Objavljeno u Nacionalu br. 868, 2014-12-16
Nacional donosi još dva poglavlja knjige ‘Zašto je ubijen Ivo Pukanić’
Dužnosnici SOA-e posumnjali su da se iza zagonetne operacije netransparentnog preuzimanja Nacionala 2010. godine nalazi Stanko Subotić Cane, protagonist istog miljea koji se povezivao s naručivanjem Pukanićeva ubojstva dvije godine prije
Nacional su 1995. godine osnovali osmoro novinara, koji su u to uložili vlastiti novac, četvoro 100.000, a četvoro 50.000 njemačkih maraka. Kasnijih godina zbog raznih razmirica došlo je do promjene strukture dioničara, neki su otišli, neki novi su došli. Godine 2000. u vlasništvo Nacionala s 25 udjela ušao je austrijski investicioni fond Vienna Capital Partners, kojeg je predstavljao poslovni čovjek Gabriel Dielacher koji je iz obiteljskih razloga živio u Zagrebu. Nacional je sve vrijeme odlično poslovao, pa su dioničari odlučili da svoj poslovni uspjeh unovče prodajom još jednog dijela firme. Tako je 2008. godine izvršena spomenuta prodaja 75 posto udjela tvrtke, pa se kao većinski vlasnik sada deklarirao njemački poduzetnik Axel Diekmann. Zbog toga operacija preuzimanja Nacionala 2010. godine zapravo se dogodila izvan Hrvatske, a kao javno istureni igrač u glavnoj ulozi u toj transakciji pojavio se bavarski odvjetnik Harald Von Seefried.
On se rodio 24. svibnja 1942. Potječe iz plemićke obitelji u Sjevernoj Bavarskoj iz pokrajine Frankischen Schweiz. Posjeduje obiteljsko imanje u selu Adlitz, gdje uzgaja jabuke i razno drugo voće i povrće. Javno dostupni podaci na njegovoj internet stranici otkrivaju da je studirao pravo u Heidelbergu i Munchenu, te da se počeo baviti poslovnim pravom u Njemačkoj. Iz Njemačke se tijekom 70-ih preselio u Švicarsku, navodno iz sigurnosnih razloga zbog tadašnjeg ultralijevog terorizma grupe RAF u Njemačkoj. Počeo je raditi u Zurichu, gdje je 1984. osnovao svoju tvrtku Adlitz AG. Za nju tvrdi da je ‘pravni servis od povjerenja i savjetodavna tvrtka za sofisticirane klijente, privatne poduzetnike i tvrtke, javne tvrtke iz raznih zemalja i područja djelatnosti’. Podaci izneseni na njegovoj internet stranici sugeriraju da je to tvrtka u privatnom vlasništvu posve nezavisna od banaka i drugih institucija, međunarodno orijentirana, koja se bavi svim vrstama poslovne djelatnosti i prava. ‘Kako u tvrtki Adlitz AG nema drugih partnera, svaki klijent može biti siguran da će posve iskoristiti njegovo iskustvo i vještine’, stoji na njegovoj internet stranici. Harald Von Seefried preko te tvrtke kupovao je i udjele u drugim tvrtkama. Neke od njih kupovao je dok su bile u teškoćama, potom ih je restrukturirao i ponovo prodavao kako bi unosno zaradio.
Harald Von Seefried je tijekom 90-ih bio svjedok u poznatoj talijanskoj aferi u kojoj je korumpirani talijanski premijer Bettino Craxi prao novac uz pomoć nekih pripadnika talijanskog jet-seta. Radilo se o ogromnom skandalu koji je imao sve predispozicije da se prema njemu snimi i kakav holivudski triler. U fabuli tog skandala nalazilo se i jedno ubojstvo, skupocjeno drago kamenje, pronevjereni milijuni i brojne druge intrige. Većini se protagonista tih zbivanja sudilo, neki protagonisti su na sudu izjavili da bi Von Seefried trebao zbog svoje uloge biti u zatvoru, ali se on iz te afere izvukao neokrnjene poslovne reputacije.
