Objavljeno u Nacionalu br. 882, 2015-03-24

NACIONAL DONOSI ULOMKE IZ KNJIGE MORTENA STORMA, PAULA CRUICKSHANKA I TIMA LISTERA ‘AGENT STORM’, biografije danskog bajkera koji se preobratio na islam da bi ga potom CIA, zajedno s Hrvaticom iz Bjelovara Irenom Horak, vrbovala radi ubojstva Anwara al-Awlakija, koji je nakon Osame bin Ladena bio najveća prijetnja Zapadu

Nisam bio jedini mladić u Europi ili Americi na kraju dvadesetog stoljeća koji je pronašao smisao u drugačijem načinu života i ponašanja te vjeru i sljedbu ondje gdje ih prije nije bilo. U tjednima nakon čitanja o Muhamedu, s nekoliko sam prijatelja muslimana ušao u rasprave o islamu i pročitao sam još toga o vjeri i njezinim utemeljiteljima. Posudio sam iz knjižnice još jednu od nekoliko dostupnih knjiga o islamu i kupio primjerak Kurana. Isprva mi je teško bilo shvatiti Svetu knjigu i zahtjevi islamske kulture bili su mi preteški. Ali ohrabrio me Ymit, moj prijatelj Turčin, koji je bio oduševljen što po prvi put Danac želi prigrliti njegovu vjeru, umjesto da joj se izruguje. Ymit je bio jedan od Raidersa i ostali smo prijatelji usprkos mojim susretima s danskim kriminalnim sustavom i diplomom kod Bandidosa. Bio je oštrouman i inteligentan, a iskreno ga je zanimao svijet izvan Korsøra. Poznavao je islam i ozbiljno ga shvaćao, iako je poznavao i alkohol i kokain.

Ymit mi je rekao da je Muhamedova nepismenost bila blagoslov i da je vjeru činila čistijom. “To je značilo da je sve što je rekao otkrivenje od Boga, neokaljano čovjekom. A to je značilo da je Kuran čudo.”

“Ali ako si pravi musliman, Ymite, kako to da piješ i uzimaš drogu kao i ja?”

“Jer se i dalje mogu pokajati ako odem na molitvu petkom i zatražim oprost svojih grijeha.”

Ali drugi su me pokušali razuvjeriti. Milad, prijatelj i kršćanin iz Libanona, koji je posjedovao malenu voćarnicu preko puta knjižnice, bio je zaprepašten. Morten Storm – bajker, cuger i boksač – pronašao je vjeru i to onu pogrešnu. “Zašto želiš slijediti tog nepismenog pervertita? Muhamed je bio budala, beduin koji nije znao čitati ni pisati.”

“Barem je bio ljudsko biće, netko tko je stvarno postojao i primao poruke od Boga. Nije bio netko tko se pretvarao da je sin Božji”, uzvratio sam.

Nekoliko tjedana nakon mojeg prosvjetljenja u knjižnici Korsøra, Ymit me pitao želim li u petak otići s njime na molitvu u džamiju u susjednom gradu. Zgrada nije bila ono što sam očekivao – nije bilo zlatne kupole ni minareta s kojeg bi mujezin pozivao vjernike. Bio je to neugledni bungalov u pokrajnjoj ulici. Ali intenzitet skupa i toplina kojom su dočekali mene, stranca, bljedunjavog Europljanina, dirnuli su me. Imam je bio postariji čovjek vodenastih očiju i guste, posve bijele brade. Govorio je tihim glasom koji je prelazio u šapat dok me ispitivao o prorocima i stupovima islama. Znao je malo danskog i Ymit mi je prevodio. Prihvaćam li pet stupova islama – da nema drugog boga osim Alaha čiji je Muhamed poslanik, da ću izvoditi molitve, plaćati zakat (milostinju za siromašne), postiti tijekom ramazana i izvesti hadž (hodočašće u Meku)? Prihvaćam li da Isus nije sin Božji? Odgovorio sam potvrdno, iako nisam shvaćao pojedinosti teologije i doktrine. Na kraju tog niza pitanja morao sam izrecitirati Očitovanje vjere, šahadet. “Nema boga osim Alaha, Muhamed je Alahov poslanik.” Nastala je stanka. A onda je imam rekao: “Sada si musliman. Grijesi su ti oprošteni.”

