FELJTON: Imitacija života na otoku koji je prvi na udaru migranata

Nacional donosi ulomak iz političkog putopisa ‘Izvanredno stanje’ u kojem njemački pisac i publicist Navid Kermani opisuje kako žive stanovnici talijanskog otoka Lampeduse kojeg su od 1993. počele opsjedati stotine tisuća afričkih izbjeglica

Vrata na željeznoj ogradi koja bi trebala zapriječiti pristup molu samo su pritvorena. Carinski službenik želi me otpraviti jer nemam dopusnicu, ali se nakon izmijenjenih nekoliko riječi zadovoljava time da se samo udaljim dva-tri metra. Danas ovdje imamo službeni posjet, objašnjava službenik gotovo se ispričavajući i pokazuje glavom u pravcu dvojice gospode u tamnim odijelima. Mladi Arapi koji čuče na tlu prvi su izbjeglice koji su stigli brodom poslije nekoliko dana tijekom kojih je more bilo olujno, vjerojatno kao predvodnici jer su bili brži od drugih. Ukrali su ribarski brod, kažu, i isplovili dan prije, njih devetorica prijatelja, svima je otprilike dvadesetak godina, imaju moderne frizure, traperice do gležnjeva kako ih nose hip-hoperi. Jedan od njih, zamišljeni, nosi naočale, jedan je ljepotan duge kose, dok je onaj koji vodi glavnu riječ vidno opušten. Nedjeljni izletnici, tako ovdje zovu izbjeglice koji pokušavaju prijeći na svoju ruku, često puta spontano i suprotno svim očekivanjima bez problema se i probiju, ne otplutaju i ne budu ulovljeni. Kreću iz Tunisa i niti dvadeset i četiri sata kasnije već su na europskome tlu. Na licima im se vidi olakšanje. Ne djeluju ni previše iscrpljeni, nego su doista poput nedjeljnih izletnika, sada i ja to mislim. Većina drugih izbjeglica putuje danima jer rade velike zaobilaske kako bi izbjegli patrole agencije FRONTEX (riječ „agencija“ europski je eufemizam za ono što je zapravo čitava armada), po tridesetero, četrdesetero ljudi na čamcu na napuhavanje koji su za mjesto na zvizdanu dali svoju posljednju košulju. Suradnici organizacije „Liječnici bez granica“, dežurajući u luci, često su suočeni s pravim užasima kad plovila pristanu, a na njima zateknu izbjeglice mrtve ili polumrtve od žeđi i malaksalosti, gotovo sve dehidrirane, mnoge traumatizirane. Opekline su uobičajena pojava, k tome iscrpljenost, teške mučnine, pregladnjelost, često i lomovi kostiju, a ovi, ova devetorica prijatelja, oni bez prethodnog planiranja samo tako krenu na put, kao da idu na kakav kratak izlet, ne dožive nevrijeme, bolest, kvar na motoru, nije im čak ni tijesno, a ni sunce im ne tuče jer svi stanu pod brodsku tendu, i tako se nezasluženo glatko provuku kroz rupe u Raju, kako Schengen nazivaju u Africi. Njima Liječnici bez granica ne priskaču u pomoć, nego ih službenici odvode u prihvatni centar, odakle će ih tjedan-dva kasnije prebaciti u drugi kamp na kopnu. S Tunisom još ne postoji sporazum o ponovnom prihvatu, stoga imaju dobre izglede da ih nakon tri, četiri mjeseca, ili neka to bude i osam mjeseci, tavorenja izbace na ulicu prethodno im uručivši rješenje o izgonu, koje će ionako baciti u smeće. Svi to znaju, devetorica prijatelja iz Tunisa, službenici, dvojica gospode u tamnim odijelima, izvjestitelj. Većina izbjeglica ionako odlazi dalje na sjever, neće, dakle, biti državi na brizi, a tko ostane, za njime postoji potreba: bez ilegalaca koji u Italiji zarađuju dva do tri eura po satu u Njemačkoj se ne bi moglo kupiti kilu bresaka za dva-tri eura. Ravnodušnost kojom je devet prijatelja iz Tunisa ispitano i nakon niti dvadeset minuta odvedeno zamagljuje činjenicu da je njihova situacija isto tako egzistencijalna – ipak se radi o raskidu s dosadašnjim životom i o početku novoga života, čije konture oni ne mogu ni naslutiti. Novoga života u Europi, da, u obećanoj zemlji, ali života bez ikakvih prava, bez zdravstvenoga osiguranja, bez socijalne sigurnosti, daleko od obitelji, uvijek u strahu od policije. S obzirom na drame koje se obično zbivaju na Sredozemlju, pa i na molu, u luci u Lampedusi, prilaz kojem bi u stvari trebao biti zapriječen, obrat njihove sudbine doima se poput uobičajenog slučaja kakav gotovo više da i ne postoji.