Harald Von Seefried ponovo se našao u medijima kada se u Njemačkoj pisalo o privatizaciji provincijske medijske kuće OTZ Ostthuringer Zeitung Verlag GmbH & Co. U medijima je taj slučaj dobio ime Afera OTZ. U središtu te afere našla se poznata divovska njemačka izdavačka kuća Westdeutsche Allgemeine Zeitung – WAZ, sa sjedištem u njemačkom hradu Essenu. Ona je poznata hrvatskoj javnosti zato što drži značajan vlasnički udio i u najvećoj hrvatskoj izdavačkoj kući Europapress Holding, a koja je devedesetih godina proširila svoje djelovanje na još neke zemlje nastale na tlu bivše Jugoslavije, ali i na razne istočnoeuropske države. WAZ se širio i u Njemačkoj te je u studenome 1995. kupio 40 posto udjela u regionalnoj novinskoj izdavačkoj tvrtki OTZ, koja je dotad bila u vlasništvu izdavačke kuće Rhein-Main GmbH & Co. KG iz Mainza. WAZ je tako stekao stopostotni udio u OTZ-u. Ta je kupnja stvorila koncentraciju vlasništva koju je trebala prekontrolirati njemačka Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja Bundeskartellamt. Međutim, sudionici te transakcije nisu je prijavili. Za nju je Bundeskartellamt doznao tek 12. siječnja 2000. i odmah potom WAZ-u zabranio preuzimanje tih 40 posto udjela u OTZ-u. To se obrazložilo tvrdnjom da bi ta transakcija stvarala zabranjeni monopol WAZ-a na tržištu novina u Tiringiji, posebno u sferi pretplate za pokrajinske dnevne novine i u sferi marketinga. Sud je potom naredio da WAZ mora nekome prodati tih 40 posto udjela što ga ima u OTZ-u. WAZ je taj udio prodao Haraldu Von Seefriedu, koji se u toj transakciji pojavio kao privatni investitor. Mediji su tada pisali da se radilo o običnom igrokazu, te su Haralda Von Seefrieda predstavili kao čovjeka od povjerenja WAZ-a i vjerojatnog paravana za WAZ, kako bi WAZ potajno zadržao svoj udio u toj kompaniji.
Jedan naoko sitan detalj iz 2003. otkriva da bi tvrdnje o bliskim vezama Haralda Von Seefrieda i WAZ-a mogle biti točne. Harald Von Seefried pojavio se kao partner Josipa Dikana Radeljaka u ponudi koju su u Hrvatskoj dali za preuzimanje dnevne novine Slobodna Dalmacija. Na javno raspisanom natječaju bilo je više kandidata za kupnju te novine, ali su s vremenom odustajali, pa je Slobodna Dalmacija na koncu dospjela u vlasništvo EPH, gdje WAZ drži 50 posto. Moguće je da se Harald Von Seefried pojavio na tom natječaju tek kao dodatni osigurač, da se stvori privid konkurencije ako se ne bi pojavili nikakvi drugi ozbiljni kandidati, što je moglo otežati realizaciju tada raspisanog javnog natječaja. Ako bi to bilo točno, moglo bi se tvrditi da je Harald Von Seefried tada u tom poslu zapravo posredno pomagao da se realiziraju poslovni interesi WAZ-a.
Otad se za njega u Hrvatskoj nije čulo sve do jeseni 2010. Početkom prosinca 2010. jedno jutro u redakciji Nacionala tajnica Melita Cavrić upitala je Sinu Karli, jednu od suvlasnica Nacionala, želi li prihvatiti poziv nekog stranca. Bio je to Harald Von Seefried. Govorio je engleski, tajnici se uopće nije htio predstaviti, već joj je samo rekao da je on novi vlasnik Nacionala. Sina Karli preuzela je poziv, a on joj je rekao: ‘Upravo sam kupio NCL, ja sam vaš novi većinski vlasnik’, izgovorio je Harald Von Seefried na engleskom jeziku s jakim njemačkim akcentom.
Još uvijek je nepoznato pod kakvim je točno okolnostima Harald Von Seefried kupio većinski udjel u NCL Media Grupi. Transakcija se zapravo dogovorila u Njemačkoj i u Austriji. Sve bi se to odvijalo u Hrvatskoj dok je tjednik Nacional sve do početka 2008. bio je u 75-postotnom vlasništvu Ive Pukanića i grupe malih udjelničara, dok je 25-postotni udio kontrolirala austrijska investicijska kuća Vienna Capital Partners. No, to se značajno promijenilo početkom 2008, kada je većinski paket udjela formalno preuzeo njemački izdavački poduzetnik Axel Diekmann, preko svog skrbnika, tvrtke Naxos Medien GmbH. Pukanić je prema tada postignutom dogovoru trebao kao direktor i dalje sa svojim kolegama suvlasnicima upravljati tvrtkom i uređivati izdanja, dok je Diekmannove interese trebao zastupati VCP, koji je tako ostao u tvrtki kao predstavnik Diekmanna. Međutim, većinski paket udjela NCL Media Grupe otad se nalazio u vlasništvu inozemne tvrtke.
Kada je Seefried potkraj 2010. godine preuzeo Nacional smjesta su je pojavile razne spekulacije da možda iza toga stoji i WAZ, ali postoje neke indicije da bi WAZ mogao biti povezan i s ranijom promjenom vlasništva u Nacionalu koja je službeno provedena sredinom 2008. Neki izvori bliski Pukaniću tvrde da je i Axel Diekmann vjerojatno u toj transakciji poslužio samo kao paravan za nekog drugog pravog vlasnika, a to je možda također bio upravo WAZ. Prema tvrdnjama istih izvora, WAZ je možda pokazao interes za preuzimanje Nacionala nakon što je stupio u kontakt s Pukanićem tijekom jedne velike medijske afere u Austriji. Riječ je o velikoj pravnoj borbi koju su godinama vodeći ljudi WAZ-a vodili u Austriji za dominaciju nad dnevnim listom Kronen Zeitung. Taj je list desetljećima jedan od najprofitabilnijih i najutjecajnijih u Austriji. U vrijeme izbijanja tog pravnog sukoba dnevno je prodavao milijun primjeraka, što je s obzirom na broj stanovnika Austrije najveća prodaja na svijetu. List je osnovan prije stotinjak godina, a ime je dobio po tome što je stajao jednu krunu (krone).
