FELJTON: Kako je Diana Budisavljević spašavala djecu iz ustaških logora

Autor:

02.10.2019., KD Vatroslav Lisinski, Zagreb - Svecana zagrebacka premijera filma Dnevnik Diane Budisavljevic. rPhoto: Luka Stanzl/PIXSELL

Luka Stanzl/PIXSELL

objavljeno u Nacionalu br. 1168, 13. rujan 2020.

Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Diana Budisavljević – prešućena heroina Drugog svjetskog rata’ u kojem povjesničarka Nataša Mataušić opisuje jednu od akcija spašavanja djece iz logora u Staroj Gradiški u srpnju 1942.

Tada započinje treće razdoblje djelovanja Diane Budisavljević, od 9. lipnja 1942. i završetka humanitarnog rada za Loborgrad i Gornju Rijeku do prosinca 1942. U tom je razdoblju Akcija po opsegu, broju sudionika i broju spašene djece iz ustaških logora prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija te vrste na području NDH i cijele okupirane Europe. Kako su djeca iz logora mogla biti preuzeta samo legalno, uz dozvolu ustaške vlasti, Diana Budisavljević pronašla je način kako da ishodi takvu dozvolu. U tom su joj svakako pomogli njezino austrijsko porijeklo, znanje njemačkog jezika i dotadašnje djelovanje u okviru zakonskih mogućnosti.

Njoj se kao samostalnoj aktivistici u vezi s organiziranjem pomoći transportima koji su u velikom broju prolazili kroz Zagreb, obraćaju ne samo sestre Crvenog križa, nego i “gospodin Hecker” iz Njemačkog ministarstva rada u Zagrebu. Diana i njezini suradnici, sestre HCK-a, kao i predstavnici Slovenskog Crvenog (Rdečeg) križa, pružali su muškarcima i ženama koji su u velikim transportima prolazili kroz Zagreb na prisilni rad u Njemačku i druge zemlje okupirane Europe svu raspoloživu pomoć u hrani i lijekovima, cigaretama i drugim potrepštinama. Tako je Dianina Akcija među ostalim od zagrebačke Željeznarije Mervar i Hodniković kupila 100 metalnih porcija za jelo, koje su posredstvom Crvenoga križa bile razdijeljene muškarcima koji su u logoru u žici nedaleko od Glavnog kolodvora čekali na transport u Njemačku.

Na temelju hrvatsko-njemačkog sporazuma od 8. svibnja 1941., a prema “ISKAZU osoba koje su angažirane preko Izseljeničkog odsjeka iz sabirališta (logora)” u razdoblju od 4. do 28. lipnja 1942. iz logora Stara Gradiška, bilo je angažirano 3785 osoba (obaju spolova). Velikim transportima oni su preko Zagreba slani na prisilni rad u Njemačku i druge zemlje okupirane Europe. U prvim transportima zajedno sa ženama bila su i njihova djeca. U transportu koji je 22. lipnja 1942. stigao na Glavni kolodvor, odnosno Prihvatnu stanicu Crvenoga križa, više nije bilo djece. Diana je toga dana zabilježila u Dnevniku:

“Opet transport za Njemačku – 237 muškaraca, 444 žene i 35 mladih. Djece više nije bilo. Ona su sada sva oduzimana majkama u logoru i tamo ostavljena.”

“Gospodin Hecker” obavijestio ju je 14. lipnja 1942. da se iz Maribora, nakon ondje provedene selekcije, vraća u Zagreb 200 žena koje zbog iscrpljenosti i bolesti nisu bile sposobne za rad i 80-ero djece. Prema dogovoru s ustaškim vlastima, svi su trebali biti poslani natrag u logor Stara Gradiška. Stigli su u Zagreb rano ujutro 15. lipnja 1942. Prema “Popisu ratom postradale djece…” toga je dana u Zagreb stiglo 220 djece, 224 žene i 6 muškaraca. U Zagreb je 25. lipnja 1942. vraćen i drugi transport iz Maribora s 237 muškaraca, 444 žene i 35 mlađih osoba. Bio je to kompletan transport koji je 22. lipnja prošao kroz Zagreb. Potom 29. lipnja u Zagreb stiže i treći transport, ovaj put iz Linza. U njemu je bilo oko 280 žena, ali i djece koja su 15. lipnja transportirana preko Zagreba u Njemačku. I oni su bili vraćeni zbog slabog zdravstvenog stanja.

Da nije bilo Diane Budisavljević i “gospodina Heckera”, svi bi oni bili vraćeni u logor Stara Gradiška. Na prijedlog “gospodina Heckera” i uz njegovu dozvolu Diana je preuzela na sebe i svoju Akciju brigu za njihovo zbrinjavanje u Zagrebu. U Dnevniku je toga 14. lipnja 1942. o “gospodinu Heckeru” zabilježila:

“Ako želim, zauzet će se da žene i djeca ostanu u Zagrebu i da budu meni dodijeljeni. Odmah sam odgovorila da ću djecu zadržati po svaku cijenu, a što se tiče odraslih, moram se najprije pobrinuti za smještaj. Dao mi je broj svog telefona s napomenom da mu se što prije javim. To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti.”