Duhovi

Na Lampedusi vlada izvanredno stanje. Skuter sam parkirao pred crkvom da bih svratio u internetski kafić, a kad sam desetak minuta kasnije namjeravao otići u hotel, shvatio sam da su mi skuter okružili sudionici procesije u čast Blažene Djevice Marije, zbog koje kao da se svih pet tisuća žitelja otoka svečano odjenulo. Blagdan je, mjesto je okićeno. Ono na prvi pogled ne nudi nikakvu drugu zanimljivost, ali to je stvar prošlosti. Carinski službenici i Liječnici bez granica ove su godine na Lampedusi dočekali 19 820 ljudi, njih čak 19 820 samo do rujna, plus devetoricu Tunižana danas, ali u selu se ni ne zna za njih. Njihov prihvatni centar, koji kilometar izvan mjesta, iza jednoga brežuljka, nije označen ni na jednome zemljovidu, nije obilježen ni na jednome natpisu na cesti, a može mu se prići samo uz posebnu dopusnicu koju se mora zatražiti tjedan dana unaprijed i pritom odgovoriti na sva postavljena pitanja. Vidjeti ih se može samo u luci, u kratkoj stanci između pristajanja broda i transporta u kamp, a i to samo s brežuljka koji se izdiže iznad mjesta jer pred samim molom pogled zaklanjaju betonski blokovi. Kako rekoh, vrata su otvorena, svatko bi mogao došetati do pristaništa, ali to čine samo izvjestitelji poput mene, koji su Lampedusu zamišljali kao tko zna kakav pakao. Prema riječima Liječnika bez granica, prije je bilo moguće izlaziti iz kampa, na ogradi od bodljikave žice bilo je nekoliko rupa, ali što bi izbjeglice bez novca uopće i mogle raditi na otoku na kome ne mogu čak ni ostati neprimijećeni? Jednom su se trojica, četvorica crnaca zatekla u selu, naručila su i pivo koje nisu mogla platiti, a onda je gradonačelnik u svijet razglasio da se izbjeglice motaju oko barova, besplatno opijaju i maltretiraju turiste. Ako mu je vjerovati, otok upravo doživljava propast. Istina je zapravo, a to čujem od gotovo svih s kojima sam razgovarao, da ovdašnji ljudi izbjeglice i ne primjećuju. Onoga tko svoj godišnji odmor provodi na Lampedusi ne zanimaju znamenitosti, dotjerana stara gradska jezgra ili lijepi krajolici, kojih ionako nema. Turisti dolaze zbog mora, žele se sunčati, kupati ili roniti, tim više što je u ostatku Italije za to postalo prehladno. Nikakva ih stvarnost u tome neće spriječiti.

Suradnici organizacije ‘Liječnici bez granica’, dežurajući u luci, suočeni su s užasima kad plovila pristanu, a na njima zateknu izbjeglice mrtve ili polumrtve od žeđi i malaksalosti

Ja sam kao izvjestitelj u drugačijoj situaciji. Za razliku od normalnih okolnosti, kada me dojmovi obično dotuku, ovdje poput ribiča iščekujem dolazak izbjeglica da bih u tome kratkom vremenu do njihova prebacivanja u kamp uopće stekao ikakav dojam osim onoga koji na čovjeka ostavlja jedno turističko mjesto. Svuda u svijetu bogataši su do tančina razradili metode da se ograde od stvarnosti: podignuli su ograde, zidove, stvorili negativne predodžbe, sve samo da ne bi morali svjedočiti bijedi. Ali činjenica da su to uspjeli postići i na Lampedusi, pored 19 820 izbjeglica samo u ovoj godini i otočne populacije od pet tisuća, svaku gated community gura u drugi plan. Daleko od toga da se o izbjeglicama ne priča. O, da, na račun izbjeglica, najvećim dijelom na račun izbjeglica, gradonačelnik je osvojio posljednje izbore. Bolnica ni ranije nije bila izgrađena, ali sada se ne gradi jer se medicinsku skrb pruža izbjeglicama. Isto kao što su vlasti u Rimu poslale vojsku u gradove koji spadaju među najsigurnije na svijetu. Isto kao što su vlasti proglasile izvanredno stanje ne samo na Lampedusi, ma baš, ne samo na jugu nego, ako već, onda i u čitavoj zemlji. Uzgred budi rečeno, nisu izbjeglice u opasnosti, nego zemlja. Ljudi su ovdje srdačni, njihova se opuštenost osjeti čim se stigne u glavni grad. Ovdje sigurno nitko nema ništa protiv Afrikanaca, Arapa i Azijaca, pa čak ni gradonačelnik, koji tvrdi da razumije razloge njihova bijega. Samo ih nitko ne želi blizu sebe, svakako ne u tolikom broju da više ne mogu proći kao gosti, ne želi ih pred vlastitim kućnim pragom – nešto slično kao što je drugdje slučaj s nuklearnom elektranom. Nije dovoljno što ih se uopće ne vidi. Tako nevidljivi tek postaju duhovi.