Velika borba u kojoj je WAZ u Austriji sudjelovao započela je u petak 19. rujna 2003. Bio je to pravi medijski rat između Austrije i Njemačke, a kojem je povod bila u Hrvatskoj tada već skoro zaboravljena afera Grupo. O tom su se sukobu tih dana raspisale vodeće njemačke novine Die Welt, Die Presse, Spiegel, Suddeutche Zeitung, Frankfurter Allgemeine Zeitung i Financial Times.
Razmjeri sukoba počeli su se otkrivati kada je Der Osterreichisch Journalist, vrlo utjecajan list cehovskog udruženja austrijskih novina, 19. rujna 2003. objavio veliki intervju s Michaelom Dichandom, danas 51-godišnjim sinom tada 82-godišnjeg Hansa Dichanda, najvećeg austrijskog izdavača, suvlasnika i dugogodišnjeg glavnog urednika Kronen Zeitunga, koji je u međuvremenu preminuo 17. lipnja 2010. Michael Dichand optužio je u tom intervjuu njemačkog izdavača WAZ za suradnju s akterima afere Grupo, koje je nazvao “Balkan-mafijom”. U to vrijeme nije bilo sasvim jasno vlasništvo nad Kronen Zeitungom, pa je stoga izbila afera. Naime, još pedesetih godina vlasništvo nad Neue Kronen Zeitungom stekao je Hans Dichand. Sredinom 90-ih, njemački West Allgemeine Zeitung (WAZ), koji je tada krenuo u oštru ekspanziju izvan granica Njemačke, kupio je 50 posto tvrtke od jednog Dichandovog partnera. Dichand se nije previše trudio da preuzme i taj dio jer je mislio da će izaći iz novinskog biznisa, koji u tome trenutku nije zanimao njegova dva sina. Tako su u Kronen Zeitingu partneri bili Dichand i WAZ.
Sloga među partnerima trajala je do početka 2003, kada je Hans Dichand najavio da će se povući i na mjesto glavnog urednika postaviti svoga mlađega sina. Vodeći ljudi WAZ-a su očekivali da će se Dichand zbog godina povući, ali da će tada njihov čovjek preuzeti i uređivačku politiku. U tom ih je naumu spriječila Dichandova odluka da ga naslijedi sin. Dichand je odlučio postaviti sina na mjesto glavnog urednika, jer se nije slagao da se sva javna austrijska poduzeća prodaju multinacionalnim kompanijama, među kojima su dominantnu ulogu imali Nijemci. Smatrao je i da se Austrija i okolne zemlje moraju riješiti nuklearnih elektrana, što je također bilo protivno interesima moćnog njemačkog atomskog lobija.
Zagovaranjem takvih svojih stavova i politike u Kroneu, kreiranjem javnog mnijenja, on bi mogao spriječiti sve te akcije, koje je medijski trebao pokrivati WAZ. Uz to, Krone je bio tvornica novca, koja donosi enormne prihode svojim vlasnicima. U vrijeme izbijanja tih vlasničkih nesuglasica samo Dichandov udio u Kroneu procjenjivao se da vrijedi skoro 400 milijuna eura. Tvrdi se da je WAZ-u tada upravo Kronen Zeitung bio najveći izvor novca u cijelome konglomeratu izdanja. Dijelom novca, preko svoje tvrtke K. und K. medien, smještene u zgradi Kronen Zeitunga u Beču, kupili su i 50 posto vlasništva u hrvatskom izdavaču EPH 1998.
Nesnošljivost između Dichanda i WAZ-a tinjala je više mjeseci. Prvo stidljivo, a zatim sve žešće počeli su se optuživati putem medija, no istodobno su se bez rezultata tajno sastajali pokušavajući jedan od drugoga otkupiti vlasničke udjele. Pritisak na Dichanda pojačao se 2002, kada je na direktorsko mjesto u WAZ došao Bodo Hombach, bliski prijatelj tadašnjeg njemačkog premijera Gerharda Schroedera i bivši šef Pakta za stabilnost, međunarodnog tijela koje je trebalo na okupu držati posvađane balkanske zemlje.
Rat se počeo rasplamsavati tijekom 2003. U spomenutom intervjuu listu Der Osterreichisch Journalist Michael Dichand izravno je optužio WAZ da je ušao u posao s “Balkan-mafijom” misleći pri tome na tajno poduzeće “Grupo” čiji su vlasnici bili Ninoslav Pavić, Miroslav Kutle, Vinko Grubišić i kao četvrti, tajni ortak Ivić Pašalić, svojedobno najmoćniji čovjek Tuđmanova režima, što je svojedobno u svojem listu razotkrio Pukanić.
