FELJTON: Kad te muž, predsjednik SAD-a, odvede na intimnu večeru

Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz ‘Moje priče’, autobiografije jedne od najutjecajnijih žena svijeta i bivše prve dame Amerike Michelle Obame, u kojem ona otkriva nepoznate detalje života sa suprugom Barackom koji je osam godina bio na čelu najmoćnije svjetske države

JEDNE SUBOTNJE VEČERI KRAJEM SVIBNJA Barack me izveo na večeru. Četiri mjeseca otkako je postao predsjednik provodio je dane radeći na tome da ispuni različita obećanja koja je tijekom kampanje dao biračima. Sada je trebao održati obećanje koje je dao meni. Išli smo u New York na večeru i predstavu.

Tijekom čikaških godina naši večernji izlasci bili su sveti dio svakoga tjedna, način na koji smo si ugađali, koji smo ugradili u svoje živote i štitili bez obzira na sve drugo. Volim razgovarati sa svojim mužem za malim stolom u diskretno osvijetljenoj prostoriji. Uvijek sam to voljela i vjerujem da ću to i dalje voljeti. Barack je dobar slušač, strpljiv i promišljen. Volim kako zabacuje glavu kad se smije. Volim svjetlost u njegovim očima, dobrotu njegova srca. Zajedničko piće i polagan obrok uvijek su bili način na koji smo se vraćali na početak, onom prvom vrućem ljetu kad je među nama zaiskrilo.

Dotjerala sam se za naš njujorški izlazak, odjenula crnu koktel-haljinu i stavila ruž na usne, a kosu podignula u elegantnu frizuru. Pri pomisli na bijeg, na vrijeme nasamo sa svojim mužem, osjetila sam srh uzbuđenja. Posljednjih nekoliko mjeseci organizirali smo večere i bili zajedno na događanjima u Centru Kennedy, ali to je gotovo uvijek bilo po službenoj dužnosti i u velikom društvu. A ovo je trebala biti istinski slobodna večer.

Barack je odjenuo tamno odijelo bez kravate. Poljubili smo i pozdravili djevojčice i moju mamu kasno poslijepodne, pa držeći se za ruke prešli preko južnog travnjaka i ukrcali se u Marine One, predsjednički helikopter koji nas je prevezao do zrakoplovne baze Andrews. Zatim smo se ukrcali u mali avion ratnog zrakoplovstva, letjeli do zračne luke JFK, a zatim su nas helikopterom prevezli na Manhattan. Naši timovi za raspored i Tajna služba unaprijed su detaljno isplanirali naše putovanje, kao i uvijek, kako bi ono bilo maksimalno učinkovito i sigurno.

Barack je (uz pomoć Sama Kassa) izabrao restoran uz Park Washington Square za koji je znao da će mi se svidjeti jer su uglavnom posluživali lokalno uzgojene proizvode. Bio je to mali, zabačen restoran koji se zvao Blue Hill. Dok je kolona naših automobila prelazila zadnji dio puta između donjeg Manhattana i Greenwich Villagea, opazila sam kako policijska vozila svjetlima blokiraju poprečne ulice i osjetila grižnju savjesti zato što sama naša nazočnost u gradu kvari ritam subotnje večeri. New York je u meni uvijek izazivao osjećaj strahopoštovanja, tako velik i užurban da je u usporedbi s njim svaki ego izgledao mali. Sjećala sam se svojih razrogačenih očiju prije tri desetljeća tijekom prvog posjeta s Czerny, mojom mentoricom s Princetona. Znala sam i to da su Barackovi osjećaji bili još dublji. Grad tolike neobuzdane energije i raznolikosti bio je savršeno mjesto za razvoj njegova intelekta i mašte kad je prije mnogo godina studirao na Sveučilištu Columbia.

U restoranu su nas uputili prema stolu u mirnom kutu prostorije, a ljudi uokolo pokušavali su ne buljiti u nas. No naš se dolazak nije mogao sakriti. Sve koji su došli poslije nas agenti Tajne službe pregledali su metalnim detektorima, što nije dugo trajalo, ali ipak je bilo neugodno. I zbog toga sam osjetila peckanje savjesti.

Naručili smo martinije. Opušteno smo razgovarali. Nakon što smo četiri mjeseca živjeli kao predsjednik i prva dama, još uvijek smo pokušavali shvatiti kako jedan identitet utječe na drugi i što to znači za naš brak. Sada gotovo da nije bilo dijela Barackova zamršenog života koji na neki način nije utjecao na moj život, što znači da je bilo mnogo zajedničkih tema o kojima smo mogli razgovarati – na primjer, o odluci njegova tima da poslovni put u inozemstvo dogovori u vrijeme ljetnih praznika naših djevojčica, o tome obraćaju li pozornost na ono što govori predstojnica mog ureda na jutarnjim sastancima u Zapadnom krilu – ali uglavnom sam ih pokušavala izbjeći, ne samo te nego svake večeri. Ako su mi neka zbivanja u Zapadnom krilu bila problem, obično bih se oslonila na svoje osoblje da to prenese Barackovu osoblju, pokušavajući tako poslove Bijele kuće držati izvan našeg privatnog vremena.