Iako u tom trenutku nije imala nikakvo rješenje za smještaj odraslih, a prof. Bresler, koji joj je jedini mogao pomoći, bio na putu u Sarajevo, javila je “gospodinu Heckeru” da preuzima cijeli transport s 350 osoba. Bilo ih je, dakle, puno više nego što joj je “gospodin Hecker” najavio. Do ponoći 15. lipnja 1942. sva su djeca uz dozvolu direktora Zavoda za odgoj gluhonijeme djece Ljudevita Šafarića bila smještena u Zavodu. Premda je gotovo cijelu noć provela na kolodvoru opskrbljujući sa sestrama Crvenoga križa i suradnicima Akcije transport u kojem je bilo 860 žena i djece na putu iz logora Stara Gradiška u Njemačku, rano ujutro 16. lipnja 1942. uputila se k nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu, kod kojega je prethodnoga dana već bio i Marko Vidaković i zatražio pomoć za smještaj odraslih.

Jedini ‘dječji dom’ koji je osnovan prije početka velike akcije preuzimanja djece iz ustaških logora i koji je bio pod upravom UNS-a bio je ‘Dječji dom za izbjegličku djecu’ u Gornjoj Rijeci nedaleko od Križevaca

Diana Budisavljević bilježi u Dnevniku:

16. lipnja 1942.

Budući da smještaj odraslih još nije osiguran, usprkos noći provedenoj na kolodvoru ujutro odlazim k nadbiskupu. On odmah poziva direktora svog Karitasa gospodina Dumića, s kojim se dogovara što treba učiniti .(Bio je to moj prvi susret s direktorom Dumićem. On je poslije vodio čitavu kolonizaciju djece.) Već je dan prije dr. Vidaković dogovarao smještaj odraslih i sad je za njih odobrena Jeronimska dvorana i ljudi su tamo odvedeni tijekom prijepodneva, osim nekoliko žena koje su odvedene ravno u Bolnicu za zarazne bolesti. U međuvremenu je organizirana i prehrana – kuhat će sestre Crvenog križa na južnom kolodvoru i onda će se hrana prevesti.

Diana Budisavljević preuzela je brigu i za smještaj žena i djece i iz druga dva transporta koja su bila vraćena u Zagreb, 25. lipnja iz Maribora i 29. lipnja iz Linza. Na poticaj Diane Budisavljević u akciju njihova zbrinjavanja uključio se veliki broj uglednih Zagrepčana: Marko Vidaković, ing. Vasilić, dr. Franjo Brössler, brat Kamila Breslera, Kurt Hühn, direktor HCK, primarijus Lujo Thaller, supruga doktora Mirona Malojčića, sestra Dragica Habazin, Stjepan Dumić, direktor Karitasa, Ljudevit Šafarić, ravnatelj Zavoda za odgoj gluhonijeme djece. Smjestivši uz njihovu pomoć žene i djecu u barake Zavoda, Diana Budisavljević spasila je 340 djece od neizvjesne sudbine života u ustaškom logoru Stara Gradiška, kamo su trebala biti vraćena.

Muškarci iz transporta pristiglog iz Maribora bili su smješteni na “Kanalu”, blizu današnjeg Autobusnog kolodvora, iza žice i pod ustaškom stražom. Nakon oporavka vraćeni su 28. lipnja 1942. na rad u Njemačku. Diana Budisavljević i njima je pokušavala pomoći, noseći im veće količine češnjaka i limuna, koje im je usprkos zabrani davala preko žice.

U organizaciji Karitasa, odnosno njegovog ravnatelja Stjepana Dumića, sve su žene iz Jeronimske dvorane 2. srpnja 1942. bile otpremljene u Slavoniju, gdje su bile smještene kod seljačkih obitelji kao ispomoć u poljoprivrednim radovima. Tijekom srpnja postupno su i žene i djeca iz Zavoda bili odvedeni u Slavoniju i manjim dijelom u Moslavinu.

Jedini “dječji dom” koji je osnovan prije početka velike akcije preuzimanja djece iz ustaških logora i koji je bio pod upravom UNS-a bio je “Dječji dom za izbjegličku djecu” osnovan potkraj lipnja 1942. u Gornjoj Rijeci nedaleko od Križevaca, gdje se i prije nalazio logor za Židovke i srpske žene s djecom. Prema svjedočanstvu Ljube Miloša, jednog od zapovjednika radne službe u logoru Jasenovac, taj je “dječji dom” osnovan na inicijativu ravnatelja UNS-a Eugena Dide Kvaternika s ciljem “da se mala srpska djeca, koja su ostala bez roditelja, odgoje u ustaškom duhu”. Prema “Popisu ratom postradale djece…” 24. lipnja 1942. godine 100 djece bilo je preko Zagreba iz Stare Gradiške transportirano u Gornju Rijeku, 2. srpnja još 100 i 4. srpnja još 200 djece. Zapovjednik logora bio je ustaški časnik, student Milovan Pavlić, a o djeci su se brinule članice Ženske loze Ustaške mladeži i 10-ak zagrebačkih studentica na obaveznoj praksi “Državne častne radne službe”. Sredinom srpnja 1942. “Dječji dom” prešao je u nadležnost Ministarstva udružbe.