Prema sporazumu između WAZ-a i Dichanda, ni jedna strana nije smjela ulaziti u poslove s trećim osobama koji bi mogli naštetiti ugledu zajedničke tvrtke. Dichand je smatrao da je njihovu poslu naštetilo povezivanje WAZ-a i EPH, zbog prikrivene strukture vlasništva EPH koja se počela nazirati otkrivanjem afere Grupo. Prema Dichandovu viđenju WAZ je napravio još jednu pogrešku u Hrvatskoj. EPH, koji je i danas u 50-postotnom vlasništvu WAZ-a, ušao je u vlasništvo Tiska, najvećeg novinskog distribucijskog poduzeća u Hrvatskoj. Učinio je to zajedno s Večernjim listom, kome je vlasnik Styria iz Graza, izdavač Kleine Zeitunga, najvećeg konkurenta Kroneu u Austriji. Prema Dichandovu tumačenju ugovornog odnosa s WAZ-om, bez dozvole Dichanda, WAZ nije smio početi takav posao s izravnim konkurentima. Vrijednost spora WAZ-a i Dichanda u Austriji procjenjivala se na više stotina milijuna eura. Ivo Pukanić osobno je napisao tekst o tom velikom sukobu.
Pukanić je pisao i o mogućim drugim štetnim posljedicama tog sukoba po WAZ. U vrijeme kada je taj sukob izbio u javnost, kod Pukanića je već mjesecima u gostima boravio Dieter Weinbeer, bivši izraelski i njemački obavještajac, koga je Dichand angažirao da pronađe u Hrvatskoj dokaze o sprezi WAZ-a s kriminalnim miljeom. Pukanić i suradnici pomogli su mu da se snađe i shvati kontekst afere Grupo. I prije nego što se sukob javno rasplamsao, u Nacionalu je dao intervju Michael Dichand. Bilo je spekulacija da bi Pukanioć u toj aferi mogao biti važan svjedok o “Grupou”, čime bi pomogao Dichandu u pravnom sporu s WAZ-om.
Neki izvori bliski Pukaniću tvrde da su tih dana sklopljeni i neki neformalni sporazumi Pukanića i Dichanda o mogućoj poslovnoj suradnji. Isti izvori tvrde da Hans Dichand te dogovore nije poštovao, te da mu je s vremenom Pukanić zbog toga prestao pomagati u borbi protiv WAZ-a.
Moguće je da je takvo Pukanićevo rezervirano ponašanje značajno pomoglo interesima WAZ-a u Austriji. U to vrijeme, tvrdi se, došlo je i do nekih neizravnih kontakata Pukanića i WAZ-a. Ako bi to bilo točno, možda je WAZ imao interesa da potajno uđe u Nacional, pri čemu je u njegovo ime to formalno učinio Diekmann. U prilog takvom mogućem scenariju ide i činjenica da je Axel Diekmann ostavio uređivačku politiku i poslovno vođenje Nacionala posve u ovlastima Pukanića i njegovih suradnika. Moguće je da je upravo zbog toga što je u svemu tome možda neku ulogu imao i WAZ Gabriel Dielacher, Pukanićev partner i suvlasnik iz austrijskog VCP-a, izjavio da je tih dana “potpisan ugovor s vragom”.
Ako bi bile točne tvrdnje o mogućoj vezi WAZ-a s prodajom većinskih udjela u NCL Media Grupi sredinom 2008, to bi posredno moglo objasniti zašto se Stanko Subotić lako mogao nalaziti iza Von Seefrieda, drugog mogućeg paravanskog vlasnika koji je vlasništvo nad NCL Media Grupom preuzeo 2010. Subotiću bi u tom slučaju bilo lako realizirati tu transakciju i zato što je on godinama bio s WAZ-om u vrlo bliskim poslovnim odnosima, jer su zajedno ulazili u neke velike poslovne projekte u medijskoj sferi u Srbiji, o čemu je i sam Subotić svjedočio u srbijanskim elektronskim medijima.
Van Seefried je ujesen 2010. preuzeo većinsko vlasništvo nad NCL-medija grupom formalnom kupnjom od Diekmanna tvrtke Naxos, koja je dvije godine ranije osnovana da drži tih 75 posto vlasništva NCL Media Grupe. Dosad se nije doznalo koliko je Harald Von Seefried te udjele platio i čijim novcem. Još se nije doznalo niti što se dogodilo s novcem koje su hrvatski suvlasnici Nacionala trebali dobiti u zadnjoj fazi isplate kupoprodajne cijene što ju je 2008. godine Diekmann ugovorio s Pukanićem. Prema tvrdnjama hrvatskih suvlasnika Nacionala, taj se novac nalazio na računu spomenute tvrtke Naxos koja je bila vlasnik većinskih udjela u Nacionalu, tvrtke koju je preuzeo Harald Von Seefried. Hrvatski suvlasnici Nacionala sumnjali su da je on taj, a ne svoj novac potrošio za financiranje rada redakcije Nacionala u narednom razdoblju, ili za svoje privatne svrhe.
Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja bila je sumnjičava prema Haraldu Von Seefriedu iz više razloga. Izvor blizak Vladi ispričao je hrvatskim suvlasnicima Nacionala da je rekonstrukcija tijeka transakcije pokazala da je u realizaciji tog netransparentnog preuzimanja Nacionala sudjelovao jedan njemački odvjetnički ured koji je smješten u njemačkom gradu Essenu, u istoj zgradi gdje se nalaze i poslovne prostorije WAZ-a. Kada su se pojavile indicije da je s tom transakcijom povezan WAZ, moralo se zaključiti i da je riječ o potencijalnoj nedopuštenoj koncentraciji vlasništva nad medijima u Hrvatskoj, jer je WAZ suvlasnik najvećeg hrvatskog izdavača novina Europapress Holdinga, a sada bi postao većinski vlasnik još jednog značajnog hrvatskog izdavača. Možda je i zato trebalo proći nešto više od pet mjeseci od trenutka kada je Harald Von Seefried javio hrvatskim suvlasnicima Nacionala da je on novi većinski vlasnik tvrtke koja izdaje Nacional da Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja odobri tu transakciju.
I prije nego je operativno preuzeo upravljanje poslovanjem tvrtke koja je izdavala Nacional, Harald Von Seefried nekoliko se puta sastao s hrvatskim suvlasnicima Nacionala. Prvi se sastanak dogodio u zagrebačkom hotelu Esplanade. Ondje ih je Harald Von Seefried uvjeravao kako od Nacionala želi napraviti izuzetno jaku novinu. Međutim, već na tom sastanku hrvatskim suvlasnicima Nacionala privukle su pozornost neke nelogičnosti u izjavama novog većinskog vlasnika.
Harald Von Seefried rekao im je da je kupio primjerak Nacionala čim je prvi put sletio u Zagreb, te da mu je novina bila odvratna. Potom im je ispričao da je čuo da novina ima jako loš imidž, te da se u njoj kupuju članci koji se objavljuju. Hrvatski suvlasnici Nacionala, koji su odbili te insinuacije, odmah su se počeli pitati zašto bi osoba koja tako misli o Nacionalu bila spremna investirati u takvu novinu. Kasnije se pokazalo da niti njegov sin Moritz Von Seefried, koga je on postavio na čelo uprave tvrtke izdavača Nacionala, ne zna gotovo ništa o Nacionalu, niti o drugim izdanjima tvrtke na čije je čelo dospio.
U tjednima nakon što se obitelj Von Seefried počela javno deklarirati kao većinski vlasnik tjednika Nacional, sve su se učestalije počele javljati glasine da je zapravo Subotić pravi vlasnik Nacionala. Te su glasine do tadašnjih novinara Nacionala počele dolaziti iz poslovnog, političkog i kriminalnog miljea, a sve su to uredno bilježile i mjerodavne hrvatske institucije.
Svega nekoliko dana nakon što se Harald Von Seefried počeo deklarirati kao novi većinski vlasnik Nacionala, u Uskok je stiglo pismo čiji je potpisnik opisao zašto sumnja da je Harald Von Seefried paravan za Stanka Subotića. Ta je osoba u pismu Uskoku napisala da je telefonski kontaktirala Haralda Von Seefrieda neposredno nakon što se doznalo da se on predstavlja kao novi većinski vlasnik Nacionala. Ta mu se osoba predstavila kao američki istraživački novinar i upitala ga je li on u tjedniku Nacional vlasnički paravan za Stanka Subotića. Osoba koja je kontaktirala Haralda Von Seefrieda tvrdi da mu je on odgovorio da nema dopuštenje od svog klijenta odgovoriti na takvo pitanje. I sam Harald Von Seefried potvrdio je u prisutnosti autora knjige da se vodio takav telefonski razgovor, ali je sadržaj tog razgovora on prepričao drugačije, tvrdeći da nije odgovarao ni na kakva pitanja već da je samo spustio slušalicu.
Potpisnik pisma upozorio je dužnosnike Uskoka što će to, po njegovu mišljenju, pokazati da je Subotić zapravo pravi vlasnik Nacionala. Napisao je da će Harald Von Seefried u Nacionalu iskoristiti svoju poziciju za to da se Nacional ogradi od svog pisanja o Subotiću, da mu se javno ispriča, te da će nedugo nakon toga Nacional ugasiti. Potpisnik tog pisma zapravo je rekao dužnosnicima Uskoka da će se Subotić kao novi vlasnik Nacionala u Nacionalu sam sebi ispričati, a potom Nacional ugasiti.
