FELJTON: ‘Kad je život bio novi Val’ – priča o posljednjem zabranjenom magazinu u SFRJ

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kad je život bio novi val’ u kojem novinar Edi Jurković opisuje turbulentna vremena u kojima su se novinari riječkog omladinskog lista Val borili protiv političke cenzure uoči raspada Jugoslavije

Ovu sam knjigu na neki način počeo pisati u studenome 1975. godine kada je u Rijeci izašao prvi broj omladinskog lista Val. Kao dječak sam nezaustavljivo čitao sve što mi je došlo pod ruku pa ne čudi što sam prigrlio i Val čiji je prvi broj izašao za Dan Republike te godine. Niti četiri godine kasnije, kao petnaestogodišnjak objavio sam prvi tekst u listu, primio prvi honorar i zakoračio dugim putem pisanja i uređivanja. Dvadeset i pet godina nakon izlaska posljednjeg broja Vala 1990. i nakon što sam zanat tesao u valjda 25 redakcija počeo sam se vraćati korijenima, razmišljati o Valu i potrebi da se istakne njegovo mjesto i uloga u novijoj riječkoj povijesti. Jer Val je na svoj način nezaobilazan u istraživanju alternativne povijesti Rijeke na prijelazu iz jednopartijskog režima u demokraciju. Rad na knjizi započeo sam intenzivnije 2015. nakon promocije knjige Željka Krušelja “Polet 1976. – 1990. – Igraonica za odrasle“ u prostorijama riječkog antikvarijata Ex Libris. Ponukan interesom javnosti za knjigu o Poletu, izdavač Dragan Ogurlić najavio je tada početak rada na knjizi o Valu, a inicijativu je javno podržao i gradonačelnik Vojko Obersnel pa im se na ovom mjestu zahvaljujem na ključnom poticaju da dovršim ovaj obiman posao. Razloga za pisanje knjige o petnaest godina Vala ima mnogo, a spomenimo primjerice da je izlazio duže od mitologiziranog zagrebačkog Poleta, da je prvi broj izašao godinu dana prije prvog broja Poleta, u studenome 1975., a da je posljednji broj izašao tri mjeseca nakon što je Polet prestao izlaziti, odnosno u lipnju 1990. Zanimljivo je u kontekstu odnosa ovih listova spomenuti da je Viktor Ivančić 2017. govoreći o nekadašnjem omladinskom tisku rekao za Lupigu kako je “Polet bio razvikan, ali Val je bio zanimljiviji, žešći, žustriji“. Ali mit o Poletu godinama se gradio kroz zagrebačke mainstream medije, filmove i TV serije, dok je Val nepravedno ostao zaboravljen.

Što je još mnogo važnije, potreba za knjigom o Valu proizlazi iz potrebe za razumijevanjem vremena, od sredine sedamdesetih godina do 1990. kada se u objektivno nepovoljnim uvjetima jednopartijske ideološke i političke stege te gospodarske krize razvila riječka urbana scena ponajprije prepoznata po rock bendovima koji su izdržali test vremena. Nije ta scena iznikla niotkuda, već je rasla u sinergiji s Valom koji je bio jedini medijski oslonac za cijelu generaciju ne samo novinara, već i i glazbenika, glumaca, redatelja, književnika i drugih umjetnika među kojima neki i 30 godina kasnije mnogi zauzimaju važna mjesta na sceni.

