Objavljeno u Nacionalu br. 1021, 2017-11-17

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Islamski Isus’ turskog pisca i novinara Mustafe Akyola koji uvodi u priču o Isusu Kristu i njegovoj majci Mariji, onako kako se o njima govori u Kur’anu i istražuje koliko se islamska slika o Nazarećaninu poklapa s Biblijom, ali i s drugim ranokršćanskim izvorima

Bilo je to otprilike na samome početku trećeg tisućlje a poslije Krista. Prolazio sam najprometnijom ulicom svojega rodnoga grada – Istanbula – poznatog i pod nazivom Konstantinopol – kako bih se u uvijek prepunome kafiću našao s jednim prijateljem. Kao i obično, ulicom pod nazivom İstikal, što znači “neovisnost”, vrzmale su se ne samo tisuće građana i turista nego i mnoštvo političkih aktivista.

Prije svega, vidio sam komuniste. Bili su u crvenim majicama na kojima je velikim žutim slovima bila ispisana kratica konkretne “narodne partije” koju podupiru. Jedan od njih dao mi je letak koji je veličao predstojeću proletersku revoluciju. Uljudno sam ga uzeo, ali sam ga i odmah spremio u džep, namjeravajući ga baciti u prvu kantu za recikliranje papira. A onda sam ugledao skupinu kurdskih majki koje su sjedile na ulici i oplakivale sinove, žrtve, po svoj prilici, tada dvadeset godina stare i zloglasno drakonske turske “protuterorističke” akcije.

Malo dalje ugledao sam još jednu skupinu koja mi je izgledala manje poznato. Jedan njihov pripadnik, izrazito nasmiješen mladić, uljudno mi je prišao i upitao:

“Dobar dan, gospodine, jeste li kada čitali radosnu vijest?”

Dok sam ja još uvijek pokušavao smisliti nekakav suvisao odgovor, on mi je spretno gurnuo u ruku knjižicu pod naslovom İncil, što na turskome znači evanđelje.

“Hmm, tako znači”, rekao sam u sebi. To su kršćanski misionari, glavom i bradom, kojima su opsjednuti turski ultranacionalisti i islamisti. U medijima se u to vrijeme često spominjala tajna odluka Zapada da “pokrsti” Turke i onda nekako pokori njihovu domovinu. U nekim novinama pisalo je čak i da misionare financira CIA i da se u svakoj Bibliji koju podijele nalazi novčanica od stotinu dolara.

Pogledao sam knjigu koja mi se našla u ruci. Nažalost, u njoj nije bilo novčanice. Ipak, bio je to vrijedan dar, pa sam ga odlučio zadržati. Zahvalio sam mladome misionaru, koji mi se tada predstavio, ali čijeg se imena nikada neću moći sjetiti, pa pošao dalje.

Navečer, prije spavanja, otvorio sam svoj primjerak radosne vijesti i počeo čitati. Tekst evanđelja uistinu me obuzeo. Čini mi se da sam već te večeri do kraja pročitao Evanđelje po Mateju. Tijekom sljedeća dva tjedna pročitao sam cijeli Novi zavjet, evanđelje za evanđeljem, poslanicu za poslanicom, i to vrlo pažljivo. Većina učenja, osobito Isusovih, dojmila me se tom divljenja vrijednom strašću, predanošću, iskrenošću i pobožnošću. Kao muslimanskome vjerniku – koji stoga vjeruje u Boga suosjećajnoga prema svima, Boga Abrahamova – velik dio kršćanskoga Svetog pisma bio mi je vrlo privlačan i nadahnuo me.

Nisu mi se svidjeli jedino dijelovi koji su naglašavali Isusovu božansku narav – stav koji strogi islamski monoteizam nikada ne može prihvatiti i koji, što nije nimalo neobično, Kur’an eksplicitno opisuje. Mojemu muslimanskome umu Isus kao Božji glasnik bio je vrlo poznata i privlačna tema. Ali Isus kao sam Bog bio mi je prava anatema.

Zbog toga sam, u jednom trenutku dok sam čitao, odlučio tekstu prići metodički: počeo sam dijelove Novog zavjeta koji su mi se najviše svidjeli podvlačiti plavom olovkom, a one s kojima se nikako nisam mogao složiti crvenom. Uskoro se pokazalo da u evanđeljima, posebno u prva tri, imam znatno više dijelova podvučenih plavom olovkom, dok su Pavlove poslanice imale puno crvenih dijelova. Pavlova “kristologija” – na taj pojam naići ću tek kasnije – meni jednostavno nije funkcionirala.