Barack je katkad želio razgovarati o poslu, ali najčešće je to izbjegavao. Velik dio njegova posla bio je jednostavno zamoran, a izazovi golemi i često naizgled nesavladivi. General Motors svakog je časa trebao proglasiti bankrot. Sjeverna Koreja upravo je izvela nuklearni pokus, a Barack je brzo nakon toga u Egiptu trebao održati važan govor s namjerom da pruži ruku muslimanima u cijelome svijetu. Izgledalo je da se tlo oko njega nikad ne prestaje tresti. Kad god bi nas u Bijeloj kući posjetili stari prijatelji, zabavljalo ih je kako se iskreno raspitujemo o njihovim poslovima, djeci, hobijima, o svemu. Uvijek su nas više zanimali sitni tračevi i svakodnevne vijesti nego razgovor o zamršenim situacijama u našem novom životu. Oboje smo, činilo se, čeznuli za naznakama običnog života.

Te večeri u New Yorku jeli smo, pili i razgovarali uz svjetlost svijeća, uživajući u osjećaju, koliko god varljiv bio, da smo na tren pobjegli. Bijela kuća je iznimno lijepo i ugodno mjesto, vrsta tvrđave prerušene u dom, a sa stajališta agenata Tajne službe, čiji je zadatak bio da nas štite, bilo bi idealno kad je nikad ne bismo napuštali. Čak i kad smo bili unutar nje, činilo se da su agenti najsretniji kad koristimo dizalo umjesto stepenica kako bi opasnost da se spotaknemo bila što manja. Ako bi Barack ili ja imali sastanak u Blair Houseu, kući koja se nalazi preko puta već prije zatvorenog dijela Avenije Pennsylvania, katkad bi tražili da onamo idemo s motoriziranom pratnjom, umjesto da kratko prošećemo po svježem zraku. Poštovali smo njihov oprez, ali katkad smo se osjećali kao u zatvoru. Ponekad mi je bilo teško pomiriti svoje potrebe s onim što je odgovaralo drugima. Ako je itko iz obitelji poželio izaći na Trumanov balkon, lijepu nadsvođenu terasu koja gleda na južni travnjak, i koja je bila jedini poluprivatni vanjski prostor koji smo imali u Bijeloj kući, prvo smo o tome morali obavijestiti agente Tajne službe. Oni bi tada zatvorili dio ulice E, koja se vidjela s balkona, te uklonili gomile turista koji su se skupljali s druge strane ograde u svako doba dana i noći. Mnogo puta poželjela sam izaći i sjesti na balkon, a onda bih se predomislila, shvaćajući kakvu ću gnjavažu uzrokovati, kako ću poremetiti nečije praznike, a samo zato što sam pomislila kako bi bilo lijepo popiti čaj na zraku.

U restoranu su nas uputili prema stolu u mirnom kutu prostorije, a ljudi uokolo pokušavali su ne buljiti u nas. Sve koji su došli poslije nas agenti Tajne službe pregledali su metalnim detektorima

Budući da je naše kretanje bilo kontrolirano, broj koraka koje smo Barack i ja svakog dana prohodali naglo je pao. Stoga smo oboje postali silno ovisni o maloj teretani na najvišem katu rezidencije. Barack je svakog dana sat vremena trčao po pokretnoj traci pokušavajući umanjiti fizički nemir. I ja sam vježbala svakog jutra, često s Cornellom, koji je bio naš trener u Chicagu, a sad je zbog nas povremeno živio u Washingtonu i dolazio barem nekoliko puta na tjedan da nas osnaži pliometrijskim treningom i utezima.

I premda državne poslove nismo razmatrali, Baracku i meni nikad nije nedostajalo tema za razgovor. Te noći za večerom razgovarali smo o Malijinim satovima flaute, o tome kako se Sasha ne rastaje od svoje već prilično pohabane dekice koju je navlačila preko glave dok bi spavala. Kad sam mu ispričala zgodu kada je šminker nedavno pokušao mojoj mami staviti umjetne trepavice prije jednog snimanja, ali nije uspio, Barack je zabacio glavu i smijao se, baš onako kako sam znala da će se smijati. A mogli smo razgovarati i o novom i zabavnom malom stvorenju u kući, sedmomjesečnom, vrlo nestašnom portugalskom vodenom psu kojeg smo nazvali Bo, a našoj ga je obitelji darovao senator Ted Kennedy. Time je ispunjeno i obećanje koje smo dali djevojčicama tijekom predsjedničke utrke. Djevojčice su se s njim redovito igrale na južnom travnjaku, skrivale su se iza drveća i zvale ga imenom dok je on jurio travnjakom slijedeći njihove glasove. Svi smo obožavali Boa.