Ymit mi je to preveo i zagrlio me. “Sada si stvarno moj brat”, rekao je, a oči su mu sjajile. “Ali ti nisi stvarno preobraćenik, ti se vraćaš. U islamu vjerujemo da se svaka osoba rađa kao musliman jer nas je Alah sve stvorio i postoji samo jedan bog. Trebao bi biti obrezan”, rekao je uz osmijeh, “ali to nije obavezno. Važnije je da uzmeš muslimansko ime.”

Moj je život doživio golemu promjenu. To me silno raspoložilo; bio sam pročišćen. Krivnje je nestalo, a čekao me svjež početak. “Mislim da bi trebao biti ‘Murad’”, rekao je Ymit. “To znači ‘cilj’ ili ‘postignuće’.” Činilo se prikladnim.

Nisam odmah počeo strogo prakticirati muslimansku vjeru. Zapravo, moji su prijatelji imali nekonvencionalan način proslave. Skupili smo se u jednom stanu i popili nekoliko pakiranja piva. Bila je to moja prva pričest – kako se to u Korsøru radi. Uvijek se kasnije mogu pokajati, šalili su se.

Za početak, oprost grijeha, razrješenje molitvom, velik je dio onog što me privlačilo islamu. Uskoro sam naučio citirati Prorokovu izjavu: “Pretpostavimo da rijeka teče ispred tvoje kuće i da se pet puta dnevno pereš u njoj. Bi li nakon toga ostalo prljavštine na tebi? Izvođenje dnevnih molitvi pet puta dnevno slično je tome jer ispire grijehe.”

Kuran i izreke koje se pripisuju Proroku posebno su velikodušne prema posvećenom “preobraćeniku” koji ozbiljno shvaća svoju vjeru. Riječima jedne takve izreke – ili hadisa: “Ako sluga prihvaća islam i ispunjava svoj islam, Alah će zabilježiti svako njegovo dobro djelo koje je učinio prije [prihvaćanja islama]; i izbrisat će svako zlo djelo koje je počinio prije.” Nisam odmah ostavio Bandidose, a čak sam nekoliko članova poveo u džamiju sa sobom. To nije dobro sjelo starijim članovima bande koji su me pozvali na sastanak i rekli mi da svoja uvjerenja zadržim za sebe.

Samar je, iako je potjecala iz kršćanske obitelji, mnogo bolje prihvaćala moju vjeru. Mislila je da moje preobraćenje pokazuje zrelost koja je dobrodošla kao izlaz iz života u bandi. Činilo se da nema protumuslimanskih stavova i nastavili smo planirati život zajedno.

Upravo me – od svih ljudi – policija Korsøra nenamjerno gurnula prema strožem poštivanju nove vjere. Jedne predivne lipanjske večeri, nekoliko dana nakon ljetnog solsticija, dok je sunce još bilo visoko na nebu, pridružio sam se nekolicini prijatelja u kurdskom restoranu u Korsøru kako bismo gledali borbu za svjetsku titulu u teškoj kategoriji – bizarnu borbu u Las Vegasu između Mikea Tysona i Evandera Holyfielda. Policijski je automobil prošao pa se vratio do restorana. Izašla su dvojica policajaca.