Po osnivanju “dječjeg doma” Kamilo Bresler je u pratnji resornog ministra Lovre Sušića posjetio Gornju Rijeku. O tome je poslije rata svjedočio:

“Pred ulazom vijala se na jarbolu dakako ustaška zastava, a pred samim ulazom stajala su dva dječarca ispijenih i izmoždenih lica, dva mala patnika s Kozare u nekim crnim cicanim odijelima i istovrsnim kapama sa ustaškom oznakom na kapi, drvenim puškama na ramenu svezanim na brzu ruku špagom umjesto remena…”

U voćnjaku kraj zgrade sjedilo je oko 250 djece koja su bila “okružena sa desetak, petnaest studentica, od kojih su neke bile u ustaškoj uniformi, dok su druge na sebi imale bijele kabanice. Ove posljednje već su se izgledom bitno razlikovale od uniformiranih studentica, te iako sam bio laik, već sam po njihovim licima razabrao da u zdravstvenom pogledu s njima nešto nije u redu. Siva lica, upale oči, podočnjaci, drhturenje na sunčanom danu.” Posjetili su i bolesničku sobu gdje je na drvenim policama “u jednoj sobi od najviše 3-4 metra ležalo ‘samo’ 50 djece, poslagano poput sardina”. O njima se brinuo liječnik, Židov, bez “ikakvih liječničkih pomagala i lijekova”. U sklopu logora bila je organizirana i škola, opet jedna prostorija od 4 x 5 metara, u kojoj se nalazilo oko 50 djece. Ministar je bio iznimno zadovoljan posjetom, dok je Bresler zaključio da je ono što su vidjeli “samo jedna prljava lakrdija koju gospodin ministar nije mogao ili nije htio vidjeti”.

Sredinom kolovoza stigao je u Ministarstvo udružbe alarmantni poziv iz Gornje Rijeke:

“Preuzmite smjesta djecu jer se zdravstveno stanje pogoršava. Preuzmite bezuvjetno djecu jer zapovjedništvo napušta logor.”

Kamilo Bresler na brzinu je uspio osigurati željezničku kompoziciju sa sedam teretnih vagona, dva kamiona i kola Crvenoga križa za prijevoz bolesne djece te je 14. kolovoza sa skupinom od 15 sestara Crvenog križa, među kojima je bila i sestra Dragica Habazin, otišao u Gornju Rijeku. Diana nije mogla ići zbog bolesti. Bresler o stanju u Gornjoj Rijeci svjedoči:

“Mukla šutnja prekrivala je cijelu zgradu. U dvorištu su tinjali ostaci kupova spaljene slame, a nekoliko studentica glavinjalo je po dvorištu. Bilo je jasno: pjegavac.”

U smještaju djece u kamione, koji su ih trebali prevesti do željezničke stanice, pomagali su i seljaci iz obližnjih sela, koji su donijeli i nešto hrane i mlijeka za potpuno izgladnjelu djecu. I kad su kamioni s djecom već stigli do 40 km udaljene željezničke stanice u Zlatar-Bistricu, netko je napomenuo Bresleru da su zaboravili na djecu u bolnici. Bresler nije oklijevao, nego se vratio u Gornju Rijeku s nekoliko sestara:

“Sad nas je dočekao zapovjednik, jer je slutio da sam možda otkrio tajnu ‘preodgoja’ u ‘dječjem domu’ ustaške mladeži. Bez riječi uđemo ravno u zgradu… i konačno nađemo bolesnike. U dvije sobe veličine 3 x 4 m, na tim trokatnim uskim policama, na golim daskama, zbijeni jedni uz druge, ležali su bolesnici – goli, pokriveni nekim dronjcima. Potpuno sama djeca u svim stadijima pjegavca i agonije. Na vratima iza nas stajali su ‘zapovjednik’ i njegov ‘zamjenik’. Smiješeći se, rekli su mi: “Pa valjda ne ćete to vući sa sobom. Samo vi to ostavite nama, do na večer mi ćemo ‘to urediti’.”

Tražili su od Breslera da potpiše kako je bolesnu djecu preuzeo “u redu”, a nakon što je to učinio, rekli su mu da su djeca već u kamionu.

“Pogledam u kamion. Skoro sam se srušio. Dva su kamiona bila do ruba puna dječjih kostura, koji se više nisu mogli ni micati, nabacani su na kola kao cjepanice.”

Sva su djeca bila prebačena u Zagreb.

“Otvorismo vagone i počesmo iznositi golu djecu. Nastade strka na kolodvoru. Tko zna do čega bi došlo da se nije tu stvorio jedan poznati ustaški liječnik, koji je smjesta dao postaviti oružani kordon da spriječi i potisne svjetinu, i naredio da na najbrži mogući način iznesemo djecu. Studentice koje su zajedno s djecom stigle iz Gornje Rijeke također su bile zaražene, tako da su morale biti prevezene u bolnicu.”

Najbolesnija djeca bila su prebačena u Zaraznu bolnicu, a većina u Jastrebarsko, gdje je za njih u dijelu franjevačkog samostana osnovana posebna karantena. “Dječji dom” Ustaške nadzorne službe je ukinut.