Kad smo naposljetku završili s večerom i ustali da krenemo, gosti u restoranu oko nas ustali su i zapljeskali, što mi se učinilo i ljubaznim i nepotrebnim. Možda je nekima od njih bilo drago da odlazimo.

Bili smo smetnja, Barack i ja, remetili smo svako normalno okružje. To je bila neosporna činjenica, koje smo itekako bili svjesni dok se naša kolona brzo kretala Šestom avenijom prema Times Squareu, na koje je nekoliko sati prije policija postavila blokade oko cijelog bloka zgrada ispred kazališta. Ondje su drugi posjetitelji sada čekali u redu da prođu kontrolu metalnim detektorima koje inače nije bilo, a predstava će zbog sigurnosnog pregleda, kasniti četrdeset pet minuta.

Predstava je bila, kad je napokon počela, izvrsna – drama Augusta Wilsona smještena u jedan pansion u Pittsburghu za vrijeme velike seobe kad su milijuni Afroamerikanaca napustili Jug i preplavili Srednji Zapad, upravo kao moji rođaci i s majčine i s očeve strane. Sjedeći u mraku uz Baracka, bila sam prikovana za sjedalo, pomalo ganuta i nakratko sam se mogla izgubiti u predstavi i osjećaju tihog zadovoljstva koje je proizlazilo jednostavno iz toga što nisam bila na dužnosti i što sam bila vani, u svijetu.

Dok smo kasno te noći letjeli natrag u Washington, znala sam da će proteći mnogo vremena prije negoli ovako nešto ponovimo. Barackovi politički protivnici kritizirat će ga što me vodio u New York na predstavu. Republikanska stranka izdala je tiskovno priopćenje već prije nego što smo se vratili kući, u kojem je stajalo da je naš izlazak bio ekstravagantan i skup za porezne obveznike. Bila je to poruka koju će prenijeti sve televizijske kuće i o njoj će se raspravljati. Barackov tim mirno će istaknuti poantu, tražeći da budemo politički oprezniji te će učiniti da se osjećam krivom i sebičnom jer sam ukrala rijedak trenutak da ga provedem sama s Barackom, i to vani.

Ali nije se radilo čak ni o tome. Kritičari će uvijek postojati. Republikanci nikad neće posustati. Stajalište javnosti uvijek će upravljati našim životima.

Radilo se o tome da smo tim izlaskom Barack i ja testirali jednu teoriju te dokazali i najbolje i najlošije od onoga u što smo sve vrijeme sumnjali. Lijep dio bio je da smo mogli izaći na romantičnu večeru kao nekad, godinama prije, prije nego što je prevladao njegov politički život. Mogli smo se, kao predsjednički par, osjećati bliski i povezani, uživati u obroku i predstavi u gradu koji smo oboje voljeli. Teži dio bio je uvidjeti sebičnost koja je pratila taj izbor, znajući da su izlasku prethodili sati sastanaka između sigurnosnih timova i lokalne policije. Taj izbor značio je dodatni napor za naše osoblje, kazalište, konobare u restoranu, za ljude čiji su automobili bili preusmjereni sa Šeste avenije, za policiju na ulici. Bio je to dio nove težine s kojom smo živjeli. Bilo je jednostavno previše ljudi koji su bili uključeni, previše onih na koje smo utjecali, da bismo osjetili ikakvu lakoću.

* * *

S TRUMANOVA BALKONA vidjela sam cijeli naš vrt koji je poprimao svoj oblik u jugozapadnom kutu travnjaka. Bila mi je to vrlo ugodna slika – minijaturni raj u nastajanju, s mladim viticama koje su se penjale i malim izdancima, stabljikama mrkve i luka koje su tek počele izbijati, mrljama gustog i zelenog špinata i svjetlocrvenim i žutim cvjetovima koji su cvali uz rubove. Uzgajali smo hranu.

Krajem lipnja naši izvorni vrtlarski pomagači iz škole Bancroft Elementary pridružili su mi se u prvoj berbi; zajedno sa mnom klečali su na zemlji kako bismo ubrali listove salate i mahune graška. Ovaj put zabavljao ih je i Bo, naš štenac, koji je dokazao da je i sam velik ljubitelj našeg vrta. Jurio je u krugovima oko drveća prije nego što bi se ispružio između gredica na suncu, s trbuhom prema gore.