Upravo je Val bio pokretač brojnih aktivnosti, od koncerata, preko sportskih turnira, Dana Vala do kapitalnih inicijativa poput buđenja riječkog identiteta. Redakcija je od sredine osamdesetih promovirala Fabrijev roman Vježbanje života, objavljivala velike intervjue s “tetom“ Radmilom Matejčić koja je objašnjavala kako valja “čitati grad“, sudjelovala u organizaciji Bijelog vlaka za Beograd 1987. i podržavala Armadu u samim počecima, pa recimo na kraju i da je Val od 1986. otvoreno simpatizirao gradonačelnika Željka Lužavca kao novo lice gradske politike. S vremenom je list postao svojevrstan nosač aviona s kojeg su polijetali najrazličitiji projekti poput časopisa i biblioteke Rival ili okupljanja super grupe Ri Val i snimanja ploče Zvuk za zrak s poznatom pjesmom Učinimo nešto. Val je naprosto bio više od lista, a i kao novina je postizao impresivne rezultate. Pred kraj izlaženja 1989. kada mu je naklada dosezala i 20.000 primjeraka doživio je trajnu zabranu prodaje broja 268 zbog nekoliko politički nepodobnih tekstova. Bila je to prva zabrana nekog lista u Rijeci nakon 1945., ali i posljednja zabrana lista u bivšoj SFRJ.

Val je tijekom petnaest godina izlaženja odgojio niz uglednih novinara i urednika pa su tako Valovi urednici s vremenom dogurali do vrha hrvatskog novinarstva, do mjesta glavnih urednika Jutarnjeg i Večernjeg lista (Goran Ogurlić), a s vremenom je jedan urednik Vala dogurao i do funkcije glavnog urednika Novog lista (Nenad Hlača). Dugogodišnji glavni urednik Hrvatskog radija Radio Rijeke Alen Čemeljić također je bio član redakcije Vala. Nema dvojbe da je mjesto i uloga Vala u povijesti hrvatskog novinarstva nezaobilazna pa je tim jasniji bio motiv da se dovrši rad na ovoj monografiji. Knjiga pred vama, treba naglasiti, nema znanstvene pretenzije, ali želim vjerovati da može biti od koristi povjesničarima koji će proučavati noviju povijest Rijeke. U pripremi sam prije svega koristio 288 brojeva Vala, mada sam za potrebe rekonstrukcije događanja iz 1975. koji su prethodili pokretanju lista obavio i niz razgovora s neposrednim akterima.

Knjiga u svom središnjem dijelu vodi čitatelje kroz svaku od 15 sezona Vala što je najprirodnija podjela s obzirom na to da se gotovo svake jeseni imenovao novi glavni urednik. Važno je naglasiti da je u uredništvu sve vrijeme postojao kadrovski kontinuitet što je bilo ključno za stalnu evoluciju lista i podizanje profesionalnih standarda.

 

Viktor Ivančić je rekao da je ‘Polet bio razvikan, ali Val je bio zanimljiviji, žešći, žustriji’. Ali mit o Poletu godinama se gradio kroz zagrebačke mainstream medije, filmove i TV serije

 

Povijest Vala moguće je podijeliti i drugačije, primjerice u ovisnosti o političkom okruženju na razdoblje do Titove smrti (1975. do 1980.) u kojem je zagrljaj politike i cenzora bio vrlo čvrst, na prvi dio osamdesetih (1980. do 1985.) kada SSO (Savez socijalističke omladine) pokušava voditi nešto nezavisniju politiku od SK (Saveza komunista), ali i dalje čvrsto nadzire sadržaj lista te konačno drugu polovicu osamdesetih (1986. do 1990.) kada u Valu počinje sve otvorenije traženje demokratizacije, a omladinska organizacija kao izdavač gubi potpunu kontrolu nad medijem koji više nije mogla posve nadzirati, a ni zaustaviti. Pojednostavljeno, možemo govoriti o djetinjstvu, pubertetsko-adolescentskoj fazi traženja prostora slobode i zrelom odrastanju Vala u posljednjim sezonama kada je s nakladama do 20.000 primjeraka postao vrlo utjecajan medij i izvan lokalnih okvira.