A onda, potkraj Novog zavjeta, naišao sam na poslanicu koja je ponovno pobudila moje dvojake osjećaje prema toj knjizi. Taj je tekst bio prepun učenja koja su se duboko poklapala s mojom vjerom, dok u njemu istodobno nije bilo ničega što bi se protivilo mojoj vjeri. Drugim riječima, sve je u njemu bilo podvučeno plavom, a ne crvenom bojom.

U toj poslanici bilo je čak i dijelova nevjerojatno sličnih mojemu Svetom pismu, Kur’anu. Posve me, primjerice, zapanjilo kad sam u toj kanonskoj poslanici pročitao ovaj ulomak:

Pazite sad, vi koji govorite: “Danas ili sutra poći ćemo u ovaj ili onaj grad, ondje ćemo provesti jednu godinu, trgovati i steći blago”, vi takvi koji ne znate što će biti sutra… Mjesto da govorite: “Ako Gospodin htjedne, živjet ćemo i činit ćemo ovo ili ono.”

To mi je bilo nevjerojatno, jer je toliko slično riječima iz Kur’ana koje toliko dobro poznajem: “I nikako za bilo što ne reci ‘Učinit ću to sigurno sutra!’ a da ne dodaš: ‘Ako Bog da!’”3

Ta mi se poslanica toliko svidjela da sam je odlučio podijeliti sa svojom neformalnom skupinom za proučavanje Kur’ana – s krugom prijatelja koji se, već godinama, nalaze svaki ili svaki drugi tjedan i raspravljaju o islamskome Svetom pismu i njegovim tumačenjima. Kao muslimani koji vjeruju, ali ipak postavljaju pitanja, moji su prijatelji rado pristali kad sam rekao da bih im volio pročitati jedan navod iz kršćanske Biblije. Slušali su pozorno i, kao što sam očekivao, svidjelo im se što su čuli.

“To je vrlo slično Kur’anu”, rekao je jedan od mojih prijatelja. “I nigdje se ne govori da je Isus Sin Božji”, primijetio je jedan drugi prijatelj. Siguran si da je to iz kršćanske Biblije?”

“Da, da, naravno”, rekao sam. “To je iz Novog zavjeta, zove se Jakovljeva poslanica.”

“Jakovljeva? Tko je Jakov?” upitao je netko od njih.

Ja sam, pak, to pitanje tada postavio sebi: Da, doista, tko je bio Jakov?

TEOLOŠKO A-HA!

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci upustio sam se u malo istraživanje ne bih li shvatio tko je taj Jakov čije me pismo toliko zadivilo. Doznao sam da ga u kršćanskoj povijesti nazivaju i Jakovom Pravednim i da je imao vrlo osobit odnos s Isusom: bio mu je, kao što se može razabrati već iz pukog čitanja Novog zavjeta, brat. Jer, nakon bezgrešnog začeća i poroda, Isusova majka, Marija, udala se za čovjeka po imenu Josip i njih su dvoje imali još djece, s time da je Jakov bio najstariji.

Doznao sam i da, unatoč toj njegovoj iznimnoj povezanosti s Isusom, Jakovljeva poslanica, taj kratki tekst na tri stranice, potkraj samoga Novog zavjeta, nije osobito popularan u povijesti kršćanstva. Kad su rani kršćani u 4. stoljeću odlučivali o kanonu, pročitao sam, Jakovljeva poslanica smatrala se “spornom knjigom” koju su crkveni oci prihvatili tek nevoljko.5 Tijekom kasnijih stoljeća, istaknuti kršćanski dužnosnici nastavili su izražavati sumnju u to pismo, a među njima je jedan od najuglednijih bio Martin Luther, koji je otvoreno pisao protiv njega, nazivajući ga “lažnom poslanicom”.

Tada sam shvatio da sam naišao na nešto važno kad sam primijetio te neobičnosti u vezi s Jakovljevom poslanicom – implicitni otklon od središnje struje kršćanstva i neobičnih podudarnosti s muslimanskom vjerom. Ali nisam imao vremena za dublje istraživanje. Pokušavao sam dovršiti magisterij o nečemu posve drukčijem – turskome kurdskom pitanju – tako da sam još godinama nakon toga bio zauzet drugim političkim i vjerskim tekstovima. Ipak, u međuvremenu sam nastavio čitati o ranome kršćanstvu. I često misliti na Jakova i njegova starijeg brata Isusa.