“Morten Storm”, rekao je jedan zadovoljno, “uhićen si zbog umiješanosti u pokušaj pljačke banke.” Nisam imao nikakve veze s tom provalom i mislio sam da me samo pokušavaju iznervirati. Očekujući da ću se za nekoliko minuta vratiti u restoran, viknuo sam prijateljima: “Čuvajte pivo na hladnom.” Bio sam u krivu. Nikad nisam ni okusio pivo i nikad nisam vidio Tysona kako grize komad Holyfieldova uha. Umjesto toga noć sam proveo u policijskoj čekaonici proučavajući gole zidove i razmišljajući o svojoj situaciji. Još se jednom dogodilo da me, baš kad osjećam napredak pa čak i stabilnost, sustižu moja prošlost i reputacija. To nikad neće završiti, mislio sam. Samo će me napadati. Sve dok sam u Korsøru, bit ću označen čovjek koji će se kretati između života u bandi vani i života u mnogo goroj bandi unutra. Ne želim polovicu života provesti u zatvoru. Sljedećeg sam jutra, čekajući još jedan izlazak pred sud, samome sebi jednostavno rekao: “Gotovo je.” Bilo je vrijeme da promijenim život, čitav život, prije nego budem uvučen u beskrajan krug izlazaka pred sud, odlazaka u zatvor i pokušaja rehabilitacije.

Deset sam dana ostao u pritvoru. Znao sam nekolicinu Bandidosa koji su bili uključeni u pljačku banke, ali sam odbio reći njihova imena. Lojalnost je i dalje bila važna. Ali je moj kratki boravak u zatvoru Køge bio ključan jer je osnažio vrijednosti i samodisciplinu koje sam počeo učiti kao novi musliman. Moj je prvi čin bio simboličan. Predstavio sam se kao musliman upravi zatvora i odbio jesti svinjetinu. Tada sam upoznao kolegu preobraćenika Suleimana koji je duboko i trenutačno utjecao na mene. Suleiman je, s obrijanom glavom, izgledao kao Bruce Willis. Bio je u zatvoru zbog optužbi vezanih uz oružje, ali ga to nije spriječilo da mi drži predavanja o islamu i tvrdi da je članstvo u Bandidosima nepomirljivo s njime.

“Moraš odabrati”, rekao mi je jednog poslijepodneva dok smo lutali prostorom za vježbanje. “Alah te ne može prihvatiti kao istinskog muslimana nastaviš li piti, uzimati drogu i ići kroz život bez dobrih namjera. Srce je Alahovo svetište; ne dopusti da se u njemu nalazi itko drugi osim Alaha.”

Suleimanove su riječi zvučale istinito. Bilo je vrijeme da Bandidose ostavim iza sebe. Islam me već počinjao mijenjati, ne samo svojim tjednim i dnevnim ritualima, već i kao sustav vjerovanja koji će uskoro utjecati i diktirati svaki moj postupak. Prijatelj Palestinac dao mi je privjesak za ključeve na kojem je bilo napisano “Alah” – silno sam ga čuvao. Počeo sam Kuran držati na najvišemu mjestu u sobi iz poštovanja.

Drugi je zatvorenik kojeg sam upoznao u Køgeu bio palestinski Danac po imenu Mustapha Darwich Ramadan. Njegov je zanat bila oružana pljačka zbog džihada. Bio je u samici i čuo sam ga kako moli. Uspio sam mu doturiti malo voća i kratko smo razgovarali. Kasnije će se pojaviti na jednom od najbrutalnijih videozapisa koji su izašli iz Iraka.

Protiv mene nije podignuta optužnica zbog pljačke pa sam izašao iz Køgea, odlučan čim prije napustiti Dansku – i izbjeći članove Bandidosa. Neki nisu mogli prihvatiti da sam napustio bandu i sumnjali su da se planiram pridružiti Hell’s Angelsima. Osjećao sam se kao u bijegu; stalno sam uza se nosio nabijen pištolj i selio se s mjesta na mjesto.