Ponoć

U luci počinje veliki vatromet. Iz prihvatnoga centra vidjet će se samo kako nebo sjaji i sijeva. Čut će se eksplozije. Onaj tko je pobjegao od rata, imat će dojam da se tamo i vratio. Na moru će put obasjavati rakete u čast Djevice Marije. Zar nije pravo veselje to što su uopće preživjeli put?

Potpuno neočekivano sat kasnije počinje padati jaka kiša. Ako se na moru sada nalaze brodice, kako pretpostavljaju carinski službenici, i ako se uspiju probiti do mola, Liječnici bez granica imat će pune ruke posla. Ne mogu više spavati, ne bih ovdje mogao provesti godišnji odmor, primjećujem da više ne uživam ni u divnome moru. Gradonačelnik je u pravu, izbjeglice nanose štetu otoku. Mještani su nemoćni, razlog leži u geografskom položaju zbog koga neljudskim postaje ono što ni na kopnu nije puno ljudskije: zatvaranje očiju pred nesrećom. Humanitarne organizacije koje pomažu izbjeglicama procjenjuju da na troje izbjeglica koji stignu na europske obale otpada jedan koji se utopi. Čak i talijanski ministar vanjskih poslova u desnoj vladi Franco Frattini pretpostavlja da se broj mrtvih godišnje kreće oko nekoliko tisuća. Siguran sam da svatko ovdje za nevremena misli na te ljude, možda ne turisti zaslijepljeni suncem na svojim plažama, ali zato svatko tko ovdje živi. Neka ih crkvene zajednice prihvate, negoduje gradonačelnik, ako je Vatikanu već toliko stalo do njihovih sudbina, neka ih prihvate crkvene zajednice i samostani u čitavoj zemlji. Treba uspostaviti plutajuće prihvatne centre daleko od obale, zahtijeva njegova zamjenica. Treba ih sve pokokati, savjetuje predsjednik stranke. Umberto Bossi iz vladajuće stranke Sjeverne lige doslovno je izjavio: „Nakon drugog ili trećeg upozorenja – bum! Pljuca puca bez puno priče. Pljuca ubija. Inače ovo neće nikad završiti.“

Bivši gradonačelnik

– Ne, tu se varate, ovdašnje ljude izbjeglice ne zanimaju previše – kazuje mi bivši gradonačelnik. – Ne raspravljaju o njima u obitelji, u barovima i restoranima. Oni su praktički nevidljivi.

– Zar ne predstavljaju opterećenje za mjesto?

– Na početku jesu. 1993. godine, kada su stigli prvi. Tada ovdje još nije postojao prihvatni kamp, nije bilo novca za njihovo zbrinjavanje, nije bilo odjeće i zaliha hrane. Tada smo izbjeglice morali sami zbrinjavati, nije bilo druge, i to smo i učinili. Neki su gunđali, sigurno, a i sigurnost je bila značajan problem, po cijele su se dane klatarili mjestom, neki su spavali na plaži. Ali sada?

– Mogu si zamisliti da njihove sudbine u neku ruku ljude ipak tište.

– Ma dajte, izbjeglice stvaraju radna mjesta, samo u prihvatnom centru zaposlilo se šezdesetero mještana, tomu treba pribrojiti investicije, češće zrakoplovne linije, stanove za djelatnike stranih organizacija.

– Međutim, vijesti u medijima otoku baš i ne rade reklamu?

– Istina, naštetile su nam imidžu – priznaje bivši gradonačelnik – dolazi manje turista. Ali tko je taj koji je čitavoj Italiji razglasio da je Lampedusa na rubu propasti? Moj nasljednik! Pritom njemu uopće nije stalo do izbjeglica, nego samo do izvanrednoga stanja iz kojega može izvući profit.

– Mislite, princip Berlusconi?

– Da, princip Berlusconi, ali u seoskom formatu: moj nasljednik želi sklapati poslove kojima može pogodovati svojim prijateljima, želi dodatke kojima će pridobiti birače. Tvrdi da su karabinjeri preopterećeni i demonstrativno zahtijeva podizanje bodljikave žice oko kampa. Zatim traži ustrojavanje privatne policije jer u protivnome neće biti moguće jamčiti sigurnost. Sigurnost na Lampedusi, zamislite samo, ovdje gdje noću nitko ne mora zaključavati vrata. Jedini zločin koji su izbjeglice počinili svih ovih godina jest da su naručili tri piva koja nisu mogli platiti. Zašto, dakle, moj nasljednik traži osnivanje privatne policije? Da bi mogao dodjeljivati nove poslove. Baš se nedavno požalio na stanje u kampu, da ti srce prepukne. Pretijesno je, smrdi, uopće, odnos prema izbjeglicama nehuman je. A kako se stanje može poboljšati? Tako što bi lokalna zajednica preuzela brigu o kampu – opet nova radna mjesta! Kad mu to ide u korist, izbjeglice su jadna stvorenja, a onda već idući dan izjavi da kmice smrde koliko god da se peru.

– Je li to rasizam?

