Za razliku od Ljubljane, „Lipanjska gibanja“ u Zagrebu bila su izravno potaknuta i motivirana događajima u Beogradu. S prvim vijestima o atmosferi kod novobeogradskog podvožnjaka uslijedile su i prve reakcije. U zagrebačkim studentskim domovima već 3. lipnja počinju spontana okupljanja s ciljem davanja potpore beogradskim kolegama i njihovim zahtjevima. Istodobno sa studentima, okuplja se i političko rukovodstvo Zagreba i zagrebačkog sveučilišta. Poučeni beogradskim iskustvom, njihov cilj bio je po svaku cijenu održati situaciju pod kontrolom. Umjesto uličnih demonstracija i protestnih mitinga u Studentskom centru koje su tražili studenti, plan je bio izolirati „pokret“ prenošenjem svih aktivnosti na fakultete. Radi usporedbe s događajima u Beogradu važno je napomenuti da su svi sveučilišni forumi (Sveučilišni komitet SK-a, organizacije SK-a po fakultetima, Sveučilišni odbor SSJ-a) od samog početka koordinirali rad s najvišim gradskim i republičkim političkim forumima. To je vidljivo i iz priopćenja Sveučilišnog odbora SSJ-a u kojem se s jedne strane podržavaju opravdani zahtjevi beogradskih studenata, ali istodobno naglašava potreba dosljednog provođenja kursa koji je IK CK SKH-a postavio na svom savjetovanju 28. i 29. svibnja 1968. godine. Tijekom utorka (4. 6.) nastavljaju se zborovi po studentskim domovima na koje „u smislu boljeg informiranja studenata“ odlaze i predstavnici Sveučilišnog komiteta, Gradskog komiteta, Izvršnog komiteta CK SKH-a i Sabora SRH-a. Zahtjevi zagrebačkih studenata koji su se mogli čuti na tim zborovima nisu se bitno razlikovali od onih u Beogradu. U domovima („Nova Sava“, „Moša Pijade“, „Nina Maraković“) se osnivaju i akcijski odbori čije predstavnike sljedećeg jutra (5. 6.) prima sekretar IK CK SKH-a Miko Tripalo. Nakon razgovora sa studentima, Tripalo je naglasio da su „gotovo svi zahtjevi studenata na liniji progresivnog socijalističkog kretanja kod nas. I u Beogradu i u Zagrebu“, te da tim zahtjevima treba pružiti punu potporu. Valja reći da tom prigodom Tripalo u „ukidanju privilegija i obogaćivanja na nesocijalistički način“, „dosljednom provođenju nagrađivanja prema radu“, „ukidanju svih oblika eksploatacije“, „energičnom rješavanju problema nezaposlenosti“ i sličnim zahtjevima nije vidio „ultralijeve“ i „maocetungovske“ fraze, kao ni elemente „uravnilovke“ i unitarizma, tj. sve ono što će se kasnije koristiti kao glavni argumenti obračuna sa studentskim pokretom.