Za razliku od Poleta preko kojeg su se razračunavale političke frakcije u vrhu hrvatske Partije, Val je uglavnom bio pošteđen takvih frakcijskih sukoba na lokalnoj razini, ali se morao prilagođavati svake godine novim funkcionerima koji su dolazili na tada jednogodišnje mandate. Jedini stvarni politički lom u Rijeci osamdesetih, aferu Agrokomerc, Val je dočekao na strani novih reformskih snaga koje su potisnule dotada neprikosnovene vladare Rijeke, poput Marijana Kalanja i Josipa Štefana.

U redakciju Vala koja je bila svima otvorena su često dolazili “padobranci“ s mutnim političkim idejama ili pravovjerni “vatrogasci“ s misijom da mijenjaju i Val i svijet, ali bi ih iskusni dio redakcije brzo prepoznavao i izolirao. Upravo je prenošenje znanja, zanata i specifičnih životnih iskustava osiguravalo kontinuitet i opstanak redakcije.

Povijest nadmudrivanja između izdavača i redakcije, ma koliko su se mijenjali i izdavači i glavni urednici, u suština je ostala ista: dok je izdavaču bilo važno da se nešto “radi“, da se bilježi “aktivnost“ organizacije (SSO), redakciji je bilo važno da ima prostor za pisanje, za bilježenje onoga što ih zanima, a to su bili prije svega (rock) kultura, film, strip, a nakon Titove smrti, s vremenom i s rastom krize, širit će se prostor slobode i na društvene teme. To se najprije manifestiralo kritikom radnih akcija i jačanjem ekoloških pokreta da bi kasnije preraslo u izlaz iz omladinskog rezervata i snažno zagovaranje demokratizacije društva. Mada je s približavanjem prvih višestranačkih izbora list okrenuo leđa Savezu komunista, Val je bio i ostao na antifašističkim pozicijama, a politički je potkraj izlaženja podržavao zelene, regionalce i lijevi centar.

Među starijim novinarima već se uvriježilo mišljenje da je druga polovica osamdesetih bila najbolje doba za novinarstvo, jer je kontrola (cenzura) Partije opala, a redakcije iskusne u plivanju političkim vodama među kojima je bila i ona Vala znale su to koristiti. Sreća je i nesreća Vala bila što je osamdesetih uz sebe imao izrazito tromi Novi list koji je sve do dolaska višestranačja i ere Veljka Vičevića bio prava utvrda režimskog novinarstva. Utoliko ne treba čuditi popularnost koju je Val uživao među Riječanima tog vremena. Val je uporno promovirao zapadnjački duh vremena, drsko se nametao kao prozor u suvremenu kulturu, u prostor slobode, uvjeren da se može i mora iskoračiti iz provincijskih cipela u koje su Rijeku obuli tadašnji provincijski političari. (Edi Jurković)

Treštali su u sobi Ramonesi, obrada klasika Ritchieja Valensa „C’mon Let’s Go“, jedina njihova pjesma koju dotad nije otpjevao Joey Ramone, nego Paley Brothers. Tata je, smrtno ozbiljan, ušao u sobu i rekao da stišam. Iz Komiteta te zovu, kazao je u nevjerici.

Što sad hoće, pomislio sam. Bio sam te 1989. glavni urednik Vala i poziv iz Komiteta značio je samo da smo nešto zajebali. Oni su bili naši glavni financijaši i do neke mjere su trpili naše ludosti. Sad smo, znao sam sigurno, prešli granicu.

„Slušaj“, rekao mi je Joža Perić, šef riječke Partije, „napravili ste sranje. Ako to ne sredimo, gotovi smo i ti i ja.“

Ups.

Bila je riječ o kolumni pokojnog Giancarla Kravara „Pressing“. Ondje je on žestoko udario po srpskim nacionalistima na Kosovu. No, njihovi protivnici albanske nacionalnosti zapucali su i ubili nekoliko Srba između korekture i tiskanja tog broja Vala. Kako je Joža Perić bio dobro obaviješten što piše u svakom broju Vala i prije nego što je otisnut zahvaljujući marnim čitačima iz tiskare Novog lista, tako je znao i što je otisnuto.