Toga dana nakon berbe Sam i školarci pripremili su u kuhinji različite obroke sa svježe ubranim graškom i salatom, koje smo pojeli s pečenim piletom. Zatim su slijedili kolačići s bobicama iz vrta. U deset tjedana u vrtu je rodilo više od 40 kilograma povrća i voća, a sjeme i zaštitni pokrov koštali su samo oko 200 dolara.

Vrt je bio popularan i sve je u njemu bilo zdravo, ali znala sam da nekim ljudima to neće biti dovoljno. Razumjela sam da me gledaju s očekivanjem, posebno žene, možda osobito zaposlene žene, koje su se pitale hoću li ja zakopati svoje obrazovanje i upravljačko iskustvo kako bih se zavukla u neku ladicu propisanu za prve dame, obloženu listićima čaja i ružičastom posteljinom. Ljudi kao da su se brinuli da se neću pokazati onakvom kakva zapravo jesam.

Te večeri u New Yorku jeli smo, pili Martinije i razgovarali uz svjetlost svijeća, uživajući u osjećaju, koliko god varljiv bio, da smo na tren pobjegli iz Bijele kuće

Neovisno o tome što odaberem, znala sam da ću nekoga razočarati. Kampanja me naučila da će svaki moj pokret i svaki izraz lica biti protumačeni na desetak različitih načina. Bila sam ili ambiciozna i ljuta ili, sa svojim vrtom i porukama o zdravoj prehrani, razočarenje za feministice jer kao da mi je nedostajala određena oštrina. Nekoliko mjeseci prije nego što je Barack izabran, u intervjuu za jedan časopis rekla sam da ću se u Bijeloj kući ponajprije usredotočiti na to da i dalje zadržim ulogu “vrhovne mame” u našoj obitelji. Rekla sam to u ležernom tonu, ali tu su rečenicu zapamtili i tisak ju je preuveličao. Činilo se da su neki Amerikanci prihvatili to stajalište i predobro znajući koliko je organizacije i motiviranosti potrebno za odgoj djece. Drugi su pak bili gotovo zgroženi, pretpostavljajući kako to znači da ću se kao prva dama baviti jedino izradom igračaka sa svojom djecom.

A uistinu, namjeravala sam se baviti svime – raditi sa svrhom i biti brižan roditelj – kao i uvijek. Sada je jedina razlika bila u tome da me gleda mnogo ljudi.

Najradije sam radila, barem u početku, potiho. Željela sam biti metodična u stvaranju šireg plana i čekati da budem posve sigurna u ono što ću predstaviti u javnosti. Kao što sam rekla svojem osoblju, kada se radi o bavljenju određenim pitanjima, više volim ići u dubinu nego u širinu. Katkad sam se osjećala poput labuda na jezeru, jer znala sam kako mi je dužnost da klizim i djelujem spokojno, dok pod vodom ne prestajem lamatati nogama. Zanimanje i entuzijazam koji smo potaknuli vrtom – s pozitivnim medijskim izvješćima, pismima koja su stizala iz svih dijelova zemlje – bili su mi potvrda da mogu izazvati zanimanje za dobru ideju. Sad sam željela upozoriti na veći problem i zauzeti se za njegovo rješenje.

U vrijeme kad je Barack stupio na dužnost, gotovo trećina američke djece bila je preteška ili pretila. Tijekom prijašnja tri desetljeća utrostručila se stopa dječje pretilosti. Rekordnom broju djece dijagnosticiran je visok krvni tlak i dijabetes tipa 2. Čak su i vojni zapovjednici izvještavali da je pretilost jedan od najčešćih razloga diskvalifikacije za vojnu službu.

Ovaj je problem bio utkan u svaki vid obiteljskog života, od visokih cijena svježeg voća do posvemašnjih rezova u financiranju sportskih i rekreacijskih programa u državnim školama. Televizija, računala i videoigre nadmetali su se za dječje vrijeme, a u nekim četvrtima bilo je sigurnije ostati u kući nego se igrati vani, onako kao što smo se Craig i ja igrali dok smo bili djeca. Mnoge obitelji u dijelovima velikih gradova s lošom uslužnom infrastrukturom nisu imale ni trgovine živežnim namirnicama. Ni u mnogim ruralnim područjima kupci nisu bili bolje sreće kad se radi o pristupu svježim proizvodima. U međuvremenu su porcije u restoranima postale obilne. Propagandne slogane za zašećerene žitne pahuljice, gotova jela za mikrovalnu pećnicu i sve što je u supervelikom pakiranju djeca koja su gledala crtiće automatski su usvajala.