Iako su vlasti nastojale izbjeći masovno okupljanje u centru grada, u srijedu (5. 6.) u Studentskom centru održan je zbor na kojem se okupilo oko tisuću studenata. Među govornicima su se tom prilikom našli i profesori, od kojih neki na zahtjev studenata (Gajo Petrović, Vanja Sutlić, Milan Kangrga), a neki po službenoj, tj. partijskoj dužnosti (Dušan Čalić, Nikola Filipović, Šime Đodan, Marko Veselica). Naime, doznavši da će se miting ipak održati, Sveučilišni komitet šalje svoje ljude da spriječe izlazak studenata na ulicu i da svojim prisustvom „pokušaju utjecati na diskusiju u pravcu donošenja rješenja koja će biti razrada platforme SK“. Tko je od njih tom prilikom što rekao i na koji je način utjecao na studente, postat će predmetom rasprave nakon što se cijela situacija već smirila. Pokretač javne rasprave bio je Marko Veselica koji je u Vjesniku u srijedu objavio svoje viđenje događaja u članku sugestivnog naslova „Kronika političke bitke“. Po njegovim riječima, Gajo Petrović i Milan Kangrga, kao vođe „ultralijevog ekstremističkog pokreta“, u svojim su istupima negirali legalne institucije i avangardnu ulogu SK-a, čime su „podizali psihološku napetost studenata“. Njihov cilj, po Veseličinu mišljenju, bio je izazivanje nereda i incidenata, sve dok Sabor SRH-a ne prizna sve studentske zahtjeve. S druge strane, upravo su on i Šime Đodan okrenuli raspravu u konstruktivnom smjeru, ukazavši na potrebu obračuna s birokracijom, „ali ne s ultralijevih i kvazinaučnih pozicija praksisovaca, nego na platformi koju je dalo savjetovanje u Izvršnom komitetu SKH“. Ovakvo viđenje proteklih događanja izazvalo je burne reakcije prozvanih u tekstu. Gajo Petrović u svom je odgovoru demantirao Veseličine navode, naglasivši da su Milan Kangrga i on ti koji su spriječili izlazak studenata na ulicu, a da su ekstremizam u svojim istupima pokazivali jedino Veselica i Đodan. U svakom slučaju, zbor je završio mirno, bez izlaska studenata na ulicu. Prije samog završetka, izabran je akcijski odbor u koji su ušli svi govornici (studenti i profesori) s ciljem formulacije zaključaka skupa. Nakon sata rada na zaključcima, prisutni su aklamacijom prihvatili „Proglas revolucionarnih studenata Socijalističkog sveučilišta Sedam sekretara SKOJ-a“. Nezadovoljni sadržajem, ali još više neprimjerenim statusom SKH-a u ovom dokumentu, istu večer u prostorijama Gradskog komiteta nastaje „kontradokument“ pod naslovom „Proglas Saveza komunista Zagrebačkog sveučilišta“. Usporedbom zahtjeva u jednom i drugom proglasu očito je da se ne radi o suštinskim razlikama, nego isključivo o nastojanju Partije da zadrži svoju avangardnu ulogu u svim društvenim događanjima.

U oba proglasa prevladavaju uobičajene političke fraze o dosljednom provođenju društveno-ekonomske reforme, primjeni mjera za dosljednu raspodjelu prema rezultatima rada, ukidanju svih oblika materijalnih i društvenih privilegija, radikalnom rješavanju problema nezaposlenosti itd. „Revolucionarni studenti“ zahtijevaju „daljnju demokratizaciju društva… ukidanje ideološkog monopolizma“ te „hitno uspostavljanje pune slobode štampe, zbora, dogovora, manifestacija i demonstracija“, dok sličnih zahtjeva u „Proglasu SK“, vjerojatno i pod utjecajem aktualnih događanja, nije bilo. Najveće razlike vidljive su u odnosu prema događajima u Beogradu. „Proglas revolucionarnih studenata“ puno je angažiraniji i pristraniji po tom pitanju. Zbog postupka prema demonstrantima traži se smjena sekretara unutarnjih poslova Beograda, Srbije i