dio je neprestane cikličke mijene života, smrti i ponovnog života. Ipak, SS-ov svjetonazor nije isključivo ciklički u smislu razvoja prirode i ljudske vrste; do izražaja dolazi i evolucijski aspekt. Povjesničar književnosti i stručnjak za romantizam Morse Peckham navodi da ono što naziva „dinamičkim organicizmom“ (dynamic organicism) u konačnici „rezultira idejom da je povijest svemira zapravo priča o Bogu koji stvara samoga sebe“. Iz te perspektive svemir je božanska sila koja se neprestano obnavlja, jedan jedinstveni organizam u trajnoj mijeni. Peckham zaključuje da je jedna od najvažnijih ideja koje proizlaze iz tog romantičarskog skupa ideja, koji naziva „dinamički organicizam“, ideja evolucije. 690 Shvaćanje prirode kao neprestanog razvoja prema „višim“ ili složenijim oblicima života logično je, a možda i povijesno povezano s romantičarskim poimanjem stvarnosti kao posvemašnjeg dinamičnog fenomena. SS-ova pozitivna eugenika, neophodna za poticanje evolucije, odnosi se na njegovanje onoga u prirodi što je „snažno“ i „zdravo“. Tip čovjeka kakav zavređuje pravo na život treba se dalje razvijati i krvnom revitalizacijom napredovati do višeg stadija organskog života. Pripadnik „krvnog plemstva“ koji će se razviti biološkim inženjeringom podudara se s idealom „SS-ovca“. To je „novi čovjek“, lik nadčovjeka savršeno prilagođenog i stvaranju i razaranju. Ta eugeničko-evolucijski stvorena rasna aristokracija nastavat će idealno nacističko društvo, narodnu zajednicu. Taj novi tip čovjeka predstavlja savršenstvo nordijsko-germanskih rasnih svojstava, poput bezgranične samopožrtvovnosti i borbenosti. Ta idealizirana krvna zajednica prožeta je energijom; ona postaje jedinstveno središte snage. Kao moderan viteški red, SS će povesti borbu protiv neprijatelja rase, ponajprije Židova, koji rade na propasti nordijskog naroda. SS će biti vojno nadmoćna udarnička postrojba u apokaliptičnom boju protiv neljudskih judeoboljševika. Osim što je ratnička kasta Trećeg Reicha, SS mora biti utjelovljenje nacističkih ideala u smislu krvne čistoće kao etičke prekretnice. U pismu koje dobivaju oni koji su zaslužili prsten s lubanjom stoji da je on simbol SS-ovih ideala: „Znak naše odanosti Führeru, naše nepokolebljive poslušnosti nadređenima i nepoljuljanog osjećaja pripadnosti i drugarstva. Prsten s mrtvačkom glavom podsjetnik je da uvijek moramo biti spremni položiti svoj život za život zajednice.“ U SS-ovu priručniku naglašavaju se odanost Führeru, suverena vojna disciplina, pripadnost i duh zajedništva. Terje Emberland navodi da nacizam idiličnom smatra „predindustrijsku, organsku društvenu zajednicu, prema definiciji sociologa Ferdinanda Tönniesa, za kakvu su tipična prisna, rodovski povezana seoska domaćinstva“. Nacisti takvu zajednicu 262 Idejni svemir nacizma nastoje stvoriti u svojim organizacijama, a „Himmlerov SS najpoznatiji je i najradikalniji primjer takve organske zajednice“.693 Pripadnik SS-a povezan je sa svojim drugovima, obitelji, precima i potomcima: to je temelj stabilne zajednice (Gemeinschaft) s kojom je neraskidivo povezan. SS sebe doživljava kao viteški red. Emberland smatra da se ta organizacija može klasificirati kao ecclesiola in ecclesia (mala Crkva unutar Crkve): mala vjerska zajednica pod okriljem velike vjerske zajednice (tj. nacističkog pokreta), no koja sebe smatra duhovno ili moralno čišćom od velike zajednice.694 Emberland citira SS-ov priručnik iz 1943.: „Red u smislu svjetonazora prisna je zajednica čiji pripadnici tom pogledu na svijet dopuštaju upravljanje njihovim životima i bezuvjetno slijede njegove zakone.