No, pokušaj da se poboljša samo dio prehrambenog sustava mogao je izazvati negativan povratni učinak. Kada bih pokušala objaviti rat zaslađenim pićima za djecu, tome se vjerojatno ne bi suprotstavili samo veliki proizvođači napitaka nego i farmeri koji ih opskrbljuju kukuruzom potrebnim za izradu zaslađivača. Ako bih se zauzela za zdravije školske ručkove, sukobila bih se s velikim korporativnim lobijima koji često određuju koja će hrana u osnovnoškolskim kantinama biti na tanjuru. Godinama su industrijski kompleksi hrane i pića – dobro organizirani i dobro financirani – nadjačavali javnozdravstvene stručnjake i zagovornike zdrave prehrane. Školski ručkovi u Sjedinjenim Državama bili su biznis vrijedan šest milijardi dolara godišnje.

Ipak, činilo mi se kako je pravo vrijeme da se borim za promjenu. Nisam bila ni prva ni jedina osoba koju su ti problemi zanimali. U cijeloj Americi jačao je novonastali pokret zdrave hrane. Urbani farmeri eksperimentirali su u gradovima diljem zemlje. I republikanci i demokrati bavili su se tim problemom na državnoj i lokalnoj razini ulažući u zdrav život, gradeći više nogostupa i vrtova za građane, što je bio dokaz da postoje zajednički politički temelji koje treba istražiti.

Sredinom 2009. godine moj mali tim i ja počeli smo se usklađivati s ljudima iz Zapadnog krila zaduženima za politiku i sastajali smo se sa stručnjacima u vladi i izvan nje kako bismo sastavili plan. Odlučili smo naš rad usmjeriti na djecu. Teško je i politički naporno tjerati odrasle da mijenjaju svoje navike. Bili smo sigurni da ćemo imati više izgleda budemo li pomagali djeci da počnu drugačije razmišljati o hrani i vježbati od malih nogu. I tko će nam moći zamjeriti ako se iskreno brinemo za djecu?

Mojoj djeci već je završila nastava i počeli su ljetni praznici. Obvezala sam se da ću provoditi tri dana svaki tjedan obavljajući dužnosti prve dame, a ostatak vremena rezervirala sam za svoju obitelj. Umjesto da djevojčice upišem u ljetne kampove, odlučila sam organizirati, kako sam ga zvala, Kamp Obama, u koji bismo pozvali nekoliko prijatelja s kojima smo odlazili na izlete upoznati područje u kojem smo sad živjeli. Išli smo na Monticello (posjed Thomasa Jeffersona u Virginiji) i u Mount Vernon (grad u američkoj saveznoj državi New York). Istraživali smo špilje u dolini Shenandoah. Posjetili smo tiskaru novca da vidimo kako se tiskaju dolari i kuću afroameričkog abolicionista i pisca koji je pobjegao iz ropstva, Fredericka Douglasa u jugoistočnom Washingtonu te saznali kako je jedan rob mogao postati učenjak i junak. Neko sam vrijeme tražila od djevojčica da poslije svakog posjeta napišu kratak izvještaj i sažeto opišu što su naučile, ali s vremenom su se počele buniti pa sam odustala od toga zahtjeva.

Uvijek kad smo mogli, organizirali bismo te izlete tako da krenemo rano ujutro ili kasno poslijepodne kako bi agenti Tajne službe mogli isprazniti izabranu lokaciju ili vrpcom odijeliti određeno područje prije našeg dolaska, a da se ne stvara previše zbrke. Znala sam da i dalje uznemiravamo stanovništvo, ali kad Barack nije bio s nama, barem smo bile nešto manja smetnja. No, kad se radilo o djevojčicama, pokušavala sam ne osjećati krivnju. Željela sam da se one mogu kretati jednako slobodno kao sva druga djeca.

Jednoga dana, početkom te godine, posvađala sam se s predstavnikom Tajne službe kad su školski prijatelji pozvali Maliju da im se pridruži u neplaniranom odlasku na sladoled. Budući da joj iz sigurnosnih razloga nije bilo dopušteno voziti se u automobilu druge obitelji, i zato što su Barackov i moj dnevni raspored bili isplanirani u minutu i to tjednima unaprijed, Maliji su rekli da mora čekati sat vremena dok voditelj njezina osiguranja ne stigne iz predgrađa. To je, naravno, završilo hrpom telefonskih isprika te odgađanjem izlaska za sve.

Upravo su to bile teškoće kakve nisam željela da opterećuju moje djevojčice. Nisam mogla obuzdati ljutnju. Za mene to nije imalo nikakvog smisla. Agenti su stajali praktički u svakom hodniku Bijele kuće. Kad bih pogledala kroz prozor, vidjela sam vozila Tajne službe parkirana na kružnom prilazu. No, iz nekog razloga Malia jednostavno nije mogla dobiti samo moje dopuštenje i pridružiti se svojim prijateljima.