– Ne, to su uobičajene predrasude, ništa više. Ovakvi ljudi nisu kao nekad ranije fašisti. Ovakvi ljudi imaju koristi od svake izbjegličke brodice koja pristane na Lampedusu. Dvanaest tisuća eura koštalo bi zbrinjavanje barke kao posebnoga otpada; motor, akumulator, metal, to se ne može tek tako baciti u more. Oni ubiru dvanaest tisuća eura i plaćaju dvije tisuće onome tko pojedine dijelove odloži u miješani komunalni otpad ili barku istoga trenutka potopi u more.

– Zar sadašnji gradonačelnik nije dobio izbore upravo na parolama protiv izbjeglica?

– Dobio je izbore jer je zaratio s karabinjerima. Tvrdio je da su previše strogi, da šikaniraju ovdašnje ljude, baš kao i građevinski nadzor. Njegov je stav da bi općenito čitava država ljude trebala konačno pustiti na miru, da će ljudi sami rješavati svoje poslove. Ljudi – dođe mi da se nasmijem! Kad kažu „ljudi“, misle na same sebe. Sve žele privatizirati, a ono što ne donosi profit, neka država – molit ću lijepo – i dalje financira, letove na Lampedusu, na primjer, njih bi trebala barem subvencionirati. Država je za njih samo područje poslovanja.

Ovdje sigurno nitko nema ništa protiv Afrikanaca, Arapa i Azijaca, pa čak ni gradonačelnik koji tvrdi da razumije razloge njihova bijega. Samo ih nitko ne želi blizu sebe

Bivši gradonačelnik pola minute u tišini miješa svoj četvrti espresso kao da razmišlja što bi još mogao iznijeti na račun svoga nasljednika. On je osobno ljevičar stare talijanske škole, s trinaest godina već je postao glavni tajnik Komunističke partije na Lampedusi jer je znao dobro čitati i pisati, što tada na jugu Italije još nije bilo nešto samo po sebi razumljivo. Uvijek je bio vođa, njegova prva politička pobjeda još dok je bio mladić: uspostava rezervata za kornjače na istoku otoka. Fotografije rezervata vise na zidovima. Lampedusa je zapravo demokršćanska baza, kazuje mi, njegova izborna pobjeda bila je svojevrsna iznimka. Ali tada su demokršćani barem još bili politički protivnici. Koliko samo prezire ove nove tipove, njihovo neznanje, nedostatak uvjerenja, oportunizam! Nemaju pojma o povijesti Lampeduse, žesti se, o kojoj on upravo piše knjigu. Bi li se u Njemačkoj možda našao kakav izdavač koji bi knjigu dao prevesti? pita.

– Mi smo i sami narod migranata, narod izbjeglica na brodovima, ako tako hoćete, isplovljavali smo prema Tunisu jer je tada u Africi bilo posla. Mnogi od nas oženili su Arapkinje, drugi su se tamo rodili, pa se kasnije s roditeljima doselili na Lampedusu. Mnogi od nas jesu Arapi, čak i ako to nerado čuju.

Jutro je, pola deset, bivši gradonačelnik sjedi u jednom od svojih dvaju hotela, na sebi ima majicu kratkih rukava i bermude, srednje duga kosa začešljana mu je prema nazad, lice mu je široko, a takav mu je i osmijeh. Ima dubok glas zbog cigare koju gasi vjerojatno samo kad ide spavati. Voli jesti, a ne voli vježbati, to se vidi, ali zato u srcu još ima žara kojim se nekoć borio za kornjače.

Kamp

Betonske ploče između dvokatnih redova kontejnera, sobe s po šest kreveta na kat toliko nakrcane da gotovo i nema mjesta za stajanje. Uopće, muški dio kampa skučen je iako je na moru već danima olujno, pa tako nisu popunjeni čak ni svi ležajevi. Kamp, službeno predviđen za sedamsto izbjeglica, širok je prema mojoj procjeni niti šezdeset metara i dugačak niti dvjesto, što gustoću naseljenosti ovdje čini neusporedivom čak ni s japanskim neboderom. Na svakom četvornom metru vidljiva su nastojanja državnih tijela da slijede zacrtana pravila i da im se ne može predbaciti ni da izbjeglice tretiraju nehumano niti da ih žele razmaziti. Kao madraci služe grubo rezani komadi spužve kakva se u građevini koristi za izolaciju. Posteljina je od papira, sav pribor za jelo jednokratan, od plastike. U muškom dijelu kampa tiha gomila stoji pred vratima, ali mi nitko ne zna objasniti što ti muškarci čekaju. Vlada muk, nitko ne govori, dosadu se u zraku može rezati nožem, a tu su još i neizbježne tenzije među ljudima. Žene pak imaju mnogo više mjesta, u njihovu dijelu kampa ima i nekoliko stabala koja bacaju sjenu, ima stolica i tri sprave za igru od šarene plastike za djecu. Za razliku od njih, muškarci, ovdje Afrikanci iz srednje Afrike, tamo Arapi, u kutu istočni Afrikanci, tu i tamo pokoji Tamil, Nepalac i istočni Azijac, sjede na tlu ili leže na kvadratima od spužve koje su dovukli iz soba. Iza kontejnera sanitetske službe nabacano je još madraca, čitavo brdo umrljanih, tamnožutih spužvi za trenutak kad se more opet smiri. Osmorica potpuno znojnih nogometaša zauzela su teren od trideset četvornih metara i golove označila četirima plastičnim bocama.