Taj tekst nije smio izaći van! No, arak s kolumnom već je bio otisnut. Rekao sam da nam okolnosti ne idu na ruku i da Val sigurno ne želi promovirati nasilje, bez obzira s koje strane dolazi, no jedino rješenje vidim u uništavanju tog arka i stavljanju nekoga drugog sadržaja.

Joža Perić je valjda prvi put poslušao nekoga tko nije bio član Partije, zavukao ruku u kasu i platio tiskanje novog arka koji je na mjestu Giannijeve kolumne imao dvije reklame.

Ovaj primjer pokazuje taj začudni odnos omladinskog tiska u Jugoslaviji koji je s jedne strane bio dotiran novcem društveno-političkih organizacija (doduše, iz godine u godinu sve manje), a s druge strane rušio je barijere koje su postavile te iste organizacije. Svaki list radio je to na svoj način, ovisno o njegovom položaju na području koje je pokrivao ili o razini neminovne uredničke i novinarske neposlušnosti.

 

Mada je s približavanjem prvih višestranačkih izbora list okrenuo leđa Savezu komunista, Val je bio i ostao na antifašističkim pozicijama

 

Omladinski tisak u Jugoslaviji od šezdesetih do devedesetih godina imao je specifičan položaj i sasvim se razlikovao od onoga na Istoku i Zapadu. Na Zapadu je taj termin podrazumijevao ono što se i u Hrvatskoj kasnije postavilo kao standard: djelovanje tinejdžerskih magazina koji su grafički atraktivno opremljeni i koji donose tekstove o filmskim i pop-zvijezdama, modi, kozmetici i ostalim temama potrošačke orijentacije. I u Jugoslaviji je bilo takvih magazina: ITD, Ćao, Top i Teens, no oni se nisu titulirali omladinskim novinama, dobrim dijelom i zato jer su ih uređivali oni koji su se s mladošću već oprostili. Na Istoku su se omladinskim listovima terminirale novine izdavač kojih je bila omladinska organizacija, no tekstovi u njima bili su krojeni po strogome arku komunističkih partija.

Karakteristika omladinskog tiska u Jugoslavija bila je institucija osnivača i izdavača, a to je bila omladinska zajednica na određenoj razini organiziranja (osnovna jedinica, mjesna zajednica, općina, grad, zajednica općina, republika…). Omladinski tisak bio je kanal za informiranje mladih, a zahvaljujući društvenim dotacijama putem njega plasirane su ideološke poruke. U prvo vrijeme, u šezdesetima, bio je to osnovni razlog postojanja takvih publikacija.

No, i u liberalnijim, posttitovskim osamdesetima, takva doktrina je i dalje je bila temeljem opstojnosti omladinskog tiska. Premda smo se, koliko-toliko, nitima držali za takve ‘društvene vrijednosti’ i zaradili Plaketu Socijalističkog saveza RNH i priznanje 7 sekretara SKOJ-a, nama u Valu (a i u ostalim omladinskim listovima) omladinska štampa imala je drukčiji zadatak: da bilježi i podržava ono što mladi zaista misle, da nastoji razbiti sve društvene predrasude kako bi se zdrave ideje probile kroz neprobojne staklenike ideologije i da promovira nesputanu juvenilnu rebeliju, od navijačkih skupina do punkerskih poglavica.

Ostvarivanje osnovnoga partijskog i sekundarnih društvenih ciljeva bilo je drukčije i donekle osjetljivije negoli u drugim medijima poradi nekih specifičnih značajki kao što su generacijska usmjerenost te osobine mladih kao medijskih konzumenata (socijalno zavisan položaj, proces obrazovanja koji je u tijeku, uvjetovani otpor prema dominantnoj kulturi…).