Napori Diane Budisavljević da ishodi dozvolu za preuzimanjem djece iz ustaških logora započinju otprilike u isto vrijeme kad i bitka na Kozari. Tada nije mogla ni slutiti, a kamoli znati, koliko će se velik broj srpske djece nakon završetka bitke naći u ustaškim logorima i sabiralištima. Njezini pokušaji da dobije dozvolu nisu se odnosili na preuzimanje kozaračke djece, nego djece koja su se prije bitke na Kozari već nalazila u logoru. Na dozvolu je čekala oko mjesec dana, a bitka je dotad i završila. U logor Stara Gradiška i okolne logorske ekonomije Mlaku, Jablanac i Košutaricu, koje postaju sabirni logori za izbjeglo stanovništvo s Kozare i iz Potkozarja, u srpnju je dotjerano mnogo izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca. Ona u Dnevnik zapisuje:

7. srpnja 1942.

Naziva me kapetan von Kotzian i moli da odem u Heckerov ured. Ondje dobivam s toliko nestrpljenja očekivanu obavijest da je ravnatelj Kvaternik dao dozvolu za preuzimanje djece iz koncentracijskih logora.

Najveće zasluge Diane Budisavljević u akciji spašavanja srpske djece iz ustaških logora bile su ishođenje dozvole za preuzimanje djece iz logora, ideja da se ona koloniziraju preko Karitasa Nadbiskupije zagrebačke i izrada kartoteke djece.

Dobivanje dozvola za preuzimanje djece iz ustaškog koncentracijskog logora u Staroj Gradiški i sabirnih logora u mjestima prisilno iseljenog srpskog stanovništva u Mlaki, Jablancu i Košutarici donijelo je spas velikom broju djece od vjerojatne tragične sudbine. Ideja o kolonizaciji preko Karitasa i lokalnih župnika te udomljavanju djece u obitelji pružila je djeci preuzetoj iz logora siguran život pod okriljem udomitelja različitih socijalnih statusa, jer su smještana i u seljačke i u građanske obitelji. Ta je ideja bila jako važna, jer je teško zamislivo da bi njezin najbliži suradnik Kamilo Bresler, djelatnik Ministarstva udružbe NDH, unatoč svim uloženim naporima uspio naći dovoljno mjesta u državnim institucijama, zavodima, domovima, prihvatilištima za smještaj tako velikog broja djece i osigurati im adekvatnu skrb. I naposljetku, za kartoteku je neumorno pokušavala prikupiti što više točnih podataka, kako bi se djeca nakon rata mogla vratiti roditeljima ili rodbini. Naravno, veliku odgovornost preuzela je i kad je pristala da se Akcija vodi pod njezinim imenom. Osim dozvole Židovskog odsjeka Ravnateljstva ustaškog redarstva dotad nije dobila nikakvu drugu dozvolu ustaških vlasti za svoj rad i rad svojih suradnika.

Svi logori u NDH bili su u nadležnosti UNS-a i njegova nadzornog povjerenika Eugena Dide Kvaternika. Jedino je on mogao dati dozvolu za preuzimanje djece iz logora. O tome je zasigurno morao obavijestiti šefa države Antu Pavelića i od njega dobiti suglasnost. Inicijativa za izdavanje dozvole za preuzimanje djece iz ustaškog logora Stara Gradiška bila je neosporno Dianina. Radi dobivanja dozvole beskompromisno obilazi utjecajne osobe, od nadbiskupa Alojzija Stepinca preko direktora Crvenoga križa i Save Besarovića do ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovića, tražeći pomoć i službenu dozvolu za svoj rad. Sve dok nije upoznala “gospodina Heckera” i Gustava von Kocziana. Na koji je način i preko koga uspio Koczianov pritisak da se izda prva dozvola, na temelju dostupnih izvora ne može se pouzdano utvrditi.

Prva dozvola za preuzimanje srpske djece iz logora Stara Gradiška stigla je 7. srpnja 1942. u Ministarstvo udružbe (izvorni dokument dosad nije evidentiran) i pokrenula je lavinu dramatičnih događaja, koji su neosporno promijenili sudbinu brojne djece zatočene u ustaškim logorima. Na temelju te dozvole Diana Budisavljević će u pratnji dobrovoljnih sestara HCK-a te s po jednim predstavnikom HCK-a i Ministarstva udružbe tri puta radi preuzimanja djece odlaziti u logor Stara Gradiška – 9,. 11. i 15. srpnja 1942. Djeca po koju odlazi nisu kozaračka, nego djeca s Banije i Korduna te iz sela iz okolice Jasenovca što su ih ustaše “očistili” – Mlake, Uštice, Jablanca – čije su majke odvedene ili su čekale da budu odvedene na prisilni rad u Treći Reich, a očevi nakon selekcije u Prihvatni logor Zemun te odande na prisilni rad u Njemačku i razne zemlje okupirane Europe. Iako je u logoru ostalo još djece, 15. srpnja 1942. Diani i njezinoj pratnji nije bio dopušten ulazak u logor, uz izliku da tu više nema djece. Od 16. srpnja 1942. počinje borba za ishođenje nove dozvole za preuzimanje djece koja su ostala u tom logoru. Tada Diana još nije znala, pa čak niti slutila, koliko je žena s djecom u to vrijeme dopremljeno s Kozare i iz potkozarskih sela u sabirne logore Mlaka, Uštica, Jablanac i Košutarica.

Već 9. srpnja 1942. Diana Budisavljević je zajedno s 15 sestara HCK-a, među kojima su bile i sestre Dragica Habazin i Jana Koch, te voditeljem transporta Vladimirom Brozom, također iz HCK-a, otputovala vlakom do Okučana, a potom autobusom do Stare Gradiške. Njezine suradnice, uglavnom Srpkinje, nisu se zbog opasnosti usudile ići na put.