Jugoslavije te osuda držanja političkih funkcionera „koji su propustili da spriječe divljački napad na povorku studenata i nastavnika“. Osim toga, od Ustavnog suda SFRJ traži se donošenje odluke kojom bi se deblokirao Crveni univerzitet „Karl Marx“ u Beogradu. „Proglas SK“ beogradske studente spominje tek potkraj zahtjeva i to jednom vrlo neutralnom konstatacijom: „Podržavamo sve progresivne i opravdane zahtjeve naših beogradskih drugova“. Vjerojatno najvažniji razlog zbog kojeg se komunisti zagrebačkog sveučilišta odlučuju na vlastiti proglas bilo je potpuno zanemarivanje uloge i značaja Saveza komunista u gibanjima koja su zahvatila Hrvatsku i Jugoslaviju. Naime, SK se u „Proglasu revolucionarnih studenata“ ni jednom ne spominje kao subjekt aktualnih događanja. Spominju se tek različiti politički forumi (Izvršno vijeće SRH-a, Sabor SRH-a, CK i IK SKH-a) koji će biti upoznati sa studentskim stavovima i zahtjevima. Osim toga, uz srbijanske i ostali se političari spominju isključivo u negativnom kontekstu („identifikacija svih birokratskih kočničara u procesu društveno-ekonomske reforme“, „osuda demagoškog istupanja onih političara koji prave umjetni jaz između studenata i radničke klase“). Savez komunista iznevjerio je očekivanja i zbog toga „revolucionarnu“ ulogu u društvu, ali utemeljenu isključivo na „eminentno komunističkim solucijama“, preuzimaju studenti (i profesori) okupljeni oko akcijskih odbora. Ili, kako je to objasnio Inoslav Bešker, jedan od najaktivnijih sudionika zagrebačkih „Lipanjskih gibanja“, „nismo mi bili u sukobu toliko s Programom Saveza komunista, ali smo bili itekako u sukobu s politikom Saveza komunista“. Već sama izrada posebnog proglasa dala je naslutiti da se Partija neće tek tako predati i ispustiti kontrolu nad Sveučilištem iz svojih ruku. Posebno je to naglašeno u posljednjem zaključku „Proglasa SK Zagrebačkog sveučilišta“ koji kaže: „Članovi Saveza komunista na Sveučilištu stajat će na čelu borbe za ovaj program i najenergičnije će se suprotstaviti onim pojedincima koji sa demagoško-anarhističnih pozicija prilaze našem društveno-ekonomskom sistemu.“ Te pojedince SK je već duže vrijeme doživljavao kao potencijalnu opasnost, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu. Njihov (ne)posredni utjecaj na studentske demonstracije u lipnju 1968. još jednom je to dokazao i dodatno ubrzao potrebu za energičnijim suprotstavljanjem.

Pošto su se sutradan (6. 6.) neočekivano pojavila dva „suprotstavljena“ proglasa, studenti su se morali opredijeliti za jedan. Iako njima vjerojatno nije bilo u potpunosti jasno u čemu je razlika, sastavljačima proglasa bilo je vrlo bitno da se opredijele upravo za onaj njihov. U tom trenutku pokazuje se dobra organiziranost i koordiniranost republičkih, gradskih i sveučilišnih foruma SK-a. Po fakultetima i domovima održavaju se partijski sastanci sa ciljem stvaranja kritične mase koja bi prihvatila „Proglas SK“ i prekinula s daljnjim protestnim aktivnostima. Ovaj plan uspio je na cijelom Sveučilištu osim na Fakultetu političkih znanosti i Filozofskom fakultetu. U misiju smirivanja „idejnog i organizacijskog žarišta ultralijevih snaga“, tj. Filozofskog fakulteta, Partija šalje svoja dva najangažiranija i najborbenija agitatora, Marka Veselicu i Šimu Đodana. Međutim, svojim nastupom Đodan ne samo da nije smirio nego je i dodatno isprovocirao studente tog fakulteta. Tijekom istupa jednog beogradskog studenta Đodan je glasno povikao: „A što je u Srbiji sa Šiptarima, a što je u Srbiji s Mađarima, a što je u Srbiji s Hrvatima?