Vlast je s jedne strane tvrdokorno zahtijevala ispunjavanje takvih ciljeva (danas bi se reklo: ostvarivanje KPI-eva), a s druge strane, pustila je omladinu da piše o glupostima koje ionako nitko od odraslih ne razumije i ne pridaje tomu važnost. Sve dok ta voda nije razbila krčag, pa su se zaredale zabrane, jer su članovi vladajuće (i jedine!) partije shvatili da omladinski tisak razvija sve veći utjecaj ne samo kod mladih, nego i kod onih koji bi mogli pokrenuti neželjene promjene.

Pa premda su omladinski mediji bili ti koji su razbijali tvrdokorni oklop medijskog neuznemiravanja, sigurno je kako je u svim našim novinama bilo nebrojeno mnogo failova, i u napisima i u koncepciji. Neki od tih propusta bili su posljedica neiskustva i nesnalaženja u radu medija ali i posljedica pretjerane želje da se određene teme naprave bolje nego drugdje.

Nama u Valu uvijek je bio cilj napraviti nešto bolje nego Novi list, premda je to bio dijalektički proces: ponekad bismo uspjeli, ponekad ne, a istodobno su mnogi od nas i pisali za Novi list. Štoviše, tu se krio i jedan paradoks: dio urednika pisao je i za Novi list, dok je većina stalnih i vanjskih suradnika bila vezana isključivo za Val. Unatoč činjenici da bi na taj način Novi list mogao dobiti profiliran urednički kadar, urednici Vala gotovo su u pravilu karijere nastavili izvan okrilja dominantnoga riječkog medija.

Sve se to u osamdesetima događalo u maloj prostoriji od nekih 25 m², s jednim telefonom, pet pisaćih strojeva i toaletom u prostorijama omladinske organizaciji ključ koga je imao samo glavni urednik. Prije toga, do 1981. redakcija je dijelila prostor sa službom za osmrtnice u neboderu Novog lista. Mnogi (ne)prijatelji i gosti, od riječkog zamjenika javnog tužitelja Đorđa Đoke Roganovića koji je potpisao nečasnu zabranu 268. broja u travnju 1989. do članova Bijelog dugmeta bili su nemalo iznenađeni kad su shvatili da se magazin stvara u tako malenom prostoru. Da, bio je to mali prostor, ali i velika pozornica u koju su svaki dan navraćali oni koji, zapravo, s novinarstvom nisu imali mnogo veze, od svih riječkih rockera do mnogobrojnih članova Armade.

Redakcija je funkcionirala danju i noću, od ranih do sitnih sati. To i nije čudno, jer u društveno mrtvoj Rijeci, nakon 22 sata sve je bilo zatvoreno, a do 23 sata radio je tek klub Palach (tada Omladinski kulturni centar Ivo Lola Ribar). Svratiti na čašicu razgovora u redakciju, uz prigodno piće doneseno iz Prahe, na ondašnjem Beogradskom trgu (današnji Trg bana Jelačića) valjda jedinog kafića koji je radio cijelu noć, osim onih ‘dežurnih’ na autobusnom i željezničkom kolodvoru, bila je dnevna rutina mnogih.

Formalni izdavači Vala, rukovoditelji OK SSOH Rijeka, jednostavnije nazivani ‘omladinci’ često su se ljutili zbog toga, ali nikad nisu skrivali koliko im je drago zbog Valove uloge u tadašnjem društvu. Uostalom, kad je Val zabranjen i kad se kompletan režim ustremio na redakciju, izdavački savjet, sastavljen većinom od članova OK SSOH Rijeka, jednoglasno je podržao redakciju u nastojanjima da krči putove do istine.

Snaga omladinskog tiska bila je krajem osamdesetih, u njegov smiraj, prilično velika: listovi su izlazili u nakladi većoj od pola milijuna primjeraka svakog tjedna i imali su više od dva milijuna čitatelja! Uglavnom su svi omladinski listovi imali sličan svjetonazor, a kad je vlast shvatila da to može biti opasno, već je bilo kasno: temelji države opasno su se tresli i sve je otišlo u nepovrat. Pa i omladinski tisak.