Igra pridonosi opuštanju atmosfere, kazuje mi mladi direktor neprekidno odmičući svoju dugu kosu s velikih sunčanih naočala. Otkopčana su mu prva četiri dugmeta košulje, nosi traperice sa širokim dizajnerskim pojasom i kožne cipele sa zašiljenim vrhovima. Njegova je tvrtka dobila posao na natječaju nakon što je stari kamp morao biti zatvoren. Izvjestitelj prerušen u izbjeglicu izgladnjivan je i zlostavljan punih tjedan dana, a onda je njegov izvještaj našao put sve do Europskoga parlamenta. Više ne bilježimo nikakve slučajeve premlaćivanja, potvrđuje i gospođa iz Službe za izbjeglice Ujedinjenih naroda, koja otada radi u kampu.

Koliko god se direktor trudio da sugovornike zarazi svojim oduševljenjem, pri svakoj programskoj točki pomislim – o, Bože, koja bijeda. Stojimo u kantini koja je sa svojim četirima redovima stolova puno premalena da bi se u njoj moglo i sjediti, pa tako služi samo za podjelu obroka, a jede se vani na betonskim pločama. Sve je čisto, jelovnik je uravnotežen, mislilo se čak i na vitamine. Predjelo, glavno jelo, desert, razdragano viče direktor i poput cirkuskog mađioničara pali pokretnu traku među stolovima, koja na tanjure zavaruje plastičnu foliju.

– Želite li probati?

– Radije ne – zamuckujem, istodobno svjestan da je samo vrlo malen broj izbjeglica imao tri obroka na dan prije prelaska mora.

U usporedbi s libijskim kampovima, pa i s kampovima ilegalnih migranata i Roma na periferiji mnogih talijanskih velegradova, ovo je pravi turistički resort, kako vole govoriti izbjeglice iz srednje Afrike. Spomenuti su kampovi treći svijet, slumovi sa svime što uz to ide, sa zidovima od iverice i krovovima od valovitog lima, bez tekuće vode, bez kanalizacije; čim padne kiša, tlo se pretvara u kaljužu. Međutim, Lampedusa je bez sumnje uredba EU-a. Ni sâm Bog ne bi mogao izmisliti bjednije ispunjavanje uredbi. Spavaju samo po jedan, dva dana, priča gospođa iz Službe za izbjeglice UN-a. Tek naknadno shvate gdje se uopće nalaze. Još i nakon dva tjedna gotovo svi osjećaju olakšanje. Samo se neki Arapin žali na to da se svaki dan poslužuje tjestenina, svaki dan tjestenina, ne može je više vidjeti.

Ne, Lampedusa više nije zadužena za skandale. Prije bi se moglo reći da je postala izlog u kojemu Europa izvjestiteljima i parlamentarnim komisijama demonstrira svoju ljudskost. Da, ako ljudskost ne definirate prema minimalnim standardima jednoga europskog zatvora, nego kao sitost, postojanje prenoćišta i odjeće, zaštićenost od udaraca, od grubih riječi, dostupnost liječnika u hitnim situacijama i psihologa kad dođe do napada plača, tada bi se moglo reći da u kampu vladaju uvjeti dostojni čovjeka. Skandalozno je ono što se odvija s onu stranu izloga, dakle prije nego što izbjeglice uopće stignu na Lampedusu. Vjeruje se da skandalozni uvjeti vladaju u kampovima na kopnu, ali tamo pristup nije dozvoljen čak ni Liječnicima bez granica, a kamoli izvjestiteljima. Svaki zapadni Europljanin neljudskim bi smatrao život u ilegali, kakav većinom očekuje svakoga izbjeglicu u kampu kojem državne vlasti ne odobre azil. Skandaloznima bi se moglo opisati i operativne akcije agencije FRONTEX, koju je Europa osnovala s ciljem da izbjegličke brodove presreće daleko od vlastitih teritorijalnih voda. Agencija brodove prisiljava na povratak u matične luke u Africi bez ikakve provjere nalaze li se na brodu ljudi s pravom na azil. Jedan talijanski zapovjednik akcije njemačkom je televizijskom novinaru u mikrofon priznao kako ima naredbu da stupi na brod i zaplijeni namirnice i gorivo da bi brod odvratio od nastavka plovidbe. Prema nekim drugim svjedočanstvima, vojnici FRONTEX-a na otvorenom su moru navodno uništavali čamce na napuhavanje ne bi li ih onemogućili u nastavku plovidbe. Ipak, detalji nisu poznati jer FRONTEX nema odgovornost ni prema jednoj vladi, a informacije uskraćuje čak i Europskom parlamentu pozivajući se na obvezu čuvanja tajnosti podataka. „Da bi se suzbilo ilegalnu migraciju, valja nastupiti oštro, a ne kao naivni dobričina“, dovoljno otvoreno tvrdi ministar unutrašnjih poslova zemlje koja je kolijevka humanizma.