Sumnju je tih dana budila i začuđujuća činjenica da je Harald Von Seefried u svojim zrelim godinama odlučio investirati na tržište o kojemu ne zna gotovo ništa, te koje se već nalazilo u recesiji koja se produbljuje do današnjih dana. Dodatne sumnje u njegove namjere kod osnivača i suvlasnika tjednika Nacional pojavile su se i kada se on prema njima počeo odnositi otresito, kada je počeo odbijati svaku svrhovitu suradnju, te kada je odbio bilo kakav razgovor o sudjelovanju u plaćanju nekih dospjelih obveza. Na koncu, razdor se konačno produbio onog trenutka kada je njegov neiskusni sin Moritz Von Seefried, kojeg je otac postavio za predsjednika uprave NCL Media Grupe, mimo znanja i odobrenja uprave htio originalnu poslovnu dokumentaciju tvrtke u svom privatnom vozilu izvesti iz sjedišta tvrtke, što je spriječila policija kojoj su se zaposlenici Nacionala obratili. I danas je otvoreno pitanje zašto je on to htio učiniti upravo na dan kada se spremao na odlazak na vikend u inozemstvo. Zašto ga je ta dokumentacija toliko silno zanimala, ako je njegova obitelj temeljito proučila poslovanje tvrtke i prije nego što je za većinske udjele tvrtke platila znatan novac? Moguće je da je tu dokumentaciju htio dostaviti pravim vlasnicima.
Sve te okolnosti dovele su do toga da je jedan dio osnivača, urednika, novinara, fotografa i ostalog osoblja, njih gotovo 30, sredinom svibnja 2011. napustio Nacional i najavio pokretanje novog tjednika. Nepunih mjesec dana nakon toga zahvaljujući novom investitoru, vodičkom poduzetniku Andriji Keviću, pokrenuli su tjednik Aktual. U svojim javnim istupima neki od novinara koji su napustili Nacional izjavili su da ne žele raditi za netransparentne vlasnike, te da je to razlog zašto se usred recesije upuštaju u pokretanje novog tjednika. Dijeljenje redakcije Nacionala izazvalo je prilično zanimanje javnosti, naročito jer se kao razlog toga spominjala sumnja da je novinu netransparentno preuzeo milje koji se prije toga povezivao s ubojstvom Ive Pukanića. Ta je tema zaintrigirala i državni vrh pa se čak na dvije sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost koje su se održale tih dana progovorilo i o ‘crnom kapitalu’ i upravljanju u medijima.
Na jednoj od tih sjednica tadašnja premijerka Jadranka Kosor spomenula je i Stanka Subotića. Rekla je i da su neki mediji pod utjecajem organiziranog kriminala. U vrijeme kada je to govorila, Jadranka Kosor je kao premijerka već u više navrata od SOA-e primila pismena izviješća u kojima se iznijela sumnja da je Stanko Subotić u pozadini preuzimanja Nacionala. Međutim, primila je i neka izviješća s dodatnim uznemirujućim informacijama. Jadranka Kosor se u jednom svom istupu osvrnula na te okolnosti. To se dogodilo početkom 2013. na tribini koja se održala u dvorani Novinarskog doma u Zagrebu, na kojoj se razgovaralo o profesijama u koje novinari odlaze nakon novinarstva, a na kojoj su osim Jadranke Kosor sudjelovale još dvije bivše novinarke, Zinka Bardić, savjetnica premijera Zorana Milanovića i Danica Juričić, savjetnica predsjednika Ive Josipovića. Umjesto o svojim sadašnjim karijerama, sve tri bivše novinarske kolegice uglavnom su tom prilikom odgovarale na pitanja o nepoznatim aspektima odnosa političara i novinskih izdavača.
Jadranka Kosor tada je izjavila da je spomenutu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost zajedno s predsjednikom Ivom Josipovićem hitno sazvala zato što su do njih došle neke uznemirujuće informacije. Jadranka Kosor tada je izjavila sljedeće: ‘Mediji mogu utjecati i na odluke Vlade i oni su stvarno četvrta vlast u zemlji. Sjetite se samo kako sam prošla kada sam inicirala sazivanje hitne sjednice Savjeta za nacionalnu sigurnost na kojoj se raspravljalo o pravim vlasnicima hrvatskih medija. Iako vam još ne mogu reći koji je bio konkretan povod za tu sjednicu, mogu vam reći da su poslije plasirane lažne teze. Nije istina da je povod bio Ivo Pukanić ili vlasništvo nad Nacionalom ili Aktualom. Toliko mogu reći radi istine. Konkretno, predsjednik Ivo Josipović i ja smo dobili neke uznemirujuće informacije od službi koje određena saznanja dostavljaju samo premijeru i predsjedniku. I te informacije su bile povod za sazivanje te sjednice. Zašto se onda s istragom stalo, ne znam. To trebate pitati sadašnjeg premijera. Ja i dalje mislim da nije dobro da mi ne znamo prave vlasnike nekih velikih medija’. Jadranku Kosor potom je u njenim stajalištima podržala i Zinka Bardić, koja je izjavila da Jadranka Kosor ne priča napamet.