Omladinski listovi koji su imali potvrđen kontinuitet bili su Mladost (jugoslavenski), Mladina (Slovenija), Naši dani, Prelom (Bosna i Hercegovina), Stav, Kepeš Ifjušag (Vojvodina), Non, Grafit (Srbija), Omladinski pokret (Crna Gora), Zeri e Rinise (Kosovo), Mlad borec (Makedonija) te Polet, Val, Laus, Pet, Lok, Ten, Fokus (Hrvatska). Njima valja pridodati i studentske listove, one kojima je osnivač ili izdavač bila sveučilišna konferencija studenata. Bili su to Tribuna i Katedra (Slovenija), Studentski list (Hrvatska), Valter (Bosna i Hercegovina), Gaudeamus (Vojvodina), Student, Pogledi (Srbija), Univerzitetska riječ (Crna Gora), Bote e Re, Novi svet (Kosovo) i Studentski zbor (Makedonija).

 

Uglavnom su svi omladinski listovi u SFRJ imali sličan svjetonazor, a kad je vlast shvatila da je to opasno, bilo je kasno: temelji države opasno su se tresli i sve je otišlo u nepovrat pa i omladinski tisak

 

Neki su od bili ‘zbratimljeni’ silom odluka omladinskih zajednica pa su povremeno međusobno objavljivali neke tekstove. Niški Grafit (ex-Zbivanja) bio je Valov pobratim, no to prijateljstvo bilo je uvjetovano programatskim odlukama iz viših sfera. Ipak, Val i Grafit dali su si snažnu međusobnu podršku kao posljednje zabranjene tiskovine u Jugoslaviji. Premda je zabranjeni broj Grafita trebao izaći kasnije od zabranjenoga, 268. broja Vala, konačna zabrana Vala uslijedila je kasnije pa je tako je Val, zapravo, posljednji list koji je zabranjen u Jugoslaviji.

Na drugi, organski način, članovi redakcije zbližili su se s članovima redakcije Omladinske iskre iz Splita. Tako je odlučeno da se 1989. napravi zajednički broj Vala i Iskre, a tiskan je u Splitu. Zajednički broj Vala i Iskre nazvali smo Jadranska revija. Zvonimir Krstulović tako je imenovao poslije svoju izdavačku tvrtku koja je objavljivala magazine Tifo, Sunce i Start nove generacije. Iskra je svoju redakciju 1990. prebacila u Zagreb kako bi mogla brže isporučivati tekstove u Vjesnikovu rotaciju, odabranu zbog povoljnijih financijskih uvjeta. Val je objavio još zajedničke brojeve sa Studentskim listom i Zbivanjima.

U Hrvatskoj je izlazilo još nekoliko omladinskih listova u periodičnom ritmu: Bumerang (Virovitica), Tok (Karlovac), Omladinski list (Vinkovci), Lom (Makarska), Marginalac (Novi Marof), Odraz (Varaždin), te zagrebački listovi Akcent, Tron i Medo.

Val je bio omladinski magazin s najduljim kontinuitetom, od 1975. do 1990. Do sezone 1983/84. Val je tiskan na rotaciji u Novom listu, da bi nakon toga bio tiskan na offsetu u Liburniji (kasnije fotoslog u Tipografu, montaža i rotacija na rotogazeti u Novom listu). Brojevi su tiskani u dvije boje, a tri broja imala su potpuno kolorirani vanjski arak. Val se publicirao dvotjedno, u sezoni je tiskano oko 20 brojeva, a imao je ljetnu pauzu, za vrijeme školskih i studentskih ferija. Tada bi se uglavnom izrotirala redakcija i magazin je preuzimao novi glavni i(li) odgovorni urednik.