Novi gradonačelnik

Navečer se opet održava procesija u čast Blažene Djevice Marije, ovaj put iz sela prema jednom od brežuljaka. Usred bogoslužja vjernici se iznenada okreću pod kutom od devedeset stupnjeva na lijevo i obraćaju se Djevici Mariji, isprva u zboru, a onda i svatko za sebe, dvije-tri minute, takvom gorljivošću kao da se tamo nalazi sama Blažena Djevica, a ne samo slika. Kako je gradonačelnik za glavu viši od ostatka župne zajednice, čitavo ga vrijeme mise vidim kako zijeva sebi u bradu. Nakon dva sata ukočenog stupanja i mise koja se otegnula toliko da se polovina vjernika počela vraćati i prije pričesti, umoran je, razumljivo je, a sada jadničak i tisućitom novinaru mora pojašnjavati kako nema ništa protiv stranaca. Pritom je čak i njegov prethodnik ljevičar priznao kako se gradonačelnik desničar izvrsno slaže s tamnoputim svećenikom koga je biskup delegirao na Lampedusu zbog manjka svećeničkog kadra.

– Naravno – objašnjava gradonačelnik sjedeći na stolici na rasklapanje dok pored njega rastavljaju oltar, naravno da treba pomoći izbjeglicama, čiju nevolju potanko opisuje. Nažalost, zakazale su vlasti u Rimu, i lijeva i desna. Zahtjev ljevice za otvaranjem kampova nevoljnike samo gura u kriminal, prostituciju, ovisnost o drogama. Zaključak desnice da bi se nesretnike trebalo tretirati kao zločince nerealističan je. Potpuno je nemoguće izgraditi toliko kampova da bi ih se sve moglo izolirati.

– A vaše rješenje?

Ovo je pitanje gradonačelnik jedva dočekao. Cijelo mi vrijeme pridržava gornje rubove bilježnice da bih mogao što bolje pisati. Svaki put kada postavim neko pitanje, kažiprstom pokazuje prazno mjesto na koje bih trebao zapisati njegov odgovor, a potom tu i tamo primakne glavu kao da želi provjeriti da sam sve ispravno zabilježio.

‘Mi smo i sami narod migranata, narod izbjeglica na brodovima, isplovljavali smo prema Tunisu jer je tada u Africi bilo posla. Mnogi od nas oženili su Arapkinje’, kaže bivši gradonačelnik Lampeduse

– Mi u lokalnoj samoupravi dugo smo razmišljali o ovome problemu i prikupili smo mnogo iskustava – započinje gradonačelnik. – Rješenje je da se tim jadnim ljudima pomogne u njihovim matičnim državama! – usklikne.

Primjećujem kako gradonačelnik očekuje odobravanje ili barem neko potpitanje, ali mi spontano ništa ne pada na pamet.

– Vjerojatno u Europi nema političara koji bi vam proturječio – pokušavam pristojno kontrirati.

– Ali ja to ozbiljno mislim! – uzbuđeno uzvikne gradonačelnik – moramo graditi škole, moramo stvoriti demokraciju, moramo ući u ovu priču u velikom stilu.

Potom mi izlaže svoj master plan, koji, priznaje, mnogo košta. Pri svakoj točki prstom mi pokazuje kamo da zapišem prijedlog. Suzdržavam se da ga ne upitam misli li da je baš gradonačelnik najprikladnija osoba za provođenje master plana za Afriku. Umjesto toga, on sasvim usputno, kao da je i to dio master plana, napominje kako Italija treba izbjeglice da odrađuju prljave poslove koji su Talijanima ispod časti.

– Zar to nije kontradiktorno? – iznenadim ga pitanjem.

– Ako Italiji treba radna snaga – opet je uzrujan gradonačelnik – neka im vlada izda vize! Nas je ovdje pet tisuća stanovnika. Mi ne možemo rješavati probleme Europe. Mi smo kršćani. Primili smo izbjeglice i primat ćemo ih i dalje. Ali već nam je dosta da se o nama stalno ružno piše. Ako je vjerovati napisima novinara, otok je pred kolapsom, a istina je da je ovdje predivno, ovo je jedno sjajno odredište za godišnji odmor.

– Dabome da jest – povlađujem i pitam ga nije li svojim intervjuima i sâm donekle pridonio histeriji.