Ministar Sušić i Kamilo Bresler posjetili su bolesničku sobu ‘dječjeg doma’ gdje je na drvenim policama ‘u sobi od 3-4 metra ležalo 50 djece, poslagano poput sardina’

Uz Dragicu Habazin, i Jana Koch bila je jedna od bliskih Dianinih suradnica. Rodila se u Zagrebu 11. srpnja 1908. Što je po zanimanju bio njezin otac Josip Fogl i je li (sudeći po nekim indicijama) bio Čeh, nije bilo moguće utvrditi. Svoju kratku revolucionarnu biografiju Jana Koch priložila je uz feljton koji je 1971. objavljen u nekoliko nastavaka prigodom 30-godišnjice partizanskog ustanka:

“Od 1938. bila sam član Društva za prosvjetu žena. To je društvo osnovao Centralni komitet KP Jugoslavije, a radilo je pod rukovodstvom Komisije za žene pri CK KPJ. Tom je komisijom tada rukovodio dr. Vladimir Bakarić… Godine 1938. predsjednica Društva za prosvjetu žena bila je Slava Ogrizović. Moj je zadatak bio – sakupljanje Narodne pomoći i slanje paketa u Francusku za naše španjolske borce u logorima. Godine 1939. radila sam u Glavnom odboru Crvenog križa u Zagrebu s Tatjanom Marinić. Radile smo na osnivanju školskih kuhinja, u sekciji Podmlatka i u Crvenom križu, a kao antifašistkinje radile na odašiljanju paketa za naše španjolske borce u francuskim logorima. U to vrijeme u prvim antifašističkim grupama – a po direktivi Partije – završila sam tečaj za dobrovoljne bolničarke Crvenog križa. Bila sam i redoviti član Društva hrvatskih književnica.”

Početkom rata bila je namještena u Glavnom odboru Hrvatskog Crvenog križa kao voditeljica podmlatka. Kao ilegalna aktivistica NOP-a radila je na prihvaćanju i smještaju ilegalaca prije njihova odlaska u partizane i iz skladišta Crvenoga križa izdvajala veće količine lijekova i drugog sanitetskog materijala te odjeće i obuće za zatočenike ustaških logora u Kerestincu i Lepoglavi. U Prihvatnoj stanici Crvenog križa na zagrebačkom Glavnom kolodvoru surađivala je s predstavnicima Rdečega križa iz Slovenije i židovskim liječnikom Zdenkom Löwenthalom. Dočekuje transporte s deportiranim Slovencima, Srbima koji odlaze na prisilni rad i Židovima te ih s drugim članovima i članicama HCK-a okrepljuje čajem i kavom, opskrbljuje hranom, lijekovima, cigaretama, pa i krijumčari ceduljice s porukama. U srpnju 1942. kao dobrovoljna sestra HCK-a odlazi s Komisijom i Dianom po djecu u Staru Gradišku. Ono što je tada vidjela i doživjela potresno oslikavaju njezine riječi: “Još jednom to sve ne bih mogla preživjeti.”

Svoje prvo putovanje po djecu u logor Stara Gradiška Diana Budisavljević ovako je opisala u Dnevniku:

9. srpnja 1942.

Prijepodne me naziva prof. Bresler i obavještava da je sve uređeno. Odlazim na kolodvor i saznajem da se polazi u 15.30. Brzim vlakom putovali smo do Okučana, a odatle autobusom do Bosanske Gradiške. Tamo stižemo u 18.30 i namjeravamo prenoćiti. Voditelj transporta bio je gospodin Broz iz Crvenog križa. Blagajničke poslove obavljao je gospodin Štefanec iz Ministarstva udružbe. Putovale su i sestra Habazin i desetak sestara Crvenog križa. Nakon dolaska najprije smo jeli u jednoj gostionici kraj mosta. Dok su se ostali brinuli za prenoćište, odlučile smo sestra Habazin i ja s g. Brozom, voditeljem našeg transporta, otići u logor i s komandantom logora dogovoriti za sutradan mogućnost preuzimanja djece. U logor smo stigli u 17.30.

Čekamo pred upravnom zgradom. Neposredno prije nas stigao je auto s nekim ljudima. Kako se kasnije ispostavilo, bili su to ministar za zdravlje, ministar za koncentracijske logore i nekoliko njemačkih oficira. Promatramo kako ih već tada vrlo ozloglašeni komandant logora Luburić vodi na jedno vrlo kratko i površno razgledavanje logora. Luburić je nekoliko puta prošao kraj nas, a da se uopće na nas nije osvrnuo. Čekamo, čekamo dalje. Već smo oficiru koji nas je primio priopćili razlog našeg dolaska. Gospoda odlaze u jednu zgradu. Mi još uvijek čekamo. Na određenom razmaku od nas nalaze se dva liječnika u bijelim kutama. Bila su to dva zatočenika u pratnji ustaškog stražara. Ne usudimo se s njima razgovarati.