Val je promijenio 14 glavnih i odgovornih urednika, a redakcija je brojala od tri do dvanaest članova. Istodobno, bila je to jedinstvena škola novinarstva koja je svake godine regrutirala nove suradnike. Mnogi od njih napravili su respektabilne karijere u novinarstvu došavši do pozicija glavnih urednika u Novom, Večernjem i Jutarnjem listu.

Uz mnogobrojne multimedijske akcije, Val je organizirao i Dane Vala, tradicionalnu manifestaciju koja je okupljala predstavnike jugoslavenskoga omladinskog tiska i koja je u trodnevnom aranžmanu ponudila raznovrsne programe kojima su se razmjenjivala redakcijska iskustva.

U pojedinim razdobljima Val se svakako isticao drukčijom koncepcijom, izgledom, pristupom temama od ostalih omladinskih listova. No, svoju unikatnu poziciju na jugoslavenskom novinskom tržištu počinje zadobivati od sredine osamdesetih. Tada glavni urednik postaje autor ove monografije Edi Jurković i kreće u jedinstvenu koncepcijsku preobrazbu. To je podrazumijevalo objavljivanje kraćih materijala i širi sadržajni spektar. U tom stilu, Val je dobio tagline Prvi Yu omladinski tabloid, a efektu je pridonijela i promjena tiskare te objavljivanje izdanja na čvršćem, potpuno bijelom papiru.

Dok su ostali listovi (a i Val dotad) kostur koncepcije imali razdijeljen na rubrike društvo i kultura, Val je drugi dio novine s dominantnih kulturnih zbivanja prebacio na potrošačke trendove, sport, zabavu i humor. Na taj način priskrbio je i mnoge nove mlade čitatelj(ic)e i tako povećao uvijek sporohodni cashflow. Pritom je kultura i dalje praćena na isti način, s osobitom potporom riječkom rocku i pripadajućoj supkulturi, kao i s praćenjem književnosti. Očito – ne bez razloga. Kao vjerni medijski pratitelj riječkog rocka, upravo je redakcija Vala bila zamašnjak velikoga ekološko-glazbenog projekta Zvuk za zrak koji je okupio pripadnike tridesetak vodećih riječkih bandova u prvu hrvatsku supergrupu Ri-Val. S druge strane, Rival je časopis koji je pokrenula redakcija Vala, a na njega se nadovezala i književna biblioteka Val.

Val je kasnije dobio novi nazivnik – omladinski magazin, a dizajnom koji su potpisivali Ivan Mišković, Robert Kopčalić i Ivica Oreb umnogome je nadmašivao konkurenciju. Na neki način, Val se u drugom dijelu novine usmjeravao prema revijama širokog spektra, dok je u prvome, društvenom dijelu sve više šiljio oštricu prema ideološkim i nacionalističkim anomalijama. U jednom trenutku, u nemogućnosti da u Srbiji otvoreno pišu protiv Miloševićevog režima, neki su srpski novinari dobili priliku da u Valu iznesu svoje stavove, što je magazinu podiglo nakladu širom Jugoslavije.

Redakcija je zagovarala otvoren pristup, nije imala zadrške, a krajem osamdesetih vidjela je da se društvo koje nas okružuje raspada. Da, prisluškivali su nas, špijunirali, pozivali na obavijesne razgovore i davali nam ‘prijateljske’ savjete. Znam da im nije bilo jasno – u redakciji nismo imali nikakvih nacionalističkih pretenzija, ali zahtijevali smo istinu na svim razinama. Tako smo prvi u Jugoslaviji, u nekom dotiranome glasilu objavili tekst pod imenom Sretan Božić (doduše, uz upitnik kao osigurač) gdje smo objavili reportažu s polnoćke. Tekst je pisao Nenad Hlača pod pseudonimom Jelka Božić.

Otvarali smo društvena pitanja, jedno po jedno i onda je – logično – uslijedila zabrana. Ta tri teksta zbog kojih smo zabranjeni kasnije su prenijele Primorske novice iz Kopra, dnevni list koji je izlazio u istoj državi. No, zabrana Vala bio je samo još jedan od pokazatelja da država koja je gubila načela, nije više imala niti čvrste temelje opstojnosti.