Točno je da Ivo Pukanić ili vlasništvo nad Nacionalom ili Aktualom nisu bili povod za sazivanje te sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali ne znači da se o toj temi na toj sjednici nije diskutiralo. Povod je bio druge naravi, ali je imao veze sa Stankom Subotićem, ispričao je autoru knjige visoki izvor iz SOA-e. Sumnje SOA-e da je Subotić novi većinski vlasnik Nacionala pojavile su se iz više razloga, a dijelom i zbog otkrivenih Subotićevih kontakata s nekim osobama iz Hrvatske.
SUBOTIĆEVI TAJNI HRVATSKI SAVJETNICI – PRIJETNJA ZA NACIONALNU SIGURNOST
Subotić je u to vrijeme već dugo bio pod nadzorom stranih obavještajnih službi, koje su pomno pratile njegove aktivnosti i kontakte u regiji. Tako se otkrilo da je Subotić nakon ubojstva Ive Pukanića u listopadu 2008. uspostavio intenzivne kontakte s nekim hrvatskim novinarima i izdavačima, te da ih je počeo koristiti kao medijske savjetnike u situaciji u kojoj su ga neke hrvatske institucije počele povezivati s naručivanjem Pukanićeva ubojstva. Neke od tih svojih savjetnika on je počeo koristiti i kao svojevrsni medijski servis u Hrvatskoj, pa je povremeno u nekim novinama gdje su ti ljudi zaposleni on i javno istupao, demantirao bilo kakve veze s Pukanićevim ubojstvom i iznosio neprimjerenosti o pokojnom Pukaniću. Subotić se s tim osobama u više navrata sastajao u inozemstvu, slao je po njih privatne zrakoplove, zajedno su posjećivali neke financijske institucije, a nekima od njih je i davao novac. Do državnog vrha stigla su upozorenja da su ti kontakti takvi da se mogu okarakterizirati kao prijetnja za nacionalnu sigurnost, dijelom i zato što se spominjala mogućnost da Subotić preuzme kontrolu nad jednom značajnom hrvatskom medijskom kućom.
Kasnije se tom užem krugu ljudi Subotićevih medijskih savjetnika pridružio jedan međunarodno poznati poslovni čovjek podrijetlom s područja bivše Jugoslavije. On je zbog svojih intenzivnih veza sa Subotićem koncem 2010. završio na petosatnom ispitivanju u milanskoj policiji. Neke novinare Subotić je znao ugostiti u Švicarskoj, gdje im je, među ostalim, objašnjavao da je s pojedinim hrvatskim izdavačima u odličnim odnosima, ali i da je izuzetno važno tko zapravo kontrolira i tjednik Nacional. Te su informacije koncem 2010. došle i do poznatog hrvatskog novinara Denisa Kuljiša, a on je nedugo potom bez ikakvih ograda izjavio da je Subotić novi pravi većinski vlasnik tjednika Nacional, a ne Von Seefried. Te su Kuljiševe tvrdnje jako uznemirile Haralda Von Seefrieda. Kako je Kuljiš neoprezno formulirao svoja saznanja i za njih nije imao opipljive dokaze, suočen s brojnim pritiscima i prijetnjom sudskom tužbom on je nedugo potom pismeno povukao svoju izjavu i obavezao se da to više neće ponavljati.
Sumnje SOA-e da bi Stanko Subotić mogao biti u pozadini preuzimanja Nacionala pojavile su se i zato što je on bio poslovno povezan s njemačkim WAZ-om, koji je u Hrvatskoj suvlasnik Europapress Holdinga. Štoviše, dužnosnici WAZ-a Subotića su prije više godina upoznali s nekim svojim hrvatskim partnerima. Prvi su se puta sastali u jednom hotelu u Ljubljani, gdje su ga menadžeri WAZ-a predstavili kao svog poslovnog partnera. Subotić je tada predstavljen kao poslovni partner WAZ-a koji je zainteresiran investirati svoj novac za kupovinu tvrtke Tisak, najvećeg hrvatskog distributera tiskanih medija. Za Subotića je to bila zanimljiva poslovna prilika, jer je jedno vrijeme on u Srbiji bio suvlasnik tvrtke Futura plus, koja se bavila istim poslom. Subotić u Srbiji nije skrivao svoje partnerstvo s WAZ-om, koji je svojedobno kupovinom dnevne novine Politika kupio i veći broj prodajnih mjesta, koja su kasnije pridružena onima u Subotićevom vlasništvu, čime je tvrtka njihova tvrtka Futura plus postala najveća prodajna mreža tiskanih medija u Srbiji. Te su okolnosti razotkrivale koliko je velik bio Subotićev interes za hrvatsko tržište. Da je svojedobno uspio preuzeti Tisak, mogao je u velikoj mjeri kontrolirati koje tiskane medije u Hrvatskoj želi prodavati.