“ Nakon što su ga studenti pozvali za govornicu da objasni svoje stavove, on je između ostalog rekao da su se Hrvati uvijek ponašali kao guske u magli te da su ih u povijesti uvijek svi eksploatirali. Na ove Đodanove izjave prisutni studenti su reagirali protestima, zvužducima i dugotrajnim skandiranjem „bratstvo – jedinstvo“. Posljednji pokušaj da događanja u Zagrebu prerastu u studentski pokret bio je miting u Studentskom centru u četvrtak (6. 6.). Međutim, „Proglas Saveza komunista Zagrebačkog sveučilišta“ sastavljen večer prije, a potom i uspješna mobilizacija lojalnih članova SK-a po fakultetima i studentskim domovima unijeli su razdor koji slabo organizirani „revolucionarni“ studenti nisu mogli spriječiti ni nadvladati. Osim toga, Partija je uspjela „pacificirati“ one profesore koje su demonstranti smatrali duhovnim vođama pokreta. To se prije svega odnosilo na Gaju Petrovića, Milana Kangrgu, Vanju Sutlića i Mladena Čaldarovića. Nekoliko sati prije najavljenog mitinga u SC-u, navedeni profesori dolaze u Gradski komitet SK Zagreba na razgovor sa sekretarom komiteta Perom Pirkerom. Od profesora je zatraženo da pokušaju spriječiti održavanje mitinga, a ako do njega ipak dođe, da pokušaju utjecati na smirivanje situacije i svakako spriječe izlazak studenata na ulicu. Da se i sami zalažu za mirnu i konstruktivnu diskusiju, a ne za ulične nemire, profesori su dokazali već dan ranije na prvom mitingu, tako da im prihvaćanje drugog dijela zahtjeva nije bio problem. Ali zato je prvi dio zahtjeva odbijen s obrazloženjem da „izvanredan revolucionaran elan“, uključujući i studentske zborove, treba poduprijeti i u njima sudjelovati, a ne sprječavati ih. Unatoč svim naporima vlasti, nešto iza 15 sati započeo je studentski miting, najprije u dvorištu, a kasnije i u kinodvorani SC-a. Pokušaji da se studente nagovori na prekid protestnih aktivnosti završavali su burnim negodovanjem, tim više što su dolazili i od profesora od kojih se u tom trenutku vjerojatno očekivao posve drugačiji angažman (npr. od Vanje Sutlića i Gaje Petrovića). Umjesto konstruktivne i racionalne diskusije, atmosfera je sve više poprimala elemente kaosa i anarhije. Nakon burnih rasprava, često na granici incidenta i izlaska na ulicu, studenti se kasno navečer počinju razilaziti uz dogovor da se sljedeći miting održi već sutradan na istom mjestu točno u podne. Sveučilišni komitet (tj. Savez komunista) od tog trenutka u potpunosti preuzima kontrolu u svoje ruke. U petak (7. 6.) partijske organizacije na fakultetima organiziraju redarske službe s ciljem održavanja reda i sprječavanja daljnjih protestnih aktivnosti. U Studentskom centru redari s crvenim trakama oko ruke na kojima je bijelim slovima pisalo SSJ (Savez studenata Jugoslavije) ne dopuštaju ulazak „nepodobnima“, zbog čega se miting najavljen za 12 sati nije ni održao. U subotu (8. 6.) nema više podataka o organiziranim demonstracijama studenata, a rektor Zagrebačkog sveučilišta Jakov Sirotković objavljuje da se rad na fakultetima i svi zakazani ispiti nastavljaju prema utvrđenom rasporedu. U ocjeni političkog stanja u Hrvatskoj koju 7. lipnja 1968. u Beograd šalje CK SKH između ostalog piše: „Reakcije na zagrebačkim fakultetima poprimile su veće dimenzije, ne toliko po masovnosti, koliko po upornosti i bučnosti.“ Nekoliko je razloga po mišljenju hrvatskog političkog rukovodstva utjecalo da demonstracije na zagrebačkim i ostalim hrvatskim fakultetima nisu poprimile veće razmjere.