Približno deset godina nakon što sam se prvi put susreo s Novim zavjetom, odlučio sam tim zanimljivim pitanjima posvetiti više promišljanja i truda. Pribavio sam i pročitao desetke stručnih knjiga o ranome kršćanstvu i Isusu kao povijesnoj ličnosti. Sva ta djela postala su žrtvama moje plave i crvene olovke, ali nijedan tekst nije toliko zaokupio moju pozornost – i izazvao onu poznatu reakciju: “A-ha!” – kao ulomak iz knjige Jamesa D. Tabora, stručnjaka za nastanak kršćanstva i drevni judaizam:

U Novi zavjet ugrađena su dva posve odvojena i različita kršćanstva. Jedno je dobro poznato i postalo je onom verzijom kršćanske vjere koju su u posljednja dva tisućljeća upoznale milijarde ljudi. Glavni zagovornik bio je apostol Pavao. Drugo je najvećim dijelom zaboravljeno, te je već početkom 1. stoljeća nove ere u biti bilo marginalizirano i potisnuto djelovanjem onoga prvoga… A njegov zagovornik bio je upravo Jakov, brat Isusov.

Dakako, u istraživanjima sam primijetio da se svi stručnjaci za rano kršćanstvo baš i ne slažu s tom provokativnom tezom. Tradicionalni proučavatelji kršćanstva odavno nude pomirljiviji pogled na Jakova i Pavla, navodeći da dvojica apostola nisu zagovarala različite doktrine, nego samo različite naglaske iz tih doktrina. S druge strane, od konca sedamdesetih godina 20. stoljeća, neki stručnjaci oblikuju “novu perspektivu” u vezi s Pavlom, tvrdeći da se Pavlova tumačenja i reformacije i nisu tako radikalno razlikovale od Jakovljevih kao što su neki kršćani kasnije zaključili.

Ipak, meni se činilo da se Jakovljevo i Pavlovo učenje poprilično razlikuju i da su te razlike očite. Još mi je znakovitija bila povijesna činjenica da su njih dvojica postali začetnicima dviju različitih grana kršćanstva.

Jakov, koji je preuzeo vodstvo nad Isusovim pokretom u Jeruzalemu odmah nakon Isusova raspeća, bio je stup takozvanog judeokršćanstva.* Ono se bitno razlikovalo od pavlovskog kršćanstva koje se širilo uglavnom među nežidovima u grčko-rimskome svijetu, te je malo-pomalo postalo najpopularnijom religijom na svijetu kakvu poznajemo i danas. I dok je Pavlova inačica doživjela nevjerojatan uspjeh, njezin židovski pandan s vremenom je nestao, pronalazeći kakvo-takvo mjesto tek kao jedna od brojnih “hereza” te vjere.

Judeokršćani, iako su odani sljedbenici Isusa, i dalje su bili Židovi – u praksi, doktrini i mentalnome sklopu. Drugim riječima, i dalje su se pridržavali židovskog Zakona, tragali za spasenjem poput Židova i vjerovali u pojmove kao što su Bog i Mesija u židovskome smislu. U tri vida vjere osobito su se razlikovali od ostalih kršćana:

– njima je Bog bio strogo “jedan”, a ne trojedan,

– Isus je bio obećani židovski Mesija, ali ne i božanstvo,

– ljude su mogle spasiti samo dvije stvari: vjera u Boga i dobra djela.

Kad sam postao svjestan tih aspekata judeokršćanske vjere, ponovno su me zbunile paralele s islamom. Kur’an, koji je prorok Muhamed objavio gotovo šest stoljeća nakon Jakova, također uči:

– Bog je strogo “jedan”, a ne trojedan,

– Isus je obećani židovski Mesija, ali ne i božanstvo,

– ljude mogu spasiti samo dvije stvari: vjera u Boga i dobra djela.

Stoga sam se i dalje pitao: je li sve to tek podudarnost… ili ipak malo prevelika podudarnost?

NEOBIČNE POVEZNICE

Neke čitatelje sada će možda i iznenaditi činjenica da islamsko sveto pismo uopće spominje Isusa. (I to im ne treba zamjeriti, jer se o sadržaju Kur’ana u današnje vrijeme često iznose pogrešne stvari. U Kur’anu, primjerice, ne piše da bombaše samoubojice u raju očekuju “sedamdeset dvije djevice” ni da preljubnice treba kamenovati do smrti, kao ni da one koji napuste islam treba ubiti.)