Gradonačelniku je odmah jasno na što aludiram: – To je bio maliciozan napad lijevih glasila na mene. Kada je kamp u ljeto bio pretrpan, kada je u njemu boravilo dvije tisuće izbjeglica, izjavio sam da ljudi tamo žive kao životinje. Nisam rekao da su ljudi životinje, razumijete? Kad smo imali problem s vodoopskrbom, izjavio sam da se jadni crnci ne mogu ni oprati – jer nemaju vode, razumijete? Ja sam bio taj koji je prozvao Vatikan da primi te jadne ljude. Nemam ništa protiv Afrikanaca. Nemam ništa protiv Arapa. Nemam ništa protiv Azijaca. Ali imam protiv bezakonja. Jedna demokracija morala bi biti u stanju zavesti red i provoditi zakon.

– Mislite na morsku blokadu?

– Slobodno to nazovite blokadom. Kad bi vlast htjela, mogla bi već sutra blokirati morske puteve.

Gradonačelnik gleda kako zapisujem rečenicu ne postavljajući nikakva nova pitanja. Stoga opet upire prstom u moj papir.

– To ponavljam i u interesu ovih nevoljnika kojima u Europi ne ginu kriminal, prostitucija i droga. Ne smijemo iznevjeriti njihove nade i očekivanja.

Opet noću

Iz sna me prene sijevanje. U trenutku kad sam izišao na terasu, s neba se sruče komadi leda kakve još nikada nisam vidio, a kamoli vjerovao da su mogući. U prvi mi mah ništa nije jasno, bacam se pod strehu da izbjegnem udar, a onda shvaćam da je posrijedi tuča veličine loptica za stolni tenis, a ne apokalipsa. Nekoliko minuta kasnije stušti se pravo nevrijeme. Voda nadire na terasu takvom brzinom da je ima već i u hotelskoj sobi premda sam na procjep ispod vrata stavio ručnike. Dva sata kasnije vozikam se skuterom gore-dolje po pustoj, ali jarko osvijetljenoj šetnici, gazim kroz lokve veličine omanjeg jezerca dok na samom kraju stare luke ne zamijetim ljude pred jednim starim francuskim ratnim brodom. Vjerojatno je prevelik da pristane na molu koji je inače predviđen za izbjeglice. Šezdeset i petero Somalijaca spašeno je od oluje, slučajno sam načuo, osamdeset morskih milja pred libijskom obalom, među njima je trinaest žena, jedna trudnica u petom mjesecu trudnoće, jedna je osoba ozlijeđena. Liječnike bez granica čudi što je upravo brod FRONTEX-a ukrcao izbjeglice, i to tako blizu libijske obale. Nitko ne zna ništa pobliže, ali svi, pa i gospođa iz Službe za izbjeglice Ujedinjenih naroda, vjeruju da FRONTEX postoji samo kako bi izbjeglice sprečavao da dođu u Europu. One koji rade za državu, osim carinika i karabinjera to su još i djelatnici prihvatnog centra, prepoznaje se po rukavicama od lateksa, baš kao i zapadnjake u Afganistanu. Iz omanjeg kamiona upravo se istovaruje spremnik s dezinfekcijskim sredstvom.

– A gdje su izbjeglice? – pitam.

Kako autobus još nije stigao, oni i dalje sjede u unutrašnjosti broda, gdje je toplije. Oznaka „Somalijci“ već mi je poznata: vjerojatno je riječ o članovima iste obitelji ili klana, njihov bijeg traje mjesecima, kod kuće im bjesni rat, lako je moguće da su protjerani, sigurno je bilo i mrtvih. Sušta suprotnost nedjeljnim izletnicima. Vojnici s palube skidaju velike crvene plastične vrećice, gotovo prazne, po jednu za svakog izbjeglicu, sva njihova imovina. Na molu svi razgovaraju u pola glasa, neki s rukavicama, neki bez, gotovo šapuću, općenito malo pričaju i samo stoje i zure u osvijetljeni brod, u čijoj se utrobi nalazi šezdeset petero spašenih ljudi, zure kao da očekuju maloga Isusa. Kad bi se sad svi zajedno uhvatili za ruke, s rukavicama i bez njih, i zapjevali božićne pjesme – ne bi me ništa iznenadilo, toliko sam zahvalan za ovaj blagoslov jer spašavanje od utapanja upravo to i jest. Tada mi pade na pamet da sam jedini koji je po prvi put doživio ovakvo iskrcavanje, ali i jedan prevoditelj Tunižanin postaje patetičan kada mu se obratim, a oči mu se cakle. Ako pojam „mučenik“ danas uopće još išta znači, kazuje prevoditelj, ako pojam šehadet, ‘svjedočanstvo vjere’, kako glasi točan prijevod arapske riječi šahâda, još išta znači, onda znači upravo za one koji u utrobi broda čekaju da iziđu na svjetlo dana kao i za sve ostale izbjeglice ove noći koji svjetlo dana nikada neće ugledati. Oni su svjedoci našega vremena, kaže. I „mučeništvo“ bi bio prikladan izraz, dodajem. Potom razgovaramo o Joni i izbjeglicama u Svetome pismu, o Djevici Mariji, Josipu i malome Isusu, a ja primjećujem da ove priče nisu dio neke daleke prošlosti, nego se događaju ovdje, tristo metara od plaže na kojoj će se turisti sutradan opet kupati, kao što će ručati u lučkim restoranima iza nas, dok će za to vrijeme francuski ratni brod iznova kružiti pred libijskom obalom ne bi li spriječio dolazak nekih drugih izbjeglica.