Već se počelo smračivati kad je Luburić izišao. Pravio se vrlo iznenađenim što tu čekamo. Slaže se da dođemo drugo jutro. Možemo doći kad god želimo, od 8 sati nadalje, ali sada neka dođemo s njim. Ispričava se što su nas ostavili da tu stalno stojimo. Ulazimo u blagovaonicu. Naknadno i mi dobivamo večeru. Sad je uslijedio vjerojatan razlog zbog kojeg smo i mi bili pozvani.

Započele su zdravice za koje nas je Luburić očito želio kao slušatelje. Govore ministri, hvale Luburića preko svake mjere: kako su vrlo pomno razgledali logor, da su sve našli u najboljem redu i da su pohvale itekako zaslužene, jer dobro znaju da kroz logor prolazi velik broj ljudi, dnevno dolazi nekoliko tisuća muškaraca i žena, koji zatim odlaze na rad u Njemačku.

Te su pohvale kod nas izazivale mučne dojmove. Na mene naročito Luburićev odgovor. Zahvaljivao se za pohvale i ukazano povjerenje. Kazao je da, ako je njegovo vođenje tako zadovoljavajuće, mora istaknuti da je prošao kroz prvorazrednu školu – učio je u Njemačkoj u logoru Oranienburg. Prilikom svog posljednjeg boravka u Innsbrucku u ožujku 1941. čula sam upravo o tom logoru užasne pojedinosti, tako da sam sada mogla zamisliti muke interniranih u Gradiški, iako se u to vrijeme još nije toliko znalo o strahotama koje se ondje zbivaju. Luburić i njegovi gosti spremili su se za odlazak. Autom je trebalo još otići u neko drugo mjesto. Put tamo vodio je kroz Bosansku Gradišku. Budući da se u međuvremenu već smračilo, tražila je sestra Habazin da i nas povezu, kako svuda na putu postavljeni stražari ne bi na nas pucali. Luburić je takvu mogućnost vrlo neljubazno odbacio i kazao da možemo mirno ići. Međutim, sestra Habazin nije htjela popustiti, pogotovo stoga što je čekalo mnogo automobila. Naposljetku je jedan njemački oficir izrazio spremnost da nas povede svojim autom na taj kratki put.

Upravo je stigla obavijest da se iz jednog pristiglog transporta tijekom prelaska mosta jedan čovjek bacio u vodu i morao je biti strijeljan. U autu nam je Nijemac pripovijedao da je u Okučanima na kolodvoru pretučen jedan svećenik, jer je prilikom ukrcavanja žena i djevojaka u vagone za transport rekao da ih vode u Njemačku samo zato da dođu u javne kuće za vojnike. To je ozlojedilo gomilu. Cinično je dodao da se to što je svećenik rekao podudara s činjenicama, ali takvo što se ne govori i opravdano je to što mu se dogodilo. Sestra Habazin i ja to smo jedva mogle slušati i bile smo sretne kad je kratka vožnja završila i kad smo mogle izići iz auta.

Naši suputnici već su nas sa zebnjom čekali. Nisu si mogli objasniti kako to da nas tako dugo nema. Prenoćište je bilo riješeno vrlo skromno. Jedna soba za muškarce i jedna mala s dva kreveta za sve nas žene. Sestra Habazin i ja, kao voditeljice transporta, dobile smo krevete s kojih smo skinule gornje madrace, od kojih su si naše suputnice na podu pripremile ležaj. Budući da nas je bilo mnogo, osam ili deset, nije bilo mira i malo smo spavale.

Drugi dan boravka u Staroj Gradiški bio je još dramatičniji. Toga su dana posjetili takozvanu Dječju bolnicu u Staroj Gradiški.

10. srpnja 1942.

Pumpa za vodu u kući je bila neispravna, tako da smo ujutro utroje otišli u potragu za nekim bunarom i malo se umili. Tijekom doručka, koji nas je sve okupio, naš je voditelj ustanovio da nemamo ništa čime bismo mogli popisati djecu. Tek smo tada potražili jedan dućan i nabavili papir, olovke, špagu i male kartone kakvi se upotrebljavaju za bilježenje cijena na tkaninama. Kad smo došli u logor, opet smo morali dugo čekati, jer se nije smjelo početi prije nego što stigne komandant. Zatim nam je dodijeljen jedan liječnik. Za svako dijete trebao je procijeniti je li sposobno za transport. Budući da su za ustašku koloniju u Gornjoj Rijeci morala biti birana samo najzdravija, najjača djeca, mislio je liječnik da i sada mora obavljati takav izbor. No uskoro je shvatio da se radi o velikoj akciji spašavanja. Svakom je djetetu pogledao u grlo zbog difterije koja je harala u logoru i proglasio ga sposobnim za transport. Najprije su to bila djeca već odvojena od majki, koje su prethodnih dana odvedene.

Radi dobivanja dozvole za preuzimanje djece iz Stare Gradiške, Diana je obilazila utjecajne osobe, od nadbiskupa Alojzija Stepinca do ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovića

Zatim smo otišli u tzv. dječju bolnicu. Najprije nekoliko soba u kojima su djeca ležala u krevetima. Ona koja su bila sposobna za transport odnesena su u posebnu prostoriju. A zatim smo ugledali nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazreti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je rekao da je tu svaka pomoć već prekasna. Vođa transporta odlučio je da povedemo svako dijete koje se nekako može povesti i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I zaista je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila nasmrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili. U dvorištu su u međuvremenu bili postavljeni stolovi i izrađivane su liste. Uz svako ime napisan je broj i ceduljica s odgovarajućim brojem bila je djetetu zavezana oko vrata.