Suleiman je malo poslije pušten iz zatvora. Obitelj njegove žene dolazila je iz Pakistana i naselila se u središnjoj Engleskoj. Planirao im se pridružiti – i njegov je stari kombi predstavljao moj bijeg u novi život. Jednog smo oblačnog dana početkom ljeta krenuli za Calais i potom prešli Engleski kanal. Bijele stijene Dovera – prije boje prljave ljuske jajeta – pozivale su me u novu pustolovinu. Ostavljao sam iza sebe neke ljute bajkere i kaotičan ljubavni život. Otkrio sam da Samar, čiji je seksualni nagon očito bio nezasitan, nije baš bila anđeo dok sam bio iza rešetaka. Čak sam se ponovno počeo viđati s Vibeke, ali sam uskoro shvatio da želim da mi se Samar vrati. Bila me posjetila tijekom kratkog boravka u Køgeu i razgovarali smo o islamu. Čak je rekla da je spremna postati muslimankom. Posao, mjesto za život, novi horizonti – a onda ću je pozvati. Obećala je da će mi se pridružiti.

Moj je novi dom bio u Milton Keynesu u Engleskoj. To je bio grad stvoren prema arhitektovu planu, bezličan skup imanja okruženih prirodom. Suleimanovi su mi rođaci pomogli da pronađem smještaj i posao u skladištu. Prvi sam put u životu – vođen islamom – uštedio malo novca. Nadao sam se da će Samar shvatiti da sam okrenuo novi list i doći živjeti sa mnom. Svakog me dana Suleiman poticao da postanem savjestan musliman. Ja sam bio projekt, a njegov je zadatak bio uvjeravati me. Ohrabrivao me da molim pet puta dnevno i da nosim islamsku kapu.

“Pratitelji proroka Muhameda uvijek imaju pokrivene glave”, objasnio mi je jednog dana dok smo se vozili prema jednoj od džamija koje su se počele pojavljivati diljem engleskog Midlandsa.

Uskoro sam i sam molio. Imao sam žar preobraćenika, upijao sam običaje i pravila islama. Osjećao sam stabilnost kakvu nikad ranije nisam osjetio. Nekoliko tjedana nakon dolaska sakupio sam hrabrost i nazvao Samar te je zamolio da dođe. Nadao sam se da će vidjeti moje novo okruženje, svjež početak. Inače nisam bio sklon nervozi, ali dok sam u javnu govornicu ubacivao kovanice, shvatio sam da mi se dlanovi znoje, a želudac okreće. Javila se nakon nekoliko zvonjenja.

“Dušo, ovdje Murad, ovaj Morten. Kako si?”

Bila je rezervirana. Ja sam bio uporan. “Imam dobar posao. Zarađujem. I imam pristojno mjesto za život. Milton Keynes nije jako uzbudljiv grad, ali nije daleko od Londona.”

Zvučao sam kao agent teleprodaje. S druge se strane čula tišina. Nastavio sam.

“Imam dobar plan za naše vjenčanje i medeni mjesec. Znam ljude koji će nam pomoći da organiziramo pravo muslimansko vjenčanje.”

Prekinula me i istresla čisti otrov. “Jebite se i ti i islam. Ne želim živjeti u Engleskoj i ne želim živjeti s tobom.”

Trznuo sam se. “Samar…”

“Nemoj me ponovno zvati.”

Linija je zamuknula. Zurio sam u mutnu staklenu pregradu. Zaruke su završile bez ikakva objašnjenja – zauvijek. Oteturao sam na ulicu. Moj je prvi pokušaj da nešto sagradim s nekim pretvoren u prah. Bio sam sȃm. Čuo sam povik s druge strane ulice. “Es selam alejkum.” Sredovječni me Pakistanac prepoznao kao muslimana zahvaljujući mojoj kapici. Zvao se G. M. Butt i posjedovao je kiosk pored kina pod nazivom The Point. Razmjenjivali smo pozdrave prilikom mojih povremenih posjeta njegovoj trgovinici. On je bio dobronamjeran čovjek koji je smatrao da je udovoljavanje Alahu jedna od njegovih dužnosti na ovom svijetu. Ispričao sam mu za telefonski poziv. Bio je suosjećajan.