Ali Kur’an govori puno o Isusu – i o njegovoj majci Mariji. Devetnaesta sura, ili poglavlje, dosta je opširna, čak je i naslovljena “Marija”, a donosi podroban opis djevičanskog začeća i poroda. U različitim poglavljima Kur’ana prepričavaju se različita Isusova učenja i čuda, a muslimanima se čak preporučuje da oponašaju apostole. Većina tih opisa u Kur’anu slična je, ili barem nije u suprotnosti, s evanđeljima. Međutim, Kur’an više puta naglašava jednu ključnu stvar, tako nedvosmisleno odbacujući kršćanstvo srednje struje: Isus je, poput Abrahama, Mojsija i samoga Muhameda, bio ljudski prorok Boga – ali nipošto nije i sam bio Bog. Treba ga slaviti, diviti mu se i slijediti ga, ali ne i štovati kao božanstvo.

Tabor, kojeg sam već citirao, jedan je od stručnjaka koji su ukazali na te neobične poveznice između dviju naoko nepovezanih religija. “Postoje razmjerno iznimne veze između istraživanja koja sam iznio [o judeokršćanskoj tradiciji]… i tradicionalnih islamskih vjerovanja”, piše on na samome završetku popularne knjige The Jesus Dynasty. “To što muslimani naglašavaju Isusa kao mesijanskog proroka i učitelja vrlo je slično onome što piše u… Jakovljevoj poslanici.”

Robert Eisenman, istaknuti stručnjak za Bibliju, povjesničar i arheolog, također drži da je “vrlo neobično” što se “ključna ideologija vjere i djelâ zajedno, povezani s Jakovom u Novome zavjetu, razmjerno dobro uočavaju u Kur’anu”. Osim toga, navodi on, “muslimanska pravila o prehrani također se temelje na Jakovljevim uputama zajednicama koje žive drugdje, kao što je određeno u Djelima apostolskim”.

Ali, kako je to moguće? Kako je moguće da postoje tako velike i važne sličnosti između Isusovih židovskih sljedbenika i arapskih sljedbenika Muhameda? Ako su judeokršćani živjeli u i oko Jeruzalema tijekom 1. stoljeća nove ere, a onda nestali s povijesne pozornice potkraj 5. stoljeća, kako smatraju povjesničari, kako mogu biti povezani s islamom, koji se pojavio početkom 7. stoljeća u Arabiji, donoseći novi poziv na vjeru, kajanje i spasenje?

U ovoj knjizi pokušat ću odgovoriti na ta pitanja, istodobno iznoseći i islamske poglede na Isusa. Zadaća mi je razmjerno lagana zahvaljujući tome što su stručnjaci temeljito izučili i judeokršćanstvo i islamske poglede na Krista – no često su to činili neovisno jedni o drugima, kao da je riječ o posve nepovezanim temama. Jedna mala skupina stručnjaka – uglavnom europskih, a osobito njemačkih – uočila je poveznicu između tih naoko nepovezanih priča i pozabavila se njihovim sjecištem u stručnim knjigama i člancima. Međutim, to pitanje još nije istraženo onoliko temeljito i sveobuhvatno kako bi ga trebalo istražiti, pa je široj javnosti i dalje uglavnom nepoznato. Stoga ću ovom knjigom uroniti duboko u tu problematiku, jednu od, po mojemu mišljenju, ključnih zagonetaka, ako ne i misterija, povijesti religije.

Kako bih počeo prikupljati djeliće slagalice, prvo ću se vratiti u Palestinu 1. stoljeća nove ere i steći određenu sliku o Isusu Židovu i njegovim prvim sljedbenicima – toj malenoj zajednici judeokrkrenuti dalje i doći do 7. stoljeća, u Arabiju, te svjedočiti pojavi islama. Nakon toga pokazat ću koliko se te dvije zasebne priče zapravo poklapaju.

Pomnije ću se pozabaviti i time što Kur’an poučava o Isusu, o njegovoj majci Mariji, i kako se ta islamska priča poklapa s kr­šćanskim izvorima, ne samo s Biblijom nego i s apokrifnim spi­sima. Bit će riječi i o tome hoće li se, prema islamskim izvorima, Isus vratiti na ovaj svijet i što današnji muslimani mogu zaključiti iz takva proročanstva.

U međuvremenu ću dubinski istražiti kako se tri velike abra­hamske religije ovoga našeg izmučenog svijeta, unatoč svim rani­jim i sadašnjim napetostima među njima, susreću u priči o tome uistinu iznimnom čovjeku – Isusu iz Nazareta. Bilo da smo Žido­vi, kršćani ili muslimani, zajednička nam je ili vjera koju je slijedio on, ili vjera koja je izgrađena na njemu, ili vjera koja ga štuje.

Komentiraj