Preuzela sam bolnicu i pokušala uz pomoć žena iz hrvatskog logora, koje su se skrbile za djecu, dobiti podatke za ta mala iznemogla bića. Neka su već prije bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Ta su djeca imala ceduljice s podacima oko vrata. Za neke od preostalih uspjela sam dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a potom – Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol.

Već tijekom mog rada u bolnici neka su dječica umrla. Njihova jadna mala tjelešca stavljana su na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce. Tada još nisam znala da će i u Zagrebu u Domu za dojenčad samo u papir umotavati jadna tjelešca umrlih. Druga su djeca čekala na polazak, sjedeći gotovo čitavo vrijeme na noćnim posudama sa strašnim proljevima. Pritom su kao hranu dobivala samo tvrdo kuhani grah. Debelo crijevo im je visilo, bili su puni muha, baš kao što su i čitav logor i sve prostorije i svi ljudi bili puni muha zbog brojne stoke. Posebno mnogo bilo je svinja dotjeranih s Korduna i Kozare i sada su ih držali u logoru.

Prije dva dana bio je doveden veliki transport žena i djece. Nisu još bili raspoređeni i boravili su na velikoj livadi uz bolnicu. Pitala sam sada te žene bi li nam dale svoju djecu da ih povedemo. Odlučno su to odbile. Što će se dogoditi njima, neka tako bude i s njihovom djecom. Naš je zadatak bio preuzeti samo djecu bez roditelja i djecu čiji ih roditelji dobrovoljno daju; nikakva prisila. Za vrijeme ručka prekinuli smo rad, jeli u menzi i zatim nastavili. Pogledala sam što je s mojim malim bolesnicima. Opet su neki umrli. Tada su došli logoraši koji su trebali odnijeti jadna mrtva tjelešca. Iako je krpa pokrivala mali teret, neka ručica, neka nožica mršava do kostiju visila je i tako su prolazili kraj žena na livadi. Prolazili su među njima, uzduž čitavog reda žena. Možda su logoraši htjeli spasiti njihovu djecu. Žene koje već tri dana ni za sebe ni za svoju djecu nisu dobile hranu, koje su ono malo što su imale od kuće već potrošile, koje su za hranjenje svojih uplakanih najdražih imale samo svoje suze i svoj očaj, sada su gledale te male izgladnjele leševe. I još jedan nosač mrtvih, i još jedan; njih sedam jedan za drugim. I sad više nisu mogle izdržati. Ako i vlastito srce iskrvari – spasiti, spasiti najdraže. Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale su se i molile: “Uzmite, uzmite, ne možemo ih hraniti, ne možemo dopustiti da umru od gladi.”

Bili smo u logoru od sedam ujutro do osam navečer. U međuvremenu je zaplijenjen linijski autobus koji nam je sada morao prevoziti djecu na stanicu u Okučanima. Nismo mogli povesti svu djecu, jer nismo imali dovoljno vagona na raspolaganju. Postavilo se pitanje da li povesti bolesnu djecu ili umjesto njih zdravu. Voditelj transporta odlučio je povesti bolesnu, kako bi im se što prije pružila liječnička njega. Tako su posljednjim prijevozom preneseni mali kosturi. Svako dijete još je dobilo haljinicu ili odijelce. Žene su nam dale najbolje što su imale. Dale su nam i marame da ih upotrijebimo kao pelene, da ne uprljamo autobus, jer smo imali i posve malu djecu sa strašnim proljevima. Tražila sam da nam se daju noćne posude. Za to je bilo potrebno odobrenje komandanta. Posljednjim autobusom i ja sam se odvezla. Bilo je dogovoreno da za dva dana opet dođemo i preuzmemo ostalu djecu.

Prijepodne je došao i Luburić. Bio je bijesan što mora predati djecu. Rekao je da u Zagrebu ima dovoljno katoličke djece koja rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Njegova majka svoju je djecu također morala odgajati u najtežim okolnostima, u najvećoj bijedi itd. Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora. Ima mogućnosti da nas tako sakrije da nas nitko neće moći naći. Može nas tražiti i za nas pitati tko god hoće. Što ministri odluče, to se njega uopće ne tiče. Pobrinut će se da i ministri dođu u logor. I kad ih tu bude imao, samo će on odlučivati što će se s njima dogoditi. U logoru jedino on ima vlast. U logor je prijepodne došla i jedna komisija liječnika i državnih sestara radi cijepljenja protiv tifusa.

‘Promatramo kako visoku delegaciju NDH i njemačkih oficira, već tada ozloglašeni komandant logora Vjekoslav Maks Luburić vodi na jedno vrlo kratko i površno razgledavanje logora, a nas ignorira’, zapisala je Diana u dnevniku

Poslijepodne je bilo snimanje za neki propagandni film. Malim dječacima odjenuli su ustaške uniforme izrađene od vrlo loše papirnate tkanine. U tim smo ih uniformama i mi poveli, ako nisu imali ništa drugo obući. Odvedeni su u mali ograđeni park, kojim je inače smio raspolagati samo komandant. Djeca su postavljena kao da im se dijeli hrana. Dovedena su i djeca s livade koja su već tri dana gladovala, koja su vapila za hranom. Dugo su stajala na žarkom suncu i samo su snimana; hranu nisu dobila.