Vjerojatno najvažniji razlog zbog kojeg se komunisti zagrebačkog sveučilišta odlučuju na vlastiti proglas bilo je potpuno zanemarivanje uloge i značaja Saveza komunista u gibanjima u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Prvi razlog bile su kadrovske promjene u rukovodstvu Saveza studenata zagrebačkog sveučilišta. Kao što je već spomenuto, u siječnju 1968. izbačena je iz SK-a, a potom i smijenjena s funkcije predsjednice SS ZS-a „problematična“ Vesna Gudelj-Velaga. Izborom novog rukovodstva Partija je povratila utjecaj nad studentskom organizacijom, što će se pokazati vrlo bitnom činjenicom šest mjeseci kasnije. U trenutku izbijanja demonstracija, to je bio čimbenik koji je znatno otežao organizaciju i koordinaciju studentskih aktivnosti. Osim toga, Vesna Gudelj-Velaga imala je karizmu lidera i njezin ostanak na čelnoj poziciji SS ZS-a vjerojatno bi utjecao na drugačiji razvoj situacije. Međutim, je li ta smjena mogla toliko utjecati na događanja u lipnju 1968. godine? I nakon njezina odlaska u zagrebačkoj studentskoj organizaciji ostao je nemali broj aktivista koje se nije moglo smatrati slijepim izvršiteljima partijskih direktiva. Među njima se posebno isticao student Šime Vranić, čiji se buntovnički duh najbolje oslikavao u njegovu nadimku − „Dučke“. Gotovo četrdeset godina kasnije, on se prisjeća tribina koje je s grupom studenata istomišljenika pokrenuo početkom 1968. godine. Zbog sličnih tema, kao i slobode dijaloga koji je uključivao ravnopravno sudjelovanje studenata i profesora, ove su tribine u mnogočemu podsjećale na beogradski lipanjski Konvent. Njihov cilj, kao i cilj svih ostalih aktivnosti, bio je, po Vranićevim riječima, osporavanje studentskog vodstva na Sveučilištu, a u konačnici i osnivanje alternativnog saveza studenata. Iz navedenog proizlazi da je čak i unutar službenog SS ZS-a postojala određena grupacija čiji je aktivizam sugerirao izraženiji angažman tijekom „Lipanjskih gibanja“. Osim toga, događanja u Beogradu pokazala su da službena studentska organizacija nije bila jedina snaga koja je mogla mobilizirati i predvoditi studentske mase. U Zagrebu su izlazila tri vrlo utjecajna studentska/omladinska lista – Polet, Omladinski list i Studentski list – koji su na svojim stranicama tijekom cijele 1968. kritički, bez imalo „partijske stege“, analizirali situaciju u svijetu i Jugoslaviji. Iz broja u broj zagrebački studenti informirani su o protestnim aktivnostima svojih kolega širom svijeta, intervjuirane su osobe poput Rudija Dutschkea, objavljivali su se tekstovi o Herbertu Marcuseu i „Novoj ljevici“. Vrlo polemički pisalo se i o domaćim problemima, o jugoslavenskom samoupravljanju, o (ne)uspjehu privredne reforme, preispitivala se (monopolistička) uloga Saveza komunista Jugoslavije. Autori članaka i intervjuirane osobe često su naglašavali nezavidan položaj studenata tijekom, a posebno nakon završetka studija. U broju Poleta koji je izašao neposredno pred početak demonstracija objavljen je članak pod naslovom „Zašto šutimo“. Bio je to dio razgovora koji je uredništvo Poleta vodilo s Milošem Gračaninom, sekretarom CK SOH-a. Ukazavši na niz problema u hrvatskom/jugoslavenskom društvu, Gračanin postavalja retoričko pitanje na koje sam daje i odgovor: „Da li smo spremni, sposobni i dovoljno hrabri da u društvu pokrećemo na javnu raspravu sve ono s čim su mladi ljudi nezadovoljni? Mislim da nismo spremni i da to ne činimo.“ Kao što je članak u Studentu ispravno osjetio puls beogradskih studenata i „najavio“ razvoj događaja na Beogradskom univerzitetu, čini se da je i ovaj članak u Poletu na sličan način predvidio što se (ne)može očekivati u Zagrebu.

Drugi razlog inertnosti zagrebačkih studenata političko rukovodstvo SRH-a objašnjavalo je boljim materijalnim uvjetima studiranja u odnosu na prethodna razdoblja. Kao primjer navode brojku od 9.300 dodijeljenih studentskih kredita te 1000 novih ležajeva u studentskim domovima. Iako ove brojke ukazuju na pozitivne trendove, to još uvijek ne znači da velik broj studenata nije imao razloga za nezadovoljstvo. Međutim, sudeći po intenzitetu i sadržaju protesta, očito se nije radilo o dovoljno velikom broju. Po nekim razmišljanjima, izostanak „revolucionarnosti“ i želje za radikalnim promjenama usko je povezan sa socijalnom strukturom studenata. Svega 17% studenata na zagrebačkom sveučilištu dolazilo je iz radničkih i seljačkih obitelji, tj. iz siromašnih slojeva društva, dok je većina dolazila iz obitelji znatno povoljnijeg materijalnog statusa. Milan Mesić upravo je u toj heterogenosti studenatske populacije vidio uzroke stihije, inertnosti i nedovoljne političke koherentnosti tijekom demonstracija u Zagrebu. Jer, dok jedne na aktivizam motiviraju egzistencijalni problemi, drugi se, po njegovim riječima, „proizvoljno intelektualistički ponašaju, a pored svega toga društveno neodgovorno i avanturistički, pomodarski, igraju se revolucionarenja polazeći sa svojih apstraktnih humanističkih pozicija, bez poznavanja proizvodne prakse“. Bez obzira na argumente hrvatskog rukovodstva ili Milana Mesića, možda najbolju potvrdu tezi da materijalni uvjeti studiranja nisu bili dovoljan razlog za demonstracije, dali su sami „revolucionarni studenti“. Naime, u njihovu „Proglasu“ ni jedan zahtjev nije se odnosio na pitanja studentskog standarda ili reforme sveučilišta.