‘Nas je ovdje pet tisuća stanovnika. Mi ne možemo rješavati probleme Europe. Mi smo kršćani. Primili smo izbjeglice i primat ćemo ih i dalje, ali su zakazale vlasti u Rimu i o nama se stalno ružno piše’, uzrujano govori gradonačelnik Lampeduse

I prije dolaska autobusa osjećam nemir koji se širi među svima, jedno tiho uzbuđenje, iako se čini da su se uskomešala samo tri vojnika na palubi. Kroz okno ulaze u unutrašnjost broda i nešto kasnije izlaze s prvim izbjeglicama pridržavajući ih, prvo jednoga starijeg muškarca očito s ozlijeđenom nogom, potom trudnicu, zaista poput Josipa i Marije, prolazi mi kroz glavu, dvoje potpunih stranaca, ne samo zbog svoje tamne kože i široke, egzotične ženine haljine i crvene marame koja, kako je običaj u Somalijaca, seže do ispod trbuha. Još su straniji njihovi pogledi, zbunjeni, stidljivi, ustrašeni, a ipak zahvalni životu što su još živi. Mariju slijedi povorka ostatka izbjeglica, prvo žene, većina su još djevojčice, mnogo krhkije od Europljanki ili žena iz srednje Afrike u kampu, pa onda muškarci, jednako slabašni kao žene, koračaju tako oprezno kao da to rade prvi put. I doista, ovo je za njih poput ponovnog rođenja. Želim ih pozdraviti, doviknuti im na arapskom „mir s vama“ ili im se barem nasmiješiti, ali nitko to ne radi, pa se ne usuđujem ni ja. I tako oni teturaju dalje bez ikakve reakcije okupljenih, bez pozdrava dobrodošlice ili poruka radosti, jedan za drugim izlaze iz unutrašnjosti broda, nesigurno, uz podršku francuskih vojnika prelaze tih nekoliko metara palube dok ih talijanski vojnici čekaju na molu, preko mostića prate na kopno i upućuju u autobuse da bi se na madracima od izolacijskog materijala i posteljini od papira mogli konačno pošteno odmoriti. Tresem se, toliko sam ganut prizorom života, gologa života, kao pri rođenju ili umiranju, života što on i jest – dar.

Sa suglasnošću ili bez nje

Po odlasku izbjeglica razgovaram s kapetanom, koji samo zbog mene silazi s broda.

– Čestitam vam – prvo je što sam mu rekao – od srca vam čestitam!

– Na čemu? – smješka se kapetan, visok, sportski građen muškarac od kojih četrdesetak godina, glatko začešljane kose s prvim naznakama ćelavosti. Ipak, odmah mu je jasno na što ciljam, i sâm je vidno radostan.

Saznajem kako su izbjeglice pronađeni nagurani na malenom drvenom brodu. Nisu se zatekli u oluji, onda bi bilo i prekasno, ali ne i puno prije oluje, još je bilo zvijezda na nebu, priča kapetan.

– Kakva je bila reakcija izbjeglica kad su ugledali vaš brod?

– Počeli su raspravljati kad smo ih osvijetlili, neki su se razveselili, drugi su se prestrašili i pozivali ostale na bijeg. Svojim smo im pomoćnim brodovima zapriječili put. Kad smo ih uvjerili da ih nećemo vratiti u Libiju, svi su bili razdragani, prolomilo se pravo oduševljenje. Netom poslije naoblačilo se, najednom su svi utihnuli, a kad je izbilo nevrijeme, postalo im je jasno kako su za dlaku umakli smrti.

– Kakva je situacija s ostalim izbjeglicama koji su se noćas zatekli na brodovima? – pitam. – Kakvi su izgledi da je itko preživio oluju?

Kapetan načas razmisli pa izusti:

– Nikakvi.

Na pitanje o FRONTEX-u iz njega provali:

– Kad na pučini ugledam drveni brod sa šezdeset i petero ljudi, fućka mi se za FRONTEX, ne mislim na imigraciju, na dokumente, na carinu. Dovraga, tada spašavam ljude!

Za njega kao kapetana, odmah nastavlja pokušavajući objasniti svoj mali ispad, pomorsko je pravo iznad eventualnih odredbi Europske unije, on ni ne smije drugačije postupiti.

– Gleda li svaki kapetan na to jednako?

Kapetanu je odmah jasno na čije izjave aludiram.

– Siguran sam – odgovara – da bi, barem što se tiče francuskih kapetana, svi jednako postupili. Osim toga, imao sam suglasnost zapovjedništva.

Siguran sam da bi kapetan i bez te suglasnosti postupio jednako.

Komentiraj