Kad smo ujutro došli u logor, morali smo na ulaznim vratima čekati dok nije stiglo komandantovo odobrenje da smijemo ući. Tada sam u jednoj dugačkoj zgradi, na desnoj strani, na prozorima vidjela dječake, lijepu djecu, po mojoj procjeni u dobi između 8 i 12 godina, koji su gledali na jarak pun svinja. Smrad je bio nepodnošljiv. Kad smo prijepodne došli do djece, tražila sam i te dječake. Osobno sam to rekla oficiru, a i naš voditelj tražio je da nam daju djecu iz te zgrade. Odgovoreno nam je da ondje uopće nema djece. Kad smo idući put došli u logor, uzalud sam gledala u prozore tražeći dječake – nisam ih više vidjela. Sve su to bili tako stravični dojmovi u tom danu koji su mi se neizbrisivo urezali u pamćenje. Na putu prema kolodvoru vidjeli smo selo u kojem su mnoga djeca imala svoj dom – kakva bol za moje malene.

U Okučanima su i moja bolesna djeca smještena u vagon. Bila sam sama sa 62 djece, koja su ležala na drvenom podu, bez slame, u marvinskom vagonu, bez ikakve hrane i pića. Djeca su bila gladna i žedna. U jednoj baraci kraj kolodvora kupila sam mineralnu vodu za svoj i susjedni vagon, gdje su također bila teško bolesna i slabašna djeca. Put je bio užasan. Cijelu se noć čulo stenjanje i kukanje. Vlak je vrlo često stajao, vozio polako, katkad se i vraćao. Put do Zagreba doimao se beskonačnim. Djeca su, ako su još imala snage, tražila hranu. Sve što sam mogla učiniti bilo je da ih tješim kako ćemo se u Zagrebu za njih brinuti. Morala sam ih tješiti da će njihove majke sigurno opet doći po njih. U polusnu su djeca zvala majku, baku ili djeda – već prema tome s kim su navikla spavati. Jedno jadno malo djetešce stalno je molilo: “Dedo, pokri me, pokri me, dedo, hladno mi je.” Na svakoj stanici dijelila sam mineralnu vodu koju su djeca žedno srkala. Tijekom vožnje nisam se u vagonu mogla maknuti, kako ne bih na nekoga nagazila. Veća su djeca stalno sjedila na noćnim posudama, a mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dječjih glista. Nastojala sam, koliko sam mogla, premještati djecu kako bih ih izvukla iz blata. Pred jutro na stanicama su ljudi koji su došli vidjeli jad, dodavali nam vode. Prilikom duljih zaustavljanja zdrava djeca izlazila su iz vagona. Sestre su se iscrpile spuštajući ih iz vagona i podižući ih natrag. Mnogi vagoni nisu imali stepenicu. A nije se moglo ni pomišljati da slabu djecu vadimo iz zadnja dva vagona. Uspjela sam dobiti grablje pa sam barem izbacila gliste. Činilo mi se da prije nego što neko dijete umre gliste napuštaju tijelo, jer prema jutru, kako su mi neka djeca bivala slabija, čitava su klupka glista napuštala njihova tijela.

Sestra Dragica Habazin ovako je opisala preuzimanje djece:

Sljedeći dan, kad smo oko 7 sati ujutro došli – sa mnom je bilo oko 15 sestara – u logor stavljen nam je na raspolaganje jedan logoraš liječnik, Židov, koji nas je imao sve točno uputiti… Djeca koju smo preuzimali čekala su na popisivanje u dvorištu, gdje su istovremeno i Nijemci i ustaše vršili “vizitaciju” žena za Njemačku. Toj komisiji prisustvovale su i neke žene u uniformi Crvenog križa koje su nam predavale djecu onih žena, koje su bile određene za Njemačku.

Tog događaja Jana Koch ovako se sjeća:

…Stvorena je odluka. Uzeti tu djecu, isprazniti tu strašnu “bolnicu” i spasiti ih, ako se još išta spasiti da. Djeca su smještena u kamione za prijevoz u Okučane. Liječnik je odveo sestre i u podrum. U podrumu je sjedilo ili ležalo mnoštvo žena i djece. Dospjelo se još i do kule. Tu se nalazilo oko 300 dječaka od 7 do 14 godina. Djeca su dobro izgledala, a obučena su bila u crna odijelca s kapama koje su nosile znak U. Iste znakove nosili su i na kaputićima. To su bila također djeca s Kozare. Njih nisu htjeli niti smjeli izručiti. Rečeno je da su to poglavnikovi pitomci i oni ostaju tu. … Pri nošenju djece iz “bolnice” u autobuse umrlo ih je četrdesetero na rukama sestara. … U Okučanima je djecu trebao dočekati vlak, ali na kolodvoru nije bilo ništa priređeno. Nije bilo vagona, nije bilo slame. Prošlo je nekoliko sati dok su se djeca uspjela utovariti u vlak na tanki sloj slame koju je sestra Dragica Habazin izvukla iz jednog vojničkog skladišta. Put je bio vrlo težak. Trajao je više od 30 sati. Ustaše su izmišljali zapreke i svaki čas zadržavali vlak na otvorenoj pruzi. Tako je do Zagreba umrlo još sedamnaestero djece.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.