Nacional donosi ulomak iz nove knjige povjesničara Hrvoja Klasića u kojoj se opisuje položaj Jugoslavije u europskom i svjetskom kontekstu te govori o ključnim političkim previranjima u zemlji tijekom jedne od najburnijih godina druge polovice 20. stoljeća

Za razliku od Ljubljane, „Lipanjska gibanja“ u Zagrebu bila su izravno potaknuta i motivirana događajima u Beogradu. S prvim vijestima o atmosferi kod novobeogradskog podvožnjaka uslijedile su i prve reakcije. U zagrebačkim studentskim domovima već 3. lipnja počinju spontana okupljanja s ciljem davanja potpore beogradskim kolegama i njihovim zahtjevima. Istodobno sa studentima, okuplja se i političko rukovodstvo Zagreba i zagrebačkog sveučilišta. Poučeni beogradskim iskustvom, njihov cilj bio je po svaku cijenu održati situaciju pod kontrolom. Umjesto uličnih demonstracija i protestnih mitinga u Studentskom centru koje su tražili studenti, plan je bio izolirati „pokret“ prenošenjem svih aktivnosti na fakultete. Radi usporedbe s događajima u Beogradu važno je napomenuti da su svi sveučilišni forumi (Sveučilišni komitet SK-a, organizacije SK-a po fakultetima, Sveučilišni odbor SSJ-a) od samog početka koordinirali rad s najvišim gradskim i republičkim političkim forumima. To je vidljivo i iz priopćenja Sveučilišnog odbora SSJ-a u kojem se s jedne strane podržavaju opravdani zahtjevi beogradskih studenata, ali istodobno naglašava potreba dosljednog provođenja kursa koji je IK CK SKH-a postavio na svom savjetovanju 28. i 29. svibnja 1968. godine. Tijekom utorka (4. 6.) nastavljaju se zborovi po studentskim domovima na koje „u smislu boljeg informiranja studenata“ odlaze i predstavnici Sveučilišnog komiteta, Gradskog komiteta, Izvršnog komiteta CK SKH-a i Sabora SRH-a. Zahtjevi zagrebačkih studenata koji su se mogli čuti na tim zborovima nisu se bitno razlikovali od onih u Beogradu. U domovima („Nova Sava“, „Moša Pijade“, „Nina Maraković“) se osnivaju i akcijski odbori čije predstavnike sljedećeg jutra (5. 6.) prima sekretar IK CK SKH-a Miko Tripalo. Nakon razgovora sa studentima, Tripalo je naglasio da su „gotovo svi zahtjevi studenata na liniji progresivnog socijalističkog kretanja kod nas. I u Beogradu i u Zagrebu“, te da tim zahtjevima treba pružiti punu potporu. Valja reći da tom prigodom Tripalo u „ukidanju privilegija i obogaćivanja na nesocijalistički način“, „dosljednom provođenju nagrađivanja prema radu“, „ukidanju svih oblika eksploatacije“, „energičnom rješavanju problema nezaposlenosti“ i sličnim zahtjevima nije vidio „ultralijeve“ i „maocetungovske“ fraze, kao ni elemente „uravnilovke“ i unitarizma, tj. sve ono što će se kasnije koristiti kao glavni argumenti obračuna sa studentskim pokretom…