Sumnje o Subotićevoj umiješanosti u netransparentno preuzimanje Nacionala dodatno su se pojačale u ožujku 2012. Tada je postignuta izvansudska nagodba između Stanka Subotića i NCL Media Grupe, izdavača Nacionala, koju su predstavljali Moritz Von Seefried i Igor Vukotić, kao članovi uprave. Tom su nagodbom dvije strane nominalno riješile otvorena pitanja zbog brojnih otvorenih sudskih postupaka koje je Subotić poveo protiv odgovornih osoba unutar izdavača Nacionala zbog Nacionalovog pisanja o njemu kroz prethodno desetljeće. Subotić se od tekstova objavljenih prethodnih godina u Nacionalu o njegovim aktivnostima odlučio braniti tako što je pokretao sudske postupke. U nekima od njih tužio je novinare i urednike Nacionala zbog klevete, a u najvećem broju tih postupaka tražio je samo da se u Nacionalu objave njegovi demantiji. Uredništvo Nacionala te njegove demantije u najvećem broju situacija nije htjelo objavljivati, iako prema postojećim propisima svatko ima pravo poslati demanti koji bi se u novinama trebao objaviti. Uredništvo Nacionala zauzelo je stav da ne želi objavljivati Subotićeve demantije, jer je smatralo da u njima Subotić iznosi neistine i jer je smatralo da su navodi izneseni u tekstovima o Subotiću istiniti. Uredništvo Nacionala zauzelo je stav da ne mora objavljivati neistinite demantije. Od 15. svibnja 2001. do 31. ožujka 2011. Subotić je protiv Nacionala poveo desetke postupaka u kojima je tražio da mu se objave demantiji. Neke je postupke izgubio, a jedan dio je dobio. U tim se postupcima otvorilo pitanje ujednačenosti sudskih kriterija, jer se neki suci naprosto nisu htjeli upuštati u raspravljanje o tomu jesu li Subotićevi demantiji istiniti, ili ne. Naprosto su presuđivali njemu u korist, rukovodeći se propisima koji svakomu daju pravo demantirati ono što se objavi u novinama. Desetak tih postupaka bilo je otvoreno još i u 2012, kao i ovršni postupci radi naplate troškova nekih od tih parničnih postupaka od bivših novinara i urednika Nacionala.
Izvansudska nagodba između Subotića i NCL Media Grupe bila je neobična po tomu što se u njoj tadašnje uredništvo Nacionala ogradilo od pisanja o Subotiću iz prethodnog razdoblja kada su na čelu Nacionala bili drugi ljudi. U članku 3. nagodbe stoji sljedeće: ‘Od 1. travnja 2011. NCL Media Grupa svojom novom vlasničkom i upravljačkom strukturom vodi novu poslovnu i uređivačku strategiju, te se ovim putem NCL Media Grupa ograđuje od postupaka i pisanja bivšeg uredništva tjednika Nacional o Stanku Subotiću, kao i od svih objavljenih tekstova bivšeg uredništva u tiskanom izdanju i on line izdanju tjednika Nacional o Stanku Subotiću’. U sljedećem članku nagodbe NCL Media grupa obavezala se ukloniti sa svojih internetskih stranica sve članke objavljene o Stanku Subotiću u tjedniku Nacional do dana sklapanja nagodbe, te ukloniti iste tekstove sa svih relevantnih svjetskih internetskih tražilica. U članku 5. Subotić se obvezao ‘dati tjedniku Nacional autorizirani lifestyle intervju, koji će se objaviti u prvom sljedećem broju Nacionala, računajući od dana davanja intervjua.’ U nastavku nagodbe Subotić se obvezao povući sve tužbe, ali nakon objavljivanja njegova intervjua u Nacionalu.
Taj tzv. lifestyle intervju sa Subotićem u Nacionalu je objavljen u broju 854, 27. ožujka 2012. Poseban je po tomu što je Subotić u njemu krajnje neprimjereno i neistinito govorio o ranijem pisanju Nacionala, a te je teze u uvodu teksta preuzeo i novinar koji je taj intervju vodio, iznoseći neistinitu tvrdnju da je serija tekstova Nacionala o Subotiću nastala zato što je Nacional nasjeo na priče mafijaša i njihovih suradnika iz obavještajnog podzemlja. Nakon toga vijest o tom intervjuu Subotića Nacionalu objavljena je u raznim medijima bliskim crnogorskom političaru Milu Đukanoviću u Crnoj Gori, ali i u medijima u Hrvatskoj. Sukus teza koje su iznesene u tim tekstovima svodi se na to da je cijela afera o ‘tzv. duhanskoj mafiji’ zapravo bila jedna velika izmišljotina, te da se to sada može otvoreno reći zato što se i sam Nacional ogradio od svog pisanja o toj temi. Subotić je potom tu nagodbu mogao koristiti kao jedan od značajnijih argumenata u nastojanjima da javno pokuša oprati vlastitu biografiju. Nakon objavljivanja tzv. lifestyle intervjua sa Subotićem tjednik Nacional izlazio je još samo 12 tjedana, a potom je u lipnju 2012. godine ugašen.
Komentari