“695 Pripadnici reda kao što je SS moraju biti slijepo poslušni redu kao cjelini.696 Neograničena samopožrtvovnost koju pripadnici SS-a kao „ecclesiole“ moraju pokazati razlikuje ih od drugih građana nacističke Njemačke. Ideal SS-ovaca je da žive nacističku ideologiju „autentičnije“ od onih koji nisu pripadnici reda. SS se sastoji od odabrane, pomazane elite, sloja nacista koji se obvezao u potpunosti živjeti u skladu s nacističkim svjetonazorom. SS-ovci sebe smatraju nositeljima višega morala od onih koji nisu pomazani najdubljom nacističkom „istinom“. Oni koji pristupe SS-u moraju dopustiti da čitav njihov mentalitet i način života prožme ideologija tog reda. Zbog te bezuvjetne posvećenosti SS-ovim idealima, oni se smatraju elitom moralnih „nadljudi“, religijsko i ideološki kreposnima, tj. „stručnjacima“ za moralna i duhovna pitanja. Takvo elitističko shvaćanje sebe SS-ovce čini „kognitivnom manjinom“ jer oni imaju drukčiju – u njihovim očima istinitiju i moralno ispravniju – sliku svijeta od ostatka društva.697 S obzirom na prirodu SS-a kao kognitivne manjine, treba istaknuti dvije stvari. U svojoj neopoganskoj orijentaciji SS-ovci idu mnogo dalje od većine prosječnih Nijemaca, koji se i dalje donekle priklanjaju tradicionalnom kršćanstvu. Nadalje, SS-ovci svoje pripadnike uče novome moralu, koji je čin svjesnog raskida s tradicionalnim moralom, kršćanskim i sekularnohumanističkim. Vrijednosti poput milosrđa i samilosti SS-ovci odbacuju kao „sentimentalnost“ i slabost te ih zamjenjuju idealom „strogosti“ (Härte): SS-ovac mora biti „strog“ ili nemilosrdan ne samo prema neprijateljima rase nego i prema sebi samome – što se očituje samopožrtvovnim prezirom prema smrti. Sažmimo dakle od čega se sve sastoji SS-ov svjetonazor. Ideološka čežnja za čistoćom koja vlada u SS-u može se opisati Himmlerovom riječju „fanatična“.698 Idealizirani „fanatik“ identičan je totalitarnom 263 Karika u borbenom lancu „novom čovjeku“, SS-ovu idealnom čovjeku.699 Vizija SS-ova savršenog društva sastoji se od nekoliko komponenti. Taj samoproglašeni viteški red povest će apokaliptičnu rasnu bitku i time utrti put „velikogermanskom mileniju“. Taj cilj povezan je s idealom političkog vojnika – to međutim treba smjestiti u kontekst vitalističkog aspekta SS-ove ideologije. Slavljenje „vojničke“ spremnosti SS-ovca za borbu – njegove ratobornosti i „strogosti“ – pokazuje da je za njih rat kao fenomen od presudne važnosti. „Sve je život“, propovijeda ideologija SS-a. Priroda znači neprestano gibanje, stvaranje i razaranje. SS-ovac treba postati dijelom heraklitskog životnog toka. Borbom za svoju krvnu zajednicu, on slijedi „krvni zakon“; njegova rasom određena volja dio je prirodnog prainstinkta, njegove silovite dinamičnosti. Kako bi utvrdio novi, prirodno određeni rasni poredak, SS mora biti oruđe prirode, odnosno eugenički instrument samog evolucijskog procesa. Osiguravanjem preživljavanja samo onih koji imaju pravo živjeti, SS može jamčiti izvršenje volje prirode. SS želi djelovati kao „čistiteljska“ sila prirode, kao snažan vjetar koji odnosi trula stabla i grane. SS smatra da djeluje u službi života – ali ne života pojedinca nego kolektiva. Krvna čistoća rasnom će kolektivu osigurati besmrtnost. Revitalizacijom nordijsko-germanskog tipa čovjeka dosegnut će se novi evolucijski stupanj. Na tako visokom stupnju razvoja bit će moguća očitija manifestacija božanske sile koja prožima svemir

Komentiraj