“Brate! Dođi i pomozi mi, a ja ću pokušati pomoći tebi. Više nisam mladić kao što sam bio – trebam pomoć s kutijama i dostavama.” Dakle, moja me zaručnica odbacila zbog moje vjere, ali me muškarac kojeg sam jedva poznavao zbog nje prigrlio. G. M. bio je dobar čovjek. Uskoro sam mu ispričao da noću plačem jer mi Samar nedostaje.

Jednog sam ga dana zamolio da mi da slobodan dan kako bih otišao u London na molitvu. Najpoznatija londonska džamija nalazila se na rubu Regent’s Parka, usred ružičnjaka i elegantnih edvardijanskih terasa. Otkako je 1970-ih izgrađena, uglavnom pomoću saudijskog novca, nekako se uklopila u taj zeleni kutak Londona. Zlatna boja njezine kupole blještala je kroz stabla, a poziv na molitvu nadglasavao je promet.

Otišao sam u knjižnicu džamije. Možda će me Samar bolje shvatiti ako joj pošaljem neke knjige o islamu. Pomoćnik me uputio prema uredu ili dawi, gdje me dočekao visok i poštovan Saudijac tamne kože i prosijede brade. “Mašala [Božja je volja]”, uzviknuo je, oduševljen što je u njegovu džamiju došao europski preobraćenik.

Predstavio se kao Mahmud al-Tayyib. “Odakle si?” upitao me.

Ispričao sam mu da sam nedavno stigao iz Danske i da sam svega nekoliko mjeseci prije prešao na islam.

“Jesi li oženjen?”

Počeo sam pričati svoju tužnu priču o Samar, o tome kako mi se obećala pridružiti, o mojim planovima za muslimansko vjenčanje. Tayyib je bio suosjećajan. A bio je i uvjerljiv na nježan način. Poput Suleimana, strastveno je propovijedao svoju vjeru. Bio je duboko obrazovan čovjek.

“Želiš proučavati islam? Zašto ne otputuješ u muslimansku zemlju?”

Bilo je to blago, ali iskreno uvjeravanje. “Mogu te dovesti u Jemen. U toj ćeš muslimanskoj zemlji najlakše dobiti vizu za učenje – imaš li putovnicu?”

Imao sam je. Ali nikada nisam čuo za Jemen. I nisam imao pojma što Tayyib smatra autentičnim izrazom islama. Bio je jedan od dobro financiranih poslanika koje su saudijski interesi razaslali diljem svijeta da muslimane dovode u utvrdu vehabija. Još od Islamske revolucije u Iranu, Saudijci su trošili silan novac na promociju svoje “autentične vrste” islama, suočeni s izazovom koji je predstavljao ajatolah Homeini.

Za puritanske vehabije – sunitske fundamentaliste – šijiti su krivi za zagađivanje islama. Malo sam znao o toj bitci za dušu islama koja se vodila diljem džamija svijeta. Ali spremao sam se postati jednim od vojnika.

“Postoji sjemenište u Jemenu. Udaljeno je i primitivno prema europskim standardima”, nastavio je Tayyib. “Ali čisto je. Mnogi stranci koji traže istinu u islamu odlaze onamo. Zove se Dammaj. Mogu ti urediti avionsku kartu i osigurati ljude koji će brinuti za tebe kad stigneš.” Oči su mu sjale. “Imam u Dammaju veliki je učitelj, šeik Muqbil. On Jemen vraća na pravi put Sune. Ali moraš znati da je dan dug i da ćeš morati naučiti arapski.”

Bio sam uzbuđen. Volio sam putovati i nisam mogao ni zamisliti da ću posjetiti Arabiju. A sada mi je ponuđena povratna karta, mjesto na kojem mogu živjeti i prilika da uronim u novu vjeru. Prihvatio sam Tayyibovu ponudu i rekao da će mi trebati par tjedana da riješim svoje poslove u Engleskoj.