Ništa nije mogla učiniti bez voditelja svojeg osiguranja.

“To nije način na koji se dogovaraju obitelji, a tako nije moguće niti provesti trenutni dogovor o odlasku na sladoled,” rekla sam. “Ako štitite dijete, morate biti sposobni kretati se kao dijete.” Nastavila sam govoriti ustrajući u zahtjevu da agenti revidiraju svoje protokole kako bi Malia i Sasha ubuduće mogle napustiti Bijelu kuću sigurno i bez temeljitog planiranja unaprijed.

Jednoga dana početkom 2009. godine posvađala sam se s predstavnikom Tajne službe kad su školski prijatelji pozvali Maliju da im se pridruži u neplaniranom odlasku na sladoled

Za mene je to bila još jedna mala provjera postavljanja granica. Do tada smo Barack i ja već odustali od ideje da možemo biti spontani. Pomirili smo se s činjenicom da u našim životima više nema mjesta spontanosti i improvizaciji. No, borit ćemo se da to i dalje postoji u životima naših djevojčica.

TIJEKOM BARACKOVE PREDSJEDNIČKE UTRKE ljudi su počeli pridavati pozornost mojoj odjeći. Ili su to barem činili mediji, a to je navelo modne blogere da i oni to čine, pa su se pojavili različiti komentari na internetu. Ne znam točno zašto se to dogodilo – možda zato što sam visoka i ne bojim se uočljivih šara – ali tako je bilo.

Kad sam nosila cipele ravnih umjesto visokih peta, to je bila vijest. Moji biseri, moji pojasevi, moje veste, moje konfekcijske haljine iz J. Crewa, moj očito hrabar izbor bijele boje za inauguracijsku haljinu – sve je to izazivalo mnoge komentare i trenutačne reakcije. Prigodom Barackova obraćanja zajedničkoj sjednici Kongresa nosila sam crno-ljubičastu haljinu bez rukava, a za svoju službenu fotografiju za Bijelu kuću crnu koktel-haljinu, također bez rukava. I iznenada su moje ruke bile na naslovnicama. Krajem ljeta 2009. otišli smo na obiteljski izlet u Grand Canyon. Kad su me fotografirali kako iz predsjedničkog zrakoplova izlazim (po vrućini od 41 stupnja) odjevena u kratke hlače, oštro su me kritizirali zbog navodnog manjka dostojanstva.

Činilo se da je moja odjeća ljudima važnija od bilo čega što sam imala reći. U Londonu sam, ganuta do suza, govorila pred djevojkama u školi Elizabeth Garrett Anderson, a kada sam sišla s pozornice, saznala sam da je novinar koji je izvještavao o događaju mojem osoblju najprije uputio pitanje: “Tko joj je dizajnirao haljinu?”

Takvi su me događaji deprimirali, ali pokušavala sam ih vidjeti iz drugačije perspektive – kao prigodu da učim, da iskoristim moć koju sam imala u situaciji koju nikad ne bih sama izabrala. Ako ljudi listaju časopis kako bi prije svega vidjeli odjeću koju nosim, nadala sam se da će vidjeti i suprugu vojnika koja stoji kraj mene ili pročitati što sam rekla o dječjem zdravlju. Kad je Vogue predložio da budem na njihovoj naslovnici ubrzo nakon što je Barack izabran, moj je tim raspravljao hoće li to biti neukusno ili izgledati elitistički u vremenu gospodarskih teškoća, ali na kraju smo odlučili da pristanem. Važno je svako pojavljivanje obojene žene na naslovnici nekog časopisa. Inzistirala sam i na tome da sama izaberem odjeću, a to su bile haljine Jasona Wua i Narcisa Rodrigueza, talentiranog latinoameričkog dizajnera.