U finalnoj sezoni Val je postao Novi Val, a onda se, u inflatornom i predratnom kovitlacu ugasio, kao i svi ostali omladinski listovi, kao i omladinska organizacija, uostalom. Sasvim nova ekipa pokrenula ga je 15 godina kasnije, no bilo je očito kako je samo ime i pokoji suradnik ono što novi Val povezuje od starog (Novog) Vala. Novo doba zahtijevalo je novi pristup i nove novinske heroje s obje strane tiskanog sloga. Nažalost, taj Val iz 2005. nije se mogao oduprijeti zakonitostima tržišta.

 

Val svoju unikatnu poziciju na jugoslavenskom novinskom tržištu počinje zadobivati od sredine osamdesetih. Tada glavni urednik postaje autor ove monografije Edi Jurković i kreće u jedinstvenu koncepcijsku preobrazbu

 

Ova monografija tematizira onih osnovnih 15 godina Vala, kad nam je bilo dopušteno odrastati u javnosti, kad smo od djevojčica i dječaka koji nisu ni znali upotrebljavati pisaći stroj niti namjestiti blendu, pred očima čitatelja, postajali novinari i fotografi. Dizajneri, lektori, urednici… Sjajne fotografije i izvrsni tekstovi našli su mjesto u monografiji i, srećom, ne žive više u rijetkim preostalim primjercima ili kompletima u prašnjavim podrumima ili arhivskim zapećcima. I sve njih povezuje precizna kronika koja djeluje poput reportažnog vatrometa, dinamične fikcije s herojima gradskih ulica u glavnim ulogama.

Val je bio jedno od ishodišnijih mjesta riječke omladinske subkulturne scene u doba njezinoga najmirišljavijeg cvata, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Bila je to oaza određenih idejnih i umjetničkih sloboda i teren za ispitivanje granica do kojih se u takvom društvu moglo ići. Svi urednici i suradnici Vala bili su dijelom jedinstvene riječke supkulturne scene, one koja je u epicentru imala sjajne rock bandove, predvođene Parafima i Termitima. Slikari, crtači stripova, dizajneri, modni kreatori, književnici, esejisti… svi su bili na istoj liniji. Dakako, ne na partijskoj liniji, nego na liniji Palach – Val – Kont. Tu se razvila, zapravo, i ona podloga na kojoj se pokušava Rijeku brandirati kao rockerski grad. Ta alternativna, pretežno punkerska supkultura zapravo je i iznjedrila stavove koji su potencirani i kroz novinske tekstove i kroz tekstove pjesama, a karakteriziraju ih razgranati oblici otpora okoštalom društvu. Upravo to zajedništvo ostalo je temeljem i za mnoge buduće naraštaje koji su pokazivali kreativne napore u stvaranju novih vrijednosti ili rušenju starih.

Na dvadesetak stranica velikog formata u određenim razdobljima Val bio je jednim od najutjecajnijih i najcitiranijih listova bivše Jugoslavije, a spoj političke konstruktivnosti i pop-ležernosti pokazao se kao jedna od dobitnih kombinacija u omladinskom tisku. Val je, u to doba, definitivno bio mjestom gdje bi rodilo svako zrno inspiracije, a ideje su se jednostavno množile na dnevnoj bazi. Na neki način, mislim da je sve ono što smo stvorili jednim dijelom i posljedica (ne)sretnih okolnosti. Imali smo višak adrenalina, a Rijeka manjak vitalnosti. Grad se gasio u 21 sat, onda kad smo se mi palili. I da, zapalili smo tu gradsku učmalost, srušili smo barikade i zapljusnuli sve oko nas.

Nismo bili samo Val. Bili smo tsunami. (Bojan Muščet)

Komentiraj