Treći razlog koji se pokazao ključnim u obuzdavanju studentskog pokreta na zagrebačkom sveučilištu bio je pravodoban i jedinstven nastup Saveza komunista Hrvatske i svih ostalih društveno-političkih organizacija. Strategija je bila jasna – onemogućiti razvoj pokreta, a ako to ne uspije, nastojati ga staviti pod svoj utjecaj i kontrolu. Koliko je situacija shvaćena ozbiljno govori podatak da je u Zagrebu istodobno djelovalo čak sedam operativnih štabova za suzbijanja nereda – tri operativna štaba u Sekretarijatu javne sigurnosti, operativni štab RSUP-a te operativni štabovi u Gradskom komitetu SK Zagreba, Studentskom centru i Skupštini grada. Ono što se po svaku cijenu nastojalo izbjeći bio je izlazak studenata na ulicu, tj. ulične demonstracije. Termin „po svaku cijenu“ obuhvaćao je vrlo širok spektar mjera, od hapšenja do fizičkog obračuna. Samo dan nakon što je primio predstavnike studenata, te javno izrazio potporu njihovim progresivnim zahtjevima, sekretar IK CK SKH-a Miko Tripalo pred najvišim hrvatskim rukovodstvom izražava posve drugačije stavove: „Mi smo se ovdje danas odlučili na upotrebu svih mjera. Danas idemo na fakultete i ako izgubimo mi ćemo hapsiti i tući. I to organizatore, bez milosti. Izvršit ćemo tu diferencijaciju u SK, pa neka nas ostane hiljadu na Zagrebačkom sveučilištu, ostat će hiljadu.“ Na istom sastanku Vladimir Bakarić izjavljuje da je plan hapšenja članova akcijskog odbora postojao istu večer kad je odbor osnovan. Odustavši od uhićenja Partija ipak nije odustala i od ostalih metoda kažnjavanja neposlušnih. Na sjednici Sveučilišnog komiteta SK-a održanoj u subotu 8. 6. donesena je jednoglasna odluka da se iz SKJ-a isključe profesori Mladen Čal- darović i Gajo Petrović te student Šime Vranić, „kao glavni nosioci i organizatori antisocijalističkih i antidemokratskih metoda u posljednjim događajima“.