Znala sam nešto o modi, ali ne mnogo. Kao zaposlena majka zbilja sam bila prezauzeta da puno razmišljam o svojoj odjeći. Tijekom kampanje, kupovala sam odjeću u jednom čikaškom butiku u kojem sam imala sreću upoznati mladu prodavačicu Meredith Coop. Meredith, koja je odrasla u St. Louisu, bila je inteligentna i dobro obaviještena o različitim dizajnerima, i imala je razigran smisao za boju i teksturu. Nakon što je Barack izabran, uspjela sam je nagovoriti da se preseli u Washington i radi za mene kao osobna pomoćnica i modna stilistica. Uskoro mi je postala i iskrena prijateljica. Nekoliko puta na mjesec Meredith bi dovezla velike stalke s odjećom u moju garderobu u rezidenciji, i provele bismo sat-dva isprobavajući odjeću za događanja u mojem rasporedu u sljedećim tjednima. Svu svoju odjeću i modne dodatke sam platila, osim nekih odjevnih predmeta poput večernjih haljina visoke mode, koje sam nosila na službenim događajima, a njih su mi dizajneri posudili. Poslije bi te haljine donirali Nacionalnom arhivu, u skladu s etičkim smjernicama Bijele kuće. Kad se radilo o tome što ću izabrati, pokušavala sam biti donekle nepredvidljiva kako bih spriječila da itko pripiše bilo kakvu poruku tome što nosim. Hodala sam po tankoj crti. Očekivalo se da se istaknem, a da pritom ne zasjenim druge, da se uklopim, ali ne i da budem nevidljiva. Znala sam i da će me, kao crnkinju, kritizirati ako me budu smatrali upadljivom i luksuzno odjevenom, a isto tako i ako budem previše ležerna. Stoga sam miješala stilove. Kombinirala bih suknju Michaela Korsa s majicom iz Gapa. Jednog dana odjenula bih nešto iz Targeta, a sljedećeg nešto od Diane von Furstenberg. Željela sam pohvaliti američke dizajnere i skrenuti pozornost na njih, osobito na one koji su bili manje poznati, čak i ako je to katkad smetalo iskusne dizajnere, uključujući i Oscara de la Rentu, koji je navodno bio nezadovoljan što nisam nosila njegove kreacije. Svojim sam odlukama jednostavno željela iskoristiti svoj neobičan odnos s mišljenjem javnosti kako bih dala potporu raznovrsnoj skupini obećavajućih dizajnera u usponu.

Imidž vlada više-manje svime u svijetu politike, i to sam imala na umu pri izboru svake odjevne kombinacije. To je zahtijevalo vrijeme, promišljanje i novac, zapravo više novca nego što sam ikada prije trošila na odijevanje. Zahtijevalo je to i Meredithino pomno istraživanje, posebice tijekom putovanja u inozemstvo. Često bih provodila sate provjeravajući iskazuju li odabrani dizajneri, boje i stilovi poštovanje narodima i zemljama koje posjećujemo. Meredith je prije javnih događaja također kupovala odjeću za Sashu i Maliju, što je povećavalo ukupan trošak, ali pogled javnosti bio je i na njima. Katkad bih uzdahnula gledajući Baracka kako izvlači isto tamno odijelo iz ormara i kreće na posao, a nije se morao niti počešljati. Njegova najveća modna dilema u vezi s pojavljivanjem u javnosti bila je odjenuti sako ili ne, staviti kravatu ili ne.

Meredith i ja uvijek smo se trudile biti pripremljene. Kada bih u svojoj garderobi odjenula novu haljinu, čučnula bih, napravila veliki iskorak i rukama napravila nekoliko krugova kako bih bila sigurna da se mogu kretati. Sve što bi me ograničavalo, vratila bih na vješalicu. Kad sam putovala, nosila sam sa sobom rezervnu odjeću, predviđajući promjene vremena i rasporeda, a da i ne spominjem scenarije iz noćnih mora, poput prolivena vina ili potrganih patentnih zatvarača. Naučila sam i kako je važno uvijek ponijeti, bez obzira na sve, prikladnu haljinu za pogreb, jer Baracka su katkad u zadnji čas pozivali da prisustvuje sahranama vojnika, senatora i svjetskih čelnika.

Postala sam vrlo ovisna o Meredith, ali i o Johnnyju Wrightu, svojem uraganu od frizera koji je volio pričati i glasno se smijati, i o Carlu Rayu, svojem umjetnički nadarenom šminkeru koji je bio tih i pedantan. Njih troje (moj širi tim zvao ih je “trifecta”** Engl. zauzimanje tri vodeća mjesta za redom; u političkoj terminologiji SAD-a tako se često naziva stranka koja trenutno drži ukupnu zakonodavnu i izvršnu vlast: vlada, gornji i donji dom državnog zakonodavstva) davali su mi samopouzdanje, toliko potrebno da se svakog dana pojavim u javnosti, a svi smo znali da će bilo kakav kiks izazvati mnogo podsmijeha i zlobne komentare. Nikad nisam niti pomislila da ću postati osoba koja zapošljava druge da se brinu o mojem izgledu i na početku mi je pomisao na to izazivala nelagodu. Ali uskoro sam otkrila nešto o čemu nitko ne govori: danas praktički svaka žena u javnom životu – političarka, zvijezda, tko god da vam padne napamet – ima svoje Meredith, Johnnyja i Carla. To je tako reći prijeka potreba, cijena naših dvostrukih društvenih standarda.

Kako su se prethodne prve dame nosile s izazovima friziranja, šminkanja i odijevanja? Pojma nisam imala. Nekoliko puta tijekom te prve godine u Bijeloj kući zatekla bih se kako uzimam u ruke knjige o bivšim prvim damama ili knjige koje su one napisale, ali svaki put bih ih ipak odložila. Kao da nisam željela znati u čemu smo bile slične, a u čemu se razlikujemo.