Bio je oduševljen. “Ali nemoj postati sufist ili šijit”, rekao je s lukavim osmijehom, “i nemoj se više brijati.”

Arabija

Kraj ljeta 1997. – ljeto 1998.

Za dvadesetjednogodišnjeg Danca vrelina Sane napad je na sva osjetila. Prije nego što sam doletio u glavni grad Jemena krajem ljeta 1997. nisam imao pojma o svojem odredištu. Mutno sam zamišljao da je Sana zapravo u Omanu u kojem postoje zapadnjačke naftne kompanije i u kojem umjereni sultan vlada mirnim kraljevstvom.

Nisam mogao više pogriješiti. Šokirala me sklepana zgrada koja je trebala predstavljati jemensku dobrodošlicu svijetu. Muhe su letjele aerodromom, a vižljasti Jemenci borili su se za mjesto na kontroli putovnica. Tayyib je organizirao da me netko pokupi. Dočekao me par mladića somalskog podrijetla (mnogi su Somalci prešli Adenski zaljev i nastanili se u Jemenu). Iznenadila me buka i kaos te planine koje su se uzdizale iznad grada.

Sana je ispunjavala sva osjetila: srednjovjekovne građevine od blatnjavih cigli u staroj četvrti Sane bile su dekorirane kao preveliki konfeti od marcipana, zrak je bio prepun prašine, ali i mirisa začina i mirodija, muškarci su djelovali neuredno, a žene su bile odjevene posve u crno, čuli su se pozivi mujezina i guturalni arapski. Iznenadio me pogled na muškarce koji se drže za ruke. Iznad svega, iznenadili su me kalašnjikovi; ljudi su ih nosili čak i u supermarket.

Prva sam dva tjedna proveo u sirotinjskoj četvrti Sane. Živio sam u kući bez namještaja, sjedio na podu prekriženih nogu, jeo somalsku hranu. Bila je to prolazna kuća, ali i napola sagrađena kuća. Tayyib me bio upozorio da će potrajati prije nego stignemo u Dammaj koji se nalazio u dolini nekih 150 kilometara sjeverno od Sane. Ovisno o političkoj klimi, jemenska je vlada često postavljala cestovne zapreke kako bi spriječila strance da putuju onamo, uplašena da grad postaje magnetom za militante.

Za nekoliko sam dana shvatio da je Jemen postao odredištem sve većeg broja zapadnjačkih preobraćenika na islam – uključujući nekoliko Amerikanaca u potrazi za onim što su smatrali autentičnim (i strogim) salafističkim tumačenjima islama. Među onima koje sam susreo u Sani bio je vijetnamski veteran blizak vatrenom propovjedniku Louisu Farrakhanu. Bili su ondje i britanski, francuski i kanadski preobraćenici.

Salafizam je rasplamsavao maštu generacije muslimana i preobraćenika. Potječe od arapskog al-salaaf al-salih, što znači pravedne pretke, prve tri generacije muslimana. Kao takav, predstavlja čistu i originalnu jezgru islama, slobodnu od interpretacija ili revizionizma. Ali salafizam nije koherentan: njegovi sljedbenici od tih predaka izvlače različite poruke. Neki izbjegavaju politiku i preziru Muslimansko bratstvo zbog političkog aktivizma; samo Alah može donijeti zakone i to pomoću primjene šerijatskog zakona. Drugi su kritizirali “nevjernike” i muslimane koji nisu salafisti (osobito šijite) te odbacivali vođe koji biraju saveznike u omraženom Zapadu. Nisam bio spreman na to vrenje među muslimanima. U svojoj sam naivnosti zamišljao religiju čiji su sljedbenici ujedinjeni u poštivanju Alaha. Knjige koje sam čitao u Danskoj nisu spominjale šizme i mržnju koji se na sve strane šire islamom. Niti sam bio upoznat s konceptom koji će dominirati sljedećim desetljećem mojeg života: džihadom.