U obrazloženju njihova isključivanja stoji da su istupali „veoma oštro i krajnje ekstremno s demagoških anarholiberalističkih pozicija“ te su na taj način „spremali udarac Savezu komunista, samoupravljanju i demokratizaciji, boreći se za tzv. demokratizaciju društva tipičnim nasilničkim i nedemokratskim metodama“. Osim partijske kazne Petrović, Čaldarović i Vranić su uz Inoslava Beškera, Antu Rumoru, Milana Kangrgu i Ivu Sršena odgovarali i prekršajno zbog toga što su „dana 6. 6. 1968. godine u 15 sati kao članovi Akcionog odbora Sveučilišta u Zagrebu održavali skup studenata u Studentskom centru, bez prethodnog prijavljivanja nadležnom organu“. S tim u vezi zanimljiv je detalj da su se u zahtjevu za prekršajno gonjenje koji je 8. lipnja 1968. pokrenuo SUP Zagreba nalazili svi članovi Akcijskog odbora uključujući i sekretara Sveučilišnog komiteta Nikolu Filipovića te profesore Vanju Sutlića, Slavka Macarola, Šimu Đodana i Marka Veselicu. Međutim, pošto su oni u međuvremenu dokazali svoju odanost Partiji, njihova imena su jednostavno nestala s popisa okrivljenih. U svrhu suzbijanja studentskog pokreta mobilizirani su komunisti u sredstvima javnog informiranja, kao i po svim ostalim radnim organizacijama. Izjveštavajući Tita o situaciji u Hrvatskoj, Bakarić između ostalog kaže: „Radnici su bili organizirani u Televiziji, Radiju, ‘Vjesniku’, u svim ovim sredstvima javnih informacija, ne samo da je milicija bila vani, nego su i radnici bili organizirani i imali su štapove.“

Bez obzira na važnost svake potpore, hrvatskom je rukovodstvu u tom trenutku vjerojatno najdragocjenija bila ona koju su dobili od komunista Zagrebačkog sveučilišta. Sve organizacije, od Sveučilišnog komiteta i organizacija SK-a po fakultetima do Sveučilišnog savjeta i studentskih organizacija aktivno podupiru službenu politiku. Koliko je to bilo bitno za daljnji tijek događanja pokazao je beogradski slučaj gdje su ove organizacije stale otvoreno na stranu demonstranata. To ne samo da je narušilo ugled Partije i mogućnost efikasnijeg angažmana nego je i studentima poslužilo kao dokaz ispravnosti njihovih zahtjeva i poticaj nastavku aktivizma. U Zagrebu se koordinacija svih aktivnosti na Sveučilištu vršila iz Gradskog komiteta SK-a. Svakodnevno, često i više puta na dan, u GK-u se održavaju sastanci s predstavnicima sveučilišnih organizacija radi usuglašavanja stavova i aktivnosti. Nakon toga bi se aktivisti vraćali na svoje fakultete i pokušavali pridobiti studente za platformu Saveza komunista. U toj agitaciji cilj je često opravdavao i sredstva poput manipulacija i dezinformacija. Kao najaktivnije i tih dana sveprisutne agitatore svjedoci spominju Šimu Đodana, Marka Veselicu i Dušana Bilandžića. Njihov pokušaj odvraćanja zagrebačkih studenata od protestnih aktivnosti najčešće se svodio na dokazivanje unitarističkog, antihrvatskog i antireformskog karaktera beogradskog studentskog pokreta. Jedna od izjava koja je išla u tom smjeru bila je ona Dušana Bilandžića o beogradskom profesoru Mihailu Markoviću koji s četničkih pozicija napada Tita i Kardelja, te hoće povratak Rankovića na vlast. Da se radilo o smišljenoj de- zinformaciji govori i činjenica da se sličnim riječima pokušalo uplašiti i slovenske studente. Po Bilandžićevom kasnijem priznanju, tu (dez)informaciju je s ciljem daljnjeg prosljeđivanja dobio od Mike Tripala, a ovaj od Petra Stambolića.

Zanimljivo je kako Dušan Bilandžić,koji se u međuvremenu etablirao u jednog od najuglednijih hrvatskih povjesničara, trideset godina kasnije gleda na ovaj događaj. U svom kapitalnom djelu Hrvatska moderna povijest kao razlog smirivanja studenata na Zagrebačkom sveučilištu između ostalog navodi i „plasiranu informaciju da su njihovi kolege izmanipulirani od velikosrpskih snaga“. Spomenuvši Dolančevu izjavu o mogućnosti zavođenja reda od strane srpske vojske u Ljubljani, on dodaje da se „slično tumačenje čulo i u Zagrebu“. U ovom slučaju problem ne predstavlja toliko činjenica što Bilandžić znanstvenik ni na jednome mjestu ne spominje Bilandžića agitatora i njegovu ulogu u „plasiranju“ ovog „tumačenja“. Puno veći problem je u tome što autor, iako zna da se radi o smišljenim dezinformacijama, to u tekstu nigdje ne navodi. Nažalost, ovo je samo jedan u nizu primjera kako se kreirao i održavao negativan imidž studentskog pokreta desetljećima nakon 1968. godine.