Republikanska stranka izdala je, još prije nego što smo se vratili kući u Washington, tiskovno priopćenje u kojem je stajalo da je naš izlazak na večeru i predstavu bio ekstravagantan i skup za porezne obveznike, što su prenijele sve televizijske kuće

U rujnu sam u blagovaonici rezidencije napokon imala ugodan ručak s Hillary Clinton. Nakon što je Barack pobijedio, donekle na moje iznenađenje, izabrao je Hillary za državnu tajnicu, i oboje su uspješno ostavili iza sebe rane iz okršaja tijekom predizborne utrke te su izgradili plodan radni odnos. Otvoreno mi je rekla kako je pogrešno procijenila spremnost zemlje da u ulozi prve dame ima proaktivnu profesionalku. Kao prva dama Arkansasa, Hillary je zadržala svoj posao partnerice u odvjetničkom uredu i istovremeno je pomagala svom mužu u nastojanjima da poboljša zdravstvo i obrazovanje. Međutim, kad je stigla u Washington s istim težnjama i energijom da ponudi svoj doprinos, u potpunosti su je i s prijezirom odbili i tako je izložili javnoj poruzi jer se htjela uključiti u rad Bijele kuće na politici zdravstvene reforme. Poruka je bila prenesena s odjekujućom i okrutnom iskrenošću: birači su izabrali njezina muža, a ne nju. U Zapadnom krilu nije bilo mjesta za prve dame. Pokušala je učiniti previše i djelovati prebrzo i, činilo se, naletjela je na zid.

Ja sam nastojala imati na umu taj zid učeći iz iskustva bivših prvih dama, i pazila sam da se ne miješam izravno ili otvoreno u poslove Zapadnog krila. Oslanjala sam se na svoje osoblje koje je svakog dana komuniciralo s Barackovim osobljem, razmjenjivalo savjete, usklađivalo naše rasporede i pregledavalo svaki plan. Po mojem mišljenju, predsjednikovi savjetnici često se pretjerano brinu o tome kako će nešto izgledati. Nakon nekoliko godina, kad sam odlučila napraviti frizuru sa šiškama, moje je osoblje smatralo da o tome treba porazgovarati s Barackovim osobljem, kako bi bili sigurni da to neće biti problem.

S gospodarstvom u lošem stanju, Barackov je tim neprestano pazio da iz Bijele kuće ne izađe slika koja bi se mogla doimati neukusna ili bi pokazivala bezbrižnost u tim ozbiljnim vremenima. Nisam se s tim uvijek slagala. Znala sam iz iskustva da je čak i u teškim vremenima, možda posebno u teškim vremenima, i dalje u redu smijati se. Osobito zbog djece morate naći načina da se zabavite. Tako se moj tim hrvao s Barackovim osobljem za komunikaciju oko ideje da u Bijeloj kući priredim dječju zabavu za Noć vještica. Zapadno krilo, osobito David Axelrod, sada viši savjetnik administracije, i tajnik za tisak Robert Gibbs mislili su da će to izgledati previše razmetljivo, preskupo i da bi možda moglo udaljiti Baracka od javnosti. “To jednostavno neće dobro izgledati”, tako su rekli. Nisam se složila i tvrdila sam da je zabava u povodu Noći vještica za lokalnu djecu i vojne obitelji koje nikad nisu vidjele Bijelu kuću savršeno primjeren način korištenja neznatnog djelića proračuna Ureda za društvene događaje u Bijeloj kući.

Axe i Gibbs nikad se nisu u potpunosti složili, ali u nekom trenutku prestali su se boriti protiv te ideje. Krajem listopada, na moju veliku radost, bundeva od 450 kilograma sjedila je na travnjaku Bijele kuće. Orkestar limene glazbe maskiran u kosture svirao je džez, a sa sjevernog trijema spuštao se divovski crni pauk. Stajala sam ispred Bijele kuće odjevena u leoparda – u crnim hlačama, s pjegavom majicom i mačjim ušima u kosi, a Barack, kojemu nikad baš nije bilo do kostimiranja, čak ni kad nije bilo važno kako će nešto izgledati, stajao je kraj mene u bezličnoj vesti. (Gibbs, svaka mu čast, pojavio se maskiran u Dartha Vadera, spreman za zabavu.) Te noći dijelili smo vrećice slatkiša, sušenog voća i bombona M&M u kutiji ukrašenoj predsjedničkim pečatom dok je više od dvije tisuće malih princeza, sablasnih kosaca, duhova i nogometnih igrača jurcalo travnjakom nama u susret. Što se mene tiče, sve je izgledalo baš kako treba.

Komentiraj