Dolazak u Dammaj bit će prvi ispit moje vjere i posvećenosti. Odlučio sam putovati s jednim od Amerikanaca koje sam upoznao – s Rashidom Barbijem, afričko-američkim preobraćenikom iz Sjeverne Karoline – i jednim Tunižaninom. Nakon sat vremena u starom Peugeotu, Rashid, Tunižanin i ja – zajedno s jemenskim vodičem – morali smo izaći kako bismo izbjegli vojnu kontrolnu točku. To je bilo područje prepuno plemenskih rivalstava i čestih sukoba između sunitskih i šijitskih grupa. Počeli smo hodati kroz planine po vrelom suncu, ali nismo bili spremni. Nismo imali vodu niti ikakvu zaštitu – ni od vrućine niti od kasnije hladnoće kad je pala noć.

Nosio sam jeftine sandale i uskoro su mi noge bile prepune plikova. U sumrak smo stali pomoliti se na rubu litice, ali bilo je previše mračno da bismo dalje napredovali. Prolom monsunske kiše dodatno nas je oneraspoložio. Počeo sam osjećati groznicu i nekoliko sam se puta pitao što sam to zaboga napravio. Napustio sam Milton Keynes prije samo dva tjedna, ali njegova ugodna dosada odjednom se činila veoma privlačnom. Proći će noć i još pola dana prije nego konačno doteturamo do doline blatnjavih kuća i stabala datulja koje su gledale na golem zid.

Kompleks od izbijeljene cigle koji je predstavljao Institut Dammaj uvukao se u oazu zelenila. Zujanje dizelskih pumpi za vodu na okolnim poljima bio je jedini zvuk u užarenom poslijepodnevu. Šeik Muqbil mislio je da je naša malena skupina vjerojatno uhićena i bio je oduševljen kad je čuo da smo stigli. Prišao nam je noseći cijelo pile i uzvikujući da je muškarac iz “Benimarka” konačno stigao. Slabo je poznavao europsku geografiju. Rashid i ja proždirali smo hranu, a šeik i njegovi tjelohranitelji smijali su se našem izgorjelom i prljavom izgledu. Iznenadio me šeikov izgled: po prvi sam put vidio muškarca s dugom, raširenom, kanom obojenom bradom, što je običaj među uglađenim propovjednicima i plemenskim figurama u Jemenu.

Bio sam povjeren na brigu Abu Bilalu, učenom švedsko-ganskom studentu u dvadesetima koji me proveo kompleksom. Govorio je tečan engleski i arapski. Tijekom mojih prvih tjedana u Dammaju, on ili Rashid uvijek su bili kraj mene i prevodili.

Teško je opisati intenzitet tog mjesta. Poput novog dečka u velikoj školi, plašila me kolektivna emocija Dammaja i njegova veličina. Tijekom ture Abu Bilal rekao mi je da je Institut – ili Masjid – u početku bio malen skup zgrada od blata, ali se širio kako mu je reputacija rasla. Sada je imao knjižnicu i džamiju koja je mogla primiti nekoliko stotina vjernika. Iz zvučnika su treštale najave predavanja i satova. Kompleks je bio okružen intenzivno obrađenim i navodnjavanim poljima.

Abu Bilal mi je objasnio pravila: neoženjenim muškim studentima bilo je strogo zabranjeno ići u dijelove kompleksa koji su rezervirani za oženjene muškarce. Obavezno je pet dnevnih molitvi: svaki je student morao doći na vrijeme i u tišini. Između toga, studenti su morali ići na lekcije iz Kurana i na lekcije o životu proroka Muhameda. Džamija je bila jedina takva u muslimanskom svijetu u kojoj su studenti morali ostati u cipelama. Hadis koji je šeik Muqbil smatrao zakonom navodio je da je Prorok tako molio i nije htio dopustiti da praksa razvijena tijekom stoljeća stane na put učenika koji slijede pravi put.

Komentiraj